Povežite se sa nama

MONITORING

Novi KOS ruši ANB i Duška Markovića?

Objavljeno prije

15 godina

na

Od kraja 2008. u skupštinskoj proceduri se nalaze amandmani na Zakon o odbrani kojim se utemeljuje „novi KOS” – Obavještajno-bezbjednosna služba (OBS) Ministarstva odbrane. Amandmani su „zamrznuti” zbog prigovora Socijaldemokratske partije da se ministru odbrane daju identična ovlašćenja kao šefu ANB-a, što smatraju neprimjerenim. ANB tako, barem zvanično, ostaje jedina tajna služba sa monopolom nad tajnim prikupljanjem podataka. Niko ne osporava da Crna Gora treba da ima najmanje dvije obavještajne službe; posebne vojne službe postoje u svim susjednim državama (Srbija ima čak dvije – VBA i VOA). Nezamislivo je da Vojska Crne Gore može ostvariti ustavnu funkciju odbrane države ako ne raspolaže obavještajnim podacima o ratnim potencijalima drugih država, niti Ministarstvo odbrane može efikasno sprovoditi civilni nadzor VCG, te njenu bezbjednosnu i kontraobavještajnu zaštitu. Standardi NATO interoperabilnosti takođe nameću imperativ ustrojstva posebne vojne službe. Amandmani o ustrojstvu OBS-a, saznaje izvještač Monitora iz internog dokumenta Ministarstva odbrane – rađeni su po ugledu na rješenja iz Zakona o odbrani Republike Slovenije, s tim što za OBS nijesu predviđena policijska ovlašćenja (hapšenje, legitimisanje, itd) koje ima slovenačka vojno-obavještajna služba. Crnogorska OBS bi bila organizaciona jedinica Ministarstva odbrane a njenim radom bi rukovodio načelnik koga bi imenovao ministar odbrane.

Ministar odbrane bi bio ključna figura OBS: poput šefa ANB, on bi bio ovlašćen da – po prethodno dobijenoj dozvoli od predsjednika Vrhovnog suda – izdaje naloge za tajno prikupljanje podataka. Ali, za razliku od šefa ANB, kome je, barem na papiru, zabranjeno članstvo u političkim partijama, ministar odbrane je političar, visokorangirani član DPS.
Iako OBS, prema tvrdnjama iz Ministarstva odbrane, još nije zvanično ustrojena, misterija sa „vojnom službom” eskalirala je do tvrdnji kako je, daleko od očiju javnosti, došlo do dramatične rasprave u vrhu vlasti u koju je uključena OBS ili neki njen embrion. Direktor ANB Duško Marković je, tvrdi se, odbio da slijepo izvršava naloge i produbi kolaboraciju sa šefovima organizovanog kriminala, zbog čega je – mimo zakona – aktivirana „vojna služba” da odradi ono što ANB neće. Marković je 2005. izabran za direktora ANB a mandat mu – sa opcijom reizbora – ističe iduće godine.
„Po svemu sudeći, Marković pokazuje intencije da se suprotstavi nastavljanju prakse nezakonite zloupotrebe ANB, pa i formiranju paralelne vojne bezbjednosne službe i to može eskalirati narednih dana podnošenjem ostavke ili smjenom Markovića”, kaže za Monitor Nebojša Medojević, lider Pokreta za promjene i član Odora za bezbjednost i odbranu Skupštine.
,,Vrh režima sumnja u sigurnost postojeće tehnike ANB-a, jer su neke informacije počele da cure, pa se u samom vrhu režima rodila ideja o potrebi formiranja privatne službe bezbjednosti sa ljudima odanim vrhu režima. Najnovije akcije bezbjednosnih agencija SAD, Hrvatske, Srbije i Italije su uzdrmale temelje kriminalne organizacije formirane u Crnoj Gori krajem 1990-ih. Roje se sumnje da neko od važnih ljudi iz sistema bezbjednosti, kao i iz kriminalne organizacije, aktivno sarađuje sa službama ovih zemalja, što je dovelo do spektakularnih istraga za ubistvo Iva Pukanića i zaplijene 2,8 tona kokaina koji je, po svemu sudeći, naručila crnogorska kriminalna organizacija”, kaže Medojević.

Priča sa „vojnom službom” je započeta početkom 2007. nakon što su raspuštena dva bivša vojno-obavještajna centra u Podgorici (5. regionalni centar VBA i 3. centar VOA). U novoformiranom Ministarstvu odbrane Crne Gore osnivaju Odjeljenje za odbrambeno-bezbjednosne poslove, komunikaciju i kriptozaštitu na čijem je čelu bio Božidar Lakić.

Kao rijetko ko, Lakić je aktivni veteran crnogorske političke scene. Bio je krajem 1980-ih ministar a u doba sankcija protiv SRJ – šef carinarnice u Baru. U drugoj polovini 1990-ih Lakić je DB rukovodilac za Bar, Budvu i Ulcinj. Do sredine 2007. istovremeno je bio šef ANB za Podgoricu i načelnik Odjeljenja za odbrambeno-bezbjednosne poslove Ministarstva odbrane.
Skupa s Lakićem na rad u Ministarstvo odbrane su prebačeni i Veselin Mazić i Predrag Abramović, dva prvoklasna ANB operativca sa iskustvom kontraobavještajnog djelovanja protiv bivšeg KOS-a.
Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji u Ministarstvu odbrane (Vlada ga usvojila 27. novembra 2008), ukinuto je Odjeljenje za odbrambeno-bezbjednosne poslove, komunikaciju i kriptozaštitu a Lakić je imenovan za savjetnika ministra odbrane Bora Vučinića. Ustrojena je OBS i definisana kao ,,organizaciona jedinica koja pruža obavještajnu, kontraobavještajnu i bezbjednosnu podršku odlučivanju i vođenju u odbrambenim aktivnostima Crne Gore u miru, vanrednim situacijama i rat”.
Nevolja nije samo u tome što je Pravilnik usvojen prije verifikovanja amandmana na Zakon o odbrani i zvaničnog ustrojstva OBS. Nekome se očigledno žurilo previše, jer se Pravilnikom preciziraju i nadležnosti Lakića kao ministrovog savjetnika za odbrambeno-bezbjednosna pitanja: da ,,vrši najsloženije poslove koji zahtijevaju posebnu stručnost” i ,,organizuje i koordinira rad obavještajno-bezbjednosne službe”.
„Ne postoji komparativno iskustvo da savjetnik ministra vodi rad službe, što dodatno potvrđuje opravdanost mojih sumnji u vezi pravih motiva ovakvog protivustavnog uređenja nove službe bezbjednosti”, kaže Medojević za Monitor . I dodaje: „Analizom zakonskih i podzakonskih akata koji regulišu ovu oblast, došao do zaključka da u okviru Ministarstva odbrane funkcioniše nepoznati broj bezbjednosnih operativaca, pod rukovodstvom savjetnika Lakića, koji formalno nijesu organizovani ni sistematizovani u skladu sa zakonom”.
Na sajtu Ministarstva odbrane prezentirana je šema na kojoj je kao posebna organizaciona jedinica predstavljena OBS sa 17 službenika.
Iako „fantomska”, ova služba je, kaže Medojević, „sklopila najmanje jedan međunarodni sporazum, o čijem sadržaju, takođe, kao član Odbora za bezbjednost i odbranu nijesam upoznat”.
Ilegalne aktivnosti „vojne službe” Medojević dovodi u vezu sa procjenom da su popucale „karike među ljudima koji vladaju Crnom Gorom”. Na meti se, tvrdi, našao šef ANB Duško Marković (od 1998. in continuo šef tajne službe). Kao autora „paralelne službe” Medojević je označio Milana Roćena, ministra inostranih poslova.
„Ideja formiranja vojne službe sa svojom tehnikom i probranim ljudstvom je ideja Roćena. Izbor provjerenog Roćenovog kadra Božidara Lakića za šefa ove službe, bio je snažan signal da Roćen sebi priprema novo ministarsko mjesto. Pod uticajem Roćena, pripremaju se izmjene Zakona o odbrani kojim se predviđa da ministar odbrane bude šef bezbjednosne službe, što je opet rješenje koje ne postoji u uporednoj praksi”, kaže Medojević.

Roćen i Lakić se poznaju najkasnije od 1980-ih kada su u zgradi Dva sanduka, obavljali poslove u državnom i partijskom vrhu. Iako nominalno diplomata, Roćenove biografske činjenice govore o tome kako je upućen u vojno-obavještajnu problematiku. Kako je Monitor pisao, dok je 1990-ih bio u Ambasadi SRJ u Moskvi saradnik sa vojnim atašeom, generalom Brankom Krgom, kasnijim načelnikom Vojno-obavještajne službe i šefom Generalštaba u Beogradu. Dok je 2006. važio za glavnog kandidata za ministra odbrane, službena Roćenova titula je bila – vojni savjetnik Mila Đukanovića.

Još je Roćen u najboljim odnosima sa Jevgenijem Primakovim, KGB veteranom, 1991-1996. šefom ruske obavještajne SVR (Služba vnešnej razvedki) i osoba od povjerenja generala armije Sergeja Šojgua, ministra i člana Savjeta za nacionalnu bezbjednost Ruske Federacije.

 

NEBOJŠA MEDOJEVIĆ, PREDSJEDNIK PzP I ČLAN ODBORA ZA BEZBJEDNOST I ODBRANU SKUPŠTINE CRNE GORE
Imaju prislušne uređaje KOS-a, provjeravaju političku podobnost


MONITOR: Na čemu temeljite tvrdnje da je OBS već formirana i da djeluje iz Ministarstva odbrane?
MEDOJEVIĆ: Vršeći svoju poslaničku funkciju došao sam do saznanja koja me navode na sumnju da u okviru Ministarstva odbrane postoji grupa državnih službenika koji se bave bezbjednosnim poslovima, koriste opremu i tehniku i obavljaju određene operativne radnje, bez potrebnog zakonskog osnova, pa samim tim i van sistema parlamentarne kontrole, propisane Ustavom Crne Gore (član 82).

Zakon o odbrani (u članu 36) propisuje da Ministarstvo odbrane organizuje vojno-obavještajne i vojno-bezbjednosne poslove za potrebe odbrane, ali ne postoji nijedan važeći zakon u Crnoj Gori koji uređuje pitanja od važnosti za organizaciju, rukovođenje, nadležnosti i kontrolu nad ovom važnom službom. Postojanje određenog – a meni kao parlamentarcu i članu Odbora za bezbjednost i odbranu nepoznatog broja operativaca, koji obavljaju vojno-obavještajne i vojno-bezbjednosne poslove van zakonskih okvira i van demokratske kontrole – dovodi u pitanje ustavnost i zakonitost postupanja ministra odbrane po ovom pitanju.

Nakon postavljanja poslaničkog pitanja i sjednice Odbora za bezbjednost i odbranu koja je održana 6. novembra ove godine, dobili smo čitav niz kontradiktornih i međusobno suprotstavljenih odgovora ministra odbrane. On tvrdi da OBS u okviru Ministarstva odbrane ne postoji, iako je OBS Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji ministarstva predviđena kao posebna organizaciona jedinica.

MONITOR: Takođe tvrdite kako „vojna služba” ima „svu modernu opremu za prisluškivanje građana”?
MEDOJEVIĆ: Na osnovu mojih izvora iz Ministarstva odbrane došao sam do informacija da je dio stare opreme od Vojske SCG zadržan u Crnoj Gori, kao i da se pristupilo aktivnostima na nabavci nove opreme i tehnike za potrebe ove fantomske bezbjednosne službe. Prema našim informacijama ta nabavka je već obavljena i operativci ove vojne službe imaju potrebna tehnička sredstva za obavljanje svojih aktivnosti. Ova nabavka je, po svemu sudeći, obavljena tajno i za nju zna vrlo mali broj ljudi od najvećeg povjerenja vrha crnogorske vlasti. S druge strane, vojni bezbjednjaci nemaju saradnju sa ANB, pa se postavlja pitanje kako i s čim obavljaju svoje aktivnosti? Iz više izvora smo dobili informacije da je uloga ove službe da provjerava političku podobnost pripadnika Vojske Crne Gore i Ministarstva obrane, kao i da budno prate javne nastupe koji kritički govore o haotičnom stanju u Ministarstvu odbrane i VCG. Tako su se bezbjednosne i kontarobavještajne provjere ove fantomske službe svele na provjere ko kako glasa i ko se ne slaže sa katastrofalnim stanjem u kojem se nalazi VCG.

MONITOR: Ilegalne aktivnosti „vojne službe” dovodite u vezu sa procjenom da su popucale „karike među ljudima koji vladaju Crnom Gorom”?
MEDOJEVIĆ: Pritisak međunarodnih faktora na policiju, ANB i tužilaštvo da hapse vođe kriminalne organizacije svakim danom je sve veći, a svima je jasno da bi takva akcija dovela do pada Vlade ili velikih smjena u ovim institucijama. Dolazi vrijeme podnošenja računa, a sve je veći broj profesionalaca i u policiji i ANB koji ne žele da, poslije pada ovog režima, završe kao Rade Marković i drugi pripadnici službe u Srbiji koji su do kraja i slijepo izvršavali naređenja Miloševića

MONITOR: Za Milana Roćena tvrdite da „komanduje vojskom iz sjenke”. Na koji način?
MEDOJEVIĆ: Ideja formiranja vojne bezbjednosne službe sa svojom tehnikom i probranim ljudstvom je ideja Roćena. Na ovaj problem upućuju i neki krugovi iz NATO saveza sa kojima sam ja imao komunikaciju, koji upozoravaju na neophodnost definisanja ove službe u skladu sa Ustavom Crne Gore. PzP je u više navrata upozoravao na netransparetne i nejasne odnose Roćena i ruskih bezbjednosnih agencija i to dovodimo u vezu sa mogućim planovima nekoga iz vrha režima da u slučaju krajnje nužde u Rusiji potraže svoje novo sklonište od pravosudnih organa. Koju cijenu će platiti država Crna Gora i naše evroatlantske integracije zbog ovih privatnih aranžmana – tek ćemo da vidimo.

 

VIDAK LATKOVIĆ, PORTPAROL MINISTARSTVA ODBRANE
Ne prisluškujemo nikoga


MONITOR: Iako je ministar odbrane demantovao da je OBS formirana, činjenica je da je posebnim Pravilnikom takva služba već definisana. Kako to objašnjavate?
LATKOVIĆ: Shodno zakonskoj obavezi da organizuje vojno-obavještajne i vojno-bezbjednosne poslove, Ministarstvo odbrane je svojim aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji propisalo postojanje OBS kao organizacione jedinice koja bi pružala obavještajnu, kontraobavještajnu i bezbjednosnu podršku odlučivanju i vođenju u odbrambenim aktivnostima Crne Gore u miru, vanrednim situacijama i ratu. Ovim Pravilnikom je samo predviđen broj izvršilaca u službi – 17, a radna mjesta i opis poslova će se propisati posebnim pravilnikom koji će biti donijet nakon izmjena i dopuna Zakona o odbrani. Nakon što su prošli skupštinsku proceduru, Vlada je odlučila da, radi dodatnog sagledavanja, povuče iz skupštinske procedure Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o odbrani. Dakle, u Ministarstvu odbrane još nije formirana organizaciona jedinica sa ovlašćenjima da tajno prikuplja podatke.

MONITOR: Da li Ministarstvo odbrane razmjenjuje podatke sa stranim obavještajnim službama i kojim?
LATKOVIĆ: U sklopu ukupnih aktivnosti na pripremi jedinice za mirovne misije i njeno upućivanje u ISAF misiju u Avganistanu i potrebe za razmjenom obavještajnih informacija o situaciji na terenu gdje bi bila locirana naša jedinica, Ministarstvo odbrane naravno razgovara i o ovoj temi sa strateškim partnerom i zemljama koje već učestvuju u ovoj misiji.

MONITOR: Da li je Ministarstvo odbrane nabavilo sofisticiranu prislušnu i protivprislušnu opremu?
LATKOVIĆ: Ministarstvo odbrane ne posjeduje, nije nabavljalo, niti imalo namjeru da nabavi nikakvu “sofisticiranu prislušnu i protivprislušnu opremu”, niti je takva sredstva koristilo u svom radu.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

VLADA NE POŠTUJE ROKOVE VLASTITIH OBEĆANJA: Ludom radovanje

Objavljeno prije

6 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Građanima su obećani rast standarda i novi putevi, privredi jednostavnije procedure i finansijska rasterećenja, evropskim partnerima –reforme… I mnogo toga je „odloženo do daljnjeg“. Biće, nadaju se optimisti

 

 

Kada je Milojko Spajić, još zelen na funkciji predsjednika Vlade, najavio da će u septembru prošle godine početi gradnje dionice autoputa Mateševo – Andrijevica („paf-paf i 2024. u septembru želim da vidim ašov u zemlji“, M. Spajić, decembar 2023.) samo su najnaivniji povjerovali u izvodljivost datog obećanja. Još nerealnije zvučala je priča o tome kako će, „u narednih pet do sedam godina“ (otprilike do 2030.), Crna Gora dobiti „18 dionica autoputeva i brzih cesti“.

Kako sada stvari stoje, budu li za pet godina u funkciji tri, od obećanih 18 dionica autoputeva i brzih cesti, biće puna kapa. Ostalo – jednog dana.

Neka druga obećanja, lakša za realizaciju a neophodna za normalizaciju političkih, ekonomskih i društvenih odnosa u Crnoj Gori, zvučala su mnogo realnije. Za njihovo provođenje trebalo je samo dobre volje i, uglavnom, 41 glas u Skupštini Crne Gore. Opet, ni od njih, još uvijek, nema ništa.

Slijedeći premijerovo insistiranje da je ekonomija važnija od politike, krenimo sa tog kraja. Dijelom i zato što za ispunjenje tih obećanja vlast nije trebalo da podnese neku veliku žrtvu, u vidu smanjenja mogućnosti kadrovanja (političkog zapošljavanja po dubini) ili pojačane kontrole trošenja državnog novca preko Vlade, državnih i javnih preduzeća, lokalnih samouprava…

Od proljeća prošle godine slušamo priču o „skorom“ usvajanju zakona o stalnom sezoncu. Ipak, lako se može desiti da predstojeću turističku sezonu, uz narastajući problem sa plažama, dočekamo jednako nespremni kao i prošle godine. Ili sa zakonskim rješenjem koje će, prema dostupnim komentarima zainteresovanih, donijeti novih problema makar onoliko koliko i potencijalnih rješenja.

Potreba za donošenjem tog zakona je jasna: prema podacima Zavoda za zapošljavanje, već dvije godine  Crna Gora „uvozi“ preko 25.000 sezonskih radnika, uz angažman više od 10.000 sezonaca sa ovdašnjeg tržišta rada, uglavnom studenata i đaka. Lako je pretpostaviti da je taj broj još veći, računajući neiskorijenjeni rad na crno. Problem je najuočljiviji tokom ljetnje turističke, poljoprivredne i građevinske sezone, kada ovdašnji poslodavci javno vape za radnom snagom.

Sličan problem postoji i u okruženju, ali su tamo pokušali da ga ublaže, ako se on već ne može trajno riješiti. Demografska kretanja ne idu u prilog zadovoljenja potreba na tržištu rada, dok i oni koji su kvalifikovani i voljni da rade, sve češće (i lakše) posao nalaze na bolje platežnim tržištima EU. Počev od Hrvatske. Tamo već postoji zakon koji poslodavcima omogućava da, uz finansijsku pomoć države, sezonskim radnicima ponudi određene finansijske benefite (minimalna plata, staž, zdravstveno osiguranje…) tokom perioda kada oni nijesu radno angažovani, kako bi im bilo na raspolaganju kada se ponovo ukaže potreba za njihovo radno angažovanje. To se pokazalo kao rješenje koje, u značajnoj mjeri, odgovara i poslodavcima i zapošljenima.

Crnogorske vlasti su najavljivale slično rješenje, ali smo  stigli tek do nacrta zakona. Dok potraga sa sezonskim radnicima za predstojeću sezonu  uveliko traje. Samo na ovonedjeljnom Sajmu sezonskog zapošljavanja u Podgorici zainteresovanima je ponuđeno više od dvije hiljade radnih mjesta. Što je samo djelić očekivane (uobičajene) potražnje.

Vladin prijedlog bio je pred socijalnim partnerima – sindikatima i poslodavcima – a sada mu, prema najavama, predstoji dotjerivanje,  javna rasprava, pa tek onda izrada prijedloga koji će biti upućen parlamentu na eventualno izglasavanje. Teško je očekivati da će sve to biti završeno na vrijeme za predstojeću sezonu.

Iz Ministarstva rada se još nadaju da će zakon stići na vrijeme i kažu kako se njegovim donošenjem želi postići efikasnije zapošljavanje domaće radne snage za sezonske poslove. “Pored toga, zakon ima za cilj suzbijanje sive ekonomije i omogućavanje fleksibilnijeg angažovanja radne snage“, navodi se u njihovom saopštenju, „Očekuje se da zakon doprinese unapređenju poslovnog ambijenta i tržišta rada u Crnoj Gori“.

Po onome što se do sada čulo, sindikalci nijesu pretjerano zadovoljni ponuđenim. “Ministarstvo je ponudilo samo poreze i doprinose, a to nije dovoljno da taj radnik sačeka narednu sezonu”, kazao je Srđa Keković, Generalni sekretar USSCG, objašnjavajući da su oni nudili hrvatski model, koji  podrazumijeva da neko odradi sezonu (šest, sedam ili devet mjeseci) a da za vrijeme kada nije angažovan prima neku naknadu i ima plaćene poreze i doprinose.

Istovremeno, i poslodavci zebu od mogućnosti da sav teret „izdržavanja“ sezonskih radnika van sezone može pasti na njihova pleća. Što baš i nije pretjerano isplativo, mada je, možda, bolje od neizvjesnosti da se naredne sezone neće moći pokrenuti posao zbog nedostatka radne snage. „Spremni smo da preuzmemo poreze i doprinose ako ih država nema u budžetu, ali mu nećemo dati platu (sezonskom radniku – prim. Monitora) za vrijeme dok nije angažovan“, kazao je predsjednik Crnogorskog turističkog saveza Žarko Radulović. Kao dodatni problem Radulović ističe to što ponuđena verzija zakona ne nudi dovoljno pomaka, odnosno olakšane procedure, prilikom zapošljavanja sezonaca iz inostranstva. A oni se, kaže, „pokazuju kao dobri radnici, zadovoljni su uslovima i spremni da rade za niže plate nego u bilo kojoj drugoj top destinaciji“.

Dok se o zakonu o sezonskim radnicima makar priča, neka druga obećanja su pala u zapećak. Poput formiranja Fiskalnog savjeta. Da ga imamo, a zakonska obaveza odavno postoji, nedavna rasprava premijera i profesora Ekonomskog fakulteta o uzrocima inflacije u Crnoj Gori bila bi poprilično izlišna. Sve bi mu to, prethodno, rekli članovi Fiskalnog savjeta. Ili bi stručna javnost zaključila kako smo napravili pogrešan izbor njegovih članova.

Vlada u najavljenom roku ne uspijeva realizovati ni obećanja koja su data međunarodnim partnertima (EU), čija je realizacija neophodna za dobijanje prvih tranši novca iz Plana rasta za zemlje Zapadnog Balkana.

Rok za završetak 14 prvih koraka iz Reformske agende Crne Gore 2024.-2027, koja je zimus usvojena u Briselu,  istekao je 28. februara 2025. Trenutna procjena je da je Crna Gora u potpunosti ispunila 10 koraka, dok su četiri  djelimično ispunjena, predočila je članovima Vlade ministarka evropskih poslova Maida Gorčević.

Među tim „djelimično ispunjenim“ obavezama nalazi se i Prostorni plan Crne Gore, uz prateće propise. Na tom dokumentu radi se još od vremena Vlade Duška Markovića (2016.-2020). Završetak se najavljuje već poodavno ali dokument nikako da dođe pred poslanike. Odnosno na javnu raspravu koja bi trebala da prethodi finalnom prijedlogu Prostornog plana.

Razna su tumačenja zašto ovaj, krajnje neophodan, posao traje neuobičajeno dugo. Uz hroničnu sporost administracije, postoje i spekulacije o mnogobrojnim parcijalnim interesima potencijalnih investitora kojima bi valjalo udovoljiti.  Tako što će se nešto dodati Planu ili, na način da se njegovo donošenje još prolongira dok neko nešto ne završi. Na primjer, kupi poljoprivredno zemljište koje će budućim Planom postati građevinsko.

Za sada su to samo priče. Nepostojanje važećeg Prostornog plana Crne Gore onemogućava donošenje planova nižeg reda, među kojima je i novi PP Podgorice i, odnedavno kao njegov sastavni dio, projekat Velje brdo o kome su nam sa puno entuzijazma govorili premijer i ministar urbanizma Slaven Radunović.

Još jedna obaveza iz Reformske agende – reforma izbornog zakonodavstva – čeka rasplet aktuelnih političkih razmirica vlasti i opozicije. Kao što je čekala i prethodna tri-četiri izborna ciklusa. Vlast se mijenjala, ali model nije: opozicija traži reforme izbornih pravila kako bi većini smanjila prostor za zloupotrebe, vlast traži izgovore da tu priču prolongira. I tako ukrug. Jedinstveni su samo u tome da partijama nikad nije dosta državnog novca, a da su tzv. otvorene liste dobar prijedlog. Za neko bolje vrijeme.

Imamo i set neispunjenih „obećanja“ koja nam niko nije dao. U formalnom smislu. Ali se ispunjenje tih očekivanja podrazumijeva kao neophodan dio najavljene normalnosti.  Na vrhu ove liste nalaze se zakoni u vladi i Skupštini, koji bi normirali ponašanje izabranih političkih predstavnika u svakodnevnim, ali i nekim manje uobičajenim okolnostima (prava i obaveze tehničke vlade), smanjujući njihov pravo na improvizaciju i, nazovimo je, domišljatost. U vladinom posjedu je jedna, pomalo problematična, verzija zakona o vladi, dok  sličnog dokumenta koji bi uredio rad parlamenta nema u najavi.

U državi koja skoro tri godine ne može da okonča izborni proces u jednoj lokalnoj samoupravi sa otprilike 1.500 upisanih birača, ništa od navedenog ne predstavlja iznenađenje. Što bi rekli, vlast dlaku mijenja ali ćud nikada.

Zoran RADULOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POLICIJA PROTIV SLOBODNE RIJEČI: Disciplinovanje kritičara

Objavljeno prije

6 dana

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Međunarodna praksa, rezolucije, presude Suda u Strazburu su neumoljive i na strani su slobodne riječi. Sve suprotno u odnosu na domaću praksu koja se bila ukorijenila za vrijeme vladavine DPS-a, a koju, kao i u slučaju Brana Mandića, vlast, kada joj treba, baštini i danas

 

 

,,Sve vrijeme bio sam koncentrisan na to AX”, kazao je istoričar, profesor Univerziteta Crne Gore, Aleksandar Stamatović urednici i voditeljkiIreni Ivanović-Tatar, koja je nosila majicu sa tom oznakom.

,,Je li ova majica na meni. Armani. Što? Sviđa li vam se”, odgovorila je ona.

,,Pa sviđa mi se ono što je ispod nje i iznad nje”, rekao je profesor.

Ovako je tekao razgovor na kraju emisije Neki to vole vruće“ na TV Adria, 16. maja prošle godine. Javnost se uzbudila, reagovala, osudila.

Stamatović se decenijama bavi politikom, a bio je lider Otadžbinske srpske stranke. Preko deceniju je radio u više osnovnih i srednjih škola u Podgorici kao profesor istorije. U zvanje redovnog profesora na Filozofskom fakultetu na Palama izabran je u novembru 2017. Nakon raskida radnog odnosa sa Univerzitetom u Istočnom Sarajevu, u zvanju docenta radi od 1. aprila 2023. godine na Filozofskom fakultetu (Studijski program istorija) u Nikšiću.

Kako je Stamatović profesor državnog univerziteta, nakon pola godine reagovao je i Etički odbor UCG. Bolje da nije – Stamatović je aboliran uz ocjenu odbora, etičkog, da je ,,iskazao afinitet prema duhu novinarke Tatar“.
,,Profesori su zaključili da je neobuzdani profesor zapravo mislio na moje ‘duhovne atribute’, ljepotu, jer se ispod majičice, tj. grudi nalazi duša. Crni humor je sve u ovoj zemlji čuda”, izjavila je nedavno novinarka Tatar.

Na odluku Etičkog odbora novinar i pisac Brano Mandić se satirično osvrnuo u tekstu O čemu govorimo kada govorimo o sisama, objavljenom u oktobru prošle godine. Ne sluteći da će ga zbog ovog citata policija uputiti na sud: ,,Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki telos, a ne po srpski telo, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.”

Deset dana nakon objave teksta profesor Stamatović je, preko advokatske kancelarije Šušić, podnio prijavu Odjeljenju bezbjednosti Podgorica.

Osnovno državno tužilaštvo procijenilo da nema elemenata krivičnog djela za koje se goni po službenoj dužnosti. I sve bi se, kao i mnogi skandali do sada, tako i završilo da nije bilo revnosne policije.

Mandić je, protekle sedmice, svojom kolumnom obavijestio javnost da mu je ,,policija upala u tekst”.

Uprava policije je podnijela prekršajnu prijavu protiv Mandića. Obaviješten je od suda da se mora pojaviti na saslušanju 16. aprila uz prijetnju dovođenjem. U Zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka navodi se da je prekršio Zakon o Javnom redu i miru Crne Gore, i to u članu 7 stav 1: „Ko na javnom mjestu vrijeđa drugog ili se drsko ponaša, kazniće se za prekršaj novčanom kaznom od 100 eura do 400 eura ili kaznom zatvora do 30 dana.”

Ispad profesora Stamatovića, koji je verifikovan odlukom Etičkog odbora UCG, tako dobija novu dimenziju. Policijskog i sudskog progona novinara i pisca za kolumnu u kojoj je s pravom kritikovao profesorov seksistički govor i odobravanje istog od strane najznačajnije visokoškolske institucije u državi.

Da nije po srijedi nešto što liči na represiju i nedemokratiju, tvrde iz policije. Saopštili su da su postupili na zakonit način, bez namjere podrivanja ili targetiranja pojedinca, uz jednak odnos prema svim građanima.Napominjući da će u konačnom Sud za prekršaje cijeniti osnovanost podnijete prekršajne prijave.

Srećom po policiju, uključio se i direktor Uprave policije Lazar Šćepanović zatraživši od policijskih službenika (pravnika) koji se bave prekršajnom oblašću da nedvosmisleno utvrde sve okolnosti osnovanosti podnošenja zahtjeva za pokretanje ovog prekršajnog postupka.

Objasnio je da će se službenici Uprave policije sa posebnom pažnjom i senzibilitetom odnositi prema svim događajima u kojima policija cijeni opravdanost zahtjeva, ,,a koji se odnose na pojačanu kritiku prema licima koja su dužna da trpe veći pritisak javnosti, odnosno razumijevanje upotrebe specifičnih tehnika i stilova novinarskog izražavanja prilikom društvenog komentarisanja”.

Šćepanović je naložio rukovodiocima svih organizacionih jedinica Uprave policije da bez odlaganja u svim postupanjima koja uključuju medijske radnike primjenjuju principe zakonitosti, proporcionalnosti, transparentnosti, objektivnosti i zaštite javnog interesa, kao i opšteprihvaćena načela medijskog diskursa zagarantovana međunarodnim pravom i konvencijama.

Međunarodna praksa, rezolucije, presude Suda u Strazburu su u ovakvim slučajevima neumoljive i na strani su slobodne riječi. Sve suprotno u odnosu na domaću praksu koja se bila ukorijenila za vrijeme vladavine DPS-a, a koje, kao i u Mandićevom slučaju, vlast, kada joj treba, baštini i danas.

Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) je recimo nakon devet mjeseci izviđaja, krajem 2023. godine, utvrdilo da u  stavovima sveštenika SPC Ognjena Femića, sadržanim u autorskom tekstu na portalu IN4S pod naslovom Ujedinjenje ili ukrajinizacija nema elemenata krivičnog djela. Institucija ombusmana reagovala je zbog tog teksta.

Isti aršini i literarne slobode nijesu  važile za publicistu i istoričara Bobana Batrićevića koji u autorskom tekstu u avgustu 2023, kritikovao stavove  velikodostojnika SPC u Crnoj Gori. Nakon pritiska javnosti, VDT je konačno u martu 2024, odustalo  od gonjenja istoričara i kolumniste Batrićevića.

Da novoj vladajućoj većini nije strano kopiranje pritisaka iz DPS doba ili aktuelnih iz Vučićevog sistema, govori i tekst sa portala Press, koji je blizak Pokretu Evropa sad.Naslov teksta – Da li je Brano Mandić dobio 12,5 hiljada eura od države da ,,Normalizuje” ili profesora zove ,,matorim jarcem”? A u samom tekstu se pored saopštenja policije, podsjeća da je ,,krajem prošle godine nevladina organizacija ‘Žuta kornjača’ Branislava Mandića  od Ministarstva kulture i medija dobila 12.524 eura za portal ‘Normalizuj.me”, piše portal Press, a prenosi portal Gradske televizije.

Mandić se odavno zamjerio moćnicima i braniteljima prošle i ove vlasti. ,,…đavo nije skriven već se ukazao u punom kapacitetu izvršne vlasti koju smo prepustili budalama. Jedina stvar koja je tragičnija od navedenog je to što sve govori da baš takve budale zaslužujemo”, piše Mandić u jednoj od kolumni.

Predrag NIKOLIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

VLADIKE I SRPSKI POLITIČARI U CRNOJ GORI: Srpski svet, Kremlj i Vučićeva drama 

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Marta, 2025

Objavio:

Joanikije  Mićović je nakon izbora za mitroplita ostao vjeran ideji i srpskog i ruskog sveta. Od šestorice arhijereja potpisnika pisma, kojim su dali podršku studentima u Srbiji, Joanikijev potpis je izazvao najviše iznenađenja, kako kod javnosti, tako i kod beogradskih vlasti

 

 

Kako raste nervoza srbijanskog režima zbog studentskih protesta u zemlji i povećanja uloga i tenzija u Bosni, usljed protivustavnih mjera vlasti u Banja Luci, dio arhijereja Srpske crkve (SPC) je opet javno oponirao beogradsku centralu (i svjetovnu i duhovnu). Mitropoliti njemački Grigorije Durić, crnogorski Joanikije Mićović, žički Justin Stefanović, hercegovački Dimitrije Rađenović i episkopi zapadnoamerički Maksim Vasiljević i istočnoamerički Irinej Dobrijević uputili su krajem februara otvoreno pismo javnosti. Reakcija je uslijedila nakon “različitih optužbi na račun studenata” režimskih medija ali i “crkvenih velikodostojnika…i putem zvaničnih glasila SPC”. Šestorica su pozvala na “poštovanje studenata i njihove pravedne i dostojanstvene borbe, kao i na odgovorno izražavanje i izveštavanje”. Usprotivili su se njihovom “dehumanizovanju”, “ponižavanju”,  “stavljanju u kontekst ‘obojene revolucije’“ i “srpskih ustaša“. Studentima je epitet “ustaša” stigao nekoliko dana ranije sa portala Eparhije kruševačke u kojoj stoluje, režimu odani, David Perović. U svom tekstu mitropolit David je podržao tezu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je studentski protest zapravo „obojena revolucija“. U tvrdio je da studenti imaju mentore “koji ih obučavaju kako da postanu ‘srpske ustaše’ i novi zlodusi Lubjanke (sjedište zloglasnog KGB-a ispod koga je i zatvor)“.

Mitropolit David je slovio za nasljednika Amfilohija Radovića kao kandidat Vučića i Irineja Bulovića, moćnog episkopa bačkog i uzdanicu Kremlja. Vlada premijera Zdravka Krivokapića nije bila za to rješenje i, uz lobiranje pojedinih uticajnih zapadnih ambasadora kod Vučića, ishodovano je  da Joanikije preuzme Mitropoliju crnogorsko – primorsku (MCP).  Vučić i Patrijaršija su ukinuli Episkopski savjet Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, uklonili mitropolitu titulu arhiepiskopa cetinjskog i sve ostale oblike autonomije koje je Amfilohije posljednjih godina počeo omeđavati u odnosu na Beograd i Vučića. Vučićev odboj prema Joanikiju je dodatno pojačan njegovim odbijanjem da predsjedniku Srbije dozvoli održati govor na sahrani u Podgorici budući da je za života s Amfilohijem bio u lošim odnosima. Vučić je javno negirao da je tražio da govori. Monitor je tada pisao da je imao uvid u brojne tekstualne poruke savjetnika predsjednika poslatih Joanikijevom najbližem okruženju u kojima se, maltene prijeteći, insistiralo da se Vučiću da riječ.

Nakon ustoličenja mitropolit Joanikije se ponašao lojalno prema srbijanskoj vlasti. Temeljni ugovor sa Vladom CG koji je trebao potpisati mitropolit crnogorski (kako je i Amfilohije najavio i kako je bila praksa u okruženju da to rade mjesni mitropoliti)  potpisao je srbijanski patrijarh Porfirije Perić. Perić je zaređao česte posjete Crnoj Gori i javno se uključio u kampanju pred popis stanovništva (u saradnji sa srpskom službom državne bezbjednosti) da se Crnogorci nacionalno izjašanjavaju kao Srbi.

Joanikije je ostao vjeran ideji i srpskog i ruskog sveta. Od šestorice arhijereja potpisnika pisma, Joanikijev potpis je izazvao najviše iznenađenja, kako kod javnosti, tako i kod beogradskih vlasti. Američki episkopi, hercegovački i njemački mitropoliti su već neko vrijeme javni protivnici i kritičari Vučića i njegove klike. Ipak, za razliku od “srpskih ustaša” i drugih epiteta upućenih studentima koje su šestorica osudili, epitet “zlodusi Lubjanke” nije osuđen u javnom pismu, možda baš zbog Joanikijeve bliskosti s njima.  On je suštinski  podržao rusku agresiju na Ukrajinu. Tvrdio je da su “događaji u Ukrajini posljedice bezbožništva koje se bilo ukorijenilo” kao i da je “Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina“. Nakon početka agresije posjetio je Moskvu dva puta. U oktobru 2022. je odatle poručio da je “Crna Gora… opstala zato što se vezivala za Rusiju”. Tada je sa episkopom slavonskim Jovanom Čulibrkom 18. oktobra otvorio i blagoslovio Festival “Srpska uteha ruskom srcu”. Za poglavara ruske crkve u Ukrajini Onufrija Berezovskog, koji je ranije podržao litije i dolazio u Crnu Goru, Joanikije nije imao “reči utehe” kao za Ruse. Onufrije je nekoliko puta osudio agresiju, teška razaranja i zločine koje je ruska vojska počinila u Ukrajini, pri tom porušivši ili oštetivši i 397 pravoslavnih crkava i manastira.

Srbijanska vlast je 3. marta odgovorila na Joanikijev potpis sa tekstom u Večernjim novostima koje uređuje Milorad Vučelić, nekada glavni ratni propagandista Slobodana Miloševića i sadašnji medijski bič Andrićevog venca. Vučelic je i nosilac Ordena Svetog Save koji mu je lično uručio patrijarh Porfirije za “novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”. Novosti su napisale, tj. ispalo je kao da su prenijele iz Sunčanika, “10 razloga zbog kojih mitropolit Joanikije nije smeo da potpiše pismo protiv SPC i patrijarha srpskog”. Mimo rušenja jedninstva SPC-a, Joanikiju se zamjera da je zaboravio da ga je Patrijarh ustoličio na Cetinju, da nije osudio “besprizornu kampanju koja se, prvenstveno preko (nezavisnih) Nova.rs, N1 i društvenih mreža, vodi protiv Srpske Crkve i srpskog patrijarha”. Još se zamjera da je “zaboravio da pogleda ko sve iz Crne Gore podržava proteste u Srbiji”. To su “osvedočeni neprijatelji MCP i neprijatelji srpskog naroda…Aljbin Kurti… i podrška iz Hrvatske sa sve ustaškim i neo-ustaškim simbolima”. Autor teksta tvrdi da “niko ni u najkošmarnijem snu nije mogao da sanja da će Mitropolit Joanikije, koji je smatran za tvrdi stub Srpske Crkve u CG, stati u red sa onima koji ne žele dobro srpskom narodu i Srbiji”. Tekst završava da “još uvek nije kasno da Joanikije povuče svoj potpis sa tog pisma protiv Patrijarha …i da se javno izvini… i prinese pokajanje i zatraži oproštaj”. Čitajući između redova i prema ranijim tekstovima Vučelićevog lista, da se naslututi da će, u suprotnom, Marko Parezanović (načelnik operative državne bezbjednosti i osoba veoma bliska Vučiću) morati (opet) da se pozabavi Joanikijem. Osim ako ga ne zaštite moćni “zlodusi Lubjanke”.

Takvih strahova, za sada, nemaju svjetovni srpski političari u Crnoj Gori koji takođe ispovjedaju (deklarativno) pravoslavlje ali prije svega lojalnost Prvoj familiji Srbije i Kremlju. Predsjednik državne Skupštine Andrija Mandić i njegov koalicioni partner Milan Knežević su sletili 1. marta u Banja Luku da javno pruže podršku političarima čije riječi i potezi, po njihovom sopstvenom priznanju, imaju za cilj razbijanje države Bosne i Hercegovine. Takav scenarij nesumnjivo može imati nesagladive posljedice u regionu i šire.

U Palati Republike ih je dočekao prvostepeno osuđeni predsjednik RS-a Milorad Dodik. Dodik je nakon objave presude u Sudu BiH 26. februara zbog donešenja zakona u NSRS o nepriznavanju odluka Ustavnog suda BiH i odluka Visokog predstavnika za BiH najavio nastavak konfrontacije. Istovremeno su Mandić i Knežević osudili ovu presudu kao pucanj u Dejton i nedemoktratski čin. Po ubrzanoj proceduri parlament RS-a je usvojio novi set zakona kojima se zabranjuje rad Tužilaštva i Suda BiH i SIPA-e (Državna agencija za istragu i zaštite) na teritoriji Republike Srpske. Takođe je pozvao zaposlene Srbe u ovim organima da pređu u institucije RS-a. Ostalo je još da se donesu zakoni o OSA-i (Obavještajna sigurnosna agencija ), Graničnoj policiji i Upravi za indirektno oporezivanje. Ukoliko bi RS pokušala sprovesti zabranu BiH institucija na svojoj teritoriji to bi neminovno vodilo u konflikt i intervenciju stranih trupa u BiH. Ranije su vlasti RS-a nekoliko puta saopštavale da ne priznaju ni Visokog predstavnika za BiH Kristijana Šmita jer njegov izbor nije potvrdio Savjed bezbjednosti UN-a. Antonio Gutereš, generalni sekretar Ujedinjenih Nacija je javno odgovorio na ovakve tvrdnje da UN nisu strana potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma i da ne treba potvrda Savjeta bezbjednosti za izbor Visokog predstavnika već samo da budu obavješteni kada Upravni odnor Savjeta za sprovedbu mira (PIC) izabere novog visokog predstavnika, u ovom slučaju njemačkog diplomatu Šmita.

Uprkos svemu i zapaljivoj retorici, Mandić je u Banja Luci poručio da su Srbi iz Crne Gore zajedno sa Srbima iz Srpske i kada je teško. Knežević je ponovio da je presuda Dodiku pucanj u Dejton bez obrazloženja tog zaključka. Naknadni tweet Pokreta Evropa sad (PES) i premijera Milojka Spajića da su ova dvojica političara bili privatno u Banja Luci ne mijenja suštinu stvari su oni tamo de fakto pružili podršku razbijanju suverene i međunarodno priznate države. Tu bojazan nezvanično dijeli i diplomatska zajednica u regionu a prvi put su se čuli i glasovi iz Evropskog parlamenta da ovakvo ponašanje dijela izvršne i zakonodavne vlasti ne doprinosi dobrosusjedskim odnosima i zatvaranju pregovaračkih poglavlja sa EU kojima Crna Gora teži.

Igre prijestola se nastavljaju.  Posljednja vijest: Milorad Dodik je na mreži X potvrdio da je pozvan u Tužilaštvo BiH, kako bi kao osumnjičeni za rušenje ustavnog poretka BiH dao izjavu. Rekao je da se neće odazvati. Kriza u našem regionu  se rasplamsava. Vučić računa na sebi i ideji srpskog sveta  lojalne snage, Crnoj Gori. Crna Gora mora imati odgovor na tu situaciju.

Jovo MARTINOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo