U lokalnoj upravi Andrijevice nadaju se da priča o pogonima Soko Štarka u ovom gradu, koji su već punih dvanaest godina u stanju mirovanja, nije završena, uzdajući se u jednog hrvatskog investitora.
Predsjednik opštine Srđan Mašović kaže da se već nekoliko puta sreo s vlasnicima i da su vođeni ozbiljni razgovori o mogućnosti da se proizvodni pogoni slatke fabrike stave u funkciju.
,,Adriatik grupa je velika kompanija iz Hrvatske koja je kupila Soko Štark u Srbiji. Imali smo nekoliko razgovora i gajimo nadu da je moguće da i pogoni u Andrijevici ožive”, kaže Mašović za Monitor.
O tome šta bi to značilo za Andrijevicu, objašnjava, suvišno je i pričati.
,,Na kraju krajeva, ne mora biti toliko radnika koliko ih je bilo u zlatno doba, u ovom gradu svako radno mjesto je važno i sigurno bismo se s otvaranjem fabrike izdigli s dna ljestvice razvijenosti, gdje smo se našli nakon tranzicije”, kaže Mašović.
Iako je priču o mogućnosti aktiviranja Soko Štarka u Andrijevici lijepo čuti, ne treba zaboraviti ni da su dosadašnje najave ostajale samo najave, jer se po pravilu nametao zaključak da bi to bilo nerentabilno. Bez obzira na to što je ,,slatka fabrika”, sa blizu 200 uposlenih punih trideseset go-dina bila uspješan privredni kolektiv.
Bivši radnici podsjećaju da je zatvaranjem ove fabrike Andrijevica izgubila puno i da je veliki broj porodica grubo oštećen.
,,U posljednjih dvadeset i pet godina većina nekad uspješnih privrednih kolektiva na sjeveru Crne Gore doživjela je stečaj, a kasnije i potpuno zatvaranje. Takva sudbina zadesila je i andrijevička preduzeća među kojima se izdvaja Soko Štark. Naravno, u cijeloj tranzicionoj priči najviše su oštećeni bivši radnici”, podsjećaju neki od njih.
Fabrika ratluka i želea Soko Štark u Andrijevici napravljena je 1977. godine, u vrijeme kada još niko ni slutio nije šta će se desiti sa SFRJ.
U njoj su uposlenje našli radnici iz Andrijevice i Berana, a po visini plata i redovnosti isplata, čak i u najtežim godinama inflacije, bili su u svemu privilegovani u odnosu na radnike drugih kompanija. U Andrijevici je ova fabrika bila najbrojniji privredni kolektiv, čije se gašenje itakako odrazilo na socijalnu sliku opštine.
Kompaniju Soko Štark u julu 2005. najprije je privatizovala firma Grand kafa.
Pogon u Andrijevici, prema riječima radnika, zatvoren je praktično preko noći, u decembru te godine, samo dva-tri mjeseca nakon privatizacije.
Tada su radnici uz otpremninu upućeni na biro rada. Oni su kasnije tvrdili da su prevareni i da su otpremnine koje su dobili mnogo manje od onih koje su dobile njihove kolege u pogonima Soko Štarka u Srbiji.
„Došla su tri predstavnika novih vlansika i ponudili nam po sistemu uzmi ili ostavi 150 eura po godini radnog staža. Morali smo prihvatiti. Tek kasnije smo saznali da su kolege iz Srbije kad su prilikom privatizacije napustile posao, dobili 400 eura po godini staža. Mi smo prevareni i tužili smo vlasnika”, podsjećaju radnici.
Od kada je zatvoren ovaj pogon u Andrijevici, njegovi radnici su vodili sudske sporove. Oni su sve vrijeme navodili da su primjenom različitog socijalnog programa dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na svoje kolege iz Srbije.
,,Radnici iz Andrijevice, pod prisilom poslovodstva Soko Štarka, potpi-sali su socijalni program kojim je svakom radniku predviđena isplata ot-premnina u visini od 2.000 eura plus 150 eura za svaku godinu radnog staža. Pokušavali smo da tu nepravdu ispravimo mirnim i dogovornim putem, ali smo u kompaniji naišli na nerazumijevanje. Zato smo morali da pravdu potražimo kod pravosudnih organa u Crnoj Gori i Srbiji, ali ni to nije dalo nikakve rezultate. Na kraju smo se obratili Međunarod-nom sudu za ljudska prava u Strazburu, koji je poslije dužeg vremena odbacio našu žalbu kao neosnovanu”, podsjećaju bivši radnici.
Evropski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strazburu proglasio je ne-prihvatljivu predstavku koju su mu bivši radnici pogona Komovi iz An-drijevice uputili još 2009. godine.
Međunarodni sud pravde o tome je radnike obavijestio pet godina kasnije.
,,Imajući u vidu svu dostavljenu dokumentaciju, i u mjeri u kojoj su svi žalbeni razlozi u nadležnosti suda, sud je utvrdio da kriterijumi prihva-tljivosti, postavljeni članom 34 i 35 Konvencije, nijesu ispunjeni”, piše u toj presudi. U dopisu Suda iz Strazbura još je naglašeno da radnici više nemaju pravo žalbe.
,,Ova odluka je konačna i protiv nje ne postoji mogućnost žalbe Sudu ni-ti bilo kojem drugom tijelu. Sekretarijat Suda, stoga, nije u mogućnosti da vam da bilo kakve detalje o razlozima odluke sudije pojedinca vezano za ovaj predmet, niti da vodi dalju prepisku sa vama u vezi s ovom odlu-kom. Od Suda više nećete primati nikakva dokumenta koja se tiču ovog predmeta, a vaši spisi će biti uništeni godinu dana nakon donošenja od-luke”, stajalo je u dopisu suda.
Radnici su od suda u Strazburu tražili da obaveže AD Soko Štark iz Beo-grada da im isplati razliku u otpremnini i da im plati troškove svih dosa-dašnjih parničnih postupaka.
,,Različitom primjenom socijalnog programa samo u novcu oštećeni smo za više od šesto hiljada eura. Zato smo od suda u Strazburu tražili da uvaži naše primjedbe i obaveže tuženu stranu da svakom radniku isplati razliku koja mu pripada, kao i po pet hiljada eura na ime materijalne šte-te za pretrpljene duševne bolove. No, sva naša nastojanja da ispravimo nepravdu ostala su bezuspješna”, pričaju radnici.
Andrijevica, malena varoš na sjeveru Crne Gore, sve do dvijehiljadite godine zapošljavala je oko 650 radnika u privredi ili proizvodnji. Glavni nosioci razvoja gradića pod Komovima bili su upravo Soko Štark sa oko 250 radnika, Termovent sa oko 175, Polimka sa 170, Pako sa oko 35, Andrimer sa oko 40, uz jedan broj radnika u drugim manjim proizvodnim jedinicama.
Statistika neumoljivo govori da je Andrijevica danas na dnu. Stopa nezaposlenosti, plate i penzije – sve je ispod državnog prosjeka. Za bivše radnike Soko Štarka je kasno, šta god s fabrikom da bude. Većina njih je u poznim godinama.
Ali je zato tu armija mladih. Beznadežno dokonih. Sasvim je drugo pitanje i druga dimenzija da li mladi ljudi u Andrijevici, na sjeveru i čitavoj državi, sanjaju još o fabričkim halama. Ili o paralelnom svijetu lake i brze zarade, koji je u Crnoj Gori realnost.
Tufik SOFTIĆ
HORIZONTI4 sedmice
FOKUS4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice