Povežite se sa nama

OKO NAS

SPECIJALNO TUŽILAŠTVO IZVIĐA BERANKU: Nepopravljiva šteta

Objavljeno prije

na

Specijalno državno tužilaštvo pokrenulo je izviđaj protiv šest lica iz Berana u vezi s uvođenjem stečaja i privatizacijom nekadašnje fabrike papira. Krivičnu prijavu Specijalnom tužilaštvu ranije je proslijedila beogradska firma Sinex, odnosno njen vlasnik Novak Božić.

Božić uz veliki broj dokumenata tvrdi da je njegovoj firmi nanijeta višemilionska šteta, a specijalna tužiteljka Lidija Vukčević u pisanom odgovoru obavještava ga da se u toku izviđaja prikupljaju podaci i obavještenja neophodni za donošenje odluke i poziva da „ukoliko raspolaže novim dokazima i saznanjima to dostavi SDT”.

Ovaj beogradski biznismen je Monitoru dostavio kopiju obavještenja koje je dobio od Specijalnog tužilaštva Crne Gore i naglasio da je krivičnu prijavu podnio protiv stečajnog upravnika u Fabrici papira Beranka M. J. iz Berana.

„Krivičnom prijavom smo takođe obuhvatili direktora firme Nova Beranka, nekadašnja Beranka, Radoja Gomilanovića iz Beograda, zatim bivših načelnika Uprave za nakretnine Crne Gore, Područne jedinice Berane D. M. i M. S., koji su nedavno hapšeni po nalogu Specijalnog tužilaštva zbog umiješanosti u nezakonitosti u drugim predmetima. Takođe, protiv F. H., šefa Uprave carina u Beranama i Z. A., stečajnog sudije u postupku stečaja nad Fabrikom papira u stečaju Beranka, kao i protiv nekoliko za sada neidentifikovanih lica”, priča direktor firme Sinex Novak Božić.

Prema njegovim tvrdnjama ova lica su počinila krivična djela zloupotrebe službenog položaja u produženom trajanju, nesavjesnog poslovanja i protivzakonitog uticaja.

„Postoji osnovana simnja da su oni sačinjavali organizovanu grupu, koja je djelovala po unaprijed sačinjenom planu u kojoj je svaki član te grupe imao svoj zadatak. Crnogorsko SDT je posle proučavanja dokaza koje smo im dostavili otvorilo izviđaj, čime smo zadovoljni, jer, oni su nam nanijeli višemilionsku materijalnu štetu”, kaže Božić.

On dodaje da u čitav slučaj ima još umiješanih, kao i da je Sinex naknadne dokaze o fingiranom stečaju u Beranci dostavilo SDT na odlučivanje.

„Cijela stvar je više nego jasna. Mi smo po ugovoru izvršili kompletan remont i rekonstrukciju Beranke, koja do saradnje sa nama nije ni radila, a počela je s radom isporukom prvih od 1.000 tona celuloze” , objašnjava Božić.

Prema njegovim riječima, bilo je planirano da se celuloza uvozi iz Ruske Federacije, a da se gotov proizvod, odnosno papir za specijalne namjene izvozi takođe u Rusku Federaciju, koristeći pogodnosti bilateralnog sporazuma o ekonomskoj i trgovinskoj saradnji, zaključenog i ratifikovanog između tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i Ruske Federacije.

„Kada je na opšte zadovoljstvo Vlade i Opštine Berane proizvodnja pokrenuta, zbile su se prve nezakonite radnje koje su predstavljale teške krađe i otimačinu. Naime, rukovodstvo Beranke je bez znanja i ovlašćenja vlasnika robe, ukralo tri šlepera gotovih proizvoda i prodalo ih na Kosovu, što je utvrdila i Finansijska policija Crne Gore”, navodi se u krivičnoj prijavi koju je Sinex dostavio Specijalnom tužilaštvu.

Ove i druge brojne tvrdnje o malverzacijama u beranskoj fabrici papira dokazuju se dokumentacijom fuinansijske policije, krivičnim prijavama, spisima predmeta Privrednog suda u Bijelom Polju, Upravnog suda Crne Gore, Uprave za nekretnine.

„Ovi dokazi govore o tome da je Uprava za nekretnine nezakonito skinula fiduciju sa imovine fabrike papira, kojom smo se mi obezbijedili za dugovanja, odnosno potraživanja od te kompanije. Fiducija je skinuta da bi fabrika mogla da se privatizuje i prebaci na Gomilanovića. Sve to je urađeno na nezakonit način”, objašnjava Božić.

On u krivičnoj prijavi tvrdi da u nekim poslovima ima krivičnih djela davanja i primanja mita.

„Svi elementi krivičnog djela organizovanog kriminala ispunjeni su djelovanjem osoba protiv kojih su podnijete krivične prijave”, kaže ovaj beogradski biznismen.

On očekuje reakciju Specijalnog državnog tužilaštva Crne Gore, ohrabren nedavnim hapšenjima u Beranama, ljudi koji se pominju i u njegovoj prijavi.

Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, prva je žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi s manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi.

Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je pred parlamentarane izbore 1997. godine otvoren papirni blok i zaposleno oko dvjesta radnika. Za narednih nekoliko godina to je bila frekventna autobuska stanica za članove i kadrove DPS-a.

Ipak joj nije bilo suđeno. Polovinom 2004. uvedena je u klasični stečaj i prodata po sistemu ko će prije, brže i bolje. Imovina knjigovodstveno vrijedna dvanaest miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću Tigoimpeks zvanično za 999.573 eura. Tu cijenu predložio je vlasnik Tigoimpeksa, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović.

Gomilanović, koji je i sam bio jedan od obezbijeđenih povjerilaca, do cijene je došao tako što je sabrao svoja i potraživanja ostalih obezbijeđenih povjerilaca, administrativne troškove stečaja i djelimično prioritetna potraživanja. Zatim je, kada mu je fabrika prodata, istog trenutka zatražio reprogram dugovanja od povjerilaca.

Reprogram je, najprije, dobio od Vlade Crne Gore, odnosno Ministarstva finansija na čijem čelu je tada bio Igor Lukšić. Fabrika je Ministarstvu finansija dugovala oko četiristo hiljada eura. Vlasnik se obavezao da će polovinu tog iznosa da uloži u investicije u cilju pokretanja proizvodnje, a pola da vrati, sa rokom koji nije preciziran.

Gomilanoviću je u susret izašla i kompanija Lovćen osiguranje koja se bratski odrekla duga od 56 hiljada eura. Sve u svemu, kada se odbije iznos od oko 250 hiljada eura koji je od fabrike potraživao sam Gomilanović, dolazi se do odgovora na pitanje kako je preko žiro računa kompanije u stečaju prošlo svega dvjesta-trista hiljada eura.

To je bilo direktno u suprotnosti s kupoprodajnim ugovorom koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan”.

Čiji miljenik je bio Radoje Gomilanović, do danas je tajna. A da je nečiji morao biti, jasno je, jer je sve učinjeno da beransku fabriku dobije na poklon. I to nije bilo jedino što je dobio.

Negdje u predvečerje referenduma ovaj biznismen je od tadašnjeg Fonda za razvoj dobio 500 hiljada eura. Nešto ranije od 50 do 100 hiljada izvukao je od Zavoda za zapošljavanje na ime prekvalifikacije radne snage. Vrhunac svega je milionski kredit kod Hipo alpe adria banke za koji je založio papir mašinu.

Iako od silnih obećanja o pokretanju proizvodnje i velikim planovima za ovu kompaniju, koje je kao maglu sijao po raznim institucijama skupljajući kredite i poklone, nije bilo ništa, niko se nikada nije zabrinuo.

Nije poznato da je Nova Beranka, kako je prekrštena u privrednom registru, ministru finansija vratila dug od četiristo hiljada. Ni zašto tadašnji ministar finansija nije potegao za bilo kakvim mjerama da taj dug izvuče. Lukšić Gomilanovića nikada nije pitao ni đe su pare, ni đe su investicije.

Gomilanović je odavno raskrčmio svu preostalu imovinu, mašine i opremu, i od fabrike su ostali samo goli zidovi. Jedino je Sinex prije pet godina, kada je moglo nešto da se spasi, zbog nanijete materijalne štete tužio državu Crnu Goru Međunarodnom sudu pravde u Strazburu. Tužbeni zahtjev težak je oko pet miliona eura, a Božić tvrdi da nije prihvatio poravnanje.

Nakon svega, dok Crna Gora uvozi kompletan fini grafitni i novinski papir, preostaje jedino da se Specijalno tužilaštvo pozabavi personalnom odgovornošću onih koji su nepopravljivo uništili jedinu fabriku papira u Crnoj Gori.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

MJEŠTANI ZLATICE KOJI TRAŽE IZMJENU PROJEKTA BULEVARA VILIJA BRANTA POKRENULI PETICIJU I NAJAVILI PROTESTE: Zaglavljeni u saobraćaju i sistemu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je već pisao o nevoljama mještana Zlatice, koji, ni poslije par godina nijesu dobili odgovor na zahtjeve da se izmijeni problematični projekat Bulevara Vilija Branta. Od tada, promijenila se Vlada, ali je praksa da planska dokumenta važe samo po potrebi ostala ista. Institucije su nastavile da žmure na nepoštovanje onog što piše u, ionako zrelim za izmjene, prostornim i urbanističkim planovima

 

Mještani Zlatice, ni poslije par godina od prvog obraćanja institucijama, nijesu dobili odgovor na zahtjeve da se izmijeni projekat Bulevara Vilija Branta, ujedno i priključka na petlju za auto-put na Smokovcu, jer nije urađen smisleno i kako treba. Zato su sada pokrenuli peticiju kojom traže hitno reagovanje države. Ako ni to ne pomogne, najavljuju i mirne proteste.

,,Država je prihvatila projekat nastavka Bulevara Vilija Branta koji je urađen na štetu ne samo mještana Zlatice, nego, zbog njegovog značaja, i ostalih građana Crne Gore. Rezultat je uska saobraćajnica bez zelenila, nesigurna za pješake i automobile, bez dobrih prilaza i priključaka na nju. Zbog svega toga, postojeći projekat izaziva ogromne gužve i zastoje u saobraćaju koji je već jako opterećen”, kaže za Monitor grupa mještana Zlatice. Trenutno, njihova peticija broji 304 potpisa, a kada skupe oko 500, pokušaće još jednom da se dogovore sa nadležnim institucijama oko novog predloga projekta i ispravljanja Detaljnih urbanističkih planova (DUP) Zlatica B – izmjene i dopune i Murtovina.

Tražiće i da dobiju kompletan uvid u aktuelni projekat bulevara. Do sada im to, ni pored brojnih pokušaja, nije omogućeno.

Monitor je već pisao o ovom slučaju. Od tada, promijenila se Vlada, ali je praksa da planska dokumenta važe samo po potrebi ostala ista. Institucije u koje se smjestila nova administracija nastavile su da žmure na nepoštovanje onog što piše u, ionako zrelim za izmjene, prostornim i urbanističkim planovima.

,,Riječ je o mjestu najvećeg razvoja poslovnih aktivnosti u čitavoj državi, gdje se svakoga dana otvaraju nova radna mjesta. Posljednje dvije godine i pandemija virusa COVID-19 pokazali su da se razvoj poslovnih aktivnosti nije smanjio, već značajno uvećao. Na ovom potezu se nalaze brojni prostorni resursi za višestruko povećanje poslovnih aktivnosti. Uprkos tim činjenicama, sporni projekat predviđa ukidanje svih prilaza kućama, poslovnim objektima i drugim neizgrađenim parcelama na bulevaru. Potpuno je zanemarena veza sa teretnom željezničkom stanicom”, upozoravaju u peticiji.

Takav način rješavanja saobraćajnice, tvrde, već se pokazao kao pogrešan. ,,Primjeri su Bulevar Svetog Petra Cetinjskog koji nema silaske sa trotoara gdje su banke, i policija kao najvažnije institucije, Bulevar 21. maj kroz Donju Goricu koji, umjesto silazaka, ima sporednu ulicu za uključivanje i isključivanje, Bulevar Džordža Vašingtona koji nema ni jedno ni drugo, pa su ogromne gužve česta pojava na njemu. Slično je i sa Bulevarom Ivana Crnojevića, ili Pera Ćetkovića na Starom aerodromu”.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 28. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

KOLAŠINCI GODINAMA ČEKAJU OBEĆANI DALJINSKI SISTEM GRIJANJA: Toplana prioritet samo u planskim dokumentima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oko tri miliona eura Kolašince dijeli od dugo čekane realizacije projekta daljinskog sistema grijanja. Iako je jasno da ni aktuelna vlast to obećanje ne može ispuniti, u Opštini kažu da od toplane nijesu odustali. Struka upozorava da treba dodatnim analizama utvrditi koliko je taj projekat isplativ

 

Zacrtani cilj iz dva prethodna četvorogodišnja Strateška plana razvoja opštine Kolašin – uvođenje daljinskog grijanja, ni nova, aktuelna gradska vlast nije uspjela da ostvari. Završetak toplane prvo je bio planiran do 2018. godine, a potom se rok pomjerio za naredne četiri godine.  Od toplane još ništa, a  vjerovatno će taj projekat biti sastavni dio i novog Strateškog plana razvoja opštine Kolašin, čija priprema je u toku.

Toplanu Kolašinci čekaju duže od osam godina. Prije nego što je  planskim dokumentima formalno stavljena na listu prioriteta, taj projekat obećavan je i u nekoliko predizbornih kampanja u tom gradu. Njegova relizacija, međutim, nikad nije izgledala nedostižnije nego sada.

I Prostorno urbanistički plan te opštine predviđa uvođenje daljinskog grijanja koje podrazumijeva izgradnju toplane i toplovodne mreže sa podstanicama. Time bi se, kako je obrazloženo,  iz upotrebe isključile nisko efikasne peći za grijanje i kotlovi na drva ili druga fosilna goriva. Zbog toga bi,  između ostalog,  bio i bolji kvalitet vazduha u Kolašinu. Takođe, planirano je da se kroz izgradnju sistema daljinskog grijanja, korisnicima  omogući i upotreba tople vode u cilju smanjenja potrošnje električne energije i fosilnih goriva za njeno zagrijavanje.

Za procjenu troškova realizacije uvođenja daljinskog grijanja i njegove odživosti u dugom roku, Investicioni okvir za zapadni Balkan (Western Balkans Investment Framework) je 2014. počeo sa izradom fizibiliti studije koju finansira Evropska unija. U međuvremenu, Opština je izdala urbanističko-tehničke uslove (UTU) za lokaciju, koja je u vlasništvu Opštine, za izgradnju toplane i toplovoda.

„Zbog nemogućnosti finansiranja izgradnje takvog sistema iz sredstava Opštine Kolašin i Vlade Crne Gore, u toku je traženje donatora i drugih izvora finansiranja koji bi omogućili realizaciju ovakvog projekta”,  često je ponavaljano tokom minulih osam godina.

Pomak je napravljen 2018. godine, kada je završena  studija izvodljivosti i počela izrada  idejnog projekta. Nagoviješten je i početak izrade glavnog projekta. Bivša kolašinska vlast računala je tada na finansijsku  podršku Njemačke razvojne banke (KfW).

„Ta banka je načelno saglasna sa rezultatima studije izvodljivosti. Sve su to važni koraci, pa, iako ne možemo precizno kazati kada će grad dobiti toplanu, jasno je da je do sada mnogo učinjeno” – tvrdio je prije  četiri godine tadašnji sekretar za finansije Goran Rakočević.

Kako je ranije objašnjeno iz Opštine, studija izvodljivosti dala je odgovore na pitanja koja se tiču opsega potrošača i izvora energije. Trebalo je  da se utvrdi  da li će  postrojenje proizvoditi, pored toplotne, i električnu energiju.

U zvaničnim opštinskim dokumentima postojeće stanje objekata u javnoj upotrebi, kada je u pitanju energetska efikasnost, okarakterisano je kao krajnje neodrživo. To se odnosi i na stambene zgrade u okviru užeg gradskog jezgra. Obezbjeđivanje daljinskog grijanja za njih, kako su ranije izračunali u Opštini, koštalo bi oko tri milona eura, dok bi cijena projektne dokumentacije bila oko 30.000 eura.

Projekat toplane u Kolašinu je afirmisan i  planskom dokumentacijiom, a taj objekat bi bio građen na  lokaciji koja je dominantno u opštinskom vlasništvu.

Kolašinska domaćinstva, kako u urbanim, tako i u ruralnim sredinama u  najvećoj mjeri za grijanje koriste drvo. Grejna sezona u tom gradu traje od septembra do maja. Prema posljednjim podacima, tokom jedne godine na teritoriji opštine iz državnih i privatnih šuma posiječe se oko 35.500 m3 drveta za tu namjenu.  Za sezonu grijanja domaćinstva u prosjeku potroše 12,3 m3, za čiju nabavku u prosjeku izdvoje, prema sadašnjim cijenama,  oko 600 aura, uz transport i obradu.  U lokalnoj upravi tvrde da bi korišćenje toplane bilo znatno jeftinije. Navode i brojne druge razloge zbog kojih je neophodan sistem daljinskog grijanja.

„Domaćinstva u našoj opštini u prosjeku griju 4,8 prostorija, a prosječna površina tih prostorija je 60,5 m2. Ukupna površina svih prostorija koje griju iznosi 119.896 m2. Peći na drva su glavni razlog zagađenog vazduha, zbog većih emisija crnog ugljenika u zimskom periodu, odnosno periodu glavne turističke sezone. Zbog toga što te čestice imaju kratak vijek trajanja u atmosferi, emisije iz lokalnih izvora imaju negativni uticaj na smanjenje sniježnog pokrivača. One  čine bijele površine snijega i leda prljavim i sivim, što povećava apsorpciju sunčeve energije. Time se ubrzava topljenje snijega, a samim tim stvara i negativan uticaj na dužinu i kvalitet zimske turističke sezone”, objašnjavaju u lokalnom Sekretarijatu za zaštitu životne sredine.

U Planu  energetske efikasnosti je sugerisano i da je potrebno realizovati određene mjere u cilju obezbjeđivanja instalacija za modernu tehnologiju sagorijevanja drvne biomase u privatnim i javnim zgradama.

Autori Plana za Kolašin, kažu i da je relizacija projekta toplane, s obzirom na potrebni novac,  krajnje neizvjesna. Nude i alternativna rješenja.

„Ako se ne uspije u namjeri da se u dogledno vrijeme obezbijedi grant za taj projekat, valjalo bi razmisliti o davanju koncesije za sistem daljinskog grijanja, izgradnju sistema kroz neku formu privatno-javnog partnerstva ili kroz neki sličan aranžman. Svakako da od toplane ne treba imati neka nerealna očekivanja. S obzirom na njegovu prilično visoku cijenu, s jedne strane,  i ograničene finansijske mogućnosti lokalnog stanovništva, s druge, moglo bi se ispostaviti da se radi o pretjerano skupom projektu”, zaključak je iz najnovijeg Plana energetske efikasnosti.

Međutim, iz kolašinske opštine kažu da nijesu odustali od toplane, ali da je nedostatak novca osujetio planove. I dalje računaju na podršku iz kapitalnog državnog budžeta, ali i na donatore. U lokalnoj upravi sada nemaju precizne podatke koliko bi daljinsko grijanje mjesečno koštalo Kolašince.

Ekološki i energetski opravdana ideja korištenja drvnog otpada nije nova i u tom gradu  je između dva svjetska rata, kao i nekoliko godina nakon Drugog svjetskog rata, uspješno funkcionisala. Otpad drveta sa tadašnjih mnogobrojnih pilana korišten je za snabdijevanje strujom mašina za rezanje građe, ali i privatnih kuća u gradu. Na taj način, varoš  je prvi put dobila struju 1927. godine. Električna centrala je tada sagrađena na mjestu u blizini sadašnjeg Hotela Bjanka. Podignuta je od sredstava ratne odštete dobijene nakon Prvog svjetskog rata.

                                                                                                            Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SUDBINA RIZVAN-BEGOVE KULE U BERANAMA: Urušavanje u zaborav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rizvan-begova kula je odavno u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekujući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu

 

Zidine stare Rizvan-begove kule u najstarijem dijelu Berana, naselju Hareme, još uvijek odolijevaju limskim vjetrovima, koji lagano otkidaju kamen po kamen sa ove prelijepe građevine.

Čija je sada formalno, skoro da se ne zna. O njoj se niko ne stara. Samuje i još uvijek krije tajne o velikoj ljubavi njenog prvog vlasnika Rizvan-bega prema ljepotici Albini.

Rizvan-beg je ostao upamćen kao čuveni turski kajmakan, odnosno civilni upravnik nekoga od turskih vezira. Ostala je i sasvim pouzdana, istorijski provjerena priča da je Rizvan-beg bio francuski đak, odnosno da je na Sorboni završio arhitekturu.

U Limsku dolinu je doveden da projektuje grad, koji je zahvaljujući njegovom zapadnoevropskom obrazovanju, umjesto uskih sokaka, dobio široke ulice, skoro kao bulevare, kao malo koji drugi grad na sjeveru Crne Gore.

Tako i turistička tabla u glavnoj ulici u ovom gradu danas podsjeća na to da je potpuno neuobičajenoa za osmanlijsko gradsko uređenje, ta ulica u Beranama prava i široka.

„Projektovao ju je, po ugledu na evropske metropole, Rizvan-beg, čuveni arhitekta i pariski đak. Berane je tako dobilo najprostraniju i najširu ulicu među tadašnjim turskim gradskim naseobinama na ovom dijelu Balkana“ – piše na turističkoj tabli.

A Rizvan-beg je crtajući, odnosno projektujući ulice i podižući sebi spomenik za života, uporedo gradio svoje kameno zdanje koje odolijeva zubu vremena. U njemu je od očiju naočitih Beranaca krio svoju ljepoticu Albinu.

Albu, kako su joj tepali u gradu, oni koji su čežnjivim pogledima mogli doprijeti do nje. Alba je bila stalno na oku Rizvan-begovog sluge Hamze, koji je čuvao i od brojnih askera, jer je Berane tada, u osnivanju, krajem devetnaestog vijeka, bio uglavnom vojni grad.

Čuvao je Rizvan-beg u toj kuli Albu, sve do trenutka dok nije, kaže priča iz davnina, za svog vrtlara odabrao plećatog i ćutljivog pravoslavca Prebila, iz udaljenih Rudina.

Hroničar starih Berana Milija Pajković zapisao je da se o porijeklu lijepe Albe interesovao čak i turski profesor istorije i etnolog dr Erdat Jurdaz.

On je ispod svog rukopisa, dopisao da je moguće da je Alba bila i Alma, jer ga je na tu pomisao navela priča koju je neki asker, preživjevši ratove i vrativši se u postojbinu, ispričao svom ocu.

Do profesora je, kako kažu, priča o Albini stigla preko njegove tetke Emre, koja je bila prijateljica sa askerovom unukom Lejlom.

„Alba i Alma, što bi u prevodu značilo bijelo i jabuka, imena su koja su Rizvan-begovoj ljubi pristajala, jer je po predanju, bila  u licu bijela kao snijeg, a  po obrazima rumena kao jabuka” – piše hroničar Pajković.

On je o zabranjenoj ljubavi lijepe muhamedanke i pravoslavca, posvetio priču – legendu, po kojoj se prvi njihov susret zbio na obali plahovitog Lima, odnosno na viru koji je nosio naziv Zelenika i  koji je postojao do prije par decenija.

„Dok se Prebil jednog vrelog dana hladio u vodi, čuo je vesele ženske glasove i ciku. Izašao je i obukao pantalone i onako ogroman, kao kakva statua starih vajara, stao i upiljio pogled u Albu i njenu vernu pratilju, mlađanu Đulicu” – piše Pajković.

I tako, dok je Rizvan-beg bio ko zna gdje na putu, kršni Prebil je izgubio pojam o vremenu, iako je i dalje bio vrijedan.

Svako veče mu je u san kao Venera dolazila Alba, dugih nogu, visoka, kose do ispod pojasa, sjajnih očiju iz kojih su varničile iskre na sve strane i koje su se gubile u nebu iznad doline, stapajući se sa zvijezdama.

Ali, i on je ušao u njene snove, pa je poslije nekog vremena Alba poslala vjernu Đulicu da presretne Prebila, u samu noć, kad je najsigurnije i kada je neopažen odlazio iz dvorišta.

„Poslala me je gospodarica da ti kažem da će te čekati sjutra, kad se potpuno smrači, kod Zelenike. Biće u vrbacima, na onom istom mjestu gdje si nas i vidio” – dobacila je Prebilu u mimohodu i brzo se uputila natrag prema kuli da je neko ne bi opazio.

U Pajkovićevoj priči o Albi i Prebilu ostalo je zapisano da su se oni, sakriveni u vrbacima od mjesečine, sreli pored Lima.

I sljedeće noći. I one iza nje. A onda su učestali sa susretima, sve dok jedne zadocnjele ure nije odjeknuo urlik evnuha Hamze.

On je lijepoj Albi prijetio da će platiti, dok ga je ona uplašeno gledala.

„Neka te je stid što si Rizvan-bega ovako iznevjerila, a i svoju vjeru izdala” – vikao je Hamza, podižući pušku na Prebila.

Prebil mu je pušku oteo i bacio u Lim, a potom se dao u bijeg, ne zaustavljajući se do Albanije. Prije toga, navodno je preko Đulice, poslao poruku Albi da se iskrade i da zajedno uteknu.

Rizvan-begov vjerni sluga Hamza je, međutim, zatočio lijepu Albu i stavio je pod ključ, u kuli.

Jednog dana, kaže priča, Alba je uspjela da ga izmoli da je povede u šetnju pored Lima.

Stigavši do rijeke, iznad vira Zelenika, podigla je ruke uvis i zakoračila prema ivici stijene. Hamza je kriknuo. Molio je, kumio, obećavao ćutanje. Nije vrijedilo. Nad Albom se brzo sklopila voda.

Postotji i druga verzija ove priče, po kojoj se Rizvan-beg, čim je do njega došla vijest o preljubi, vratio u Berane i pogubio vrtlara, dok se Alba iz revolta bacila u rijeku. Navodno je Rizvan-beg poslije toga otišao iz grada, i za njegovu dalju sudbinu se malo toga zna.

Tako je vir Zelenika dobio i drugi naziv, Albin vir. Staroberanci su ga tako zvali, i zovu i danas to mjesto, mada je ćudljiva planinska rijeka, mijenjajući tok, ispunila kamenjem taj skoro nepregledno duboki vir. To je ono mjesto neposredno pored današnjeg Hotela Berane.

Obližnja Rizvan-begova kula je odavno  u ruševinama, ali svi koji znaju priču o njenom vlasniku, lijepoj Albi i ljubavi sa vrtlarom, kada tuda prođu, sa čežnjom bace pogled na kamene ostatke, čekajući da se iza vrata pojave likovi iz ne tako davne prošlosti i priče koja prelazi u legendu.

Ostaci kule odolijevaju nebrizi i vremenskim nepogodama, a mermerna spomen tabla osnivaču Berana Rizvan-begu, čami negdje i kupi prašinu u depoima muzeja. Niko se do sada nije sjetio kako bi bilo elementarno korektno i od istorijskog značaja da se uđe u trag katastarskih promjena vlasništva nad kulom.

Rekonstruisana i sačuvana, sa tablom na njoj, sigurno bi danas predstavljala blistavo kulturno nasljeđe, i sasvim sigurno turističku atrakciju. Ne samo u svjetlu priče o zatočenoj lijepoj Albi, već o njenom stvarnom vlasniku, prvom urbanisti Berana, Rizvan-begu.

                                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo