Specijalno državno tužilaštvo pokrenulo je izviđaj protiv šest lica iz Berana u vezi s uvođenjem stečaja i privatizacijom nekadašnje fabrike papira. Krivičnu prijavu Specijalnom tužilaštvu ranije je proslijedila beogradska firma Sinex, odnosno njen vlasnik Novak Božić.

Božić uz veliki broj dokumenata tvrdi da je njegovoj firmi nanijeta višemilionska šteta, a specijalna tužiteljka Lidija Vukčević u pisanom odgovoru obavještava ga da se u toku izviđaja prikupljaju podaci i obavještenja neophodni za donošenje odluke i poziva da „ukoliko raspolaže novim dokazima i saznanjima to dostavi SDT”.

Ovaj beogradski biznismen je Monitoru dostavio kopiju obavještenja koje je dobio od Specijalnog tužilaštva Crne Gore i naglasio da je krivičnu prijavu podnio protiv stečajnog upravnika u Fabrici papira Beranka M. J. iz Berana.

„Krivičnom prijavom smo takođe obuhvatili direktora firme Nova Beranka, nekadašnja Beranka, Radoja Gomilanovića iz Beograda, zatim bivših načelnika Uprave za nakretnine Crne Gore, Područne jedinice Berane D. M. i M. S., koji su nedavno hapšeni po nalogu Specijalnog tužilaštva zbog umiješanosti u nezakonitosti u drugim predmetima. Takođe, protiv F. H., šefa Uprave carina u Beranama i Z. A., stečajnog sudije u postupku stečaja nad Fabrikom papira u stečaju Beranka, kao i protiv nekoliko za sada neidentifikovanih lica”, priča direktor firme Sinex Novak Božić.

Prema njegovim tvrdnjama ova lica su počinila krivična djela zloupotrebe službenog položaja u produženom trajanju, nesavjesnog poslovanja i protivzakonitog uticaja.

„Postoji osnovana simnja da su oni sačinjavali organizovanu grupu, koja je djelovala po unaprijed sačinjenom planu u kojoj je svaki član te grupe imao svoj zadatak. Crnogorsko SDT je posle proučavanja dokaza koje smo im dostavili otvorilo izviđaj, čime smo zadovoljni, jer, oni su nam nanijeli višemilionsku materijalnu štetu”, kaže Božić.

On dodaje da u čitav slučaj ima još umiješanih, kao i da je Sinex naknadne dokaze o fingiranom stečaju u Beranci dostavilo SDT na odlučivanje.

„Cijela stvar je više nego jasna. Mi smo po ugovoru izvršili kompletan remont i rekonstrukciju Beranke, koja do saradnje sa nama nije ni radila, a počela je s radom isporukom prvih od 1.000 tona celuloze” , objašnjava Božić.

Prema njegovim riječima, bilo je planirano da se celuloza uvozi iz Ruske Federacije, a da se gotov proizvod, odnosno papir za specijalne namjene izvozi takođe u Rusku Federaciju, koristeći pogodnosti bilateralnog sporazuma o ekonomskoj i trgovinskoj saradnji, zaključenog i ratifikovanog između tadašnje Savezne Republike Jugoslavije i Ruske Federacije.

„Kada je na opšte zadovoljstvo Vlade i Opštine Berane proizvodnja pokrenuta, zbile su se prve nezakonite radnje koje su predstavljale teške krađe i otimačinu. Naime, rukovodstvo Beranke je bez znanja i ovlašćenja vlasnika robe, ukralo tri šlepera gotovih proizvoda i prodalo ih na Kosovu, što je utvrdila i Finansijska policija Crne Gore”, navodi se u krivičnoj prijavi koju je Sinex dostavio Specijalnom tužilaštvu.

Ove i druge brojne tvrdnje o malverzacijama u beranskoj fabrici papira dokazuju se dokumentacijom fuinansijske policije, krivičnim prijavama, spisima predmeta Privrednog suda u Bijelom Polju, Upravnog suda Crne Gore, Uprave za nekretnine.

„Ovi dokazi govore o tome da je Uprava za nekretnine nezakonito skinula fiduciju sa imovine fabrike papira, kojom smo se mi obezbijedili za dugovanja, odnosno potraživanja od te kompanije. Fiducija je skinuta da bi fabrika mogla da se privatizuje i prebaci na Gomilanovića. Sve to je urađeno na nezakonit način”, objašnjava Božić.

On u krivičnoj prijavi tvrdi da u nekim poslovima ima krivičnih djela davanja i primanja mita.

„Svi elementi krivičnog djela organizovanog kriminala ispunjeni su djelovanjem osoba protiv kojih su podnijete krivične prijave”, kaže ovaj beogradski biznismen.

On očekuje reakciju Specijalnog državnog tužilaštva Crne Gore, ohrabren nedavnim hapšenjima u Beranama, ljudi koji se pominju i u njegovoj prijavi.

Nekada najveća kompanija u gradu na Limu, koja je zapošljavala dvije hiljade ljudi, prva je žrtva antibirokratske revolucije. Zatvorena je uprkos proračunima kanadskih stručnjaka da bi s manjim brojem uposlenih mogla optimalno da radi.

Tada je uglavnom i opljačkana od temelja do krova, i njen celulozni dio ugašen za sva vremena. Onda je pred parlamentarane izbore 1997. godine otvoren papirni blok i zaposleno oko dvjesta radnika. Za narednih nekoliko godina to je bila frekventna autobuska stanica za članove i kadrove DPS-a.

Ipak joj nije bilo suđeno. Polovinom 2004. uvedena je u klasični stečaj i prodata po sistemu ko će prije, brže i bolje. Imovina knjigovodstveno vrijedna dvanaest miliona eura, ustupljena je beogradskom preduzeću Tigoimpeks zvanično za 999.573 eura. Tu cijenu predložio je vlasnik Tigoimpeksa, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla Radoje Gomilanović.

Gomilanović, koji je i sam bio jedan od obezbijeđenih povjerilaca, do cijene je došao tako što je sabrao svoja i potraživanja ostalih obezbijeđenih povjerilaca, administrativne troškove stečaja i djelimično prioritetna potraživanja. Zatim je, kada mu je fabrika prodata, istog trenutka zatražio reprogram dugovanja od povjerilaca.

Reprogram je, najprije, dobio od Vlade Crne Gore, odnosno Ministarstva finansija na čijem čelu je tada bio Igor Lukšić. Fabrika je Ministarstvu finansija dugovala oko četiristo hiljada eura. Vlasnik se obavezao da će polovinu tog iznosa da uloži u investicije u cilju pokretanja proizvodnje, a pola da vrati, sa rokom koji nije preciziran.

Gomilanoviću je u susret izašla i kompanija Lovćen osiguranje koja se bratski odrekla duga od 56 hiljada eura. Sve u svemu, kada se odbije iznos od oko 250 hiljada eura koji je od fabrike potraživao sam Gomilanović, dolazi se do odgovora na pitanje kako je preko žiro računa kompanije u stečaju prošlo svega dvjesta-trista hiljada eura.

To je bilo direktno u suprotnosti s kupoprodajnim ugovorom koji je u članu 2 predvidio da ukoliko u roku od 45 dana kupac ne isplati iznos od 999.573 eura preko žiro računa prodavca, „ugovor će se smatrati automatski raskinutim, s posljedicama kao da nije ni zaključivan”.

Čiji miljenik je bio Radoje Gomilanović, do danas je tajna. A da je nečiji morao biti, jasno je, jer je sve učinjeno da beransku fabriku dobije na poklon. I to nije bilo jedino što je dobio.

Negdje u predvečerje referenduma ovaj biznismen je od tadašnjeg Fonda za razvoj dobio 500 hiljada eura. Nešto ranije od 50 do 100 hiljada izvukao je od Zavoda za zapošljavanje na ime prekvalifikacije radne snage. Vrhunac svega je milionski kredit kod Hipo alpe adria banke za koji je založio papir mašinu.

Iako od silnih obećanja o pokretanju proizvodnje i velikim planovima za ovu kompaniju, koje je kao maglu sijao po raznim institucijama skupljajući kredite i poklone, nije bilo ništa, niko se nikada nije zabrinuo.

Nije poznato da je Nova Beranka, kako je prekrštena u privrednom registru, ministru finansija vratila dug od četiristo hiljada. Ni zašto tadašnji ministar finansija nije potegao za bilo kakvim mjerama da taj dug izvuče. Lukšić Gomilanovića nikada nije pitao ni đe su pare, ni đe su investicije.

Gomilanović je odavno raskrčmio svu preostalu imovinu, mašine i opremu, i od fabrike su ostali samo goli zidovi. Jedino je Sinex prije pet godina, kada je moglo nešto da se spasi, zbog nanijete materijalne štete tužio državu Crnu Goru Međunarodnom sudu pravde u Strazburu. Tužbeni zahtjev težak je oko pet miliona eura, a Božić tvrdi da nije prihvatio poravnanje.

Nakon svega, dok Crna Gora uvozi kompletan fini grafitni i novinski papir, preostaje jedino da se Specijalno tužilaštvo pozabavi personalnom odgovornošću onih koji su nepopravljivo uništili jedinu fabriku papira u Crnoj Gori.

Tufik SOFTIĆ