Povežite se sa nama

INTERVJU

SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJALUKE I POLITIČKI ANALITIČAR: Više se nema za šta ratovati

Objavljeno prije

na

MONITOR: BiH je u centru pažnje javnosti zbog najavljenog referenduma u RS i reagovanja u Federaciji BiH. Emir Suljagić, zamjenik ministra odbrane BiH optužio je predsjednika RS Milorada Dodika da odlukom o referendumu unosi nemir u BIH, da je taj potez nasrtaj na suverenitet BiH, koji za posljedicu može imati krvoproliće.
PUHALO: Ovo je još jedna u nizu najava referenduma predsjednika Dodika, ali ovaj put je u tom obećanju otišao najdalje, jer je tu inicijativu podržala i Narodna skupština RS. Niko u BiH nije ostao ravnodušan na ovu Dodikovu inicijativu – ni opozicija u RS, ni partije u Federaciji BiH, ni međunarodna zajednica. Naravno, postoje različita tumačenja ovog poteza od toga da se time želi eliminisati sud i tužilaštvo BiH zbog mogućih istraga protiv Dodika, do toga da je to antidejtonski čin i samim tim nema legitimitet. Ne smijemo zaboraviti ni nedavni sastanak Dodika sa Aleksandrom Vučićem, kada ga je Vućić ,,zamolio” da razmisli još jednom o referendumu. U svakom slučaju kod velikog broja ljudi postoji strah od moguće eskalacije sukoba, ali ja sam potpuno siguran da sukoba neće biti jer još nismo zaboravili posljednji rat, jer nema ko da ratuje, jer nema čime da se ratuje, jer se nema za šta ratovati i na kraju rat u BiH malo kome danas u svijetu odgovara.

MONITOR: Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović pozvao je probosanske stranke da se ujedine protiv ,,projekta Dodik”. Čemu to vodi?
PUHALO: To je još jedna populistička priča prvog čovjeka SDA. Realno od ovih Dodikovih aktivnosti i ideja sve političke elite, pa i dio međunarodnih organizacija, to koriste da bi profitirali. Ovakve izjave skreću pažnju sa svakodnevnih problema Srba, Hrvata i Bošnjaka i sve je usmjereno na odbranu RS, BiH ili homogenizaciju i zaštitu kolektivnih interesa jedne od tri etničke grupe. Ni Dodik, ni Izetbegović, ni Čović, a čini mi se ni opozicija u oba entiteta, nemaju odgovore na pitanje kako život u zemlji učiniti boljim, kako zaposliti ljude, zaustaviti odlazak mladih, povećati penzije i plate… Zato su ove izjave Bogom date za skretanje pažnje sa ovih problema.

MONITOR: Dodik tvrdi da je ustavno pravo tog entiteta da odlučuje o raspisivanju referenduma i da je referendum odbrana Ustava i Dejtona.
PUHALO: Ova interpretacija dominira u RS, dok je to nemoguće čuti u Federaciji BiH. Naravno, priča je mnogo komplikovanija i svodi se na to da li je BiH ustrojena kao federacija dva entiteta ili nije tj. od različitog viđenja i interpretacije sporazuma iz Dejtona. Mišljenja o tome su podijeljena i to se odražava na sve što se dešava u BiH, pa i na referendum.

MONITOR: Zašto Dodik toliko insistira na referendumu i to baš sada?
PUHALO: Postoji mnogo hipoteza. S jedne strane vlast tvrdi da nije zadovoljna radom Suda i Tužilaštva BiH navodeći neke konkretne činjenice tome u prilog. S druge strane opozicija tvrdi da je razlog za to moguća optužnica protiv Dodika od strane ove dvije institucije. Takođe ne možemo da previdimo da Dodik čitavo vrijeme u BiH drži tempo i proizvodi krize na nivou BiH koje njemu i te kako odgovoraju, jer skreće pažnju sa problema u RS za koje nema rješenje. On time takođe pokazuje da je BiH vještačka, neodrživa i ,,hrani” nadu Srba da će ostvariti svoj san i dočekati nezavisnost RS. Moramo imati u vidu da su s pitanjem referenduma u RS počeli mnogi da se srpdaju što svakako utiče na percepciju Dodika i njegove partije i ovi potezi moraju da vrate ugled Dodiku i njegovim političkim idejama.

MONITOR: Je li Dodik zaista ključni remetilački faktor u Bosni i Hercegovini?
PUHALO: BiH ima toliko problema da nije pošteno da se sve svali na Dodika, mada on sve radi da postane njen najveći problem. U Federaciji BiH imate deset kantona u kojima vladaju lokalni feudalci i rade šta im je volja. Ti kantoni su ogroman ekonomski i administrativni problem za održivu BiH. Takođe u BiH žive Hrvati koji su nezadovoljni svojim statusom u Federaciji BiH i to je nešto što je takođe veliki problem. Među Bošnjacima je mnogo onih koji ne žele da vide i prihvate želje Srba i Hrvata i to svakako dodatno komplikuje situaciju u BiH. Dodik i njegova vizija BiH je samo jedan od problema koji pritišću ovu zemlju, a za koje se ne nalaze adekvatna rješenja. Dodik je učinio vidljivim ono što najveći broj Srba želi ili mašta, a to je RS sa što više autonomije u BiH. Meni se čini da je Dodik žrtva jedne srpske ideje koja postoji od 90-ih godina 20. vijeka, a to je da RS treba da postane nezavisna ili dio Srbije. Kad zastupnici te ideologije potroše Dodika tražiće novog čovjeka koji bi to mogao realizovati.

MONITOR: Dodik kaže da je, mišljenje stučne javnosti, da je Ustav BiH umnogome kopija američkog, jer su ga pisali američki pravnici u Dejtonu.
PUHALO: Kada govorimo o stručnoj javnosti moramo imati na umu da mi u BiH imamo tri stručne javnosti koje su etnički podijeljene i u kojima, čini mi se, dominira lojalnost svojoj etničko-političkoj eliti, nego stručnost ili želja da se neki problem riješi. Tako je i kod intepretacije Dejtonskog sporazuma i ustrojstva BiH. Mislim da sporazum iz Dejtona nije toliko loš, koliko političkim elitama ne odgovara da se bilo šta mijenja u BiH. Sve tri političke elite u BiH, srpska, hrvatska i bošnjačka, vješto manipulišu Dejtonom da bi proizvodile krizu, strah, osjećanje ugroženosti kod svojih glasača i tako vladaju ne mjenjajući ništa.

MONITOR: Predsjednik Republike Srpske upozorava da dio međunarodne zajednice uporno krši Dejtonski sporazum kroz nametanje ustavnih amandmana na ustave entiteta, nametanje zakona, smjene izabranih zvaničnika… Je li u pravu?
PUHALO: Nametanja zakona je bilo, ali kada znate da su za te zakone onomad glasale i Dodikove socijaldemokrate onda to postaje sasvim druga priča. Dodikovi ministri u Vijeću ministara BiH, u prošlom mandatu, su povećavali budžete za Sud i Tužilštvo BiH, onda imamo problem iskrenosti prvog čovjeka RS i SNSD-a. Bilo je i smjena, ali članova SDS-a koji su danas opozicija Dodiku, to je neosporno, ali za tako radikalne poteze nije SDS već SNSD, što jeste pomalo apsurdno. Takođe se kritikuje odnos Suda i Tužilaštva BiH kada se radi o odnosu prema ratnim zločinima u BiH tj. odnosu prema Srbima koji su dobili oko 1500 godina zatvora, dok su Hrvati i Bošnjaci za ratne zločine osuđeni na 400 godina, ali nisam siguran da je to pravi motiv za povlačenje ovako drastičnih poteza.

MONITOR: I kad se sve ovo ima u vidu – kuda ide BiH i ima li razloga da strahujemo od novih ratnih sukoba na ovim prostorima?
PUHALO: Ja nemam straha od sukoba, mada možemo očekivati incidente, jer stvara se klima u kojoj su oni sasvim mogući, pa čak i poželjni, ali uvijek se drže pod kontrolom. Kao što sam kazao, još su friška sjećanja na protekli rat, siromašni smo, nemamo čime da se borimo i za šta da ginemo. Mnogo veći problem za BiH je odlazak mladih ljudi iz zemlje, loša ekonomska situacija i to što smo sami od sebe digli ruke.

Strah od gubitka slobode

MONITOR: U medijima je objavljeno da je RS pred ekonomskim kolapsom, ali i da situacija nije ništa bolja u Federaciji BiH. Koliko su njihovi zvaničnici spremni da sprovedu reforme?
PUHALO: Projektovanom budžetu Republike Srpske nedostaje oko 500 miliona KM, a Federaciji BiH oko 200 miliona i to jeste najveći problem aktuelnih vlasti u BiH. Jednostavno rečeno nema dovoljno para za očuvanje socijalnog mira i kupovinu lojalnosti budžetskih korisnika, penzionera, invalida i drugih. Nezaposlenost je velika, prema nekim statistikama oko 40 odsto, dok je 60 odsto mladih nezaposleno. Svi su svjesni da se nešto mora uraditi jer ovako više ne ide, ali su takođe i svjesni da će ti potezi biti veoma bolni i kao rezultat će imati njihov odlazak sa vlasti. U stvari, oni se ne plaše gubitka vlasti, već mogućnosti da će pored vlasti izgubiti i slobodu zbog mnogih malverzacija, kriminala i korupcije u kojima su učestvovali. Zato se grčevito bore da ostanu na vlasti po cijenu propadanja BiH, siromašenja naroda i pretvaranja države u gerijatrijski centar koji živi od doznaka iz inostranstva i kredita MMF i Svjetske banke. Naravno, oni imaju u vidu februarske proteste i paljevine i da su građani na ivici strpljenja zbog nezaposlenosti, nemaštine i zato se produkuju političke krize kojima se skreće pažnja sa ovih problema, a koje mogu trajati beskonačno.

Reagovanja na pismo Bošnjacima

MONITOR: Uputili ste pismo Bošnjacima u kojem navodite da su u ratu iz devedesetih najviše stradali Bošnjaci – oko 35 000 bošnjačkih civila i oko 30 000 vojnika je ubijeno. No, istovremeno podsjećate da je u Srebrenici od 1992. godine do 1995. godine ubijeno 387 srpskih civila i da za to još niko nije odgovarao kao i da se dvadeset godina poslije rata traga za tijelima 1500 Srba u BiH? Kako je reagovano na Vaše pismo?
PUHALO: Srbi su imali razumijevanja za moje pisanje, mada im je smetao mali broj pobijenih srpskih civila u i oko Srebrenice, što se dešava prilično rijetko, jer se ja kod velikog broja njih percipiram kao strani plaćenik i miljenik Sarajeva. Hrvati se nisu očitovali povodom toga, dok su Bošnjaci bili podijeljeni. Jedni su uporno pokušavali da mi objasne da su se oni branili, da su žrtve genocida, da su Srbi prvi počeli, da ih je pobijeno mnogo više nego što ja tvrdim i da na taj način opravdaju ili minimalizuju zločine koje su počinili Bošnjaci. Jednostavno su se ponašali kao i Srbi i Hrvati koji iz svojih pozicija žrtve svoje zločince i zločine koje su počinili opažaju kao incidente i nestašluke. Naravno, bilo je dosta i Bošnjaka koji su me razumjeli i podržali.

Autističan pristup istoriji

MONITOR: Hrvati se spremaju da obilježe godišnjicu akcije Oluja. Aleksandar Vučić je izjavio da će Dan sjećanja na srpske žrtve, 5. avgust, Srbija i RS obilježiti zajedno na graničnom prelazu Rača i da nikada neće dozvoliti da se zaboravi Oluja ,,zločin najvećeg etničkog čišćenja na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata”. Kako će se to reflektovati na odnose između Hrvatske i Srbije, i na region?
PUHALO: Kao što možemo da vidimo svak će se posvetiti sebi, svojim istinama, pobjedama i svojim žrtvama ne vodeći računa o drugima, a pogotovo o budućnosti. Ne postoji dobra volja da se istorija zajednički prorađuje ili su moja očekivanja naivna i nerealna. Ovakav pristup istoriji je autističan i sasvim je jasno da se to radi za unutrašnje političke potrebe. Samim tim to neće ni pogoršati ni poboljšati odnose zemalja u regionu, jer o tome se još ne razgovara niti se bilo šta radi na istini i pomirenju.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐA PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Netaknut sistem vladanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlast nije učinila ono što je mogla, a što je ne košta ama baš ništa – decentralizovati sistem i postati mnogo transparentnija. Jasno je da ona neće ići tim putem, a razlog je jasan: želite zadržati poluge moći uz kozmetičke izmjene kojim bi zapravo zamaskirali činjenicu da je sistem vladanja ostao netaknut 

 

MONITOR: Šta je poruka rezultata hercegnovskih izbora? Smatrate li da je to još jedna poruka prethodnom režimu?

PERIĆ: Herceg-Novi je atipičan iz više razloga, kako sa demografske tako i sa političke tačke gledišta, pa je dosta teško izvlačiti dosljedne paralele sa političkom scenom na državnom nivou. Posebnost ovim izborima je dala lokalna Novska lista koja je pokazala i vitalnost i snagu, čime je u praksi dokazala da postoje i drugačije platforme političkog okupljanja u odnosu na stranačke. Ne ulazeću u ideološku profilaciju ove liste, govoreno na ravni principa, kada god je demokratija bliža građaninu, ona je životnija.

MONITOR: Šta je sa novom vlašću? Jasno je da se nijesu mogle očekivati brze promjene i jednostavno demontiranje Đukanovićevog režima, ali da li se ide u dobrom pravcu?

PERIĆ: Nova vlast na samom početku pokazuje zabrinjavajuću tendenciju neuvažavanja i nipodaštavanja onih koji joj ne aplaudiraju. Oni kao da žele da im jedina opozicija bude DPS, koji je veoma lako kritikovati sa stanovišta koruptivnih praksi u prošlosti, a sada je već izvjesno da će biti nemilosrdni ne samo prema partijama, već i prema pojedincima koji ne pripadaju ni ovoj ni prošloj vlasti. Strategija je vrlo prosta: ako želite dugoročno trajanje na vlasti idealno je da imate „počišćen” teren od bilo kakve ozbiljne alternative. Pristup etiketiranja onih koji nisu sa novom vlašću može da dovede do toga da ljude koji bi bili korisni za javni život gurne u apatiju, jer niko ozbiljan ne žudi za tim da ga provlači kroz blato neki zadihani partijski aparatčik koji je u odbrani novostečenih privilegija spreman da ide jako daleko.

MONITOR: Kako vidite prošlonedjeljnu izjavu premijera Zdravka Krivokapića da ne postoji samo ovozemaljski život i da njegova vlada neće kažnjavati sveštenike, pa ni kad krše zdravstvene mjere?

PERIĆ: Premijer se pokazao dosljedan u jednoj stvari: sopstvenoj nedosljednosti. To da li je on vjernik, gnostik, agnostik, ateista, ne bi trebalo da određuje njegov javni diskurs. Kod aktuelnog premijera to nije slučaj. On ima prenaglašenu potrebu da govori o temi vjere, o svojoj etičkoj superiornosti, o tome da je Vlada koju predvodi narodna i slične stvari. Živimo u vremenu profanisanja svega i svačega, pa premijer daje svoj doprinos opštem trendu. Ipak, njegova pozicija je veoma vezana za, njegovim rječnikom rečeno, „zemaljske“ teme i treba insistirati na tome, a svako skretanje sa toga kolosjeka valja tumačiti kao dio političke strategije. Možda i prođe kod određenog broja ljudi, ali dugoročno to ne doprinosi progresu zajednice, a čini mi se da ne kristališe ni duboke teološke misli.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JELICA MINIĆ, PREDSJEDNICA EVROPSKOG POKRETA U SRBIJI: Ne možemo pobjeći od Evropske unije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Napetosti u regionu rastu, a zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cjedilu, vidjećemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno

 

MONITOR: Pored opasnosti od novog prekrajanja granica i stava da raspad Jugoslavije još nije završen, postoji i očigledno nezadovoljstvo stanjem u BiH i međunarodne zajednice i građana, ali i zamor, usljed dosadašnjih očiglednih neuspjeha u pregovorima oko Kosova. Kako izaći iz tog ćorsokaka?

MINIĆ: BiH i Kosovo su svojevrsni međunarodni protektorati. Kako stvoriti uslove da protektorati postanu funkcionalne i napredne države? O tome ima puno teorija. Pandemija je usporila mnoge dinamične regionalne mehanizme koji su doprinosili artikulaciji zajedničkih interesa u regionu, stvarali zdrave međuljudske kontakte i obećavali normalizaciju života i rada institucija. Ipak, proces pomirenja kako u regionu, tako i unutar ova dva protektorata ide vrlo sporo. Napetosti u regionu rastu, a pomenuti zaštitni mehanizmi su prilično paralisani. Evropska perspektiva je i dalje maglovita, lovci iz daleka stvaraju svoj politički kapital. Neko mora da pokaže put i da povede. Da li će EU opet ostaviti region na cedilu, videćemo. Učiniti to dva puta u kratkom periodu bilo bi možda i za nju fatalno.

MONITOR: Nova metodologija podrazumijeva i neku vrstu usklađivanja politika sa EU, a ne samo „prepisivanja“ zakonodavstva. Veoma se insistira i na djelotvornosti pravosuđa i odgovarajućoj pravosudnoj praksi… Da li se tu očekuje neki „slučaj Sanader“ kao zalog da pravna država postoji?

MINIĆ: Pa, ako ljudi od najvećeg poverenja, kao Belivuk i njegova banda, čuveni Jutka iz Brusa kome jedna afera smenjuje drugu, verovatno i nezamenjivi Palma iz Jagodine i njima slični budu zaista žrtvovani na oltaru pravde i pravosuđa, ako su učinjeni makar i mali ustupci ljudima koji brane reke, šume, vazduh i zemlju od štetnih projekata bezočnih pojedinaca – znači da su argumenti Brisela bili ubedljivi, pa ćemo i mi građani malo odahnuti. Ako se to ne desi, onda je poruka da smo svi njihove potencijalne žrtve, a onda je to za vlast opasno.

MONITOR: Predsjednik Srbije je povodom Dana pobjede i Dana Evrope izrekao, poslije dužeg vremena, neku vrstu pohvale odnosa EU prema Srbiji i zaključio da je članstvo u EU cilj Srbije koji se može ostvariti uz „kompromis oko Kosova“. Zašto se, međutim, daleko srdačnije obraća predstavnicima i narodima drugih zemalja?

MINIĆ: Pa, evropska integracija dođe kao „nužno zlo“ za obe strane, pa se i jedni i drugi prema njoj tako ophode – bez entuzijazma. Od nje, ipak, ne možemo pobeći. Srbija ekonomski, kulturno, istorijski gravitira ka Centralnoj Evropi.To je znao još Knjaz Miloš. Jednom će oživeti najveće bogatstvo Srbije – Dunav, pa će se to mnogo bolje videti. Može nam se sviđati, biti korisna, možemo je voleti kao mitsku „majku Rusiju“, njenu naftu i gas i vojnu industriju, možemo dobro sarađivati sa Turskom koja nam nije nepoznati partner, možemo koristiti kineske interese u Evropi da od toga i sami profitiramo, ali baš svi ključni parametri ekonomskog, socijalnog, tehnološkog i kulturnog razvoja zavise nam od evropskih zemalja i institucija i tamo živi najveći broj naših građana. Uz to, prognozira se dramatičan uspon Poljske i Turske u ovom veku, a mi smo tačno između.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo