Drugi put se Vuk pojavljuje uspavan, kao objekat ruganja dvojice šaljivdžija, Kneza Rogana i Kneza Janka (Bopčinski i Dopčinski, vilenjaci ili patuljci koji žive za smijeh i intrigu), koji ga drže za prst od noge da bi u snu govorio. Bez maske junaka, ostavlja kandžije i borbu za pravdu, i priznaje kako se zaljubio u tuđu snahu (svoju bije, a sa tuđom bi bježao preko svijeta – vrlo sramotan poriv za jednog junaka).
I treći put ovaj “suvišni” lik dolazi da zaključi dramu, kao nekakvo čudovište: uplakan, krvav, sa slomljenim džeferdarom u rukama. On čak ni u Istrazi ne učestvuje, nije ni u toku Istrage, njegovo ratovanje izaziva podsmijeh, on je nekakav čudak – nepobjediv i neodoljiv, ali ipak čudak kakav se zaista svidja ženama – koji nema pojma o onome što se dešava. Učimo iz pjesme da je išao svojim poslom negdje ( u Štitare), opet na poziv neke snahe, dok su drugi jurišali u Istragu, pa je slučajno čuo boj (u Progonoviće) i pritekao u pomoć Radunu čiju su kulu opkolili Turci. Ko je sad taj Radun? Sve što priča Vuk Mandušić je šašavo, nelogično. On stalno priča o ženama, ali te svoje priče umotava, dosta nevješto, u herojsku oblandu. Čak ni poslije tog svog privatnog boja ne govori o velikom događaju Istrage, kao da nije čuo, ili mu niko nije rekao, ili ga se ne tiče, već je naišao kod Vladike drugim poslom: da vidi može li ovaj naći majstora da mu prekuje džeferdar! Ne samo za sebičnog Vuka Mandušića, nego i za Vladiku Danila, taj džeferdar je najvažnija stvar na svijetu dok traje pokolj po cijeloj Crnoj Gori. Na pojavu džeferdara, scena se opet ispraznila svi su likovi postali sporedni i pokolj se zaboravlja. Kako to? Sam Vuk Mandušić plače od tuge, ali svi drugi, uključujući i Danila, shvataju da je njegova pojava dokaz nekog velikog trijumfa. Nestao je čak i Iguman Stefan pošto je prethodno pustio u kuću ,,Manitoga”.
Iz kog razloga svaki čitalac bez izuzetka osjeća da je i ova završna scena, kao svaka scena sa pojavom Vuka Mandušića, najbolja, najljepša? Tome se protivi logika. Najbolji lik, koji svaki put transformiše zbivanja – ima u njegovom glasu nešto zbog čega ona skliznu u čudesno – taj najbolji lik je suvišan i lažan?!
Zar to nije divno: istorija Crne Gore je prepuna velikih junaka, ali je najprivlačniji junak izmišljen (…)
Njegoš je znao da će ostati nerazumljiv zbog svoje originalnosti, ali za pisanje mu je bilo dovoljno da sam sebi bude čitljiv, da svoju originalnost, za samoga sebe, smjesti u ljudske okvire, što mu je omogućila veza sa Grčkom.On je našao svoju tradiciju. Ta tradicija, nevidljiva za neupućene, nije ga otvorila drugim čitaocima, ali ga je otvorila njemu samom. Nije mu trebalo više društva. Ničim drugo se ne može objasniti da u njegovim najboljim sitihovima nema ni traga uticaja velikog evropskog pjesništva koje je čitao i voliko, kao Puškina i Lamartina. On je od jednog trenutka sebe otkrio kao nosioca jedinstvenog i dragocjenog senzibiliteta. To otkriće ga je udaljilo od evropskog pjesništva, ali mu, ovoga puta, nije uskratilo svijet i civiliizaciju, već ga je smijestilo u još šire istorijske okvire, zapravo u nadcivilizacijske vremenske cikluse u čijim zakonima se dobro osjeća samo biće koje je neprekidno koleba u slutnjama, vizijama i snovima.
Tako se pojavio Gorski vijenac kao jedinstveno djelo u evropskoj literaturi, i izrazio se Njegošev pjesnički senzibilitet koji, za one koji dobro čuju poeziju, nema ništa zajedničko ni sa jednom senzibilitetom u evorpskom pjesništvu. Nekad, u kretanju misli liči na Eshila, nekad, još dublje, ritam stiha podsjeti na Pindara. Ali i ta uporedjenja mogu da zavedu na stranputice o retoričnosti i nemodernosti. Ima više nego što se prizinaje evropskih pjesnika koji direktno uče kod Pindara, ali Njegoševa sličnost nema nikakve veze sa njihovom.
Sve te detalje navodim samo da bi učinio pojmljivom enigmu Njegoševe nezaobilanosti: bez kulture, bez tradicije, bez jezika, bez sličnog senzibiliteta, savršeno se izrazio jedan veliki pjesnik. Pošto su to uslovi koji isključuju pojavu velikog pjesnika, tražim skrivene puteve kojim je prošao njegov duh zaobilazeći zamke i podzemno se uključujući u ljudsku istoriju.
Toliki stepen originalnosti, na nivou osjećanja gdje jedino taj pojam i ima smisla, postoji samo u pjesničkim djelima koja začinju novu civilizaciju, ili veliku epohu u civilizaciji. Čak ni veliki pjesnici koji se nalaze na izvorima velikih jezika, kao Vijon, ili Puškin, nemaju takvu originalnost. Puškin je originalan u ruskom jeziku jer u njega unosi evropsku, skoro latinsku osjećajnost (brzinu, preciznost, i lakoću), ali je ona prenešena iiz već postojećeg evropskog pjesništva (mada na većem nivou: Puškinova poezija je “bolja” od onih koje utiču na njega. To je normalno: pjesnici žive i pišu u kontekstu društva, tuđih pjesničkih iskustava i jezika. Unoseći novu osjećajnost, Puškinova poezija je pokrenula veliki preporod u Rusiji. Puškin je podigao ruski jezik do svih nijansi evropske osjećajnosti i tako odigrao neuporedivu civilizacijsku misiju duhovnog uvodjenja Rusije u Evropu. U kulturi je Puškin uradio ono što je Petar Veliki uradio u politici. Njegoš nije upio nikakvu evropsku osjećajnost, ali je izrazio nešto čega u toj osjećajnosti nema, a što ipak nije strano Evropi. Naprotiv, direktno je vezan za najdublje korijene u kojim se začela civilizacija.
Njegoševa originalnost se najbolje vidi u stihovima o najtrivijalnijim pjesničkim temama evropske poezije, i to u u lirici, a ne u Gorskom vijencu. Jer Gorski vjenac može i da zavara, čovjek brka originlanost teme i misli – što je pjesničko nevažno – sa ritmom i pjesničkim impulsom. Teme i misli zastarijevaju, vječan je u stihu samo život koji direktno iz sopstvenog srca pjesnik uspije da ostavi u njemu. Vječno je u Njegoševim stihovoima ono nešto misteriozno koje čini da kad god misliste na te stihove čujete u sebi tudji glas, penje se iz dubine i polako utišava sve bezbrojne glasove koji u svakom čovjeku neprestano bruje, malo promukao, napet od siline osjetljivosti i patnje što se u njemu nastanila, vidite jedan uspravni lik što bez straha korača sam ka strašnom odredištu i osjećate na sebi intenzitet strmoga pogleda. Vječan je Njegošev život u stihu. Kako glibina tijela preživljava u jeziku i duhu?
Uzmimo najbolju lirsku strofu koja je napisana na srpsko-hrvatskom jeziku:
Naše žiizni proljeće je kratko,
znojno ljeto za njime sljeduje,
smutna jesen i ledena zima;
dan za danom vjenčaje se tokom,
svaki našom ponaosob mukom:
nema dana koji mi želimo,
nit blaženstva za kojim čeznemo.
Ko će vjetar ludi zauzdai,
ko l pučini zabraniti kipjeti?
ko l granicu želji naznačiti?
Vjerovatno nema pjesnika koji nije pjevao o prolaznosti i nedovoljnosti života. Toliko se o tome pjevalo da ga već odavno nema koji se usuđuje ovako direktno i prizemno evocirati prolaznost kroz promjene godišnjih doba.
Nijedan, iole daroviti pjesnik,nije trivijalan na ovom nivou. Ali jedna stvar nije triviljalna u Njegošu, i to baš ona, sveta, što je bar malo trivijalna i kod velikih pjesnika, mada je smisao poezije u naporu da se očisti od trivijalnosti nadje čistotu embriona: nije triviljalna osjećajnost čovjeka iza stihova koji bi bili smiješni da ih bilo ko drugi napiše. Sva strahota života je u ovih deset stihova. Ali sva strahota života nije ni najmanju sjenku unijela u čistotu duše koja govori. To je zaista originalnost besmrtne iskre koja ostaje u stihovimna. Samo na tom, ali najvažnijem nivou, Njegoš je superioran evropskom pjesništvu svog vremena. Zbog same trivijalnosti stihova uočavamo bolje nego drugdje neobičnost Njegoševog genija: tu je neko ko osjeća drukčije nego svi, ali, istovremeno,osjeća prirodnije i spontanije nego bilo ko….
(Nastavlja se)
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
Izdvojeno2 sedmice