Povežite se sa nama

OKO NAS

STARAČKI DANI NAFIJE KUJOVIĆ: Teške suze, vedar duh

Objavljeno prije

na

Kombinacijom hip-hopa i zvukova sevdalinke opjevano je rušenje hale sportova, urušavanje hotela Berane, problemi sa smećem na Vasovim vodama i još mnogo toga. Pjesma Pusta tama bila je jedno vrijeme pravi hit na internetu i prethodila je lokalnim izborima na kojima je opozicija konačno preuzela Berane od Demokratske partije socijalista.

Pjesma je, kaže nekadašnja čuvena estradna zvijezda Nafija Kujović, sve što joj je ostalo od nekadašnjeg lijepog života u mladosti, u Jugoslaviji od Đevđelije do Triglava. Ona sada sa sjetom priča o uspomenama i mnogobrojnim poznanstvima.

Dok je kao zvijezda jugoslovenske estrade pjevala po najpoznatijim hotelima širom nekadašnje velike države, ova staroberanka nije razmišljala i nije mogla ni sanjati da će staračke dane provoditi faktički kao socijalni slučaj. Krov nad glavom dijeliti s izbjeglicama u naselju Rudeš na periferiji Berana.

„Tri kilometra od centra. Mnogo za moje bolesne noge. A rođena sam dolje na kaldrmi. Ne mogu bez ulice i ljudi”, kaže ona.

Njena penzija danas nije dovoljna da podmiri elementarne životne potrebe. Nafija je ogorčena i na sebe i na druge. Nije nezahvalna. Ima samo lijepe riječi za dobre ljude koji su joj obezbijedili krov nad glavom, ali kaže da takvu starost nije zaslužila, ni po rodu ni po radu. Starica na grudima steže spomenicu iz Drugog svjetskog rata, jednog od svoje braće. „Poginuo je u partizanima. Još dvojica su umrla od posljedica ranjavanja”, zaludu se prisjeća.

Nikada, pa ni danas, nije zbog toga imala bilo kakvih privilegija ili povlastica. „Dok je majka bila živa stizali su paketi od Blaža Jovanovića. Poslije toga ništa”, kaže Nafija.

Za život je, dok je bilo snage, glasa i ljepote, oduvijek zarađivala samostalno. Počela je kao čistačica u bolnici u Beranama, a onda je njen talenat za pjesmu i „glas grlice” otkrila Divna Kostić.

„Bilo je to u Sarajevu. Upoznala sam tu veliku estradnu umjetnicu i ona me je povukla sa sobom. Od tada sam više od tri decenije pjevala i živjela po hotelima. Eh, mladosti i ljepote. Nema grada u bivšoj Jugoslaviji gdje nijesam bila. Sarajevo, Podgorica, Beograd, Zagreb, Skoplje… Pjevala sam i u Trstu. Titu nijesam imala priliku, ali jesam njegovom sinu na beogradskim splavovima”, kaže Nafija.

Dok se prisjeća davnih dana i mnogih nezaboravnih događaja, suze traže put kroz bore. „Nijesam mislila da će starost biti ovakva. Dolazili su nekada ‘budžovani’ da me slušaju, a sada moje molbe za po neku malu pomoć ne stižu daleko. Sve što kažem Lim ponese”, kaže Nafija.

Ona se, ipak, nekako snalazi a najviše strahuje od bolesti i postelje.

„Bojim se da me kakva muka ne ‘zaveže’ za krevet. Ne znam šta bih tada radila. Samoća bi me ubila za tri dana. Dok mogu na noge, podnošljivo je”, priča Nafija.

Dok joj se vrijeme urezuje u lice, Nafija kaže da je glas i dalje služi dobro i kako bi i sada mogla zapjevati pred publikom, bez straha.

„Obećali su mi i neki tamburaši iz Bijelog Polja da će doći da snimimo spot za jednu pjesmu koju niko ne može kao ja da otpjeva , ‘Prođoh Bosnom kroz gradove’. Davno je bilo kada su se lomile flaše i kada sam podizala publiku i kafanu na noge, ali nijesam ni jednu riječ zaboravila. Ni te, ni mnogih drugih lijepih pjesama”, kaže Nafija s ponosom.

Malena soba na Rudešu nije baš za pjesmu. Vlaga i memla po ćoškovima više su za neveselu priču. Po prirodi nasmijana i spremna za šalu, ona skriva tužni pogled. No ne dozvoljava da je tjeskoba do kraja savlada.

Kada do toga dođe, onda sočno, da sočnije ne može, opsuje, i bude joj lakše. Niko, ama baš niko, ne zna da opsuje tako lijepo kao Nafka. Psovka je dio njenog uobičajenog vokabulara, i po tome je svi znaju.

Kada opsuje i bude joj lakše, onda se opet zamisli i potone u brigu. Noćnu, staračku. Do sjutra, do novog dana.

,,Dođem ovdje da prespavam. Sjutra đe me noge odnesu”, kaže Nafija.

A noge je svuda nose. Prepoznatljivo blago pogrbljena pod teretom cegera i torbi u rukama, očas stigne do Plava i Rožaja. Do Bijelog Polja. Ni Ulcinj joj nije predaleko. Crpi neku neviđenu snagu i energiju, iz dna duše.

„Iz pjesme”, vjeruje Nafija.

Kada su je svi zaboravili, pojavili su se momci iz Luke Berane s idejom da snime pjesmu. Od svih Nafijinih estradnih nastupa, jedino je Pusta tama ostala, i zauvijek će ostati na internetu.

Momci iz Luke, kao znak zahvalnosti i pažnje, Nafiji su izvadili pasoš, i ona je poslije mnogo godina, konačno još jednom prošetala do Njemačke. Do tamo su stigli zvuci Puste tame.

Moglo bi se reći kako su članovi ove neformalne Fejsbuk grupe za života podigli spomenik najstarijoj estradnoj pjevačici u Crnoj Gori. I zauvijek je sačuvali od zaborava. Još samo da država okrene glavu, starački dani Nafije Kujović možda ne bi bili ovako teški.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRŽAVNE INISTITUCIJE BEZBJEDNOST NOVINARA: Lijepa obećanja i nerazjašnjeni napadi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brojni slučajevi ukazuju na ozbiljne sistemske probleme u zaštiti novinara u Crnoj Gori, kao i na nedostatak efikasne pravde za počinioce ovih zločina. Neefikasnost istraga i nekažnjivost su postali ključni problemi koji ugrožavaju slobodu medija u zemlji

 

 

U Crnoj Gori se od 2004. godine dogodilo na desetine napada na novinare i novinarke. Od prijetnji, preko verbalnih i fizičkih napada, a svi oni uslijedili su nakon neriješenog ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića. Samo mali broj je riješen, što jasno ukazuje na izražen problem neadekvatne zaštite i nekažnjivosti zločina nad novinarima. Iako je postojala inicijativa o formiranju posebnih jedinica koje bi pomogle u rasvjetljavanju ovih nepočinstava, ona još nije zaživjela.

Istina, u okviru Sektora za borbu protiv kriminala Uprave policije imenovana su tri inspektora koji se bave slučajevima napada na novinare,  ali za sada nema javno dostupnih podataka da je njihov rad na bilo koji način doprinio pomacima kod  neriješenih slučajeva.Međunarodna praksa pokazuje da specijalizovane jedinice, imajući u vidu specifičnu prirodu slučajeva napada na novinare, mogu efikasnije sprovoditi istrage i procesuirati počinioce.

Medijski ekspert Mark Gruber kaže da bi uvođenje takve prakse bilo odlično pod uslovom, kako je naveo, da se uzme u obzir i opšti kontekst: obučenost policijske jedinice, saradnja s medijima i s tužilaštvom, možda s mehanizmom “brzog odgovora”.

Nekoliko napada na novinare u Crnoj Gori izdvajaju se kao posebno komplikovani – zbog brutalnosti, dugotrajnosti istraga i izostanka pravde.

Istraga o surovom ubistvu Jovanovića traje preko 20 godina i problematična je, jer odgovornosti izmiču ne samo naručioci, direktni izvršioci već i oni koji su je neuspješno vodili. Za saučesništvo u ubistvu osuđen je jedino Damir Mandić, kome je Apelacioni sud u aprilu 2017. potvrdio presudu na 19 godina zatvora, koji se okončava sredinom naredne godine.

Ranjavanje novinarke Olivere Lakić ispred njenog stana 2018. godine, izazvalo je veliku zabrinutost za njenu bezbjednost, ali i bezbjednost svih istraživačkih novinara i novinarki u Crnoj Gori. Ni u tom slučaju pravda nije postignuta, iako je Više državno tužilaštvo (VDT) dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv nekoliko osoba. Lakić je i ranije bila napadnuta i prijećeno joj je.

Novinar iz Berana Tufik Softić bio je takođe meta dva napada – 2007. i 2013. godine. Prvi put je palicom pretučen ispred kuće, dok je drugi put bomba postavljena ispred njegovog automobila. Istrage su dugo trajale, ali slučajevi su ostali nerazjašnjeni i zatvoreni zbog nedostatka dokaza.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVI STRATEŠKI PLAN RAZVOJA KOLAŠINA: Prepisivanje spiska želja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgradnja autobuske stanice, tržnog centra sa pijacom i podzemnom parking garažom, rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka… To su samo  neki od projekata koji su iz dva prethodna prepisani u novi Strateški plan razvoja

 

 

Kolašinci već 15 godina nemaju  autobusku stanicu, a toliko dugo slušaju i obećanja lokalnih vlasti da će je dobiti.

Završetak davno započetih radova obećavali su učesnici svih kampanja za lokalne izbore tokom minule decenije i po. Predlog  Prostorno-urbanističkog plana (PUP), na čije se usvajanje još čeka,  dao je formalno mogućnost da se to stanje promijeni. Još nema konkretnih najava na koji način bi se i za koliko vremena taj projekat mogao okončati.

Lokacija na koju svraćaju pojedini međugradski autobusi u stvari je samo stajalište. Prostor koji se u tu svrhu koristi neuređen je, sa dotrajalim asfaltom, bez potrebene infrastrukture i mobilijara, pa ga izbjegavaju mnogi prevoznici. Zbog toga, putnici često čekaju autobus na improvizovanom stajalištu kod starog motela, na magistrali.

Privatno preduzeće Županovac, prije mnogo godina, započelo je gradnju objekta Autobuske, ali nije uspjelo da nađe način da nastavi radove. Izgradnju je omela, kako je ranije saopštavano, prvo ekonomska kriza, a zatim i činjenica da se objekat nije uklapao u predviđene planske dokumente, jer je za sprat viši.

Nakon što je izgorjela stara zgrada, Županovac je 2008. godine na istoj lokaciji započeo gradnju objekta, “koji je podrazumijevao sve karakteristike moderne autobuske stanice sa brojnim sadržajima”. Od svega toga, do sada je ozidana samo višespratna zgrada površine 2.000 metara kvadratnih. Putnicima je na raspolaganju nekoliko drvenih klupa postavljenih napolju, tik uz objekat u izgradnji.

U međuvremenu, inspekcija rada stavila je plombu na vrata trafičice u kojoj su se mogle dobiti informacije o redu vožnje. Telefon za informacije premješten je u obližnju kafanu, pa putnike o vremenu dolasaka i polaska autobusa obavještavaju zaposleni u tom ugostiteljskom objektu. No, ni to nije obaveza preduzeća “Županovac”, s obzirom na to da zvanično Autobuska stanica ne postoji.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAPLIJENE MARIHUANE NE PRESTAJU: Šverceri rade prekovremeno 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako je samo u nekoliko akcija na ilegalnim prelazima u Gusinju i Plavu zaplijenjeno preko stotinu kilograma marihuane, i nekoliko stotina na obalama Skadarskog jezera, nameće se pitanje – koliko onda narkotika tim putevima svakodnevno ulazi u našu državu

 

 

Kada je prije nekoliko dana Uprava policije saopštila da je Granična policija iz Ulcinja pronašla je oko 66 kilograma skanka, a dvije osobe pobjegle ka Albaniji, aktuelizovano je pitanje ilegalnih puteva kojima se marihuana i skank prebacuju u Crnu Goru.

Ovih 66 kilograma pronađeno je u rejonu ulcinjskog sela Sukobin.

Ne tako davno u priobalnom dijelu Skadarskog jezera, na obali kanala riječe Morače, u blizini željezničke stanice Zeta, pronađeno je 57 kilograma marihuane. Pretragom medijskih arhiva, može se pronaći još veliki broj policijskih saopštenja o zaplijenama marihuane koja se iz Albanije unosi ilegalno u Crnu Goru.

Iz policije je saopšteno da su postupali po operativnim saznanjima da se u prostoru sela Sukobin, iz Albanije u Crnu Goru krijumčari opojna droga skank.

“Pretragom terena od strane policijskih službenika i upotrebom službenog drona, policijski službenici su 27. septembra, u ranim jutarnjim časovima pronašli tri torbe sa 119 pakovanja, težine oko 66 kilograma, u kojima se nalazila biljna materija zelene boje nalik na opojnu drogu skank. Policijski službenici su na licu mjesta uočili dva nepoznata lica koja su se dala u bjekstvo u pravcu Republike Albanije”, navedeno je u saopštenju UP.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo