Povežite se sa nama

OKO NAS

STOPAMA SABATAJA CEVIJA: Ulcinj – sveti topos i za Jevreje

Objavljeno prije

na

Ulcinj nije u svijetu prepoznat samo kao grad prekrasnih plaža i stoljetnih maslina, u kojem je robovao Miguel de Servantes, već i mjesto đe je umro posljednji lažni mesija Sabataj Cevi. Ta velika ličnost jevrejske istorije mogla bi sada, kako smatra čelnik prve jevrejske nevladine organizacije Likud u Crnoj Gori, Ratko Cerović, postati magnet za dva miliona ljudi koji su uvjereni da je on bio mesija i reformator Talmuda.

„Bila bi velika dobit za Ulcinj i čitavu Crnu Gori kada bi uspjeli da te ljude dovedemo na poklonjenje Ceviju”, kaže Cerović za Monitor najavljujući i značajne investicije iz Izraela.

I istoričar Srđa Pavlović smatra da priča o Ceviju može imati značajnu vrijednost. ,,To ne bi bila jeftina komercijalizacija, već promocija značajne kulturne vrijednosti našeg prostora”, tvrdi on.

Do početka 20. stoljeća Jevreji iz Soluna, Smirne (Izmira) i Istanbula su, inače, redovno dolazili da hodočaste Sabatajev grob, koji se nalazi u centru Ulcinja. Tačnije, to su činili njegovi sljedbenici koji se nazivaju donme, koji su sljedeći njegov primjer, postali muslimani.

Naime, mladi rabin Cevi je poslije mnogo vjekova progona, izgnanstva i poniženja, sredinom 17. stoljeća iz Osmanske imperije podgrijao nade jevrejskih masa širom svijeta da je upravo on obećani mesija koji će taj narod vratiti u Erec Jisrael. No, rabini njegovog rodnog Izmira, plašeći se posljedica ovakvog pokreta, 1656. godine izopštili su Sabataja. On je napustio Izmir, obišao mnoge gradove i zemlje, uključujući Palestinu i Egipat, i svugdje širio poruku o svojoj božanskoj misiji.

Dok je bio u Palestini, Ceviju je prišao vatreni kabalist, rabin Natan iz Gaze, koji je počeo propovijedati da je Sabataj Cevi dugo očekivani mesija. Čin proglašenja ,,kralja mesije” obavljen je u Gazi 31. maja 1665.

Sabataj sa još jačim žarom nastavlja sa propagandnim putovanjima i svuda ga primaju sa oduševljenjem i kraljevskim počastima. Rabin Natan je slao žarke poruke jevrejskim opštinama u svim zemljama, pozivajući ih da budu spremni za izbavljenje iz dijaspore (geula). U jevrejskim masama su bodrenja izazvala veliko uzbuđenje i kada se poslije sedamnaest godina lutanja (1665.) Sabataj vratio u Izmir, dočekalo ga je mnoštvo naroda i pozdravilo uzvikom „Živio naš kralj mesija!”

Atmosfera mesijanstva i skorog izbavljenja prelazi granice Osmanske države šireći se evropskim gradovima u kojima su živjeli Jevreji. Dolazi do oštre polarizacije na Sabatajeve pristalice i protivnike. Na denuncijaciju kabalističkog rabina iz Poljske, Nehamie Kohena, doveden je u januaru 1666., u Istanbul i zatvoren. Sultan Mehmed IV dao mu je da bira: prelazak u islam ili smrt. Izabrao je islam i odmah oslobođen. Dobio je ime, Aziz Mehmed-efendi, i postao dvorski službenik u jednoj od carskih palata u Jedrenu.

Mada se mesija povukao, mnogi Jevreji su i dalje vjerovali u njega i mislili da je napuštanje vjere samo privremeno, kao i da je Ceviju ono bilo potrebno kako bi mogao izbaviti i ostali svijet.

Cevi stvarno nije napustio staru vjeru, pa je uhapšen krajem 1672. godine pod optužbom ,,da vrijeđa islam i da se odmetnuo od te vjere”. Interniran je u krajnji grad Imperije – Ulcinj. U tom gradu đe ,,nikada nije bilo Jevreja” predat je na čuvanje dizdaru tvrđave, koji je za njega preuredio gornji sprat Kule Balšića u Starom gradu. Sabataj je na zidu urezao dvije velike Davidove zvijezde, koje se i danas mogu jasno vidjeti.

Odmah je dolaskom, Ulcinju dao duhovnu dimenziju. Naziv Ulcinj poprima u njegovom tumačenju oblik Alkum, kao aluzija na melek alkum iz ,,Mudrih izreka Solomonovih”, 30:31 (,,… i kralj sa svojom vojskom”). To je značilo da on, Sabataj ben Mordehaj Cevi, nije došao u ovaj grad voljom osmanskih vlasti, nego samim određenjem Božijim kao ,,kralj Ulcinja”.

Umro je 17. septembra 1676., dva mjeseca nakon što je napunio 50 godina. Sačuvano je predanje da je jedan dječak pao sa smokve i na licu mjesta ostao mrtav iako ga je ranije Sabataj upozorio da se tamo ne penje. Osjećajući da je on, mesija, možda, kriv za dječakovu smrt Sabataj je zamolio Boga da dječaka oživi, a da njemu oduzme život. Prihvatanje ove molbe je, za njegove sljedbenike, jedan od najvećih dokaza Cevijeve svetosti.

„Najbitnija jevrejska figura 17. vijeka je umro i sahranjena u Ulcinju, a neki stanovnici su mu poklonili turbe (mauzolej)”, kaže Cerović, čija NVO kao jedan od ključnih ciljeva ima upravo afirmaciju vrijednosti koje je promovisao Sabataj Cevi.

Mnogo više svijetla na posljednje godine života provedene u Ulcinju očekuje se da baci veliki naučni skup „Sabataj Cevi, sabatajanci i sabatajanizam u istoriji i literaturi”, koji će se narednog ljeta održati u ovom gradu. Planira se da na tom skupu učestvuje tridesetak eminentnih naučnika iz Izraela, SAD i Evrope, a organizatori kongresa su NVO Likud Crne Gore, Univerzitet Ben-Gurion iz Izraela i ulcinjska Fondacija Lika, dok će Opština Ulcinj podržati ovaj projekat.

Na ovaj način Ulcinj, odnosno Sabatajev Alkum, će se, na još mala vrata, vratiti na mapu svjetskog jevrejstva.Njegovih poštovalaca ima oko dva od ukupno 14 miliona Jevreja razasutih diljem planete, a koji su uglavnom sefardskog porijekla. Naravno, ima i onih koji su Aškenazi. Većina Rusa koji su posljednjih godina kupili ili sagradili kuće u Ulcinju su upravo Jevreji. O ovoj velikoj priči razgovarali su crnogorski čelnici i vrhovni rabin Izraela Jon Mecger, koji je prije tri godine boravio u našoj zemlji.

Tek sada mnogima u jevrejskom svijetu postaju jasnije zašto je prije gotovo 50 godina u svom djelu Kabala i njena simbolika Geršom Šolem, najbolji poznavalac Sabataja, zapisao da je učenje reformatora Talmuda ,,na paradoksalan način bilo za rađanje modernog jevrejstva od izuzetnog značaja, što je, ipak, bilo dugo previđano i tek nam je skoro tu postalo jasno”. I to je Ulcinj.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Molba za pomoć 

Rožajka Jasminka Pačariz , majka dvije djevojčice od osam i četiri godine, od kojih je jedna sa autizmom, obratila se Monitoru da objavimo njen apel  humanitarnim organizacijama i ljudima dobre volje za pomoć. Jasminka je samohrana majka koja se bori da prehrani djecu od 146 eura socijalne pomoći. 

Zahvalna je kaže što joj je ranije krov nad glavom obezbijedio humanista Hajriz Brčvak. Ističe da sem humanih ljudi o porodicama kao što je njena država ne vodi računa. Dobili smo socijalnu pomoć od koje ne možemo da živimo, za tuđu njegu smo odbijeni, priča. 

,,Za liječenje od autizma potreban je odlazak u inostranstvo, a ja nemam para ni da mlađu ćerku od četiri godine povedem u Podgoricu zbog problema sa srcem”, kaže Pačariz. 

,,Moram sve da platim, a nemam. Ne odustajem, ako ne nađem pare spremna sam i bubreg da prodam”. Pomoć za ovu porodicu može se uplatiti na žiro račun broj 530-0100100063730-43, kod Montenegrobanke, na ime Jasminke Pačariz i na IBAN CODE ME 25530013050006540119. 

 

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo