INTERVJU
STEFAN BOŠKOVIĆ, PISAC: Sjećanja su naša najčešća utočišta

MONITOR: Vaše debitantsko djelo – roman ,,Šamaranje” ne samo što je dobio nagradu, već je skrenuo pažnju i mlađe čitalačke publike, koju je danas teško pridobiti. Bavili ste se temom kojom se skoro niko nije bavio ni u regionu. Na vrlo precizan i vješt način oslikali ste svakodnevicu, a pornografija kao da je postala alegorija našeg društva. Narod koji teži da bude ,,politički korektan” kroz vaše junake progovorio je jezikom pornografije, a ni u jednom trenutku roman nije izgubio u estetskom smislu. Iako je prošlo više od godinu od kada ste ga objavili, kako sad gledate na roman i zašto ste se odlučili baš da se bavite ovom temom i za Vas – čega je ona slika?
BOŠKOVIĆ: Biram i bavim se temama koje me provociraju, a o kojima mogu pisati na izvjestan način. Danas ne bih promijenio mnogo toga u Šamaranju, iako sam i tada bio svjestan da su sitne intervencije bile potrebne ili neophodne, ali uzbuđenje koje donosi prvi roman je jednostavno otklonilo i strpljenje i racionalno gledanje na cijelu situaciju u kojoj je knjiga nastajala. Zadovoljan sam jer je roman veoma čitan, iako nije toliko kupovan. Najčešće sam dobijao informacije da je uglavnom pozajmljivan ili kopiran, jer danas ljudi nemaju toliki novac za knjigu. Žao mi je što distribucija nije bila valjanija, i roman dostupniji, kao što žalim i što moji likovi nisu bili još netolerantniji prema fenomenima društva, ali pokušaću da se ispravim u narednim djelima.
MONITOR: Bavite se sadašnjim generacijama, koje zbunjuje i roditelje i pedagoge, koje mnogi definišu promašenim jer odrastaju uz tehnologiju, društvene mreže, virtuelne svjetove, koji koračaju ka nihilizmu i neperspektivnosti. Zanima me proces nastanka ovog romana – koliko dugo ste ga pisali, istraživali, sa kojim problemima ste se suočavali?
BOŠKOVIĆ: Uglavnom, generacija koja zamire, sadašnju naziva promašenom, kao što su i za sadašnju one buduće već izgubljene. Svi smo snažno vezani za prošlost, i sjećanja su naša najčešća utočišta. Teško se navikavamo na nove stvari i na promjene, iako su nam usta uglavnom puna priča o promjenama i novim idejama. Virtuelni svijet i društvene mreže su se ipak pokazale pogrešnim proizvodom. Kao mreža jedino je uspjela da poveže i ujedini frustracije i komplekse svakojakih mediokriteta na ovom i onom kraju svijeta, takođe, i da napravi potentan prostor za ojađene umjetnike koji su konačno dobili publiku za svoje dosadašnje, uzaludno buntovništvo. Na mreži su se konačno ostvarili kao buntovnici i komentatori svega, ali nisu uspjeli da u potpunosti opravdaju lijenost za ono čime bi zaista trebalo da se bave. Dobri statusi, kojih je i najčešće na desetine dnevno nikada neće biti adekvatna zamjena i za osrednji roman, film, priču, pjesmu, dramu, scenario… Roman sam kuvao dugo, a napisao sam ga za devet ili deset dana. Imao sam ludačku energiju koja je izazvala takvu erupciju.
MONITOR: Scenarista ste filma ,,Umir krvi”, koji je režirao Senad Šahmanović, a već se prikazuje na značajnim filmskim festivalima. Tema je krvna osveta, fenomen koji je svakako obilježio našu istoriju. Šta vas je privuklo ovakvoj potresnoj temi?
BOŠKOVIĆ: To je bio jedan od mojih prvih scenarija koje sam napisao na fakultetu. Senad je jednog dana predložio da nešto napravimo od te priče, da je prebacimo u kratki metar, zbog mnogo razloga koje ne bih nabrajao, ali su se ispostavili tačnim. Nakon rada na scenariju, on je postavio interesantna, dovitljiva vizuelna rješena koja su ovu dosta korišćenu temu učinila svježom. Film je već obišao nekoliko festivala, posebno su značajna dva: Tampere Film Festival i najveći azijski festival Busan International Film Festival koji upravo traje. Iako crnogorski filmovi svake godine nanovo gostuju na raznim festivalima objavljenim u medijima ,,po prvi put” ili ,,prvi crnogorski film” , mislim da ova dva zaista nisu bila posjećena, ukoliko je uopšte i bitno.
MONITOR: Nedavno je bila premijera predstave ,,Komad”, koju je režirao Mirko Radonjić a vi ste pisali dramski tekst. Koji su to još projekti na kojima radite i moram Vas pitati planirate li uskoro da objavite drugi roman?
BOŠKOVIĆ: Pisanje Komada je jedno lijepo iskustvo, dramska etida, trendi priča o ženama. Bio sam počastvovan kada su me tri glumice pozvale i nakon razgovora odlučile da ja pišem tu ,,žensku priču”. U najavi je zbirka priča čiji kraj priželjkujem mjesecima još uvijek ga odlažem. Planiram da joj se vratim ohlađene glave i tek onda potražim ili prihvatim izdavača. Takođe su pri kraju posljednje ruke scenarija za seriju – sitkom Dojč caffe, jedan ogroman projekat, bar kad je scenario u pisanju. Postaviti i napisati šesnaest epizoda je jako težak i iscrpljujuć posao, mada tim koji radi na njemu (Aleksandar Radunović Popaj, Vasko Raičević i Dušan Kovačević) je veoma spreman, dobro komuniciramo, i mislim da smo u ovoj fazi uradili zaista dobru stvar. Sada me očekuje ozbiljan rad na filmu Ispod mosta, među stijenama, na travi čiji scenario potpisujemo Sehad Čekić i ja, a režiju Nemanja Bečanović. Još nekoliko kratkih filmova su u pripremnoj fazi, kao i jedna predstava o kojoj ne bih govorio pojedinosti.
MONITOR: Prije intervjua rekli ste mi da uživate u čitanju, ali i u gledanju filmova. Pa za kraj nam kažite šta u posljednje vrijeme čitate, gledate i slušate?
BOŠKOVIĆ: Veoma uživam, u čitanju, prije svega, ali vremena je sve manje. Ne stižem ni filmove da gledam, ni u približnoj mjeri u odnosu na ranije godine. Posljednje knjige koje sam progutao su Divlji detektivi čileanskog genija Roberta Bolanja, i pripovijetke Bakakaj Vitolda Gombroviča. Film –Force Majeure Rubena Ostlunda.
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju
MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?
PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.
U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.
Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.
MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?
PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.
Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.
MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?
PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.
Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.
Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.
MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?
PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.
Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.
Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.
Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.
MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?
PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.
Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.
Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.
Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.
Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi. Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.
Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.
Nismo čuli snažnu integrativnu ideju
MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?
PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.
Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju
MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?
PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.
Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.
Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.
Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja
MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?
PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.
Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
VUK VELEBIT, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Vučić želi da kroz Narodni pokret za državu rebrendira sebe

Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu dio ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države
MONITOR: Aleksandar Vučić je, ovih dana, započeo kampanju za promovisanje svog novog političkog projekta − Narodnog pokreta za državu. Komentariše se da je to posljedica slabljenja popularnosti SNS-a. Nepoznato je ko će u tom pokretu biti i kako će se on organizovati. Da li predsjednik Srbije time, u stvari, poručuje: „Država − to sam ja“?
VELEBIT: Vidim nekoliko razloga zbog kojih je Aleksandar Vučić odlučio da realizuje projekat Narodni pokret za državu. Vučić je svestan da je SNS postao istrošen brend čija je popularnost u opadanju o čemu svedoči i razlika u procentima osvojenim na izborima između Vučića kao predsedničkog kandidata i SNS-a kao stranke koju vodi. Tokom deset godina vlasti SNS je pretrpela brojne afere koje su se vezivale za njene funkcionere ali je preživela i mnoge smene unutar stranke. Vučić želi da kroz novi projekat rebrendira sebe i da se oslobodi određenih struktura stranke koje mu predstavljaju teret od dolaska na vlast 2012. godine a kojih nije uspeo da se oslobodi do sad. U svetlu novonastalih međunarodnih okolnosti i novog spoljnopolitičkog pozicioniranja Srbije, Vučić je svestan da mora da napravi front koji će se suprostaviti narastajućoj ekstremnoj desnici koja može da mu predstavlja opasnost po pitanju rešavanja statusa Kosova ili distanciranja od Rusije. Krajnji cilj ovog pokreta jeste i kontrola narativa „za državu“. Oni politički akteri koji ne budu deo ovog pokreta automatski će biti percipirani kao oni koji rade protiv interesa svoje države.
MONITOR: Godinama se iznose podaci i svjedočenja o korišćenju resursa javnih preduzeća i budžetskog sektora uopšte, ne samo za netransparentne tendere, klijentelizam i kronizam, već i za razna „događanja naroda“. Djeluje predvidljivo da ćemo to gledati ponovo, samo kao „pokret“?
VELEBIT: Nažalost u političkoj stvarnosti Srbije, kao i celog našeg regiona, korišćenje javnih sredstava za partijske svrhe postalo je standard u političkom delovanju predstavnika vlasti. Građani bi trebalo više da budu svesni načina na koji se njihov novac troši u lične ili partijske svrhe nosilaca vlasti. Takav odnos vlasti prema novcu poreskih obveznika predstavlja čistu krađu. Ipak, građani Srbije više nego ranije vide da se novac troši u izgradnju puteva i ulaganje u druge infrastrukturne projekte što je bilo od velikog političkog značaja za Vučića.
MONITOR: Pored javnog djelovanja projekta Otvoreni Balkan, iz Beograda se promovisala i ideja srpskog sveta, politički maglovita i finansijski netransparentna. Kako će ovaj najnoviji Vučićev politički patent −„za državu“, uticati na organizovanje Srba van Srbije koja, formalno, ne priznaje ni faktičko stanje u vezi sa svojim granicama?
VELEBIT: Srbija nema nijedan interes da bude remetilački faktor u regionu. Od Srbije kao najveće države regiona zavisi i politička dinamika i stabilnost u celom regionu. Zato je Srbija danas prepoznata kao nezaobilazan partner kako EU tako i SAD-a u ovom regionu kog je neophodno imati na svojoj strani. Projekat Otvoreni Balkan treba da doprinese upravo regionalnom ekonomskom povezivanju koje će biti ključni faktor političke stabilnosti regiona i pripremanja regiona za ulazak u EU jednog dana. Čuo sam kritike da je Otvoreni Balkan velikosrpska ideja, ali ne vidim kako je to moguće ako je Srbija u manjini u odnosu na ostale države koje bi bile članice ove inicijative. Oni koji su protiv Otvorenog Balkana jer se plaše da bi srpska ekonomija dominirala u odnosu na ostale države onda ne razumem kako su istovremeno za ulazak tih država u EU gde bi konkurencija bila još veća.
MONITOR: Ove ideje o opštenarodnom pokretu da se sačuva država Srbija, tumače se, i kao „kontrola štete“ koja je za vlast nastala pristankom Vučića da u Briselu prihvati (ali ne i potpiše), tzv. Nemačko-francuski sporazum o normalizaciji odnosa između Srbije i Kosova. O tom pokretu Vučić ne govori sada prvi put. Znači li to da je, ipak, imao nekakvu strategiju u vezi sa pitanjem Kosova i onoga: „Šta poslije?“
VELEBIT: Da se ta ideja o narodnom pokretu pojavila iznenada sada onda bismo mogli da kažemo da je reč o kontroli štete zbog pritiska koji dolazi sa desnice. Međutim, Vučić je još prošle godine najavio realizaciju te ideje ali mislim da je primarni cilj bio da se dugoročno suprostavi ekstremnoj desnici koja bi mogla da postane najozbiljniji politički izazivač. Nemačko-francuski predlog je verovatno samo ubrzao realizaciju ovog projekta, a najavljeni susret u Ohridu je podstakao predsednika Vučića da otpočne kampanju nedelju dana pre odlaska u Ohrid.
MONITOR: Izaslanik EU, Miroslav Lajčak, bio je ponovo u Beogradu -očigledno se priprema sastanak Vučić – Kurti u Ohridu, 18. marta. Kurti je govorio pred kosovskim parlamentom – ne i Vučić, poslije pristanka na tekst Sporazuma. Nije jasno hoće li se formirati i kako će izgledati tzv. Zajednica srpskih opština. Da li odugovlačenje odgovara objema stranama?
VELEBIT: Koliko god delovalo da smo blizu postizanja sporazuma i koliko god partneri sa Zapada želeli da se to desi što pre, dosadašnja dinamika pregovora ukazuje da će ovaj proces još potrajati. Da je postojao interes da se ovo brže reši onda bi i pritisci na obe strane bili veći, a pre svega na Aljbina Kurtija koji je minirao ceo proces odbijanjem da formira Zajednicu srpskih opština. Mislim da će Kurti ponovo odbiti ovu ideju, a čak i ako prihvati aneks sporazuma pitanje je kako će izgledati proces implementacije. Kada bude došlo do implementacije tada ćemo se suočiti sa najozbiljnijim izazovima i možda novim krizama na Kosovu.
MONITOR: Ubrzavanje/a možda i zbrzavanje oko sporazuma o Kosovu, pokazuje kako i male zemlje, u kontekstu ratnog sukoba i ponovo polarizovanog svijeta, postaju „kec iz rukava“. Kako, i sa tim u vezi, ocjenjujete sadašnji geoplitički trenutak?
VELEBIT: Geopolitički položaj Srbije je specifičan, ali je balansiranje vlasti u Beogradu dovelo do ozbiljnog reputacionog rizika Srbije na Zapadu. Ne znamo koliko je Srbija izgubila time što nije uvela sankcije Rusiji, ali mi se čini da države u regionu nisu mnogo dobile niti su u boljoj poziciji od Srbije zbog toga što jesu uvele sankcije. U Srbiji i dalje imate investicije koje dolaze neprekidno, i to iz Amerike i Nemačke, dve zemlje koje su zahtevale od Srbije da se jasnije odredi u ovom sukobu. Najveći grant od nekoliko stotina miliona evra dat je Srbiji od EU za gradnju gasnog interkonektora sa Bugarskom ali i za gradnju brze pruge do Niša. EU prepoznaje da je u njenom geopolitičkom interesu da ima Srbiju na svojoj strani, isto kao što je u interesu Americi da ne gura Srbiju ka Rusiji. Srbija je uspela da iskoristi tu poziciju i da pokuša da održi dobre odnosa sa Zapadom, i da ih ojača, dok se postepeno distancira od Rusije. Od početka rata u Ukrajini Srbija je nedvosmisleno osudila rusku agresiju i glasala za rezolucije UN kojima se osuđuje Rusije i traži povlačenje njenih trupa sa teritorije Ukrajine. Očekivano je da se Srbija još više uskladi sa politikom Zapada u narednom periodu.
MONITOR: Bilo je neautorizovanih komentara da se na pregovorima o sporazumu Srrbije i Kosova govorilo o mogućem ulasku svih zamalja Zapadnog Balkana u EU, 2030. godine. Kako ocjenjujete, hoće li sporazuma imati uticaja na regionalne odnose i odnose sa EU i SAD-a?
VELEBIT: Postizanje ovog sporazuma će dugotrajno smanjiti ruski uticaj kako u Srbiji tako i u regionu jer će Rusija sve više gubiti na svom značaju. Ovaj sporazum bi trebalo da obezbedi mir pre svega, a onda i ulazak u EU jednog dana iako nisam previše optimističan po tom pitanju. Moguće je da će umesto pitanja ulaska Kosova u UN ono biti zamenjeno idejom ulaska u NATO. Na taj način će Amerika učvrstiti svoju poziciju u regionu izbacivši Ruse iz geopolitičke igre na Zapadnom Balkanu.
MONITOR: SAD su nezaobilazan faktor kada se radi o rješenjima za Kosovo. Da li je ono simbolički „legat“ američke politike u Evropi, geostrateška baza, ali i rivaliziranja sa EU?
VELEBIT: Svedočimo zaokretu američke politike prema Zapadnom Balkanu gde se Srbija sve više pozicionira kao najvažniji partner SAD-a u regionu. Razumevanje SAD-a za poziciju Srbije u odnosu na manju toleranciju koja postoji od strane EU jeste određeni pokazatelj razmimoilaženja zapadnih partnera pogotovo kad je reč o rešavanju statusa Kosova. Amerika želi da pojača svoj uticaj u našem regionu, da skroz potisne Rusiju i da se suprostavi rastućem uticaju Kine koja će svoj ekonomski uticaj u jednom trenutku iskoristiti i za jačanje političkog uticaja.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
INTERVJU
PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIKOLOG: Izbori, jedino rješenje

Nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje krize
MONITOR: Prema pisanju medija, parlamentarna većina pregovara o rekonstrukciji Vlade, koja je izgubila povjerenje. Kako to komentarišete?
ZENOVIĆ: Parlamentarna većina ima pravo da Vladi uskrati podršku, a da onda dio te iste većine u nekoj novoj konfiguraciji da podršku za rekonstrukciju te iste Vlade. Ustav to ne zabranjuje, ali postavlja se pitanje legitimnosti, opravdanosti i svrsishodnosti takve političke odluke.
Tu je i pitanje suštine parlamentarizma kao sistema saradnje i ravnoteže triju vlasti, ali i dostojanstva parlamenta koji, na neki način, prelazi preko svoje odluke. To je za jedan vulnerabilni parlamentarizam opasno i može postati praksa u kojoj egzekutivna (izvršna) vlast vrši pritisak i uslovljava zakonodavnu. Premijer u ostavci je u postavgustovskom vremenu pokazao izuzetnu političku vještinu i uspio da, uprkos ograničenom političkom dometu svoje partije, nametne agendu, uobliči put i prve i druge vlade i za kratko vrijeme ostavi svoj politički, pa i državnički pečat. Međutim, insistiranjem da se zadrži status-quo zarad kratkoročnih političih ciljeva i „one man show” liderstvom, Abazović može dovesti u pitanje budućnost ne samo izbornog bilansa građanskog pokreta URA nego i demokratije u Crnoj Gori. Političke odluke pred kojim se nalaze crnogorska država i društvo zahtijevaju širi konsenzus, zato je neophodno da imamo Vladu iza koje stoji parlamentarna većina, a da ta parlamentarna većina bude realna slika demokratskog raspoloženja građana Crne Gore.
MONITOR: Rekonstrukcija tehničke vlade je navodno jedna od opcija kako bi se izbjegla mogućnost da predsjednik države Milo Đukanović raspusti parlament. Koliko je realno da Miodrag Lekić sastavi Vladu, s obzirom na to da su ti pregovori već propali, i šta bi trebalo da bude izlaz iz ove političke krize?
ZENOVIĆ: Zakon o izmjenama Zakona o predsjedniku je, u formalno-pravnom i materijalnom smislu, upitan i o njemu se Ustavni sud u što skorijem roku treba odrediti, jednako kao i o onome što mu je prethodilo, a odnosi se na ustavna ovlašćenja predsjednika države. Ipak, taj se put čini legitimnijim od rekonstrukcije Vlade koja je izgubila povjerenje. Ovoj Vladi je trebalo dati šansu da zaokruži minimum reformskih i integracijskih procesa, ali nakon sveukupne ustavno-političke krize i nemoći nove većine da konstituiše vladu na čelu sa Lekićem i sad već zabrinjavajućeg stagniranja procesa evropskih integracija, vanredni parlamentarni izbori nameću se kao jedino legitimno rješenje ove krize. Kako će do njih doći, ostaje da vidimo. Predsjednik države bi, postupanjem po izmjenama zakona, implicitno priznao sve elemente njegove valjanosti. Partije bi, opet, zavisno od ishoda predsjedničkih izbora i raspoloženja javnog mnjenja, mogle da se odluče na skraćivanje mandata skupštini što bi i bio optimalan način da se ide u nove izbore.
MONITOR: Zašto se izbjegavaju vanredni parlamentarnni izbori?
ZENOVIĆ: Partije post 30-oavgustovske većine su, što zbog lagodne pozicije vlasti, što zbog zauzetih mjesta po dubini, izgubile opozicionu borbenost, dok se partijama posljednje vlade pride zamjera parlamentarna podrška DPS-a. Na sve to pojavio se i novi akter – Evropa sad, na krilima istoimenog socio-ekonomskog programa, koji je otvorio novo polje političke borbe u jednom tranzicionom, osiromašenom društvu. Uspon ovog pokreta mogao bi politički da naudi svim ostalim akterima – i partijama većine, ali i DPS-u. Iz svih tih razloga ne postoji volja da se politička podrška parlamentarnim partijama preispita na vanrednim izborima jer bi u novoj konstelaciji svako mogao da izgubi djelić moći, zakonodavne ili izvršne vlasti.
MONITOR: Kako vidite rezultat na lokalnim izborima u Tuzima?
ZENOVIĆ: Lokalni izbori u Tuzima pokazuju da je pad DPS-a nezaustavljiv i u zajednici na koju je tradicionalno računao, ali i to da je etnifikacija politike među Albancima možda i jača nego kod drugih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Etnička distanca prema Albancima koja je i dalje na neprihvatljivo visokom nivou, polarizovana i etnifikovana politika od strane „prosrpskog” i „procrnogorskog” bloka dijelom doprinose takvoj političkoj reakciji nacionalnih manjina. Uvjeren sam da je važno da gradimo i multikulturno društvo razlika i različitosti, ali i građansko društvo ravnopravnosti, kao i politike koje prevazilaze etničke okvire i rješavaju zajedničke probleme građana ove države. U suštini, to će biti ključan izazov u narednoj fazi demokratske konsolidacije Crne Gore.
MONITOR: Saopštili ste da se predstojeći predsjednički izbori mogu jedino porediti sa onima iz 1997. godine. Po čemu?
ZENOVIĆ: Ovo su prvi predsjednički izbori nakon 1997. godini koji imaju odsudan značaj za političku panoramu i istorijski put Crne Gore. Iz tog razloga, politički i istorijski gledano, ovi izbori se mogu jedino porediti sa izborima 1997. budući da su ti izbori bili tačka odvajanja, prvi poraz Miloševićevog režima i nacionalno-političke matrice koja je po svojim vrijednostima i ciljevima bila u autističnom sudaru sa svijetom. To je bio i početak „novog” DPS-a koji se transformisao, ponudio drugačiju, emancipatorsku koncepciju države i društva i obećao evropsku budućnost. Ipak, politička stvarnost pokazala se drugačijom. Ratnička država zamijenjena je policijskom, u multikulturalnom pejzažu Crne Gore opet nije bilo mjesta za sve, ratni zločini gurnuti pod tepih, institucije ostale u sjenci svemoći jedne partije. Ekonomija se liberalizovala, ali su od toga koristi vidjeli jedino junaci prvobitne akumulacije kapitala, krupni kapital upitnog porijekla i partijska „avangarda” koja je privatizaciju društvenih resursa vidjela kao polugu „ortačkog kapitalizma”. Evropske integracije su, bez ijednog objektivnog razloga, ostale samo fasadna dekoracija za sistem koji je sebe utemeljio u partitokratiji i korupciji. Crnoj Gori je vraćen suverenitet na referendumu, ali su država i institucije urušavani, a građani obespravljeni uz indukovanu političku polarizaciju koja zatire građansko društvo. Harizmatska vladavina Đukanovića je, iscrpivši sve svoje prednosti, postala balast demokratskim i emancipatorskim procesima u ime koje je odnijela pobjedu i 1997. i 2006. godine. U tom strukturnom smislu ovi izbori nalikuju, iako je uloga i pozicija Đukanovića, u smislu procesa demokratizacije i evropeizacije Crne Gore, dijametralno suprotna ondašnjoj.
Zato bi ovi izbori mogli da budu završetak istorijskog kruga, podvlačenje računa od te 1997. naovamo, epilog političko-društvene drame Crne Gore i politički kraj njenog protagoniste.
MONITOR: Kako vidite to što avgustovski pobjednici nemaju zajedničkog kandidata, i kako to može uticati na konačan rezultat izbora?
ZENOVIĆ: Avgustovci su se, nažalost, suštinski ujedinili samo oko jednog: suprotstavljanja DPS-u. Za vođenje države i društva nakon prve demokratske smjene vlasti, ispostavilo se, potrebno je mnogo više saglasja i konsenzusa, stabilne vlasti, jasnih programskih opredjeljenja. Mislim da je ova neujedinjenost parlamentarne većine, uprkos činjenici da bi zajednički kandidat odnio sigurnu pobjedu, izraz potrebe da se u novoj konfiguraciji političke moći jasno markira pojedinačna partijska snaga i kapitalizuje pobjeda nad DPS-om. Gramšijevski govoreći, na mjesto rastočene hegemonijske vladavine DPS-a partije žele da nametnu i kreiraju svoju ideološko-idejnu političku matricu.
MONITOR: Da li bi ovi izbori i njihov ishod mogli uticati na odluku o raspisivanju vanrednih parlamentarnih izbora?
ZENOVIĆ: Vrlo izvjesno će rezultat predsjedničkih izbora odrediti dalju političku dinamiku budući da će političke pozicije svih aktera biti izmijenjene, ali i da će budući predsjednik države imati ustavno-pravne mehanizme da utiče na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora. Izborni rezultat može ili ohrabriti parlamentarne stranke da izađu na izbore prethodno skrativši mandate Skupštini ili, što nije isključeno, dalje odlažu izbore i traže nove konfiguracije izvršne vlasti u postojećem skupštinskom sazivu.
MONITOR: Ustavni sud će ove sedmice odlučivati o izbornim sporovima, među kojima su i oni zbog kojih još nijesu proglašeni rezultati lokalnih izbora u Podgorici, Plavu i Pljevljima. Očekujete li da će to odblokirati te procese, imajući u vidu da taj sud i dalje nije kompletan?
ZENOVIĆ: Uvjeren sam da, ako je nešto bez ograde donio 30. avgust, onda je to osjećaj nesputane lične autonomije i političke za najširi krug građana. Isto tako vjerujem da, premda su sudije birane po partijskom ključu, da će, upravo na tragu te autonomije, na svakoj narednoj sjednici, uprkos tom politizovanju prava, prevladati kod sudija Ustavnog suda osjećaj za pravdu i pravičnost kojima se uče cio svoj radni i veliki dio životnog vijeka, pravnička kultura i vrlina za koju su najodgovorniji i koje su najpozvaniji da baštine poštovanje prema ustavu, koji, uz sve moguće valere tumačenja, ipak u svakoj odredbi nosi jasan normativni i pozitivistički rezon. Zato nemam ni najmanju dilemu da će rezultati biti proglašeni u najskorijem roku, a vlast uspostavljena prema ustavnim i demokratskim principima koje poznaje cio civilizovani svijet.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS4 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO4 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno3 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo