Povežite se sa nama

INTERVJU

STEVAN DOJČINOVIĆ, GLAVNI UREDNIK KRIK-a: Crna Gora i Srbija moraju da očiste sistem od kriminala

Objavljeno prije

na

Niti u Srbiji, niti u Crnoj Gori, još se ne vode postupci protiv policajaca, političara ili nekog iz vrha države, već isključivo protiv kriminalaca

 

Srbija i Crna Gora u obračunu sa pripadnicima takozvanog „kavačkog“ klana moraju da učine mnogo više nego što su do sada učinile, jer je baza te kriminalne grupe uspostavljena u tim državama. To je u intervjuu za Monitor kazao glavni i odgovorni urednik srbijanskog istraživačkog portala KRIK Stevan Dojčinović.

Njegova istraživačka mreža je prva pisala o kriminalnoj grupi nedavno uhapšenog Veljka Belivuka, pripadnika „kavačkog“ klana, i njegovima vezama sa državnim strukturama u Srbiji. Smatra da su na sličan način funkcionisali i nedavno uhapšeni „kavčani“ u Crnoj Gori.

On smatra da samo hapšenje kriminalaca nije dovoljno, već da se moraju duboko istražiti veze uhapšenih grupa sa državnim strukturama koje su nesumnjivo postojale. Međutim, kako kaže, ni u jednoj od ove dvije zemlje, nakon hapšenja najvećih kriminalaca, nije se mnogo uradilo na razotkrivanju veza sa državom.

MONITOR: Kako viidte hapšenja vođe navijačke grupe Principi“ Veljka Belivuka i njegove kriminalne organizacije u Srbiji i vođa takozvanog kavačkog“ klana u Crnoj Gori? Da li su države odlučile da zadaju jak udarac mafiji“ ili je riječ o nečem drugom?

DOJČINOVIĆ: U suštini, hapšenje nije otkrilo ništa novo. Naprotiv, novinari su ti koji su godinama otkrivali veze koje je Belivukova grupa, odnosno „kavački“ klan, u okviru kojeg je radio Belivuk, imala sa državnim strukturama. Tako da se to već znalo, dok posljednja dešavanja nijesu dovela do hapšenja važnih ljudi u državnim strukturama, koji su sarađivali sa mafijom. Praktično su uhapšeni kriminalci – Belivuk, njegova grupa i nekoliko policajaca. I niko iz vrha policije ko je radio sa kriminalcima, niko iz vrha države. U optužnici nije optužen nijedan policajac, nijedan političar,  isključivo kriminalci.

MONITOR: S obzirom na to da su Belivuk u Srbiji, a „kavački“ klan u Crnoj Gori, kojem je navodno pripadao Belivuk, važili za bliske određenim državnim strukturama, da li su Crna Gora i Srbija uspjele da demantuju takve tvrdnje masovnim hapšenjem ovih kriminalaca?

DOJČINOVIĆ: Razlika između Srbije i Crne Gore je ključna. Kod vas se nedavno promijenila vlast, a kod nas ne, tako da u Srbiji definitivno znamo da su ljudi iz sadašnje vlasti bili povezani sa tom grupom. Prema podacima kojima raspolažemo, iste veze koje su „kavčani“ imali u Srbiji, postojale su i u Crnoj Gori. Samo, nažalost, za razliku od Srbije u Crnoj Gori je mnogo manje otkriveno tih veza. Ovdje smo mi i kolege iz drugih medija dosta uradili da razotkrijemo te veze.

MONITOR: Da li mislite da u Crnoj Gori postoji veza kriminalaca i sa novom vlašću?

DOJČINOVIĆ: Nemam informacije da je kriminalna grupa uspjela da uspostavi kontakt sa ljudima iz nove vlasti, ali mislim da sigurno postoje veze sa ranijom vlašću.  Ni i u Crnoj Gori, kao ni u Srbiji hapšenje nam nije dalo mnogo odgovora o tim vezama. Nesumnjivo su i u Crnoj Gori morali da rade sa njima, i nije osumnjičen niko. Zasad ne vidim da se u Crnoj Gori nešto daleko otišlo, a ovdje nijesu ni najmanje. To je veliki problem, jer ta priča mora da se zatvori i u Srbiji i u Crnoj Gori jer je baza tog klana u ove dvije zemlje. Prije svega mislim na djelove kriminalne grupe koje su u Crnoj Gori vodili Zvicer (Radoje) i Belivuk u Srbiji. Ove dvije zemlje moraju da završe mnogo više od onoga što su do sada uradile. Dobro, uhapšeni su kriminalci, ali sada treba vidjeti na koji način će da se očisti sistem od ljudi koji su godinama radili sa njima, a ove grupe postoje dosta dugo.

MONITOR: Kako doći do tih veza?

DOJČINOVIĆ: Treba istraživati duboko u prošlost. U srpskoj optužnici, na primjer, postoji jedna laž da je Belivuk formirao grupu 2019. godine. Tako počinje optužnica. Grupu je formirao negdje oko 2013. godine ubijeni vođa navijača Partizana Aleksandar Stanković (Sale Mutavi). Tada su se javno vidjele te veze sa visokim državnim službenicima. Tužilac je istraživao grupu u posljednje dvije godine, pretpostavljam zato što nije ni želio da ulazi dublje u prošlost, jer što se ide dublje u prošlost u Srbiji, te veze koje je grupa imala sa državom su jasnije. Ako imate istragu koja ide do 2019. a ne do kraja, ništa od toga nećete moći da otkrijete. Isto to je mnogo bitno za „kavački“ klan u Crnoj Gori – istraga treba baš duboko da ide u prošlost. Do vremena kada su oni krenuli da rastu i  preuzimaju Šarićeve poslove. Praktično negdje do perioda nakon pada Šarića kako bi se sagledao cijeli rast te ekipe. Nadam se da će i u Srbiji i u Crnoj Gori, ili bar u jednoj od ove dvije zemlje, stvarno doći do tog nivoa, ali u ovom trenutku nemamo informacije da će stvarno duboko da se istražuju veze sa državom.

MONITOR: Premijerka Ana Brnabić je kazala da je Belivukov šef jedan od vođa kavčana“ Radoje Zvicer, dok je ministar policije Aleksandar Vulin kazao da je riječ o pripadnicima kavačkog“ klana. Da li se iz optužnice može zaključiti da su Kotorani bili šefovi Belivuku ili su bili ravnopravni saradnici? Kako ocjenjujete izjave ovih zvaničnika s obzirom na to da niko od kavčana“ nije optužen?

DOJČINOVIĆ: Zvicer se nigdje ne spominje. U posjedu smo šema srpske policije o cijeloj toj grupi od prije par godina. Prema podacima koje naša policija ima,  Zvicer je u stvari bio direktni šef Belivuku i toj grupi. On je bio na vrhu sa Kašćelanom (Slobodanom). Ne bih rekao da je nešto zaštićen, ali može biti da nema nekih dokaza.

MONITOR: Da li zbog toga što se optužnica manjim dijelom bavi trgovinom droge?

DOJČINOVIĆ: Da. Oni su najvjerovatnije od „kavčana“ i kupovali drogu, zato nema te veze. Optužnica se u suštini svodi na ubistva i to je ključno. Tužilac je uradio jednu jako virtuoznu stvar – uspio je da pridobije jednog člana grupe da ispriča priču i to onog koji je bio uključen u ubistva. Sve ostalo je slabo.

MONITOR: Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je govoreći javno o Belivuku i njegovoj bandi, iskoristio izraz uvezena mafija“. Kako Vama zvuči izraz uvezena mafija“ i šta bi to trebalo da znači?

DOJČINOVIĆ: To je netačno. Apsolutno svi uhapšeni su lokalni kriminalci, uglavnom iz Beograda, koji su odrastali najčešće u nekom navijačkom miljeu.  Naravno ovi iz „kavačkog“ klana su Crnogorci, ali Belivukova grupa bila je odavde, praktično iz Beograda i većina tih zločina bili su njihovi obračuni sa lokalnim kriminalcima. Vjerovatno na neki način predsjednik sklanja odgovornost sa sebe tim izjavama. Jer je ta grupa porasla u njegovo vrijeme.

MONITOR: Da li su, po Vašem mišljenju, Belivuk i kavčani“ mogli da se nesmetano bave kriminalom u tom obimu bez podrške nekog iz državnih struktura?

DOJČINOVIĆ: Nije pitanje da li su mogli da rade, već je jasno da je ta kriminalna grupa bila povezana sa veoma moćnim ljudima i postoje materijalni dokazi za to. Objavili smo fotografije gdje su se slikali sa uticajnim ljudima iz policije, postoje dokazi da su obezbjeđivali inauguraciju predsjednika Vučića, da su sa uticajnim ljudima u Srbiji išli da vježbaju pucanje i tako dalje. To više nije pitanje misterije  i pretpostavke već je jasno da su bili jako zaštićeni u sistemu. Sada je veliko pitanje da li će ikada ti ljudi da odgovoraju za to.

MONITOR: Da li mislite da je isto bilo u Crnoj Gori?

DOJČINOVIĆ: Siguran sam za sve šta smo ovdje otkrili da se isto dešavalo i u Crnoj Gori. Samo ne razumijem da nova vlast, u koju, pretpostavljam, nijesu mogli toliko da puste pipke, ne ide dublje sa istragom.

MONITOR: Koliko u Srbiji trpe novinari i mediji zbog pisanja o mafiji?

DOJČINOVIĆ: Što se tiče medija, KRIK je sada stalno na udaru. Pljuju nas tvrdeći da smo mi radili sa Belivukom. Provladini mediji sada pokušavaju da preokrenu stvarnost tako da smo svakodevno na naslovnim stranama gdje nas optužuju da smo „mafijaško koljački portal“. Jednom su na naslovnoj objavili mašinu u kojoj je Belivukova grupa mljela ljude i nalijepili na mašini etiketu KRIK-a. Sada ogromnu energiju ulažu da predstave da smo mi kriminalci. Mi ćemo da nastavimo da radimo svoj posao. Nama je cilj dok traje suđenje da se bavimo tim dijelom koji  tužilaštvo ne želi da pokrije, a to su te veze države i kriminala.

 

Koga država udari, taj ostaje na dnu

Monitor: Kakva je kriminalna slika regiona nakon ovih hapšenja? Da li se može govoriti o kraju ovih organizovanih kriminalnih grupa i kraju rata škaljaraca“ i kavčana“?

Dojčinović: Problem je što se ovdje stvari samo preokreću. Ovdje posljednjih godina nije bilo sistematske akcije protiv organizovanog kriminala. Jasno je da će zbog razbijanja „kavčana“ da porastu ovi drugi. Desiće se obrnuto od onoga s početka prošle godine. Kada se vratimo tamo negdje početkom 2020. godine – „škaljarski“ klan gotovo da je bio zbrisan. Brzo se stvari mijenjaju i vidimo kolika je uloga države. Onog koga država stvarno udari, on će da bude na dnu. Problem je što država stalno ulazi u obračun sa jednima pa drugi narastu. Podsjeća me na jednu igricu za djecu, gdje čekićom udaraš žabu koja viri iz jedne rupe. Čim je udariš, iz neke druge rupe iskoči druga žaba koju treba da udariš i tako u nedogled. Nijesam baš siguran koliko će rat „kavčana“ i „škaljaraca“ da se nastavi jer su ključni ljudi u oba klana ubijeni, ili su u zatvoru ili u bjekstvu. Tako da nijesam siguran koliko tu još ima tog rata da se vodi.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Vrijeme je za izbore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vjerujem da je prva ekspertska vlada kao koncept imala potencijala ali sa našim neodgovornim, pohlepnim i bahatim političarima dodatno je destabilizovala stanje u zemlji. Širiti taj koncept nije logično ni korisno a praviti kompromisni bućkuriš još manje. Po mom mišljenju vrijeme je za nove izbore i nadam se da URA neće pristati na još jedan ustupak

 

MONITOR: Ove sedmice pričamo o uvođenju vjeronauke u škole, a nakon najave tek ustoličenog mitropolita Joanikija da je to „osnovno dječije pravo“, te da samo rijetke zemlje u Evropi nemaju tu vrstu obrazovanja. Kako vidite želju mitropolita, i da li bi nam uvođenje vjeronauke pomoglo da budemo više evropski?

KOVAČEVIĆ: Izjavu  mitropolita shvatam kao znak namjere da povećava tenzije u Crnoj Gori i da one trenutno odgovaraju SPC. Crna Gora je definisana kao građanska i sekularna i to je najoptimalniji okvir za multietničku i multikonfesionalnu zajednicu. Svaka vjerska zajednica ima pravo da organizuje vjersku nastavu i to već funkcioniše. Najslabije funkcioniše građansko obrazovanje u okviru zvaničnih institucija. Podržavalo se djelovanje i razvoj vjerskih zajednica a nipodoštavalo građansko obrazovanje i inicijative. Rezultati su prisutni i vidljivi kroz nizak stepen emancipatorske i kritičke svijesti. To što većina zemalja Evrope ima vjersko obrazovanje ne znači da je dobro za Crnu Goru, malu teritoriju sa malim brojem stanovnika čija je situacija ekonomska, istorijska, obrazovna i politička specifična. U tim zemljama je vjerska odrednica stvar intime i slobodnog izbora, kod  nas se vjerskim odrednicama maše u javnosti i služe za demonstriranje  moći i ugrožavanje drugačijih. Religija je u našim uslovima vrlo opasno oružje u rukama neodgovornih vjerskih vođa i političkih elita i udaljava nas od Evrope.

MONITOR: Kako komentarišete ustoličenje mitropolita Joanikija, te sve što je pratilo taj događaj, ali i prve poteze mitropolita naokon ustoličenja, poput ugošćavanja Milorada Dodika?

KOVAČEVIĆ: Ustoličenje je bilo „silom na sramotu” kako se kaže u narodu. I sila i sramota su očite, izuzimajući  iz toga veliki broj onih koji su protestovali sa  iskrenim ubjeđenjem da brane državu i dostojanstvo, došlo se do „crvene linije” i pružen je otpor. Mislim da su ti građani i građanke, i  razumne  intervencije bezbjednosnih službi obezbijedili da se krizna situacija završi bez žrtava, iako je bilo prekomjerne upotrebe sile. I to se mora preispitati i sankcionisati. Dvije slike koje su za mene vrlo značajne sa Cetinja su dva lica. Lice premijera koje je jasno pokazalo beskompromisnost i odvažnost da po svaku cijenu brani vlastite ciljeve i  spremnost da interese svoje crkve stavi iznad interesa države i ljudi što liči vjerskom fundamentalizmu. U kriznoj situaciju u pomoć su pristigli oni koji dijele ista vjerska ubjeđenja a ne nezavisni eksperti. Nakon ostvarenja cilja logično je očekivati da će pokazati umjerenost i spremnost za dijalog  o pitanjima državnog i društvenog funkcionisanja  uz obavezne „konsultacije“ sa zapadnim saveznicima.  Drugo lice je lice predsjednika države. Jasna je bila neusklađenost sa pozicijom i situacijom. Izlazak na ulicu kao približavanje građanima sa svitom obezbjeđenja bilo je karikaturalno a djelovanje besmisleno. Nakon ove situacije duboke narcističke povrede (možda i ugroženosti drugih interesa), logičan je žešći sukob sa svima onima koje prepozna kao prijetnju. Vidljivo oslabljen računa na sve članove partije i nastaviće  mobilizaciju članstva i sluđivanje stanovništva tzv. ugroženošću države i intenziviraće  „konsultacije”  uz pokušaj mobilizacije  zapadnih saveznika. Obje slike pokazuju autoritarne vođe koje gaje duboko potcjenjivanje i prezir prema onima koji su ih birali i nemaju povjerenja, ni sposobnosti da riješe sukobe koje su proizveli i proizvode u zemlji. Saveznici van zemlje već preuzimaju kontrolu i u skladu sa njihovim interesima dalje diriguju sukobom. Milorad Dodik je znak takvih uticaja, prijetnja primjerom i simbol stvaranja uticaja koji prevazilazi granice i ne priznaje legalne državne granice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA ŽANIĆ, IZVRŠNA DIREKTORKA FONDA ZA HUMANITARNO PRAVO: Vučić neće protiv bivših mentora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije u Srbiji problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimjenjivanju zakonskih mogućnosti i u opštem neradu oko istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sjednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada

 

MONITOR: Ovih dana je u Beogradu održana Regionalna konferencija tužilaštava o saradnji u krivičnom progonu počinilaca ratnih zločina, u organizaciji srpskog Tužilaštva za ratne zločine, a uz podršku UN i vlade Velike Britanije. Kako ocjenjujete ovaj događaj?

ŽANIĆ: O održavanju ovog događaja znamo samo na osnovu šturog saopštenja Tužilaštva za ratne zločine i članaka malobrojnih medija koji još uvek prate ove teme. Osim floskula koje slušamo duži niz godina kako je regionalna saradnja važna i kako mora biti unapređena jer žrtve to očekuju, nismo čuli ništa novo. U stvarnosti je baš sve suprotno od toga. Nema iskrene volje da se sarađuje i veruje pravosudnim organima država u regionu, da se razmenjuju važni predmeti i dokazi, da se radi na otkrivanju masovnih grobnica.

Od vidiljive regionalne saradnje imamo dva medijska članka da je organizovana regionalna konferencija tužilaca u regionu. Koji su zaključci te konferencije i koji su naredni koraci dogovoreni – o tome nema ni reči. Tako da ja ovaj sastank ocenjujem kao potpuno trošenje vremena na razgovor koji je vođen već mnogo puta do sada, a koji nije doveo ni do kakvih pomaka u procesuiranju ratnih zločina niti do poboljšanja regionalne saradnje.

MONITOR: Ministarka pravde u vladi Srbije Maja Popović tom prilikom je naglasila posvećenost Srbije procesuranju optuženih za ratne zločine, pozivajući se na Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina 2021–2026 i najavljujući skoro usvajanje Akcionog plana za njenu primjenu. Kako komentarišete tvrdnju ministarke o „jakim institucionalnim kapacitetima Srbije“?

ŽANIĆ: Što se tiče institucionalnog i zakonodavnog okvira – Srbija zaista ima sve na raspolaganju. Postoje zakoni na osnovu kojih se sudi, zaključeni memorandumi i protokoli o saradnji sa tužilaštvima u regionu. Imali smo čak i prvu Nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina koja je i usvojena da bi se ubrzalo procesuiranje ratnih zločina. Uskoro ćemo dobiti i drugu strategiju sa propratnim akcionim planom. Nije problem u nepostojanju zakonodavnog okvira već u neprimenjivanju zakonskih mogućnosti i u jednom opštem neradu po pitanju istraživanja i procesuiranja ratnih zločina. Dakle, naše institucije imaju sve, samo je potrebno da sednu i da rade, a to izgleda njima najteže pada. Samo bih podsetila da mi trenutno u TRZ imamo 12 zamenika tužioca i za prošlu godinu samo dve optužnice koje su rezultat isključivo njihovog rada. Dakle, imamo šest puta više zamenika tužilaca nego optužnica.

MONITOR: Za vrijeme trajanja Regionalne konferencije, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sastao se sa glavnim tužiocem Mehanizma za međunarodne krivične sudove Seržom Bramercom. Vučić je saopštio da je to bio razgovor o poboljšanju regionalne saradnje u vezi sa optužbama za ratne zločine. Imate li saznanja o „konkretnijim“ zahtjevima Bramerca?

ŽANIĆ: Kad god bi dolazio u posetu Srbiji, Serž Bramerc bi dolazio i u FHP kako bismo razgovarali o tome ima li pomaka u procesuiranju ratnih zločina pred domaćim sudovima. Međutim, poslednje dve godine Bramerc razgovara isključivo sa tužiteljkom za ratne zločine Snežanom Stanojković i predstavnicima vlasti, tako da mi nemamo ni tu minimalnu mogućnost da saznamo koji su njegovi konkretni zahtevi. FHP stalno zahteva od Tužilaštva za ratne zločine da na svom web sajtu objavljuje informacije o podignutim optužnicama, donetim presudama,  sastancima, i još važnije, rezultatima sastanaka i da na taj način obaveštava javnost o svom radu. Međutim, ukoliko se informišete isključivo putem sajta TRZ tu gotovo ništa nećete saznati jer se na njemu nalaze dve ili tri rečenice o tome ko je prisustvovao sastanku i koja je bila tema, ali o konkretnim zahtevima nema ni reči. Da zaključim, ne znamo koji je bio konkretan zahtev Bramerca, ali pretpostavljam da se u razgovorima išlo u pravcu iskrenije regionalne saradnje, razmene dokaza, neophodnosti pronalska nestalih i izručenje Radete i Jojića Mehanizmu za krivične sudove u Hagu.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARIJA ZIDAR, REDITELJKA: To nije moja fikcija, to je nečiji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomirenje je za mene priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou

 

 

Film Pomirenje u režiji Marije Zidar otvorio je u srijedu veče 12. UnderhillFest, međunarodni festival dugometražnog dokumentarnog filma u Podgorici. Za okosnicu prvog dugometražnog dokumentarnog filma, rediteljka iz Slovenije odabrala je sukob dvije porodice u brdima sjeverne Albanije. Film prati proces pomirenja nakon ubistva osamnaestogodišnje Gjiste u regiji u kojoj se neke porodice još uvijek pridržavaju srednjovjekovnog kodeksa Kanuna i običajnog prava na krvnu osvetu. Pomirenje je nastao u koprodukciji Slovenije, Crne Gore, Srbije i Kosova, a imao je premijeru na jednom od najvažnijih festivala dokumentarnog filma u Evropi – CPH:DOX u Kopenhagenu. Već ima zapažen festivalski život i nekoliko nagrada.

Marija Zidar je završila osnovne studije novinarstva kao i engleski jezik i književnost, a doktorirala je sociologiju na Univerzitetu u Ljubljani. Interesuje je predstavljanje temeljno istraženih društvenih tema kroz intimno, osjetljivo i empatično vizuelno pripovijedanje. Napisala je tri i režirala jedan srednjemetražni dokumentarac za Televiziju Slovenije. Pomirenje, koji je sniman u Albaniji od 2014. godine, je njen debitantski dugometražni dokumentarni film.

MONITOR: UnderhillFest je otvorio dirljiv film „Pomirenje”. Priča o pokušaju pomirenja porodica, ali predstavlja svojevrsni anatomski prikaz patrijarhalnog društva zarobljenog između prošlosti i sadašnjosti. Kada i kako ste se zainteresovali za ovu temu, za ovaj događaj?

ZIDAR: Za mene je to priča o sukobu, sukobu u smislu sistema vrijednosti, ali i sukobu na ličnom, intimnom nivou.  Profesor Martin Berishaj, koji je istraživao i ovu temu, 2013. mi je rekao da je krvna osveta obrađena hiljadu puta, ali nikad pravilno. To me je zaintrigiralo i počela sam da istražujem. To što sam pronašla, bila je veoma aktuelna tema sukoba između različitih sistema vrijednosti, u nekom društvu u tranziciji, a najviše se to odnosilo na državno pravno uređenje, religiju i reinterpretaciju starih zakona, oko kojih u nekim regionima nema društvenog slaganja. U Albaniji se to desilo devedesetih godina kada je pala komunistička diktatura, u kojoj je Enver Hodža pola vijeka progonio i religiju i tradiciju, a slijedio je ekonomski kolaps. Država je bila na granici građanskog rata. U toj praznini vrijednosti, u pojedinim djelovima zemlje vraćali su se stari sistemi vrijednosti, ali bez kontinuiteta, reinterpretirani i ponekad čak zloupotrijebljeni. To me podsjeća na sadašnju situaciju ne samo po Balkanu nego i u Evropi, gdje krajni desni populizam masama obespravljenih ljudi, koji nemaju više povjerenja u državu i pravni red, kao rješenje nudi reinterpretaciju nacionalne tradicije, religije ali i neopatrijarhalne vrijednosti.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo