Suština povijesti višestranačkih izbora u Crnoj Gori može se objasniti parafrazom rečenice kojom je Geri Lineker svojevremeno definisao fudbal – da je to igra loptom u kojoj uglavnom pobjeđuju Nijemci. Izbori u Crnoj Gori su, dakle, zabavna manifestacija karnevalskog tipa, sa velikim brojem učesnika maskiranih u parlamentarne partije, manifestacija na čijem kraju bude proglašen pobjednik, a to je – uvijek – Demokratska partija socijalista.
Još je jedna sličnost između DPS-a i njemačke fudbalske reprezentacije: ne staju ni kada se čini da su već pobijedili.
Oni koji se sjećaju jugoslovenskih nacionalnih fudbalskih timova znaju da su naši momci, kada bi poveli sa 2 prema 0, utakmicu smatrali završenom – poslije drugog gola trčkarali su po terenu, čekajući kraj.
Nijemci su radili upravo suprotno: iako bi vodili 5 prema 0, i dalje bi igrali punom snagom – da poprave rezultat. Tako, izgleda, i DPS – sve im je fušersko i autentično balkansko, ali kad dođu izbori, odjednom se transformišu u precizan njemački stroj koji melje sve pred sobom.
Ništa se ne prepušta slučaju, iako je opozicija razbijena, virus pobune izolovan i ne širi se iz karantina, iako čak ni ekonomska kriza, suštinski, ide na ruku vladajućoj koaliciji. U endemskim političko-ekonomskim sistemima kakav je crnogorski, ugled i moć vlade u vremenu krize ne opadaju, kako bi neupućeni očekivao. Naprotiv, nesposobni i naduvani privredni subjekti i o budžetu ovisni a lijeni građani tada se oko vlade okupljaju kao pilići oko kvočke. Jer samo ih milost vlasti može spasiti. To je, ne tako davno, premijer Đukanović jasno formulisao: dolazi kriza, pa oni koji budu pratili vladinu politiku imaće od toga benefite, oni koji ne budu – neka se snalaze. Tako je rekao, tako će i biti.
Pa, ipak, nema mjesta slučajnostima. Informacija da direktori podgoričkih škola profesore razvrstavaju na one koji hoće, neće ili možda hoće glasati vladajuću koaliciju teško da je stigla kao iznenađenje. Ako je povijest učiteljica života (nema spora da smo loši đaci, jer vlastitu povijest neprekidno ponavljamo, već odavno ne kao tragediju nego kao tragi-komediju), povijest crnogorskih višestranačkih izbora uči nas da je teritorija ove zemlje partijskom mrežom pokrivena potpunije nego mrežama mobilnih operatera. Mnogo je onih koji vjeruju da se ovdje u čovjeka zna ko će za koga glasati. Partijski aktivisti prave spiskove svake kuće, zgrade i ulice, na kojima upisuju svoje procjene, koje se obrađuju u bazi. Pomoćnik ministra prosvjete naglas se pita koliko ima onih koji nose članske karte partije a da nisu iskreno pripadnici te ideje i partije. Bez brige: tamo gde treba znaju i koliko je takvih, i koji su ti. Predizborne mobilizacije ovdje su opsežnije od onih ratnih.
Nije ovdje neobično da partijski aktivisti na oku drže biračka mjesta i vode evidenciju o izlasku „svojih”. I sve je to, recimo, legitimno. Ali, kada državni službenici prave takve spiskove i vrše manje ili više otvoren i snažan pritisak na zaposlene da glasaju, ili se čak izjasne da li će glasati za vlast, to svakako nije ni legitimno ni legalno. Jasno: momci se zanesu, pa povjeruju da „država, to su oni”, povjeruju da između škole, sindikata ili željeznice i partijskog ogranka DPS-a na Starom Aerodromu nema nikakve razlike. Da Partija sve postavlja i da sve jeste odgovorno samo Partiji. Još da javnim učine pravilo da viđeni i zaslužni članovi Partije ne podliježu crnogorskom pravosuđu, nego odgovaraju samo sudu Partije. Nakon toga, biti racionalan pa izbore i zakonski definisati kao demokratsku proceduru, u kojoj će građani slobodnom voljom glasati za Partiju, i time bi bio zaokružen sistem ovdašnjeg višepartijskog jednopartizma.
Andrej NIKOLAIDIS