Povežite se sa nama

OKO NAS

Struktura kolonije

Objavljeno prije

na

Podaci su zaista alarmantni: u prvih devet mjeseci ove godine Crna Gora je uvezla roba u vrijednosti od 1,331 milijarde eura, a izvezla 285 miliona eura. Drugim riječima, pokrivenost uvoza izvozom jedva je oko 22 odsto, što znači da Crna Gora gotovo pet puta više uvozi nego što izvozi. U ekonomskoj teoriji se ističe da ako deficit platnog bilansa (tekućeg računa) premaši pet odsto bruto-domaćeg proizvoda, onda je situacija u toj privredi alarmantna. A on u Crnoj Gori iznosi čak osam puta više od te granice, odnosno u ovoj zemlji potroši se 40 odsto više od onoga što se proizvede. I tako cijelu deceniju! Taj ogroman deficit u godinama dok je stvarano „crnogorsko ekonomsko čudo” pokrivan je unošenjem u zemlju novca koji je ranije iznošen na egzotične of-šor destinacije, a koji je zarađen švercom svakojakih profitabilnih roba, potom prodajom nekretnina i preduzeća, kao i zaduživanjem. „A što kada prodate sve proizvodne kapacitete? Što ćete onda”, zapitao je nedavno kreatore crnogorske ekonomske politike slovenački ekonomista Jože Mencinger. Na ovo pitanje „crnogorska ekonomska škola” i njen guru, profesor Veselin Vukotić, nemaju odgovora. Ostalo je samo zaduživanje „pod povoljnim uslovima”, i to da bi se platile kamate, kao i set restriktivnih mjera „snage države” kako bi se izbjegao potpuni bankrot javnih finansija: podizanje poreza, smanjenje plata i penzija, kaznene ekspedicije inspekcijskih organa po Crnogorskom primorju. Ko još ne pamti kako su nas naši vajni neoliberali iz vladajućih i intelektualnih krugova žestoko ubjeđivali da problem spoljnotrgovinskog deficita kod nas zapravo – ne postoji. Tvrdili su da je taj ogroman deficit zapravo pokazatelj „zdravlja” investicionog ambijenta u Crnoj Gori, zatvarajući oči pred jasnom činjenicom da je crnogorski deficit najvećim dijelom posljedica visoke potrošnje, a ne razvoja. Da bi se iluzija o „zdravlju crnogorskog ekonomskog čuda” pred kolapsom države održala, a duboko svjesni opasne ranjivosti domaće privrede, crnogorski zvaničnici su se raštrkali po bijelome svijetu kako bi pokušali privoljeti investitore da ulažu u Crnu Goru. Jer, samo snažan i kontinuiran priliv sredstava iz inostranstva, koji je od 2001. godine iznosio preko pet milijardi eura, uz donacije i doznake, te dobit od turizma, omogućili su peglanje ovog nevjerovatnog deficita. Zato je u međuvremenu, jedina republika bivše Jugoslavije, koja je uz Sloveniju imala pozitivan platni bilans, postala zavisnik od tuđeg novca: bez značajnih investicija ovaj ekonomski, socijalni i društveni ambijent u Crnoj Gori jednostavno se urušava. A kako su proteklih godina jedan za drugim propadali biznisi „strateških partnera” vlasti, i sav besmisao pokazala parola „mi ne prodajemo preduzeća već kupujemo investitore”, crnogorski zvaničnici su se razmilili po svijetu tražeći nove investitore. I našli su ih, tek nekoliko. Većinom na Istoku. Ali, trebaće barem tri do pet godina da njihovi projekti daju prve vidljive efekte: od Kumbora do Luštice. Autoput – ko dočeka! No, živjeti se mora svaki bogovjetni dan. I raditi. A „mi radimo za tuđe dugove, za tuđe biznise”, nevoljno priznaje predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Dakle, ovaj model, koji je zanemario domaću industriju i favorizovao uvoz, doveo je Crnu Goru i njezine građane u polukolonijalni status. Najbolje se to vidi po strukturi izvoza, u kojoj su najviše zastupljena mineralna goriva i maziva. Uz sirovine, to predstavlja gotovo polovinu izvoza današnje Crne Gore. To je krunski dokaz tužne nekonkurentnosti crnogorske privrede na globalnom tržištu i pogubne strategije potpune ekonomske liberalizacije, čiji su rezultati čak i uvoz vode, krompira iz Makedonije ili bijelog luka iz Kine!? „Upali smo u makaze koje su dovele do toga da smo do prije neku godinu dostigli uvoz od dvije milijarde eura”, kaže profesor na Ekonomskom fakultetu u Podgorici Božo Mihailović. Moćni uvozni lobi i državna politika proteklih desetak godina stimulisali su uvoz svega i svačega, pa se ni poljoprivredna proizvodnja nije isplatila. Riječ je, dakle, o sistemu koji je stvorio patologiju potrošnje na štetu sigurnosti i stabilnosti ekonomije. Sistem koji se oslanja na to da će pohlepa pojedinaca „nevidljivom rukom” voditi k opštem dobru urušio se u čitavom svijetu. Kako neće i u malenoj Crnoj Gori. Sada se krivci traže na svim stranama da bi im se ispostavio račun. A izbjegava glavni. Tako, na primjer, iz Nacionalnog udruženja vinara i vinogradara opravdano ističu da niđe nije lakše prodati tuđi proizvod nego u Crnoj Gori, ali za to krive – konobare. Koji, većinom nijesu domicilni. „Kada pođete u Hrvatsku, na primjer u Dalmaciju, ne možete dobiti bez vino iz te regije, čak ne iz neke druge, nego baš iz te. A da vam ponudi vino iz neke druge države, to je tek na kraj pameti, osim ako baš ne insistirate. A kod nas, prvo će vam reći imate špansko, italijansko… Problem je i to što su 90 odsto konobara koji rade na Primorju stranci koje ne interesuje da prodaju crnogorsko vino”, kaže član tog udruženja Rade Rajković.
Ali, to je samo rezultanta načina razmišljanja i djelovanja građana ove zemlje i nakaradne ekonomske politike njihove Vlade: oni su se opredjelili da troše sve što svijet proizvodi, a da sami sve manje proizvode, kako bi rekao čuveni hrvatski ekonomista i sociolog Slavko Kulić. „Društvo se opredjelilo za varanje, a ne za stvaranje”. ,,Visoko smo platili cijenu tranzicije, i dalje je plaćamo, a bojim se da ćemo je plaćati još neko vrijeme, jer se u ekonomiji čuda ne dešavaju preko noći”, zaključuje Mihailović. Pogotovu što ova naša noć prilično traje.
Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo