Povežite se sa nama

OKO NAS

Odmor u Spužu

Objavljeno prije

na

Iz Uprave policije stiglo je dugo očekivano saopštenje. Službenici NCB Interpol Podgorica su u srijedu izručili iz Savezne Republike Njemačke Crnoj Gori Tomasa Grejema Hodža (60) iz Hadingtona, državljanina Velike Britanije.

NCB Interpol Podgorica je potraživao Hodža međunarodnom potjernicom radi sprovođenja na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od jedne godine, na koju je osuđen presudom Osnovnog suda u Beranama zbog počinjenog krivičnog djela zloupotreba položaja u privrednom poslovanju. Hodž je, kako je presuđeno, u svojstvu izvršnog direktora mljekare Zora AD Berane zvanično oštetio ovu firmu za dvadesetak hiljada eura. Toliko je dokazano.

Tako se Tom konačno „vratio kući” da bi u Spužu odslužio zatvorsku kaznu koja mu je pravosnažno izrečena zbog klasične pljačke fabrike koju je vodio, prebacivanja novca fiktivnim firmama i uzimanja para iz blagajne, bez pokrića.

Pravosuđe Crne Gore je u prethodne dvije-tri godine odigralo partiju ping-ponga sa pravosuđem Velike Britanije u slučaju krivičnog postupka protiv nekadašnjeg direktora beranske mljekare. Nakon pokušaja da se taj predmet ustupi Engleskoj, Britanci su lopticu vratili u crnogorsko dvorište. Odgovoreno je da nije poznato da li je Hodž državljanin te zemlje, tako da mu se ipak moralo suditi u Crnoj Gori gdje je i počinio krivično djelo pljačke.

„Mi smo prvo putem međunarodne potjernice pokušali da obezbijedimo njegovo prisustvo na suđenju, što je bila primjedba na prvu presudu, kojom je takođe bio osuđen na godinu. U trag mu se nije ušlo, ali smo pronašli nove svjedoke. Presuda je ovog puta potvrđena i pravosnažna”, saopšteno je Monitoru u beranskom Osnovnom sudu još prošle godine.

Time je prvi put jedan stranac, koji je u Crnoj Gori dugo uživao diplomatske privilegije i imao punu podršku visokih državnih zvaničnika, osuđen za pljačku, korupciju i prevaru, a sada i zatvoren.

To što je policija pronašla ,,češljajući” poslovnu dokumentaciju mljekare i zbog čega je Škotlanđanin osuđen samo je sitnica koja je mogla biti dokazana i za šta je bila zaprijećena kazna do osam godina zatvora. ,,Krupnicu”, vjeruje se, predstavlja mnogo više eura koje je ovaj Škotlanđanin, vodeći međunarodni projekat, odnio iz Berana.

Dileme nema. Ispod dva do tri miliona sigurno nije. Ako bi se samo njegova plata od trideset hiljada eura pomnožila sa brojem mjeseci provedenih na mjestu ,,tim lidera” projekta onda bi se, po tom osnovu, došlo do prvog miliona.

To, naravno, nije nelegalno, ali plata Škotlanđaninu, i to je dokazano, nije bila jedini način za namicanje novca, što najbolje znaju oni koji su mu godinama servirali blanko račune da bi pravdao utrošena sredstva. Šta je sa nabavkom opreme? Čijom zaslugom je umjesto novih mašina za mljekaru u Berane stigla gomila gvožđurije, od čega je jedan dio morao biti vraćen kao potpuno neupotrebljiv, dok je drugi remontovan. Ko je sklapao te poslove kod holandskog V.M. Engineering-a preko kojeg je nabavljana sva tehnologija?

Ostalo je medijski zabilježeno i to da je Škotlanđanin nekom prigodom, u jednom društvu, izjavio da je Crna Gora za njega raj. Mislio je na to da toliki novac u Velikoj Britaniji nikada ne bi stekao, a da ga neko ne pita – odakle. Mnogi su bili ubijeđeni da iz Crne Gore neće nigdje otići ni kada je završio misiju, već da će tu započeti privatni biznis. Pričalo se i da je kupio kuću u Podgorici. Možda bi tako i bilo da nijesu pokrenuta dva krivična postupka. U jednom se za zloupotrebe u kompaniji teretio sam, a u drugom sa još četiri osobe iz Berana.

Tom Hodž je u maju 2001. nekim putem stigao u Berane kao vođa tima stranih stručnjaka, čiji zadatak je bio da implementiraju projekat MEDNEM – Razvoj mljekarstva na sjeveroistoku Crne Gore, uz višemilionsku donaciju Vlade Luksemburga.

Došao je, inače, iz Rusije ,,gdje je uspješno osnovao fabriku za proizvodnju sira u sklopu projekta holandske Vlade”. Prije toga je ,,sa uspjehom priveo kraju mnoge projekte u Ukrajini, Poljskoj i Kazahstanu, radeći za Svjetsku banku, Azijsku banku i druge agencije”. Za britansku vladu je radio u uspostavljanju farmerske savjetodavne službe u Rusiji. Tako je, makar, o sebi pisao u fabričkom biltenu. Tada se pričalo da je u Rusiji bio pod kontrolom mafije.

U startu je djelovao vrlo stručno i ubjedljivo dok je ocjenjivao da je ,,crnogorsko mljekarstvo u srednjem vijeku”. Onda se doznalo da je šarlatan s jedva srednjom školom i da sa mljekarstvom i stočarstvom ima veze jedino preko brata farmera. Ali, i to se doznalo, brat ne želi da čuje za njega, zbog Roze Kalimuline, koju je Tomas Hodž sa sobom doveo iz Rusije u Crnu Goru, zaboravivši na porodicu u Škotskoj.

Uigrani tim, Tom i Roza, u Beranama su vrlo brzo rastjerali sve ostale strance. ,,Naporno” su radili za dnevice do 1000 eura. Smiješno je samo da su neke od tih ,,stručnjaka” koji su trebali da obave obuku domaćeg kadra, lokalni radnici prethodno obučavali najosnovnijim stvarima i pojmovima iz struke.

,,Zadatak međunarodnih konsultanata je da naprave i farmerima ostave profitabilnu fabriku. Ako to ne urade onda nijesu dobro obavili posao”, istrčao se da izjavi Hodž na početku mandata. Mljekara Zora, jedina crnogorska fabrika dugotrajnog mlijeka, nije nikada postala profitabilna. Niti će, jer je nakon privatizacije i prodaje saopšteno da dugotrajno mlijeko neće biti proizvođeno zbog toga što se to ne isplati sa starom tehnologijom koju je Hodž uvezao.

Nema sumnje da je javnost Tomasa Hodža prestala da gleda ozbiljno onog trenutka kada je prijavio atentat na sebe i digao sve na diplomatski nivo. Podršku je dobio od tadašnjeg ministra inostranih poslova Dragiše Burzana i tadašnjeg ministra poljoprivrede Milutina Simovića, koji su tragali za državnim neprijateljima po Beranama. Poslije se ispostavilo da je metak, koji je u slobodnom padu ,,pronašao” jedno auto parkirano u krugu mljekare, u vrijeme kada Hodž inače nije bio u fabrici, stigao iz udaljenog sela iznad fabrike, sa nekog veselja, i da nije imao snagu ni da probije vjetrobransko staklo.

Novinare nije volio. Jednom prilikom ih je izbacio iz fabrike kada su ga sačekali da provjere informaciju o prosipanju u kanalizaciju 48,5 hiljada litara mlijeka ,,usljed kvara na mašinama i nemogućnosti dalje prerade”. Samo je za državnu televiziju istog dana nemušto saopštio kako ,,ne razumije svu tu gomilu dezinformacija”. Onda su se pojavili faksimili otpisnih listi i više se nije tim povodom oglašavao.

Kada su ga konačno smijenili, luksemburški donatori su javno izrazili žaljenje što su takvog čovjeka držali na čelu međunarodnog projekta. Od crnogorskih zvaničnika koji su mu, dok je boravio u našoj državi, pružali punu podršku, još se niko nije izvinio. Možda nekima od njih nije svejedno što se Tom vratio kući.

,,Ništa što je učinio, Škotlanđanin nije mogao da uradi sam. Treba vidjeti samo ko je u to vrijeme bio na kojim pozicijama. Gdje su išli na poklon golfovi i štošta drugo”, kazao je za Monitor jedan dobro upućeni i obaviješteni izvor.

Tomas sada ima mogućnost da progovori. Ipak se vjeruje da će on prije da ćuti, odsluži minimalnu zatvorsku kaznu i zadrži bogatstvo.

Jedne fabrike i jedne donacije vrijedne dvadesetak miliona nema, a u zatvoru će ležati godinu dana samo stranac zbog dokazanih dvadesetak hiljada eura. Ukoliko ga ne pomiluje Filip Vujanović.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

NEVOLJE  RODITELJA DJECE SA AUTIZMOM: Prepušteni sebi

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored Centra za autizam u Podgorici, zbog nedostatka kadra i malog broja tretmana, roditelji djece su prinuđeni da svoju djecu vode u Beograd. Boravak tamo ih mjesečno košta od 800 do 1.200 eura. ,,Roditelji se snalaze kako znaju i umiju, podižu kredite, pozajmljuju, čak i prodaju nekretnine. Puno roditelja i djece je tamo i po više godina. Refundacija troškova ne postoji”, kaže Radmila Vukadinović

 

Tog maja, prije pet godina, građani Podgorice su sa strepnjom tragali za Ognjenom Rakočevićem. Lijepa priča o solidarnosti nije imala srećan kraj – jedanaestogodišnji dječak je pronađen u Morači. Tragedija je pokrenula širu priču o autizmu i neuslovima za liječenje i život osoba sa ovim razvojnim poremećajem.

Nakon dvije godine, krajem marta, otvoren je u Podgorici Centar za autizam, razvojne smetnje i dječju prihologiju Ognjen Rakočević.

Na otvaranju prvog nacionalnog centra ove vrste tadašnji ministar zdravlja Kenan Hrapović je obećao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. Tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

O tome kakvo je stanje danas, četiri godine nakon otvaranja Centra, svoje i iskustvo, kako kaže, većine roditelja djece sa smetnjama u razvoju za Monitor govori Radmila Vukadinović.

Prošle godine, njen sin koji je tada imao dvije godine i sedam mjeseci, dobija uput za liječenje na Institut za eksperimentalnu fonetiku i patologiju govora Đorđe Kostić u Beogradu. ,,Sin je imao problema sa govorom i ponašanjem. Kao roditelji koji se, u tom trenutku, prvi put susreću sa problemom te vrste, nama sve to djeluje strašno i bezizlazno. Dr Ivan Krgović, dječiji psihijatar nam detaljno opisuje problem, savjetuje nas da pođemo na Institut, jer je ključ napretka našeg sina u kontinuiranom svakodnevnom radu, što Centar za autizam u Podgorici nama i ne može da pruži. Maksimalan broj tretmana koji možemo da dobijemo u Centru je jednom nedeljno, što je premalo. Zahvaljujući dr Krgoviću, krećemo za Beograd”, priča Vukadinovićeva.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROTESTI RADNIKA U SVIJETU, KOD NAS MUK: Kad nam (ne) živi rad

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora je tokom pandemije izgubila preko 30.000 radnika, a najviše u trgovini, ugostiteljstvu i administrativnim uslužnim djelatnostima

 

„Drugarska se pjesma ori, pjesma koja slavi rad, srce gromko nek nam zbori, da nam živi, živi rad“, stihovi su koje su širom bivše Jugoslavije pjevali tokom praznika rada. Velikim radničkim paradama nekada je obilježavan 1. maj, dok su građani sa porodicama piknikovali na izletištima. Bilo nekad.

Tokom ovogodišnjeg praznika rada, obilježenog nakon teške zdravstvene i ekonomske krize, radnici u Crnoj Gori, ali i cijelom svijetu nijesu imali mnogo razloga za slavlje. U razvijenim zapadnim zemljama (poput Belgije, Francuske, Njemačke, Švedske, Engleske) i onim manje razvijenim (Turska, Indonezija, Kuba, Filipini) radnici su masovno izašli na ulice uprkos COVID-19 krizi i protestovali zbog izgubljenih radnih mjesta. Policija je gotovo u svim zemljama reagovala zbog kršenja zdravstvenih mjera, a najbrutalnije su scene viđene u Turskoj, gdje je na stotine građana uhapšeno u nasilnim demonstracijama.

Za to vrijeme situacija u Crnoj Gori je, stiče se utisak, prilično relaksirana kada je riječ o radnicima. Sindikati su otkazali tradicionalnu radničku paradu zbog zdravstvenih mjera, dok su se njihovi predstavnici oglasili sa nekoliko komentara. Međutim, uprkos zdravstvenim mjerama tokom cijele godine svjedoci smo brojnih auto-kolona, političkih i vjerskih okupljanja, kojima su se takođe branila (i brane) neka prava i uvjerenja. Radničke organizacije su, ipak, odlučile da ostanu pasivne iako je za godinu dana posao izgubilo preko 30.000 radnika.

„I ove, kao i prošle godine, aktivisti i članovi Unije slobodnih sindikata Crne Gore (USSCG) prinuđeni su da Međunarodni praznik rada obilježe bez tradicionalne prvomajske protestne šetnje, poštujući mjere za sprečavanje širenja koronavirusa i štiteći na taj način prvenstveno one svoje kolege koji su od marta 2020. godine, na prvoj liniji odbrane od ove pošasti… Uz želju da što prije dobijemo borbu sa nevidljivim neprijateljem i što prije pažnju sa dnevnopolitičkih previranja usmjerimo na očuvanje radnih mjesta, ekonomsku stabilnost i dostizanje socijalne pravde, Unija slobodnih sindikata Crne Gore svim radnicima čestita Prvi maj – Međunarodni praznik rada“, navodi se u prvomajskom proglasu USSCG-a.

Prema podacima Zavoda za statistiku (MONSTAT) na kraju 2020. godine bilo je blizu 28.000 manje zaposlenih (ukupno 176.693), u odnosu na 2019. godinu, kada je bilo zaposleno 203.545 radnika. Prema istim podacima do marta 2021. bez posla je ostalo još 6.000 radnika. Samo u Podgorici je za godinu dana bez posla ostalo više od 10.000 stanovnika. Najviše otpuštanja, prema statistici MONSTAT-a bilo je u trgovinama, uslugama smještaja i ishrane i preduzećima koja su pružala administrativne i pomoćne uslužne djelatnosti. Trgovina je privredna grana u Crnoj Gori koja, pored državne uprave, zapošljava najviše ljudi. Najviše radnika je otpušteno u tom sektoru, iako su, tokom cijele pandemije, prodavnice radile svakog dana. Naravno, radno vrijeme je bilo skraćeno, ali neke druge privredne grane, poput ugostiteljstva, nijesu radile uopšte po nekoliko sedmica.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

NEMA KRAJA REKONSTRUKCIJI PUTA BERANE – KOLAŠIN: Tunel potopljen, sumnje isplivale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Završetak radova na putu preko Bjelasice kasniće godinu i koštaće nekoliko miliona više. U međuvremenu, jačaju sumnje da se u taj posao ušlo zbog privatnih interesa kompanija čiji su vlasnici bliski partijama iz prethodne Vlade

 

Tunel Vranjak na regionalnom putu između Berana i Kolašina, kroz planinu Bjelasicu, konačno je probijen, ali su probijeni i svi rokovi za završetak puta. Iako je trebalo da bude izgrađen prošle godine, dionica puta Lubnice – Jezerine, kako je najavljeno, biće završena tek krajem ove godine.

Prolongiranje roka za završetak radova uslovile su podzemne vode koje su se pojavljivale nekoliko puta tokom izgradnje tunela. U Upravi za saobraćaj tvrde da je taj problem trajno saniran nakon proboja tunela kroz Bjelasicu, ali ostaje nejasno zašto se u tako složen projekat ušlo bez adekvatnih priprema i istraživanja. Pa su  nepredviđene okolnosti i dodatni radovi povećali cijenu za čak tri miliona.

Radovi na putu Jezerine – Lubnice izvode se na ukupnoj dužini 14,44 kilometra i podijeljeni su na četiri dionice. Iz Direkcije javnih radova kažu da na prvoj dionici Lubnice rade rekonstrukciju puta u dužini od 6,61 kilometar i izgradnju galerije duge 80 metara. Na drugoj dionici Jelovica rekonstruisaće put od oko tri kilometra, a na četvrtoj put dužine manje od jednog kilometra. Najkompleksnija je treća dionica Klisura, na kojoj se rekonstruiše put od 3,87 kilometara i gradi tunel Vranjak dužine 2.814 metara.

Radovi na izgradnji tunela nedavno su opet bili zaustavljeni usljed pojave obimne količine podzemne vode, dotoka i do 200 litara u sekundi. Fotografije koje svjedoče o tome, tačnije o još jednoj poplavi u tunelu, objavio je nedavno na svom fejsbuk-profilu Boris Raonić iz Građanske alijanse. „Radovi je trebalo da budu završeni prije pola godine, a da se potom, sa završetkom puta, gradi žičara koja povezuje ski-centre Kolašin 1450 i Kolašin 1600. Ali, niko se nije sjetio da ispita teren. Kada su počeli da rade, vidjeli su da ima podzemnih voda dotoka 200 litara u sekundi“, napisao je Raonić.

On tvrdi da je pad tunela promijenjen da bi išao prema planiranoj mHE, a da će čitav projekat stajati više od 50 miliona. Raonić ističe da je izvođač radova blizak jednoj partiji u BiH, koja ima sestrinsku firmu u Crnoj Gori. Riječ je o kompaniji Euroasfalt iz Sarajeva, čiji je vlasnik Hamid Ramić, jedan od finansijera SDA. U Crnoj Gori se šuška da je Ramić donator i Bošnjačke stranke, čiji je kadar Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva u Vladi Duška Markovića, u čijem mandatu je Euro asfalt u Crnoj Gori dobio poslove vrijedne čak 60 miliona evra.

Cjelokupni projekat kojim se skraćuje put između Berana i Kolašina se finansira iz kredita Evropske banke za obnovu i razvoj. U Upravi za saobraćaj kažu da je za sada za rekonstrukcije ove dionice  potrošeno 32 miliona, a da je u ovogodišnjem budžetu planirano još 13. Međutim, nepredviđene okolnosti uslovile su povećanje troškova. ,,Cjelokupna vrijednost ugovora će biti negdje oko 48 miliona. Znači, biće tri miliona eura više nego što je planirano u početku. Sljedeće godine, nakon završenog tehničkog pregleda i dobijanja upotrebne dozvole platićemo izvođaču još tri miliona”, kazao je Dušan Kokić iz Uprave za saobraćaj.

Monitor je odavno postavio pitanje zašto se u ovaj posao ušlo bez adekvatnih istraživanja i zašto je, kako je na to ranije upozorila NVO Akcija za socijalnu pravdu, dozvoljeno da se u trup državnog puta ugrađuju cijevi za mini elektrane u Beranama, koje gradi Hidroenergija Montenegro.

Valjalo bi podsjetiti da je prvu dionicu puta, od Berana do Lubnica, u dužini od trinaest kilometara, gradila kompanija Bemax. Ta kompanija je istovremeno na istoj trasi gradila male hidroelektrane, otkupivši većinski paket akcija firme Hidroenergija Montenegro od Olega Obradovića. Bemax je taj posao iskoristio da o državnom trošku u trup puta ugradi cijevi za mHE.

Za taj poduhvat trebale su im velike količine eksploziva, posebno na dionici preko krševitog prevoja Zdravac. Nevolja je bila u tome što su istom trasom prolazile cijevi gradskog vodovoda, a Bemax ih je eksplozivom oštetio čak jedanaest puta. Računajući i onda kada je, eksplozivnom šalitrom zamućena voda, stigla do slavina u gradu, gdje je (prema zvaničnim podacima) otrovano oko dvije i po hiljade stanovnika Berana, a pretpostavlja se da je još toliko prebolovalo trovanje ne potražeći ljekarsku pomoć.

Bemaxu je zbog toga i suđeno ali su, u nedostatku dokaza, kompanija i njen izvršni direktor Veselin Kovačević, oslobođeni optužbi. Bemax je nesmetano nastavio da gradi državni put i svoje male hidroelektrane. Sve njihove hidroelektrane nalaze se sa strane Bjelasice koja pripada Beranama, odnosno slivu rijeke Lim. Počevši od one najveće, Jezerine, pa nizvodno rijekom Bistricom, prema Limu. Njihov prvobitni plan je bio na na tom potezu izgrade čak osam hidroelektrana, ali su ih na dionici bližoj gradu, mještani sela Buče omeli u tome, organizujući, prvi u Crnoj Gori, žestoke proteste.

Put Berane – Kolašin, preko Bjelasice, ima status regionalnog puta i širine je šest metara. Teško je zamisliti neku veću frekvenciju saobraćaja na toj saobraćajnici, posebno teretnih vozila i autobusa. Isto kao što je teško zamisliti kako će se na najvišim dionicama održavati put u zimskom periodu.

Najteže od svega je, ipak, pronaći ekonomski interes da se na jednom regionalnom putu probija tunel dužine skoro tri kilometra. Zato u NVO Akcija za socijalnu pravdu sumnjaju da se u poduhvat izgradnje puta ušlo zbog ineresa kompanije Bemax i vlasnika malih elektrana.

A onda su se još isprepletali partijski interesi, kada je posao povjeren Euroasfaltu. Šira javnost se sa njenim poslovanjem upoznala prošle godine, kada im se krajem prošle godine urušio veliki most u izgradnji na zaobilaznici oko Rožaja. Iz Uprave za saobraćaj tvrde da će nastalu štetu, mjerenu milionima, snositi ,,Euroasfalt, njegovi podizvođači i firme koje su vršile nadzor”.

Sada iz NVO Akcija za socijalnu pravdu traže i reviziju posla oko puta Berane – Kolašin i tunela Vranjak. I da se potom  kompletna dokumentacija dostavi nadležnom tužilaštvu.

                                                                                             Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo