Povežite se sa nama

OKO NAS

Sve prevare Damjana Hoste

Objavljeno prije

na

Nedavnom informacijom da je Prva banka tužbom zatražila da joj biznismen Damjan Hosta vrati oko četrdeset dvije hiljade eura, koliko je iznosio minus na njegovom tekućem računu kod te banke, vraćena je medijska pažnja na kontroverznog slovenačkog brokera, koji je i na sjeveru Crne Gore svojevremeno sprovodio „uspješne” poslovne poduhvate.

Prva banka, kako pišu Vijesti, Hostu je tužila još 2011. godine. Na tu tužbu bi svakako bilo zanimljivo baciti pogled, jer su u njoj navedene i sve nekretnine ovog Slovenca u Crnoj Gori, koje bi banka mogla da dobije kao kompenzaciju ako ne bi uspjela da naplati dug.

Damjan Hosta je godinama u slovenačkim medijima pominjan u kontekstu prevara u finansijskom i berzanskom poslovanju. To mu nije smetalo da godinama bude jedan od povjerljivih poslovnih partnera podgoričkog biznismena Veselina Barovića. Poznato je da je Hosta sa Barovićem osnivač kompanije Alpha Invest, koja većinski gazduje kotorskim hotelsko – turističkim preduzećem Fjord i koja je godinama bila učesnik vrijednih transakcija na berzi.

Hosta je više od deceniju bio izvršni direktor Monte Adrije, glavne brokersko dilerske kuće na tržištu kapitala, koja je posredovala u najvećim crnogorskim privatizacijama – prodaji Telekoma, dokapitalizaciji Elektroprivrede, prodaji manjinskog paketa akcija pljevaljskog Rudnika uglja italijanskoj kompaniji A2A.

Tokom 2010. godine zbog nevraćenog kredita Prvoj banci Hosta je neko vrijeme izgubio vlasništvo u Monte Adriji, ali mu je investicioni fond Trend i njegov direktor Mihailo Madžarović pomogao da izmiri obaveze prema toj banci. Monte Adrija je ljetos likvidirana.

Prema podacima Centralnog registra privrednih subjekata (CRPS) Hosta je osnivač trgovine na veliko Slomont turist. Preko ove firme stigao je do sjevera Crne Gore. Ta firma se povezuje se sumnjivom privatizacijom kako bjelopoljskog HTP Brskovo, tako i hotelsko turističkog preduzeća Berane.

Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) je 2009. godine napravila šemu osoba i firmi uvezanih u ovu posljednju privatizaciju, u kojoj se sve zvanično vrti oko firmi Euroturist GMBH i Slomont turist. HTP Berane, nekadašnju kompanija bez gubitaka i sa zalihama robe u vrijednosti od makar 80 hiljada eura, u martu 2003. godine privatizovalo je do tada nepoznato preduzeće Euroturist GMBH, čiji je direktor bio Borislav Dvoržak. Njegov šura Izudin Gušmirović bio je predsjednik Odbora direktora firme Slomont turist.

Oni su u startu imali u prvom trenutku 36 odsto akcija, ali im je tadašnji Fond za razvoj ustupio na upravljanje svojih 15 odsto, i time indirektno zaslužio mjesto u MANS-ovoj šemi kao jedan od krivaca za omogućavanje ove privatizacije. Euroturist GMBH je vrlo brzo, kupujući, ili kako to manjinski akcionari kažu, ,,otimajući po ulicama”, vaučere i akcije od građana i radnika, postao samostalno vlasnik preko pedeset odsto HTP Berane, istina minimalno, svega 0,14 procenata preko potrebne polovine, ali im više državni fondovi nijesu bili potrebni. Zapravo, bili bi im potrebni da je rađeno po zakonu, jer nijednu odluku o prodaji imovine ne bi mogli donijeti bez njih, odnosno bez dvotrećinske većine na akcionarskoj skupštini. Umjesto toga, odluke o prodaji na nezakonit način donosio je Upravni odbor.

Oni su odmah počeli da bez zakonskog osnova rasprodaju imovinu, i vrlo brzo uništili ovu solventnu kompaniju. U Centralnoj depozitarnoj agenciji, iako preduzeće više faktički ne postoji, većinski paket akcija HTP Berane od 50,14 odsto i dalje se vodi na Euroturist GMBH. Manjinski akcionari objašnjavaju da nije bilo stečaja niti likvidacije. Kapital akcionarskog društva u osnivanju je procijenjen na 5,2 miliona eura. Tolika bi bila i nominalna vrijednost pljačke.

Upravo zbog toga što smatraju da su sve prodaje bile nezakonite i da je novac prošao preko žiro računa sindikalne organizacije a ne žiro računa kompanije, odnosno da u nekim slučajevima uopšte nije prolazio preko žiro računa već kroz džepove aktera, manjinski akcionari su odavno podnijeli krivične prijave.

Udruženje manjinskih akcionara HTP Berane uputilo je još 2007. godine dopis tadašnjem predsjedniku Vrhovnog suda Ratku Vukotiću, žaleći se na sporost sudova u pogledu krivičnih prijava koje su protiv poslodavaca podnijeli radnici, pod osnovanim sumnjama da su zloupotrijebili službeni položaj, i policija, ,,zbog sumnje da su iskorišćavanjem svojih službenih ovlašćenja sebi ili drugome pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu od 636.738 eura”. Odgovoreno je da je taj postupak objedinjen sa postupkom koji se već u Osnovnom sudu u Podgorici vodi protiv istih osoba među kojima je bio i Damjan Hosta.

Hosta je najprije uz pomoć društva iz Berana okupljenog oko firme Euroturist GMBH kupio većinski paket akcija beranskog hotelsko turističkog preduzeća Berane. U isto vrijeme Euroturist i Slomont turist, dvije firme koje nijesu imale finansijsko poslovanje u 2003. godini, kupile su, kako se vjerovalo, novcem sumnjivog porijekla, pedeset odsto akcija bjelopoljske turističke kompanije Brskovo i zatim ih preprodale. Zbog toga su se Hosta i drugovi našli na optužničkoj klupi, ali konačni ishod ovog sudskog spora do danas nije poznat javnosti. Preduzetni Slovenac nastavio je da posluje u Crnoj Gori stvarajući jake veze u političkim i biznis strukturama.

Hosta je ostavio još jedan tranzicioni spomenik u Beranam Fabriku za protektiranje guma Gumig. Samo mjesec nakon privatizacije HTP-a, Euroturist, na čijem čelu je zvanično bio Borislav Dvoržak iz Berana, i Monte Adria Damjana Hoste, kupili su većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je njena nominalna vrijednost bila preko milion.

Novo poslovodstvo Gumiga saopštilo je da se na kupovinu fabrike za protektiranje automobilskih guma odlučilo zbog mogućnosti kompenzacije za gorivo za grijanje ugostiteljskih objekata u Beranama i Bijelom Polju, budući da je ova firma već od ranije imala uspostavljenu saradnju sa Jugopetrolom, Rudnikom uglja iz Pljevalja i Elektroprivredom. Najavljeno je brzo pokretanje proizvodnje, „zašta su obezbijeđene bankarske garancije”, kao i snabdijevanje tržišta protektiranim gumama za koje će se „sirovina dobavljati iz Italije posredstvom slovenačkog partnera”.

Treba li reći da ni fabrika Gumig sa novim vlasnicima nije proradila. Nije proradila ni kada se većinski paket akcija ove kompanije nešto kasnije u registru Centralne depozitarne agencije našao pod imenom izvjesne Vesne Đukić, za koju radnici tvrde da su je takođe samo jednom vidjeli. Nedugo potom svi su upućeni na biro rada, a iz fabrike je počelo da se iznosi sve što je vrijedno.

Skoro je zaboravljeno da je to bilo u vrijema kada je Hosta preko izvjesne firme Maboles pobijedio i na fingiranom konkursu za prodaju beranskog šumsko-industrijskog preduzeća Polimlje. Kada je afera razobličena, Maboles se zvanično povukao iz kupovine. Biće da je to jedina prevara koja Hosti nije prošla u Crnoj Gori.

Da li je tužba Prve banke protiv Hoste sa simboličnih 42 hiljade eura nagovještaj da je došlo vrijeme za naplatu računa? Znači li tužba najpoznatijeg crnogorskog brata da je Hosta stao bez logistike crnogorskih vlasti? Ako bi bilo tako, počelo bi da se raspliće i klupko njegovih pljački i prevara po sjeveru koje su i poslije desetak godina bez epiloga.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo