Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA JEDNOG MOSTA: OBEĆANJA U SKLADU S IZBORNIM CIKLUSIMA: Pozivi na strpljenje

Objavljeno prije

na

lukin-fir

Petnaestogodišnja Jasna Jolić iz sela Lukin Fir kod Andrijevice svakodnevno pješači tri kilometra od kuće na desnoj obali Lima, do magistrale na lijevoj, gdje čeka autobus za Berane na putu do škole. Magistrala se od njene kuće vidi i svega je nekoliko stotina metara udaljena vazdušnom linijom, ali je stari žičani most, koji selo na mnogo kraći način spaja s magistralnim putem, oštećen i zabranjen za upotrebu.

„Šta da radim? Sama ne smijem preko mosta, suviše je rizično, a okolo je zaista naporno. To je još tri kilometra i u drugom pravcu, umjesto nekoliko stotina metara do autobuske stanice Lukin Fir preko visećeg mosta”, kaže Jasna.

U selu nema više đaka, ali ima još tri radnika koji takođe svakog dana prolaze istim okolnim putem do stanice na Rijeci Marsenića, da bi stigli u Berane na posao. Ostali žitelji Lukinog Fira uglavnom su penzioneri ili mala djeca.

Dok lokalna uprava u Andrijevici, na čijoj se teritoriji žičani most nalazi, obećava da će ga u najskorije vrijeme sanirati i poziva mještane na strpljenje, oni postavljaju pitanje koliko još vremena treba da prođe, pa da se ispune obećanja.

Najave da će most biti popravljen ponavljaju se u skladu s izbornim ciklusima. Sada su još jedni izbori završeni, u Andrijevici pored parlamentarnih i lokalni, a od popravke nema ništa.

„Obećanja slušamo pet-šest godina. Most je iz godine u godinu u sve gorem stanju, pa je početkom ove godine opštinska komisija utvrdila da nije bezbjedan i zabranila prelazak preko njega”, priča mještanin Ranko Čukić.

U malenom selu Lukin Fir, na desnoj obali Lima, stalno živi pet porodica, od kojih su neke mnogločlane, ali je kuća mnogo više i u vrijeme zimskih i ljetnjih odmora ovdje dolazi veliki broj ljudi kojima takođe viseći most predstavlja najkraću vezu s magistralnim putem Andrijevica – Berane.

„Osim toga, veliki broj stanovnika velikog sela Trešnjevo, čijoj mjesnoj zajednici pripadamo, ovdje ima svoja imanja. Oni takođe koriste ovaj most”, kaže Čukić.

On podsjeća da je nekada značaj ovog mosta bio mnogo veći, i da je predstavljao jedinu vezu s lijevom obalom.

„Prvi most je na ovom mjestu napravljen u vrijeme kada su se vodile borbe za oslobađanje od Turaka. Ovaj most je bio jedina veza Crne Gore sa drugom obalom Lima i tada veoma naseljenim šekularskim selima”, – priča Ranko.

Iz tih dalekih vremena ostala je i priča da je u vrijeme velikih poplava krajem devetnaestog vijeka, pored čuvenog mosta u Višegradu, u čitavom drinskom slivu pretekao jedino još most na Lukinom Firu.

Most u mjestu Lukin Fir saniran je i popravljen 1964. godine, a ovaj žičani, koji je preživio do sada, izgrađen je 1972.

„Od tada smo ga samo mi mještani popravljali o sopstevom trošku. Evo, upravo ovih dana ja sam popravljao drvenu podlogu i zatezao žice. Šta da radimo kada je hitno, nego da ga, ipak, koristimo. Ako je pitanje života i zdravlja, ne možemo ići nekoliko sati naokolo”, priča ovaj čovjek.

Od kada je stari viseći most zabranjen za prolazak, stanovnici ovog sela koji idu pješice prema Beranama ili Andrijevici prinuđeni su da idu okolnim, dobrim dijelom neasfaltiranim putem, do betonskog mosta u Rijeci Marsenića. To im, kako kažu, oduzima po nekoliko sati vremena više nego ranije.

„Najgore je za djecu. Oni moraju da pješače i ljeti i zimi, umjesto preko našeg mosta, pet minuta do magistrale”, kažu i drugi mještani Lukinog Fira.

Prema njihovim riječima, most je ozbiljno oštećen u poplavama 2011. godine, a naknadno su mu statiku ugrozili koncesionari koji na toj lokaciji eksploatišu riječni materijal, što upravo čine i sada.

„Evo i ovih dana neki od koncesionara rade punom parom i ugrožavaju stope mosta. Prijavili smo inspekciji. Valjda i koncesionari imaju obavezu da pomognu da se most sanira i dovede u stanje da bude bezbjedan za pješake”, kažu mještani.

Oni naglašavaju da su sami i sopstvenim sredstvima dva puta gradili most na ovom mjestu i sada zahtijevaju da i lokalna uprava i država pomognu da se napravi bolji i bezbjedniji.

„Mi smo u saznanju da postoji neki novac za sanaciju posljedica od poplava, ali pitamo šta je bilo sa našim mostom i zašto i on nije u tom programu. Ili su možda sredstva otišla na neke druge stvari”, pitaju stanovnici Lukinog Fira.

U Opštini Andrijevica mještane pozivaju na strpljenje i obećavaju hitnu sanaciju strarog mosta.

„Mogu vam reći da radimo polako i postepeno. Ne može ništa preko noći i na pritiske da se završi. U postupku smo nabavke novih čeličnih sajli koje su jako skupe, ali smo spremni da to uradimo i da popravimo stari most. On je, ako mještani žele da priznaju, ovakav već deset godina”, kaže menadžer u Opštini Andrijevica Miodrag Ivanović.

Prema njegovim riječima, priča o novcu koji je navodno bio namijenjen za sanaciju ovog mosta potpuno je neosnovana.

„Sredstva za sanaciju posljedica od poplava iz 2011. godine usmjerava Direkcija za javne radove. Od onoga što je do sada nama usmjereno uspjeli smo da saniramo dobar dio mostova na području opštine. Sve do mosta na Seocu. Trenutno sredstava više nema”, kaže Ivanović.

On dodaje kako su o mostu na Lukinom Firu obavijestili Direkciju za javne radove, u čijoj nadležnosti su krupni infrastrukturni projekti.

„Ne želimo ništa da obećavamo, ali za početak most će biti saniran i potrebno je još malo strpljenja”, dodaje Ivanović.

Mještani Lukinog Fira u međuvremenu stari viseći most koriste na sopstveni rizik.

„Ne može se uvijek ići satima okolo. Prinuđeni smo da most koristimo iako je prelazak zabranjen. Zato tražimo da se obećanja realizuju i da se što prije sanira postojeći most, dok se ne napravi neki bolji”, kažu mještani.

Oni podsjećaju i na činjenicu da je njihovo mjesto do prije nekoliko godina u ljetnjoj sezoni bilo najpopularnije kupalište na Limu između Andrijevice i Berana, sve dok koncesionari nijesu s teškom mehanizacijom uništili rječno korito i do tada vjekovima nedirnute obale.

„Prema tome, nijesu samo poplave krive. Koncesionari su izmijenili korito toliko da je postojeći most niži čak i od onog koji smo pravili prije šest decenija. Niko za to nije odgovarao. Ne vrijedi da bilo šta pričamo, ali tražimo hitnu sanaciju”, poručuju mještani Lukinog Fira.

Stari viseći ili žičani most na Lukinom Firu predstavljao je svojom ljepotom po malo i turističku atrakciju. Sada je takav da je prelazak preko njega rizik koji svako od prolaznika i mještana ovog sela lično preuzima na sebe.

„Ni država ni lokalna uprava već preko četiri decenije nijesu uložili ni jedan euro u njegovo održavanje”, kaže Ranko Čukić.

Žičani most u mjestu Lukin Fir preko Lima, jedini je takve vrste od Berana do Plava. Nekada ih je bilo na desetine. Neki su zamijenjeni modernim betonskim, a neki su odavno urušeni. Sada i ovaj posljednji doživljava žalosnu sudbinu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo