Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA JEDNOG MOSTA: OBEĆANJA U SKLADU S IZBORNIM CIKLUSIMA: Pozivi na strpljenje

Objavljeno prije

na

Petnaestogodišnja Jasna Jolić iz sela Lukin Fir kod Andrijevice svakodnevno pješači tri kilometra od kuće na desnoj obali Lima, do magistrale na lijevoj, gdje čeka autobus za Berane na putu do škole. Magistrala se od njene kuće vidi i svega je nekoliko stotina metara udaljena vazdušnom linijom, ali je stari žičani most, koji selo na mnogo kraći način spaja s magistralnim putem, oštećen i zabranjen za upotrebu.

„Šta da radim? Sama ne smijem preko mosta, suviše je rizično, a okolo je zaista naporno. To je još tri kilometra i u drugom pravcu, umjesto nekoliko stotina metara do autobuske stanice Lukin Fir preko visećeg mosta”, kaže Jasna.

U selu nema više đaka, ali ima još tri radnika koji takođe svakog dana prolaze istim okolnim putem do stanice na Rijeci Marsenića, da bi stigli u Berane na posao. Ostali žitelji Lukinog Fira uglavnom su penzioneri ili mala djeca.

Dok lokalna uprava u Andrijevici, na čijoj se teritoriji žičani most nalazi, obećava da će ga u najskorije vrijeme sanirati i poziva mještane na strpljenje, oni postavljaju pitanje koliko još vremena treba da prođe, pa da se ispune obećanja.

Najave da će most biti popravljen ponavljaju se u skladu s izbornim ciklusima. Sada su još jedni izbori završeni, u Andrijevici pored parlamentarnih i lokalni, a od popravke nema ništa.

„Obećanja slušamo pet-šest godina. Most je iz godine u godinu u sve gorem stanju, pa je početkom ove godine opštinska komisija utvrdila da nije bezbjedan i zabranila prelazak preko njega”, priča mještanin Ranko Čukić.

U malenom selu Lukin Fir, na desnoj obali Lima, stalno živi pet porodica, od kojih su neke mnogločlane, ali je kuća mnogo više i u vrijeme zimskih i ljetnjih odmora ovdje dolazi veliki broj ljudi kojima takođe viseći most predstavlja najkraću vezu s magistralnim putem Andrijevica – Berane.

„Osim toga, veliki broj stanovnika velikog sela Trešnjevo, čijoj mjesnoj zajednici pripadamo, ovdje ima svoja imanja. Oni takođe koriste ovaj most”, kaže Čukić.

On podsjeća da je nekada značaj ovog mosta bio mnogo veći, i da je predstavljao jedinu vezu s lijevom obalom.

„Prvi most je na ovom mjestu napravljen u vrijeme kada su se vodile borbe za oslobađanje od Turaka. Ovaj most je bio jedina veza Crne Gore sa drugom obalom Lima i tada veoma naseljenim šekularskim selima”, – priča Ranko.

Iz tih dalekih vremena ostala je i priča da je u vrijeme velikih poplava krajem devetnaestog vijeka, pored čuvenog mosta u Višegradu, u čitavom drinskom slivu pretekao jedino još most na Lukinom Firu.

Most u mjestu Lukin Fir saniran je i popravljen 1964. godine, a ovaj žičani, koji je preživio do sada, izgrađen je 1972.

„Od tada smo ga samo mi mještani popravljali o sopstevom trošku. Evo, upravo ovih dana ja sam popravljao drvenu podlogu i zatezao žice. Šta da radimo kada je hitno, nego da ga, ipak, koristimo. Ako je pitanje života i zdravlja, ne možemo ići nekoliko sati naokolo”, priča ovaj čovjek.

Od kada je stari viseći most zabranjen za prolazak, stanovnici ovog sela koji idu pješice prema Beranama ili Andrijevici prinuđeni su da idu okolnim, dobrim dijelom neasfaltiranim putem, do betonskog mosta u Rijeci Marsenića. To im, kako kažu, oduzima po nekoliko sati vremena više nego ranije.

„Najgore je za djecu. Oni moraju da pješače i ljeti i zimi, umjesto preko našeg mosta, pet minuta do magistrale”, kažu i drugi mještani Lukinog Fira.

Prema njihovim riječima, most je ozbiljno oštećen u poplavama 2011. godine, a naknadno su mu statiku ugrozili koncesionari koji na toj lokaciji eksploatišu riječni materijal, što upravo čine i sada.

„Evo i ovih dana neki od koncesionara rade punom parom i ugrožavaju stope mosta. Prijavili smo inspekciji. Valjda i koncesionari imaju obavezu da pomognu da se most sanira i dovede u stanje da bude bezbjedan za pješake”, kažu mještani.

Oni naglašavaju da su sami i sopstvenim sredstvima dva puta gradili most na ovom mjestu i sada zahtijevaju da i lokalna uprava i država pomognu da se napravi bolji i bezbjedniji.

„Mi smo u saznanju da postoji neki novac za sanaciju posljedica od poplava, ali pitamo šta je bilo sa našim mostom i zašto i on nije u tom programu. Ili su možda sredstva otišla na neke druge stvari”, pitaju stanovnici Lukinog Fira.

U Opštini Andrijevica mještane pozivaju na strpljenje i obećavaju hitnu sanaciju strarog mosta.

„Mogu vam reći da radimo polako i postepeno. Ne može ništa preko noći i na pritiske da se završi. U postupku smo nabavke novih čeličnih sajli koje su jako skupe, ali smo spremni da to uradimo i da popravimo stari most. On je, ako mještani žele da priznaju, ovakav već deset godina”, kaže menadžer u Opštini Andrijevica Miodrag Ivanović.

Prema njegovim riječima, priča o novcu koji je navodno bio namijenjen za sanaciju ovog mosta potpuno je neosnovana.

„Sredstva za sanaciju posljedica od poplava iz 2011. godine usmjerava Direkcija za javne radove. Od onoga što je do sada nama usmjereno uspjeli smo da saniramo dobar dio mostova na području opštine. Sve do mosta na Seocu. Trenutno sredstava više nema”, kaže Ivanović.

On dodaje kako su o mostu na Lukinom Firu obavijestili Direkciju za javne radove, u čijoj nadležnosti su krupni infrastrukturni projekti.

„Ne želimo ništa da obećavamo, ali za početak most će biti saniran i potrebno je još malo strpljenja”, dodaje Ivanović.

Mještani Lukinog Fira u međuvremenu stari viseći most koriste na sopstveni rizik.

„Ne može se uvijek ići satima okolo. Prinuđeni smo da most koristimo iako je prelazak zabranjen. Zato tražimo da se obećanja realizuju i da se što prije sanira postojeći most, dok se ne napravi neki bolji”, kažu mještani.

Oni podsjećaju i na činjenicu da je njihovo mjesto do prije nekoliko godina u ljetnjoj sezoni bilo najpopularnije kupalište na Limu između Andrijevice i Berana, sve dok koncesionari nijesu s teškom mehanizacijom uništili rječno korito i do tada vjekovima nedirnute obale.

„Prema tome, nijesu samo poplave krive. Koncesionari su izmijenili korito toliko da je postojeći most niži čak i od onog koji smo pravili prije šest decenija. Niko za to nije odgovarao. Ne vrijedi da bilo šta pričamo, ali tražimo hitnu sanaciju”, poručuju mještani Lukinog Fira.

Stari viseći ili žičani most na Lukinom Firu predstavljao je svojom ljepotom po malo i turističku atrakciju. Sada je takav da je prelazak preko njega rizik koji svako od prolaznika i mještana ovog sela lično preuzima na sebe.

„Ni država ni lokalna uprava već preko četiri decenije nijesu uložili ni jedan euro u njegovo održavanje”, kaže Ranko Čukić.

Žičani most u mjestu Lukin Fir preko Lima, jedini je takve vrste od Berana do Plava. Nekada ih je bilo na desetine. Neki su zamijenjeni modernim betonskim, a neki su odavno urušeni. Sada i ovaj posljednji doživljava žalosnu sudbinu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Pljačka iza koje ostaju goleti umjesto šuma.

Ove nedjelje nastavljen je protest i u Barama Kraljskim koji traje već 14 mjeseci. Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su u julu prošle godine mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova.

Protesti za zaustavljanje gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz. Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare.

Nakon promjene vlasti, mještani su više puta podsjećali na obećanja potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića koje je nakon izbora dao na jednom od njihovih protesta. „ Buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”.  ,,Svaka gradnja mHE  je korupcija sama po sebi”.

Vlast za sada ćuti i ne raskida ugovor.  ,,Privremena zabrana gradnje od juna je još na snazi. Imamo nekih obećanja da je nađeno puno nepravilnosti, ali nema još raskida ugovora. Ne znamo zašto se oklijeva, možda se čeka kraj godine kada je predviđeni rok za završetak radova’’, kaže za Monitor Milovan – Mišo Labović, predsjednik MZ Kraljske Bare.

U međuvremenu je Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da su bivša i sadašnja vlast  kršili prava stanovnika Kraljskih Bara. Vlada Crne Gore i nekadašnje Ministarstvo ekonomije, mještanima Kraljskih Bara povrijedili su pravo na obraćanje i odgovor koje je zagarantovano Ustavom. Tu praksu su nastavili Ministarstvo ekologije, prostornog planiranja i urbanizma i Ministarstvo kapitalnih investcija, zaključio je Ombudsman. Iskazano mišljenje je jasan pokazatelj kako ugrožavanje životne sredine može biti direktno povezano i sa kršenjima ljudskih prava i sloboda, kao što je to slučaj s mještanima Kraljskih Bara.

Dok  mještani čekaju epilog za ugrožene rijeke, Labović kaže da se koncesionari spremaju u nove pohode. Na teritoriji MZ Kraljske Bare  doznačena je sječa preko 8.000 kubika drveta, u I i II zoni Parka prirode Komovi. ,,Tu je sječeno prije par godina i napravljena je totalna devastacija u prvoj zoni. Dobili smo informacije da će se sada sjeći oko 8.000 kubika, a koncesije su završene 2019. godine i  rekli su nam da se ovdje više neće davati koncesije. Mi smo već najavili proteste”, kaže Labović.

Slika treća. Monitor je u avgustu pisao o tome kako se u mjestu Tešanj, na teritoriji opštine Bijelo Polje, presušilo korito Ćehotine zasipa iskopanim materijalom (zemljom i kamenjem)  i zatrpava.  Izvršni direktor Ekološkog društva Breznica Milorad Mitrović upozorio je da nema uobičajene i zakonom propisane table sa obavještenjem o izvođaču radova. ,,Nemaju table na gradilištu, napravili su divlju deponiju, kamenolom, iskopavaju i melju kamen“, kazao je  Mitrović. „Za sve to mora da postoji dozvola, koncesija, procjena uticaja na životnu sredinu…“

Nakon što je inspekcija izašla na teren, radovi su zaustavljeni. Teška mehanizacija koja je devastirala Ćehotinu krenula je preko granice. ,,Nakon izlaska inspektora na lice mjesta i kontrole u kojoj je konstatovano mnoštvo nepravilnosti i radova bez ikakvih dozvola, izvođač radova koji je pričinio štetu, nesmetano izvozi mašine i opremu za koju se pouzdano ne zna kako je i ušla u Crnu Goru“, izjavio je Mitrović.

Ko zna do kada bi se devastacija Ćehotine nastavila da Mitrović nije alarmirao medije. Ipak, Ćehotina, za koju se planira ekološka i turistička valorizacija, je ovaj put bolje prošla nego  ljeta 2019. kada je ubijena. Tada  je usljed ispuštanja otpadnih voda iz Termoelektrane u Pljevljima u rijeku došlo do opšteg pomora ribe i živog svijeta. Zbog ekološke katastrofe, pokrenut je krivični postupak protiv rukovodioca i zaposlenih u TE Pljevlja, za koje nadležni sumnjaju da su izazvali ekocid. Analize su pokazale da je Ćehotina kilometrima nizvodno mrtva rijeka.

Dan prije zvaničnog slavlja 30. godina ekološke države, ekolozi su za 19. septembar najavili protest na trgu u Podgorici na koji su pozvali sve mještane koji brane šume, rijeke, planine da se pojave. Uz poruku da nemamo šta da  slavimo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

Najviše ga je dojmilo gostoprimstvo Bihoraca, ali je, kako je kazao, bilo i onih koji nijesu bili naklonjeni i koji su njegovo prisustvo i saradnju sa Adrovićem koristili u svrhu političkih nadgornjavanja, izražavajući nadu da će skori početak proizvodnje odbacit sve sumnje u iskrenost i valjanost ovog projekta.

“Mnogi moji prijatelji, privrednici znaju da sam ovdje i prate šta radim. Čekaju da vide kako ću proći, tako da će moj uspjeh biti i uspjeh Bihora i Crne Gore. Moram dobiti ovu bitku da bih se opravdao i ovdje, a i u Turskoj” – rekao je tada Arslan.

Četiri godine kasnije, na dan kada je predsjednik države raspisao za 5. decembar nove redovne  lokalne izbore u Petnjici, postavlja se pitanje gdje je sada Ismail Arslan? Koliko je to para on uložio u fabriku peškira. Lijepo bi bilo pronaći ga i pitati da li i danas misli isto “o liku i djelu ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”.

Iz Demokratske Crne Gore, koja je opoziciona partija u Petnjici gdje dominantno vlada DPS, nisu imali dileme i odmah su saopštili da je riječ samo o praznim predizbornim obećanjima i da je fabrika radila svega tri mjeseca. Ovu fabriku su nazvali “fabrikom familijarnih peškira”

Mehmed Adrović je tada odgovorio da se ne radi ni o kakvoj političkoj prevari i da ovaj pogon ima perspektivu.

On je potvrdio da je kompanija Euro Bor dio kreditnih sredstva za pokretanje proizvodnje dobila od Investiciono razvojnog fonda.

Adrović je izjavio i da političke partije, poput Demokratske Crne Gore, ne treba da zanima šta on radi sa svojim privatnim biznisom.

“Šta ima da zanima Demokrate i njima slične, šta ja radim sa svojim biznisom. To je moja privatna stvar. Neka oni gledaju svoja posla. Ne želim da polemišem s njima. Šta je njih briga šta se radi s fabrikom na Boru. Ja sam tu uložio svoj kapital, a ne oni. To što sam ja predsjednik Skupštine u Petnjici i što pripadam DPS-u nema nikakve veze sa fabrikom” – tvrdio je Adrović.

Mehmed Adrović je od ranije bio u biznisu. Najprije se bavio prevozom putnika prema Luksemburgu, da bi zatim sa luksemburgškim državljaninom Simonom Bernardom formirao mješovitu firmu “Simon vojaž”.

U početku du držali međunarodnu liniju Podgorica – Luksemburg. Onda su se pojavili na licitaciji tadašnjeg Jugoprevoza, nasljednika bivšeg Ivangradprevoza, koji je 2004. godine zapao u probleme i stečaj.

Najveće autoprevozno preduzeće na sjeveru Crne Gore, pa i šire, tada je prešlo u njihovo vlasništvo za male pare i promijenilo ime u “Simon vojaž”. Poslovali su neko vrijeme dobro. Uvezli autobuse iz Liksemburga, pojačavši vozni park. Zapošljavali oko stotinu radnika. Uglavnom je to bila poslovna filijala DPS-a.

Onda su nekoliko godina unazad počeli ozbiljni problem, koji su prošle godine kulminirali generalnim štrajkom radnika, kojima nijesu bile isplaćene plate za dvije godine, kao i ništa od drugih potraživanja.

Haotično stanje u autobuskom saobraćaju na ulicama Berana trebalo je da prekine uvođenje stečaja, u aprilu ove godine. Ipak su neki prevoznici bojkotovali autobusku stanicu, zbog dugovanja koja su datirala iz vremena prije uvođenja stečaja.

U međuvremenu je objelodanjeno da je partner iz Luksemburga, Simon Bernard, preko svog advokata podnio krivičnu prijavu protiv Mehmeda Adrovića zbog više krivičnih djela iz oblasti privrednog kriminala, kao i falsifikovanja i zloupotrebe njegovog potpisa. Predmet je neko vrijeme bio u Osnovnom državnom tužilaštvu u Beranama, a onda ga je preuzelo Specijalno državno tužilaštvo.

Fabrika peškira u selu Bor ne radi odavno. Potvrdila se priča radnika da je Mehmed ovu fabriku gradio parama iz “Simon vojaža”. Zašto i kako bi inače ušla u stečajnu masu? Negdje se moglo načuti kako se i Arslani u nekom društvu požalio da je prevaren, ali se nikada više nije pojavio u Petnjici.

Gume, kočnice, peškiri, dizalice. Tako bi se moglo licitirati na prvoj prodaji sa početnom cijenom od dva miliona i trista hiljada eura.

Šta se sve radilo sa Simon vojažom, fabrikom peškira Euro Bor, i svim drugim poslovima “ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića”, otkriti može samo dobra istraga. Ali SDT ćuti i u ovom, kao i mnogim drugim predmetima.

                                              Tufik Softić

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

“Sportska hala  i turističko-smještajni objekat Dom mladih su  u vlasništvu Uprave za imovinu, odnosno države. Dva otvorena košarkaška igrališta sa tribinama, teniska igrališta i fudbalski teren su u vlasništvu hotela „Bjanka“. Tu su još i fudbalski teren FK Gorštaka i teren sa vještačkom travom. Svi ti subjekti treba da  sarađuju u organizaciji  organizacija prestižne ponude sportskog turizma koju naš grad ima”,  kažu u Opštini.

Nadaju se da će država, kako kažu, “posvetiti dužnu pažnju objektima u Sportskoj zoni””. Očekuju d aće oba  objekta biti  spremna da dočekaju sljedeće godine učesnike Međuopštinskih omladinskih sportskih igara (MOSI), čiji je Kolašin domaćin.

Milatović je to i  obećao. Stavljanje u punu funkciju sportske hale i Doma mladih trbalo bi da se omogući kapitalnim budžetom za narednu godinu, najavljeno je iz resora na čijem je čelu.   Ocijenili su i da je “Dom mladih i gorući problem”.

“Sportska dvorana je nedavno rekonstruisana, ali se fasada nalazi u zapuštenom stanju, Neophodna su dalja investiciona ulaganja kako bi se omogućila adekvatna upotreba ovog objekta i iskoristili svi prostorni kapaciteti istog, saopšteno je iz Ministarstva za ekonomski razvoj. Dom mladih je gorući problem koji osim rekonstrukcije i investicionih ulaganja zahtijeva neophodna rješavanja pravnog statusa ovog objekta”, saopšteno je iz Ministarstva ekonomskog razvoja nakon Milatovićeve posjete Kolašinu.

Najvljeno je da će biti iniciran “postupak ispitivanja i utvrđivanja svih činjenica u vezi sa pravnim statusom Doma mladih koji je u državnom vlasništvu”.  Utvrdiće se i, kako je najavio ministar, i  vrijednosti radova na održavanju i rekonstrukciji.

“Sve to sa  ciljem da se kapitalnim budžetom za 2022. godinu opredijele sredstva za adaptaciju i stavljanje u funkciju tog  objekta. Ovim se značajno može unaprijediti sportska ponuda grada. Takođe, i doprinijeti da zajedno sa opremanjem Sportske zone Kolašin postane adresa za pripreme sportista, kako na individualnom tako i na klupskom i reprezentativnom nivou”, rekao je on.

Dosadašnje upravljanje objektima u sportskoj zoni okarakterisano je kao “dugogodišnja nebriga prethodne vlasti”.

                                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo