Povežite se sa nama

OKO NAS

SUDBINA JEDNOG MOSTA: OBEĆANJA U SKLADU S IZBORNIM CIKLUSIMA: Pozivi na strpljenje

Objavljeno prije

na

Petnaestogodišnja Jasna Jolić iz sela Lukin Fir kod Andrijevice svakodnevno pješači tri kilometra od kuće na desnoj obali Lima, do magistrale na lijevoj, gdje čeka autobus za Berane na putu do škole. Magistrala se od njene kuće vidi i svega je nekoliko stotina metara udaljena vazdušnom linijom, ali je stari žičani most, koji selo na mnogo kraći način spaja s magistralnim putem, oštećen i zabranjen za upotrebu.

„Šta da radim? Sama ne smijem preko mosta, suviše je rizično, a okolo je zaista naporno. To je još tri kilometra i u drugom pravcu, umjesto nekoliko stotina metara do autobuske stanice Lukin Fir preko visećeg mosta”, kaže Jasna.

U selu nema više đaka, ali ima još tri radnika koji takođe svakog dana prolaze istim okolnim putem do stanice na Rijeci Marsenića, da bi stigli u Berane na posao. Ostali žitelji Lukinog Fira uglavnom su penzioneri ili mala djeca.

Dok lokalna uprava u Andrijevici, na čijoj se teritoriji žičani most nalazi, obećava da će ga u najskorije vrijeme sanirati i poziva mještane na strpljenje, oni postavljaju pitanje koliko još vremena treba da prođe, pa da se ispune obećanja.

Najave da će most biti popravljen ponavljaju se u skladu s izbornim ciklusima. Sada su još jedni izbori završeni, u Andrijevici pored parlamentarnih i lokalni, a od popravke nema ništa.

„Obećanja slušamo pet-šest godina. Most je iz godine u godinu u sve gorem stanju, pa je početkom ove godine opštinska komisija utvrdila da nije bezbjedan i zabranila prelazak preko njega”, priča mještanin Ranko Čukić.

U malenom selu Lukin Fir, na desnoj obali Lima, stalno živi pet porodica, od kojih su neke mnogločlane, ali je kuća mnogo više i u vrijeme zimskih i ljetnjih odmora ovdje dolazi veliki broj ljudi kojima takođe viseći most predstavlja najkraću vezu s magistralnim putem Andrijevica – Berane.

„Osim toga, veliki broj stanovnika velikog sela Trešnjevo, čijoj mjesnoj zajednici pripadamo, ovdje ima svoja imanja. Oni takođe koriste ovaj most”, kaže Čukić.

On podsjeća da je nekada značaj ovog mosta bio mnogo veći, i da je predstavljao jedinu vezu s lijevom obalom.

„Prvi most je na ovom mjestu napravljen u vrijeme kada su se vodile borbe za oslobađanje od Turaka. Ovaj most je bio jedina veza Crne Gore sa drugom obalom Lima i tada veoma naseljenim šekularskim selima”, – priča Ranko.

Iz tih dalekih vremena ostala je i priča da je u vrijeme velikih poplava krajem devetnaestog vijeka, pored čuvenog mosta u Višegradu, u čitavom drinskom slivu pretekao jedino još most na Lukinom Firu.

Most u mjestu Lukin Fir saniran je i popravljen 1964. godine, a ovaj žičani, koji je preživio do sada, izgrađen je 1972.

„Od tada smo ga samo mi mještani popravljali o sopstevom trošku. Evo, upravo ovih dana ja sam popravljao drvenu podlogu i zatezao žice. Šta da radimo kada je hitno, nego da ga, ipak, koristimo. Ako je pitanje života i zdravlja, ne možemo ići nekoliko sati naokolo”, priča ovaj čovjek.

Od kada je stari viseći most zabranjen za prolazak, stanovnici ovog sela koji idu pješice prema Beranama ili Andrijevici prinuđeni su da idu okolnim, dobrim dijelom neasfaltiranim putem, do betonskog mosta u Rijeci Marsenića. To im, kako kažu, oduzima po nekoliko sati vremena više nego ranije.

„Najgore je za djecu. Oni moraju da pješače i ljeti i zimi, umjesto preko našeg mosta, pet minuta do magistrale”, kažu i drugi mještani Lukinog Fira.

Prema njihovim riječima, most je ozbiljno oštećen u poplavama 2011. godine, a naknadno su mu statiku ugrozili koncesionari koji na toj lokaciji eksploatišu riječni materijal, što upravo čine i sada.

„Evo i ovih dana neki od koncesionara rade punom parom i ugrožavaju stope mosta. Prijavili smo inspekciji. Valjda i koncesionari imaju obavezu da pomognu da se most sanira i dovede u stanje da bude bezbjedan za pješake”, kažu mještani.

Oni naglašavaju da su sami i sopstvenim sredstvima dva puta gradili most na ovom mjestu i sada zahtijevaju da i lokalna uprava i država pomognu da se napravi bolji i bezbjedniji.

„Mi smo u saznanju da postoji neki novac za sanaciju posljedica od poplava, ali pitamo šta je bilo sa našim mostom i zašto i on nije u tom programu. Ili su možda sredstva otišla na neke druge stvari”, pitaju stanovnici Lukinog Fira.

U Opštini Andrijevica mještane pozivaju na strpljenje i obećavaju hitnu sanaciju strarog mosta.

„Mogu vam reći da radimo polako i postepeno. Ne može ništa preko noći i na pritiske da se završi. U postupku smo nabavke novih čeličnih sajli koje su jako skupe, ali smo spremni da to uradimo i da popravimo stari most. On je, ako mještani žele da priznaju, ovakav već deset godina”, kaže menadžer u Opštini Andrijevica Miodrag Ivanović.

Prema njegovim riječima, priča o novcu koji je navodno bio namijenjen za sanaciju ovog mosta potpuno je neosnovana.

„Sredstva za sanaciju posljedica od poplava iz 2011. godine usmjerava Direkcija za javne radove. Od onoga što je do sada nama usmjereno uspjeli smo da saniramo dobar dio mostova na području opštine. Sve do mosta na Seocu. Trenutno sredstava više nema”, kaže Ivanović.

On dodaje kako su o mostu na Lukinom Firu obavijestili Direkciju za javne radove, u čijoj nadležnosti su krupni infrastrukturni projekti.

„Ne želimo ništa da obećavamo, ali za početak most će biti saniran i potrebno je još malo strpljenja”, dodaje Ivanović.

Mještani Lukinog Fira u međuvremenu stari viseći most koriste na sopstveni rizik.

„Ne može se uvijek ići satima okolo. Prinuđeni smo da most koristimo iako je prelazak zabranjen. Zato tražimo da se obećanja realizuju i da se što prije sanira postojeći most, dok se ne napravi neki bolji”, kažu mještani.

Oni podsjećaju i na činjenicu da je njihovo mjesto do prije nekoliko godina u ljetnjoj sezoni bilo najpopularnije kupalište na Limu između Andrijevice i Berana, sve dok koncesionari nijesu s teškom mehanizacijom uništili rječno korito i do tada vjekovima nedirnute obale.

„Prema tome, nijesu samo poplave krive. Koncesionari su izmijenili korito toliko da je postojeći most niži čak i od onog koji smo pravili prije šest decenija. Niko za to nije odgovarao. Ne vrijedi da bilo šta pričamo, ali tražimo hitnu sanaciju”, poručuju mještani Lukinog Fira.

Stari viseći ili žičani most na Lukinom Firu predstavljao je svojom ljepotom po malo i turističku atrakciju. Sada je takav da je prelazak preko njega rizik koji svako od prolaznika i mještana ovog sela lično preuzima na sebe.

„Ni država ni lokalna uprava već preko četiri decenije nijesu uložili ni jedan euro u njegovo održavanje”, kaže Ranko Čukić.

Žičani most u mjestu Lukin Fir preko Lima, jedini je takve vrste od Berana do Plava. Nekada ih je bilo na desetine. Neki su zamijenjeni modernim betonskim, a neki su odavno urušeni. Sada i ovaj posljednji doživljava žalosnu sudbinu.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

DRŽAVNE INISTITUCIJE BEZBJEDNOST NOVINARA: Lijepa obećanja i nerazjašnjeni napadi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brojni slučajevi ukazuju na ozbiljne sistemske probleme u zaštiti novinara u Crnoj Gori, kao i na nedostatak efikasne pravde za počinioce ovih zločina. Neefikasnost istraga i nekažnjivost su postali ključni problemi koji ugrožavaju slobodu medija u zemlji

 

 

U Crnoj Gori se od 2004. godine dogodilo na desetine napada na novinare i novinarke. Od prijetnji, preko verbalnih i fizičkih napada, a svi oni uslijedili su nakon neriješenog ubistva osnivača i glavnog urednika lista Dan Duška Jovanovića. Samo mali broj je riješen, što jasno ukazuje na izražen problem neadekvatne zaštite i nekažnjivosti zločina nad novinarima. Iako je postojala inicijativa o formiranju posebnih jedinica koje bi pomogle u rasvjetljavanju ovih nepočinstava, ona još nije zaživjela.

Istina, u okviru Sektora za borbu protiv kriminala Uprave policije imenovana su tri inspektora koji se bave slučajevima napada na novinare,  ali za sada nema javno dostupnih podataka da je njihov rad na bilo koji način doprinio pomacima kod  neriješenih slučajeva.Međunarodna praksa pokazuje da specijalizovane jedinice, imajući u vidu specifičnu prirodu slučajeva napada na novinare, mogu efikasnije sprovoditi istrage i procesuirati počinioce.

Medijski ekspert Mark Gruber kaže da bi uvođenje takve prakse bilo odlično pod uslovom, kako je naveo, da se uzme u obzir i opšti kontekst: obučenost policijske jedinice, saradnja s medijima i s tužilaštvom, možda s mehanizmom “brzog odgovora”.

Nekoliko napada na novinare u Crnoj Gori izdvajaju se kao posebno komplikovani – zbog brutalnosti, dugotrajnosti istraga i izostanka pravde.

Istraga o surovom ubistvu Jovanovića traje preko 20 godina i problematična je, jer odgovornosti izmiču ne samo naručioci, direktni izvršioci već i oni koji su je neuspješno vodili. Za saučesništvo u ubistvu osuđen je jedino Damir Mandić, kome je Apelacioni sud u aprilu 2017. potvrdio presudu na 19 godina zatvora, koji se okončava sredinom naredne godine.

Ranjavanje novinarke Olivere Lakić ispred njenog stana 2018. godine, izazvalo je veliku zabrinutost za njenu bezbjednost, ali i bezbjednost svih istraživačkih novinara i novinarki u Crnoj Gori. Ni u tom slučaju pravda nije postignuta, iako je Više državno tužilaštvo (VDT) dostavilo zahtjev za sprovođenje istrage protiv nekoliko osoba. Lakić je i ranije bila napadnuta i prijećeno joj je.

Novinar iz Berana Tufik Softić bio je takođe meta dva napada – 2007. i 2013. godine. Prvi put je palicom pretučen ispred kuće, dok je drugi put bomba postavljena ispred njegovog automobila. Istrage su dugo trajale, ali slučajevi su ostali nerazjašnjeni i zatvoreni zbog nedostatka dokaza.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVI STRATEŠKI PLAN RAZVOJA KOLAŠINA: Prepisivanje spiska želja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izgradnja autobuske stanice, tržnog centra sa pijacom i podzemnom parking garažom, rekonstrukcija Doma mladih i Gorštaka… To su samo  neki od projekata koji su iz dva prethodna prepisani u novi Strateški plan razvoja

 

 

Kolašinci već 15 godina nemaju  autobusku stanicu, a toliko dugo slušaju i obećanja lokalnih vlasti da će je dobiti.

Završetak davno započetih radova obećavali su učesnici svih kampanja za lokalne izbore tokom minule decenije i po. Predlog  Prostorno-urbanističkog plana (PUP), na čije se usvajanje još čeka,  dao je formalno mogućnost da se to stanje promijeni. Još nema konkretnih najava na koji način bi se i za koliko vremena taj projekat mogao okončati.

Lokacija na koju svraćaju pojedini međugradski autobusi u stvari je samo stajalište. Prostor koji se u tu svrhu koristi neuređen je, sa dotrajalim asfaltom, bez potrebene infrastrukture i mobilijara, pa ga izbjegavaju mnogi prevoznici. Zbog toga, putnici često čekaju autobus na improvizovanom stajalištu kod starog motela, na magistrali.

Privatno preduzeće Županovac, prije mnogo godina, započelo je gradnju objekta Autobuske, ali nije uspjelo da nađe način da nastavi radove. Izgradnju je omela, kako je ranije saopštavano, prvo ekonomska kriza, a zatim i činjenica da se objekat nije uklapao u predviđene planske dokumente, jer je za sprat viši.

Nakon što je izgorjela stara zgrada, Županovac je 2008. godine na istoj lokaciji započeo gradnju objekta, “koji je podrazumijevao sve karakteristike moderne autobuske stanice sa brojnim sadržajima”. Od svega toga, do sada je ozidana samo višespratna zgrada površine 2.000 metara kvadratnih. Putnicima je na raspolaganju nekoliko drvenih klupa postavljenih napolju, tik uz objekat u izgradnji.

U međuvremenu, inspekcija rada stavila je plombu na vrata trafičice u kojoj su se mogle dobiti informacije o redu vožnje. Telefon za informacije premješten je u obližnju kafanu, pa putnike o vremenu dolasaka i polaska autobusa obavještavaju zaposleni u tom ugostiteljskom objektu. No, ni to nije obaveza preduzeća “Županovac”, s obzirom na to da zvanično Autobuska stanica ne postoji.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAPLIJENE MARIHUANE NE PRESTAJU: Šverceri rade prekovremeno 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako je samo u nekoliko akcija na ilegalnim prelazima u Gusinju i Plavu zaplijenjeno preko stotinu kilograma marihuane, i nekoliko stotina na obalama Skadarskog jezera, nameće se pitanje – koliko onda narkotika tim putevima svakodnevno ulazi u našu državu

 

 

Kada je prije nekoliko dana Uprava policije saopštila da je Granična policija iz Ulcinja pronašla je oko 66 kilograma skanka, a dvije osobe pobjegle ka Albaniji, aktuelizovano je pitanje ilegalnih puteva kojima se marihuana i skank prebacuju u Crnu Goru.

Ovih 66 kilograma pronađeno je u rejonu ulcinjskog sela Sukobin.

Ne tako davno u priobalnom dijelu Skadarskog jezera, na obali kanala riječe Morače, u blizini željezničke stanice Zeta, pronađeno je 57 kilograma marihuane. Pretragom medijskih arhiva, može se pronaći još veliki broj policijskih saopštenja o zaplijenama marihuane koja se iz Albanije unosi ilegalno u Crnu Goru.

Iz policije je saopšteno da su postupali po operativnim saznanjima da se u prostoru sela Sukobin, iz Albanije u Crnu Goru krijumčari opojna droga skank.

“Pretragom terena od strane policijskih službenika i upotrebom službenog drona, policijski službenici su 27. septembra, u ranim jutarnjim časovima pronašli tri torbe sa 119 pakovanja, težine oko 66 kilograma, u kojima se nalazila biljna materija zelene boje nalik na opojnu drogu skank. Policijski službenici su na licu mjesta uočili dva nepoznata lica koja su se dala u bjekstvo u pravcu Republike Albanije”, navedeno je u saopštenju UP.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 4. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo