Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: SELA BEZ ŠKOLA: Kad ih je u učionici samo dvoje

Objavljeno prije

na

U kolašinskom kraju kažu da su znali da im sela umiru, onda kad je utihnuo žamor djece u dvorištima područnih odjeljenja i škola. Selo, uvjereni su, više ne živi kada se škola zatvori, a roditelji djecu odvode tamo gdje su učionice punije, bliže, modrenije… I, zaista, propadanje kolašinskih sela, možda je i najočiglednije po stanju objekata u kojima se nekada odvijala nastava. Zidine škola u Vranještici, Ravnima i ostalim selima u Rovcima, Morači i Vasojevićima, slikovito zamjenjuju statistiku, opominju, upozoravaju…

U donjomoračkom selu Bare osmogodišnja Anđela Perović i njen učitelj Branislav Boričić „brane” zatvaranje područnog odjeljenja OŠ Mojsije Stevanović. Područno odjeljenje je pet godina bilo ukinuto, a onda ga je školske 2015/2016. obnovila upravo Anđela Perović, koja je krenula u prvi razred. Tako su odlučili ona i njen otac Momčilo. Sada je Anđela učenica drugog razreda i sva četiri časa prvodi sama s učiteljem koji dolazi iz Podgorice. Djevojčica pješke do škole putuje približno koliko i učitelj iz Podgorice automobilom.

Prije nešto više od tri decenije područno odjeljenje u Barama imalo je dva školska odjeljenja sa skoro 60 đaka i dva poznata učitelja – Jezdimira Radovića i Dragoja Radovića. Da je bilo đačke graje u Barama, svjedoče i prostrane učionice školske zgrade koja je počela da se gradi 1939, a završena sedam godina kasnije.

Anđela kaže da bi voljela da se ponovi „to davno vijeme kada je bilo puno djece u školi”. No, svjesna je da je nemoćna da promijeni činjenicu da na odmorima nema s kim da se igra, ali ni kome da šapne ili od nekog prepiše zadatak. To je ne ometa da svoje obaveze ažurno završava i da sve predmete uči podjednako predano.

„Najviše volim engleski, crnogorski i likovno ali učim sve podjednako. Zanimljivo mi je i na fizičkom, pošto sam sama pa se zato takmičim s učiteljom i uvijek ga pobjeđujem. Navikla sam da budem sama u učionici i nije me strah ni da pješačim do škole”, kaže djevojčica.

Tvrdi da joj učitelj „ne gleda kroz prste”, ali drago joj je što na njena mnogobrojna pitanja, uvijek zna odgvore. Jedina učenica područnog odjeljenja u Brama, ipak, priznaje da se jako raduje ponedjeljku i petku kad ide u matičnu školu u Manastiru Morača na časove engleskog.

To je prilika da se druži s vršnjacima i bolje ih upozna. Za tri godine, ona će im se pridružiti i prija joj što će, pored drugara za igru, imati s kim i da se „takmiči u znanju”.

Pored toga što „učitelja ima samo za sebe”, Anđela ima na raspolaganju i učila dovoljna za cijelo odjeljenje – tabla, geografske karte, ilustracije i fotografije, priručnike…

Njen učitelj kaže da prvi čas za Anđelu i njega počinje u osam sati i 30 minuta, a da nastavu završavaju 15 minuta prije podneva. Boričić je završio Fakultet za fizičko vaspitanje i kako se niko nije javio na konkurs za to radno mjesto, profesor fizičkog vaspitanja, postao je učitelj, a Anđeli se ispunila želja da u školu ide u svom selu.

Boričić nije slutio da će ikada biti učitelj samo jednom đaku i nije naučio kako se to radi tokom formalnog školovanja. Nije lako ni dati objektivnu ocjenu jedinoj učenici, kad nema ostale djece da uporede znanja. Ipak, ubijeđen je, da djevojčica zaslužuje svaku peticu koju dobije.

„Naravno, ovakve situacije se ne uče na fakultetu, pa moraš reagovati prema situaciji. Prilično su specifični uslovi rada. Teže je raditi i zbog objektivnosti ocjenjivanja. Uvijek imamo vremena i da razgovorom proširimo nastavno gradivo koje se obrađuje. Anđela je zainteresovana za sve predmete, a svakom posvetimo dosta pažnje”, kaže učitelj Branislav.

Učionicom, čak sa samo jednim đakom i jednim učiteljem, tvrde, bili bi zadovoljni u vasojevičkom selu Vranještica. To bi značilo da ima nade za mjesto u kojem sada žive samo oni koji nijesu imali gdje da odu. Zgrada tamošnje škole sada je ruina, a mještani su davno izgubili nadu da će u njoj ikada zažamoriti djeca.

„Možda smo mogli biti uporniji, pa da sačuvamo školu, odnosno područno odjeljenje sa jednim ili dva đaka. Trebalo je da svi shvatimo da ne smijemo dozvoliti zatvaranje učionica, bez obzira na broj đaka. Primjer Bara u Morači je primjer kako se čuva selo, mi za to nijesmo imali snage ili volje. A ovdje je nekad bila velika škola”, kažu u Mjesnoj zajednici Vranještica.

U selu, gdje će ove godine zazimiti tek nekoliko domaćinstava, ne tako davno bilo je 832 stanovnika, od toga 116 osnovaca.

U susjednim Barama Kraljskim OŠ Dr Radosav Jagoš Vešović, u devet razreda ima svega 18 učenika. U prvih pet ih je osmoro i jedna učiteljica – Nena Zaijić. Zadovoljna je učenicima, iako je ponekad teško nastavu organizovati za sva četiri razreda u istom prostoru. Učiteljica je srećna što ustanova, u kojoj je i ona završila osnovno obrazovanje, još živi, bez obzira na broj učenika.

„U prvom razredu imamo tri, u drugom – jednog, u trećem – tri, a u petom – jednog učenika. Ove godine niko nije u četvrtom razredu. Ja sam završila osnovnu školu u Barama Kraljskim i raduje me što sam se u ovo selo vratila i kao učiteljica. Nije lako, zaista, organizovati nastavu za sva četiri razreda, ali moji đaci su dobra i vrijedna djeca. Nimalo u znanju ne zaostaju za svojim vršnjacima iz drugih i većih škola. Radoznali su i vrijedni. Nadam se da će se broj osnovaca ovdje samo povećavati i ne mogu zamisliti situaciju da se škola zatvori. Bio bi nam to zajednički poraz”, kaže učiteljica.

Ona podsjeća da područno odjeljenje te škole u Mateševu pohađaju samo dva učenika.

Do rijetkih učionica na seoskom području kolašinske opštine i učenici i učitelji svakog dana stižu s velikim naporom, a naročito u zimskim mjescima. Učenici, uglavnom, pješače po nekoliko kilometara a učitelji stižu terenskim vozilima po lošim putevima. No, i jedni i drugi rijetko neopravdano izostaju.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo