Povežite se sa nama

OKO NAS

KOLAŠIN: SELA BEZ ŠKOLA: Kad ih je u učionici samo dvoje

Objavljeno prije

na

15571131_10211394335123889_

U kolašinskom kraju kažu da su znali da im sela umiru, onda kad je utihnuo žamor djece u dvorištima područnih odjeljenja i škola. Selo, uvjereni su, više ne živi kada se škola zatvori, a roditelji djecu odvode tamo gdje su učionice punije, bliže, modrenije… I, zaista, propadanje kolašinskih sela, možda je i najočiglednije po stanju objekata u kojima se nekada odvijala nastava. Zidine škola u Vranještici, Ravnima i ostalim selima u Rovcima, Morači i Vasojevićima, slikovito zamjenjuju statistiku, opominju, upozoravaju…

U donjomoračkom selu Bare osmogodišnja Anđela Perović i njen učitelj Branislav Boričić „brane” zatvaranje područnog odjeljenja OŠ Mojsije Stevanović. Područno odjeljenje je pet godina bilo ukinuto, a onda ga je školske 2015/2016. obnovila upravo Anđela Perović, koja je krenula u prvi razred. Tako su odlučili ona i njen otac Momčilo. Sada je Anđela učenica drugog razreda i sva četiri časa prvodi sama s učiteljem koji dolazi iz Podgorice. Djevojčica pješke do škole putuje približno koliko i učitelj iz Podgorice automobilom.

Prije nešto više od tri decenije područno odjeljenje u Barama imalo je dva školska odjeljenja sa skoro 60 đaka i dva poznata učitelja – Jezdimira Radovića i Dragoja Radovića. Da je bilo đačke graje u Barama, svjedoče i prostrane učionice školske zgrade koja je počela da se gradi 1939, a završena sedam godina kasnije.

Anđela kaže da bi voljela da se ponovi „to davno vijeme kada je bilo puno djece u školi”. No, svjesna je da je nemoćna da promijeni činjenicu da na odmorima nema s kim da se igra, ali ni kome da šapne ili od nekog prepiše zadatak. To je ne ometa da svoje obaveze ažurno završava i da sve predmete uči podjednako predano.

„Najviše volim engleski, crnogorski i likovno ali učim sve podjednako. Zanimljivo mi je i na fizičkom, pošto sam sama pa se zato takmičim s učiteljom i uvijek ga pobjeđujem. Navikla sam da budem sama u učionici i nije me strah ni da pješačim do škole”, kaže djevojčica.

Tvrdi da joj učitelj „ne gleda kroz prste”, ali drago joj je što na njena mnogobrojna pitanja, uvijek zna odgvore. Jedina učenica područnog odjeljenja u Brama, ipak, priznaje da se jako raduje ponedjeljku i petku kad ide u matičnu školu u Manastiru Morača na časove engleskog.

To je prilika da se druži s vršnjacima i bolje ih upozna. Za tri godine, ona će im se pridružiti i prija joj što će, pored drugara za igru, imati s kim i da se „takmiči u znanju”.

Pored toga što „učitelja ima samo za sebe”, Anđela ima na raspolaganju i učila dovoljna za cijelo odjeljenje – tabla, geografske karte, ilustracije i fotografije, priručnike…

Njen učitelj kaže da prvi čas za Anđelu i njega počinje u osam sati i 30 minuta, a da nastavu završavaju 15 minuta prije podneva. Boričić je završio Fakultet za fizičko vaspitanje i kako se niko nije javio na konkurs za to radno mjesto, profesor fizičkog vaspitanja, postao je učitelj, a Anđeli se ispunila želja da u školu ide u svom selu.

Boričić nije slutio da će ikada biti učitelj samo jednom đaku i nije naučio kako se to radi tokom formalnog školovanja. Nije lako ni dati objektivnu ocjenu jedinoj učenici, kad nema ostale djece da uporede znanja. Ipak, ubijeđen je, da djevojčica zaslužuje svaku peticu koju dobije.

„Naravno, ovakve situacije se ne uče na fakultetu, pa moraš reagovati prema situaciji. Prilično su specifični uslovi rada. Teže je raditi i zbog objektivnosti ocjenjivanja. Uvijek imamo vremena i da razgovorom proširimo nastavno gradivo koje se obrađuje. Anđela je zainteresovana za sve predmete, a svakom posvetimo dosta pažnje”, kaže učitelj Branislav.

Učionicom, čak sa samo jednim đakom i jednim učiteljem, tvrde, bili bi zadovoljni u vasojevičkom selu Vranještica. To bi značilo da ima nade za mjesto u kojem sada žive samo oni koji nijesu imali gdje da odu. Zgrada tamošnje škole sada je ruina, a mještani su davno izgubili nadu da će u njoj ikada zažamoriti djeca.

„Možda smo mogli biti uporniji, pa da sačuvamo školu, odnosno područno odjeljenje sa jednim ili dva đaka. Trebalo je da svi shvatimo da ne smijemo dozvoliti zatvaranje učionica, bez obzira na broj đaka. Primjer Bara u Morači je primjer kako se čuva selo, mi za to nijesmo imali snage ili volje. A ovdje je nekad bila velika škola”, kažu u Mjesnoj zajednici Vranještica.

U selu, gdje će ove godine zazimiti tek nekoliko domaćinstava, ne tako davno bilo je 832 stanovnika, od toga 116 osnovaca.

U susjednim Barama Kraljskim OŠ Dr Radosav Jagoš Vešović, u devet razreda ima svega 18 učenika. U prvih pet ih je osmoro i jedna učiteljica – Nena Zaijić. Zadovoljna je učenicima, iako je ponekad teško nastavu organizovati za sva četiri razreda u istom prostoru. Učiteljica je srećna što ustanova, u kojoj je i ona završila osnovno obrazovanje, još živi, bez obzira na broj učenika.

„U prvom razredu imamo tri, u drugom – jednog, u trećem – tri, a u petom – jednog učenika. Ove godine niko nije u četvrtom razredu. Ja sam završila osnovnu školu u Barama Kraljskim i raduje me što sam se u ovo selo vratila i kao učiteljica. Nije lako, zaista, organizovati nastavu za sva četiri razreda, ali moji đaci su dobra i vrijedna djeca. Nimalo u znanju ne zaostaju za svojim vršnjacima iz drugih i većih škola. Radoznali su i vrijedni. Nadam se da će se broj osnovaca ovdje samo povećavati i ne mogu zamisliti situaciju da se škola zatvori. Bio bi nam to zajednički poraz”, kaže učiteljica.

Ona podsjeća da područno odjeljenje te škole u Mateševu pohađaju samo dva učenika.

Do rijetkih učionica na seoskom području kolašinske opštine i učenici i učitelji svakog dana stižu s velikim naporom, a naročito u zimskim mjescima. Učenici, uglavnom, pješače po nekoliko kilometara a učitelji stižu terenskim vozilima po lošim putevima. No, i jedni i drugi rijetko neopravdano izostaju.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo