Povežite se sa nama

OKO NAS

RADNICI ZIB-A JOŠ ČEKAJU NA SVOJE: Nova vlast ih ignoriše kao i stara

Objavljeno prije

na

15555382_10211602160392314_

Dva puta nedjeljno bivši zaposleni Zavoda za izgradnju Bara štrajkuju ispred gradske Opštine. Uzalud. Oni protestuju zbog 160 radnika, koji zbog nadležnih i stečajne uprave, ne mogu u penziju, u Fond rada ili Biro. Takođe, 40 radnika je ispunilo uslove za penziju 2013. kada je proglašen stečaj, ali ne mogu da je ostvare.

,,Duguje im se dvije godine poreza i doprinosa, koji su obračunati na minimalnu zaradu. Oko 250 hiljada eura što nije veliki dug. Nadaju se da će stečajni sud naći novac jer im je Zoran Senić, stečajni upravnik, rekao da, hipotetički, postoji mogućnost da se radnici namire ako Zavod za izgradnju Bara dobije neke sporove na sudu”, objašnjava za Monitor Senka Rastoder, predstavnica Saveza Sindikata Crne Gore.

Da podsjetimo Zavod za izgradnju Bara je u stečaju od novembra 2013. i to prema predlogu Atlas Mont banke, kojoj je ZIB dugovao oko osamsto hiljada eura. U septembru 2013. radnici su takođe štrajkovali zbog najavljenog stečaja. Zato je tadašnji vlasnik ZIB-a i gradonačelnik Bara Žarko Pavićević, obećao radnicima da će pokrenuti program za izlazak iz stečaja i oporavak firme. Ali od toga nije bilo ništa.

Stečajni upravnik Zoran Senić je 2014. objavio bankrot jer je u stečajnoj masi bilo oko pet miliona eura vrijednosti, a potraživanja banaka su bila preko trinaest miliona. Kroz stečaj se nisu mogli namiriti svi povjerioci poput CKB-a, Prve ili Atlas Monta. Povjerioci su postali i bivši radnici preduzeća. Njima se tada dugovalo deset plata i tri godine neuplaćenih poreza i doprinosa. ,,Nakon godinu dana izmirene su zaostale plate i godina poreza i doprinosa. Ostale su dvije godine neuplaćene – i zato štrajkujemo”, kažu radnici.

Bivši zaposleni nijesu imali svoje predstavnike u odboru povjerilaca, te više od tri godine nisu znali šta se dešava. ,,Zoran Senić nije bio rad da komunicira sa radnicima jer je smatrao da nema obaveza prema njima, što nije istina. U prilog tome govori i čuđenje novog stečajnog sudije Ivana Kovačevića kome nije bilo jasno, zašto mu se više od godinu dana nije javljao nijedan radnik. Razlog je taj što ih niko nije obavještavao i objasnio im da imaju prava da znaju šta se dešava sa imovinom, kako bi se i oni isplatili”, navodi predstavnica SSCG.

Senić u odgovoru Monitoru odbacuje te tvrdnje i kaže da su ,,svi pojedinačni povjerioci koji su podnijeli pismeni zahtjev u kome su tražili odredjena prava ili informaciju uredno hendlovani i da su dobili odgovor u pismenom obliku.”

Pošto su im iz Saveza Sindikata Crne Gore nedavno predočili njihova prava, Zibovci su se ponovo okupili i pozvali stečajnog upravnika da im odgovori na pitanja. Tako su najzad, dobili uvid u prodaju imovine kojom su isplaćene banke. ,,Prema Senićevoj tvrdnji od cijele stečajne mase ostala je samo upravna zgrada u centru Bara koja je pod hipotekom. A čim je pod hipotekom pripada banci koja je dala kredit”, navodi Željko Bulatović, predstavnik radnika ZIB-a.

Zaprepastilo ih je što je imovina nekadašnjeg građevinskog giganta koji je sagradio veći dio Bara prodata u bescijenje, što je prodavana u dijelovima, umjesto kao cjelina, i što zgrade koje su bile dijelom u vlasništvu ZIB-a nisu ušle u stečajnu masu.

Nezadovoljni Senićevim odgovorima, 22. novembra radnici su napisali dopis Privrednom sudu i stečajnom sudiji Ivanu Kovačeviću. Zatražili su da im se objasne sve nelogičnosti na koje su naišli u odgovoru stečajnog upravnika.

,,Nije nam jasno šta se desilo sa centralnim magacinom koji je procijenjen na 135 hiljada eura, a u daljim papirima sa više nigdje ne spominje. Armirački pogon koji je radio u sklopu kamenoloma, hala od šesto kvadrata, takođe nije ušao u stečajnu masu”, navodi predstavnik radnika ZIB-a.

Senić Monitoru saopštava da su ,,Magacin i Armirački pogon sagrađeni na tuđem zemljištu i njihov status i prodaja će uslijediti nakon pravosnažnog okončanja sudskih postupaka.”

Radnicima nije jasno zašto je Betonjerka, tj. fabrika betona, prodavana u djelovima „jer ako se prodaje u djelovima betonjerka gubi na vrijednosti”, objašnjava Bulatović koji je radni vijek proveo u ZIB-u, kao vodeći bravar u mehanizaciji.

Što se Betonjerke tiče, Senić Monitoru kaže da je ista prodata kao dio ,,kompleksa Kamenoloma prikupljanjem zatvorenih pismenih ponuda na osnovu objave oglasa u dva lista koja imaju cirkulaciju na teritoriji cijele Crne Gore.”

U dopisu Privrednom sudu radnici se pitaju zašto se nedovršena zgrada G-13, čiji su investitori bili ZIB i pošta – ne spominje u stečajnim papirima. ,,To je 1500 kvadrata stambenog prostora, a kako je ZIB bio jedan od investitora, trebala bi ući u stečajnu masu”, navode radnici. Senić, s druge strane, tvrdi Monitoru da prema trenutnom stanju, ZIB nema imovine u istoj.

Radnici imaju i niz primjedbi na račun prodaje kamenoloma koji je pripadao ZIB-u. Kamenolom je procijenjen na 2 270 000, a Senić ga je prodao za 1 400 000 eura. Taj kamenolom je mjesečno davao 60.000 eura. „Znači kupcu će se kamenolom sam otplatiti za dvije godine. A vijek eksploatacije je bar još pedesetak godina”, objašnjavaju radnici. Taj kamenolom je, kažu, mogao biti i slamka spasa za ZIB, samo da su nadležni imali više volje i razumijevanja za njih.

U trenutku stečaja sedamnaest radnika je uobičajenim putem steklo uslov na penziju, ali do danas ne mogu da ostvare to svoje pravo. Takođe dvadeset tri radnika je steklo uslov da budu penzionisani po osnovu Izmjena i dopuna zakona o penzionom osiguranju.

Radnicima je to pravo osporeno. Odbili su ih iz Fonda PIO, Ministarstva rada i socijalnog staranja i Upravnog suda. Nisu dobili nikakvo objašnjenje za takve odluke, ali pretpostavljaju da je zbog toga što nema para u budžetu. Nedavno su se obratili i Vrhovnom sudu. Na odgovor će čekati od šest mjeseci do godinu dana.

Jedan od nesuđenih penzionera je i Rafet Husović. Kaže da su on i njegove dvadeset tri kolege ispunile sva tri uslova tog Zakona – trideset godina radnog staža, firma im je otišla pod stečaj, a u njoj je i država imala udjela. „Rok za predaju dokumenata za odlazak u penziju je bio jul 2015. I mi smo ih predali na vrijeme. Ne znam šta još hoće od nas!”

Husović je u trenutku stečaja imao trideset pet godina radnog staža. Radni vijek je proveo kao rukovalac građevinskih mašina. Kaže da su ga ostavili bez načina da izdržava svoju porodicu. I dodaje da ne vjeruje da će im država izaći u susret – jer dosad nije. ,,Ni nova – stara vlast ne uliva nadu. A ćeraćemo se do Strazbura, jer mi ne odustajemo.”

Mustafa Šabanović je prinuđen da radi kao noćni čuvar. U familiji ih je devetoro. ,,Na ovom poslu nema slobodnih dana. Tako funkcionišem već tri godine kako bih izdržavao ženu i djecu.” Kaže da je izgubio povjerenje u zakon i u državu. Nada se da će ova vlast biti bolja od prethodne i poručuje da radnici nisu krivi što su se našli u ovoj situaciji. „Dok nam ne upišu ovaj staž, ne možemo da mrdnemo. Ne možemo na Fond Rada, na Biro, ili u penziju.”

Ni Dušan Bibić nije optimista kao ni njegove kolege. Objašnjava i zašto: „Ako Senić i Kovačević na kraju izdaju potvrdu da nema novca za poreze i doprinose, možemo preći na Fond Rada koji ima obavezu da ispuni potraživanja radnika čije su firme u stečaju. Ipak, prema nekim novim pravilima, Fond će pokriti samo šest mjeseci poreza i doprinosa, a mi ćemo ponovo biti prepušteni sami sebi. Takvo sramotno postupanje i ignorisanje od vlasti i stečajne uprave sigurno nismo zaslužili.”

Kada radnici zahtijevaju svoja prava naiđu na muk od strane nadležnih. Kada žele da saznaju šta se dešava sa imovinom njihovog nekadašnjeg preduzeća, kažu im da nemaju pravo na tako što. Nažalost ovo nije usamljen slučaj. Dvostruki aršini državne administracije, u ,,hendlovanju” bogatom manjinom i siromašnom većinom, nikad nisu bili očigledniji. Otuda i rezigniranost ovih radnika.

Aleksandra DRAGOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

CENTAR ZA AUTIZAM: JOŠ JEDNO SKUPO NEISPUNJENO OBEĆANJE BIVŠE VLASTI: Umjesto u Centar, milioni otišli u Beograd

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je najavljeno je da će u Centar biti uloženo 1,5 miliona,  otvoren je sa manje od 100.000 eura. Uz obećanje da je problem odlaska djece na liječenje u Srbiju riješen. Tokom tri godine od otvaranja, institucijama u Beogradu, za smetnje iz domena koji pokriva Centar, plaćeno je preko 1,6 miliona eura

 

Za izgradnju Centra za autizam iz budžeta će biti opredijeljeno 1,5 miliona eura, izjavio je bivši ministar zdravlja Kenan Hrapović, krajem 2017.

Prvi nacionalni Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju Ognjen Rakočević otvoren je 30. marta 2018. Zvanična informacija je glasila da su prostor površine 410 m² za aktivnosti Centra i medicinsku, didaktičku i drugu opremu u vrijednosti od 64.000 eura ustupili Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje. Za opremanje Centra, od donacija je skupljeno još 10.000 eura, kazao je tada ministar. O milion i po eura više nije bilo pomena. Na pitanja koliko je novca za Centar izdvojeno, što je bilo sa najavljenih 1,5 miliona i ostala, koja smo poslali bivšem ministru Hrapoviću, nijesmo dobili odgovore. Odgovore nam nijesu poslali ni iz Ministarstva zdravlja.

Iz Kliničkog centra Crne Gore, u sastavu kojeg Centar djeluje, dobili smo podatke koliko je od strane Ministarstva i putem donacija do sada uloženo. Ukupno 49.510 eura, od čega je Ministarstvo zdravlja iz budžeta opredijelilo 17.000 eura, a donacije su iznosile skoro duplo, 32.400 eura (vidi boks).

Slični centri u regionu koštali su znatno više. Isto u martu, ali 2019. u Osjeku je otvoren Centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju. Investicija je koštala 2,6 miliona eura, a dobijen je savremeni regionalni centar za djecu iz Hrvatske i šire. Zgrada Centra za autizam u Albaniji na internetu se promoviše kao primjer moderne albanske arhitekture. Sadržaji koji se nude djeci i opremljenost ova dva centra su neuporedivi sa skromnim uslovima u podgoričkom centru.

,,Vodila sam dijete u Centar i osoblje se baš trudi, ali mi je uvijek čudna sama zgrada u kojoj ima jedna velika hala i tu je sve ispregrađivano i prostorije su male i zbijene”, kaže za Monitor majka jedne od korisnica Centra.

Prostor u kome je Centar smješten je u stvari donacija Zavoda za zapošljavanje. Gradnja je počela 2006, a prvobitna namjena prostora je bila osnivanje fabrike za zapošljavanje osoba sa invaliditetom. Iz Zavoda su prilikom otvaranja istakli da su u izgradnju i opremanje uložili preko dva miliona eura. Vlada je našla revolucionarno rješenje, pa je u prostoru za fabriku otvorila instituciju za najugroženije.

Ministar Hrapović je obećavao da će problem djece sa autizmom i njihovih porodica biti sistemski riješen. A na otvaranju Centra tadašnji premijer Duško Marković je ustvrdio: ,,Zato od danas, i to treba da znaju svi građani, potrebe za dodatnim plaćanjima za liječenje ovih oboljenja iz džepa pacijenata i njihovih porodica, neće biti! To je sada briga Vlade i Ministarstva zdravlja”. Premijer je istakao i da više neće biti opterećenja porodica i državnog budžeta slanjem djece u zdravstvene centre u okruženju.

Tri godine nakon ovih obećanja stvari stoje ovako: ,,Moja ćerka ide kod logopeda u Centar, ali samo jednom mjesečno. Mnogi roditelji su prinuđeni da idu u Beograd. Fond refundira troškove za tamošnje tretmane, ali roditelji plaćaju sve ostalo – smještaj, hranu i to duži period”, kaže majka korisnice Centra.

Otac djeteta sa autizmom kaže da stručnjaci u Centru daju maksimum, ali da nedostaje kadra: ,,Prije je bilo sat, sada se smanjilo kod psihologa na 45 minuta, a kod logopeda 30 minuta i to jedanput nedjeljno. Morali smo dva mjeseca da budemo u Beogradu jer su tamo tretmani svakodnevni. Fond je to platio, ali smo mi morali da plaćamo stan i sve ostalo.Nije mi jasno da ne mogu kod nas da se zaposle logopedi, a ne da se ide u Beograd”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZBOG MASOVNOG KRIVOLOVA TRAŽI SE MORATORIJUM NA LOV: Vukovi čuvaju ovce  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sagovornici Monitora saglasni su da je postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno loš. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je  uvođenje moratorijuma na lov od pet godina

 

U proteklih mjesec dana objelodanjeno je čak pet slučajeva u kojima su, zbog krivolova, stradale zakonom zaštićene životinjske vrste u Crnoj Gori. Masakriranje srna, pucanje u sovu ušaru u blizini Tehničkih fakulteta u Podgorici iz vazdušne puške i brutalno ubistvo mečke u Beranama – rasrdilo je građane. Inicirano je za uvođenje moratorijuma na lov u trajanju od pet godina.

Stanje u oblasti lovstva u Crnoj Gori već duže je alarmantno do te mjere da je ubijanje nelovnih, pa čak i zaštićenih vrsta, postalo svakodnevica, smatraju iz Centra za zaštitu i proučavanje ptica (CZIP). ,,Zabrana lova, na kojoj insistiramo, jedino  može omogućiti dovoljno vremena za sprovođenje efikasne zakonodavne i institucionalne reforme lovstva, kao i revizije liste zaštićenih vrsta i trajanja lovnih sezona”, kazali su iz te organizacije za Monitor.

Postojeći sistem uređenja lova u Crnoj Gori izuzetno je loš, iz više razloga, ističe za Monitor građanski aktivista Aleksandar Dragičević. ,,Lovačka udruženja, koja upravljaju lovištima, odokativno određuju kakvo je stanje divljači i njene brojnosti u šumama. Tako, mogu da tvrde da ima 700  zečeva i da će te godine odstrijeliti 200, iako stanje u šumi može biti drugačije – 300, 500 ili 1000. To niko ne može znati, jer niko divljač nije ni pobrojao koristeći se naučnim metodama”, navodi on. Mi ne znamo kojim  vrstama u Crnoj Gori prijeti izumiranje, a kojih ima  previše.

Iz CZIP-a dijele stav sa Dragičevićem. Oni ukazuju  da su lovačkom savezu i organizacijama, koje čine 38 NVO i tri javna preduzeća, lovišta data na upravljanje bez obaveze plaćanja naknade državi.

Podaci o brojnosti svih vrsta divljači mogu se pronaći u Programu razvoja lovstva Crne Gore za period od 2014. do 2024. godine. ,,Međutim, ti podaci potiču iz planskih i izještajnih dokumenata korisnika lovišta. Primjećuju se brojne nelogičnosti, što izaziva sumnju u tačnost podataka. Da bi se sproveo adekvatan monitoring i utvrdilo nulto stanje divljači – lov mora biti privremeno zabranjen. Podaci, koji će biti osnova za planove upravljanja lovištima i formiranja lovnih osnova, moraju poticati od strane stučnih institucija”, ističu iz CZIP.

Dragičević smatra da je  sadašnje stanje, u kom su lovišta data na upravljanje isključivo lovačkim društvima, isto kao da je dato  vuku da čuva stado. ,,Svjedoci smo da godinama  nema nikakvog uređenja i da su lovci, najčešće, istovremeno i krivolovci. To najjasnije vidimo po broju procesuiranih slučajeva. Obično se za one koji budu procesuirani, ispostavi da su članovi lovačkih udruženja, pa ih onda odatle naknadno izbacuju, kao da nisu do tada znali čime se bave”.

Andrea JELIĆ
foto: Ado SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrhovni sud Crne Gore krajem prošle godine naložio Apelacionom sudu da ponovo pokrene postupak u kojem je prvobitno Mašana Čogurića osudio na 20 godina zatvora zbog ubistva braće Danijela i Davorina Ćulafića

 

Pravda je spora, ali dostižna. Kada je riječ o crnogorskom pravosuđu, pravda je prilično spora, dok je dostižnost veoma upitna. To pokazuje i slučaj Borislava Ćulafića iz Murina, koji je 2014. godine prilikom pucnjave u kafiću Moskva na Starom Aerodromu izgubio dva sina – tridesetogodišnjeg Davorina i dvadesetčetvorogodišnjeg Danijela.

Živote ovih mladića je, nakon kraće svađe, okončao dvadesetogodišnji Cetinajnin Mašan Čogurić ispalivši u njih tri hica i pobjegavši sa mjesta zločina. Iako je iz svih tužilačkih i sudskih spisa jasan slijed događaja – jedan mladić naoružan pištoljem lišio je života dva druga mladića, od kojih je jedan bio naoružan metalnim boksem, Borislavu Ćulafiću, unesrećenom ocu koji je ostao bez potomstva, nije jasno kako ni nakon četiri godine nema pravosnažne presude u tom predmetu. Posljednja presuda Vrhovnog suda donesena je krajem prošle godine i njome je poništena drugostepena presuda i slučaj ubistva braće Ćulafić vraćen je na ponovni postupak Apelacionom sudu. Ćulafić za Monitor tvrdi da je cijelo suđenje bilo „obična farsa“ sa podmetnutim dokazima (između ostalih i boks) i tužilačkim opstrukcijama kako bi se stvorio uvid da je bilo riječi o Čogurićevoj samoodbrani.

Čogurića je Više državno tužilaštvo teretilo za krivično djelo teško ubistvo u prekoračenju granica nužne odbrane u sticaju sa krivičnim djelom nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija. U prvostepenom postupku pred podgoričkim Višim sudom dva puta je osuđen na 13 godina zatvora zbog ubistva i sedam mjeseci zatvora zbog nedozvoljenog držanja oružja. U drugom stepenu, pred Apelacionim sudom, preinačena je kazna zatvora na 20 godina zatvora, dok su optužbe za nedozvoljeno držanje oružja odbačene, jer je, po nalazu tog suda, zastarjelo krivično gonjenje za to krivično djelo.

Vrhovni sud je na kraju potvrdio da je zastarjelo krivično gonjenje za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija, što znači da je Čogurić gotovo pravosnažno oslobođen ovog krivičnog djela. Najviša sudska instanca vratila je predmet Apelacionom sudu na ponovno odlučivanje.

Iz presude Vrhovnog suda vidi se nemar sudija, zbog loših rečeničnih formulacija i protivrječnosti, dok se predstavnik tužilaštva nije ni interesovao da zastupa optužnicu i oštećene pred najvišom sudskom instancom. Nemar tužilaca, koji su zastupali optužnicu, vidi se i u odnosu prema unesrećenoj porodici, zbog čega je otac ubijenih Borislav Ćulafić pisao i Vrhovnom državnom tužilaštvu (VDT). Ćulafić je VDT-u podnio prigovor na postupanje Veselina Vučkovića, državnog tužioca u Vrhovnom državnom tužilaštvu, koji nije prisustvovao na nekoliko ročišta pred Apelacionim sudom (a nije poslao zamjenu), dok je u jednom trenutku prekinuo komunikaciju sa porodicom oštećenih. Vrhovno državno tužilaštvo obavijestilo ga je da je prigovor proslijeđen Tužilačkom savjetu, koji još o tome nije odlučivao.

Ćulafić je i tokom postupka pred Višim sudom (bezuspješno) tražio izuzeće postupajućeg višeg državnog tužioca Miloša Šoškića, zbog, kako je tvrdio, opstrukcija postupka. Neobično je da Vrhovnom sudu nije pisao Vučković, koji je zastupao optužnicu pred Apelacionim sudom, već Šoškić. Neobično je i to što Šoškić nije tražio potvrđivanje ili strožu presudu, već da se predmet vrati Apelacionom sudu na ponovni psotupak, što je Vrhovni sud i učinio, s obzirom da su isto zahtijevale obje strane – i tužilaštvo i odbrana.

Otac ubijene braće sumnja da je Šoškić „sinhronizovano“ sa bivšim kolegom tužiocem, sada advokatom Danilom Mićovićem, traži vraćanje na ponovno suđenje u Apelacioni sud. Šoškić je u prvostepenom postupku tražio maksimalnu kaznu od 40 godina, a isti zahtjev ponovio je pred Vrhovnim sudom zbog čega je i tražio vraćanje predmeta drugostepenom sudu.

Ćulafić je za Monitor rekao da očekuje da neće biti povećanja na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora, niti da će biti potvrđena kazna od 20 godina za dva oduzeta života. On smatra da je presudom Vrhovnod suda „nacrtano“ da kazna bude 13 godina zatvora kao prvostepena presuda Višeg suda u Podgorici, a sumnja da kazna može biti manja ili oslobađajuća.

„I za laika, ’presuda’ Vrhovnog suda od 1. decembra 2020. godine je veoma ’čitljivo štivo,  poznatog rukopisa’ crnogorskog sudstva.  Presudu potpisuju predsjednica vijeća Vesna Medenica i članovi vijeća – sudije Petar Stojanović, Stanka Vučinić, Vesna  Vučković  i Svetlana Vujanović. U dostavljenoj mi presudi, dan prije nove 2021. godine, otvoreno se ’crta’ preporuka ili naredba da je 13 godina ’prava presuda’, koja bi, vjerovatno, zadovoljila izvršioca zločina, rođake, kumove, kolašinske trgovce nekretninama i kolašinske svemoćne vlasnike nekretnina – prodavce  skupocenih utrina i davno zapuštenih vrletnih proplanaka s prodajnom cijenom kao u Monaku. Glavnih nalogodavaca ’nezavisnim’ sudijama u Višem i  Apelacionom  i Vrhovnom sudu“, kazao je Ćulafić.

On tvrdi da se sudije Vrhovnog suda u navedenoj presudi slažu sa vijećem sudija Višeg suda Vladimirom Novovićem, Vesnom Moštrokol, Brankom Bošković, Natalijom Boričić i Miljanom Pavlićević, kao i sa vijećem sudija (drugostepenog) Apelacionog suda Sekom Piletić, Milićem  Međedovićem i Ratkom Ćupićem.

„Poslednju nadu za pravičnom presudom imao sam u Vrhovnom sudu. Nakon ove presude  i predlozima da sudije Apelacionog suda ponovo sude i ’isprave prethodne  greške’ ukazane ovom presudom, uz date smjernice za konačno ’očekivanu presudu po želji izvršioca zločina’, ja ovlašćeni predstavnik, otac braće Ćulafić, obavijestiću javnost da li ću i dalje prihvatiti da učestvujem u simuliranim suđenjima, odnosno proceduralnim iživljavanjima nada mnom od strane navedenih sudova i navedenih imena sudija i takozvanih postupajućih tužilaca Miloša Šoškića i pred Apelacionim sudom Veselina Vučkovića, i pristrasnih vještaka koji negiraju stvarnost – nešto što postoji, od kojih nijesam dužan da trpim mentalnu torturu“, pojašnjava Ćulafić.

Borislav Ćulafić tvrdi da se iz obdukcionog nalaza jasno vidi da u slučaju ubistva njegovih sinova ne može biti riječ o napadu na Čogurića. To se, kako pojašnjava, može vidjeti iz ulaznih i izlaznih rana od ispaljenih projektila, koje pokazuju da su njegovi sinovi bili bočno okrenuti prema napadaču.

S obzriom na to da je riječ o velikoj porodičnoj i ljudskoj tragediji, bilo bi lijepo da predstavnici pravosuđa, ukoliko stvarno postoje pravno-proceduralne prepreke, makar pokažu više senzibiliteta i empatije prema žrtvama i nihovoj porodici. Kako Ćulafić navodi u jednom prigovoru VDT-, u kojem ga obavještava da Vučković nije prisustvovao važnom ročištu – „a radi se o likvidaciji dva rođena brata, usred bijela dana, neoženjena i bez potomstva i još dva ljudska bića, majka i ja – otac, pa neka smo iz neke ’seoske zabiti’ sa krajnjeg sjeveroistoka Crne Gore, nas četvoro smo ljudska bića, ostavljena bez osnovnih ljudskih prava – prava na život i prava na potomstvo.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo