Povežite se sa nama

REGION

Sunčao se na Svetom Stefanu?

Objavljeno prije

na

djordje

Da li je Đorđe Prelić bio na Svetom Stefanu ili nije? Da li je Darko Šarić avionom sa aerodroma u Golubovcima odletio za Švajcarsku ili nije? Da li se jedan od najtraženijih kriminalaca iz Srbije Željko Maksimović Maka godinama krije u Crnoj Gori ili ne? Sva ova pitanja lebde u vazduhu. Iz Uprave policije Crne Gore novinarima je u utorak saopšteno da nemaju saznanja da je Đorđe Prelić, optužen za ubistvo francuskog fudbalskog navijača Brisa Tatona 2009. u centru Beograda, tokom ljetnjih mjeseci boravio na Svetom Stefanu.

,,Mi nemamo evidenciju da je legalno ulazilo na teritoriju Crne Gore tokom turističke sezone”, rekao je pomoćnik direktora Uprave policije Vojislav Marković.

Prethodno su mediji u Srbiji prenijeli pisanje beogradskog dnevnika Press da je Prelić, snimljen na plaži u Crnoj Gori u avgustu. Taj list je u članku pod naslovom Tatonov ubica se sunča u Crnoj Gori, naveo da su operativci srpske kriminalističke policije već izvjesno vrijeme sumnjali da se Prelić krije u Crnoj Gori i da uz nečiju pomoć bez problema prelazi granicu sa Srbijom.

On je iz Srbije pobjegao 17. septembra 2009. godine, nekoliko sati nakon što je u centru Beograda, uoči utakmice Partizan – Tuluz, organizovao napad na Francuza. Od brutalno nanijetih povreda Taton je 12 dana kasnije preminuo u beogradskom Kliničkom centru. Prelić je kao organizator zločina u prvoj instanci osuđen na 35 godina zatvora.

Prvo je pobjegao u Holandiju, a policija je imala podatke da je iz Srbije izašao sa lažnim dokumentima i uz pomoć jednog policajca. Iako je ovu informaciju kasnije potvrdio i ministar Ivica Dačić, ime osumnjičenog policajca nikada nije saopšteno niti je protiv njega pokrenuta istraga.

Kasnije je Prelić u Srbiju sa falsifikovanim dokumentima dolazio i odlazio nekoliko puta.

,,Prelić je tokom avgusta boravio u Crnoj Gori. Kupao se na plaži na Svetom Stefanu, a takođe je imao iznajmljen i bungalov pored ekskluzivnog Porto Montenegra u Tivtu, gdje je najam plaćao i do 1.000 eura dnevno”, objavio je beogradski Press.

Policija je sumnje potvrdila kada je jedan turista iz Srbije navodno fotografisao optuženog mobilnim telefonom i fotografiju poslao policiji.

,,Prelić se prema tvrdnjama svjedoka slobodno šetao plažom, a u oči je upao zbog brojnih tetovaža. Poređenjem slika iz arhive jasno se vidi da je to Prelić i da su to njegove tetovaže”, naveli su u srpskom Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Potraga za Prelićem je odmah počela, pa su operativci policije dostavili kolegama u Crnoj Gori sve što imaju, a hapšenje se očekivalo baš u vrijeme godišnjice smrti Brisa Tatona.

Sagovornik Blica blizak pravosuđu, koje je za Prelićem raspisalo međunarodnu potjernicu zbog ubistva Tatona, naveo je da je ,,Prelić u Crnoj Gori bio najbliži hapšenju i izručenju Srbiji”.

Press prenosi svog sagovornika po kome su ,,obavljeni razgovori u Tivtu o određenim dokazima i iskazi su pokazali da je on zaista bio tu”. Po tom izvoru moguće je da je optuženi dobio dojavu da mu je policija na tragu, pa je zato promijenio lokaciju.

,,Neke informacije ukazuju na to da se možda sklonio u Srbiju. Očigledno ima dosta novca i jake pomagače u skrivanju. Očigledno ima i podršku moćnika, jer na neki čudan način van oficijelnih prelaza ulazi i izlazi van Srbije”, napisao je Press.

Posljednji put su mediji pisali o Đorđu Preliću u novembru prošle godine. Tada je Blic objavio da se Prelić krije u Beogradu.

Prema posljednjim informacijama, Prelić je bio u Beogradu od kraja ljeta 2011, otkada su i zaoštreni sukobi dviju navijačkih grupa. Posljedica tog sukoba su i upadi navijača u stanove suparnika, maltretiranja, čak i prebijanja članova porodica – kažu u policiji, i navode da su informacije o ovim dešavanjima do njih došle sa ,,ulice”, jer navijači ne prijavljuju napade, nego sami između sebe rješavaju sukobe.

Ti sukobi su prema podacima policije nastavak dugogodišnjeg rata, koji je izbio nakon što je pripadnicima Zabranjenih zabranjen ulazak na južnu tribinu stadiona Partizan koja podrazumijeva privilegije za koje se sve grupe bore: novac za koreografije i putovanja, preprodaju ulaznica, ali i ono što nijedan klub ne bi priznao, a to je primat u dilovanju droge.

Blic je pisao da je Đorđe Prelić, prema podacima policije, drogu u Beogradu rasturao pod zaštitom odbjeglog Luke Bojovića, koji iz inostranstva pod svojom kontrolom drži sve najvažnije beogradske narko-klanove.

,,Prelić je sa Bojovićem radio nekoliko godina. On je bio Bojovićev čovjek za rasturanje droge na Karaburmi. Poslije ubistva Tatona, pod zaštitom Bojovića, Prelić je i pobjegao u Holandiju, gdje se krio sve do prošlog ljeta”, kazao je izvora Blica u novembru 2011.

U januaru prošle godine sagovornik Blica naveo je da su u istrazi o ubistvu Tatona otkriveni i kontakti koje je ranije Prelić imao sa Lukom Bojovićem. Prelić je poslije ubistva Tatona otišao u Holandiju jer mu je Luka Bojović obećao zaštitu. Bojović je u to vrijeme bio na slobodi i često je boravio u Holandiji, u čijem kriminalnom miljeu ga ne diraju jer je jedan od bliskih saradnika Miloša – Bate Petrovića. Petrović je u Holandiji vođa jedne od najjačih srpskih kriminalnih grupa i veliki suparnik Sretena Jocića, zvanog Joca Amsterdam, koji je takođe dobar dio svoje kriminalne karijere stvorio u ovoj zemlji, kazao je za Blic izvor iz vrha MUP Srbije.

Prelić je u Holandiji boravio sve do ljeta 2010, kada se nakon hapšenja dvojice odbjeglih zemunaca Sretka Kalinića i Miloša Simovića u Zagrebu promijenila situacija među kriminalcima. Bojović je pobjegao iz Srbije sedam dana pošto je Simović, po njegovom naređenju, ranio u Zagrebu Kalinića.

,,Zaštita koju je Prelić do tada imao više nije bila sigurna, jer je i za Bojovićem raspisana potjernica Interpola. Od tada se, prema saznanjima policije, krio u regionu, u Crnoj Gori, a bilo je i informacija da je dolazio u Beograd, čak i da se krije u okolini prestonice”, kazao je u januaru 2011. sagovornik Blica.

Kazne i odšteta

Prvostepena presuda četrnaestorici navijača Partizana izrečena je 25. januara 2011. godine. Oni su prvostepeno bili osuđeni na kazne od 12 do 35 godina zatvora, presudom Višeg suda ili na ukupno 240 godina zatvora.

Apelacioni sud u Beogradu je krajem januara prepolovio zatvorske kazne osuđenima za ubistvo Tatona. Pravosnažnom presudom Apelacionog suda 14 napadača na Tatona dobilo je ukupno 123 godine zatvora, a kazne su im smanjene na sedam do 15 godina zatvora.

Optuženi su prema presudi tokom masovne tuče opkolili Tatona, tukli ga nogama i rukama dok je ležao na trotoaru, gađali ga pepeljarama i čašama i udarali palicama i bakljama. Potom su ga odvukli i pritisli na ogradu stepeništa i namjerno ga bacili sa visine od 4,28 metara u prostor između stepeništa i garaže, a potom se razbježali.

Tatonu su tom prilikom nanijete teške povrede glave i brojne druge povrede, od kojih je 12 dana kasnije preminuo u Kliničkom centru Srbije.

Branioci osuđenih podnijeli su 30. avgusta Višem sudu u Beogradu predlog za ponavljanje krivičnog postupka, ali o njemu još nije odlučeno.

Tatonova porodica podnijela je 16. maja Višem sudu u Beogradu tužbu protiv Republike Srbije, odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova, kojom od države traži odštetu od 300.000 eura. Tužba je podnijeta, kako je tada rekao advokat porodice Slobodan Ružić, zbog ,,pretrpljene nematerijalne štete i duševne boli”, a kao razlog se navodi to što policija nije preduzela ništa da bi zaštitila francuske državljane.

Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić tvrdi da MUP ne snosi krivicu u slučaju ubistva francuskog državljanina Brisa Tatona i da zbog toga nema osnova za tužbu njegove porodice.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ŠKOLA UŽASA MIROSLAVA – MIKE ALEKSIĆA: Zlotvor iz srca tame

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja. Priznanje mlade glumice Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedno od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost iskaza žrtava. Bolno se izdvojilo – Zašto su ćutale?

 

Već danima je profesor i vlasnik škole glume Stvar srca u Srbiji Miroslav – Mika Aleksić u centru zbivanja jedne odurne i nezamislive priče. ,,Iskočio je iz svoje tmine iznenada, jer su njegove uplašene žrtve progovorile iz same utrobe svoje jeze i stida. Taj sram ne pripada njima, ali je pedagog uspeo da sopstveni slom udeli onima koje je slamao”, piše Ljubodrag Stojadinović za Peščanik. Naslov članka je sumoran u svojoj jednostavnosti – Profesor Mika.

Jer ko bi mogao i da posumnja da strahote nad djecom čini neko njegovog kalibra.

,,Neko će reći da stvar još nije gotova, nismo čuli njega i njegovu bajku o dometima posebnog oblika brutalne pedagogije u učenju glume. Mada je profesor Mika bio majstor diktatorske manipulacije, samouzdignuti bog u svom perverznom svetu, gde je sve bilo inverzija i ništa na svom mestu. Iz strogosti dolazi milost za izabrane, i oni su obavezni da se pokore, i da iznenadnu, podarenu bliskost uzvišenog prihvate kao dopušteno nasilje. Ako su suviše mladi, nisu u stanju da vide gde ih vodi takav put ka cilju; ako su deca, ona su nedužna za sve, osim za zlikovce koji ih žigošu svojim neopisivim zlom i oštećuju zauvek”, navodi Stojadinović.

Mlada glumica i nekadašnja studentkinja Fakulteta dramskih umetnosti (FDU) u Beogradu Milena Radulović, prva je, ali ne i jedina žrtva profesora Mike, koja je istupila javnim priznanjem da je, sa 17 godina, preživjela zlostavljanje. Ono koje razara i duh i biće. Silovanje.

Kao da ta trauma nije već bila previše, na sudu je dočekala druga, kada je, više od pet sati, morala da svjedoči o užasima koji su je snašli u Aleksićevoj školi. Mučan je put kojim je krenula. ,,Moraće da govori o najmučnijim detaljima policiji, tužiocu i sudijama, da sebe izloži zlim očima mračne sfere Srbije, koja silovanje ne vidi kao zločin nego kao mužjačko pravo. Po njemu, alfa zveri uzimaju ono što žele, ne polažući računa nikome. Imaće pred sobom advokate odbrane, koji će želeti da je ponize i proglase odgovornom za sunovrat jednog istaknutog pedagoga i profesora glume, kome je svojim javnim istupom uništila karijeru. Još mnogo toga će imati protiv sebe; njena odluka da izloži svoje patnje posrnulom društvu jeste podvig koji nastaje kao lična i opšta epska drama, skoro ravna traumama zbog kojih se drama odigrava”, objašnjava Stojadinović.

Priznanje Milene Radulović ogoljelo je mnoge abnormalnosti balkanskog društva. Jedna od njih je i pitanje sumnjičavih u istinitost priče. Bolno se izdvojilo. Zašto je ćutala?

,,Da li je mogla da sve to kaže ranije? Možda i nije, razumevanje tuđe monstruoznosti kao svoje krivice težak je teret koji pritiska u svakoj fazi sopstvenog mučnog vrednovanja. Strah od toga da kao žrtva ostane kriva za svoju golgotu, ume da odloži svaku čvrstu odluku. Ali brisanje muke sa nasilnikom koje ostaje kao vreli beleg, nije moguće bez otklanjanja bola koji je Milena podelila sa svima nama. Naravno da u tome nije bila jedina, ali je prva probila omertu, taj kodeks ćutanja i čuvanja najstrašnije tajne, bez čijeg otkrivanja nema spasa”, odgovara Stojadinović.

Priča Milene Radulović pokrenula je lavinu. Nina Janković, Aleksandar Radojičić, Milan Marić, Aleksandra Tomić, Jelisaveta Orašanin, Radovan Vujović, Kristina Radenković, Hristina Popović, Dragan Bjelogrlić, Tihomir Stanić, Marijana Mićić, Jelisaveta – Seka Sablić, Milena Vasić, Miloš Biković, Saša Joksimović, Vanja Milačić, Vukota Brajović, Dragana Dabović, Miona Marković, rediteljka Milena Grujić, samo su neke od brojnih javnih ličnosti koje su joj pružile podršku.

Glumica Beogradskog dramskog pozorišta Iva Ilinčić, koja je zajedno sa još par djevojaka prijavila policiji Aleksića za zlostavljanje, za Blic je iznijela svoju priču. ,,Pre nekih godinu dana prvi put sam sebi rekla: ‘Ne, Iva! Mika te nije čeličio za glumu, nije te kao glumicu testirao, nego te je zlostavljao. Veoma te je zlostavljao! I zlostavljao je mnoge druge. I zlostavljaće. Neće se nikad zaustaviti’. Nisam silovana, srećom nemam takvo iskustvo, ali jesam kontinuirano seksualno uznemiravana. Šest godina sam ćutala, negirala, nikom nisam govorila, bukvalno nikome. Bilo mi je jasno da je loše. Kada se dogodilo prvi put, rekla sam sebi: ‘Mika mi je kao otac, nemoguće da se ovo dešava i ne dešava se. A ako se dešava, onda on mene čeliči, hoće da me spremi za surovi svet reditelja, producenata’. Pravdala sam to, odbijala da prihvatim. Ignorisala sam. A onda sam priznala sebi, što je bio ogroman korak”, ispričala je ona.

Glumica Hana Selimović, koja je takođe pohađala školu glume kod Aleksića, na svom Fejsbuk profilu podržala je Milenu, ističući da, iako sama nije bila seksualno zlostavljana, iz škole ,,nije izašla bez trauma”. ,,Milena Radulović je uradila jednu važnu stvar. I u ovako jezivim situacijama je praznik prisustvovati ženskoj hrabrosti i snazi. Ja sam 13 godina išla u tu dramsku grupu. Nisam doživela njen scenario. Ali, odande nisam izašla bez trauma”, napisala je Hana.

Još jedna poznata glumica Branka Katić, koja je u svojim tinejdžerskim danima dvije godine bila član Omladinskog dramskog studija koji je vodio Aleksić, i danas pamti mentalno nasilje kojem su bili izloženi svi polaznici. ,,Nije čas prošao da me nije slao na umivanje. Govorio mi je da sam glupa, a takođe smo imali i jednu epizodu gde mi je zbog igranja sa bendom Zabranjeno pušenje u Hitu meseca, a što je bio deo sticanja radnog iskustva, prakse u srednjoj školi, napravio scenu pred svima i pitao me da li je u redu da se devojčica od 15 godina probija sisama kroz svet… Često bi me i rasplakao. Jednom je zamolio sve ostale da izađu da bi mi zatim objasnio da sve to radi zato što me voli”, ispričala je Katić.

I rediteljka Maja Matković progovorila je o svom iskustvu u školi Aleksića. ,,Danas je Beograd jedno lepše i sigurnije mesto, jer je od danas jedan beskrajno opasan čovek priveden i čeka suđenje. Taj psihopata, pedofil i seksualni predator nam je svima, devojčicama, normalizovao objektivizaciju naših tela kao ‘datost’  života, i znam da ne govorim samo u svoje ime kada kažem da su bile potrebne godine da se repozicioniram u sebi po pitanju moje seksualnosti. Kada si dete u takvoj situaciji, da bi preživeo, potisneš to u sebi, jer je bol preveliki”, napisala je Matković na svom Instagram profilu.

Profesorka na FDU-u u Beogradu Biljana Srbljanović oglasila se na Fejsbuku u objavi u kojoj je objasnila zašto je pogrešno svaljivanje krivice na žrtve i njihove roditelje. Otkrila je i da je često govorila protiv Aleksićeve škole, indoktrinacije, i činjenice da ,,u dječijoj školi radi neko ko je snimao Arkana”. ,,Seksualni zločin, a posebno silovanje, ovo je veoma važno razumeti, nije seks. On je nasilje koje za sredstvo ima polni odnos, neželjeni i nedozvoljeni dodir, bludne radnje koje nisu sebi svrha: silovatelj pre svega vrši nasilje nad ličnošću žrtve, podmukli atak na njenu dušu i biće, na njenu ljudsku vrednost, poništavanje svega što ona predstavlja kao osoba. U ‘školu’ Miodraga Aleksića upisivana su deca koje je on lično, svojom rukom, birao između stotina i stotina mališana, uzrasta već od samo pet ili šest godina. On je tu decu onda uzimao pod svoje, odgajao ih, uzgajao, zalivao, pratio kako rastu, oblikovao, mesio, menjao im psihu i strukturu ličnosti, oblik ponašanja, godinama, strpljivo, iz najmračnijih pobuda, čekao da napupe, da još malo pa skoro skroz sazru, da bi ih, u trenucima njihove najveće ranjivosti i potpunog poverenja, najstrašnije izdao, najbolnije povredio, najmonstruoznije napao. On je, obljubom devojčica koje su ga godinama gledale kao očinsku figuru i osobu od najvećeg autoriteta u njihovim životima i to na način da ga poštuju i cene više od samih roditelja, decu izdao na najmonstruozniji način”.

Srbljanović navodi da je pitati djevojku koju je, sa sedamnaest godina, sa predumišljajem, više puta silovao čovjek od šezdeset godina, a što se nisi bunila, što si se u školu vraćala – bolesno. ,,Recite to sebi glasno: ona je imala sedamnaest godina, on šezdeset. On je pripremao da u ćutnji trpi zločin, od njene jedanaeste godine. Ponovite to nekoliko puta. Pa onda, ako opet isto pitate, shvatite da ste deo te bolesti”.

I dok svakog dana pristižu nove ispovijesti zlostavljanih Aleksićevih učenica, šok i užas odjeknuli su i u Bosni i Hercegovini, nakon otvorenog pisma koje je na portalu Tačno.net objavila ugledna dramska umjetnica Hasija Borić. Borićeva u pismu podsjeća na ,,one mučne i strašne dane boravka i školovanja u Dramskom studiju u Sarajevu”, koje opisuje kao ,,leglo seksualnog zlostavljanja učenica i učenika, samo na podmukliji i sofisticiraniji način”. Ona tvrdi da je nekadašnji profesor scenskog govora Miroslav Avram, poznati reditelj i direktor Kamernog teatra 55, profesor na Akademiji scenskih umjetnosti (ASU), koji je i potpisao mnoge tekstove za filmove i serije, seksualno napastvovao mlade studentkinje glume. Borićeva je i profesoricu Katicu Dorić – Lešić optužila da je znala za činjenja profesora Avrama, a da nije reagovala. ,,Šta smo mi, maloljetne, tad znale o glumi? Vjerovale smo svom profesoru. Polako smo se počele buniti, jedna drugoj povjeravati, ali smo uglavnom šutile. Vi ste to znali, naši profesori”.

Na Fejsbuk stranici pod nazivom Nisam tražila osvanulo je mnoštvo anonimnih iskaza žrtava seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u regionu. Preteško ih je čitati.

Nakon što je više studentkinja sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu na toj stranici podijelilo svoje ispovijesti, reagovala je i rediteljka Jasmila Žbanić koja ih je posavjetovala da svoje nasilnike prijave pravnim putem. ,,Razgovarala sam sa dekanom Akademije Srđanom Vuletićem, profesoricama i profesorima ASU od kojih imate punu podršku. Već ovakvim načinom organizovanja uspjele ste pokrenuti važan proces – ne samo u našoj profesiji nego u cijelom društvu gdje se dešavaju isti obrasci uznemiravanja/zlostavljanja žena”, napisala je Žbanić.

No, da li će, i šta priča Milene Radulović još izbaciti na površinu? ,,Koliko zlostavljača dece živi uglednim, udobnim životom, sigurni da su njihove tajne zauvek nedostupne? Oni nijesu zaustavljeni, imaju moć da zataškaju postojanje svog paklenog lica. Na primer, pedofilski kružok u elitnoj politici, o čemu je govorio, pa zaćutao Igor Jurić. Ili, zašto crkva tako uporno čuva svoje ugledne pedofile, koji još propovedaju i činodejstvuju, sa verom u boga”, zaključuje Stojadinović.

Kakvo smo mi to društvo?

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

REGION

DRUGAČIJE OBILJEŽAVANJE „OLUJE“ U HRVATSKOJ: Dan koji težinu tek treba da dobije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se potpredsjednik Vlade Boris Milošević. To je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995

 

Hrvatska je proslavila Dan domovinske zahvalnosti i totalno je zadovoljna načinom na koji je to napravila. Konačno su se na proslavi u Kninu pojavili Srbi, odnosno pojavio se samo jedan i to potpredsjednik Vlade Boris Milošević, što je izazvalo oduševljenje političkog establišmenta, koji je, kao nikada do sada, govorio o zločinima nad Srbima i patnjama koje je oko 200.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti preživjelo tog vrućeg augusta 1995.

Incidenata nije bilo. Dobro, ustaše okupljene oko notornog pukovnika HOS-a Marka Skeje, urlali su ustaški pozdrav „Za dom spremni”, ali tek kada su se svjetla reflektora ugasila i kada se vrh države povukao s pozornice. Do tada ih je na lancu držala Vojna policija. Ista ona koja je, skupa s pripadnicima MUP-a, tokom i nakon Oluje, mjesecima promatrala čerečenje mrtve lešine takozvane Republike Srpske Krajine, kompletne infrastrukture na tom području, paljenje svega što se zapaliti dalo od nepokretne imovine protjeranih Srba, ubijanje između jedne i dvije hiljade nesretnika koji su poslušali ciničnu poruku predsjednika Franje Tuđmana, koju je svako malo emirtirao državni radio i kojom su pozivani da ostanu u kućama, jer im se ništa neće dogoditi.

Na kraju se ni tada, a ni do dana današnjeg, apsolutno ništa nije dogodilo ubicama koji su sa zemlje i iz zraka mitraljirali i avionskim bombama zasipali kolonu nesretnika u bijegu, čak i kada su, kao u Dvoru bili na samoj granici RH ili na Petrovačkoj cesti, kada su tu granicu već prešli.

„Žalimo za žrtvama”, naglasio je premijer Plenković misleći na srpske civile i to je baš lijepo od njega, kao i to da je zločine nazvao „ružnim ožiljkom” na inače „pravednom licu” Domovinskog rata. Zločine je nazvao „posrtajem”, što je konstrukcija koja baš nimalo ne bi trebala zadovoljiti porodice žrtava, ni ljudi iz kolone, čije patnje do dana današnjeg nisu priznate.

Sa željom da se te žrtve priznaju, da se zločinci kazne, da se poprave uvjeti u kojima žive preostali Srbi u Hrvatskoj i da se konačno, kako je rekao, „prekine spirala mržnje”, u Knin je došao Boris Milošević, potpredsjednik Vlade i predsjednik Srpskog narodnog vijeća, kojem je prije Oluje u jedinice HV-a mobiliziran otac, koji je poslan da od sunarodnjaka „oslobodi” vlastitu majku. Nažalost, nije je zatekao živu, jer su je na ognjištu ubili njegovi suborci.

Milošević je zbog dolaska najsnažnije napadnut od strane dijela vlastitih sunarodnjaka, pogotovo na društvenim mrežama. Mnogi su ovog hrabrog čovjeka proglasili izdajnikom srpskog naroda. Sam Milošević, pomirljivo im je poručio da u Knin nije došao slaviti, nego pokušati smanjiti nacionalističke tenzije u društvu i napraviti iskorak kako bi i srpske žrtve konačno bile priznate i kako bi se hrvatske vlasti podsjetilo da ratni zločini ne zastarijevaju, te da bi konačno mogli nekoga i kazniti za stotine bezrazložnih smrti prije četvrt stoljeća.

Najveći skandal izazvao je predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović, odlikovavši jedinice HVO-a, pa je tako odlikovanje primio i Zlatan Mijo Jelić, kojega pravosuđe BIH traži zbog optužbi za ratni zločin u Mostaru. Jelića i njegove kamarade, mnogi u Mostaru pamte od početka rata kada je na Veležovom stadionu postrojavao mladiće s kojima je urlao ustaški pozdrav i pjevao pjesme o ustaškim koljačima Juri i Bobanu, tako da su mnogi Milanovićevu gestu doživjeli kao pokušaj pridobijanja desnice, a to je posao na kojem se već opekao.

Milanović je, poput premijera Plenkovića, naglasio kako je, doduše, bilo nekakvih „grešaka” i „zločina koji su nas koštali”, ali je „Hrvatska ispravila tu grešku”, iako nije jasno kako, jer za ubijanja nije bilo kažnjavanja počinitelja, a kada bi i bili kažnjeni, kao u slučaju ubojice bake Borisa Miloševića, onda ih je dobri predsjednik Tuđman pomilovao.

Ostat će zapamćeno da je Milanović izrazio oduševljanje Miloševićevim dolaskom na u Knin, naglasivši da se radi o proslavi, a ne komemoraciji, iako je sam Milošević danima ponavljao da u Knin ne dolazi slaviti.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je jučer s komemoracije žrtvama Oluje u Rači da se Srbe ne smije tjerati da slave ubijanje Srba, misleći vjerojatno i na Borisa Miloševića. Izgleda da je Vučić zaboravio koliko je famozna briga Srbije za Srbe u Hrvatskoj koštala njegove sunarodnjake. Zaboravio je ulogu Srbije u rasplamsavanju rata, zaboravio je na granicu Virovitica – Karlovac – Karlobag, za koju se kao Šešeljev učenik i sam zalagao, zaboravio je da je Slobodan Milošević s Franjom Tuđmanom dogovorio „humano preseljenje” stanovništva i da su Srbi tog ljeta 1995. ostali sami, bez pomoći Srbije, ali i bosanskih Srba, koji su s druge strane granice mirno promatrali što se događa u Krajini. „Nemoj nas više braniti, brigom ćeš nas saraniti”, poručio je 90-ih Đole Balašević Slobi, a mogli bi tako i Srbi iz Hrvatske poručiti Vučiću, Vulinu, Dačiću i ostalim dušebrižnicima nakon čijih izjava obično u životu dobiju jedan problem više.

Uglavnom, sutra je novi dan i riječi koje su u Kninu izgovorili političari, pravu će težinu dobiti tek ako budu pretočene u politiku. Ako se, kako je nedavno rekao politički vođa Srba u Hrvatskoj i predsjednik SDSS-a Milorad Pupovac, „stavi krst na mržnju”. Ako se konačno zakonom zabrani bilo kakvo, pa i komemorativno, uzvikivanje ustaškog pozdrava pod kojim su ustaše provodile genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, ako se ispravi civilizacijska sramota Republike Hrvatske u kojoj ni 25 godina nakon što im je namjerno uništena infrastruktura s namjerom da se kući nikada ne vrate, sva srpska sela dobiju vodu, struju i ostale uvjete u kojima žive ostali građani, ako se zločini počnu kažnjavati i ako se Srbima priznaju žrtve koje su proživjeli.

Ako toga ne bude, današnja će proslava biti zabilježena tek kao igrokaz i pokušaj umivanja lica mlade članice Evropske unije. Lica koje nije dovoljno umočiti u vodu, nego je potrebno puno više truda da se politika etničkog čišćenja koju je zakotrljao Franjo Tuđman čim je osvojio vlast, a osvojio ju je na antisrpskoj retorici, konačno zaustavi.

Saša KOSANOVIĆ

Minisar Medved  odao počast srpskim civilnim žrtvama

– Raduje me da su sve poruke iz Knina upućene hrvatskom narodu bile usmjerene u jednom cilju, a to je optimizam i stvaranje ozračja za perspektivu Hrvatske, a poglavito ono što je dugi niz godina prisutno, a to je povjerenje, rekao je Tomo Medved, minstar hrvatskih branitelja, poslije obilježevanja godišnjce Oluje u Kninu.

Medved je rekao da mu nije bilo teško donijeti odluku o odlasku u Grubore, gdje su pojedinci iz hrvatskih postrojbi počinili ratni zločin.

– Ono što moramo učiniti dodatni napor jest upravo kroz uspostavu povjerenja odati počast svim civilnim žrtvama. Civilne žrtve i odavanje počasti njima je civilizacijski doseg i obveza svih nas da damo svoj doprinos kako bi i ti ljudi, koji su možda negdje i zaboravljeni kao žrtve, da naše društvo smogne snage i kroz odavanje počasti svim civilnim žrtvama Domovinskog rata, bez obzira na nacionalnu pripadnost, da pokažemo da je Republika Hrvatska danas kadra uspostaviti takve odnose koji garantiraju perspektivu za mlade naraštaje, rekao je Medved.

I splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić pozvao je u srijedu u Kninu na pomirenje i povratak izbjeglih građana srpske nacionalnosti te gradnju zajedničke budućnosti, podsjetivši pritom na sve nevine žrtve borbe za slobodnu i nezavisnu Hrvatsku. On je na misi za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje u Domovinskom ratu izrazio zabrinutost nekim pojavama „korova i šikarja u Lijepoj našoj”, kao što su odnos broja rođenih i umrlih; starost stanovništva; napuštanje i odlazak mladih i obitelji u druge sredine; nezaposlenost i nedovoljna primanja; nepravde i pojave kriminala. „Među tim pojavama posebno se izdvajaju u šikarje obrasli domovi i ognjišta izbjeglih građana Hrvatske srpske nacionalnosti”, rekao je Marin Barišić.

R.M.

Komentari

nastavi čitati

REGION

ŠPIJUNSKA AFERA TRESE SRBIJU: Mnogo buke, malo detalja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Snimak špijunskog djelovanja ruskih službi u Srbiji je nametnuo pitanje budućih odnosa Srbije sa Rusijom. Vučić uvjerava javnost da se ti odnosi neće mijenjati i da Srbija ne želi “novu 1948.”. No, neki anlitičari ukazuju da su odnosi Beograda I Moskve ozbiljnije poremećeni nego što se to na prvi pogled čini

 

Nova špijunska afera trese Srbiju. Aferi Krušik, fabrike iz namjenske industrije Srbije, navodnoj prodaji srpskog oružja Ukrajini, pridružio se snimak objavljen na Youtube prema kojem ruski obavještajac razmjenjuje sa penzionisanim potpukovnikom Vojske Srbije plastične kese nalik onima iz samoposluga. Potonji potom u automobilu prebira pare koje je, izgleda, dobio od stranog obavještajca.

Srpske vlasti se ne odlikuju transparentnošću kada su ovakvi slučajevi u pitanju, pa je iznenađujuća brzina kojom je potvrđena autentičnost snimka i još otkriven identitet ruskog obavještajca. „Snimak je autentičan i na njemu se nalazi ruski obavještajac Georgij Kleban“, kazao je medijima Relja Željski, načelnik analitike Bezbednosno informativne agencije (BIA).

Upitan o uticaju špijunske afere na odnose Srbije i Rusije, predsjednik Aleksandar Vučić, koji treba da se 4. decembra sretne u Moskvi sa Vladimirom Putinom je rekao kako mu nije jasna logika u čitavom špijunskom događanju. Naveo je da Srbija ničim nije ugrozila ruske interese i da se nada kako šef ruske države nije bio obavješten o tom djelovanju. „Sve će nas ovo natjerati da još snažnije radimo na vojnoj neutralnosti Srbije, i Srbija se neće okretati ka NATO“, naglasio je Vučić. Javnost je uvjeravao da se odnosi sa Rusijom neće mijenjati i da Srbija ne želi „novu 1948”.

Mnogo je buke ali mnogi detalji o aferi nijesu poznati ni nakon Vučićevog obraćanja. Kako je primjetio Predrag Petrović, izvršni direktor nevladinog Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku, ne zna se čak ni da li je i šta je dato za novac koji ruski obavještajac na snimku daje penzionisanom potpukovniku Vojske Srbije Z.K.

Ljubodrag Stojadinović, penzionisani pukovnik, kolumnista portala Peščanik, smatra kako snimak ostavlja upečatljiv utisak o špijunskom amaterizmu. „Zašto bi ti ljudi, upleteni u naivni dramolet, uopšte nosili kese? Zbog čega bi potpukovnik u kolima brojao pare?” upitao se Stojadinović. On smatra da je tek neozbiljno ukoliko je srpski potpuknovnik predao papire koji bi mogli da budu dio ratnog plana. Nije vjerovatno da postoji bilo šta iz te oblasti što Rusi ne znaju, a i ako postoji, takvi papiri se mijenjaju istog trenutka kad se sazna da više nijesu tajna.

Predrag Petrović postavlja i pitanje zašto se čekalo gotovo godinu da snimak bude objavljen i zašto je Savet za nacionalnu bezbednost zasijedao četiri dana po objavljivanju snimka. „Meni to sve izgleda kao odlična prilika da afere koje pogađaju Srpsku naprednu stranku, pokušaju da se skrajnu i zataškaju – afera Krušik, plagirani doktorat Siniše Malog …”, rekao je Petrović.

Vučić je aferu stavio i u kontekst napada na srpsku namjensku industriju. Kako je fabrika Krušik važan dio te industrije, najnovija afera tvrdi on, dio je koordinisanih napora stranih službi da u Srbiji bude uništena proizvodnja naoružanja.

Petrović je podsjetio kako su se na račun Krušika bogatile privatne firme, prije svega GIM, koja je u vezi sa Brankom Stefanovićem, ocem ministra policije Nebojše Stefanovića. „Ukoliko moramo da razmišljamo o nasrtajima na namjensku industriju, onda su to korupcija i kriminal unutar Srbije, a ne niko spolja“, naglašava Petrović.

Petrović ne vjeruje da bi afera, sudeći po dostupnim inormacijama mogla uzdrmati odnose Moskve i Beograda. „Odnose Rusije i Srbije može da poremeti izbor – da li Srbija želi da se približava Zapadu ili Rusiji. Ukoliko je strateški interes Srbije da ulazi u EU i da pripada zajednici zapadnih država, onda će morati i da na drugačiji način reguliše odnose i interese sa Ruskom Federacijom”, navodi Petrović.

Vučić je ruskom ambasadoru u Beogradu, uputio pitanje – „Zašto?” Upitan da li će to isto pitati i Putina, Vučić je uzvratio „Šta ću da razgovaram sa predsednikom Putinom, to je za nas dvojicu. U četiri oka ćemo da razgovaramo.”

U Kremlju vjeruju da ništa neće baciti sijenku na Vučićevu posjetu, izjavio je portparol ruskog predsjednika Dmitrij Peskov. „Svjesni smo činjenice da postoje određene strane koje bi voljele unaprijed da prekinu tu posjetu i ubijeđeni smo da to neće moći da učine”.

Marija Zaharova, portparolka Ministarstva spoljnih poslova Ruske Federacije, objavljivanje snimka je nazvala „provokacijom uoči sastanka na najvišem nivou”. No, istovremeno je rekla i da „ne razumije saopštenje srpske vlade da je situacija veoma ozbiljna”.

Novinar iz Moskve Roman Dobrokhotov ukazuje pak da GU, Glavna uprava Generalštaba Oružanih snaga Ruske Federacije ne može da izvodi operacije bez znanja vrhovnog komandanta, u ovom slučaju Putina. „Specijalne službe Srbije ponijele su se profesionalno, a političko rukovodstvo je uplašeno… Vučiću je glavni zadatak bio da pokuša da nekako riješi situaciju, a da se ne svađa sa Moskvom”, ocijenio je Dobrokhotov.

Dobrokhotov, urednik ruskog sajta Insajder koji je uradio više istraživanja vezanih za GU, smatra da Rusija odavno i otvoreno u balkanskim zemljama vodi „informacioni rat”. Ona želi da oduzme suverenitet Srbiji i drugim balkanskim zemljama i da učini sve kako ne bi dospjele pod okrilje NATO.

Othon Anastasakis, britanski ekspert za jugoistočnu Evropu, smatra da je Srbija jedna od zemalja gdje se odvija takmičenje obaveštajnih službi – istočnih i zapadnih u geopolitičkim igrama. „Podjele unutar zemlje olakšavaju tu vrstu takmičenja obavještajnih sektora Istoka i Zapada na tlu Srbije.” On ukazuje da Moskva izaziva unutrašnje podjele u državama-kandidatima za članstvo u EU koje su najranjivije, kako bi imala saveznika. „Srbija je u tom smislu najpogodnija, zato što postoji podrška u srpskom narodu za Rusiju, kao i za Putina lično.”

 Relativno skromna špijunska afera mogla bi da bude iskorišćena za niz još teško čitljivih političkih poteza. U Srbiji najavljuju donošenje deklaracije o „političkoj nezavisnosti i vojnoj neutralnosti“. Puštanje u opticaj „političke nezavisnosti“ za vojno-političkog komentatora Aleksandra Radića je povezano sa izborima. „Ukoliko nemate neke velike uspjehe kojima možete da se pohvalite pred građanima Srbije, onda dobro zvuči da je Srbija drugačija od ostalih zemalja, i da smo samostalni u odnosu na sve ostale. Nakon loših vijesti koje su stigle iz EU, čini mi se da Vučić prepoznaje momenat da ponudi naciji sliku neke alternative. To je donekle i poruka EU: „učinite nešto oko ubrzanja evropskog puta Srbije ili ćemo biti prinuđeni da tražimo neki drugi put“, kaže Radić.

Spoljnopolitički komentator Boško Jakšić je za Dojče vele kazao kako smatra da su odnosi sa Rusijom ozbiljnije poremećeni nego što se to na prvi pogled čini”.  Vučića čeka veoma težak razgovor sa Putinom i mislim da Rusija neće lako odustati od Srbije kao posljednjeg uporišta svojih interesa na Zapadnom Balkanu“.

Aleksandar Radić procjenjuje da će afera neminovno umanjiti autoritet ruskog političkog i vojnog uticaja u Srbiji. On zaključuje: „Stvorena je slika o tome da saradnja nije toliko iskrena s ruske strane. Bar ne onoliko iskrena koliko to očekuje veći dio srpskog javnog mnjenja“.

 

Zabrinutost Stejt departmenta

U prvoj reakciji, Stejt department je izrazio zabrinutost zbog izveštaja o ruskom uplitanju u Srbiji. „Sjedinjene Države podržavaju napore Srbije da istraži ovaj incident i podstiču Vladu da odgovorne za ove nezakonite aktivnosti smatra odgovornim, u skladu sa vladavinom zakona”, rekao je portparol Stejt departmenta.

RFE je imao uvid u izvještaj Ministarstva odbrane SAD od maja ove godine prema kome je na Zapadnom Balkanu Srbija najpopustljivije okruženje za ruski uticaj. Navodi se da su bilateralni odnosi Srbije i Rusije bili na znatno nižem nivou prije dolaska na vlast SNS, na čelu sa Vučićem 2012. Ministarstvo ocjenjuje da je ta saradnja rezultirala potpisivanjem ugovora o strateškoj saradnji u novembru 2013, kao i da jedino Srbija na Zapadnom Balkanu ima potpisane ugovore o saradnji u oblasti bezbjednosti. Naglašava se da jedino Srbija učestvuje u zajedničkim vojnim vježbama s Rusijom, najmanje dva puta godišnje od 2014, kao i da blagonaklono gleda na pomoć prilikom nabavke vojne opreme.

Navodi se da Srbija odbija da ide ka članstvu u NATO-u, ali je članica programa Partnerstva za mir i da su SAD njen najaktivniji vojni partner. „Srbija ima više nego dvostruki broj angažmana sa SAD-om nego s bilo kojom drugom državom. Međutim, manjak transparentnosti u strateškim i operativnim prioritetima Srbije komplikuje saradnju u oblasti odbrane”, navodi se u izvještaju.

Ministarstvo navodi kako postoje dokazi da Rusija podržava separatistički pokret bosanskih Srba, na čelu s Miloradom Dodikom, s ciljem da spriječi ulazak BiH u NATO i EU.

Američko ministarstvo odbrane smatra da je Rusija na Zapadnom Balkanu odlučna da odbije uticaj Evropske unije i SAD i umanji djelovanje NATO. SAD i EU ne mogu sebi priuštiti ambivalentnost na Zapadnom Balkanu, jer takav pristup otvara vrata „ruskom malignom uticaju”, zaključuje Ministarstvo odbrane SAD.

 

Kosovo i ostale igre

Rusija Srbiji neće biti toliko privlačna kada bude riješeno pitanje Kosova, smatra Maksim Samorukov, zamjenik glavnog urednika moskovskog Karnegi centra. Zato Rusija smatra kako je njen interes da pitanje Kosova ne bude riješeno, tvrdi ovaj analitičar. Po Samorukovu Srbiji je potrebna Rusija na međunarodnom nivou i njena moć u UN kako bi spriječila potpuno priznanje Kosova.

„Zapadni Balkan nije prioritet za Rusiju i ona nije spremna da u region uloži mnogo novca ili napora, ali ne želi ni Zapad na Balkanu,” kaže Samorukov. „Geopolitički limbo u kome se region trenutno nalazi je idealan za Rusiju. Ni potpuna stabilizacija, ni potpuna destabilizaciju, već nešto između. Rusija ne želi da zamrznuti konflikti na Balkanu budu riješeni, jer oni drže Zapadni Balkan dalje od NATO i EU. No, Rusija ne želi ni da ti konflikti postanu aktivni, jer i ona ima svoju crvenu liniju.”

Samorukov ilustruje: „Rusija želi da Milorad Dodik uspori saradnju Bosne i Hercegovine sa NATO i EU. No, ne i da Dodik proglasi nezavisnost RS, jer bi to Rusiju stavilo u veoma neugodan položaj da mora da bira – da li da nastavi da podržava Dodika ili ne, te da postane aktivnija u regionu.”

Samorukov smatra kako Srbija ne zauzima tako važno mjesto u Rusiji, kao što Rusija zauzima u Srbiji. No on misli a da je vladajuća elita u Srbiji, uprkos iskazivanju prijateljstva sa Rusijom, ipak prozapadna. „Niko više u Srbiji nije spreman da se bori za Kosovo, ono je za njih adut u pregovorima sa EU. Mislim da je glavni prioritet aktuelne vladajuće elite u Srbiji prozapadna orijentacija, koja treba da im pomogne u drugom prioritetu – da ostanu na vlasti što je duže moguće.”

 

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo