Povežite se sa nama

MONITORING

SUTORINA: Na pjeni od istorije

Objavljeno prije

na

Kopnene granice Crne Gore dugačke su nešto preko šest stotina kilometara. Šanse da desetu godišnjicu obnavljanja nezavisnosti ova zemlja dočeka razgraničena sa susjedima gotovo da ne postoje. Zasad je utvrđena samo granica sa Albanijom dugačka oko 170 kilometara. Oko granice sa Hrvatskom muke se muče oko Prevlake; utvrđivanje granice sa Srbijom nije ni počelo jer se Beogradu ne sviđa što Crna Gora namjerava da definiše granicu sa Kosovom; pregovori oko granice sa kosovskim vlastima traju. Najdužu granicu od 268 kilometara Crna Gora ima sa Bosnom i Hercegovinom, a na njoj je ovih dana nikla – Sutorina.

Početkom novembra na sva zvona je udaralo kako je Crna Gora utvrdila granicu sa Bosnom i Hercegovinom. Uredno je prećutano da je odluka Vijeća ministara BiH, koje je utvrdilo predlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore,

tek dio procedure.

Istrovremeno sa predlogom vijeća ministara u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine stigao je predlog rezolucije o Sutorini poslanika Socijaldemokratske partije Denisa Bećirovića, kojim traži da to zakonodavno tijelo predlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore ocijeni neprihvatljivim, neutemeljenim i štetnim. Bećirović tvrdi da

da Crna Gora ne može dokazati vlasništvo nad Sutorinom.

Parlament je odgodio izjašnjavanje o Predlogu rezolucije o Sutorini do 27. februara, kada bi trebala biti završena javna rasprava o statusu teritorije. U međuvremenu Ustavnopravna komisija Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH zakazala je javnu raspravu za 24. februar.

Zagovornici ideje da Bosna i Hercegovina ima izlaz na more u Boki tvrde da je Crna Gora nesavjesni posjednik Sutorine i da ,,Crnogorcima nedostaje pravni papir”, koji ,,mogu dobiti ako Predsjedništvo BiH i Parlament usvoje Prijedlog granica sa Crnom Gorom. Crna Gora će prvi put imati Sutorinu”. Riječ je o sedam kilometara obale sa rijekom i mjestom Sutorina, Igalom, Njivicama i drugim selima.

Stvar, naravno, ima istorijske korijene. Istoričari objašnjavaju kako je, da bi na jugu i sjeveru izbjegla neposredni dodir s Mletačkom Republikom, tim svojim neugodnim susjedom, Dubrovačka Republika 1718. Turskoj ustupila svoj posjed Klek s izlaskom na more u Neumu i posjed Sutorinu u Boki Kotorskoj. Tako je Bosna i Hercegovina, kao turski posjed, na dva mjesta dobila izlaz na more, čime je Dubrovnik bio razdvojen od Mlečana. ,,To je ostao otomanski teritorij, nominalno i nakon Berlinskog kongresa i okupacije i računao se dijelom Bosne i Hercegovine u austrijsko vrijeme”, objasnio je u izjavi za Al Jazeeru istoričar Ivo Banac.

Po njegovim riječima, u razgraničenju pri uspostavljanju federalnih jedinica Jugoslavije 1945. godine crnogorski partijski čelnik Blažo Jovanović predložio je Đuru Pucaru-Starom, kolegi iz BiH, razmjenu teritorija između NR Bosne i Hercegovine i NR Crne Gore tako da Crna Gora preuzme sutorinski pivot za jedan šumski prostor u slivu Sutjeske. ,,Nisam istraživao jesu li taj dosta informalan dogovor ratificirale skupštine Bosne i Hercegovine i Crne Gore. U svakom slučaju, od 1945. Sutorina se u FNRJ/SFRJ računa kao dio Crne Gore i kao takva je tretirana i od Bandinterove komisije”.

Crnogorskoj javnosti servirane su oko Sutorine razne priče. Jedna kaže da je riječ o beznačajnom pitanju koje ,,određeni krugovi i partije u BiH” pokreću iz dnevnopolitičkih interesa. Po drugoj, tu nešto muti Srpska pravoslavna crkva, odakle izvire treća teorija da je riječ o zavjeri da se, problematizovanjem graničnih sporova, spriječi ulazak Crne Gore u NATO iza čega, logično, stoje Rusi.

Nije se lako snaći u bosanskohercegovačkim političkim prilikama. Kad se odlučivalo u Parlamentarnoj skupštini SDS je bio protiv zaključaka, SNSD i SBB nisu bili u sali, dok su, kako prenose bh mediji, zastupnici nekih stranaka „šarali” – od podrške ili protivljenja, preko suzdržanosti do neglasanja. Među Srbima u BiH je slično. Dok, Slavko Vučurević, gradonačelnik Trebinja iz PDP-a, kaže da je ,,na Sutorinu stavljena tačka” i da ona pripada opštini Herceg Novi, predsjednik republike Srpske Milorad Dodik govori kako bi bio rad da BiH ,,dodirne” more.

,,Sutorina je najatraktivnija lokacija na cijelom Sredozemlju, ne postoji bolja turistička lokacija za izgradnju megahotela. To će biti naša Antalija ukoliko dobijemo ovaj spor. Kada dođete u velike turističke centre sa 100 hotela, to isto se može uraditi u Sutorini”, kazao je prof. dr Anton Jakauc na tribini Čija je Sutorina-od zablude do istine u organizaciji Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini.

,,Ako budemo mudro uradili, stvar će ići pred Međunarodni sud pravde u Hagu. Prva stvar koju će Sud pitati Crnu Goru je kako mogu dokazati vlasništvo. Oni to ne mogu dokazati jer ćemo mi dati Sudu Ustav FNRJ donesen 31. januara 1946. godine u čijem članu 12. stoji da se promjene granica mogu vršiti, ali to mora usvojiti Narodna skupština FNRJ na saveznom nivou uz saglasnost republika”, tvrdi profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Suad Kurtćehajić, koji najčešće istupa u ime neformalne grupe ,,za povratak Sutorine” u sastav BiH.

,,Imamo nedvojbene dokaze da je Sutorina naša i Crna Gora će izgubiti ovaj spor pred Međunarodnim sudom”, tvrdi Kurtćehajić.

Zlatko Lagumdžija, ministar vanjskih poslova BiH u odlasku, u analizi na svom blogu, upozorio je kako se pokretanje pitanja Sutorine pokušava iskoristiti za ostvarenje ratnih planova s konačnim ciljem uništenja BiH. ,,Vjerujem u dobre namjere onih koji traže da Sutorina po pravdi, povijesti i geografiji bude dio BiH. Nažalost, ovdje nije riječ o dobrim namjerama i lijepim željama, već o međunarodnom pravu. Sada na scenu izlaze oni koji svjesno daju podršku Sutorini kao bosanskohercegovačkom moru, ali sa sasvim drugim motivima, jasnim i stvarnim namjerama da se ‘raspakiraju’ međunarodno priznate granice BiH i stvori pravni okvir za njeno komadanje”.

Na problematizovanje pitanja čija je Sutorina vlast u Crnoj Gori je reagovala oštro. ,,Sutorina je dio Crne Gore zauvijek”, kazao je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i precizirao da Crna Gora o tome neće nikada pregovarati i neće prihvatiti arbitražu i Međunarodni sud pravde. Vujanović je prethodno zbog Sutorine odgodio postavljenje ambasadora Crne Gore u Sarajevu.

Premijer Milo Đukanović sasvim se uživio u bajku koja kazuje da mu je uvijek bila na srcu samo i jedino cjelovitost BiH: ,,Da sam ja neko ko tamo učestvuje u političkom životu napamet mi ne bi padalo da otvaram pitanje validnosti tzv. avnojevskih granica, jer su avnojevske granice nešto što čuva Bosnu i Hercegovinu sve ovo vrijeme, upravo od ataka sa raznih adresa da se rasparča BIH”. Odbacio je mogućnost da Crna Gora pristane na međunarodnu arbitražu.

Arbitražnu komisija za Jugoslaviju u vrijeme njenog raspada činili su predsjednici ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Italije, Španije i Belgije. Poznata je po imenu njenog predsjednika, Francuza Roberta Badintera. Badinterova komisija je 1992, godine propisala: „Demarkacione linije između Hrvatske i Srbije ili između Srbije i Bosne i Hercegovine ili, eventualno, između drugih susjednih nezavisnih država, moći će da se mijenjaju samo putem slobodnog i međusobnog dogovora. Ako se ne dogovori suprotno, ranije granice poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo. To je zaključak na koji navodi princip poštovanja teritorijalnog ,,status quo” i naročito princip: ,,uti posidetis juris qui”. To načelo znači da država stiče one državne granice koje je zatekla u trenutku proglašenja državne nezavisnosti. Smatra se opštevažećim u svijetu.

Pošto su nalaze Badinterove komisije priznali svi, teško je vjerovati da će BiH sada uspjeti da ikoga ubijedi kako se treba vratiti AVNOJ-u ili Berlinskom kongresu. Na drugoj strani, Crna Gora će, i ako se ispostavi da je u ovom slučaju imala sreće, vrlo vjerovatno nastaviti da razvlači i preskače razne važne državne poslove, uključujući i razgraničenja i da, do daljnjeg, važi za ,,primjer u regionu”. Sve dok ne iskrsne neka nova Sutorina, stara dobra Prevlaka ili ko zna koji Čakor.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 11. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BITKA ZA AMBASADORE: Između (ne)podobnosti Vladi i Predsjedniku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik Milo Đukanović nije saglasan da pojedini ljudi sa liste od 18 kandidata predstavljaju Crnu Goru kao ambasadori, zbog čega i dalje traju pregovori za imenovanja u diplomatskim predstavništvima Crne Gore. Obje strane ćute o konkretnim imenima a u javnosti se o njima masovno spekuliše

 

Prethodna smjena crnogorskih ambasadora izazvala je prve trzavice između Vlade Crne Gore i predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Bila je prvi test crnogorske kohabitacije. Nakon višednevnih medijskih prepucavanja obje strane su sjele za sto i dogovorile se. Sedam ambasadora je opozvano – ambasador Crne Gore u Kini Darko Pajović, ambasador u Srbiji Tarzan Milošević, ambasadorka u Ujedinjenim Arapskim Emiratima Dušanka Jeknić, ambasador pri Svetoj stolici Miodrag Vlahović, ambasadorka u Italiji Sanja Vlahović, ambasador u Bosni i Hercegovini Obrad Mišo Stanišić i ambasadorka u Njemačkoj Vera Kuliš.

Ministar vanjskih poslova Đorđe Radulović tada je obrazložio svoju odluku kazavši da su te diplomate svojim ponašanjem „nanijele štetu po ugled Crne Gore“. To je za opoziciju i dio javnosti bio nedovoljan argument za povlačenje.

Radulović sada povlači još šest ambasadora, a ovog puta bez ikakvih argumenata. On je najavio opoziv ambasadorke Crne Gore pri Ujedinjenim nacijama Milice Pejanović Đurišić, ambasadora u Hrvatskoj Bora Vučinića, ambasadora u Sloveniji Vujice Lazovića, ambasadora u Argentini Srđana Stankovića, ambasadora u Ujedinjenom Kraljevstvu Vladimira Beratovića i ambasadora Crne Gore pri Savjetu Evrope Zorana Jankovića. U većini slučaejva riječ je o tvrdim kadrovima Demokratske partije socijalista.

Kao što smo vidjeli prošlog puta, kod pitanja postavljanja i povlačenja ambasadora iz crnogorskih predstavništava u svijetu posljednju riječ ima predsjednik Crne Gore, u ovom slučaju lider Demokratske partije socijalista Milo Đukanović. To mu pravo daje član 95 Ustava Crne Gore – „Predsjednik Crne Gore postavlja i opoziva ambasadore i šefove drugih diplomatskih predstavništava Crne Gore u inostranstvu, na predlog Vlade i uz mišljenje odbora Skupštine nadležnog za međunarodne odnose“. Njegovu nadležnost pojačava i Zakon o vanjskim poslovima. U njemu piše da da Ministarstvo vanjskih poslova (MVP) obavještava Predsjednika o značajnim pitanjima iz oblasti vanjske politike i međunarodnih odnosa.

Đukanović je prethodni put tražio konkretne razloge za smjenu ambasadora, a isto traži i sada. Ministarstvo je prilikom traženja mišljenja od skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike pojasnilo da ambasadore smjenjuje sa ciljem „autentičnijeg zastupanja svojih politika“. Ukoliko Đukanović ne potpiše, MVP može (kao i prošlog puta) da povuče ambasadore u Crnu Goru „na konsultacije“, a da u tu zemlju pošalje takozvanog „otpravnika poslova“, koji bi vršio nadležnosti ambasadora. Ali to bi, kažu eksperti, u diplomatskom svijetu bilo nepoštovanje prema državi domaćinu.

Mnogo teža neslaganja Đukanović i Vlada imaju oko postavljenja novih ambasadora. Obje strane ćute o konkretnim imenima za ta mjesta, ali Đukanović je ranije rekao da mu je dostavljena lista od 18 kandidata za ambasadore.

„Dobio sam predlog za 18 ambasadora, usaglasili smo se oko jednog broja. Oko drugog dijela se nijesmo složili, vjerujem da se oko jednog nećemo ni složiti. Za ove za koje smo se složili tražićemo agremane“, kazao je Đukanović.

On je, međutim, u govoru provukao da su među predloženim ambasadorima ljudi koji su glasali protiv nezavisnosti Crne Gore ili u javnosti bili protiv države. Kazao je da takvi ljudi neće dobiti njegovu saglasnost.

„Ni u snu neću podržati bilo kog diplomatu koji je na bilo koji način ikada nešto radio ili govorio protiv Crne Gore. Oni koji su bili protiv obnove nezavisnosti nemaju moralno pravo da traže saglasnost države Crne Gore da budu njeni predstavnici”, istakao je Đukanović.

Ministar Radulović je u Skupštini kazao da Vlada mora da odlučuje i bude glavna u vođenju spoljne politike. Međutim, kaže da pojedini članovi DPS-a smatraju da riječ „postavlja“ (koja piše u Ustavu), daje za pravo Đukanoviću i da odlučuje o ambasadorima. Smatra da ustavni sud treba da se izjasni o nadležnostima predsjednika u ovom slučaju. Kazao je i da je postavljenje ambasadora do sada usaglašavano na spoljnopolitičkim konsultacijama predsjednika Crne Gore, predsjednika Skupštine i Vlade i ministra vanjskih poslova, te da se, iako nema formalno zakonsko utemeljenje, radi o dobrom i korisnom formatu i da ga u uslovima kohabitacije treba nastaviti.

I u Vladi i u kabinetu predsjednika za sada ćute o kandidatima za ambasadore. Prema nezvaničnim informacijama Monitora iz Ministarstva vanjskih poslova, dijelom je riječ o tome što lista kandidata koja je dostavljena Đukanoviću nije konačna, već se i dalje vode razgovori sa potencijalnim kandidatima. Iz kabineta ministra nijesu odgovorili na pitanja Monitora u vezi sa ovom temom, a obrazložili su da detalje neće komentarisati dok se o tome ne bude raspravljalo na sjednici Vlade.

Pojedini mediji objavili su da je, između ostalih, bivši savjetnik premijera Zdravka Krivokapića Srećko Crnogorac kandidat za ambasadora Crne Gore u Argentini. S druge strane, pisalo se da Đukanović ne želi da potpiše saglasnost za dugogodišnju novinarku i direktoricu Centra za istraživačko novinarstvo Milku Tadić Mijović. Ona je autor mnogih istraživačkih tekstova o navodnim koruptivnim radnjama porodice Đukanović, a jedna je od autorki dokumentarnog filma o predsjedniku. Dugogodišnja novinarka Monitora, za nezavisnost Crne Gore se zalagala i kad je Đukanović svom snagom bio protiv nje. Izvori Monitora kažu da se njih dvoje jesu pominjali na sastancima, ali nijesu sigurni da li su njihova imena i formalno predložena Đukanovićevom kabinetu.

Izvori Monitora tvrde da će među ambasadorima i specijalnim izaslanicima ponovo biti najmanje karijernih diplomata, iako je Vlada to obećala na početku mandata. Ponovo će se, čini se, diplomatske funkcije dijeliti „zaslužnim“ kadrovima, a ne onima koji su se godinama školovali da u svijetu zastupaju interese svoje zemlje.

 

Zbog ambasadora se ljulja podrška i u Skupštini

Situacija sa ambasadorima ne prijeti samo kohabitaciji, već ozbiljno može dodatno  uzdrmati povjerenje Vlade u Skupštini. To je pokazala i posljednja sjednica skupštinskog Odbora za međunarodne odnose i iseljenike.

Iako je odluka o opozivu šest ambasadora dobila pozitivno mišljenje odbora, gotovo svaki član tog tijela ozbiljno je kritikovao rad Ministarstva vanjskih poslova. Ministar Radulović je kritikovan jer se nije pojavio pred odborom, ali je ozbiljno kritikovana i smjena ambasadora bez formalnih kriterijuma.

Poslanik Pokreta za promjene Branko Radulović najavio je da više neće biti član tog tijela jer, kako je rekao, ne želi više da bude „taster poslanik“. On je kazao da ministar na mjesto smijenjenih ambasadora planira da dovede još gore, a on ne želi da bude dio toga. Kazao je da je riječ o „agenturama Milana Roćena i Vijesti“. Na kraju je kazao da „svim srcem“ želi da Vlada izgura četiri godine, ali da „ovako ne može“.

„Skida glave ljudima, postavlja ljude bez ikakvih kriterijuma, a ministra nema, tako da mi treba da vidimo što ćemo raditi kroz izmjene Zakona i drugih inicijativa kada da privedemo ministra ovdje“, rekao je Radulović.

Poslanik Demokratskog fronta Milun Zogović kazao je da se opozivu ovih ambasadora moralo pristupiti mnogo ranije, jer je riječ o „par ekselans“ političkom kadru DPS-a. Predstavnik Ministarstva kazao je da je državna uprava veoma spora u vezi sa tim pitanjem.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IZBOR NASLJEDNIKA TRONA SVETOG PETRA CETINJSKOG: Šta se iza brda valja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, do izlaska ovog broja u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije. Njegovi izgledi su u usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije prokazan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, postoje ozbiljne indicije da je moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije

 

Početak rada Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve u ponedjeljak 24. maja je privukao pažnju gotovo svih glavnih medija u regionu. Sabor kojim predsjedava nedavno izabrani patrijarh Porfirije nije do sada zvanično uvrstio u dnevni red izbor upražnjenih episkopskih katedri u Valjevu, Zagrebu i Cetinju. Međutim, iako episkopi zasijedaju, iza debelih zidova kripte kneza Lazara u Hramu Svetog Save daleko od očiju javnosti, u crkvenim, diplomatskim i političkim krugovima se uveliko barata sa imenima kandidata i utvrđuju pazari.

Prema sadašnjoj konstelaciji snaga, dok ovaj broj Monitora ide u štampu, najozbiljniji pretendent da zamijeni pokojnog vladiku Amfilohija je sadašnji administrator Mitropolije crnogorsko-primorske i episkop budimljansko-nikšićki Joanikije (Mićović). Njegovi izgledi i popularnost su u stalnom usponu od izbora patrijarha Porfirija. Iako je Joanikije ranije označavan kao protivnik i neposlušnik predsjednika Srbije Aleksandra Vučića postoje ozbiljne indicije da je sada moguć dogovor sa državnim vrhom Srbije za njegov izbor usljed promjene geopolitičke situacije. Raniji patrijarh Irinej Gavrilović i uticajni proruski jastreb episkop bački Irinej Bulović su tipovali na sadašnjeg episkopa kruševačkog Davida Perovića da zamijeni Amfilohija. Za takav izbor su navodno imali i većinu u Saboru i blagoslov srpskog suverena. Ipak, do realizacije nije došlo samo zbog bolesti i smrti patrijarha Irineja.

Pema informacijama Monitora, novi patrijarh se protivi politici nametanja izbora mitropolita Crnoj Gori suprotno njenoj volji, iako Patrijarh i Sabor imaju pravo da izaberu koga oni hoće – shodno postojećim kanonima. Porfirije je poznat i u beogradskim i zagrebačkim krugovima (gdje je stolovao do izbora za patrijarha) kao intelektualac i duhovnik sa suptilnim diplomatskim vještinama i neko ko razmišlja strateški.

U Patrijaršiji su veoma svjesni da episkop Joanikije uživa privrženost sveštenstva, monaštva i pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori, a uz to ima i jaku podršku zvanične Podgorice i zapadnih zemalja, prevashodno Sjedinjenih Država i Velike Britanije. Njihove diplomate u Beogradu su se nedavno takođe uključile u razgovore oko kadrovskih rješenja koja se očekuju od Sabora, kako nam je rečeno iz Patrijaršije. Cilj je navodno postizanje što veće stabilnosti u Crnoj Gori kako bi se omogućilo da se sa što manje smetnji i potresa demisionira autokratski sistem predsjednika Mila Đukanovića. Nije tajna da bi jednostrano nametanje mitropolita od strane Beograda išlo naruku Đukanoviću i njegovim „patrijotama“ kojima treba okidač da zaustave opadajući uticaj i krivičnu odgovornost u slučaju da izgube kontrolu nad pravosuđem.

Jedini disidentski glasovi iz nove parlamentarne većine dolaze iz dijela rukovodstva Demokratskog fronta (DF) koji zamjera Joanikiju da je podržao njihove rivale iz redova Demokrata i Vlade Crne Gore na nedavnim lokalnim izborima u Nikšiću. Dio DF-a se pribojava da će Joanikije slijediti dosadašnju politiku njegovog prethodnika sa kojim nisu bili u dobrim odnosima, prije svega zbog kadrovskih kombinatorika pokojnog mitropolita Amfilohija oko izbora premijera i članova Vlade mimo ranijih dogovora sa njima. DF je kao kontratežu razvijao bliske odnosima sa pokojnim patrijarhom i oponentom mitropolita Amfilohija.

U čitavu igru ulazi i tema potpisivanja temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i SPC-a kojim će se regulisati odnosi između države i pravoslavne crkve. Prema najnovijoj izjavi premijera Krivokapića, u tom ugovoru više nema spornih članova (ranije su pominjana dva neusaglašena člana) i ugovor će navodno uskoro biti objavljen. Sinod je odustao od ranije pripremljene verzije mitropolita Amfilohija već je napravio novi nacrt koji je naknadno usaglašavan i poslat Vladi.

Interesantno je i da ugovor treba u ime SPC potpisati patrijarh, što je odstupanje od ranije prakse u Hrvatskoj i BiH da najstariji episkop ili predsjednik episkopskog savjeta u tim državama potpiše ugovor sa svjetovnim vlastima. Ostalo je nedorečeno da li je potpisivanje ugovora uslovljeno izborom kandidata Podgorice i Zapada za mitropolita ili je dio šire političke kombinacije kojom sadašnja Vlada nastoji osigurati političku podršku od strane crkve u Crnoj Gori u nedostatku podrške dijela parlamentarne većine.

Da još ima neizvjesnosti a možda i nervoze, vidi se i po izjavi episkopa Joanikija za dnevni list Dan pred početak Sabora, gdje sadašnji administrator cetinjske mitropolije naglašava da „sveti Kanoni propisiju da se bilo koja upražnjenja eparhija popunjava u roku od tri do šest mjeseci, odnosno da se administriranje istom ne odugovlači bez potrebe“. Takođe se i zahvalio novinaru što je „pomenuo proceduru izbora“ dodavši da je treba ispoštovati „da bi svaki izbor bio regularan i bez prigovora“.

Osim gore citiranog termina za izbor upražnjenog episkopskog mjesta, prema sadašnjim kanonima SPC-a, kandidat za episkopa mora biti isključivo iz reda monaha, bilo da je obični monah, jeromonah (monah sa sveštenim činom), iguman (nadstojnik manastira), arhimandrit (nadstojnik više manastira) ili episkop. Ranije je, kao što je i dalje slučaj u Grčkoj, kandidat mogao biti i običan pop koji je udovac (primjer patrijarha Germana ili ranijeg cetinjskog mitropolita Danila Dajkovića). Za razliku od izbora patrijarha, izbor episkopa/mitropolita se obavlja prostom većinom na Saboru gdje mora biti prisutno najmanje dvije trećine svih članova Sabora (od ukupno četrdesetak). Ako nijedan kandidat odmah ne dobije apsolutnu većinu prisutnih vrši se uži izbor kandidata. Ako u užem izboru dva kandidata dobiju jednak broj glasova onda patrijarh daje svoj „zlatni glas“ jednom od dvojice i time postaje poznat novi episkop ili mitropolit.

Kad je u pitanju vremenski termin za izbor mitropolita, period od tri do šest mjeseci nije imperativan, a u prošlosti Mitropolije stolica mitropolita je ostajala upražnjena i po nekoliko godina dok su se administratori mijenjali jedan za drugim. Tako je nakon svrgavanja i hapšenja mitropolita Arsenija Bradvarevića 1954. godine od strane crnogorskih komunista „zbog zavjere u rušenju narodnog režima i antidržavne djelatnosti“ Sveti arhijerejski sinod SPC-a u avgustu 1954. postavio za administratora Mitropolije crnogorsko-primorske episkopa Makarija iz tadašnje budimsko-polimske eparhije do juna 1955. kada je poslove administratora preuzeo pratrijarh Vikentije sve do smrti jula 1958. godine. Još četiri osobe su se smijenile kao administratori sve do 20. maja 1961. godine kada je konačno izabran novi mitropolit Danilo Dajković. SPC je prethodno dobila saglasnost i blagoslov svjetovnih vlasti Crne Gore u skladu sa vjekovnim principom cezaropapizma u zemljama sa pravoslavnom većinom (princip da svjetovna vlast ima primat nad crkvenom vlašću po pitanju kadrovske politike u Crkvi a nekad i po pitanju moralnih dogmi).

Vladika Joanikije se, osim doziranog protivljenja DF-a, i dalje susrijeće sa otvorenom opozicijom u vidu lobija oko bačkog episkopa Irineja Bulovića i prljavom kampanjom ljudi bliskih Buloviću, koju vode protiv njega. Na početku zasijedanja Sabora glasnuo se srpski bogoslov Dejan Mačković sa argumentacijom da vladika Joanikije ne bi trebao zauzeti katedru Svetog Petra Cetinjskog. Mačković je izjavio da je sadašnji administrator „brđanin i ruralni tip“ koji se „totalno ne uklapa u primorski i gradski štih pastve kojoj treba biti autoritet“ te da za novog mitropolita treba biti postavljen neko ko je „obrazovan i elokventan“ implicirajući da Joanikije to nije jer je „usko plemenskog shvatanja“. Mimo toga mu se privatno zamjera i bliskost sa Zapadom a samim tim je i njegovo srpstvo upitno.

Sve u svemu tri opcije su trenutno najviše u igri: odgoditi izbor mitropolita na godinu dana kako priželjkuje dio DF-a i dio ljudi oko predsjednika Vučića; izabrati Joanikija radi dobrih odnosa sa zvaničnom Podgoricom i unutrašnje stabilnosti crnogorske vlasti – kako traži Zapad, ili izabrati ranijeg vikarnog episkopa dioklijskog i sadašnjeg episkopa buenosajreskog i južnocentralnoameričkog Kirila Bojovića čije srpstvo i rusofilstvo se manje dovodi u pitanje. U srijedu je Kurir TV objavila da je i sam Irinej Bulović u igri za mitropolita a istog dana uveče Vidovdan je objavio da je moguće da će Irinej biti novi administrator na Cetinju. U četvrtak ujutro se glasnula Nevenka Ćirović iz Demokrata poručivši Irineju „da se ne igra igara“ jer ni „one oko Đeda (Amfilohija) nisu zaboravljene“.

Ipak, konačni stav će zavisiti od odluke vladara Srbije.

Jovo MARTINOVIĆ   

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo