Povežite se sa nama

MONITORING

SUTORINA: Na pjeni od istorije

Objavljeno prije

na

Kopnene granice Crne Gore dugačke su nešto preko šest stotina kilometara. Šanse da desetu godišnjicu obnavljanja nezavisnosti ova zemlja dočeka razgraničena sa susjedima gotovo da ne postoje. Zasad je utvrđena samo granica sa Albanijom dugačka oko 170 kilometara. Oko granice sa Hrvatskom muke se muče oko Prevlake; utvrđivanje granice sa Srbijom nije ni počelo jer se Beogradu ne sviđa što Crna Gora namjerava da definiše granicu sa Kosovom; pregovori oko granice sa kosovskim vlastima traju. Najdužu granicu od 268 kilometara Crna Gora ima sa Bosnom i Hercegovinom, a na njoj je ovih dana nikla – Sutorina.

Početkom novembra na sva zvona je udaralo kako je Crna Gora utvrdila granicu sa Bosnom i Hercegovinom. Uredno je prećutano da je odluka Vijeća ministara BiH, koje je utvrdilo predlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore,

tek dio procedure.

Istrovremeno sa predlogom vijeća ministara u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine stigao je predlog rezolucije o Sutorini poslanika Socijaldemokratske partije Denisa Bećirovića, kojim traži da to zakonodavno tijelo predlog ugovora o državnoj granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore ocijeni neprihvatljivim, neutemeljenim i štetnim. Bećirović tvrdi da

da Crna Gora ne može dokazati vlasništvo nad Sutorinom.

Parlament je odgodio izjašnjavanje o Predlogu rezolucije o Sutorini do 27. februara, kada bi trebala biti završena javna rasprava o statusu teritorije. U međuvremenu Ustavnopravna komisija Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH zakazala je javnu raspravu za 24. februar.

Zagovornici ideje da Bosna i Hercegovina ima izlaz na more u Boki tvrde da je Crna Gora nesavjesni posjednik Sutorine i da ,,Crnogorcima nedostaje pravni papir”, koji ,,mogu dobiti ako Predsjedništvo BiH i Parlament usvoje Prijedlog granica sa Crnom Gorom. Crna Gora će prvi put imati Sutorinu”. Riječ je o sedam kilometara obale sa rijekom i mjestom Sutorina, Igalom, Njivicama i drugim selima.

Stvar, naravno, ima istorijske korijene. Istoričari objašnjavaju kako je, da bi na jugu i sjeveru izbjegla neposredni dodir s Mletačkom Republikom, tim svojim neugodnim susjedom, Dubrovačka Republika 1718. Turskoj ustupila svoj posjed Klek s izlaskom na more u Neumu i posjed Sutorinu u Boki Kotorskoj. Tako je Bosna i Hercegovina, kao turski posjed, na dva mjesta dobila izlaz na more, čime je Dubrovnik bio razdvojen od Mlečana. ,,To je ostao otomanski teritorij, nominalno i nakon Berlinskog kongresa i okupacije i računao se dijelom Bosne i Hercegovine u austrijsko vrijeme”, objasnio je u izjavi za Al Jazeeru istoričar Ivo Banac.

Po njegovim riječima, u razgraničenju pri uspostavljanju federalnih jedinica Jugoslavije 1945. godine crnogorski partijski čelnik Blažo Jovanović predložio je Đuru Pucaru-Starom, kolegi iz BiH, razmjenu teritorija između NR Bosne i Hercegovine i NR Crne Gore tako da Crna Gora preuzme sutorinski pivot za jedan šumski prostor u slivu Sutjeske. ,,Nisam istraživao jesu li taj dosta informalan dogovor ratificirale skupštine Bosne i Hercegovine i Crne Gore. U svakom slučaju, od 1945. Sutorina se u FNRJ/SFRJ računa kao dio Crne Gore i kao takva je tretirana i od Bandinterove komisije”.

Crnogorskoj javnosti servirane su oko Sutorine razne priče. Jedna kaže da je riječ o beznačajnom pitanju koje ,,određeni krugovi i partije u BiH” pokreću iz dnevnopolitičkih interesa. Po drugoj, tu nešto muti Srpska pravoslavna crkva, odakle izvire treća teorija da je riječ o zavjeri da se, problematizovanjem graničnih sporova, spriječi ulazak Crne Gore u NATO iza čega, logično, stoje Rusi.

Nije se lako snaći u bosanskohercegovačkim političkim prilikama. Kad se odlučivalo u Parlamentarnoj skupštini SDS je bio protiv zaključaka, SNSD i SBB nisu bili u sali, dok su, kako prenose bh mediji, zastupnici nekih stranaka „šarali” – od podrške ili protivljenja, preko suzdržanosti do neglasanja. Među Srbima u BiH je slično. Dok, Slavko Vučurević, gradonačelnik Trebinja iz PDP-a, kaže da je ,,na Sutorinu stavljena tačka” i da ona pripada opštini Herceg Novi, predsjednik republike Srpske Milorad Dodik govori kako bi bio rad da BiH ,,dodirne” more.

,,Sutorina je najatraktivnija lokacija na cijelom Sredozemlju, ne postoji bolja turistička lokacija za izgradnju megahotela. To će biti naša Antalija ukoliko dobijemo ovaj spor. Kada dođete u velike turističke centre sa 100 hotela, to isto se može uraditi u Sutorini”, kazao je prof. dr Anton Jakauc na tribini Čija je Sutorina-od zablude do istine u organizaciji Udruženja geografa u Bosni i Hercegovini.

,,Ako budemo mudro uradili, stvar će ići pred Međunarodni sud pravde u Hagu. Prva stvar koju će Sud pitati Crnu Goru je kako mogu dokazati vlasništvo. Oni to ne mogu dokazati jer ćemo mi dati Sudu Ustav FNRJ donesen 31. januara 1946. godine u čijem članu 12. stoji da se promjene granica mogu vršiti, ali to mora usvojiti Narodna skupština FNRJ na saveznom nivou uz saglasnost republika”, tvrdi profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu Suad Kurtćehajić, koji najčešće istupa u ime neformalne grupe ,,za povratak Sutorine” u sastav BiH.

,,Imamo nedvojbene dokaze da je Sutorina naša i Crna Gora će izgubiti ovaj spor pred Međunarodnim sudom”, tvrdi Kurtćehajić.

Zlatko Lagumdžija, ministar vanjskih poslova BiH u odlasku, u analizi na svom blogu, upozorio je kako se pokretanje pitanja Sutorine pokušava iskoristiti za ostvarenje ratnih planova s konačnim ciljem uništenja BiH. ,,Vjerujem u dobre namjere onih koji traže da Sutorina po pravdi, povijesti i geografiji bude dio BiH. Nažalost, ovdje nije riječ o dobrim namjerama i lijepim željama, već o međunarodnom pravu. Sada na scenu izlaze oni koji svjesno daju podršku Sutorini kao bosanskohercegovačkom moru, ali sa sasvim drugim motivima, jasnim i stvarnim namjerama da se ‘raspakiraju’ međunarodno priznate granice BiH i stvori pravni okvir za njeno komadanje”.

Na problematizovanje pitanja čija je Sutorina vlast u Crnoj Gori je reagovala oštro. ,,Sutorina je dio Crne Gore zauvijek”, kazao je predsjednik Crne Gore Filip Vujanović i precizirao da Crna Gora o tome neće nikada pregovarati i neće prihvatiti arbitražu i Međunarodni sud pravde. Vujanović je prethodno zbog Sutorine odgodio postavljenje ambasadora Crne Gore u Sarajevu.

Premijer Milo Đukanović sasvim se uživio u bajku koja kazuje da mu je uvijek bila na srcu samo i jedino cjelovitost BiH: ,,Da sam ja neko ko tamo učestvuje u političkom životu napamet mi ne bi padalo da otvaram pitanje validnosti tzv. avnojevskih granica, jer su avnojevske granice nešto što čuva Bosnu i Hercegovinu sve ovo vrijeme, upravo od ataka sa raznih adresa da se rasparča BIH”. Odbacio je mogućnost da Crna Gora pristane na međunarodnu arbitražu.

Arbitražnu komisija za Jugoslaviju u vrijeme njenog raspada činili su predsjednici ustavnih sudova Francuske, Njemačke, Italije, Španije i Belgije. Poznata je po imenu njenog predsjednika, Francuza Roberta Badintera. Badinterova komisija je 1992, godine propisala: „Demarkacione linije između Hrvatske i Srbije ili između Srbije i Bosne i Hercegovine ili, eventualno, između drugih susjednih nezavisnih država, moći će da se mijenjaju samo putem slobodnog i međusobnog dogovora. Ako se ne dogovori suprotno, ranije granice poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo. To je zaključak na koji navodi princip poštovanja teritorijalnog ,,status quo” i naročito princip: ,,uti posidetis juris qui”. To načelo znači da država stiče one državne granice koje je zatekla u trenutku proglašenja državne nezavisnosti. Smatra se opštevažećim u svijetu.

Pošto su nalaze Badinterove komisije priznali svi, teško je vjerovati da će BiH sada uspjeti da ikoga ubijedi kako se treba vratiti AVNOJ-u ili Berlinskom kongresu. Na drugoj strani, Crna Gora će, i ako se ispostavi da je u ovom slučaju imala sreće, vrlo vjerovatno nastaviti da razvlači i preskače razne važne državne poslove, uključujući i razgraničenja i da, do daljnjeg, važi za ,,primjer u regionu”. Sve dok ne iskrsne neka nova Sutorina, stara dobra Prevlaka ili ko zna koji Čakor.

Miloš BAKIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo