Povežite se sa nama

FOKUS

SVE VEZE ŠARIĆA I CRNOGORSKIH VLASTI: Povratak korektnog momka

Objavljeno prije

na

Nakon bjekstva i četvorogodišnjeg skrivanja, u utorak se predao Darko Šarić, kokainski bos, godinama najtraženiji balkanski bjegunac sa Interpolovih potjernica i, prema prošlogodišnjoj top-listi renomiranog magazine Forbs, peti ,,najbogatiji šef podzemlja na svijetu” sa imovinom procijenjenom na 27 milijardi dolara.

,,Ovo hapšenje je dobra stvar za Crnu Goru, posebno zbog manipulacija u javnosti da se Šarić skrivao u Crnoj Gori”, predočio nam je ministar pravde Duško Marković. Likujući: ,,Danas je pobijedila pravda i istina, i državne institucije u Crnoj Gori mogu biti ponosne na to”.

Mali problem sa ovom izjavom može biti to što smo praktično iste riječi slušali i tokom 2010. godine, nakon što se ispostavilo da su Šarić i njegovi saradnici Goran Soković, Dejan Šekularac i Draško Vuković, pored višemjesečnog nadzora javne i tajne policije, pobjegli u momentu kada su se stekli uslovi za njihovo izručenje Srbiji. I tada je, umjesto preuzimanja odgovornosti i potrage za Šarićevim doušnicima u policiji, ANB-u i tužilaštvu, stiglo saopštenje u kome je stajalo da su “Crna Gora i Uprava policije i ovom akcijom potvrdile da naša država nije utočište licima koja se potražuju”!?

Premijer Milo Đukanović tada je saopštio da mu ,,ne pada na pamet” da postavi pitanje bilo čije odgovornosti prije nego što dobije nalog Parlamenta. Taj nalog nikada nije stigao, iako je parlamentarni Odbor za bezbjednost konstatovao da su nadležni iz policije i pravosuđa napravili niz propusta (ne)postupajući po međunarodnoj aferi Balkanski ratnik. ,,Jako dobro znamo da na bazi sumnji, bez argumenata, ne možemo suditi ljudima. Posebno, ne možemo im uskraćivati elementarna građanska prava… “, objašnjavao je Đukanović, kao zakleti pobornik tih prava, činjenicu da je Šarić, umalo, povratio crnogorsko državljanstvo i pored optužbi koje su ga pratile nakon operacije Balkanski ratnik i zapljene više tona kokaina koji je – pod njegovom komandom – iz Južne Amerike krenuo ka Evropi. ,,Znali smo, plašim se, i nešto više od onoga što zna srpska policija, jer imamo vrlo korektnu razmjenu sa mnogim agencijama u svijetu, uključujući i CIA-u i DEA-u. Prema tome, imamo vrlo precizno uvid u kvalitet sumnji koja se ispostavlja u odnosu na to (misli se na D. Šarića- prim. M) i na druga lica (riječ je o tada ‘nestalim’ članovima klana – prim M)”.

Kako smo od ovih riječi Mila Đukanovića stigli do Markovićeve ,,pobjede pravde i istine”?

Prema svjedočenjima nekadašnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića i Duška Markovića, ondašnjeg direktora ANB-a, pred Odborom za odbranu i bezbjednost sredinom 2007. godine, crnogorskoj javnoj i tajnoj policiji je još tada bilo poznato da su braća Šarić ,,uključena u poslove međunarodne trgovine narkoticima”. Ipak, po tom pitanju do danas nije urađeno praktično ništa.

Politika nemiješanja nastavljena je i nakon operacije Balkanski ratnik.

Tužilaštvo, do danas, nije dalo sud o poslovanju Šarićeve Mat kompani sa Đukanovićevom Prvom bankom. Dokumenta do kojih je Monitor došao u jeku Balkanskog ratnika svjedoče da je Prva kreditirala Šariće i nakon što joj je Centralna banka zabranila nove kredite.

Monitor je, početkom 2010, javnosti predočio dokaze o neobičnim finansijskim aranžmanima između Šarićeve Mat kompani i više of šor kompanija u vlasništvu Dragana Dudića Frica koji je, u međuvremenu, ubijen u Kotoru. Višemilionski poslovi obavljani su, uglavnom, posredstvom Hipo Alpe Adria banke i svaki od njih je mogao poslužiti kao udžbenički primjer pranja novca. Desetine miliona su, posredstvom Banke Kipra i Hipo Alpe Adria banke, skakutale sa računa na račun, a da sumnjive operacije nijesu zaustavljene ni u vrijeme kada je Darko Šarić bio pod istragom, pa čak ni nakon podizanja optužnice protiv njega kao šefa narko klana koji je u Evropu dopremao tone kokaina nabavljenog u Južnoj Americi.

Specijalna tužiteljka za organizovani kriminal Đurđina Ivanović potvrdila je da je o tome ,,oformljen pretkrivični spis”. Veselin Veljović je – tek pošto je Dudić ubijen – obznanio da je policija vodila istragu o poslovanju njegovih firmi. Na tome se i ostalo – iako se priča o balkanskom pranju para pričala u cijeloj Evropi.

Bečki dnevnik Esterajh prenio je saznanje da je Šarić preko HAAB-ovih filijala u Lihtenštajnu oprao 100 miliona eura stečenih u kriminalnim poslovima. Model je bio identičan onom iz Crne Gore: of šor firme su polagale depozite kojima su garantovani krediti dati kompanijama u vlasništvu saradnika Šarića. Dužnik bi vratio simbolične iznose kredita pa se banka namirivala iz položenih depozita. Njoj je ostajao profit, a zajmoprimcu potvrda da novac kojim raspolaže ne potiče iz ilegalnih aktivnosti već je riječ o pozajmici iz banke.

Istine radi, Darkov rođeni brat Duško Šarić i njihov blizak saradnik Jovica Lončar osuđeni su na po pet i po godina zatvora zbog pranja nešto manje od 20 miliona eura. Proces je, međutim, vođen tako da je izgledalo da je cilj tužilaštva da prikrije a ne otkrije i dokaže nelegalne poslove optuženih, njihove veze i saradničku mrežu sa finansijskim i državnim institucijama.

Umjesto utvrđivanja odgovornosti i procesuiranja krivaca, crnogorski zvaničnici su se trudili da relativizuju snagu Šarićevog klana. Nekadašnji predsjednik SO Pljevlja i aktuelni poslanik DPS-a u Skupštini CG Filip Vuković obznanio je kako on „ne bi rekao gdje se Darko Šarić nalazi ni kada bi znao”. Stav je potkrijepio tvrdnjom da je „afera Šarić preuveličana”, a da su to – „korektni momci”. Konačno, predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica ocijenila je da Vukovićeva izjava ,,nije opasna za vladavinu prava u Crnoj Gori”. Sada, kad slavimo ,,pobjedu pravde i istine”, Vuković, Medenica i njima slični ćute.

Po istom rezonu, u Crnoj Gori je nepristojno, ako ne i opasno, pitati za sudbinu imovine koju su Šarići, njihovi rođaci i saradnici, stekli zahvaljujući novcu iz narko biznisa. Za razliku od Srbije, ovdašnje vlasti nijesu uradile ništa u vezi imovine koja je upisana na ime ženskog dijela porodice (majka, sestra, supruge…). Zato su nadležni napravili podvig tako što su većinu imovine koju su Šarići imali u Pljevljima dali u zakup njihovom bivšem advokatu Radovanu Štrpcu (oduzeta mu licenca u Srbiji), čovjeku koji je optužen da je, skupa sa suprugom, prao kokainski profit Šarićevog klana, te da je posredovao između Šarića i njegovih doušnika uz policije, BIA i Vlade Srbije.

Prošlo je više od pola godine kako su Monitor i Vijesti dokumentovano ukazali na, najblaže, nepristojnost ove odluke. Toliko traje i gromoglasna tišina nadležnih državnih organa. Oni pokušavaju da prešute i odluku kojom je odbijen zahtjev Srbije da joj se izruči Budvanin Blažo Dedić, i pored obilja dokaza da je njegova kompanija Maestralturs, bila sastavni dio konzorcijuma preko kojeg su optuženi Pljevljaci legalizovali narko novac. Paralelno, Crna Gora ne preduzima ništa kako bi pod kontrolu stavila imovinu Šarića, Dudića, Dedića i njihovih saradnika.

Iz te perspektive, predočena činjenica da je od Šarićevog zahtjeva da se bezuslovno, ali preko Podgorice, preda srpskim vlastima do momenta kada se on našao u pritvorskoj jedinici u Beogradu prošlo skoro mjesec dana nameće pitanje: šta su vlasti Srbije i Crne Gore tražile od njega da bi ga, tek tako, uhapsile?

Ako upredimo Forbsovu (27 milijardi dolara) i policijske procjene (milijardu eura godišnje) o prihodima klana, sa vrijednošću imovine koja im je zaplijenjena shvatićemo da je u minule četiri godine Darko Šarić imao šta da radi. Sve i da je prekinuo svoje švercerske kanale imao je toliko toga da sakrije, preraspodijeli, opere…Nema indicija da ga je neko ometao u tom poslu.

Tu je i pitanje – kako je Šarić, uz svu vještinu agenata sa Balkana i SAD, shvatio da mu se bliži hapšenje i ponudio predaju? Ili je istini bliža spekulacija da je odbjegli Pljevljak shvatio da mu se, kao nasljedniku poslova nekadašnjeg zemunskog klana, sprema i kraj kakav su imali Dušan Spasojević i Mile Luković (ubijeni prilikom hapšenja). Pa je predajom preduhitrio one koji, manje od bilo čega na ovom svijetu, žele slušati Šarićevo svjedočenje o hajducima i jatacima sa kojima je poslovao.

Konačno, od utorka lebdi pitanje – zašto bi čelnici Đukanovićevog DPS-a, Vučićeve SNS-a i pljevaljskog kokainskog kartela vjerovali jedni drugima ,,na riječ”. Sagovornici Monitora ukazuju na ,,najveći zajednički sadržalac” u ovom Balkanskom trouglu. Prema njima, to je Stanko Cane Subotić, čovjek koji je u bliskim poslovnim ili prijateljskim odnosima sa svim akterima ove priče. Pa bi se, kao takav, mogao pojaviti i kao garant ovonedjeljnog zajedničkog posla u kome za pravdu i istinu nema mnogo mjesta.

Karike koje nedostaju

Da li je budući srpski premijer Aleksandar Vučić požurio kada je, na otvorenoj sjednici Vlade Srbije, izjavio kako Darko Šarić ne može dobiti status svjedoka saradnika, jer je optužen kao organizator kriminalne grupe?

Vratimo se, za trenutak, u 2010. kako bi se prisjetili tadašnje izjave Milorada Veljovića, dugogodišnjeg direktora srpske policije, koji je tada ustvrdio kako Šarić – mada je prvooptuženi u aktuelnom suđenju krijumčarima kokaina – nije mozak operacije: ,,Glavni nalogodavci u akciji nijesu u zatvoru, a operativni podaci ukazuju da se ova priča ne može zaokružiti sa Darkom Šarićem, već se širi dalje”.

Veljovićeva izjava tumačena je u kontekstu tvrdnji da je u jesen 2009. godine, dok je akcija Balkanski ratnik bila u povoju, srpska BIA od američke Agencije za borbu protiv narkotika (BEA) dobila „imperativan zahtjev” da pomogne hapšenje petorice barona kokaina. Prisjetimo se kratkog opisa koji je, navodno, pratio zahtijev iz SAD, a koji je Monitor tada prenio iz medija u okruženju:

,,Baron B: Crnogorac za koga DEA tvrdi da je „mozak balkanske mafije”, moćniji čak i od crnogorskog premijera. Navodno, njegov udio u kokainskom plijenu bio je veći od trećine a zarađeni novac je reinvestirao preko ulaganja u sport, igre na sreću i ugostiteljstvo. Mnogi misle da znaju o kome je riječ, ali to niko javno ne želi da kaže.

Baron C: DEA tvrdi da je riječ o „kontroverznom srpskom biznismenu” i osobi bez koje nema posla „na veliko” – bilo da je riječ o duvanu, narkoticima ili nekretninama. Slikajući njegov profil, Amerikanci navode da mu se u Srbiji sudi u odsustvu, dok on legalno boravi u jednoj zemlji Zapadne Evrope. Povremeno, boravi i u Crnoj Gori.

Baron K: Rođeni Beograđanin ,,nesumnjivo najjači srpski igrač”, tvrdi DEA, postao je ekspert u rasturanju kokaina preko razgranate mreže manjih dilera. Poslije Barona B, njemu pripada najveći dio profita. Novac pere preko fudbalskih transfera. U Beloj knjizi o kriminalu MUP-a Srbije pominje se kao osnivač i vođa Novobeogradskog klana. Dovođen je u vezu sa navijačkim neredima u Đenovi, na utakmici Italija – Srbija. Živi, kažu, između Beograda i Južne Amerike.

Baron D1: Javnosti najmanje poznat, prenosili su mediji prije četiri godine, jeste predstavnik novije generacije velikih narkodilera porijeklom sa sjevera Crne Gore, „dovoljno jak da uposli krak kokaina ka Italiji”. Novac od droge, tvrdi DEA, pere preko sporta i nekretnina.

Baron D2: Njegov pomen na popisu DEA je, navodno, najviše iznenadio balkanske policajce pošto je – do tada – važio za „mafijaškog atentatora na poznate ličnosti”. Prema procjenama DEA, njemu je bio namijenjen najmanji dio kokainskog kolača, ali u tako velikim isporukama i mrvice su milionske.

Sada preostaje da se vidi da li će, tokom niza suđenja Šariću i njegovim saradnicima, biti razriješene nepoznanice o stvarnom kapu mafijaške hobotnice koja je svoje pipke pružila preko četiri kontinenta, u poslu koji se mjerio desetinama hiljada uništenih života i milijardama eura krvavog novca.

 

Niz smrti i obmane

Dezintegrisanje jedne od najvećih narko bandi u Evropi nije moglo proći bez krvi. Prvo ubistvo koje se može dovesti u vezu sa prekookeanskim operacijama pljevaljskog klana počinjeno je u Kotoru, u osvit operacije Balkanski ratnik. Riječ je o ubistvu Dejana Đokovića, vlasnika lokalnog taksi udruženja, koji je, prema nezvaničnim informacijama, bio visokorangirani pripadnik konkurentskog narko klana.

Kotorsko ubistvo koje je odjeknulo daleko van zidina Starog grada počinjeno je nekih pola godine kasnije. Vijest o ubistvu Dragana Frica Dudića, penzionisanog kapetana duge plovidbe iz Kotora, objavljena je i na sajtu britanskog Ekonomista. Fricz is dead, glasi prva rečenica opširnog teksta koji, pod naslovom Smrt u Crnoj Gori, izvještava o ubistvu najbližeg saradnika Darka Šarića i Rodoljuba Radulovića (pripadnik tzv. klana Amerika, još uvijek je u bjekstvu). Dudića je ubio Ivan Vračar. Po jednima da bi ga spriječio da svjedoči protiv dojučerašnjih saradnika, po drugima – da bi spriječili odbjeglog Pljevljaka da se, uz Dudićevo posredništvo, nagodi i preda srpskoj policiji. Zvaničnici crnogorske policije su hitro saopštili, bez bilo kakvih dokaza, kako je Vračar Dudića ubio da bi osvetio Đokovića.

Dvije godine kasnije, krajem 2012, u Nikšiću je ubijen Vidak Vorotović, rođeni brat Marka Vorotovića, jednog od glavnih operativaca kokainskih tura iz Južne Amerike. Do pred samo hapšenje Marko Vorotović je bio šef obezbjeđenja kotorske diskoteke Maksimus koja je, prema podacima crnogorske policije, bila zajedničko vlasništvo Dudića i Šarića. Njegov brat je ubijen nakon što je Marko sa srpskim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice.

Sedinom prošle godine u Kotoru je iz zasjede ubijen bivši policajac i tjelohranitelj Dragana Dudića Darko Bugarin. Ni ovo ubistvo nije razriješeno.

,,Državno tužilaštvo još nije stavilo tačku na predmet Balkanski ratnik”, pohvalila se 2011. tadašnja Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić, ,,i dalje utvrđujemo činjenice sa ciljem da možda proširimo postupak i na neka druga lica i na neke druge radnje”. Za pravo joj je dao i Veselin Veljović objašnjavajući kako je postupak u vezi sa Šarićima u toku, da on ,,ima svoju evoluciju”, i da je razgovor na tu temu ,,gubljenje vremena”.

Do danas, sve je ostalo na riječima. Samo niz smrti traje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVA I DRŽAVLJANI: Od ljudskih prava do izbornog inženjeringa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pronio se glas da će nova vlast, izmjenom starih propisa, na mala vrata izbjegle i raseljene iz bivše SFRJ uvesti u birački spisak. Sa barikada i iz medija, patriote su branile Crnu Goru od moguće pošasti. Ne znajući, ili se praveći da ne znaju, kako je DPS taj posao već završio

 

Uoči predstojećih lokalnih izbora u biračkom spisku u Herceg Novom upisano je 2.714 birača koji se, istovremeno, nalaze i u biračkom spisku Republike Srbije, Republike Srpske ili u oba (82 birača). To je u suprotnosti sa važećim propisima u Crnoj Gori.

Do podatka da je neregularan svaki deseti glasač u Novom, Centar za monitoring došao je uporednom analizom tri biračka spiska. Prethodno, nepotpune analize su pokazale da je i na nedavnim izborima u Nikšiću pravo glasa imalo makar hiljadu birača upisanih i u birački spisak Srbije (nijesu provjeravani svi glasači i nije konsultovan birački spisak iz BiH).

Jedan od osnivača organizacije KOD Srđan Perić izjavio je, a sedmicu nakon njegovog javnog nastupa nijesmo čuli ni riječ koja bi ga demantovala, da je u Vladi Zdravka Krivokapića stanje gore nego u Herceg Novom. Tamo, od 12 ministara, makar dvojica imaju registrovano  prebivalište u dvije države – Crnoj Gori i Srbiji. Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić i njegov kolega, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić  zavjetno ćute, odbijajući da odgovore na Perićeve prozivke. On je, objašnjavajući kako su za upis u birački spisak odlučujuća tri elementa – punoljetstvo, prebivalište i državljanstvo – pojasnio: „Državljanstava možete imati više, prebivališta i godina možete imati samo jedno, ne možete imati i 18 i 42 godine. Znači jedna osoba ne može biti u dva prebivališta upisana. A vi imate dva ministra koji imaju dva prebivališta u Crnoj Gori i Srbiji. Govorim o ministru Spajiću i ministru Leposaviću…”.

Nijesu Leposavić i Spajić ni prvi ni posljednji funkcioneri iz Crne Gore koji, znajući da krše zakon, imaju po neko rezervno prebivalište. A možda i državljanstvo. Njihov slučaj je dobio na značaju od kada je Vlada naumila da izmjenom zakonskih i podzakonskih akata (uredbe, odluke, mišljenja…) zavede red baš tamo gdje dvojica ministara sebi dozvoljavaju bezakonje. Uz prećutnu podršku ostalih.

U danu (četvrtak, 8. april) kada je Vlada, pod pritiskom demonstranata odustala od samovoljnog usvajanja Odluke o izmjeni Odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva prijemom, iako je na to imala zakonsko pravo, odmetnuti ministar Leposavić pohvalio se učešćem u pripremi zakona o državljanstvu (i zakona o porijeklu imovine). „Koji su inače u isključivoj nadležnosti drugih resora“, konstatovao je ministar pravde, sporeći se sa premijerom: „To sugeriše da moj rad u zakonodavnim stvarima nije bio baš tako nezadovoljavajući“.

O tome bi se, već, dalo polemisati. Uzmimo, recimo, novi Zakon o slobodi vjeroispovijesti kome je Leposavić doprinio, „ulažući nadljudske napore“. A baš takvi su i bili neophodni da bi se, sa prikazanom lakoćom, prešlo preko viševjekovne istorije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) i pravoslavnih Crnogoraca. Da li bi se slična rabota mogla ponoviti i prilikom „liberalizacije“ postojećeg Zakona o državljanstvu? Pod uslovom, a to je još jedna među brojnim nepoznanicama, da izvršna i zakonodavna vlast (parlamentarna većina) krenu u taj rizičan poduhvat. Najave postoje.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA KRIZA VLASTI: Vladimir ili vlada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio odluku o smjeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine su odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima

 

Još nema naznaka kada bi se na dnevnom redu Skupštine Crne Gore mogao naći prijedlog premijera Zdravka Krivokapića o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava Vladimira Leposavića. Zato je sve izvjesnije da se i u Vladi i u parlamentu nadaju da izjašnjavanja na tu temu neće biti neophodno, već da će se Leposavić smilovati, vjerovatno je preciznije – nagoditi, i podnijeti ostavku. Kako bi aktuelna većina, uz neslaganja kojima sve češće svjedočimo, sačuvala makar jedinstvo u matematičkom iskazu trenutnog odnosa snaga vlasti i opozicije u Skupštinu (41:40)

O svojoj „najtežoj odluci“ Krivokapić nas je obavijestio u ponedjeljak, objašnjavajući da sa ministrom Leposavićem pregovara već nedjelju dana, pokušavajući da ga privoli da podnese ostavku, odnosno „da se sam vadi za ono što je sam uradio“. Pošto je ministar premijeru odbio poslušnost – u pitanju je vanredno rijetka prilika da svjedočimo takvom postupku – Krivokapić se obratio javnosti i parlamentu. Istog jutra kada je sa svojom odlukom upoznao i ostale članove Vlade.

Formalni razlog za prijedlog o razrješenju ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, naveo je Krivokapić, bilo je njegovo odbijanje da prihvati i potvrdi kako je u Srebrenici 1995. izvršen genocid. Takav stav je u suprotnosti sa obavezujućim presudama Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde i deklaracijama/rezolucijama Skupštine Crne Gore i Evropskog parlamenta. Uz to, prisjetio se premijer, Leposavić je već pravio probleme Vladi.

Prvi put nedugo po izboru za ministra pravde, kada je najavio da bi nepravosnažno osuđeni akteri afere državni udar, u slučaju da njihova osuda postane pravosnažna, mogli biti amnestirani. Pa su to mnogi protumačili kao direktan pritisak resornog ministra na pravosuđe. I, opet, kada je u ime Vlade prihvatio prijedloge tzv. tužilačkih zakona koje su pripremili predstavnici skupštinske većine. Da bi se pokazalo kako ti prijedlozi ni formom ni suštinom ne odgovaraju standardima na čije poštovanje se Crna Gora obavezala tokom pregovora o pristupanju EU. Tako je, uz kritike Venecijanske komisije, dodatno produbljena kriza na relaciji izvršna – zakonodavna vlast.

Iz premijerovog obraćanja u ponedjeljak nijesmo mogli sa sigurnošću zaključiti da se njegovo lično mišljenje suštinski razlikuje od onoga što je javnosti predočio Vladimir Leposavić. Zato je bilo očigledno da on ministru pravde spočitava da Vladi kvari započete poslove. „Vlada, čiji sam predsjednik, ne pretenduje da sudi o događajima koji su se odigrali dvije i po decenije prije njenog konstituisanja“, rekao je Krivokapić, uz objašnjenje: „Ne ulazeći u lično mišljenje koje Vladimir Leposavić ima o ratnim događajima u bivšoj Jugoslaviji, smatram da je bio dužan da, kao ministar zadužen za oblast pravde i manjinskih prava, iskaže poseban senzibilitet za pravosnažne sudske odluke i osjećanja manjinskih naroda u Crnoj Gori“.

Potom je, u obrazloženju zahtjeva upućenog Skupštini, Krivokapić svom ministru spočitao: da doprinosi porastu međuetničkih tenzija u Crnoj Gori; narušava obaveza Crne Gore iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (puna saradnja sa Haškim tribunalom); ne poštuje Rezoluciju Evropskog parlamenta o Srebrenici i Deklaraciju o njenom prihvatanju koju je 2009. usvojila Skupština Crne Gore; ugrožava međunarodni ugled države i Vlade kojoj pripada.

Dok je Krivokapić Leposavića ubjeđivao da podnese ostavku, dio opozicionih partija obratio se tužilaštvu, zahtjevom da ispitaju da li je ministar pravde, relativizujući presude o genocidu u Srebrenici, prekršio zakon. Konkretno član 370 Krivičnog zakonika (Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje) koji propisuje da će se zatvorskom kaznom, od šest mjeseci do pet godina, kazniti onaj ko „javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“.

Još Krivokapićev prijedlog o razrješenju Leposavića nije stigao u parlament, a započelo je izjašnjavanje. Prvo na ulicama. Od Bara do Pljevalja, preko Podgorice, Nikšića i Berana, manje ili veće grupe, uglavnom pristalica koalicije Za budućnost Crne Gore, stali su u odbrani lika i djela ministra Leposavića ali i zločinaca iz Srebrenice. „Ako padne Vlado, neka padne i Vlada”, čitamo sa transparenata. Ili „Crna Goro gorska vilo genocida nije bilo”. Ko je pročitao: „Zbog Srebrenice sa funkcije se Srbin skida, upamtite nije bilo genocida”, znao je šta slijedi. Zdravko Krivokapić je izdao, zaključili su pokupljeni na ovdašnjim ulicama. A potom i mediji pod kontrolom Aleksandra Vučića. Pa se neko prisjetio kako je Aleksa Bečić, neki dan, koleginici sa Kosova čestitao izbor za predsjednicu Skupštine. Tako se proširio krug izdajnika kojima se na ulicama pjevaju pogrdne pjesme.

Prebrojavanja su nastavljena i u Skupštini.

„Svaki Srbin u Crnoj Gori dijeli Leposavićevo mišljenje (da u Srebrenici nije bilo genocida)”, uputio nas je poslanik Slaven Radunović tvrdeći nešto što je, očigledno, neistina. I saopštio da DF neće glasati za razrješenje odmetnutog ministra. Što je i bilo očekivano. Kako zbog njihovog prepoznatog stava o tim događajima („Vi plamtite kad se govori o Srebrenici i još nekim zločinima, koji nisu genocid“, spočitava kolegama iz opozicije poslanik DF Jovan Vučurović, predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode). Tako i zbog odluke DF da neće podržati nijedan vladin prijedlog prije usvajanja tužilačkih zakona koji omogućavaju smjenu glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića i preuzimanje kontrole nad tužilaštvom.

I iz PzP su se izjasnili protiv Krivokapićevog prijedloga, ocjenjujući da to nije način da se dođe do optimalnog rješenja. „Krivokapić će sigurno naći nekoga da smijeni ministra, ali kako će izabrati novoga? Još veći problem stvara”, konstatovao je poslanik Branko Radulović. I ponovio: „Ova Vlada je po mnogim stvarima defektna, bilo da je u pitanju sama organizacija, bilo da je u pitanju program, ili ličnosti koje će pokriti tu organizaciju”.

Na drugoj strani, iz nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca, SD, SDP i URA potvrđeno je da će oni glasati za razrješenje ministra pravde. Pa je ostalo da se vidi šta će o Krivokapićevom prijedlogu da kažu Demokrate i DPS. A oni su riješili da pažljivo izvagaju političke posljedice svoje odluke.

Demokrate su, na prvu loptu, saopštile da neće podržati zahtjev za smjenu ministra pravde ukoliko se po tom pitanju ne postigne dogovor u vladajućoj koaliciji. Pošto, pokušali su da objasne, ne žele da glasaju isto što i DPS!? Onda se postavilo pitanje njihovih budućih odnosa sa premijerom Krivokapićem, koji su, nakon lokalnih izbora u Nikšiću, podignuti na poseban nivo. Demokratama je problem bio i zatečeni obrazac prema kome je prihvatanje međunarodnih presuda o Srebrenici znak veleizdaje i neoborivi dokaz tinjajućeg antisrpstva. Pa bi i glas za smjenu Leposavića bio ozbiljan udar na njihov imidž. Baš kao što bi i podrška problematičnom ministru bacila sjenku na proklamovane građanske i proevropske stavove. Tako su Demokrate shvatile da njihova poslovična neopredijeljenost, oličena u izjavi „nećemo ga braniti ali ni smjenjivati sa DPS“, ovog puta ne pije vodu.

DPS se vodio drugom računicom. Njih je interesovala procjena da li će neprijateljima na vlasti veću štetu nanijeti smjena jednog ministra, uz protivljenje značajnog dijela većine koja je izabrala vladu, ili propast premijerove inicijative u Skupštini. Uz ostanak nepodobnog ministra na čelu resora koji bi morao biti nosilac najavljenih, i neophodnih, reformi.

Krivokapić se otvorenim pismom obratio „narodu Crne Gore“. Ne građanima.

Zapravo, samo „dragim saborcima“. Da bi im objasnio kako je odluku o razrješenju Leposavića donio teška srca. „Ali sam je donio da bih vas sačuvao, a ne da bih vas izdao. To možda ne razumijete danas, ali ćete jednog dana, siguran sam, razumjeti u kakvom položaju smo se nalazili u ovom istorijskom trenutku. A taj položaj je takav da poništava bitnost svakog pojedinca pred strateškim ciljem razvlašćivanja DPS-a, što neminovno podrazumijeva ako ne saglasnost, a onda bar razumijevanje jednog dijela međunarodne zajednice…“. Premijer je pismom potvrdio da „pred strateškim ciljem“ pravi „kompromise koji ne moraju uvijek biti jasno uočljivi časnom i poštenom svijetu“. Ali nije ponovio tvrdnje da se njegova vlada ruši iznutra. Svjestan da su na ulicama upravo glasači onog dijela vladajuće koalicija koja njega i njegovu vladu psuje od srca a glasa iz nužde, u strahu od gubitka teško stečene vlasti.

Aleksa Bečić je bio pragmatičniji. Pa je, uz podsjećanje na sve navodne izdaje koje su njemu i njegovim Demokratama spočitane od osnivanja partije do danas, predložio i način za izlazak iz postojeće pat pozicije. Jednostavno koliko i efikasno: da Vladimir Leposavić, ipak, podnese ostavku. „Ostavka nije znak slabosti. Ostavka je znak mudrosti i spremnosti na žrtvu zarad opšteg dobra. Nijedna ostavka nije vrednija od slobodne, pomirene i uređene Crne Gore“, preporučuje predsjednik Skupštine. „Zato svaki pojedinac, ko god bio, počevši od mene do svakog ministra, ne smije biti iznad potrebe očuvanja volje naroda, očuvanja odnosa unutar Vlade i parlamentarne većine“.

Zaludu se trudio predsjednik parlamenta. „Nemam pravo da podnesem ostavku, iako sam uvijek spreman, kao što sam to već učinio, da se izvinim svakome koga su moje riječi povrijedile“, odgovorio je Leposavić na javno izrečen poziv. I pritvrdio da ni za milimetar ne odstupa od stavova koji ga – razumio on to ili ne – diskvalifikuju sa mjesta ministra pravde. „Iznio sam jasan stav i stručno utemeljen komentar o onome što su drugi spremni da napuste i pri najmanjoj prijetnji ostavljajući društvu da se vječito nosi sa manipulacijama, nametanjem krivice i neprijateljstvom“, nadovezao se ministar na već definisanu podjelu na nacionalne heroje i kukavice/izdajnike. Pa ponovio: „Nastaviću da vršim dužnost dokle god mi Skupština Crne Gore daje to povjerenje.”

Tek treba da vidimo na šta će to da liči. Dok DPS, sa satelitima, nastavlja da podstiče haos, nastojeći da dokaže kako su jedini koji mogu voditi državu. Tako su, prije nego smo ugrabili njihov stav o opozivu ministra pravde, otvorili novi problem. Pa, nakon optužbi o neadekvatnim mjerama za suzbijanje epidemije, nezakonitom zaduživanju, zakašnjelom budžetu, saradnji sa stranim agentima i otkrivanju njihovog identiteta, stiže nova „afera“: pitanje državljanstva za osobe koje u Crnoj Gori, uredno prijavljene, borave duže od decenije…

Kao rezultat te proizvodnje skandala i sukoba imamo potpuno odsustvo političkog i društvenog dijaloga o suštinskim problemima koji opterećuju našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Od ratnih zločina u kojima Crna Gora nije bila neutralni posmatrač, preko sudbine tada izbjeglih i raseljenih koje vlast tretira u skladu sa procjenom njihove političke (nacionalne) opredijeljenosti, do zdravstvene i ekonomske krize. Umjesto razmjene argumenata, DPS se opet pozvao na zakon sile i na ulice izveo pristalice novoformiranih komitskih i patriotskih udruženja. „Otvoriti kavez da zvijeri izađu“, preporučuje potpredsjednica DPS Sanja Damjanović na pitanje „Šta nam je činjeti?“. I eto, opet, policijski kordoni i metalne rešetke pred Skupštinom i vladom. Samo su demonstranti, valjda, drugi.

Sa dan ili dva zakašnjenja, oglasili su se i iz Vlade, „povodom dezinformacija koje su se pojavile kao sredstvo sabotaže rada Vlade i narušavanja mira u zemlji“. Pa kažu da oni, zapravo, i nijesu imali u planu da danas (četvrtak) u dnevni red sjednice Vlade uvrste Prijedlog odluke o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva. Samo se nijesu dosjetili potrebe da nam to kažu na vrijeme. Dok su ministri pred novinarima obrazlagali pripremljenu Odluku.

Jedva je pet dana od kada je premijer saopštio želju da smijeni ministra pravde, manjinskih i ljudskih prava, a glasnogovornici skupštinske većine odgovorili da neće podržati taj prijedlog. Izgledalo je tada da je to najveći izazov pred kojim su se našle izvršna i zakonodavna vlast. Već danas čini se da i jedni i drugi imaju i mnogo većih problema. A i mi skupa sa njima. Dok DPS ne odustaje od nauma da, po svaku cijenu, brani svoje švercerske zabrane. I preostale čuvare prvilegija u sistemu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA I BIVŠA VLAST, I ZAJEDNIČKA RATNA PROŠLOST: Suočavanje na čekanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Vlada i ministar Leposavić pravdali su se pred međunarodnom javnošu zbog ministrovog relativizovanja zločina u Srebrenici, ne uspijevajući ni tada da izgovore da se genocid tamo i desio, dok je prethodna vlast samo o tome pričala, kao da baš ona nije vodila ovu zemlju u rat i pomagala okolne ratne lidere u najsvirepijim zločinima. Rezultat:  sve manje nade da ćemo se uskoro suočiti sa prošlošću. Radi budućnosti

 

„Ovo su istinske scene iz pakla, pisane na najmračnijim stranicama ljudske istorije”, kazao je sudija Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju Fouad Riad u novembru 1995. godine,  dok je čitao optužnice protiv Radovana Karadžića, tada predsjednika Republike Srpske (RS), i Ratka Mladića, komandanta vojske RS, u kojima se, između ostalog, optužuju za genocid u Srebrenici. Oni će tek dvadeset godina kasnije biti osuđeni na doživotne zatvore, zbog sistemskog strijeljanja više od 8000 muškaraca i dječaka Bošnjaka iz 13 gradova na području Podrinja.

Uključujući te presude, više od 700 godina zatvora izrečeno je na regionalnim i međunarodnim sudovima za zločine i genocid u Srebrenici 1995. godine. Od dvadeset presuda na Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju, sedam uključuje i one za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon suđenja nacistima.

Crnogorskom ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimiru Leposaviću to nije, međutim, dovoljno dokaza. On se prethodne sedmice u parlamentu pridružio talasu revizionizma i relativizovanja genocida u Srebrenici, koji je dolazio, i dolazi, iz istih onih krugova koji su devedesetih na ovim prostorima kreirali zločine, i njihovog podmlatka. Leposavić je na sjednici parlamenta 24. marta, odgovarajući na poslaničko pitanje da li je, kao ministar pravde i ljudskih i manjinskih prava, spreman da prizna da se u Srebrenici dogodio genocid, rekao da ne može da prizna ili ne prizna događaj „o kojem nema saznanje“.

„Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“, kazao je ministar i dodao da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“. Zvučalo je kao da mu je laknulo. Svakako se Leposavićevo „pravno mišljenje” već čulo. Potpuno istu rečenicu, izgovorio je, recimo, Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije 2013. godine rekavši da presude Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju ne smatra relevantnim jer „genocid valja dokazati”. Nikolić je to kazao dok se istovremeno izvinjavao u ime Srbije za Srebrenicu.

Osim presuda u Hagu, Sud Bosne i Hercegovine (BiH) donio je 25 presuda za Srebrenicu, od čega je 13 za zločin genocida. U Srbiji je donijeto pet presuda koje se odnose na Srebrenicu, uključujući i one za ratne zločine protiv civilnog stanovništva i kršenje zakona i običaja ratovanja. U Srbiji, međutim, nije bilo presuda za genocid.

Presudom iz 2007, Međunarodni sud pravde u Hagu dokazao je da je država Srbija prekršila Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida time što nije učinila sve što je bilo u njenoj moći da spriječi genocid.  Pošto su ratne „elite” još žive, kako u Srbiji, tako i u Crnoj Gori, one ćutanjem ili nemuštim iznuđenim  izvinjenjima i izjavama o Srebrenici uporno odbijaju da taj zločin nazovu pravim imenom. Političkim uticajem na pravosuđe, ne samo da ne dozvoljavaju suočavanje sa ratnim zločinima i prošlošću na ovim prostorima, nego i dalje podgrijavaju mržnju. Leposavića je politički formirao taj ambijent.

Nije to slučaj samo sa genocidom u Srebrenici. Rijetki sudski procesi za ratne zločine kako u Srbiji, i u Crnoj Gori – imaju isti karakter – blage kvalifikacije i dugo traju. Nakon tri decenije od početka devedesetih, u kojima je prema podacima REKOM ubijeno i nestalo 130.000 osoba, porodice žrtava zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore još čekaju na pravdu. Iako je Crna Gora isplatila višemilionska obeštećenja porodicama žrtava, samo je jedan od četiri najveća predmeta ratnih zločina pravosnažno okončan osuđujućom presudom, dok su optuženi u svim ostalim oslobođeni krivice. Specijalno tužilaštvo za ratne zločine odbacilo je tokom 2017. godine sve krivične prijave za ratne zločine, a da o tome nije obavijestilo ni crnogorsku javnost, ali ni Evropsku komisiju. O svemu smo saznali iz tadašnjeg izvještaja o napretku za Crnu Goru.

Otuda zvuči licemjerno kada ministra Leposavića kritkuje prethodna vlast.

„Ministar Vladimir Leposavić po drugi put je relativizovao i negirao genocid u Srebrenici, i svojim licemjerjem ponovo udario na žrtve i njihove najbliže, reagovao je Andrija Nikolić, član Predsjedništva i poslanik DPS u Skupštini Crne Gore.

„Dotični ministar u vladi Zdravka Krivokapića je svoj odnos prema Srebrenici pokazao još 1999. godine kada je bio u špaliru za doček međunarodnog teroriste i nacionaliste Nikole Kavaje u kući Milete „Čiče” Pavićevića na Draču u Podgorici, kojem su prisustvovali članovi Šešeljeve Radikalne stranke i četničkih udruženja. Na zidu iza Krivokapića tada su bila istaknuta sva četnička znamenja, ali i velika slika Radovana Karadžića, osuđenog ratnog zločinca”, kazao je Nikolić. Nije pomenuo da je njegov šef, višedecenijski premijer Crne Gore i aktuelni  predsjednik države Milo Đukanović, vodio zemlju u ratne pohode na Dubrovnik, da je bio šef Vlade čiji je MUP naložio deportaciju bosanskih izbjeglica, da je svih godina rata bio vjerni  saveznik tvoraca RS, pomagao gorivom Radovana Karadžića u vrijeme najgorih zločina. Licemjerni su bili i povici iz manjinskih opozicionih partija – osobito Bošnjačke stranke – koje su s pravom ustale protiv izjave Leposavića, ali kojima ratna prošlost Đukanovićeve DPS i sprečavanje istinskog i potpunog rasvjetljavanja i kažnjavanja ratnih zločina od strane bivšeg režima, nije smetala za koalicione dogovore.

Licemjerja nije nedostajalo prethodne sedmice. Nakon pritiska prvenstveno međunarodne, ali i domaće javnosti (vidi box), koja je burno reagovala, tražeći i Leposavićevu ostavku, i ukazujući da je nova vlast potpisala Sporazum u kom se obavezala na poštovanje međunarodnih obaveza, uslijedile su verbalne vratolomije kako Leposavića, tako i najvećeg dijela Vlade. Bio je to mučan pokušaj da se umiri međunarodna zajednica, a izvrda priznanje genocida.

Leposavić je kazao da neće podnijeti ostavku, a premijer Krivokapić mu je nije ni tražio. Ministar je kazao da pitanje da lično prizna zločin genocida, i pored toga što ga „nikada nije negirao”, ne zaslužuje da se na njega uopšte odgovori.

„Takvim pitanjima se šikanira narod koji je takođe žrtva, a sa kojim navodno želi da se postigne pomirenje. Svaki pravnik i iole obrazovan čovjek zna da priznati krivično djelo, pogotovo genocid, može samo njegov učinilac”, kazao je. Takvom izjavom se šikaniraju žrtve zločina genocida u Srebrenici, prvenstveno. Pred kojim suzu mora pustiti svaki iole dobar čovjek.

Naposljetku, nije se imalo kud, uslijedilo je saopštenje Vlade: „Vlada Crne Gore niti želi, niti može da mijenja odluke međunarodnih sudova, ali ni da jedne narode proglašava genocidnim, a druge svetim, jer je to suprotno načelu da je svaki zločin pojedinačan, da ima konkretne izvršioce i nažalost, konkretne žrtve i da za takve zločine uvijek odgovaraju konkretni pojedinci. Vlada na čelu sa premijerom Krivokapićem osuđuje sve zločine učinjene od bilo koga i solidariše se sa porodicama svih žrtava bilo kog zločina”, navodi se u saopštenju. Niko od Vlade nije ni tražio da jedne narode proglasi genocidnim, a druge svetim. Upravo, suprotno, samo da prizna konkretan zločin i osudi ministrovu izjavu. I zatraži njegovu ostavku.

Umjesto toga, Iz Vlade su saopštili „da premijer Krivokapić, zajedno sa ministrom pravde Vladimirom Leposavićem i ostalim članovima Vlade, izražava dubok pijetet prema svim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije i poziva da se prestane sa svim vrstama politikanstva i manipulacije žrtvama

Iz nove vlasti je izjavu ministra Leposavića nedvosmisleno osudila samo URA. Potpredsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović, i lider URA, kazao je da se u Srebrenici dogodio genocid i da ko to ne razumije „nije mu mjesto na državnim funkcijama”.

„Vlada Crne Gore poštuje sve međunarodne presude. Oko ove teme nema diskusije. Ko ovo ne razumije, nije mu mjesto na državnim funkcijama. Okrenimo se budućnosti, čeka nas mnogo posla”, napisao je Abazović na Tviteru. Ipak, Abazović nije uslovio Leposavićevu ostavku na bilo koji način. Samo je nastavio dalje.

Kao da to nije najvažniji posao koje ovo društvo ima pred sobom. Da ga prošlost opet ne bi sačekala.

 

REAKCIJE NA IZJAVU MINISTRA LEPOSAVIĆA
Uzburkao međunarodne adrese

Nakon izjave ministra Vladimira Leposavića u parlamentu, uslijedile su burne reakcije domaće i međunarodne zajednice.

Specijalna savjetnica generalnog sekretara UN (Antonio Gutereš) za sprečavanje genocida Alis Vairimu Nderitu, veoma je zabrinuta zbog izjava zvaničnika u Crnoj Gori, koje dovode u pitanje izvršenje zločina genocida u Srebrenici, u Bosni i Hercegovini, 1995. godine, objavljeno je na sajtu UN.

Navodi se da savjetnica UN primjećuje niz zabrinjavajućih dešavanja u Crnoj Gori koja doprinose širenju straha, nepovjerenja i mržnje.

„Genocid i drugi zločini ne smiju biti predmet bilo kakve arbitraže, posebno oni koji su zakonski do kraja procesuirani na osnovu dokaza. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde donijeli su presude o strašnim događajima koji su se dogodili u Srebrenici u julu 1995. godine. Oba suda presudila su da djela počinjena u Srebrenici predstavljaju genocid. Jednostavno nema prostora za poricanje ili relativizaciju genocida u Srebrenici, niti za dovođenje u pitanje legitimiteta Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju”, istakla je Nderitu.

Stav Sjedinjenih Američkih Država (SAD) o genocidu u Srebrenici je dugotrajan i nepokolebljiv, odgovor je neimenovanog predstavnika za medije američkog Stejt departmenta, na upit Glasa Amerike povodom tvrdnji ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava u Vladi Crne Gore Vladimira Leposavića.

„Međunarodni sudovi zaključili su da se 1995. godine u Srebrenici dogodio genocid. Ovo bolno poglavlje evropske istorije nikada ne smije biti negirano niti zaboravljeno”, navedeno je u odgovoru Glasu Amerike.

„Izjave crnogorskog ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića kojima se dovode u pitanje događaji u Srebrenici, su u potpunosti neprihvatljive i potencijalno opasne, ocijenila je i nevladina organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesti internešenal (AI).

„Međunarodni sudovi su nedvosmisleno dokazali, na osnovu ubjedljivih forenzičkih i drugih dokaza, da ubistvo više od osam hiljada muškaraca i dječaka 1995. godine predstavlja genocide”, navela je u pisanom odgovoru na upit Glasa Amerike predstavnica Amnestija zadužena za Balkan i Evropsku uniju Jelena Sesar.

Ona je poručila da su „istorijski revizionizam i negiranje genocida”, iako možda politički korisni, „protivni pravnim činjenicama” i da „predstavljaju uvredu za žrtve i njihove porodice, od kojih mnoge i dalje tragaju za posmrtnim ostacima svojih voljenih”.

„Postoji opasnost da sve razvijenija kultura negiranja genocida koju vidimo u nekoliko bivših jugoslovenskih zemalja podstakne dalju netoleranciju i naslje i ozbiljno podrije bilo kakvu realnu šansu za pomirenje u regionu”, ukazala je Sesar.

Ambasador Njemačke u Crnoj Gori Robert Veber je kazao da priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini, i poručio – morate sebi priznati istinu, priznati krivicu, ne poricati je.

„Nedavni događaji poput kontroverznih pokušaja imenovanja ulica, skrnavljenja džamija i relativizacija genocida u Srebrenici, me sve više brinu zbog pravca kojim se Crna Gora trenutno kreće kao država i društvo. Rastuća politička polarizacija, sve veća spremnost za upotrebu nasilja nad političkim neistomišljenicima i predstavnicima medija, podrivaju građanski multietnički karakter zemlje”, naveo je Veber u izjavi dostavljenoj medijima. On je saopšto da kada izražava duboku zabrinutost, to ne čini sa visoke moralne tačke, već kao predstavnik svoje zemlje, koja je totalitarizmom, nacionalizmom i rasnom mržnjom izazvala katastrofu Drugog svjetskog rata i holokaust i koja je na sebe preuzela najveću moralnu krivicu. „Priznati krivicu nikada nije bilo lako, ali se duguje žrtvama i istini. I samo kroz priznavanje krivice mogu se otvoriti vrata u bolju budućnost radi praštanja i pomirenja”, poručio je ambasador Veber.

„Činjenica je da se u julu 1995. godine u Srebrenici desio genocid, što je potvrdio Međunarodni sud pravde”, saopšteno je iz Ambasade Holandije u Srbiji i Crnoj Gori. „Snažno urgiramo da se Vlada Crne Gore uzdrži od preispitivanja, jer je to štetno i bolno, i negiranja genocida, kao i od istorijskog revizionizma. Kretanje naprijed počinje sa prihvatanjem istine”, poručila je Ambasada Holandije na Tviteru.

Na izjavu Leposavića reagovale su i domaće civilne organizacije, te opozicione partije, tražeći njegovu ostavku.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo