Nakon bjekstva i četvorogodišnjeg skrivanja, u utorak se predao Darko Šarić, kokainski bos, godinama najtraženiji balkanski bjegunac sa Interpolovih potjernica i, prema prošlogodišnjoj top-listi renomiranog magazine Forbs, peti ,,najbogatiji šef podzemlja na svijetu” sa imovinom procijenjenom na 27 milijardi dolara.
,,Ovo hapšenje je dobra stvar za Crnu Goru, posebno zbog manipulacija u javnosti da se Šarić skrivao u Crnoj Gori”, predočio nam je ministar pravde Duško Marković. Likujući: ,,Danas je pobijedila pravda i istina, i državne institucije u Crnoj Gori mogu biti ponosne na to”.
Mali problem sa ovom izjavom može biti to što smo praktično iste riječi slušali i tokom 2010. godine, nakon što se ispostavilo da su Šarić i njegovi saradnici Goran Soković, Dejan Šekularac i Draško Vuković, pored višemjesečnog nadzora javne i tajne policije, pobjegli u momentu kada su se stekli uslovi za njihovo izručenje Srbiji. I tada je, umjesto preuzimanja odgovornosti i potrage za Šarićevim doušnicima u policiji, ANB-u i tužilaštvu, stiglo saopštenje u kome je stajalo da su “Crna Gora i Uprava policije i ovom akcijom potvrdile da naša država nije utočište licima koja se potražuju”!?
Premijer Milo Đukanović tada je saopštio da mu ,,ne pada na pamet” da postavi pitanje bilo čije odgovornosti prije nego što dobije nalog Parlamenta. Taj nalog nikada nije stigao, iako je parlamentarni Odbor za bezbjednost konstatovao da su nadležni iz policije i pravosuđa napravili niz propusta (ne)postupajući po međunarodnoj aferi Balkanski ratnik. ,,Jako dobro znamo da na bazi sumnji, bez argumenata, ne možemo suditi ljudima. Posebno, ne možemo im uskraćivati elementarna građanska prava… “, objašnjavao je Đukanović, kao zakleti pobornik tih prava, činjenicu da je Šarić, umalo, povratio crnogorsko državljanstvo i pored optužbi koje su ga pratile nakon operacije Balkanski ratnik i zapljene više tona kokaina koji je – pod njegovom komandom – iz Južne Amerike krenuo ka Evropi. ,,Znali smo, plašim se, i nešto više od onoga što zna srpska policija, jer imamo vrlo korektnu razmjenu sa mnogim agencijama u svijetu, uključujući i CIA-u i DEA-u. Prema tome, imamo vrlo precizno uvid u kvalitet sumnji koja se ispostavlja u odnosu na to (misli se na D. Šarića- prim. M) i na druga lica (riječ je o tada ‘nestalim’ članovima klana – prim M)”.
Kako smo od ovih riječi Mila Đukanovića stigli do Markovićeve ,,pobjede pravde i istine”?
Prema svjedočenjima nekadašnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića i Duška Markovića, ondašnjeg direktora ANB-a, pred Odborom za odbranu i bezbjednost sredinom 2007. godine, crnogorskoj javnoj i tajnoj policiji je još tada bilo poznato da su braća Šarić ,,uključena u poslove međunarodne trgovine narkoticima”. Ipak, po tom pitanju do danas nije urađeno praktično ništa.
Politika nemiješanja nastavljena je i nakon operacije Balkanski ratnik.
Tužilaštvo, do danas, nije dalo sud o poslovanju Šarićeve Mat kompani sa Đukanovićevom Prvom bankom. Dokumenta do kojih je Monitor došao u jeku Balkanskog ratnika svjedoče da je Prva kreditirala Šariće i nakon što joj je Centralna banka zabranila nove kredite.
Monitor je, početkom 2010, javnosti predočio dokaze o neobičnim finansijskim aranžmanima između Šarićeve Mat kompani i više of šor kompanija u vlasništvu Dragana Dudića Frica koji je, u međuvremenu, ubijen u Kotoru. Višemilionski poslovi obavljani su, uglavnom, posredstvom Hipo Alpe Adria banke i svaki od njih je mogao poslužiti kao udžbenički primjer pranja novca. Desetine miliona su, posredstvom Banke Kipra i Hipo Alpe Adria banke, skakutale sa računa na račun, a da sumnjive operacije nijesu zaustavljene ni u vrijeme kada je Darko Šarić bio pod istragom, pa čak ni nakon podizanja optužnice protiv njega kao šefa narko klana koji je u Evropu dopremao tone kokaina nabavljenog u Južnoj Americi.
Specijalna tužiteljka za organizovani kriminal Đurđina Ivanović potvrdila je da je o tome ,,oformljen pretkrivični spis”. Veselin Veljović je – tek pošto je Dudić ubijen – obznanio da je policija vodila istragu o poslovanju njegovih firmi. Na tome se i ostalo – iako se priča o balkanskom pranju para pričala u cijeloj Evropi.
Bečki dnevnik Esterajh prenio je saznanje da je Šarić preko HAAB-ovih filijala u Lihtenštajnu oprao 100 miliona eura stečenih u kriminalnim poslovima. Model je bio identičan onom iz Crne Gore: of šor firme su polagale depozite kojima su garantovani krediti dati kompanijama u vlasništvu saradnika Šarića. Dužnik bi vratio simbolične iznose kredita pa se banka namirivala iz položenih depozita. Njoj je ostajao profit, a zajmoprimcu potvrda da novac kojim raspolaže ne potiče iz ilegalnih aktivnosti već je riječ o pozajmici iz banke.
Istine radi, Darkov rođeni brat Duško Šarić i njihov blizak saradnik Jovica Lončar osuđeni su na po pet i po godina zatvora zbog pranja nešto manje od 20 miliona eura. Proces je, međutim, vođen tako da je izgledalo da je cilj tužilaštva da prikrije a ne otkrije i dokaže nelegalne poslove optuženih, njihove veze i saradničku mrežu sa finansijskim i državnim institucijama.
Umjesto utvrđivanja odgovornosti i procesuiranja krivaca, crnogorski zvaničnici su se trudili da relativizuju snagu Šarićevog klana. Nekadašnji predsjednik SO Pljevlja i aktuelni poslanik DPS-a u Skupštini CG Filip Vuković obznanio je kako on „ne bi rekao gdje se Darko Šarić nalazi ni kada bi znao”. Stav je potkrijepio tvrdnjom da je „afera Šarić preuveličana”, a da su to – „korektni momci”. Konačno, predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica ocijenila je da Vukovićeva izjava ,,nije opasna za vladavinu prava u Crnoj Gori”. Sada, kad slavimo ,,pobjedu pravde i istine”, Vuković, Medenica i njima slični ćute.
Po istom rezonu, u Crnoj Gori je nepristojno, ako ne i opasno, pitati za sudbinu imovine koju su Šarići, njihovi rođaci i saradnici, stekli zahvaljujući novcu iz narko biznisa. Za razliku od Srbije, ovdašnje vlasti nijesu uradile ništa u vezi imovine koja je upisana na ime ženskog dijela porodice (majka, sestra, supruge…). Zato su nadležni napravili podvig tako što su većinu imovine koju su Šarići imali u Pljevljima dali u zakup njihovom bivšem advokatu Radovanu Štrpcu (oduzeta mu licenca u Srbiji), čovjeku koji je optužen da je, skupa sa suprugom, prao kokainski profit Šarićevog klana, te da je posredovao između Šarića i njegovih doušnika uz policije, BIA i Vlade Srbije.
Prošlo je više od pola godine kako su Monitor i Vijesti dokumentovano ukazali na, najblaže, nepristojnost ove odluke. Toliko traje i gromoglasna tišina nadležnih državnih organa. Oni pokušavaju da prešute i odluku kojom je odbijen zahtjev Srbije da joj se izruči Budvanin Blažo Dedić, i pored obilja dokaza da je njegova kompanija Maestralturs, bila sastavni dio konzorcijuma preko kojeg su optuženi Pljevljaci legalizovali narko novac. Paralelno, Crna Gora ne preduzima ništa kako bi pod kontrolu stavila imovinu Šarića, Dudića, Dedića i njihovih saradnika.
Iz te perspektive, predočena činjenica da je od Šarićevog zahtjeva da se bezuslovno, ali preko Podgorice, preda srpskim vlastima do momenta kada se on našao u pritvorskoj jedinici u Beogradu prošlo skoro mjesec dana nameće pitanje: šta su vlasti Srbije i Crne Gore tražile od njega da bi ga, tek tako, uhapsile?
Ako upredimo Forbsovu (27 milijardi dolara) i policijske procjene (milijardu eura godišnje) o prihodima klana, sa vrijednošću imovine koja im je zaplijenjena shvatićemo da je u minule četiri godine Darko Šarić imao šta da radi. Sve i da je prekinuo svoje švercerske kanale imao je toliko toga da sakrije, preraspodijeli, opere…Nema indicija da ga je neko ometao u tom poslu.
Tu je i pitanje – kako je Šarić, uz svu vještinu agenata sa Balkana i SAD, shvatio da mu se bliži hapšenje i ponudio predaju? Ili je istini bliža spekulacija da je odbjegli Pljevljak shvatio da mu se, kao nasljedniku poslova nekadašnjeg zemunskog klana, sprema i kraj kakav su imali Dušan Spasojević i Mile Luković (ubijeni prilikom hapšenja). Pa je predajom preduhitrio one koji, manje od bilo čega na ovom svijetu, žele slušati Šarićevo svjedočenje o hajducima i jatacima sa kojima je poslovao.
Konačno, od utorka lebdi pitanje – zašto bi čelnici Đukanovićevog DPS-a, Vučićeve SNS-a i pljevaljskog kokainskog kartela vjerovali jedni drugima ,,na riječ”. Sagovornici Monitora ukazuju na ,,najveći zajednički sadržalac” u ovom Balkanskom trouglu. Prema njima, to je Stanko Cane Subotić, čovjek koji je u bliskim poslovnim ili prijateljskim odnosima sa svim akterima ove priče. Pa bi se, kao takav, mogao pojaviti i kao garant ovonedjeljnog zajedničkog posla u kome za pravdu i istinu nema mnogo mjesta.
Karike koje nedostaju
Da li je budući srpski premijer Aleksandar Vučić požurio kada je, na otvorenoj sjednici Vlade Srbije, izjavio kako Darko Šarić ne može dobiti status svjedoka saradnika, jer je optužen kao organizator kriminalne grupe?
Vratimo se, za trenutak, u 2010. kako bi se prisjetili tadašnje izjave Milorada Veljovića, dugogodišnjeg direktora srpske policije, koji je tada ustvrdio kako Šarić – mada je prvooptuženi u aktuelnom suđenju krijumčarima kokaina – nije mozak operacije: ,,Glavni nalogodavci u akciji nijesu u zatvoru, a operativni podaci ukazuju da se ova priča ne može zaokružiti sa Darkom Šarićem, već se širi dalje”.
Veljovićeva izjava tumačena je u kontekstu tvrdnji da je u jesen 2009. godine, dok je akcija Balkanski ratnik bila u povoju, srpska BIA od američke Agencije za borbu protiv narkotika (BEA) dobila „imperativan zahtjev” da pomogne hapšenje petorice barona kokaina. Prisjetimo se kratkog opisa koji je, navodno, pratio zahtijev iz SAD, a koji je Monitor tada prenio iz medija u okruženju:
,,Baron B: Crnogorac za koga DEA tvrdi da je „mozak balkanske mafije”, moćniji čak i od crnogorskog premijera. Navodno, njegov udio u kokainskom plijenu bio je veći od trećine a zarađeni novac je reinvestirao preko ulaganja u sport, igre na sreću i ugostiteljstvo. Mnogi misle da znaju o kome je riječ, ali to niko javno ne želi da kaže.
Baron C: DEA tvrdi da je riječ o „kontroverznom srpskom biznismenu” i osobi bez koje nema posla „na veliko” – bilo da je riječ o duvanu, narkoticima ili nekretninama. Slikajući njegov profil, Amerikanci navode da mu se u Srbiji sudi u odsustvu, dok on legalno boravi u jednoj zemlji Zapadne Evrope. Povremeno, boravi i u Crnoj Gori.
Baron K: Rođeni Beograđanin ,,nesumnjivo najjači srpski igrač”, tvrdi DEA, postao je ekspert u rasturanju kokaina preko razgranate mreže manjih dilera. Poslije Barona B, njemu pripada najveći dio profita. Novac pere preko fudbalskih transfera. U Beloj knjizi o kriminalu MUP-a Srbije pominje se kao osnivač i vođa Novobeogradskog klana. Dovođen je u vezu sa navijačkim neredima u Đenovi, na utakmici Italija – Srbija. Živi, kažu, između Beograda i Južne Amerike.
Baron D1: Javnosti najmanje poznat, prenosili su mediji prije četiri godine, jeste predstavnik novije generacije velikih narkodilera porijeklom sa sjevera Crne Gore, „dovoljno jak da uposli krak kokaina ka Italiji”. Novac od droge, tvrdi DEA, pere preko sporta i nekretnina.
Baron D2: Njegov pomen na popisu DEA je, navodno, najviše iznenadio balkanske policajce pošto je – do tada – važio za „mafijaškog atentatora na poznate ličnosti”. Prema procjenama DEA, njemu je bio namijenjen najmanji dio kokainskog kolača, ali u tako velikim isporukama i mrvice su milionske.
Sada preostaje da se vidi da li će, tokom niza suđenja Šariću i njegovim saradnicima, biti razriješene nepoznanice o stvarnom kapu mafijaške hobotnice koja je svoje pipke pružila preko četiri kontinenta, u poslu koji se mjerio desetinama hiljada uništenih života i milijardama eura krvavog novca.
Niz smrti i obmane
Dezintegrisanje jedne od najvećih narko bandi u Evropi nije moglo proći bez krvi. Prvo ubistvo koje se može dovesti u vezu sa prekookeanskim operacijama pljevaljskog klana počinjeno je u Kotoru, u osvit operacije Balkanski ratnik. Riječ je o ubistvu Dejana Đokovića, vlasnika lokalnog taksi udruženja, koji je, prema nezvaničnim informacijama, bio visokorangirani pripadnik konkurentskog narko klana.
Kotorsko ubistvo koje je odjeknulo daleko van zidina Starog grada počinjeno je nekih pola godine kasnije. Vijest o ubistvu Dragana Frica Dudića, penzionisanog kapetana duge plovidbe iz Kotora, objavljena je i na sajtu britanskog Ekonomista. Fricz is dead, glasi prva rečenica opširnog teksta koji, pod naslovom Smrt u Crnoj Gori, izvještava o ubistvu najbližeg saradnika Darka Šarića i Rodoljuba Radulovića (pripadnik tzv. klana Amerika, još uvijek je u bjekstvu). Dudića je ubio Ivan Vračar. Po jednima da bi ga spriječio da svjedoči protiv dojučerašnjih saradnika, po drugima – da bi spriječili odbjeglog Pljevljaka da se, uz Dudićevo posredništvo, nagodi i preda srpskoj policiji. Zvaničnici crnogorske policije su hitro saopštili, bez bilo kakvih dokaza, kako je Vračar Dudića ubio da bi osvetio Đokovića.
Dvije godine kasnije, krajem 2012, u Nikšiću je ubijen Vidak Vorotović, rođeni brat Marka Vorotovića, jednog od glavnih operativaca kokainskih tura iz Južne Amerike. Do pred samo hapšenje Marko Vorotović je bio šef obezbjeđenja kotorske diskoteke Maksimus koja je, prema podacima crnogorske policije, bila zajedničko vlasništvo Dudića i Šarića. Njegov brat je ubijen nakon što je Marko sa srpskim tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice.
Sedinom prošle godine u Kotoru je iz zasjede ubijen bivši policajac i tjelohranitelj Dragana Dudića Darko Bugarin. Ni ovo ubistvo nije razriješeno.
,,Državno tužilaštvo još nije stavilo tačku na predmet Balkanski ratnik”, pohvalila se 2011. tadašnja Vrhovna državna tužiteljka Ranka Čarapić, ,,i dalje utvrđujemo činjenice sa ciljem da možda proširimo postupak i na neka druga lica i na neke druge radnje”. Za pravo joj je dao i Veselin Veljović objašnjavajući kako je postupak u vezi sa Šarićima u toku, da on ,,ima svoju evoluciju”, i da je razgovor na tu temu ,,gubljenje vremena”.
Do danas, sve je ostalo na riječima. Samo niz smrti traje.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice