Povežite se sa nama

FOKUS

Sve veze Mladića i crnogorske vlasti

Objavljeno prije

na

ratko-mladic-pije

Iz srpskog mita, u koji je prije tačno dvije decenije lansiran iz mase anonimnih pukovnika JNA, Ratko Mladić je revertovan u stvarnost – odgovaraće za najteže ratne zločine pred Tribunalom u Hagu. U vojsci je počeo kao kvalifikovani metalostrugar u jednoj fabrici namjenske industrije; potom je avanzovao u podoficira. Iskoristio je početkom 1960-ih pravnu klauzulu da se podoficiri mogu vanredno doškolovati, pa postati oficiri.

Karijeru trupnog oficira od 1965. do 1991. provodi u Makedoniji. Njegov poznanik, nekada urednik službenog glasila Narodna armija, pukovnik Gajo Petković, pisao je 1994. da je Mladić u to vrijeme „iskazivao nepogrešivu lojalnost komunističkom režimu, svom vrhovnom komandantu Josipu Brozu i jugoslovenstvu”.

Na popisu aprila 1991, uoči ratnih sukoba, Mladić se nacionalno izjašnjavao kao Jugosloven!

Dvije godine kasnije, Mladića poznati britanski novinar Robert Foks u uvodniku Dejli telegrafa svrstava među najopasnije svjetske „gospodare rata”. Foks je pisao: „Ratko Mladić, baza Pale; teritorija: 65-70 odsto BiH; snage: 70.000-100.000 ljudi, plus tenkovi, artiljerija i avijacija… Čovjek koji odlučuje o ratu i miru u BiH. Taktički genije, ali prema oficirima koji su sa njim pregovarali, takođe i – ludak. Jedan predstavnik UN opisuje ga kao sadistu, psihopatu i ekstremno opasnu ličnost”.

Iz današnje perspektive posmatrano, jasno je kako Mladićevo premještanje iz garnizona i komandi početkom 1991. nije bilo slučajno. Mladić je, naime, 14. januara 1991. imenovan za pomoćnika komandanta 52. korpusa JNA u Prištini.

Taj korpus formiran je nakon nemira na Kosovu u proljeće 1981. kada je JNA privi put u istoriji SFRJ imala oružane akcije protiv civila. Mladića je na dužnost u prištini imenovao general Blagoje Adžić koji je 1991. bio načelnik Generalštaba JNA; Adžić je bio prvi komandant 52. korpusa.

Slično kao Mladić, kroz zapovjedni lanac 52. korpusa, u različitim ili podudarnim vremenima, prošli su neki od najpoznatijih srpskih vojnih komandanata, među njima i oni koji su sada optuženi za ratne zločine, poput: Dragoljuba Ojdanića, Nebojše Pavkovića ili Vladimira Lazarevića.

Od 3. juna 1991. Mladić je u Kninu, gdje postaje načelnik Štaba 9. korpusa JNA. Komandant mu je bio general Špiro Niković, Crnogorac, 2006. član Pokreta za nezavisnost Crne Gore.

Od tog vremena Mladić je medijska zvijezda, jer sa premoćnim motorizovanim i artiljerijskim trupama slama hrvatska slabo naoružana uporišta u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Ironija se ogleda u činjenici da je jedan od Mladićevih podređenih oficira bio Atif Dudaković, komandir jednog artiljerijskog diviziona u 9. korpusu, koji je kasnije, kao zapovjednik 5. korpusa Armije BiH bio njegov najopasniji protivnik.

Početkom jeseni 1991. Mladić je u dalmatinskom zaleđu (pravac Knin-Zadar) faktički sadjejstvovao sa snagama 2. operativne grupe JNA sastavljene od 2. titogradskog korpusa JNA, 9. vojno-pomorskog sektora iz Kumbora i Teritorijalne odbrane SR Crne Gore. To je prva posredna veza Mladića sa ratnim naporima crnogorske vlasti, koja je u to vrijeme propagirala „rat za mir”. Iz kasnije objavljene memoarske građe srpskih vojnih zvaničnika proizilazi kako su 9. klorpus i 2. operativna grupa trebali da se spoje, na način da „ovladaju Splitom i srednjom Dalmacijom”.

Naredbom 1/68 krnjeg Predsjedništva SFRJ, kojim je predsjedavao Branko Kostić (član Demokratske partije socijalista), Mladić je 11. decembra 1991. dobio čin general-majora. Kostić je potpisao i drugu generalsku zvjezdicu za Mladića, vanredno ga 24. aprila 1992. unaprijedivši u general-potpukovnika.

Mladić je na prijedlog jednog drugog bivšeg Crnogorca, Radovana Karadžića, 12. maja 1992. postao zapovjednik Glavnog štaba Vojske Srpske Republike BiH; ostalo je istorija najmonstruoznijih zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata koji će se i tokom procesa protiv Mladića rasvjetljavati pred Tribunalom u Hagu.

Od dragocjene koristi u svemu tome će biti dva važna paketa autentičnih dokumenata čija je vjerodostojnost neosporno utvrđena: zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ i dnevničke bilješke Ratka Mladića na nekoliko hiljada vlastoručno ispisanih stranica.

Kroz tu dokumentaciju moguće je utvrditi i involviranost crnogorske vlasti u bosanski rat i o njenim vezama, neposrednim i posrednim, sa Ratkom Mladićem.

Iz Stenografskih beleški sa 27. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 27. septembara 1994. godine doznajemo da je vrh crnogorske vlasti znao da se iz jedinica 2. armije Vojske Jugoslavije (Podgoričkog korpusa) sa teritorije Crne Gore dotura Mladićevim snagama municija tokom napada na Goražde u proljeće 1994, čak i nakon što je VSO bio donio Naredbu da se to ne radi bez njihovog odobrenja.

Momir Bulatović, crnogorski predsjednik i član VSO iz Crne Gore, kazao je na toj sjednici:

„Oko onog izdavanja za Goražde; prvo Babić (Božidar Babić, general, 1993-1998. komandant 2. armije – prim.a) je tvrdio da nije dato ništa. Komandant korpusa, Obradović (Milorad Obradović – prim.a), da nije dato ništa. Kada smo insistirali da je stvarno dato, proveli su istragu i ustanovili da je stvarno dato”.

No, generali Babić i Obradović ostali su na dužnostima, te kasnije nagrađivanim činovima a Obradović i imenovanjem za komandanta 2. armije. Na istoj sjednici je diskutovano o izvještaju Momira Bulatovića o tajnom sastanku sa Ratkom Mladićem u Podgorici, koji je organizovala Vojska Jugoslavije.

MOMČILO PERIŠIĆ: „…Još jedna stvar: Ratko Mladić je juče bio kod Vas (obraća se Momiru Bulatoviću – prim.a). On je tražio neka sredstva. Mi imamo ta sredstva van formacije, to je za brdske topove 76 mm i ZIS-ove 76 mm. Traže municiju! Ja tražim vaš stav po tome: da li da mu ne dajemo ništa, ili da mu to što imamo damo? To je van formacije; to su sredstva koja su kod nas izbačena iz upotrebe, a municije imamo!

MOMIR BULATOVIĆ: „Mi smo danas na tu temu dosta razgovarali kod Slobodana. Ja sam Slobodanu par rečenica rekao. Mislim da odluku teško možemo donijeti, bez malo opširnije analize. Da li je sada vrijeme za to – ne znam? (…) Ja sam juče razgovarao sa Ratkom Mladićem. Ponovljena je, od riječi do riječi, naša priča iz Karađorđeva, s tim da je sada još veći emocionalni naboj, zbog toga što je situacija na terenu teža nego ranije. Oni uporno insistiraju da se mora obezbijediti gorivo i municija – i gorivo kojeg nema i municija koje nema! Onda su se ponovile i one priče da se ne može mirno stajati ‘skrštenih ruku’, te ‘da će se otimati to što ima ovdje’!

Mislim da, apsolutno, vojničkog rješenja tamo nema – postoji samo jedno: političko rješenje! Kako i na koji način do toga da dođemo, to je pitanje kojim se već mjesecima bavimo?

Ratko Mladić je od mene tražimo ‘da ja, zajedno sa komandantom 2. armije, pronađem neke tajne puteve snabdijevanja, da proturimo to što je njemu neophodno’. Ja sam ga zamolio da ja nikakvog prava nemam, nikakvu namjeru da uradim bilo šta što je suprotno od onoga što smo se dogovorili ovdje na nivou države, a s druge strane, stvarno uvažavam probleme u kojima se on nalazi, ali ne mislim da je rješenje u opštoj pogibiji koju su oni tamo spremili i proširenju ratnih sukoba. (…) Ratko Mladić je, takav kakav je, još uvijek najrazumnija opcija i varijanta u Republici Srpskoj.

Objektivno, Ratko Mladić više ne postoji u vojničkom smislu, čim nije u situaciji da pomaže i štiti taj narod. Ono što mene brine to je da je svaka njegova opcija, opcija koja završava pogibijom: ‘Ili mi dajte gorivo i municiju, kojih nemate, ili ću vam je oteti, pa ćemo se pobiti između sebe u ‘interesu’ srpskog jedinstva, ili ću ja izaći na front i poginuti od turske ruke, kao junak srpskog naroda’. Ni u jednoj varijanti nema rješenja za opstanak Srba u Republici Srpskoj. Kako me juče informisao, on se nije (nečitka riječ – prim.a) sa Radovanom Karadžićem od onog našeg susreta i razgovora, ni vidio sa njim – do sinoć!”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Pred toga se nije čuo jedno mesec dana”.

MOMIR BULATOVIĆ: „On je doslovno, kako kaže, obilazio (nečitka riječ – prim.a) helikopterom, da bi se ljudi uvjerili da je živ!?”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Danas je Srna objavila da se Karadžić sreo sa Jeljcinom u Njujorku. Pitali su Ovena (Dejvid Ovena, međunarodni mirovni pregovarač – prim.a) da li je to tačno, a ovaj je rekao: ‘To je dobra šala!’ Oni imaju neke svoje potpuno ‘otkačene’ ideje. Ja misli da je to, zaista, prešlo granicu zdravog razuma”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mladić uporno insistira na tom političkom kontaktu i susretu, jer ne može da riječi vojničke probleme nikako – ne može bez politike. Evo, ja sam vas informisao, ja sam se ponudio, ako vi procjenjujete, da sjednemo i da popričamo. Ja sam unaprijed svjestan ishoda i svrsishodnosti takvog susreta, pa čak i mogućih špekulacija od svega toga. Ideja je da pokušamo još jednom da vidimo – da li se ovaj razvoj događaja, koji je očigledno, nepovoljan po srpsku stranu u bivšoj BiH i koliko odrazio i na samog Radovana Karadžića. Mislim da ova uvjeravanja u dopunska uvjeravanja koja je Slobodan Milošević uspio da ‘izboksuje’ u diplomatskim susretima makar zaslužuju da istestiramo to: da li imaju ikakvu reakciju na njih?

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Odgovor ti je negativan – odmah ću da ti ga dam!

MOMIR BULATOVIĆ: „Onda, u suštini, mi ćemo se sukobiti sami između sebe – za mjesec, dva, tri! To je nerazumno. Ja gledam: oni ne mogu da odbrane Trebinje, a neće da potpišu mape ako nijesu do Neretve! Nemaju naroda da odbrane ni tu teritoriju! Sada će prvo da ginu Nevesinjci, Gačani! (…) Juče sam Ratka Mladića doživio kao očajnika, koji je helikopterom odletio sa položaja, gdje je ostao ZIS sa dvije granate, a s druge strane mu dolaze desetine hiljada Muslimana!? (…) Čak ako i damo to ćega nema (misli na municiju i gorivom – prim.a), samo bismo ušli u opciju pojačavanja rata, u kome Vojska RS izvjesno gubi. Pita sam Ratka: ‘Šta ako to i damo?’ Kaže: ‘Izdržao bih dva meseca, pa bih ušao u zimu, oni ne bi imali pokrete’, itd”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Šta bi onda bilo?!”

MOMIR BULATOVIĆ: „Ništa, još veća pogibija i uništenje! On kaže da vojnike tamo ostavlja, doslovno, sa po dva-tri metka. Ja mislim da treba da razmislimo, da vidimo postoji li neki međukorak, da li ima, makar i sa naše strane pokušaj da uradimo neki politički kontakt – ne da mijenjamo odluke, jer nemamo ni jedan razlog za to.

Gospodine generalu, on se Vama juče javio. Po Vašem ovlašćenju je komandant 2. armije bio njegov domaćin”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da. Ja sam želio da porazgovara i sa Vama”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam mu obećao da ću to što on priča prenijeti ovdje i rekao sam da će moje mišljenje biti apsolutno identično onome koje je čuo u Karađorđevu”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Dobro, bili smo tamo svi zajedno. Ne vidim da imamo šta da promenimo u odnosu na svoj stav – ne vidim nove momente! Šta imamo još?”

(Potom su prešli na novu tačku dnevnog reda – Plate za pripadnike Vojske Jugoslavije u Republici Srpskoj)!

A u Mladićevim dnevničkim bilješkama – koje je srpska policija zaplijenila početkom prošle godine i predala Tribunalu u Hagu – Mladić piše da je i u Njivicama kod Herceg-Novog 8. jula 1993. imao tajni sastanak sa generalom Milivojem Petković, zapovjednikom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) tzv. Herceg-Bosne.

Sastančili su komfornoj diskreciji Vile Njivice, ljetnjoj rezidenciji Vlade Crne Gore, izgrađenoj početkom 1970-ih, čijih su 7-8 apartmana koristili čelnici nekadašnje jugoslovenske a od početka 1990-ih isključivo crnogorske policije.

Sastanak Mladića sa Petkovićem 8. jula 1993. u Vili Njivice, do kojeg nije moglo doći bez znanja i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, sada je svjedočanstvo o zajedničkim srpsko-hrvatskim naporima da oružano okupiraju BiH.

Mladić piše kako je u Njivicama dogovoreno da u zamjenu za naoružanje i izvjesne „učinjene usluge” , hrvatska strana položi 1.191.246 njemačkih maraka i dvije cistijerne dizela; zatim, da Hrvati plate dodatnih 8.092.032 maraka u roku od neđelju dana, itd. Sagovornik Mladića iz Njivica, Milivoj Petković, nedavno je u Hagu osuđen na 40 godina robije zbog ratnih zločina.

U kolikoj je mjeri crnogorska vlast bila umiješana u srpsko-hrvatski šverc goriva i ilegalne naplate izvjesnih „učinjenih usluga”? Neke od najvažnijih švercerskih ruta su bile na granici prema istočnoj Hercegovini; najprije se prebacivalo oružje, zatim gorivo, od Dejtonskog sporazuma i kradeni automobili iz Berkovića, pa se finiširalo enormnim „tranzitom duvana”…

Nema niti jednog razloga da iko pomisli da je Mladiću u Crnoj Gori, tokom bosanskog rata, bilo neugodno. Pod 3. februarom 1994. u svojim bilješkama zapisuje da je opet bio u Njivicama, u društvu sa drugim glavarima Republike Srpske: Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom (ratni zliočinac, osuđen na 20 godina), Mićom Stanišićem (ministar policije RS, uhapšen, u Hagu optužen za ratne zločine), generalom Milanom Gverom (ratni zločinac, osuđen na pet godina robije), Božidarom Vučurovićem (predsjednik tzv. SAO Istočna Hercegovina, nedavno uhapšen u Srbiji pod optužbom za ratne zločine) i drugima.

Bosanski Srbi su razgovarali sa zemljacima iz tzv. Herceg-Bosne: Matom Bobanom (umro 1997. godine), Jadrankom Prlićem i generalom Antom Rosom.

Temu sastanka – „Muslimani, kao zajednički neprijatelji” – sublimirao je Prlić, koji je, prema zabilješki Mladića, rekao: „Postoje dva, tri načina da ih suzbijemo. Prvo, vojno – lomiti im kičmu. Drugo – udar na legitimitet BiH, jer svet priznaje Aliju Izetbegovića i njegovu Vladu”.

Tih su godina iste stavove sa gostima dijelili crnogorski vrhovi. Osim svestrane pomoći Mladićevoj vojsci oni su kao dio plana lomljenja kičme BiH, lansirali ideju o ujedinjenju Hercegovine i Crne Gore. Da bi Mladić, povukao bolje granice no što su ih povukli „priučeni boljševički kartografi” ( kako se izrazio premijer Milo Đukanović) Crna Gora je godinama pod sankcijama svijeta tonula u bijedu i sramotu. Da su ostvareni ratni ciljevi zbog kojih je „ naš Mladić” sada u Hagu, od Crne Gore ne bi ostao kamen na kamenu: bila bi samo mrlja u moru velike Srbije.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo