Povežite se sa nama

FOKUS

Sve veze Mladića i crnogorske vlasti

Objavljeno prije

na

Iz srpskog mita, u koji je prije tačno dvije decenije lansiran iz mase anonimnih pukovnika JNA, Ratko Mladić je revertovan u stvarnost – odgovaraće za najteže ratne zločine pred Tribunalom u Hagu. U vojsci je počeo kao kvalifikovani metalostrugar u jednoj fabrici namjenske industrije; potom je avanzovao u podoficira. Iskoristio je početkom 1960-ih pravnu klauzulu da se podoficiri mogu vanredno doškolovati, pa postati oficiri.

Karijeru trupnog oficira od 1965. do 1991. provodi u Makedoniji. Njegov poznanik, nekada urednik službenog glasila Narodna armija, pukovnik Gajo Petković, pisao je 1994. da je Mladić u to vrijeme „iskazivao nepogrešivu lojalnost komunističkom režimu, svom vrhovnom komandantu Josipu Brozu i jugoslovenstvu”.

Na popisu aprila 1991, uoči ratnih sukoba, Mladić se nacionalno izjašnjavao kao Jugosloven!

Dvije godine kasnije, Mladića poznati britanski novinar Robert Foks u uvodniku Dejli telegrafa svrstava među najopasnije svjetske „gospodare rata”. Foks je pisao: „Ratko Mladić, baza Pale; teritorija: 65-70 odsto BiH; snage: 70.000-100.000 ljudi, plus tenkovi, artiljerija i avijacija… Čovjek koji odlučuje o ratu i miru u BiH. Taktički genije, ali prema oficirima koji su sa njim pregovarali, takođe i – ludak. Jedan predstavnik UN opisuje ga kao sadistu, psihopatu i ekstremno opasnu ličnost”.

Iz današnje perspektive posmatrano, jasno je kako Mladićevo premještanje iz garnizona i komandi početkom 1991. nije bilo slučajno. Mladić je, naime, 14. januara 1991. imenovan za pomoćnika komandanta 52. korpusa JNA u Prištini.

Taj korpus formiran je nakon nemira na Kosovu u proljeće 1981. kada je JNA privi put u istoriji SFRJ imala oružane akcije protiv civila. Mladića je na dužnost u prištini imenovao general Blagoje Adžić koji je 1991. bio načelnik Generalštaba JNA; Adžić je bio prvi komandant 52. korpusa.

Slično kao Mladić, kroz zapovjedni lanac 52. korpusa, u različitim ili podudarnim vremenima, prošli su neki od najpoznatijih srpskih vojnih komandanata, među njima i oni koji su sada optuženi za ratne zločine, poput: Dragoljuba Ojdanića, Nebojše Pavkovića ili Vladimira Lazarevića.

Od 3. juna 1991. Mladić je u Kninu, gdje postaje načelnik Štaba 9. korpusa JNA. Komandant mu je bio general Špiro Niković, Crnogorac, 2006. član Pokreta za nezavisnost Crne Gore.

Od tog vremena Mladić je medijska zvijezda, jer sa premoćnim motorizovanim i artiljerijskim trupama slama hrvatska slabo naoružana uporišta u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Ironija se ogleda u činjenici da je jedan od Mladićevih podređenih oficira bio Atif Dudaković, komandir jednog artiljerijskog diviziona u 9. korpusu, koji je kasnije, kao zapovjednik 5. korpusa Armije BiH bio njegov najopasniji protivnik.

Početkom jeseni 1991. Mladić je u dalmatinskom zaleđu (pravac Knin-Zadar) faktički sadjejstvovao sa snagama 2. operativne grupe JNA sastavljene od 2. titogradskog korpusa JNA, 9. vojno-pomorskog sektora iz Kumbora i Teritorijalne odbrane SR Crne Gore. To je prva posredna veza Mladića sa ratnim naporima crnogorske vlasti, koja je u to vrijeme propagirala „rat za mir”. Iz kasnije objavljene memoarske građe srpskih vojnih zvaničnika proizilazi kako su 9. klorpus i 2. operativna grupa trebali da se spoje, na način da „ovladaju Splitom i srednjom Dalmacijom”.

Naredbom 1/68 krnjeg Predsjedništva SFRJ, kojim je predsjedavao Branko Kostić (član Demokratske partije socijalista), Mladić je 11. decembra 1991. dobio čin general-majora. Kostić je potpisao i drugu generalsku zvjezdicu za Mladića, vanredno ga 24. aprila 1992. unaprijedivši u general-potpukovnika.

Mladić je na prijedlog jednog drugog bivšeg Crnogorca, Radovana Karadžića, 12. maja 1992. postao zapovjednik Glavnog štaba Vojske Srpske Republike BiH; ostalo je istorija najmonstruoznijih zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata koji će se i tokom procesa protiv Mladića rasvjetljavati pred Tribunalom u Hagu.

Od dragocjene koristi u svemu tome će biti dva važna paketa autentičnih dokumenata čija je vjerodostojnost neosporno utvrđena: zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ i dnevničke bilješke Ratka Mladića na nekoliko hiljada vlastoručno ispisanih stranica.

Kroz tu dokumentaciju moguće je utvrditi i involviranost crnogorske vlasti u bosanski rat i o njenim vezama, neposrednim i posrednim, sa Ratkom Mladićem.

Iz Stenografskih beleški sa 27. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 27. septembara 1994. godine doznajemo da je vrh crnogorske vlasti znao da se iz jedinica 2. armije Vojske Jugoslavije (Podgoričkog korpusa) sa teritorije Crne Gore dotura Mladićevim snagama municija tokom napada na Goražde u proljeće 1994, čak i nakon što je VSO bio donio Naredbu da se to ne radi bez njihovog odobrenja.

Momir Bulatović, crnogorski predsjednik i član VSO iz Crne Gore, kazao je na toj sjednici:

„Oko onog izdavanja za Goražde; prvo Babić (Božidar Babić, general, 1993-1998. komandant 2. armije – prim.a) je tvrdio da nije dato ništa. Komandant korpusa, Obradović (Milorad Obradović – prim.a), da nije dato ništa. Kada smo insistirali da je stvarno dato, proveli su istragu i ustanovili da je stvarno dato”.

No, generali Babić i Obradović ostali su na dužnostima, te kasnije nagrađivanim činovima a Obradović i imenovanjem za komandanta 2. armije. Na istoj sjednici je diskutovano o izvještaju Momira Bulatovića o tajnom sastanku sa Ratkom Mladićem u Podgorici, koji je organizovala Vojska Jugoslavije.

MOMČILO PERIŠIĆ: „…Još jedna stvar: Ratko Mladić je juče bio kod Vas (obraća se Momiru Bulatoviću – prim.a). On je tražio neka sredstva. Mi imamo ta sredstva van formacije, to je za brdske topove 76 mm i ZIS-ove 76 mm. Traže municiju! Ja tražim vaš stav po tome: da li da mu ne dajemo ništa, ili da mu to što imamo damo? To je van formacije; to su sredstva koja su kod nas izbačena iz upotrebe, a municije imamo!

MOMIR BULATOVIĆ: „Mi smo danas na tu temu dosta razgovarali kod Slobodana. Ja sam Slobodanu par rečenica rekao. Mislim da odluku teško možemo donijeti, bez malo opširnije analize. Da li je sada vrijeme za to – ne znam? (…) Ja sam juče razgovarao sa Ratkom Mladićem. Ponovljena je, od riječi do riječi, naša priča iz Karađorđeva, s tim da je sada još veći emocionalni naboj, zbog toga što je situacija na terenu teža nego ranije. Oni uporno insistiraju da se mora obezbijediti gorivo i municija – i gorivo kojeg nema i municija koje nema! Onda su se ponovile i one priče da se ne može mirno stajati ‘skrštenih ruku’, te ‘da će se otimati to što ima ovdje’!

Mislim da, apsolutno, vojničkog rješenja tamo nema – postoji samo jedno: političko rješenje! Kako i na koji način do toga da dođemo, to je pitanje kojim se već mjesecima bavimo?

Ratko Mladić je od mene tražimo ‘da ja, zajedno sa komandantom 2. armije, pronađem neke tajne puteve snabdijevanja, da proturimo to što je njemu neophodno’. Ja sam ga zamolio da ja nikakvog prava nemam, nikakvu namjeru da uradim bilo šta što je suprotno od onoga što smo se dogovorili ovdje na nivou države, a s druge strane, stvarno uvažavam probleme u kojima se on nalazi, ali ne mislim da je rješenje u opštoj pogibiji koju su oni tamo spremili i proširenju ratnih sukoba. (…) Ratko Mladić je, takav kakav je, još uvijek najrazumnija opcija i varijanta u Republici Srpskoj.

Objektivno, Ratko Mladić više ne postoji u vojničkom smislu, čim nije u situaciji da pomaže i štiti taj narod. Ono što mene brine to je da je svaka njegova opcija, opcija koja završava pogibijom: ‘Ili mi dajte gorivo i municiju, kojih nemate, ili ću vam je oteti, pa ćemo se pobiti između sebe u ‘interesu’ srpskog jedinstva, ili ću ja izaći na front i poginuti od turske ruke, kao junak srpskog naroda’. Ni u jednoj varijanti nema rješenja za opstanak Srba u Republici Srpskoj. Kako me juče informisao, on se nije (nečitka riječ – prim.a) sa Radovanom Karadžićem od onog našeg susreta i razgovora, ni vidio sa njim – do sinoć!”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Pred toga se nije čuo jedno mesec dana”.

MOMIR BULATOVIĆ: „On je doslovno, kako kaže, obilazio (nečitka riječ – prim.a) helikopterom, da bi se ljudi uvjerili da je živ!?”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Danas je Srna objavila da se Karadžić sreo sa Jeljcinom u Njujorku. Pitali su Ovena (Dejvid Ovena, međunarodni mirovni pregovarač – prim.a) da li je to tačno, a ovaj je rekao: ‘To je dobra šala!’ Oni imaju neke svoje potpuno ‘otkačene’ ideje. Ja misli da je to, zaista, prešlo granicu zdravog razuma”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mladić uporno insistira na tom političkom kontaktu i susretu, jer ne može da riječi vojničke probleme nikako – ne može bez politike. Evo, ja sam vas informisao, ja sam se ponudio, ako vi procjenjujete, da sjednemo i da popričamo. Ja sam unaprijed svjestan ishoda i svrsishodnosti takvog susreta, pa čak i mogućih špekulacija od svega toga. Ideja je da pokušamo još jednom da vidimo – da li se ovaj razvoj događaja, koji je očigledno, nepovoljan po srpsku stranu u bivšoj BiH i koliko odrazio i na samog Radovana Karadžića. Mislim da ova uvjeravanja u dopunska uvjeravanja koja je Slobodan Milošević uspio da ‘izboksuje’ u diplomatskim susretima makar zaslužuju da istestiramo to: da li imaju ikakvu reakciju na njih?

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Odgovor ti je negativan – odmah ću da ti ga dam!

MOMIR BULATOVIĆ: „Onda, u suštini, mi ćemo se sukobiti sami između sebe – za mjesec, dva, tri! To je nerazumno. Ja gledam: oni ne mogu da odbrane Trebinje, a neće da potpišu mape ako nijesu do Neretve! Nemaju naroda da odbrane ni tu teritoriju! Sada će prvo da ginu Nevesinjci, Gačani! (…) Juče sam Ratka Mladića doživio kao očajnika, koji je helikopterom odletio sa položaja, gdje je ostao ZIS sa dvije granate, a s druge strane mu dolaze desetine hiljada Muslimana!? (…) Čak ako i damo to ćega nema (misli na municiju i gorivom – prim.a), samo bismo ušli u opciju pojačavanja rata, u kome Vojska RS izvjesno gubi. Pita sam Ratka: ‘Šta ako to i damo?’ Kaže: ‘Izdržao bih dva meseca, pa bih ušao u zimu, oni ne bi imali pokrete’, itd”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Šta bi onda bilo?!”

MOMIR BULATOVIĆ: „Ništa, još veća pogibija i uništenje! On kaže da vojnike tamo ostavlja, doslovno, sa po dva-tri metka. Ja mislim da treba da razmislimo, da vidimo postoji li neki međukorak, da li ima, makar i sa naše strane pokušaj da uradimo neki politički kontakt – ne da mijenjamo odluke, jer nemamo ni jedan razlog za to.

Gospodine generalu, on se Vama juče javio. Po Vašem ovlašćenju je komandant 2. armije bio njegov domaćin”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da. Ja sam želio da porazgovara i sa Vama”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam mu obećao da ću to što on priča prenijeti ovdje i rekao sam da će moje mišljenje biti apsolutno identično onome koje je čuo u Karađorđevu”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Dobro, bili smo tamo svi zajedno. Ne vidim da imamo šta da promenimo u odnosu na svoj stav – ne vidim nove momente! Šta imamo još?”

(Potom su prešli na novu tačku dnevnog reda – Plate za pripadnike Vojske Jugoslavije u Republici Srpskoj)!

A u Mladićevim dnevničkim bilješkama – koje je srpska policija zaplijenila početkom prošle godine i predala Tribunalu u Hagu – Mladić piše da je i u Njivicama kod Herceg-Novog 8. jula 1993. imao tajni sastanak sa generalom Milivojem Petković, zapovjednikom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) tzv. Herceg-Bosne.

Sastančili su komfornoj diskreciji Vile Njivice, ljetnjoj rezidenciji Vlade Crne Gore, izgrađenoj početkom 1970-ih, čijih su 7-8 apartmana koristili čelnici nekadašnje jugoslovenske a od početka 1990-ih isključivo crnogorske policije.

Sastanak Mladića sa Petkovićem 8. jula 1993. u Vili Njivice, do kojeg nije moglo doći bez znanja i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, sada je svjedočanstvo o zajedničkim srpsko-hrvatskim naporima da oružano okupiraju BiH.

Mladić piše kako je u Njivicama dogovoreno da u zamjenu za naoružanje i izvjesne „učinjene usluge” , hrvatska strana položi 1.191.246 njemačkih maraka i dvije cistijerne dizela; zatim, da Hrvati plate dodatnih 8.092.032 maraka u roku od neđelju dana, itd. Sagovornik Mladića iz Njivica, Milivoj Petković, nedavno je u Hagu osuđen na 40 godina robije zbog ratnih zločina.

U kolikoj je mjeri crnogorska vlast bila umiješana u srpsko-hrvatski šverc goriva i ilegalne naplate izvjesnih „učinjenih usluga”? Neke od najvažnijih švercerskih ruta su bile na granici prema istočnoj Hercegovini; najprije se prebacivalo oružje, zatim gorivo, od Dejtonskog sporazuma i kradeni automobili iz Berkovića, pa se finiširalo enormnim „tranzitom duvana”…

Nema niti jednog razloga da iko pomisli da je Mladiću u Crnoj Gori, tokom bosanskog rata, bilo neugodno. Pod 3. februarom 1994. u svojim bilješkama zapisuje da je opet bio u Njivicama, u društvu sa drugim glavarima Republike Srpske: Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom (ratni zliočinac, osuđen na 20 godina), Mićom Stanišićem (ministar policije RS, uhapšen, u Hagu optužen za ratne zločine), generalom Milanom Gverom (ratni zločinac, osuđen na pet godina robije), Božidarom Vučurovićem (predsjednik tzv. SAO Istočna Hercegovina, nedavno uhapšen u Srbiji pod optužbom za ratne zločine) i drugima.

Bosanski Srbi su razgovarali sa zemljacima iz tzv. Herceg-Bosne: Matom Bobanom (umro 1997. godine), Jadrankom Prlićem i generalom Antom Rosom.

Temu sastanka – „Muslimani, kao zajednički neprijatelji” – sublimirao je Prlić, koji je, prema zabilješki Mladića, rekao: „Postoje dva, tri načina da ih suzbijemo. Prvo, vojno – lomiti im kičmu. Drugo – udar na legitimitet BiH, jer svet priznaje Aliju Izetbegovića i njegovu Vladu”.

Tih su godina iste stavove sa gostima dijelili crnogorski vrhovi. Osim svestrane pomoći Mladićevoj vojsci oni su kao dio plana lomljenja kičme BiH, lansirali ideju o ujedinjenju Hercegovine i Crne Gore. Da bi Mladić, povukao bolje granice no što su ih povukli „priučeni boljševički kartografi” ( kako se izrazio premijer Milo Đukanović) Crna Gora je godinama pod sankcijama svijeta tonula u bijedu i sramotu. Da su ostvareni ratni ciljevi zbog kojih je „ naš Mladić” sada u Hagu, od Crne Gore ne bi ostao kamen na kamenu: bila bi samo mrlja u moru velike Srbije.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

GODINA DVOVLAŠĆA: Testiranje haosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik DPS-a i Crne Gore svjestan je svog izbora – propustio je priliku da sa vlasti ode kao državnik. Sada mu je preostalo da sebe i svoje okruženje ubijedi da može otići kao žrtva srpskog nacionalizma i velikodržavnog projekta, a ne kao krivac za buktanje kriminala i korupcije. I pljačku Crne Gore i njenih građana. Bez obzira na nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi identitet

 

Cetinje, u neđelju koja prva dođe.  Izgleda kao da niko nema jasnu ideju kako da izađemo iz zamke u koju nas uvlače kreatori politike straha, mržnje i haosa. Nezamjenjivi čuvari nacionalnog dostojanstva i ponosa. Koji nerado, ili nikako, daju za pravo javnosti da ima uvid u njihove bankovne račune.

MUP ima saznanja da postoje ekstremisti sa obje strane koji planiraju radikalizaciju, saopštio je u srijedu ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović. Pa objavio kako se, ovog vikenda, sigurnost u prijestonici ne može garantovati ,,ni novinarima, ni građanima”, pošto on i njegovi saradnici ,,ne znaju ko kakve namjere ima”.

Nešto precizniji bio je direktor Uprave policije. ,,Mi u ovim okolnostima garantujemo ljudima bezbjednost u objektivno mogućim okvirima”, rekao je  Zoran Brđanin garantujući da će policija na Cetinju ,,raditi svoj posao”. A posao im, odavno, nije bio teži.

Otkako je, početkom avgusta, premijer Zdravko Krivokapić najavio da će svečanost ustoličenja novoizabranog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićoviča biti održana u Cetinjskom manastiru, ne smiruju se tenzije među onima koji predstojeću manifestaciju Srpske pravoslavne crkve doživljavaju kao konačan trijumf, odnosno, neoprostivu provokaciju i moguću kapitulaciju njihove države i nacije. Sve uz poziv, sa obje strane, na pretke i odziv nacionalnim vođama.

Krivokapić je, pošto je postao svjestan lavine koju je zakotrljao, odustao od odlaska na Cetinje. Sada se, obavještavaju iz njegovog kabineta, nalazi na kućnom liječenju zbog pogoršanog zdravstvenog stanja. Očekuje se, kažu, da će od ponedjeljka biti u uobičajenoj formi.

Samuje i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić. Ima koronu. Pa je opravdano odsutan iz nametnutog razvrstavanja. Ili, kao što šire glas politički oponenti, pokušava ostati dosljedan principu Demokrata da se ne izjašnjavaju o pitanjima koja mogu izazvati navalu emocija i naglašene društvene podjele.

Nakon što je izviždan na Cetinju,  potpredsjednik Vlade Dritan Abazović drži predavanje na Diplomatskoj akademiji u Beču. ,,Kada god vidite političare koji svoj narativ baziraju isključivo na etno-nacionalnim podjelama, znajte da iza njega uvijek stoje korupcija, zloupotrebe državnih sredstava i kriminalne grupe. Zbog toga su nam potrebni novi ljudi, nove generacije neopterećenih i modernih političkih elita koje će povući region ka evropskim vrijednostima”, poručio je Abazović svojoj publici. Svjestan da je to mnogo lakše reći nego proizvesti. Tim prije što  i sam djeluje kao političar koji nije potpuno svjetan intenziteta podjela koje ga okružuju. I njihovih korijena.

Predsjednik države Milo Đukanović se, prema vlastitoj najavi, sprema za protest na Cetinju. Da se, kao predsjednik svih građana Crne Gore, pridruži demonstracijama protiv ustoličenja vjerskog poglavara značajnog dijela njenih građana. Eto još jednog neobičnog načina da se uđe u istoriju. Pod uslovom da predsjednik DPS-a ne odustane od svog nauma, pod argumentima diplomata koji, izgleda na javnoj sceni, o bezbjednosti građana Crne Gore brinu više od nekih njenih prvaka.

,,Očuvanje mira i stabilnosti zemlje ključno je kako bi se sačuvali uslovi za budući široki međupartijski dijalog u Crnoj Gori, bez kojeg Crna Gora neće biti u stanju da dostigne vrijednosti koje pretpostavlja članstvo u EU”, saopšteno je nakon sastanka Đukanovića sa Oanom Kristinom Popom, šeficom Delegacije EU U Crnoj Gori. A bilo je tamo, nema sumnje, mnogo više priče od dvije rečenice ponuđene u zajedničkom saopštenju.

Drugo je pitanje, ili prvo – koliko Milo Đukanović mari za EU vrijednosti. I koliko mu je stalo do nacionalnog identiteta i ponosa po kome je gazio kao pješak Slobodana Miloševića, podržavan istom SPC sa kojom je sada u navodnom sukobu, a koliko za činjenicu da bi se sistem (materijalnih) vrijednosti koji je gradio tri decenije mogao urušiti pred njegovim očima. Uz ozbiljne posljedice za njega i njegovo okruženje.

Đukanovićev kum i decenijski poslovni partner iz privatizacionih aranžmana obreo se u zatvoru. Šta ako progovori? Isto bi se moglo, ili trebalo, desiti i nekolicini njegovih savjetnika i najbližih saradnika (Stijepović, Ivanović, Veljović…), dok se od Bara, preko Mojanovića, do Pljevalja i Rožaja  urušavaju tranziti utemeljeni za vrijeme njegove vlasti. Mnogi sumnjaju za makar neke od njih, da su razvijani i za njegov račun. Što bi se, u bliskoj budućnosti, moglo i službeno dokazivati.

Predsjednik DPS-a i države Crne Gore svjestan je svog izbora – propustio je priliku da sa vlasti ode kao državnik. Sada mu je preostalo da sebe i svoje okruženje ubijedi da može otići kao žrtva srpskog nacionalizma i velikodržavnog projekta, a ne kao krivac za buktanje kriminala i korupcije. I pljačku Crne Gore i njenih građana. Bez obzira na nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi identitet.

Zato je Đukanović jedan od rijetkih koji ne strahuje od cetinjskog 5. septembra. Pod uslovom da nije dobio čvrsta uvjeravanja kako taj slijed događaja može direktno uticati na njegovu budućnost.

Policajci se nadaju da će on u nedjelju zaobići Prijestonicu. Razumljivo, teže se suočiti sa osobama koje krše red i mir ako ih predvodi štićena osoba najvećeg ranga (govorimo o neželjenom scenariju a ne nečemu što se podrazumijeva kao ishod predstojećih događaja na Cetinju). U tom je scenariju teško pronaći adekvatan odgovor. Zato je predstavnicima SPC – svejedno. Đukanović im je, najavom  dolaska, već završio veliki posao.

U društvu s Đukanovićem ne želi biti znatan dio crnogorskih građana koje SPC, skupa sa svojim saveznicima,  u borbi protiv građanske Crne Gore i nacionalnih Crnogoraca, negira, omalovažava, vrijeđa i zatire duže od vijeka. A posebno intenzivno to radi u vrijeme vladavine Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. Ti građani Crne Gore ne vide svoje mjesto u naručenoj borbi lopova i popova, tamo gdje iskreni ljudi mogu biti samo žrtve. Sa koje god strane da se nađu.

Beogradske vlasti, svetovne i duhovne, pomažu Đukanovića u raspirivanju podjela i mržnje. Joanikije Mićović mora biti svjestan da je najavljeno ustoličenje na Cetinju posljednja zaostavština njegovih prethodnika koja mu nije oduzeta. U Beogradu, na Saboru SPC-a.

Novinarka Ratka Jovanović sažima u nekolike prosto-proširene rečenice: ,,Nije se (pokojni mitropolit Amfilohije Radović – primjedba Monitora) još pošteno ni navikao na onaj svijet, kad su oni na ovom poništili sve što je radio posljednjih 15 godina. Za 1,5 sati uspjeli su da ukinu Episkopski savjet koji je on stvorio, izbrišu ime Pravoslavne crkve koju je on tako krstio, ponište titulu arhiepiskopa cetinjskog koju je on nosio i izbace iz Svetog sinoda stolicu MCP-a za koju se on izborio”.

Pa da tome dodamo i prekomandu Gojka Perovića, bivšeg rektora Cetinjske bogoslovije i , kako PR stručnjaci vole da kažu, lice prošlogodišnjih litija,  koji je nečasno otpušten i poslat u Podgoricu. Uz jedini, javno poznat, grijeh da je progovorio o mogućnosti da nacionalni Crnogorci postanu punopravni vjernici pravoslavne crkve u Crnoj Gori. I što je javno govorio da nacionalni predznak u nazivu pravoslavnih crkava, nije baš primjeren duhu Hristove poruke.

Očito nekome na krovu SPC-a u Beogradu treba srpska crkva u Crnoj Gori kao plućno krilo srpskog sveta. Kako to čudo prirode treba da  izgleda,  dočaravaju  Vučićevi svetovni eksperti za širenje mržnje. Od ministra Vulina do istoričara Rakovića. Oni svakodnevno, na Vladinim i paravladinim medijima u Srbiji, slikaju svijet toliko izmješten iz realnosti da se o Srbima u Crnoj Gori govori kao o ,,našima dole”. Valjda je iz studija TV Pink i Heppy Košutnjak iznad Lovćena i Durmitora.

A takvi kakvi su, predsjedniku DPS-a valjaju više od cijelog poslaničkog kluba DPS-a na čelu sa bivšim premijerom Duškom Markovićem. Dim sa vatre koju oni raspaljuju prikriva sva nepočinstva koje su nam Đukanovićeve vlasti ostavile u nasljeđe. Samo u tom okruženju on može da se predstavi kao nacionalni zaštitnik, a ne kao pohlepni predator gladan moći i zgrtanja bogatstva.

Samo u toj atmosferi Đukanović može nastupati kao  predvodnik suverenističke, građanske ili procrnogorske Crne Gore. Bez alternative. O čemu svjedoči i odlika SDP-a da, pod pritiskom aktuelnih tenzija, uskrati neophodnu podršku lokalnim vlastima u Tivtu, nudeću DPS-u tako nekakvu šansu da se vrate u sedlo. Umjesto da pričamo o siromaštvu i nepravdi.

Andrija Mandić, vojvoda,  neformalni predvodnik većeg dijela parlamentarne većine, pokušava da doprinese, iz sve snage.  Ali je i njegovo gostovanje u emisiji TV Heppy bogougodnog naziva  Da li će pasti krv u Crnoj Gori pokazala da čak ni on, u tom poslu, nije dorastao beogradskim kolegama. Koliko god izgledao neprikosnoven na domaćem terenu.

Mandić i njegovi svoju će šansu tražiti nakon Cetinja i ustoličenja, kada se na dnevni red vrate Temeljni ugovor, popis i izmjene izbornih zakona kojima će  DF pokušati da uskrati pravo glasa dijaspori iz reda manjinskih naroda. A da ga sačuva, ili proširi, kada su u pitanju njihovi potencijalni glasači – dvojni (trojni) državljani Crne Gore, Srbije i BiH (Republike Srpske). Makar su oni to državljanstvo stekli na način suprotan ovdašnjim propisima. Ukoliko se pred takve naume ne ispriječe glasovi onih Srba iz Crne Gore koji neće da život provedu tamo dole nego ovdje, dijeleći dobro i loše sa svojim komšijama, prijateljima i rođacima.   

Uz građane Crne Gore, najveći politički gubitnik aktuelne priče je Vlada Crne Gore. Možda je premijer Krivokapić nešto dužan vrhu SPC-a, pa ima obavezu da povremeno postupa kao njihov portparol. Ali, takve obaveze nemaju svi članovi  njegovog kabineta. Većini bi bilo mnogo lakše da se bave ovozemaljskim problemima koji su u opisu nadležnosti njihovog resora. Ovako i dobro i loše njihovog rada ostaje zatrpano. A DPS preživljava, uz pomoć saveznika iz kontra tabora, pridržavajući se Miloševićeve mantre – napravi veliki problem pa se pojavi kao nezaobilazan faktor mira i stabilnosti.

Jesmo li dobili što smo tražili 30. avgusta prošle godine?

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo