FOKUS
Sve veze Mladića i crnogorske vlasti

Iz srpskog mita, u koji je prije tačno dvije decenije lansiran iz mase anonimnih pukovnika JNA, Ratko Mladić je revertovan u stvarnost – odgovaraće za najteže ratne zločine pred Tribunalom u Hagu. U vojsci je počeo kao kvalifikovani metalostrugar u jednoj fabrici namjenske industrije; potom je avanzovao u podoficira. Iskoristio je početkom 1960-ih pravnu klauzulu da se podoficiri mogu vanredno doškolovati, pa postati oficiri.
Karijeru trupnog oficira od 1965. do 1991. provodi u Makedoniji. Njegov poznanik, nekada urednik službenog glasila Narodna armija, pukovnik Gajo Petković, pisao je 1994. da je Mladić u to vrijeme „iskazivao nepogrešivu lojalnost komunističkom režimu, svom vrhovnom komandantu Josipu Brozu i jugoslovenstvu”.
Na popisu aprila 1991, uoči ratnih sukoba, Mladić se nacionalno izjašnjavao kao Jugosloven!
Dvije godine kasnije, Mladića poznati britanski novinar Robert Foks u uvodniku Dejli telegrafa svrstava među najopasnije svjetske „gospodare rata”. Foks je pisao: „Ratko Mladić, baza Pale; teritorija: 65-70 odsto BiH; snage: 70.000-100.000 ljudi, plus tenkovi, artiljerija i avijacija… Čovjek koji odlučuje o ratu i miru u BiH. Taktički genije, ali prema oficirima koji su sa njim pregovarali, takođe i – ludak. Jedan predstavnik UN opisuje ga kao sadistu, psihopatu i ekstremno opasnu ličnost”.
Iz današnje perspektive posmatrano, jasno je kako Mladićevo premještanje iz garnizona i komandi početkom 1991. nije bilo slučajno. Mladić je, naime, 14. januara 1991. imenovan za pomoćnika komandanta 52. korpusa JNA u Prištini.
Taj korpus formiran je nakon nemira na Kosovu u proljeće 1981. kada je JNA privi put u istoriji SFRJ imala oružane akcije protiv civila. Mladića je na dužnost u prištini imenovao general Blagoje Adžić koji je 1991. bio načelnik Generalštaba JNA; Adžić je bio prvi komandant 52. korpusa.
Slično kao Mladić, kroz zapovjedni lanac 52. korpusa, u različitim ili podudarnim vremenima, prošli su neki od najpoznatijih srpskih vojnih komandanata, među njima i oni koji su sada optuženi za ratne zločine, poput: Dragoljuba Ojdanića, Nebojše Pavkovića ili Vladimira Lazarevića.
Od 3. juna 1991. Mladić je u Kninu, gdje postaje načelnik Štaba 9. korpusa JNA. Komandant mu je bio general Špiro Niković, Crnogorac, 2006. član Pokreta za nezavisnost Crne Gore.
Od tog vremena Mladić je medijska zvijezda, jer sa premoćnim motorizovanim i artiljerijskim trupama slama hrvatska slabo naoružana uporišta u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Ironija se ogleda u činjenici da je jedan od Mladićevih podređenih oficira bio Atif Dudaković, komandir jednog artiljerijskog diviziona u 9. korpusu, koji je kasnije, kao zapovjednik 5. korpusa Armije BiH bio njegov najopasniji protivnik.
Početkom jeseni 1991. Mladić je u dalmatinskom zaleđu (pravac Knin-Zadar) faktički sadjejstvovao sa snagama 2. operativne grupe JNA sastavljene od 2. titogradskog korpusa JNA, 9. vojno-pomorskog sektora iz Kumbora i Teritorijalne odbrane SR Crne Gore. To je prva posredna veza Mladića sa ratnim naporima crnogorske vlasti, koja je u to vrijeme propagirala „rat za mir”. Iz kasnije objavljene memoarske građe srpskih vojnih zvaničnika proizilazi kako su 9. klorpus i 2. operativna grupa trebali da se spoje, na način da „ovladaju Splitom i srednjom Dalmacijom”.
Naredbom 1/68 krnjeg Predsjedništva SFRJ, kojim je predsjedavao Branko Kostić (član Demokratske partije socijalista), Mladić je 11. decembra 1991. dobio čin general-majora. Kostić je potpisao i drugu generalsku zvjezdicu za Mladića, vanredno ga 24. aprila 1992. unaprijedivši u general-potpukovnika.
Mladić je na prijedlog jednog drugog bivšeg Crnogorca, Radovana Karadžića, 12. maja 1992. postao zapovjednik Glavnog štaba Vojske Srpske Republike BiH; ostalo je istorija najmonstruoznijih zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata koji će se i tokom procesa protiv Mladića rasvjetljavati pred Tribunalom u Hagu.
Od dragocjene koristi u svemu tome će biti dva važna paketa autentičnih dokumenata čija je vjerodostojnost neosporno utvrđena: zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ i dnevničke bilješke Ratka Mladića na nekoliko hiljada vlastoručno ispisanih stranica.
Kroz tu dokumentaciju moguće je utvrditi i involviranost crnogorske vlasti u bosanski rat i o njenim vezama, neposrednim i posrednim, sa Ratkom Mladićem.
Iz Stenografskih beleški sa 27. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 27. septembara 1994. godine doznajemo da je vrh crnogorske vlasti znao da se iz jedinica 2. armije Vojske Jugoslavije (Podgoričkog korpusa) sa teritorije Crne Gore dotura Mladićevim snagama municija tokom napada na Goražde u proljeće 1994, čak i nakon što je VSO bio donio Naredbu da se to ne radi bez njihovog odobrenja.
Momir Bulatović, crnogorski predsjednik i član VSO iz Crne Gore, kazao je na toj sjednici:
„Oko onog izdavanja za Goražde; prvo Babić (Božidar Babić, general, 1993-1998. komandant 2. armije – prim.a) je tvrdio da nije dato ništa. Komandant korpusa, Obradović (Milorad Obradović – prim.a), da nije dato ništa. Kada smo insistirali da je stvarno dato, proveli su istragu i ustanovili da je stvarno dato”.
No, generali Babić i Obradović ostali su na dužnostima, te kasnije nagrađivanim činovima a Obradović i imenovanjem za komandanta 2. armije. Na istoj sjednici je diskutovano o izvještaju Momira Bulatovića o tajnom sastanku sa Ratkom Mladićem u Podgorici, koji je organizovala Vojska Jugoslavije.
MOMČILO PERIŠIĆ: „…Još jedna stvar: Ratko Mladić je juče bio kod Vas (obraća se Momiru Bulatoviću – prim.a). On je tražio neka sredstva. Mi imamo ta sredstva van formacije, to je za brdske topove 76 mm i ZIS-ove 76 mm. Traže municiju! Ja tražim vaš stav po tome: da li da mu ne dajemo ništa, ili da mu to što imamo damo? To je van formacije; to su sredstva koja su kod nas izbačena iz upotrebe, a municije imamo!
MOMIR BULATOVIĆ: „Mi smo danas na tu temu dosta razgovarali kod Slobodana. Ja sam Slobodanu par rečenica rekao. Mislim da odluku teško možemo donijeti, bez malo opširnije analize. Da li je sada vrijeme za to – ne znam? (…) Ja sam juče razgovarao sa Ratkom Mladićem. Ponovljena je, od riječi do riječi, naša priča iz Karađorđeva, s tim da je sada još veći emocionalni naboj, zbog toga što je situacija na terenu teža nego ranije. Oni uporno insistiraju da se mora obezbijediti gorivo i municija – i gorivo kojeg nema i municija koje nema! Onda su se ponovile i one priče da se ne može mirno stajati ‘skrštenih ruku’, te ‘da će se otimati to što ima ovdje’!
Mislim da, apsolutno, vojničkog rješenja tamo nema – postoji samo jedno: političko rješenje! Kako i na koji način do toga da dođemo, to je pitanje kojim se već mjesecima bavimo?
Ratko Mladić je od mene tražimo ‘da ja, zajedno sa komandantom 2. armije, pronađem neke tajne puteve snabdijevanja, da proturimo to što je njemu neophodno’. Ja sam ga zamolio da ja nikakvog prava nemam, nikakvu namjeru da uradim bilo šta što je suprotno od onoga što smo se dogovorili ovdje na nivou države, a s druge strane, stvarno uvažavam probleme u kojima se on nalazi, ali ne mislim da je rješenje u opštoj pogibiji koju su oni tamo spremili i proširenju ratnih sukoba. (…) Ratko Mladić je, takav kakav je, još uvijek najrazumnija opcija i varijanta u Republici Srpskoj.
Objektivno, Ratko Mladić više ne postoji u vojničkom smislu, čim nije u situaciji da pomaže i štiti taj narod. Ono što mene brine to je da je svaka njegova opcija, opcija koja završava pogibijom: ‘Ili mi dajte gorivo i municiju, kojih nemate, ili ću vam je oteti, pa ćemo se pobiti između sebe u ‘interesu’ srpskog jedinstva, ili ću ja izaći na front i poginuti od turske ruke, kao junak srpskog naroda’. Ni u jednoj varijanti nema rješenja za opstanak Srba u Republici Srpskoj. Kako me juče informisao, on se nije (nečitka riječ – prim.a) sa Radovanom Karadžićem od onog našeg susreta i razgovora, ni vidio sa njim – do sinoć!”
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Pred toga se nije čuo jedno mesec dana”.
MOMIR BULATOVIĆ: „On je doslovno, kako kaže, obilazio (nečitka riječ – prim.a) helikopterom, da bi se ljudi uvjerili da je živ!?”
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Danas je Srna objavila da se Karadžić sreo sa Jeljcinom u Njujorku. Pitali su Ovena (Dejvid Ovena, međunarodni mirovni pregovarač – prim.a) da li je to tačno, a ovaj je rekao: ‘To je dobra šala!’ Oni imaju neke svoje potpuno ‘otkačene’ ideje. Ja misli da je to, zaista, prešlo granicu zdravog razuma”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Mladić uporno insistira na tom političkom kontaktu i susretu, jer ne može da riječi vojničke probleme nikako – ne može bez politike. Evo, ja sam vas informisao, ja sam se ponudio, ako vi procjenjujete, da sjednemo i da popričamo. Ja sam unaprijed svjestan ishoda i svrsishodnosti takvog susreta, pa čak i mogućih špekulacija od svega toga. Ideja je da pokušamo još jednom da vidimo – da li se ovaj razvoj događaja, koji je očigledno, nepovoljan po srpsku stranu u bivšoj BiH i koliko odrazio i na samog Radovana Karadžića. Mislim da ova uvjeravanja u dopunska uvjeravanja koja je Slobodan Milošević uspio da ‘izboksuje’ u diplomatskim susretima makar zaslužuju da istestiramo to: da li imaju ikakvu reakciju na njih?
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Odgovor ti je negativan – odmah ću da ti ga dam!
MOMIR BULATOVIĆ: „Onda, u suštini, mi ćemo se sukobiti sami između sebe – za mjesec, dva, tri! To je nerazumno. Ja gledam: oni ne mogu da odbrane Trebinje, a neće da potpišu mape ako nijesu do Neretve! Nemaju naroda da odbrane ni tu teritoriju! Sada će prvo da ginu Nevesinjci, Gačani! (…) Juče sam Ratka Mladića doživio kao očajnika, koji je helikopterom odletio sa položaja, gdje je ostao ZIS sa dvije granate, a s druge strane mu dolaze desetine hiljada Muslimana!? (…) Čak ako i damo to ćega nema (misli na municiju i gorivom – prim.a), samo bismo ušli u opciju pojačavanja rata, u kome Vojska RS izvjesno gubi. Pita sam Ratka: ‘Šta ako to i damo?’ Kaže: ‘Izdržao bih dva meseca, pa bih ušao u zimu, oni ne bi imali pokrete’, itd”.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Šta bi onda bilo?!”
MOMIR BULATOVIĆ: „Ništa, još veća pogibija i uništenje! On kaže da vojnike tamo ostavlja, doslovno, sa po dva-tri metka. Ja mislim da treba da razmislimo, da vidimo postoji li neki međukorak, da li ima, makar i sa naše strane pokušaj da uradimo neki politički kontakt – ne da mijenjamo odluke, jer nemamo ni jedan razlog za to.
Gospodine generalu, on se Vama juče javio. Po Vašem ovlašćenju je komandant 2. armije bio njegov domaćin”.
MOMČILO PERIŠIĆ: „Da. Ja sam želio da porazgovara i sa Vama”.
MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam mu obećao da ću to što on priča prenijeti ovdje i rekao sam da će moje mišljenje biti apsolutno identično onome koje je čuo u Karađorđevu”.
SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Dobro, bili smo tamo svi zajedno. Ne vidim da imamo šta da promenimo u odnosu na svoj stav – ne vidim nove momente! Šta imamo još?”
(Potom su prešli na novu tačku dnevnog reda – Plate za pripadnike Vojske Jugoslavije u Republici Srpskoj)!
A u Mladićevim dnevničkim bilješkama – koje je srpska policija zaplijenila početkom prošle godine i predala Tribunalu u Hagu – Mladić piše da je i u Njivicama kod Herceg-Novog 8. jula 1993. imao tajni sastanak sa generalom Milivojem Petković, zapovjednikom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) tzv. Herceg-Bosne.
Sastančili su komfornoj diskreciji Vile Njivice, ljetnjoj rezidenciji Vlade Crne Gore, izgrađenoj početkom 1970-ih, čijih su 7-8 apartmana koristili čelnici nekadašnje jugoslovenske a od početka 1990-ih isključivo crnogorske policije.
Sastanak Mladića sa Petkovićem 8. jula 1993. u Vili Njivice, do kojeg nije moglo doći bez znanja i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, sada je svjedočanstvo o zajedničkim srpsko-hrvatskim naporima da oružano okupiraju BiH.
Mladić piše kako je u Njivicama dogovoreno da u zamjenu za naoružanje i izvjesne „učinjene usluge” , hrvatska strana položi 1.191.246 njemačkih maraka i dvije cistijerne dizela; zatim, da Hrvati plate dodatnih 8.092.032 maraka u roku od neđelju dana, itd. Sagovornik Mladića iz Njivica, Milivoj Petković, nedavno je u Hagu osuđen na 40 godina robije zbog ratnih zločina.
U kolikoj je mjeri crnogorska vlast bila umiješana u srpsko-hrvatski šverc goriva i ilegalne naplate izvjesnih „učinjenih usluga”? Neke od najvažnijih švercerskih ruta su bile na granici prema istočnoj Hercegovini; najprije se prebacivalo oružje, zatim gorivo, od Dejtonskog sporazuma i kradeni automobili iz Berkovića, pa se finiširalo enormnim „tranzitom duvana”…
Nema niti jednog razloga da iko pomisli da je Mladiću u Crnoj Gori, tokom bosanskog rata, bilo neugodno. Pod 3. februarom 1994. u svojim bilješkama zapisuje da je opet bio u Njivicama, u društvu sa drugim glavarima Republike Srpske: Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom (ratni zliočinac, osuđen na 20 godina), Mićom Stanišićem (ministar policije RS, uhapšen, u Hagu optužen za ratne zločine), generalom Milanom Gverom (ratni zločinac, osuđen na pet godina robije), Božidarom Vučurovićem (predsjednik tzv. SAO Istočna Hercegovina, nedavno uhapšen u Srbiji pod optužbom za ratne zločine) i drugima.
Bosanski Srbi su razgovarali sa zemljacima iz tzv. Herceg-Bosne: Matom Bobanom (umro 1997. godine), Jadrankom Prlićem i generalom Antom Rosom.
Temu sastanka – „Muslimani, kao zajednički neprijatelji” – sublimirao je Prlić, koji je, prema zabilješki Mladića, rekao: „Postoje dva, tri načina da ih suzbijemo. Prvo, vojno – lomiti im kičmu. Drugo – udar na legitimitet BiH, jer svet priznaje Aliju Izetbegovića i njegovu Vladu”.
Tih su godina iste stavove sa gostima dijelili crnogorski vrhovi. Osim svestrane pomoći Mladićevoj vojsci oni su kao dio plana lomljenja kičme BiH, lansirali ideju o ujedinjenju Hercegovine i Crne Gore. Da bi Mladić, povukao bolje granice no što su ih povukli „priučeni boljševički kartografi” ( kako se izrazio premijer Milo Đukanović) Crna Gora je godinama pod sankcijama svijeta tonula u bijedu i sramotu. Da su ostvareni ratni ciljevi zbog kojih je „ naš Mladić” sada u Hagu, od Crne Gore ne bi ostao kamen na kamenu: bila bi samo mrlja u moru velike Srbije.
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
FOKUS
POPIS POČINJE TREĆEG DECEMBRA: Pobjeda bez poraženih

Mnogo je toga što govori da popis u Crnoj Gori nije bio i neće biti samo tehničko/statističko pitanje prikupljanja podataka neophodnih za planiranje budućih javnih politika. Zato je još važnije da u taj proces uđemo uz najveći mogući dogovor o načinu prikapljanja, unosa i upotrebe dobijenih podataka
U nedjelju koja prva dođe počeće popis stanovnika, domaćinstava i stanova. Valjda. Nakon odlaganja od, ukupno, dvije godine i trideset tri dana. Prilično je izgledno da će popis trajati duže od planiranih 15 dana. Razloge znamo: manjak popisivača i moguće vremenske neprilike uobičajene za ovo doba godine.
U srijedu ujutro govorilo se o tome da su svi uslovi iz prošlonedjeljnog sporazuma vlade, opozicije i nacionalnih savjeta ispunjeni i da popis počinje u četvrtak 30. novembra. Čak je i Monstat (Uprava za statistiku) počeo podjelu popisnog materijala popisivačima.
Popisivači sjutra izlaze na teren, saopštio je direktor Monstata Miroslav Pejović pozivajući građane „da im otvore vrata“. On je insistirao da se popis može sprovesti sa postojećih 3.300 popisivača (Monstat je, u nekoliko puta ponavljanim, konkursima tražio njih 3.800) a da su svi uslovi iz Sporazuma o popisu ispunjeni. “Posljednji preduslov je specifikacija za softver (za kontrolu unijetih podataka – prim. Monitora) koji se najavljuje. Specifikacija je pripremljena od strane Uprave za statistiku. Sopstvenim kapacitetima, samoinicijativno, izradili smo ovu specifikaciju i dostavićemo je vladinoj komisiji, koja će biti formirana u narednim danima”, kazao je Pejović.
Iza podna saznajemo da ništa nije gotovo. Iz DPS – a su poručili da dogovoreno u Sporazumu nije realizovano, iako „nema sporenja oko uslova koje treba ispuniti“. Po njihovom tumačenju, manjak popisivača u odnosu na priželjkivani broj i „činjenica da do danas nemamo specifikaciju projektnog rješenja softvera“ su dovoljan razlog da od vlade zatraže da se popis odloži za još nekoliko dana. U suprotnom, zaprijetili su iz DPS, oni neće učestvovati u popisnom procesu „nego će ga obesmisliti“.
Danijel Živković, v.d. predsjednika te partije, tražio je od vlade da početak popisa još jednom odloži “za pet ili sedam dana” kako bi do kraja završili započeti posao. “Šta je problem da sjednu komisije, pripreme specifikaciju softvera, da vidimo šta nedostaje i na kraju završimo sve kako dolikuje ozbiljnim ljudima”, poručio je Živković ne osvrćući se na činjenicu da opozicija, do tog trenutka, nije imenovala predstavnika koji bi, prema postignutom dogovoru, bio i predsjednik vladine Komisije za praćenje uspostavljanja softvera za kontrolu popisnih podataka.
Pokazalo se da zahtjev DPS-a “nije problem”. I da kucaju na otvorena vrata. U srijedu poslije podne premijer Milojko Spajić izlazi sa konačnom ponudom: “Ja ću danas obaviti razgovor sa predstavnicima partija skupštinske većine i u cilju inkluzivnosti koju Crna Gora nikada nije vidjela, a mislim da smo jako blizu tome, poslao bih poruku DPS-u, odnosno predstavnicima opozicije, da (popis) odložimo na tri dana, odnosno do 3. decembra i da vidimo da li su njihove namjere dobre ili loše. Ovo je mjera kompromisa i da se stvarno svi kao društvo okupimo da taj popis prođe kao jedna tehnička stvar. Ukoliko se ne prihvati 3. decembar kao početak, mi počinjemo sjutra”, saopštio je Spajić uz najavu da će nekoliko sati kasnije izaći sa konačnim rješenjem.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net
Komentari
FOKUS
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi

Navodi iz saopštenju Stejt departmenta o Branislavu Branu Mićunoviću i Miodragu Daki Davidoviću, nisu nikakva novost za crnogorsku i jugoslovensku javnost. Monitor se nebrojeno puta bavio poslovima ove dvojice “kontroverznih biznismena” koji su bogatstvo stekli u vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića
Prošlog četvrtka, 16. novembra, osvanula je vijest da su Sjedinjene Američke Države (SAD) uvele sankcije dvojici crnogorskih “kontroverznih biznismena”, kako ih najčešće opisuju kod kuće, – Miodragu Daki Davidoviću i Branislavu Branu Mićunoviću. Američki Stejt department je u saopštenju pored imena ove dvojice Nikšićana, naveo imena još osam osoba iz Srbije, Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije koje je Kancelarija za kontrolu imovine stranaca (OFAC ), kao dio Ministarstva Finansija, stavila na crnu listu.
Od crnogorskih državljana na listi sankcionisanih osoba se od aprila prošle godine nalazi i Svetozar Marović, nekadašnji potpredsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) i drugi čovjek režima u Crnoj Gori kome je srodna vlast u Srbiji pružila utočište od izdržavanja pravosnažnih zatvorskih kazni zbog organizovanog kriminala i korupcije.
Sankcije američkih finansijskih vlasti osim zabrane putovanja i zamrzavanja imovine koja se eventualno nalazi u SAD-u ili na teritorijama pod njenom jurisdikcijom povlači i zabranu poslovanja američkih kompanija sa kompanijama proskribovanih osoba. Ne postoji nalog za hapšenje, osim eventualno za pojedince i pravna lica iz Amerike ako se utvrdi da su svjesno kršili sankcije OFAC-a i drugih državnih institucija, ili ako je učinjeno krivično djelo u američkoj jurisdikciji. Sa te tačke gledišta Mićunović i Davidović mogu biti mirni jer im ne prijeti direktna opasnost zbog crne liste. No, propagandni i psihološki efekat se ne može zanemariti jer im negativna dezignacija američke vlade smanjuje manevarski prostor i stvara nelagodnosti.
Davidović je pomenut prvi u saopštenju Stejt departmenta kao osoba koja “decenijama pere novac za kriminalne grupe, jačajući svoj uticaj i oblikujući svoje kriminalno preduzeće” uz optužbe za “šverc cigareta, nafte i oružja”. Takođe se ističe da je korupcija koju širi pomogla “Rusiji da kompromituje nezavisnost demokratskih institucija i pravosuđa zemlje”, uz napore da “utiču na rezultate izbora”. Osim Crne Gore, Amerikanci ukazuju i na Dakine aktivnosti u Makedoniji i “skandala koji je doveo do hapšenja Dragija Raškovskog, generalnog sekretara Vlade, ključnog saradnika bivšeg premijera Zorana Zaeva”. Raškovski je navodno uzeo mito od Davidovića “u cilju promoviranja poslovnih interesa Davidovića” – što se na Balkanu, i šire percipira kao standardna praksa u poslovanju ili dobijanju poslova.
Za Mićunovića se kaže da je”decenijama vodeća figura u organizovanom kriminalu u Crnoj Gori, datirajući još od vremena bivše Jugoslavije” što se inače moglo puno puta pročitati u regionalnoj štampi.
“Najpoznatiji je po ilegalnom švercu cigareta” preko kojeg je korumpirao i podrivao nezavisnost crnogorskih institucija ali i šire po Zapadnom Balkanu. Dovodi se u vezu sa “zloupotrebom javne imovine, eksproprijacijom privatne imovine”, sve “radi lične dobiti ili političkih ciljeva, ili mita”.
Ovi navodi nisu nikakva novost za crnogorsku i jugoslovensku javnost, Monitor se nebrojeno puta bavio poslovima Mićunovića i Davidovića, koji su bogatstvo stekli u vrijeme trodecenijske vladavine Mila Đukanovića. Oni su i lični prijatelji sa doskorašnjim vladarom zemlje uprkos Davidovićevom formalno opozicionom angažmanu nakon raskola u DPS-u. Mićunovića veže sa Đukanovićem i zajednička optužnica talijanskog tužilaštva za šverc cigareta sa mafijom na drugoj strani Jadrana koja nije dokazana na sudu. Davidović je i kum bivšeg predsjednika Crne Gore pokojnog Momira Bulatovića koji ga je pred kraj svog mandata abolirao od optužbi za manipulacije u trgovini cigaretama kojima je navodno oštetio tadašnju republičku kasu za više od deset miliona njemačkih maraka i zbog čega je na kratko uhapšen.
Za razliku od Mićunovića koji je uvijek slovio za žestokog momka i stajao sa one strane zakona (iako to sudski nikada nije dokazano) Davidović je bio načelnik nikšićke policije, ministar trgovine u tzv. Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Hercegovina koju je osnovala Srpska demokratska stranka (SDS) Radovana Karadžića pred početak sukoba 1991. godine. Vlasnik je i firme Neksan koja se bavi proizvodnjom alkoholnih i bezalkoholnih pića, trgovinom gorivom i građevinskim poslovima. Davidović je nekoliko puta uskakao sa svojim resursima da spasi Željezaru Nikšić, u kojoj je nekada radio kao ekonomista, od stečaja i bankrotstva što mu je kod običnog stanovništva donijelo određene simpatije. Mediji su izvještavali da se Neksan, zajedno sa još nekim državnim i privatnim firmama bliskim vrhu režima, bavio fiktivnim izvozom goriva na Kosovo 2009. godine dok je gorivo istakano i prodavano u zemlji bez plaćenih aksciza državi. Nije bilo demantija ali ni provjera pravosudnih organa, a kamoli optužnice.
Dakin pokušaj samostalnog političkog organizovanja kroz Narodni pokret je neslavno prošao. Poznat je i kao veliki ktitor Srpske crkve (SPC) i često viđan u društvu episkopa i drugih poglavara. Preživio je i atentat u Beogradu 2019. godine upravo kada je bio u društvu tadašnjeg episkopa nikšićko-budimljankog i sadašnjeg crnogorsko – primorskog mitropolita Joanikija Mićovića.
Mićunović se uvijek držao podalje od istupa u javnosti i nikada nije odgovarao direktno na optužbe protiv njega. To je po pravilu prepuštao ljudima iz bezbjednosnog sektora, kao što su bivši direktor policije Veselin Veljović ili medijima pod kontrolom DPS-a. Osnovana je i Facebook grupa Brano Micunović – Ponos Crne Gore gdje su svi kritičari dotičnog označavani “saradnicima stranih službi i neprijateljima Crne Gore”, prije svega tadašnji poslanik Nebojša Medojević. Veljović je na prozivke u Skupštini javno rekao da “Mićunović nema nikakve povezanosti sa Šarićem ili sa konkretnom operacijom Balkanski ratnik” u kojoj je zaplijenjeno 5.7 tona kokaina u Južnoj Americi. Odmah nakon toga, da li slučajno, otpao je i projekat izgradnje prioritetne dionice auto puta Bar – Boljare koju je trebao graditi odavno bankrotirani splitski Konstruktor.
Srpsko tužilaštvo za organizovani kriminal je u slučaju Darka Šarića pominjalo Mićunovića kao osobu sa kojom je Šarić u bliskim odnosima. Srbijanski tužiltelji su u zahtjevu za prisluškivanje Šarića naveli Mićunovića kao organizatora šverca droge i cigareta u međunarodnim razmjerama ali optužnica nikada nije dizana protiv njega. Štaviše, na suđenju Šariću i njegovoj grupi, na zahtjev advokata odbrane Borivoja Borovića, Mićunovićevo ime je zatamnjeno, jer on “nije bio predmet ni optužnice ni istrage”.
Mićunović je, kada se radi o crnogorskom pravosuđu, takođe rođen pod sretnom zvijezdom. Maratonsko suđenje za ubistvo iz bezobzirne osvete na nosilima voženog i već ranjenog Radovana Raca Kovačevića ispred Urgentnog bloka Kliničkog centra CG, završeno je oslobađajućom presudom i to dva puta. Vrhovni sud je tada kao drugostepena instanca ukinula prvu presudu i vratila je sudiji Radomanu Mandiću na ponovno odlučivanje usljed brojnih propusta i mijenjanja izjava svjedoka koji su simultano oboljeli od amnezije i samo mogli primijetiti “dlakavu ruku” koja puca ali ne i osobu. Kada je Mandić po drugi put oslobodio Mićunovića, nevoljno tužilaštvo predvođeno Vesnom Medenicom (takođe bliskom prijateljicom vladarske porodice Đukanović) se opet formalno žalilo. Umjesto tada “nekooperativnog” Vrhovnog suda, žalbu je dočekalo vijeće novoosnovanog Apelacionog suda čiji izvjestilac Milivoje Katnić je pripremio opravosnaženje oslobađajuće presude Mićunoviću nakon što je “vještačenjem utvrđeno da je oštećeni Kovačević već bio mrtav na nosilima”. Prema tome nije ni moglo biti ubistva.
Mjesec dana po finalno oslobađajućoj presudi Medenica se preselila na čelo Vrhovnog suda i riješila svaki budući nedostatak kooperativnosti tamošnjih sudija sa vladajućom partijom. Istražni sudija u slučaju ubistva Kovačevića, Mušika Dujović je postao predsjednik Apelacionog suda dok će Milivoje Katnić postati šef novoosnovanog Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) koje je formirano tobože radi borbe protiv kriminala i korupcije, i na zahtjev EU. Katnić će kasnije nemilosrdno progoniti sve neprijatelje vlasti i zaobići one koje treba zaobići, između ostalog i Daku Davidovića, bilo da se radi o tzv. Državnom udaru ili nečemu drugom.
Nakon američke objave sankcija reakcije crnogorske javnosti su veoma uzdržane. Osim ministra pravde Andreja Milovića koji je rekao da nadležni trebaju ispitati američke navode (uz isticanje da njegovo ministarstvo nije nadležno) maltene da nije bilo reakcije ni političkih partija ni pojedinaca iz bilo kog tabora. Iz vana se samo glasnuo bivši crnogorski diplomata i sada univerzitetski profesor Vesko Garčević koji je rekao da su Amerikanci “poslali jasne poruke sadašnjim i bivšim vlastima” te da je ovo prilika “za dalje jačanje saradnje sa SAD u pravosudnoj oblasti” jer je to u saglasju “sa našom ambicijom da budemo članica EU u bliskoj budućnosti”.
Ako saradnja bude ista kao između Katnića i američkih vlasti dok je “istraživao” Aferu Telekom u kojoj se indirektno pominje Đukanović, sve će se završiti na ćutanju. Na to je crnogorska javnost odavno navikla.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
FOKUS
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje

Krajem oktobra, prestižni američki list Vol Strit Žurnal je objavio opširnu priču o Lovu na najpoznatijeg kripto bjegunca. U razgovoru sa američkim novinarima, tada mandatar Milojko Spajić je rekao: „ Iza (Kvonovog zatvorskog) pisma stoje njegovi politički protivnici i srpska tajna služba“. Srpska BIA nije odgovorila na zahtjev Vol Strit Žurnala na komentar Spajićeve izjave. Nisu zabilježene bilo kakve reakcije na Spajićeve navode ni iz Vlade Srbije ni od medijski svuda prisutnog predsjednika Aleksandra Vučića
Lansiranje Afere Kvon u susret parlamentarnim izborima 11. juna ove godine, kako bi se urušio očekivani rezultat Pokreta Evropa sad (PES) Milojka Spajića, je dobio nastavak po izboru 44. Vlade. Premijer i PES su uzvratili udarac odmah nakon konstitutivne sjednice Vlade. Na prvoj narednoj sjednici 9. novembra Vlada je u odlukama o kadrovskim rješenjima u posljednjoj , 26. tački navela da je donijela „Rješenje o razrješenju Artana Kurtija sa dužnosti generalnog inspektora Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB)“. Radi se o osobi koja je, po ranijem saopštenju PES-a, imala važnu ulogu u Aferi Kvon i koja je, navodno, stajala iza famoznog pisma koje je korejski prevarantski kralj kripto valuta i međunarodni bjegunac Do Kvon poslao iz Istražnog zatvora u Spužu na adresu tadašnjeg premijera Dritana Abazovića i šefa Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) Vladimira Novovića – u predvečerje izbora.
U pismu je Kvon pomenuo Spajića u negativnom kontekstu gdje mu je navodno Spajić tražio da se uključi u finansiranje njegove izborne kampanje i tvrdio da „ima dokaze o komunikacijama i uplatama od drugih lica“ te da „stoji na raspolaganju za dalji kontakt, ukoliko su potrebna dodatna objašnjenja“. Nakon tog pisma Abazović je teatralno sazvao sjednicu Vijeća za nacionalnu bezbjednost i, po Monitorovim izvorima, tražio od Novovića da uhapsi i procesuira Spajića što je ovaj odbio. O sadržaju pisma i nepotkrijepljenim i/ili sumnjivim navodima zatočenog i pritiješnjenog Kvona Monitor je već ranije pisao.
Prije smjene Kurtija, krajem oktobra, prestižni američki list Vol Strit Žurnal (Wall Street Journal –WSJ) je objavio opširnu priču o Lovu na najpoznatijeg kripto bjegunca na kojoj su radili mjesecima 4 novinara i još 4 novinarska saradnika. U razgovoru sa američkim novinarima, tada mandatar za sastav 44. Vlade Crne Gore Milojko Spajić je rekao: „ Iza (Kvonovog zatvorskog) pisma stoje njegovi politički protivnici i srpska tajna služba“. Srpska Bezbedonosno informativna agencija (BIA) nije odgovorila na zahtjev Vol Strit Žurnala na komentar Spajićeve izjave. Nijesu zabilježene bilo kakve reakcije na Spajićeve navode ni iz Vlade Srbije ni od medijski svuda prisutnog predsjednika Aleksandra Vučića.
Treba se podsjetiti da su se Vučićeve vlasti angažovale protiv Spajića i tokom predsjedničke nominacije. Tada je prvi put Srbija podijelila sa crnogorskom Državnom izbornom komisijom (DIK) podatke o Spajićevom srbijanskom državljanstvu i prebivalištu. Nakon toga je on diskvalificiran iz predsjedničke trke i data podrška Vučićevom prijatelju i savezniku Milu Đukanoviću da opet pokuša da zasjedne kao predsjednik.
Spajić je uvjerenja da je Kvon prevaren da napiše pismo u nadi da će ga zatim crnogorske vlasti vođene Abazovićem pustiti uz kauciju i dozvoliti mu da pobjegne iz zemlje – vjerovatno nešto slično kako je izašao iz Srbije.
WSJ navodi da je Kvon početkom septembra 2022. godine pobjegao iz Singapura, gdje mu se počeo zatvarati krug zbog velikih prevara, i da je preko Dubaija stigao u Beograd i uselio se u stan u blizini Knez Mihajlove, svega nekoliko dana prije nego će južnokorejske vlasti izdati nalog za njegovo hapšenje. Ubrzo će slijediti i Crvena potjernica Interpola. Međutim, Kvon je u online razgovorima sa svojim partnerima i saradnicima koje je vodio iz Beograda tvrdio da ima dogovor sa lokalnim vlastima dok je u jednom drugom razgovoru tvrdio da mu je od srpske policije dopušteno da ostane i nakon što su saznali za Interpolov nalog za hapšenje. Štaviše. 12. oktobra prošle godine, Kvon je zajedno sa Čang Džun Hanom, koji će kasnije takođe biti uhapšen u Crnoj Gori , u Srbiji osnovao kompaniju Codokoj22 D.O.O. dok katastarski podaci pokazuju da je decembra 2022. godine Han posjedovao stan od 400 kvadrata u elitnom dijelu Beograda. Na zahtjeve Vol Strita za intervju nije bilo nikakvih odgovora iz srbijanskog MUP-a, Ministarstva pravde ni iz Vrhovnog javnog tužilaštva.
Spajić je novinarima WSJ rekao da ga je Kvon pozvao u posjetu i da su kafenisali oko sat vremena. Spajić tvrdi da nije u to doba znao da je Kvon u bjekstvu. Vlasti Južne Koreju su preko Interpolovih kanala locirale Kvona u Srbiji a zvanični zahtjev za ekstradicijom je poslat Beogradu krajem decembra prošle godine. Interesantno je da srbijanske vlasti nisu uhapsile Kvona ali je zato Kvon, vjerovatno dobivši obavijest od lokalnih vlasti da je lociran, prekinuo svu aktivnost na drustvenoj mreži twitter. Krajem januara, kako Vučićeve vlasti nisu odgovarale na zahtjeve Interpola i Južne Koreje, u Beograd je stigla delegacija korejskih tužilaca i zvaničnika Ministarstva pravde. Tokom nekoliko dana razgovora sa srbijanskim kolegama, istražitelji su dobili podatke o Kvonovoj srpskoj kompaniji kao i internet adresu. Srbi su takođe „obećali da će isporučiti Kvona ako ga uhvate“ po riječima tužioca Dena Sung-hana koji je dao intervju američkim novinarima. Polovinom februara je i američka Komisija za hartije od vrijednosti (SEEC) podigle tužbu protiv Kvona zbog prevare i laganja rekavši da je izvukao 100 miliona dolara iz kompanije poslije kraha. U martu ove godine i američko Ministartvo pravde je krenulo u istragu protiv Kvona. Do hapšenja je došlo, ali tek krajem marta i to na podgoričkom aerodromu u pokušaju Kvona i njegovog saradnika da se ukrcaju na privatni let za Dubai. Kvonov ulazak u Crnu Goru nije registrovan od strane granične policije.
Istog dana uveče kada je Vlada razriješila Kurtija sa pozicije u ANB-u, Mportal je objavio vijest da je ministar pravde Andrej Milović dostavio dokument Glavnom specijalnom tužiocu (GST) Vladimiru Novoviću u kome iznosi da su službenici Ministarstva pravde Nataša Radonjić i Tanja Popović nezakonito očistile kaznenu evidenciju Kurtija rješenjem od 08.06.2020. godine. To je urađeno uprkos „činjenici da je molba osuđenog za brisanje ove osude, pravosnažno odbijena kao neosnovana od strane Višeg suda u Podgorici“. Stoga Milović traži od SDT-a da ispita da li su pomenute „izvršile neko od krivičnih djela protiv službene dužnosti“ Takođe, od SDT-a traži i da „ispita i razloge zbog kojih prethodni ministar g. Marko Kovač …u vremenu imenovanja generalnog inspektora u ANB i pored indicija da je (Kurti) nezakonito brisan iz Registra kaznene evidencije i zahtjeva javnosti da se utvrdi istina u ovom slučaju“, nije preduzeo zakonom propisane radnje da se nedvosmisleno utvrdi da li Kurti ispunjava zakonske uslove za tu važnu poziciji. Naime Kurti je dva puta pravosnažno osuđen, jednom kao maloljetnik 2004. godine na 10 mjeseci zatvora, i jednom kao punoljetno lice 2009. godine, opet na 10 mjeseci zatvora zbog pokušaja ubistva Rikarda Oroša u Ulcinju.
I pored toga Vlada Dritana Abazovića ga je postavila za generalnog inspektora ANB-a 22.07.2022. dok je na tadašnje primjedbe potpredsjednika Raška Konjevića premijer odgovorio „prema njegovim informacijama ničega nema u kaznenoj evidenciji vezano za Kurtija“ te da je to „jedino relevantno“. Dodao je da Crnoj Gori treba takav profil ličnosti – kao kontrolor za ANB. Abazovićevo pokrivanje i zalaganje za Kurtija je ukazivalo na činjenicu da je on osoba od njegovog povjerenja i da će uraditi sve što se od njega traži kao „profil koji treba Crnoj Gori“, tj. u prijevodu njemu lično, i u skladu sa praksom privatnih institucija iz doba Mila Đukanovića i DPS-a.
Dva dana nakon predstavke ministra Milovića SDT-u oglasio se i Kurti rekavši da je SDT-u podnio krivičnu prijavu protiv novog ministra pravde zbog sumnje da je zloupotrijebio službeni položaj jer je ranije Mportal integralno objavio sadržaj dopisa SDT-a, pretpostavljajući/sugerirajući da je sam ministar poslao dokument ovom miloističkom portalu. Kurti je rekao da Milović ima lični animozitet prema njemu jer je „objavom podataka iz kaznene evidencije prekoračio granice svog ovlašćenja direktnim umišljajem” i da je cilj bio njegova „diskreditacija i ocrnjivanje ličnosti“.
Dan poslije Kurtijeve reakcije, portal javnog servisa RTCG će objaviti dopis tadašnjeg državnog sekretara ministarstva pravde Bojana Zekovića iz kraja juna 2022. godine gdje traži od ministra Kovača provjere o brisanju Kurtija iz kaznene evidencije „zbog naglašenog interesovanja medija“ jer bi provjerom „otklonili sumnje i odbacili optužbe za nezakonito postupanje Minstarstva“. Zeković je tražio i da ukoliko se utvrdi greška da se ispravi i utvrdi odgovornost u slučaju zloupotrebe. Od toga nije bilo ništa. RTCG navodi da Kovač nije odgovorio na njihova pitanja glede navoda Zekovića iako mu je ostavljeno dovoljno vremena. Dan nakon objave RTCG, oglasio se i bivši ministar Kovač zbog „pokušaja lične diskreditacije, najprije od Mportala a zatim …Pobjede u sadejstvu sa ministrom pravde (Milovićem), i funkcionerom SDP-a g. Zekovićem“. Kovač tvrdi da je sam inicirao provjeru nakon medijskih izvještaja i da je utvrdio da se „donijelo rješenje o brisanju navedene osude i da se tadašnja generalna direktorica Nataša Radonjić rukovodila „jednakim postupanjem prema svim punoljetnim licima u skladu sa odredbama KZCG i ZKP“ i da je to u skladu sa odlukom Ustavnog suda iz polovine juna 2019. i praksom sudova u postupcima rehabilitacije. Stoga je ministar Kovač „ocijenio da ne postoje razlozi zbog kojih bi trebalo pokrenuti postupak poništenja rješenja o brisanju osude“ i pozvao tužilaštvo da sve ispita. Kovač se nije osvrnuo na pravosnažnu sudsku presudu kojom je odbijena rehabilitacija Kurtija kao i naknadno obavještenje Kurtija Ministarstvu pravde od 20.02.2018. da odustaje od pokretanja postupka rehabilitacije.
Ostaje da se vidi kako će se Afera Kvon odvijati i da li će njen glavni crnogorski akter, po navodima PES-a, Dritan Abazović, proći bez posljedica. Abazović je u nedavnom intervjuu za Novu pitao „šta je trebalo, da se pismo čuva, stavi u fioku i da se njime ucjenjuje poslije Milojko Spajić?“ umjesto da se šalje Novoviću. Zaključio je da „bi volio da stvari izađu na vidjelo“. Novović i SDT su na potezu.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično