Povežite se sa nama

FOKUS

Sve veze Mladića i crnogorske vlasti

Objavljeno prije

na

Iz srpskog mita, u koji je prije tačno dvije decenije lansiran iz mase anonimnih pukovnika JNA, Ratko Mladić je revertovan u stvarnost – odgovaraće za najteže ratne zločine pred Tribunalom u Hagu. U vojsci je počeo kao kvalifikovani metalostrugar u jednoj fabrici namjenske industrije; potom je avanzovao u podoficira. Iskoristio je početkom 1960-ih pravnu klauzulu da se podoficiri mogu vanredno doškolovati, pa postati oficiri.

Karijeru trupnog oficira od 1965. do 1991. provodi u Makedoniji. Njegov poznanik, nekada urednik službenog glasila Narodna armija, pukovnik Gajo Petković, pisao je 1994. da je Mladić u to vrijeme „iskazivao nepogrešivu lojalnost komunističkom režimu, svom vrhovnom komandantu Josipu Brozu i jugoslovenstvu”.

Na popisu aprila 1991, uoči ratnih sukoba, Mladić se nacionalno izjašnjavao kao Jugosloven!

Dvije godine kasnije, Mladića poznati britanski novinar Robert Foks u uvodniku Dejli telegrafa svrstava među najopasnije svjetske „gospodare rata”. Foks je pisao: „Ratko Mladić, baza Pale; teritorija: 65-70 odsto BiH; snage: 70.000-100.000 ljudi, plus tenkovi, artiljerija i avijacija… Čovjek koji odlučuje o ratu i miru u BiH. Taktički genije, ali prema oficirima koji su sa njim pregovarali, takođe i – ludak. Jedan predstavnik UN opisuje ga kao sadistu, psihopatu i ekstremno opasnu ličnost”.

Iz današnje perspektive posmatrano, jasno je kako Mladićevo premještanje iz garnizona i komandi početkom 1991. nije bilo slučajno. Mladić je, naime, 14. januara 1991. imenovan za pomoćnika komandanta 52. korpusa JNA u Prištini.

Taj korpus formiran je nakon nemira na Kosovu u proljeće 1981. kada je JNA privi put u istoriji SFRJ imala oružane akcije protiv civila. Mladića je na dužnost u prištini imenovao general Blagoje Adžić koji je 1991. bio načelnik Generalštaba JNA; Adžić je bio prvi komandant 52. korpusa.

Slično kao Mladić, kroz zapovjedni lanac 52. korpusa, u različitim ili podudarnim vremenima, prošli su neki od najpoznatijih srpskih vojnih komandanata, među njima i oni koji su sada optuženi za ratne zločine, poput: Dragoljuba Ojdanića, Nebojše Pavkovića ili Vladimira Lazarevića.

Od 3. juna 1991. Mladić je u Kninu, gdje postaje načelnik Štaba 9. korpusa JNA. Komandant mu je bio general Špiro Niković, Crnogorac, 2006. član Pokreta za nezavisnost Crne Gore.

Od tog vremena Mladić je medijska zvijezda, jer sa premoćnim motorizovanim i artiljerijskim trupama slama hrvatska slabo naoružana uporišta u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Ironija se ogleda u činjenici da je jedan od Mladićevih podređenih oficira bio Atif Dudaković, komandir jednog artiljerijskog diviziona u 9. korpusu, koji je kasnije, kao zapovjednik 5. korpusa Armije BiH bio njegov najopasniji protivnik.

Početkom jeseni 1991. Mladić je u dalmatinskom zaleđu (pravac Knin-Zadar) faktički sadjejstvovao sa snagama 2. operativne grupe JNA sastavljene od 2. titogradskog korpusa JNA, 9. vojno-pomorskog sektora iz Kumbora i Teritorijalne odbrane SR Crne Gore. To je prva posredna veza Mladića sa ratnim naporima crnogorske vlasti, koja je u to vrijeme propagirala „rat za mir”. Iz kasnije objavljene memoarske građe srpskih vojnih zvaničnika proizilazi kako su 9. klorpus i 2. operativna grupa trebali da se spoje, na način da „ovladaju Splitom i srednjom Dalmacijom”.

Naredbom 1/68 krnjeg Predsjedništva SFRJ, kojim je predsjedavao Branko Kostić (član Demokratske partije socijalista), Mladić je 11. decembra 1991. dobio čin general-majora. Kostić je potpisao i drugu generalsku zvjezdicu za Mladića, vanredno ga 24. aprila 1992. unaprijedivši u general-potpukovnika.

Mladić je na prijedlog jednog drugog bivšeg Crnogorca, Radovana Karadžića, 12. maja 1992. postao zapovjednik Glavnog štaba Vojske Srpske Republike BiH; ostalo je istorija najmonstruoznijih zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata koji će se i tokom procesa protiv Mladića rasvjetljavati pred Tribunalom u Hagu.

Od dragocjene koristi u svemu tome će biti dva važna paketa autentičnih dokumenata čija je vjerodostojnost neosporno utvrđena: zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ i dnevničke bilješke Ratka Mladića na nekoliko hiljada vlastoručno ispisanih stranica.

Kroz tu dokumentaciju moguće je utvrditi i involviranost crnogorske vlasti u bosanski rat i o njenim vezama, neposrednim i posrednim, sa Ratkom Mladićem.

Iz Stenografskih beleški sa 27. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 27. septembara 1994. godine doznajemo da je vrh crnogorske vlasti znao da se iz jedinica 2. armije Vojske Jugoslavije (Podgoričkog korpusa) sa teritorije Crne Gore dotura Mladićevim snagama municija tokom napada na Goražde u proljeće 1994, čak i nakon što je VSO bio donio Naredbu da se to ne radi bez njihovog odobrenja.

Momir Bulatović, crnogorski predsjednik i član VSO iz Crne Gore, kazao je na toj sjednici:

„Oko onog izdavanja za Goražde; prvo Babić (Božidar Babić, general, 1993-1998. komandant 2. armije – prim.a) je tvrdio da nije dato ništa. Komandant korpusa, Obradović (Milorad Obradović – prim.a), da nije dato ništa. Kada smo insistirali da je stvarno dato, proveli su istragu i ustanovili da je stvarno dato”.

No, generali Babić i Obradović ostali su na dužnostima, te kasnije nagrađivanim činovima a Obradović i imenovanjem za komandanta 2. armije. Na istoj sjednici je diskutovano o izvještaju Momira Bulatovića o tajnom sastanku sa Ratkom Mladićem u Podgorici, koji je organizovala Vojska Jugoslavije.

MOMČILO PERIŠIĆ: „…Još jedna stvar: Ratko Mladić je juče bio kod Vas (obraća se Momiru Bulatoviću – prim.a). On je tražio neka sredstva. Mi imamo ta sredstva van formacije, to je za brdske topove 76 mm i ZIS-ove 76 mm. Traže municiju! Ja tražim vaš stav po tome: da li da mu ne dajemo ništa, ili da mu to što imamo damo? To je van formacije; to su sredstva koja su kod nas izbačena iz upotrebe, a municije imamo!

MOMIR BULATOVIĆ: „Mi smo danas na tu temu dosta razgovarali kod Slobodana. Ja sam Slobodanu par rečenica rekao. Mislim da odluku teško možemo donijeti, bez malo opširnije analize. Da li je sada vrijeme za to – ne znam? (…) Ja sam juče razgovarao sa Ratkom Mladićem. Ponovljena je, od riječi do riječi, naša priča iz Karađorđeva, s tim da je sada još veći emocionalni naboj, zbog toga što je situacija na terenu teža nego ranije. Oni uporno insistiraju da se mora obezbijediti gorivo i municija – i gorivo kojeg nema i municija koje nema! Onda su se ponovile i one priče da se ne može mirno stajati ‘skrštenih ruku’, te ‘da će se otimati to što ima ovdje’!

Mislim da, apsolutno, vojničkog rješenja tamo nema – postoji samo jedno: političko rješenje! Kako i na koji način do toga da dođemo, to je pitanje kojim se već mjesecima bavimo?

Ratko Mladić je od mene tražimo ‘da ja, zajedno sa komandantom 2. armije, pronađem neke tajne puteve snabdijevanja, da proturimo to što je njemu neophodno’. Ja sam ga zamolio da ja nikakvog prava nemam, nikakvu namjeru da uradim bilo šta što je suprotno od onoga što smo se dogovorili ovdje na nivou države, a s druge strane, stvarno uvažavam probleme u kojima se on nalazi, ali ne mislim da je rješenje u opštoj pogibiji koju su oni tamo spremili i proširenju ratnih sukoba. (…) Ratko Mladić je, takav kakav je, još uvijek najrazumnija opcija i varijanta u Republici Srpskoj.

Objektivno, Ratko Mladić više ne postoji u vojničkom smislu, čim nije u situaciji da pomaže i štiti taj narod. Ono što mene brine to je da je svaka njegova opcija, opcija koja završava pogibijom: ‘Ili mi dajte gorivo i municiju, kojih nemate, ili ću vam je oteti, pa ćemo se pobiti između sebe u ‘interesu’ srpskog jedinstva, ili ću ja izaći na front i poginuti od turske ruke, kao junak srpskog naroda’. Ni u jednoj varijanti nema rješenja za opstanak Srba u Republici Srpskoj. Kako me juče informisao, on se nije (nečitka riječ – prim.a) sa Radovanom Karadžićem od onog našeg susreta i razgovora, ni vidio sa njim – do sinoć!”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Pred toga se nije čuo jedno mesec dana”.

MOMIR BULATOVIĆ: „On je doslovno, kako kaže, obilazio (nečitka riječ – prim.a) helikopterom, da bi se ljudi uvjerili da je živ!?”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Danas je Srna objavila da se Karadžić sreo sa Jeljcinom u Njujorku. Pitali su Ovena (Dejvid Ovena, međunarodni mirovni pregovarač – prim.a) da li je to tačno, a ovaj je rekao: ‘To je dobra šala!’ Oni imaju neke svoje potpuno ‘otkačene’ ideje. Ja misli da je to, zaista, prešlo granicu zdravog razuma”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mladić uporno insistira na tom političkom kontaktu i susretu, jer ne može da riječi vojničke probleme nikako – ne može bez politike. Evo, ja sam vas informisao, ja sam se ponudio, ako vi procjenjujete, da sjednemo i da popričamo. Ja sam unaprijed svjestan ishoda i svrsishodnosti takvog susreta, pa čak i mogućih špekulacija od svega toga. Ideja je da pokušamo još jednom da vidimo – da li se ovaj razvoj događaja, koji je očigledno, nepovoljan po srpsku stranu u bivšoj BiH i koliko odrazio i na samog Radovana Karadžića. Mislim da ova uvjeravanja u dopunska uvjeravanja koja je Slobodan Milošević uspio da ‘izboksuje’ u diplomatskim susretima makar zaslužuju da istestiramo to: da li imaju ikakvu reakciju na njih?

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Odgovor ti je negativan – odmah ću da ti ga dam!

MOMIR BULATOVIĆ: „Onda, u suštini, mi ćemo se sukobiti sami između sebe – za mjesec, dva, tri! To je nerazumno. Ja gledam: oni ne mogu da odbrane Trebinje, a neće da potpišu mape ako nijesu do Neretve! Nemaju naroda da odbrane ni tu teritoriju! Sada će prvo da ginu Nevesinjci, Gačani! (…) Juče sam Ratka Mladića doživio kao očajnika, koji je helikopterom odletio sa položaja, gdje je ostao ZIS sa dvije granate, a s druge strane mu dolaze desetine hiljada Muslimana!? (…) Čak ako i damo to ćega nema (misli na municiju i gorivom – prim.a), samo bismo ušli u opciju pojačavanja rata, u kome Vojska RS izvjesno gubi. Pita sam Ratka: ‘Šta ako to i damo?’ Kaže: ‘Izdržao bih dva meseca, pa bih ušao u zimu, oni ne bi imali pokrete’, itd”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Šta bi onda bilo?!”

MOMIR BULATOVIĆ: „Ništa, još veća pogibija i uništenje! On kaže da vojnike tamo ostavlja, doslovno, sa po dva-tri metka. Ja mislim da treba da razmislimo, da vidimo postoji li neki međukorak, da li ima, makar i sa naše strane pokušaj da uradimo neki politički kontakt – ne da mijenjamo odluke, jer nemamo ni jedan razlog za to.

Gospodine generalu, on se Vama juče javio. Po Vašem ovlašćenju je komandant 2. armije bio njegov domaćin”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da. Ja sam želio da porazgovara i sa Vama”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam mu obećao da ću to što on priča prenijeti ovdje i rekao sam da će moje mišljenje biti apsolutno identično onome koje je čuo u Karađorđevu”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Dobro, bili smo tamo svi zajedno. Ne vidim da imamo šta da promenimo u odnosu na svoj stav – ne vidim nove momente! Šta imamo još?”

(Potom su prešli na novu tačku dnevnog reda – Plate za pripadnike Vojske Jugoslavije u Republici Srpskoj)!

A u Mladićevim dnevničkim bilješkama – koje je srpska policija zaplijenila početkom prošle godine i predala Tribunalu u Hagu – Mladić piše da je i u Njivicama kod Herceg-Novog 8. jula 1993. imao tajni sastanak sa generalom Milivojem Petković, zapovjednikom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) tzv. Herceg-Bosne.

Sastančili su komfornoj diskreciji Vile Njivice, ljetnjoj rezidenciji Vlade Crne Gore, izgrađenoj početkom 1970-ih, čijih su 7-8 apartmana koristili čelnici nekadašnje jugoslovenske a od početka 1990-ih isključivo crnogorske policije.

Sastanak Mladića sa Petkovićem 8. jula 1993. u Vili Njivice, do kojeg nije moglo doći bez znanja i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, sada je svjedočanstvo o zajedničkim srpsko-hrvatskim naporima da oružano okupiraju BiH.

Mladić piše kako je u Njivicama dogovoreno da u zamjenu za naoružanje i izvjesne „učinjene usluge” , hrvatska strana položi 1.191.246 njemačkih maraka i dvije cistijerne dizela; zatim, da Hrvati plate dodatnih 8.092.032 maraka u roku od neđelju dana, itd. Sagovornik Mladića iz Njivica, Milivoj Petković, nedavno je u Hagu osuđen na 40 godina robije zbog ratnih zločina.

U kolikoj je mjeri crnogorska vlast bila umiješana u srpsko-hrvatski šverc goriva i ilegalne naplate izvjesnih „učinjenih usluga”? Neke od najvažnijih švercerskih ruta su bile na granici prema istočnoj Hercegovini; najprije se prebacivalo oružje, zatim gorivo, od Dejtonskog sporazuma i kradeni automobili iz Berkovića, pa se finiširalo enormnim „tranzitom duvana”…

Nema niti jednog razloga da iko pomisli da je Mladiću u Crnoj Gori, tokom bosanskog rata, bilo neugodno. Pod 3. februarom 1994. u svojim bilješkama zapisuje da je opet bio u Njivicama, u društvu sa drugim glavarima Republike Srpske: Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom (ratni zliočinac, osuđen na 20 godina), Mićom Stanišićem (ministar policije RS, uhapšen, u Hagu optužen za ratne zločine), generalom Milanom Gverom (ratni zločinac, osuđen na pet godina robije), Božidarom Vučurovićem (predsjednik tzv. SAO Istočna Hercegovina, nedavno uhapšen u Srbiji pod optužbom za ratne zločine) i drugima.

Bosanski Srbi su razgovarali sa zemljacima iz tzv. Herceg-Bosne: Matom Bobanom (umro 1997. godine), Jadrankom Prlićem i generalom Antom Rosom.

Temu sastanka – „Muslimani, kao zajednički neprijatelji” – sublimirao je Prlić, koji je, prema zabilješki Mladića, rekao: „Postoje dva, tri načina da ih suzbijemo. Prvo, vojno – lomiti im kičmu. Drugo – udar na legitimitet BiH, jer svet priznaje Aliju Izetbegovića i njegovu Vladu”.

Tih su godina iste stavove sa gostima dijelili crnogorski vrhovi. Osim svestrane pomoći Mladićevoj vojsci oni su kao dio plana lomljenja kičme BiH, lansirali ideju o ujedinjenju Hercegovine i Crne Gore. Da bi Mladić, povukao bolje granice no što su ih povukli „priučeni boljševički kartografi” ( kako se izrazio premijer Milo Đukanović) Crna Gora je godinama pod sankcijama svijeta tonula u bijedu i sramotu. Da su ostvareni ratni ciljevi zbog kojih je „ naš Mladić” sada u Hagu, od Crne Gore ne bi ostao kamen na kamenu: bila bi samo mrlja u moru velike Srbije.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TU DRAŽINI NASLJEDNJICI, TU MILO PRVI GERILAC CRNE GORE: Tuguj, bronzana stražo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sjednica parlamenta u četvrtak nije nastavljane do zaključenja Monitora. Glasanje čekaju budžet, rezolicija o Srebrenici, ministar pravde. Iz DF-a stiže obavještenje da oni neće glasati ni za jedan novi prijedlog koji stigne od Vlade Zdravka Krivokapića. Poslanici DPS obukli su odijela i čekaju glasanje. Početak razrješenja ili novi zaplet

 

Skupštinska rasprava o zahtjevu predsjednika Vlade Zdravka Krivokapića da ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić bude razriješen dužnosti, nakon što je odbio da podnese ostavku, zbog negiranja genocida u Srebrenici i relativizovanja presuda međunarodnih sudova koji su taj genocid presudili i osudili, postala je dramatičnija nego što se moglo pretpostaviti.

To da  Vlada nema podršku dobrog dijela  većine u parlamentu znali smo od ranije. Kao što nikakvu novost nije predstavljala ni premijerova namjera da se, koliko god je to moguće, distancira od predstavnika naroda iz poslaničkih klubova DF-a, PzP-a i, sve više, SNP-a. Ali dubina razdora je iznenadila čak i  upućene.

Premijer je  otišao iz Skupštine nakon što je poslanicima vladajuće većine i malobrojnim predstavnicima opozicije koji su se seirili, poručio kako je „ovdje prisutan nemoral i političko licemjerje“. Još je Krivokapić onima koji su ga predložili i izabrali za premijera zamjerio: „Pozivate na dijalog a čitavo vrijeme ucjenjujete… Ovdje se toliko laži čuje da se postavlja pitanje što je to politika“.

Oni su potom, pošto ih je premijer ostavio da sami vidaju rane, poručili da se, nakon „kafansko-prostačkog nastupa premijera, osjećaju loše zato što podržavaju čovjeka koji je nedorastao povjerenom poslu“ (citat Miodrag Lekić). Odnosno, da je „danas pravi momenat“ za razgovore unutar vladajuće koalicije o izboru novog premijera i Vlade pošto „ovaj premijer zaista ne zaslužuje da vodi Vladu” (Slaven Radunović).

Prethodno je i Milan Knežević definisao odnos DF-a prema Krivokapiću: ,,Ako budete sa DPS-om smijenili Leposavića niste premijer, a ako ga ne budete smijenili niste više premijer“. Iskustvo nas uči da obećanja, baš kao ni prijetnje, čelnika DF-a ne smijemo uzimati zdravo za gotovo, ali je sve očiglednije da postojeća kohabitacija na relaciji zakonodavna – izvršna vlast ne može trajati još dugo, a da ozbiljno ne ugrozi osnovne interese građana. Makar bilo jasno da je postojeća Vlada, možda, najviše što aktuelna većina može da ponudi.

Knežević objašnjava: „Kriv sam ja zato što sam ga predložio za mandatara. Neka mi oproste glasači što sam im rekao da nećemo izdati ideološke principe. Sporazum trojice (Krivokapić-Bečić-Abazović, prim. Monitora) mogu da okače mačku o rep jer po njemu treba da pristanem da ne budem Srbin i priznam UCK tvorevinu Kosovo”. Pa dodaje kako DF „ne obavezuje Sporazum sklopljen bez znanja onih koji su podržali Krivokapića. U Sporazumu ne piše Srebrenica pa se premijer poziva na sporazum…“.

Dodatna objašnjenja ponudio je Jovan Vučurović, poslanik DF-a i predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode. Ministra Leposavića napadaju oni koji godinama istrajavaju u mržnji i fašizmu prema srpskom narodu kaže on: ,,Tačka spajanja svih koji napadaju ministra je antisprstvo”. Pa precizira da su tu „DPS i sateliti, montenegrinski fanatici u medijima, tu je takođe i koncern Vijesti kao klasični antisrpski medij tu su i tzv. građanisti, a u stvari okoreli antisrbi“. Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode ne da ministra pravde koji se proljetos proslavio izjavom: „Ja sam spreman da priznam da je u Srebrenici učinjen zločin genocida kada se to i nedvosmisleno utvrdi“. Još je Leposavić, tada, obznanio da je sud u Hagu „izgubio svoj legitimitet“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KADROVANJE CRNE GORE: Gdje ja stadoh, ti produbi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa , od formiranja nove Vlade Zdravka Krivokapića, opterećena sa skoro dvije stotine novih plata. Prethodno je i odlazeća tehnička Vlada Duška Markovića od septembra do decembra u javnoj upravi zaposlila skoro 500 novih lica

 

„Izgubili smo devet hiljada radnih mjesta od kada je ova Vlada na vlasti“, saopštio je Nebojša Medojević obrazlažući svoju ostavku na poslaničku funkciju. Vlada nije napravila nijedan od rezova koji su bili neophodni, dodao je predsjednik PzP, pojašnjavajući kako nije smanjena potrošnja u državnoj administraciji, ali ni broj zaposlenih koji su paraziti DPS-a. ,,Samo smo se dodatno zadužili na staru privrednu strukturu…”.

Iako statistički podaci daju za pravo bivšem poslaniku, izvršnoj vlasti i njenim emisarima u javnim i državnim institucijama i preduzećima ne treba, tek tako, prebacivati kako ne stvaraju nova radna mjesta i ne zapošljavaju nove ljude. Medojević bi ponešto o tome mogao saznati i u vlastitoj partiji.

Treba, ipak, poći od početka. I  DPS vlasti koje su period između avgustovskih izbora i formiranja  nove Vlade iskoristile da među budžetske korisnike ubace što više svojih.

U periodu septembar – decembar prošle godine, tehnička Vlada Duška Markovića povećala je broj zaposlenih u potrošačkim jedinicama – korisnicima državnog budžeta za 3.178 osoba. Taj podatak Monitor je dobio iz Ministarstva javne uprave (MJU), odakle se pozivaju na podatke Ministarstva finansija i socijalnog staranja o broju zaposlenih u potrošačkim jedinicama budžeta na dan 30. novembar 2020.  To je oko dva odsto ukupno zaposlenih u Crnoj Gori.

Velika većina novozaposlenih obrela se u vaspitno-obrazovnim ustanovama (ukupno 2.702 zaposlena više u septembru nego u avgustu). Uglavnom je, kažu naši sagovornici riječ o vaspitačima, učiteljima i nastavnicima koji su angažovani na određeno vrijeme, pa im resorno ministarstvo svake godine „ukrade“ jul i avgust. Odnosno, isplati im 10 plata za godinu rada.

Ni  to nije kompletna priča. „Iako se mjesec avgust ne može uzeti kao pravi pokazatelj stvarnog rasta broja zaposlenih zbog ljetnjeg raspusta tokom kojeg zaposlenima na određeno vrijeme prestaje radni odnos i obnavlja se od septembra, povećanje broja zaposlenih u ovim ustanovama evidentno je, iako kao uporedni mjesec uzmemo maj 2020, kada je školska godina još uvijek trajala. U ovom slučaju, povećanje broja zaposlenih u tadašnjem resoru prosvjete iznosi 713 osoba “, rečeno nam je u kabinetu ministarke Tamare Srzentić. Naši sagovornici naglašavaju: „Izuzimajući sektor prosvjete, u ostatku javne uprave na centralnom nivou zaposleno je 476 novih lica za samo tri mjeseca“.

Toliko o zaostavštini DPS-a i njenih koalicionih partnera.  A sada malo o novim vlastima i njihovom kadrovanju. „Prema podacima kojima raspolaže Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, u odnosu na mjesec decembar 2020. godine, prilikom obračuna zarada za mjesec mart 2021. godine registrovano je 396 lica koja nisu bila na platnom spisku u decembru 2020“, navodi se u odgovorima MJU na naša pitanja. „Od ovog broja, razlika se dominantno odnosi na sektor prosvjete i zdravstva“, konstatuju. Nude  i preciznije podatke: „Kada je u pitanju samo državna administracija (koja ne uključuje oblasti prosvjete, zdravstva i bezbjednosti), 152 lica su zaposlena na različitim pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (to nijesu rukovodeća mjesta – prim. Monitora), dok je 56 lica zaposleno na različitim rukovodećim pozicijama sa višim koeficijentom zarade. „Radni angažman je prestao za 210 lica, od čega su 142 lica radila na pozicijama sa koeficijentom zarade ispod 9.40 (uključujući i 9.40), dok je 68 lica pokrivalo više rukovodne pozicije“.

Dakle, blizu 400 došlo, 210 otišlo, pa je državna kasa u minusu  za skoro dvije stotine novih plata. Ne računajući mnogobrojne koji su angažovani po osnovu konsultantskih i ugovora o djelu.

Zanimljivo je da je  najveći broj novozapošljenih angažovan u sektoru prosvjete i zdravstva. To asocira na mogućnost da je riječ o nastavničkom i medicinskom kadru. Drugačije svjetlo na tu priču baca konkurs koji je novi direktor nikšićke Opšte bolnice, dr Marko Mitrović (kadar Demokrata) raspisao uoči lokalnih izbora u tom gradu. Oglasom je traženo 20 medicinskih sestara/tehničara i još 14 radnih mjesta za nemedicinski kadar. Konkursom su traženi  kuvari, pomoćni radnici u kuhinji, higijeničari, sekretara/ice direktora, referenti u kadrovskoj i tehničkoj službi, vozači… Sve do „rukovodioca parnog kotla“. Teško da je Opšta bolnica, prethodno, funkcionisala bez uposlenika na tim pozicijama.

Odgovor na pitanje šta je po srijedi možemo potražiti takođe u Nikšiću. Recimo, u Elektroprivredi Crne Gore. Trenutno najvrjednija i najbogatija državna kompanija u fokus je dospjela neposredno nakon lokalnih izbora, pošto je  premijer Krivokapić, bukvalno „preko noći“ odlučio da promijeni spisak članova novog borda direktora, nakon što je Vlada dala saglasnost na prijedlog resornog Ministarstva kapitalnih investicija. Tako je predsjednik borda Milutin Đukanović (DF), nenadano, dobio nove saradnike. Potom je i na mjesto izvršnog direktora kompanije imenovan Nikola Rovčanin (Demokrate).  Slijedila je sječa bivših direktora funkcionalnih i organizacionih cjelina, elektrana, regionalnih centara za naplatu (više od deset ljudi),  imenovanje novog menadžmenta (nijedan direktor nije zaposlen po osnovu oglasa), pa epidemija zapošljavanja sa kojom se, kažu naši izvori iz EPCG, firma nije susrela u ovom vijeku. A možda ni ranije.

Angažovani su novi savjetnici, sekterarice, vozači, lično obezbjeđenje, sve do čovjeka koji, isključivo za potrebe borda direktora rukuje fotokopir mašinom. Inače, u upravnoj zgradi EPCG već postoji kopirant koji taj posao obavlja za ostatak kolektiva. Neobičan je i slučaj službenice SO Nikšić koja je u lokalnoj upravi uzela bolovanje i došla u kabinet predsjednika borda – gdje je angažovana po ugovoru o djelu.

Nova uprava je, pride, formirala i 12 (dvanaest) različitih komisija sa zadatkom da prekontrolišu postupke njihovih prethodnika. U svakoj komisiji su, prema nezvaničnim saznanjima iz EPCG, po četiri člana. Samo po jedan od njih je zaposlen u EPCG. Ostali su izvanjci angažovani po osnovu ugovora o djelu (sadržaj tih ugovora je, kažu naši sagovornici, poslovna tajna). Tako da ugovorci ne ulaze u zvaničan popis radne snage. Baš kao ni oni koji su angažovani preko Agencija za zapošljavanje za „privremene i povremene poslove“.

Na upit Monitora iz EPCG odgovaraju kako je kod njih sve po redu i zakonu. „Broj zaposlenih u EPCG 1. 09. 2020. godine iznosio je 969, dok je početkom tekuće sedmice (8. juna) ukupan broj zaposlenih u našoj kompaniji iznosio 963“, saopšteno nam je iz Sektora za korporativne komunikacije EPCG. ,,Kada su u pitanju zapošljavanja u prethodna tri mjesaca, sva su sprovedena u skladu sa zakonom, potrebama procesa i organizacije rada i to na upražnjenim radnim mjestima“.

Naši (provjereni) izvori nude bitno drugačiju priču. Insistirajući na anonimnosti oni kažu kako se, za tri mjeseca  samo u upravnoj zgradi EPCG u Nikšiću pojavio ogroman broj novozaposlenih. „Prema procjeni većine zaposlenih, za posljednja tri mjeseca primljeno je preko 120 novih radnika“, kažu naši izvori. Objašnjavaju i zašto se ta promjena ne vidi i u zvaničnoj kompanijskoj statistici: „Stvar  kod ovog zapošljavanja je to što su novi ljudi angažovani prekoAgencije za preuzimanje ili imaju Ugovor o djelu koji zakon ne prepoznaje kao redni već kao obligacioni odnos“.  Pa stižu do poente: „Suština problema je to što nijesu zaposlili ljude koji ovdje rade na određeno vrijeme ili su nezaposleni, već osobe koje već imaju neki vid primanja (penzioneri, zaposleni u prvatnim firmama…)  i jake partijske ili lične veze“. I još i to: „Nijedan novi direktor u EPCG nije primljen po oglasu“.

Zna li premijer šta se radi u njegovoj Elektroprivredi?

Zoran RADULOVIĆ

 

 

DETEKTOR: Staro za novo

Povećan broj činovnika. Nema najavljene štednje. Masovna zlupotreba privilegija koje donosi vlast. Partijsko zapošljavanje. Idemo. Sve dublje

 

Na mjestima preko 350 smijenjenih visokorukovodećih kadrova u organima državne uprave, dovedeno je 570 novih. Zasad. Pripadnici manjina – čista rijetkost, i to na nižim pozicijama.

V.d. direktori, direktori direktorata, sekretari, načelnici, pojavili su se iznebuha, uz puno ignorisanje zakonske procedure. Nema oglasa i konkursa za državne službenike i namještenike preko Uprave za kadrove od početka godine, nijesu gotovi akti o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, nema Kadrovskog plana, nema Zakona o budzetu.

Nema ni najavljene štednje. Za 12 mjesečnih plata smijenjenih kadrova bivše vlasti  iz budžetskih rezervi će otići preko milion eura. Moglo je to i drugačije. Sačekati da tim funkcionerima istekne mandat i ne predlagati im da žurno daju otkaze. Kalkulacija je bivšim kadrovima jača strana. Kako im je najčešće do kraja mandata ostajalo par mjeseci oni su, naravno, podnosili ostavke i tako sticali mogućnost da godinu primaju visoke plate sjedeći kući.

I novo rukovodstvo uredno koristi sve privilegije koje donosi vlast. Raspoređuju se u upravne odbore i razne komisije (za polaganje stručnog ispita, za održavanje obuka preko Uprave za kadrove i slično), prisvojili su službena vozila i obilaze Crnu Goru uzduž i poprijeko, za lične potrebe, koriste kartice za gorivo Eko pumpi i nekontrolisano toče. Besplatno koriste restoranske usluge, jedu i piju, preko agancije Globus.

Zapošljavanja po partijskoj knjižici i partijskim kvotama su smjenu vlasti nadživjela kao princip. Dodata je, kao važna preporuka, bliskost sa SPC. Četvorostruka ministrica Vesna Bratić prednjači po takvom kadru kojim se okružila.

Advokatica Milica Kadović, kadar Demokrata, koja je u januaru postavljena za ekspertkinju u njenom resoru, u februaru je imenovana za članicu Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore. Danas je ona već državna sekretarka u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta na osnovu pribavljenih saglasnosti većine članova Vlade, kako joj piše u rješenju. Ali, saglasnost joj nije data na sjednici Vlade, kakva je procedura.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za predškolsko vaspitanje, osnovnu školu i inkluzivno obrazovanje određena je Slavica Ilinčić, kadar DF-a, profesorica istorije književnosti sa srpskim jezikom. Biće nadležna za oko 22.000 predškolaca i osnovaca. Njene stavove o rastjerivanju virusa duvanskim dimom, o paljenju NATO zastave, o tome da je Kosovo dio Srbije možemo čitati na njenom fb profilu.

Za vršiteljku dužnosti generalne direktorice Direktorata za kapitalne investicije u kulturi i kreativne industrije određena je Ina Plamenac, diplomirana modna dizajnerka. Možda će se kreatorka snaći s kapitalnim investicijama u kulturi kad one jednom zažive. Za sada ih nema. Umrtvljene.

Za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za podsticanje i razvoj kulturno-umjetničkog stvaralaštva određen je pjesnik Andrija Radulović. On svoje pjesme naziva „ćiriličnim stihovima”.  Široj javnosti poznat je i po tome kako je u kući četničkog vojvode Milete Pavićevića dočekao Nikolu Kavaju, u društvu sa budućim premijerom. A poznat je i po tome što se na samrtnom odru oprostio od mitropolita Amfilohija.

Uglavnom, politički stručnjaci i aktivisti nove vlasti predano šire mrežu, ali i za  preletače se nađe mjesta. Nina Blažić, supruga bivšeg državnog sekretara u minstarstvu kulture Drazena Blažića, skrasila se u novoj Vladi u Ministarstvu javne uprave. To što joj je suprug visoki funkcioner DPS-a nije smetnja. Zanimljivo, Đorđe Blažić, koji je u javnosti važio za opozcionara, je u bivšoj Vladi u resoru svog sina, spominjanog Dražena, bio angažovan kao konsultant na projektima. Dobro, veoma dobro, plaćen konsultant.

Dobrilu Vlahović, bivšu direktericu Direktorata za kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture, ministrica Bratić je postavila za glavnu koordinatorku u Ministarstvu prosvjete nauke kulture i sporta. Napredak, poslije smjene.

U Nacionalnom parku Lovćen imenovan je novi direktor Vladimir Martinović. Bivši direktor, SAJ-ovac Veselin Živanović je ostao tu, da mu se nađe.

I ono što je malo ko očekivao: Božidar Božović bivši direktor Uprave za zaštitu kulturnih dobara, poznati DPS vojnik, o kojem je Monitor često pisao, uspio je da preleti. Postao je pomoćnik direktora za UNESCO.

Na čelu Uprave za zaštitu kulturnih dobara postavljena je Milena Martinović, magistrica umjetnosti, konzervatorka za papir. Ona je biblioteci Cetinjskog manastira i pokojnom mitropolitu Amfilohiju predala na dar legat porodičnu biblioteku i arhivu svojih predaka sveštenika, kao i svoje djelo Rukopisne knjige manastira Rođenje Presvetle Bogorodice na Cetinju. U njenom opsegu poslova biće, uz ostalo, i briga o sudbini zamišljene kapele na Lovćenu.

Među novim partijskim kadrovima na javnim funkcijama jedno se ime posebno ističe. Svestranošću. Dragan Bojović, poslanik DF-a, član Odbora za prosvjetu, nauku, kulturu i sport, član Odbora za antikorupciju, član Komisije za praćenje i kontrolu postupka privatizacije, zamjenik člana Stalne delegacije pri Parlamentarnoj skupštini (OEBS). Njegova supruga je ministrica zdravlja Jelena Borovinić – Bojovic, brat Radovan Bojović, sekretar u Ministarstvu ekologije.

Tako. Sve dublje.

Stela O. KOVAČ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IZABRAN NOVI MITROPOIT CRNOGORSKO PRIMORSKI: Igre Prijestola, uvod u novu fazu političke nestabilnosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslije svega, 29. maja Sveti arhijerejski sabor u Beogradu saopštio  je da je Joanikija, administratora na Cetinju, izabrao za mitropolita MCP dok će Eparhiju budimljansko-nikšićku (koja pokriva 52 posto crnogorske teritorije) preuzeti episkop Metodije (ujak ministra Spajića). Drama tokom izbora mitropolita dobila je razne dimenzije, dovela do priče o nepovjerenju Vladi, a u fokus stavila i našu tradicionalnu temu – šverc cigareta

 

Pretprošlog četvrtka u kasno poslije podne iznenada je došla vijest sa portala i novinskih agencija da će crnogorski premijer Zdravko Krivokapić potpisati Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) u beogradskoj patrijaršiji istu noć. Takođe je javljeno da je premijer sa saradnicima već u avionu i da će se potpisivanje direktno prenositi. Ekipa ruskog Sputnjika je već čekala po dojavi ispred zgrade Patrijaršije. Naredni sati i dani su donijeli filmske najave i obrte koji su se smjenjivali jedan za drugim. Iako je na kraju Vlada dobila svog mitropolita na tronu Svetog Petra Cetinjskog ne može se reći da je i Crna Gora dobila na stabilnosti – makar za sada.

Premijer je kasno 27. maja poručio da je u Beograd došao da „Njegovoj Svetosti (patrijarhu) prenese pozdrave vjernog naroda i njegovu volju da na tronu Svetog Petra Cetinjskog vide Vladiku Joanikija“ a da je predložio da se temeljni ugovor sa SPC potpiše 30. oktobra na Cetinju, na dan upokojenja mitropolita Amfilohija. Od Informativne službe SPC-a (kojom upravlja moćni bački episkop Irinej Bulović) je brzo stiglo potpuno suprotno saopštenje da je „jedini razlog dolaska predsednika Vlade Crne Gore Zdravka Krivokapića u Patrijaršijski dvor u Beogradu bio potpisivanje Temeljnog ugovora između Srpske pravoslavne crkve (SPC) i Crne Gore“ i da je Krivokapić „izneo nove razloge zbog kojih smatra da se potpisivanje Ugovora mora odložiti“. Idući dan je ovo isto saopštenje promijenilo potpisnika sa Informativne službe na Sveti arhijerejski sabor da bi se Vladika Irinej zaogrnuo i plaštom sabornosti, kako su kritičari u Srbiji komentarisali. Da li je patrijarh znao ili odobrio ovakvo saopštenje je upitno za mnoge, ali je izvjesno da ga nije ni demantovao. Naknadno su mediji objavili da su premijera Krivokapića pratili i ministar finansija Milojko Spajić, ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović i generalni sekretar Vlade Božo Milonjić. U subotu, 29. maja je kasno poslije podne Sveti arhijerejski sabor saopštio da je izabrao dosadašnjeg administratora na Cetinju za mitropolita dok će Eparhiju budimljansko-nikšićku (koja pokriva 52 posto crnogorske teritorije) preuzeti mladi episkop Metodije (i ujak ministra Spajića). Mitropolit Joanikije je izabran aklamacijom svih prisutnih na prijedlog patrijarha Porfirija i nakon protesta episkopa bačkog Irineja, kruševačkog Davida i zvorničko-tuzlanskog Fotija zbog navodnog ucjenjivanja Sabora, aludirajući na posjetu crnogorskog premijera. Ipak niko od prisutnih nije tražio da se tajno glasa za izbor mitropolita. U slučaju Eparhije budimljansko-nikšićke, episkop Metodije je izabran u drugom krugu kada je porazio vikarnog episkopaStefana (Šarića).

Osim izbora novih pastira u Crnoj Gori, Sabor SPC-a je donio i odluku o ukidanju episkopskih savjeta van Srbije jer su bili osnovani kao privremena savjetodavna crkvena tijela „dok traju vanredne prilike i nemogućnost međusobnog susretanja naših episkopa u tadašnjim ratnim uslovima“ kao i da „više ne postoje prepreke za redovne susrete i saradnju između naših arhijereja na čitavom njenom kanonskom području“. Međutim Episkopski savjet u Crnoj Gori je osnovan 26. maja 2006. godine, 5 dana nakon proglašenja njene nezavisnosti i sedam godina nakon zadnjeg rata na ex-YU prostorima pa ostaje nejasan rezon Sabora. Rektor Bogoslovije na Cetinju i protojerej-stavrofor Mitropolije Gojko Perović je za TV Vijesti i sam izrazio čuđenje rekavši da se nada da će „u najskorije vrijeme biti jasno o čemu se tu u stvari radi i o kakvoj saborskoj odluci je riječ kad je u pitanju rad episkopskih savjeta“ jer „nama koji nijesmo pravnici ne daje prostor za neki jasan zaključak“. U opoziciji i dijelu skupštinske većine ukidanje episkopskih savjeta je jasan znak da svjetovne i duhovne vlasti Srbije nisu voljne da naprave suštinske ustupke ili čak da tolerišu do sada postignuti nivo autonomije Pravoslavne crkve u Crnoj Gori kako se i formalno zvala u početku rada Episkopskog savjeta kojim je predsjedavao Mitropolit Amfilohije.

Nakon što su potvrđene informacije da premijer Krivokapić ipak nije potpisao Konkordat sa Srpskom pravoslavnom crkvom ubrzo je došlo i do oštrih reakcija od strane dijela Demokratskog fronta (DF) koji je to navodno naprasno nepotpisivanje protumačio kao izdaju Crkve od strane premijera a jedan od lidera DF-a Andrija Mandić premijera je javno nazvao „lažovom“. Srpski vjerski analitičar Željko Injac, blizak Irineju Buloviću, je na Facebooku napisao da je Zdravko Krivokapić „došao u Beograd pijan i počeo da ucjenjuje SPC“. I sekretar Vlade Božo Milonjić se navodno na sastanku kod Patrijarha oštro okrenuo protiv premijera časteći ga istim epitetom kao i Andrija Mandić. Od ponedjeljka je Milonjić „na godišnjem odmoru“, kako je rekao portalu IN4S, dok se navodno očekuje njegovo razrješenje. Milonjić, bivši advokat Mitropolita Amfilohija, je istom portalu i prokomentirao navode o sukobu sa premijerom rekavši da „data riječ je svetinja, došli smo na vlast braneći svetinje“. Isti sekretar Vlade je skoro bio u fokusu javnosti kada je stao u zaštitu svom zamjeniku Nikoli Kandiću koji je u alkoholisanom stanju izazvao saobraćajni udes državnim Mercedesom kod poslovnog centra Palada u Podgorici naočigled mnogih svjedoka i koga su njegovi nadređeni pokušali zaštititi lažno tvrdeći da Kandić nije vozio auto već da je to bio neko drugi.

Povodom Krivokapićeve posjete glasnuo se i sam Vladika Joanikije rekavši da je od Krivokapića u Patrijaršiji tražio da potpiše Temeljni ugovor kao što je i obećao i da se „ne miješa u izbor mitropolita crnogorsko-primorskog“.

Prema informacijama Monitora Vladika Joanikije nije jedini koji je tražio od premijera da se ne miješa (direktno) u izbor mitropolita već da to radi kako se uvijek radilo decenijama i vjekovima unazad. Krivokapić je navodno u četvrtak kontaktiran od uticajnog zapadnog diplomate u Beogradu koji mu je prenio da ne ide na sastanak u Patrijaršiju jer ga čeka klopka koja mu je danima pripremana i koju je čak i sam Krivokapić pomenuo na premijerskom satu. Naime, ranije su osobe bliske bačkom episkopu Irineju Buloviću (koji nije krio neprijateljstvo prema pokojnom mitropolitu Amfilohiju i njegovom navodnom crnogorskom crkvenom autonomaštvu) preko Kurira TVVidovdana i društvenih mreža počeli ciljano puštati informacije da će Irinej ili postati novi cetinjski mitropolit ili u najmanju ruku administrator Mitropolije crnogorsko-primorske. Najavljivana je i čistka navodnog autonomaškog Amfilohijevog kadra i obnova srpskog karaktera mitropolije. Takođe dio DF-a je lobirao kod predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da se izbor mitropolita odloži do jesenjeg zasijedanja arhijerejskog sabora kada bi trebali biti završena rekonstrukcija crnogorske vlade u skladu sa nadanjima DF-a. Front je vidio Joanikija kao garanciju kontinuiteta politike prethodnika sa kojim je bio u lošim odnosima ali izgleda i da Vučić u DF-u nije prepoznao potencijal zbog koga bi vrijedilo intervenisati na Saboru. Sam Vučić je mudro ćutao i pustio neiskusnog Krivokapića da napravi prvi i panični potez kako bi samog sebe diskreditovao kod svih. Kasnije je sam Vučić teatralno izjavio da „nije znao da Krivokapić posećuje patrijarha, niti ko će da bude mitropolit“.

Kod kuće, sada opoziciona Demokratska partrija socijalista (DPS) je optužila Krivokapića da saopštenje Patrijaršije dokazuje „da im je Krivokapić iza leđa javnosti obećao da će juče biti sklopljen Temeljni ugovor“ i da takvo ponašanje premijera „predstavlja ponižavanje Crne Gore i njenih građana“. Da li bi premijer Krivokapić namjerno ili nenamjerno ponizio Crnu Goru da je u Beogradu pokleknuo pritisku i potpisao Ugovor sa SPC-om, ostaje hipotetičko pitanje. Krivokapić i njegovi koalicioni partneri iz URE i Demokrata su nedvosmisleno rekli da pomenuti ugovor treba potpisati u Crnoj Gori za razliku od srpskih stranaka u DF-u kojima bi bilo draže da je to već urađeno u Beogradu. Osim samog Temeljnog ugovora koga je malo ko vidio a još manje javno iznio, postavlja se i pitanje ko ga treba potpisati od strane pravoslavne crkve. Pokojni Mitropolit Amfilohije je smatrao da ga on treba potpisati kao osoba najvećeg ranga SPC-a u Crnoj Gori, dok su njegovi protivnici u DF-u bili za to da Ugovor potpiše srpski patrijarh. Dosadašnje ugovore sa Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom su potpisali tamošnji episkopi najvišeg ranga. Takođe ugovore SPC eparhija u inostranstvu su potpisivali tamošnji episkopi sa državama u kojima su rezidenti.

DPS je tokom svoje 30-ogodišnje vladavine radio isto ono za šta sada optužuje Krivokapića. Svi dogovori sa SPC-om i Amfilohijem su bili iza leđa javnosti i kohabitacija je funkcionisala maltene perfektno – sve do zadnje godine vlasti DPS-a, kada je predsjednik partije i vlasnik države Milo Đukanović vjerovatno pomislio da i Crkva u Crnoj Gori može postati njegovo vlasništvo. Mitropolit Amfilohije je dugo pod DPS-om imao slobodu djelovanja i širenja SPC-ove nacionalne ideologije. Takođe, DPS je ćutao i na terenske „radove“ crkvenih vlasti koje su Mitropoliju crnogorsko-primorsku sveli na svega 40 posto teritorije Crne Gore. Od Mitropolije je stvorena Eparhija budimljansko-nikšićka 2001. godine a Sutorina u Boki Kotorskoj je data Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj. Ranije su data i Pljevlja i dio bjelopoljske opštine Mileševskoj eparhiji sa sjedištem u Prijepolju. I nasumične prepravke i dorade na zakonom zaštićenim spomenicima kulture – drevnim manastirima i crkvama su mogle da prođu bez problema dok god je Amfilohije podržavao vladavinu i sistem vrijednosti Đukanovića.

DPS je jednako blagonaklono tretirao i Rimokatoličku crkvu. U junu 2011. Igor Lukšić kao predsjednik Vlade je otišao u Vatikan i tamo potpisao temeljni ugovor (konkordat) sa Svetom Stolicom koju je predstavljao državni sekretar Tartisio Bertoneo. Detalji ugovora su jednako bili nepoznati javnosti i DPS je pokazao krajnju nezainteresiranost da prije potpisivanja ugovora izdejstvuje bilo kakvo povoljnosti za državu Crnu Goru. To se prije svega odnosilo na pitanje kanonske jurisdikcije Kotorske biskupije koja je ostala pod Splitskom nadbiskupijom, time se oglušivši o pozive dijela katoličke zajednice da se makar razmotri vraćanje Kotora pod drevnu Barsku nadbiskupiju koja je bila duhovni centar dukljanske države. DPS je time dao slobodu hrvatskom kleru, isto kao i u slučaju srpske crkve, da teritoriju Kotorske biskupije tretira kao svoje kulturno nasljeđe.

U prošlu srijedu je novi mitropolit svečano dočekan od vjernog naroda i predstavnika vlasti predvođenih Krivokapićem ispred Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici. Premijer je javno uvjeravao vladiku Joanikija da će Temeljni ugovor sa SPC biti potpisan, protiv čega nemaju ništa protiv ni Krivokapićevi koalicioni partneri Aleksa Bečić i Dritan Abazović. Krivokapić je takođe od Joanikija zatražio i oprost ako je „uradio išta loše“.

No, traženje međusobnog oprosta između Krivokapića i lidera Demokratskog fronta nikako da se desi, iako se svi javno predstavljaju kao vjernici pravoslavne crkve. Naprotiv, usred međusobnih optužbi za „laganje“, „namještanje afera“, „nezajažljivog apetita za funkcijama“, dvije strane izgledaju nikada dalje od dijaloga. Krivokapić i njegov ministar Spajić su u srijedu odbili da se odazovu na kontrolno saslušanje pred skupštinski, DF-om predvođen, Odbor za bezbjednost i odbranu koji ih je pozvao da se izjasne na optužbe o švercu cigareta preko Luke Bar, sada navodno u režiji čelnih ljudi nove Vlade i Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB). Jedan of lidera DF-a Nebojša Medojević je direktno optužio novu Vladu da je propustila „94 šlepera ili 940 tona cigareta“ iz Luke Bar u 15 dana maja i „da je neko na poslu njihovog tranzita zaradio između 25 i 30 miliona eura“. Cigarete su navodno otišle na „tri uobičajene destinacije – Albaniju, Kosovo i Republiku Srpsku“ kao i da je država do sada zakinuta oko 20 miliona eura na osnovu prihoda od poreza i akciza na cigarete. Premijer je odgovorio da su optužbe „neistinite i besmislice“. Ministrar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović je u srijedu objasnio u Skupštini „da bi državni šverc funkcionisao do kraja, vrh države mora da bude uključen“ jer „morate da imate zeleno svjetlo u Carini, policiji, odnosno, Ministarstvu unutrašnjih poslova i u vrhu same Vlade. Dio prihoda od šverca ide u privatne džepove“. Ostalo je donekle nedorečeno da li je ministar pričao hipotetički ili je uvijeno priznao da je nastavljen glavni biznis iz doba Đukanovića.

Vrijeme će pokazati da li su Medojevićeve optužbe utemeljene. Novinari i nezavisni posmatrači uočavaju da ilegalnih cigareta na lokalnom tržištu ima više nego prije godinu kao i da Uprava za inspekcijske poslove, Agencija za duvan i Uprava prihoda ćute o takvim nalazima. Sem toga, Luka Bar je i dalje pod kontrolom DPS-a kao i skoro kompletno pravosuđe u Crnoj Gori pa do daljega ne postoji briga da će posao biti zaustavljen ko god da ga vodi. U međuvremenu će dobro doći da se takve teme izbjegnu okretanjem identitetskim raspravama o naciji i ko se kako Bogu moli (ako se uopšte i moli).

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo