Povežite se sa nama

FOKUS

Sve veze Mladića i crnogorske vlasti

Objavljeno prije

na

Iz srpskog mita, u koji je prije tačno dvije decenije lansiran iz mase anonimnih pukovnika JNA, Ratko Mladić je revertovan u stvarnost – odgovaraće za najteže ratne zločine pred Tribunalom u Hagu. U vojsci je počeo kao kvalifikovani metalostrugar u jednoj fabrici namjenske industrije; potom je avanzovao u podoficira. Iskoristio je početkom 1960-ih pravnu klauzulu da se podoficiri mogu vanredno doškolovati, pa postati oficiri.

Karijeru trupnog oficira od 1965. do 1991. provodi u Makedoniji. Njegov poznanik, nekada urednik službenog glasila Narodna armija, pukovnik Gajo Petković, pisao je 1994. da je Mladić u to vrijeme „iskazivao nepogrešivu lojalnost komunističkom režimu, svom vrhovnom komandantu Josipu Brozu i jugoslovenstvu”.

Na popisu aprila 1991, uoči ratnih sukoba, Mladić se nacionalno izjašnjavao kao Jugosloven!

Dvije godine kasnije, Mladića poznati britanski novinar Robert Foks u uvodniku Dejli telegrafa svrstava među najopasnije svjetske „gospodare rata”. Foks je pisao: „Ratko Mladić, baza Pale; teritorija: 65-70 odsto BiH; snage: 70.000-100.000 ljudi, plus tenkovi, artiljerija i avijacija… Čovjek koji odlučuje o ratu i miru u BiH. Taktički genije, ali prema oficirima koji su sa njim pregovarali, takođe i – ludak. Jedan predstavnik UN opisuje ga kao sadistu, psihopatu i ekstremno opasnu ličnost”.

Iz današnje perspektive posmatrano, jasno je kako Mladićevo premještanje iz garnizona i komandi početkom 1991. nije bilo slučajno. Mladić je, naime, 14. januara 1991. imenovan za pomoćnika komandanta 52. korpusa JNA u Prištini.

Taj korpus formiran je nakon nemira na Kosovu u proljeće 1981. kada je JNA privi put u istoriji SFRJ imala oružane akcije protiv civila. Mladića je na dužnost u prištini imenovao general Blagoje Adžić koji je 1991. bio načelnik Generalštaba JNA; Adžić je bio prvi komandant 52. korpusa.

Slično kao Mladić, kroz zapovjedni lanac 52. korpusa, u različitim ili podudarnim vremenima, prošli su neki od najpoznatijih srpskih vojnih komandanata, među njima i oni koji su sada optuženi za ratne zločine, poput: Dragoljuba Ojdanića, Nebojše Pavkovića ili Vladimira Lazarevića.

Od 3. juna 1991. Mladić je u Kninu, gdje postaje načelnik Štaba 9. korpusa JNA. Komandant mu je bio general Špiro Niković, Crnogorac, 2006. član Pokreta za nezavisnost Crne Gore.

Od tog vremena Mladić je medijska zvijezda, jer sa premoćnim motorizovanim i artiljerijskim trupama slama hrvatska slabo naoružana uporišta u sjevernoj Dalmaciji i Lici. Ironija se ogleda u činjenici da je jedan od Mladićevih podređenih oficira bio Atif Dudaković, komandir jednog artiljerijskog diviziona u 9. korpusu, koji je kasnije, kao zapovjednik 5. korpusa Armije BiH bio njegov najopasniji protivnik.

Početkom jeseni 1991. Mladić je u dalmatinskom zaleđu (pravac Knin-Zadar) faktički sadjejstvovao sa snagama 2. operativne grupe JNA sastavljene od 2. titogradskog korpusa JNA, 9. vojno-pomorskog sektora iz Kumbora i Teritorijalne odbrane SR Crne Gore. To je prva posredna veza Mladića sa ratnim naporima crnogorske vlasti, koja je u to vrijeme propagirala „rat za mir”. Iz kasnije objavljene memoarske građe srpskih vojnih zvaničnika proizilazi kako su 9. klorpus i 2. operativna grupa trebali da se spoje, na način da „ovladaju Splitom i srednjom Dalmacijom”.

Naredbom 1/68 krnjeg Predsjedništva SFRJ, kojim je predsjedavao Branko Kostić (član Demokratske partije socijalista), Mladić je 11. decembra 1991. dobio čin general-majora. Kostić je potpisao i drugu generalsku zvjezdicu za Mladića, vanredno ga 24. aprila 1992. unaprijedivši u general-potpukovnika.

Mladić je na prijedlog jednog drugog bivšeg Crnogorca, Radovana Karadžića, 12. maja 1992. postao zapovjednik Glavnog štaba Vojske Srpske Republike BiH; ostalo je istorija najmonstruoznijih zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata koji će se i tokom procesa protiv Mladića rasvjetljavati pred Tribunalom u Hagu.

Od dragocjene koristi u svemu tome će biti dva važna paketa autentičnih dokumenata čija je vjerodostojnost neosporno utvrđena: zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ i dnevničke bilješke Ratka Mladića na nekoliko hiljada vlastoručno ispisanih stranica.

Kroz tu dokumentaciju moguće je utvrditi i involviranost crnogorske vlasti u bosanski rat i o njenim vezama, neposrednim i posrednim, sa Ratkom Mladićem.

Iz Stenografskih beleški sa 27. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 27. septembara 1994. godine doznajemo da je vrh crnogorske vlasti znao da se iz jedinica 2. armije Vojske Jugoslavije (Podgoričkog korpusa) sa teritorije Crne Gore dotura Mladićevim snagama municija tokom napada na Goražde u proljeće 1994, čak i nakon što je VSO bio donio Naredbu da se to ne radi bez njihovog odobrenja.

Momir Bulatović, crnogorski predsjednik i član VSO iz Crne Gore, kazao je na toj sjednici:

„Oko onog izdavanja za Goražde; prvo Babić (Božidar Babić, general, 1993-1998. komandant 2. armije – prim.a) je tvrdio da nije dato ništa. Komandant korpusa, Obradović (Milorad Obradović – prim.a), da nije dato ništa. Kada smo insistirali da je stvarno dato, proveli su istragu i ustanovili da je stvarno dato”.

No, generali Babić i Obradović ostali su na dužnostima, te kasnije nagrađivanim činovima a Obradović i imenovanjem za komandanta 2. armije. Na istoj sjednici je diskutovano o izvještaju Momira Bulatovića o tajnom sastanku sa Ratkom Mladićem u Podgorici, koji je organizovala Vojska Jugoslavije.

MOMČILO PERIŠIĆ: „…Još jedna stvar: Ratko Mladić je juče bio kod Vas (obraća se Momiru Bulatoviću – prim.a). On je tražio neka sredstva. Mi imamo ta sredstva van formacije, to je za brdske topove 76 mm i ZIS-ove 76 mm. Traže municiju! Ja tražim vaš stav po tome: da li da mu ne dajemo ništa, ili da mu to što imamo damo? To je van formacije; to su sredstva koja su kod nas izbačena iz upotrebe, a municije imamo!

MOMIR BULATOVIĆ: „Mi smo danas na tu temu dosta razgovarali kod Slobodana. Ja sam Slobodanu par rečenica rekao. Mislim da odluku teško možemo donijeti, bez malo opširnije analize. Da li je sada vrijeme za to – ne znam? (…) Ja sam juče razgovarao sa Ratkom Mladićem. Ponovljena je, od riječi do riječi, naša priča iz Karađorđeva, s tim da je sada još veći emocionalni naboj, zbog toga što je situacija na terenu teža nego ranije. Oni uporno insistiraju da se mora obezbijediti gorivo i municija – i gorivo kojeg nema i municija koje nema! Onda su se ponovile i one priče da se ne može mirno stajati ‘skrštenih ruku’, te ‘da će se otimati to što ima ovdje’!

Mislim da, apsolutno, vojničkog rješenja tamo nema – postoji samo jedno: političko rješenje! Kako i na koji način do toga da dođemo, to je pitanje kojim se već mjesecima bavimo?

Ratko Mladić je od mene tražimo ‘da ja, zajedno sa komandantom 2. armije, pronađem neke tajne puteve snabdijevanja, da proturimo to što je njemu neophodno’. Ja sam ga zamolio da ja nikakvog prava nemam, nikakvu namjeru da uradim bilo šta što je suprotno od onoga što smo se dogovorili ovdje na nivou države, a s druge strane, stvarno uvažavam probleme u kojima se on nalazi, ali ne mislim da je rješenje u opštoj pogibiji koju su oni tamo spremili i proširenju ratnih sukoba. (…) Ratko Mladić je, takav kakav je, još uvijek najrazumnija opcija i varijanta u Republici Srpskoj.

Objektivno, Ratko Mladić više ne postoji u vojničkom smislu, čim nije u situaciji da pomaže i štiti taj narod. Ono što mene brine to je da je svaka njegova opcija, opcija koja završava pogibijom: ‘Ili mi dajte gorivo i municiju, kojih nemate, ili ću vam je oteti, pa ćemo se pobiti između sebe u ‘interesu’ srpskog jedinstva, ili ću ja izaći na front i poginuti od turske ruke, kao junak srpskog naroda’. Ni u jednoj varijanti nema rješenja za opstanak Srba u Republici Srpskoj. Kako me juče informisao, on se nije (nečitka riječ – prim.a) sa Radovanom Karadžićem od onog našeg susreta i razgovora, ni vidio sa njim – do sinoć!”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Pred toga se nije čuo jedno mesec dana”.

MOMIR BULATOVIĆ: „On je doslovno, kako kaže, obilazio (nečitka riječ – prim.a) helikopterom, da bi se ljudi uvjerili da je živ!?”

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Danas je Srna objavila da se Karadžić sreo sa Jeljcinom u Njujorku. Pitali su Ovena (Dejvid Ovena, međunarodni mirovni pregovarač – prim.a) da li je to tačno, a ovaj je rekao: ‘To je dobra šala!’ Oni imaju neke svoje potpuno ‘otkačene’ ideje. Ja misli da je to, zaista, prešlo granicu zdravog razuma”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mladić uporno insistira na tom političkom kontaktu i susretu, jer ne može da riječi vojničke probleme nikako – ne može bez politike. Evo, ja sam vas informisao, ja sam se ponudio, ako vi procjenjujete, da sjednemo i da popričamo. Ja sam unaprijed svjestan ishoda i svrsishodnosti takvog susreta, pa čak i mogućih špekulacija od svega toga. Ideja je da pokušamo još jednom da vidimo – da li se ovaj razvoj događaja, koji je očigledno, nepovoljan po srpsku stranu u bivšoj BiH i koliko odrazio i na samog Radovana Karadžića. Mislim da ova uvjeravanja u dopunska uvjeravanja koja je Slobodan Milošević uspio da ‘izboksuje’ u diplomatskim susretima makar zaslužuju da istestiramo to: da li imaju ikakvu reakciju na njih?

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Odgovor ti je negativan – odmah ću da ti ga dam!

MOMIR BULATOVIĆ: „Onda, u suštini, mi ćemo se sukobiti sami između sebe – za mjesec, dva, tri! To je nerazumno. Ja gledam: oni ne mogu da odbrane Trebinje, a neće da potpišu mape ako nijesu do Neretve! Nemaju naroda da odbrane ni tu teritoriju! Sada će prvo da ginu Nevesinjci, Gačani! (…) Juče sam Ratka Mladića doživio kao očajnika, koji je helikopterom odletio sa položaja, gdje je ostao ZIS sa dvije granate, a s druge strane mu dolaze desetine hiljada Muslimana!? (…) Čak ako i damo to ćega nema (misli na municiju i gorivom – prim.a), samo bismo ušli u opciju pojačavanja rata, u kome Vojska RS izvjesno gubi. Pita sam Ratka: ‘Šta ako to i damo?’ Kaže: ‘Izdržao bih dva meseca, pa bih ušao u zimu, oni ne bi imali pokrete’, itd”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Šta bi onda bilo?!”

MOMIR BULATOVIĆ: „Ništa, još veća pogibija i uništenje! On kaže da vojnike tamo ostavlja, doslovno, sa po dva-tri metka. Ja mislim da treba da razmislimo, da vidimo postoji li neki međukorak, da li ima, makar i sa naše strane pokušaj da uradimo neki politički kontakt – ne da mijenjamo odluke, jer nemamo ni jedan razlog za to.

Gospodine generalu, on se Vama juče javio. Po Vašem ovlašćenju je komandant 2. armije bio njegov domaćin”.

MOMČILO PERIŠIĆ: „Da. Ja sam želio da porazgovara i sa Vama”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Ja sam mu obećao da ću to što on priča prenijeti ovdje i rekao sam da će moje mišljenje biti apsolutno identično onome koje je čuo u Karađorđevu”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Dobro, bili smo tamo svi zajedno. Ne vidim da imamo šta da promenimo u odnosu na svoj stav – ne vidim nove momente! Šta imamo još?”

(Potom su prešli na novu tačku dnevnog reda – Plate za pripadnike Vojske Jugoslavije u Republici Srpskoj)!

A u Mladićevim dnevničkim bilješkama – koje je srpska policija zaplijenila početkom prošle godine i predala Tribunalu u Hagu – Mladić piše da je i u Njivicama kod Herceg-Novog 8. jula 1993. imao tajni sastanak sa generalom Milivojem Petković, zapovjednikom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) tzv. Herceg-Bosne.

Sastančili su komfornoj diskreciji Vile Njivice, ljetnjoj rezidenciji Vlade Crne Gore, izgrađenoj početkom 1970-ih, čijih su 7-8 apartmana koristili čelnici nekadašnje jugoslovenske a od početka 1990-ih isključivo crnogorske policije.

Sastanak Mladića sa Petkovićem 8. jula 1993. u Vili Njivice, do kojeg nije moglo doći bez znanja i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića, sada je svjedočanstvo o zajedničkim srpsko-hrvatskim naporima da oružano okupiraju BiH.

Mladić piše kako je u Njivicama dogovoreno da u zamjenu za naoružanje i izvjesne „učinjene usluge” , hrvatska strana položi 1.191.246 njemačkih maraka i dvije cistijerne dizela; zatim, da Hrvati plate dodatnih 8.092.032 maraka u roku od neđelju dana, itd. Sagovornik Mladića iz Njivica, Milivoj Petković, nedavno je u Hagu osuđen na 40 godina robije zbog ratnih zločina.

U kolikoj je mjeri crnogorska vlast bila umiješana u srpsko-hrvatski šverc goriva i ilegalne naplate izvjesnih „učinjenih usluga”? Neke od najvažnijih švercerskih ruta su bile na granici prema istočnoj Hercegovini; najprije se prebacivalo oružje, zatim gorivo, od Dejtonskog sporazuma i kradeni automobili iz Berkovića, pa se finiširalo enormnim „tranzitom duvana”…

Nema niti jednog razloga da iko pomisli da je Mladiću u Crnoj Gori, tokom bosanskog rata, bilo neugodno. Pod 3. februarom 1994. u svojim bilješkama zapisuje da je opet bio u Njivicama, u društvu sa drugim glavarima Republike Srpske: Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom (ratni zliočinac, osuđen na 20 godina), Mićom Stanišićem (ministar policije RS, uhapšen, u Hagu optužen za ratne zločine), generalom Milanom Gverom (ratni zločinac, osuđen na pet godina robije), Božidarom Vučurovićem (predsjednik tzv. SAO Istočna Hercegovina, nedavno uhapšen u Srbiji pod optužbom za ratne zločine) i drugima.

Bosanski Srbi su razgovarali sa zemljacima iz tzv. Herceg-Bosne: Matom Bobanom (umro 1997. godine), Jadrankom Prlićem i generalom Antom Rosom.

Temu sastanka – „Muslimani, kao zajednički neprijatelji” – sublimirao je Prlić, koji je, prema zabilješki Mladića, rekao: „Postoje dva, tri načina da ih suzbijemo. Prvo, vojno – lomiti im kičmu. Drugo – udar na legitimitet BiH, jer svet priznaje Aliju Izetbegovića i njegovu Vladu”.

Tih su godina iste stavove sa gostima dijelili crnogorski vrhovi. Osim svestrane pomoći Mladićevoj vojsci oni su kao dio plana lomljenja kičme BiH, lansirali ideju o ujedinjenju Hercegovine i Crne Gore. Da bi Mladić, povukao bolje granice no što su ih povukli „priučeni boljševički kartografi” ( kako se izrazio premijer Milo Đukanović) Crna Gora je godinama pod sankcijama svijeta tonula u bijedu i sramotu. Da su ostvareni ratni ciljevi zbog kojih je „ naš Mladić” sada u Hagu, od Crne Gore ne bi ostao kamen na kamenu: bila bi samo mrlja u moru velike Srbije.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo