Povežite se sa nama

FOKUS

Dok kažeš britva

Objavljeno prije

na

Uskoro će deset godina od kako je Centralna banka Rusije uvrstila Crnu Goru na ,,crnu listu zemalja za of šor poslovanje”. Prošla je godina od kako je Čarls Tanok, poslanik u Evropskom parlamentu, upozorio kako je organizovanom kriminalu ,,veoma lako da opere novac u Crnoj Gori”. Prethodne nedjelje istom temom pozabavio se i njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung. ,,Prljavi poslovi u cvjetajućem biznisu sa nekretninama na Crnogorskom primorju su otvorena ponuda za pranje novca”, navodi se u tekstu autora Markusa Bikela. Bikel u tekstu posvećenom širokom spektru mogućnosti za pranje novca u Crnoj Gori piše: ,,Skoro niko više ne sumnja u to da članovi DPS na čijem je čelu Milo Đukanović, zarađuju na dubioznim poslovima”.

Prošle godine, Tanok je ukazivao ,,na zajednički problem” – veliki broj novčanica od 500 eura koje su u opticaju u Crnoj Gori koriste kriminalci za pranje novca i druge nezakonite aktivnosti. Ova novčanica je praktično nepoznata mnogo bogatijim građanima zemalja eurozone, pošto se ne koristi u kupovini i potrošnji pojedinaca već, uglavnom, u međubankarskim transakcijama. I za prenošenje prljavog novca (u aktovku standardne veličine stane 12 hiljada tih novčanica ili šest miliona eura, testirali su italijanski istražitelji).

Krajem 2001, saopštili su ruski zvaničnici, njihove banke su na računima ovdašnjih of šor podružnica držale između 2,5 i četiri milijarde dolara. A jedna od pet međunarodnih finansijskih transakcija u kojima su učestvovali ruski tajkuni i oligarsi išla je preko neke od banaka registrovanih u Podgorici. Dok Amerikanci nijesu oglasili fajront i 2002. prekinuli našu of šor zabavu.

NAŠA STVAR: Najnoviji slučaj da se Crna Gora pominje u istoj rečenici sa pranjem novca stečenog kriminalom poklopio se sa nizom događaja koji svjedoče: ima neka tajna veza.

Na graničnom prelazu tivatskog aerodroma uhapšen je ruski državljanin V.E.K., osumnjičen da je u Crnoj Gori, od 2003. do septembra 2009. godine oprao preko sedam miliona eura. V.E.K., inače vlasnik preduzeća Meljine DOO, osumnjičen je da je u jednu ovdašnju banku prebacio novac stečen zloupotrebom službenih ovlašćenja u Moskvi, zbog čega je u Rusiji pravosnažno osuđen.

Policija nije saopštila kada je Rus osuđen u domovini, i da li je ta presuda bila bilo kakva prepreka za njegov život i rad u Crnoj Gori. Niko od nadležnih nije povukao paralelu između dotičnog Rusa i crnogorskog državljanina Taksina Šinavatre, koji je takođe pravosnažno osuđen zbog finansijskih malverzacija (približno milijardu dolara) koje je počinio u vrijeme kada je bio premijer Tajlanda.

Mnogi vjeruju kako bi ,,slučaj Šinavatra” morao biti u nadležnosti Ministra inostranih poslova Milana Roćena. Ipak, nekadašnji srpsko-crnogorski diplomata u Moskvi ima preča posla.

Roćena bije glas da je u Crnu Goru doveo mnoge, u najmanju ruku kontroverzne, biznismene iz Moskve. Zorana Bećirovića čija je londonska firma B&Dž hotel Avala, nakon više nego sporne privatizacije, platila preko banaka u Rigi. Olega Deripasku vlasnika KAP-a koji je makar u jednoj evropskoj zemlji pod istragom zbog navodnog pranja para. Nedavno smijenjenog gradonačelnika Moskve Jurija Luškova, za koga tajne depeše američkog Stejt departmenta, objavljene na sajtu Vikiliks, govore da je novcem grada Moskve pomogao firmu Sistema koja je u rukama ruske mafije. I Sistema je aktivna u Crnoj Gori.

Međutim, ministar Roćen je toliko zauzet da nema kad da crnogorskoj javnosti objasni kako je za dvije godine vratio kredit vrijedan 100 hiljada eura, i ako su primanja njegove porodice u tom periodu – ona koja je prijavio Komisiji za sprječavanje konflikta interesa – bila približno pet puta manja od prijavljenog duga.

Roćenu je u skrivanju tih podataka punu podršku dao i partijski kolega, predsjednik Komisije Slobodan Leković. Pozivajući se na Zakon o zaštiti ličnih podataka on je odbio da javnosti predoči informacije o ovom slučaju, što je u suprotnosti sa međunarodnim preporukama koje je Crna Gora, načelno, prihvatila.

Komitet Savjeta Evrope za sprječavanje pranja novca (MANIVAL) već je konstatovao kako Crna Gora ,,nije sasvim primijenila” preporuku da će ,,finansijske institucije, u vezi politički eksponiranih lica, osim uobičajenih kontrolnih mjera, ostvariti dodatni sistem provjere rizika… i preduzeti razumne mjere da utvrde porijeklo i količinu novca koji je predmet transakcije”. Priča se tada odnosila na kredite koje je sam ili sa prijateljima podizao premijer Đukanović. U međuvremenu, bivši je premijer i u ovom poslu dobio vjerne sljedbenike.

Za pranje novca osumnjičena je i partija kojoj je Đukanović na čelu.

Više funkcionera te partije demantovalo je zvanične navode da su uplaćivali novac na račun DPS-a. To je pobudilo sumnje da je DPS, zapravo, pokušao da legalizuje novac iz nepoznatih fondova tako što ga je prikazao kao donaciju svojih funkcionera. Priča nije bila interesantna ovdašnjoj policiji i tužilaštvu. Oni su prihvatili objašnjenja premijera i novopečenog potpredsjednika DPS Igora Lukšića. A on je ustvrdio da su finansijske transakcije između DPS-a i njegovih članova regularne makar koliko i one u trouglu Vlada Mila Đukanovića – Prva banka Aca Đukanovića – JP Regionalni vodovod. Premijer je, otprilike, rekao kako je vladajuća partija uvijek u pravu. I da niko pametan, ko brine o sebi i svom poslu u državnoj službi, neće tu tvrdnju dovesti u pitanje.

Direktor Uprave za sprječavanje pranja novca Predrag Mitrović i vrhovna državna tužiteljica Ranka Čarapić nijesu uspjeli da se dovijeka odupiru pritiscima sa svih strana. Od kada su, prije pet godina, Kineskinje Lu Ju Džin i Ču Li Čen osuđene na po godinu zatvora zbog pranja novca, pa do prije pet dana kada je zbog istog djela uhapšen gore pomenuti Rus, zvaničnici su pokušavali dokazati kako je Crna Gora jedina zemlja na svijetu čiji državljani nijesu oprali ni i cent. A onda je afera Šarić poremetila idilu.

Duško Šarić i Jovica Lončar optuženi su, nedavno, zbog pranja novca iako Specijalno tužilaštvo nije završilo prošle godine započetu finansijsku istragu.

TRADICIJA: Da neko ne pomisli kako se u Crnoj Gori, trenutno, događa nešto neobično. Lani u ovo doba novine su punili izvještaji o finansijskim akrobacijama kokainskog klana Darka Šarića. O njihovim aktivnostima u Srbiji, Sloveniji, Italiji… policija i tužilaštvo su uredno obavještavali tamošnje medije. O poslovima u Crnoj Gori i višemilionskim sumnjivim transakcijama u Prvoj i Hipo banci – mediji su obavještavali policiju i tužilaštvo.

Godinu ranije, 2009. godine, u ovdašnjim medijima bile su aktuelne priče o akcijama Merkativa brokera koje su u danu porasle za 33,38 hiljada odsto. O novcu (dva milion eura) koji na račun Nikšićkog mlina uplaćuju njegovi vlasnici iz Novog Sada, a Mlin dobijeni novac istog dana uplaćuje nazad, na isti račun sa koga je on stigao. O akcijama Rudnika uglja u Pljevljima koje je of šor kompanija Monte Kristo Kapital Imerdžing prodala kompaniji Monte Kristo Kapital Holding po cijeni 100 puta manjoj od tržišne. Ne znamo da li je neko od crnogorskih zvaničnika pročitao te tekstove. Ljudi iz međunarodnih institucija i medija koji se interesuju za pranje novca stečenog u kriminalnim aktivnostima – jesu.

Of šor vlast

Podsjetimo se crnogorske of šor priče. Ideja o jadranskoj of šor destinaciji rodila se u vrijem kada se, zbog propasti domaćih banaka i gomila keša koje su pristizale iz Italije po osnovu duvanskog i drugih tranzita, centar crnogorskog finansijskog sistema nalazio – na Kipru. Dok neko od naših nije shvatio da mi možemo ponuditi bolje uslove.

Tako je nastao Zakon o kompanijama koje posluju pod posebnim uslovima. Ponuda je predviđala da je za poslovanje of šor banke trebalo obezbijediti poštanski pretinac i platiti porez na dobit po stopi od 2,5 odsto. Crna Gora je, zauzvrat, garantovala odsustvo bilo kakve kontrole za transakcije manje od 1,5 miliona dolara. Ponuda je privukla brojnu i raznovrsnu klijentelu.

Jedna od registrovanih banaka bila je Standard Hellier Bank, osnovana februara 2000. i upisana u Registar pod rednim brojem 671. Imala je sjedište u Podgorici. Kasnije je preseljena u Bijelu, ,,gde je delovalo nekoliko obaveštajnih oficira češke izvidnice”, svjedočio je prije četiri godine Miloslav Votava, nekadašnji direktor banke i, istovremeno, pripadnik češke obavještajne službe – Ustanove za inostrane odnose i informacije (izvidnica).

,,Odeljenje u kojem sam radio bavilo se finansiranjem čeških izviđača (špijuna) u inostranstvu, kao i kupovinom informatora, agenata i saradnika s terena. Od 1999. godine, češka izvidnica za finansiranje najpoverljivijih operacija u inostranstvu koristila je Standard Hellier Bank”, svjedoči Votava, ,,Odgovorno tvrdim da je u Crnoj Gori oprano oko 100 miliona dolara. Sav taj novac prošao je kroz račune Standard Hellier Bank u Podgorici, a poticao je iz crnog fonda češke civilne izvidnice…”.

Votava je neregularnosti prijavio nadležnima. Tako je postao ,,neprijatelj češke države” i završio u pritvoru. Oslobođen je poslije godinu dana. ,,Pokazalo se da nisam počinilac, nego žrtva”, konstatuje. I tvrdi: ,,Do 2004. godine državne ustanove Crne Gore nisu znale da na njihovom području deluje češka izvidnica”. Možda im daje alibi. A možda im se i ruga.

Priča o crnogorskim of šor bankama završena je na prečac. Sredinom 2002. pritisak američke administracije postao je neizdrživ. Zato je Miroslav Ivanišević, tadašnji ministar finansija u ime Vlade od Ustavnog suda zatražio da vladin zakon proglasi – neustavnim.

Ponuđena argumentacije predstavlja DPS klasiku. „Crnoj Gori su trebale pare pa smo donijeli propise koji će ih privući”, stoji u dopisu kojim Ministarstvo finansija Ustavnom sudu objašnjava kako je nastao Zakon, ,,Danas je, međutim, situacija sasvim drugačija pa smo mišljenja da je član 4. Zakona protivan Ustavu i da ga treba ukinuti”.

I bi tako. Uz nadu vlasti da će zaborav prekriti i priče o pranju para preko ovih banaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

JAKOV MILATOVIĆ, PREDSJEDNIK: Odgovornost veća od ovlašćenja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima

 

Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.

Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.

Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori  pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.

Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.

Milena PEROVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISPRAĆAJ VETERANA: I ne zamjerite što

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.

 

Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.

Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma  i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.

Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera…  To su samo  neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.

Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.

Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP.  Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa  Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.

Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.

Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao  pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020.  Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.

Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji  u vrijeme Miloševića  i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira,  spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.

To je samo vrh piramide.

Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).

Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.

SDP  bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.

Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih  funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).

Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno:  biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.

Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović.  Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.

I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.

U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.

U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.

Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni  promjena vlasti u ljeto 2020,  nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak

 

Vlada je za godinu svog trajanja ostvarila spektakularan rezultat, primijetio je premijer Dritan Abazović objašnjavajući kako su on i njegovi saradnici „365 dana radili u šestoj brzini”. Izrečeno je potkrijepljeno, djelimično (ne)tačnim, podacima.

„Imamo ubjedljivo najveću prosječnu zaradu u regionu, dok nam je u četvrtom kvartalu prošle godine stopa nezaposlenosti bila svega 13 odsto”, naveo je Abazović. Iz Vlade je predočen i podatak da je od marta prošle do marta ove godine broj zaposlenih porastao za skoro 20.000 (sa 215.000 na 235.000) dok je nezaposlenih bilo 10.000 manje.

Monstatu je ostavljeno da objasni kako je nezaposlenih manje za samo 10.000 ako je novozaposlenih dvostruko više. Loša evidencija ili stranci? Umjesto toga, iz Vladine Službe za odnose sa javnošću ponuđena nam je još ljepša slika crnogorske stvarnosti: „Prema podacima iz ankete o radnoj snazi u 2022. godini, od ukupno 294.400 radno aktivnog stanovništva, čak 85 odsto je bilo zaposleno (251.200)”. Tu su već, očito je, i zaposleni strani državljani uračunati u radno aktivno stanovništvo Crne Gore. Ljepota statistike.

Nakon što se krajem prošle godine pohvalio kako je njegova Vlada kreirala oko 10.000 novih radnih mjesta, Abazović, minule nedjelje, sa velikim optimizmom najavljuje još bolje stanje na tržištu rada. Pošto, kaže, Crna Gora danas vapi za radnom snagom. „I svako ko želi da radi ima priliku, sa platama koje nijesu daleko od Evropske unije“.

Da otklonimo eventualne nedoumice. Crna Gora se graniči sa Hrvatskom. Naša prosječna zarada isplaćena u aprilu, od 780 eura, nije veća od hrvatskih 1.100. Ili 1.400 eura, koliko je bila prosječna januarska plata u Sloveniji. Nijesmo, znači, lideri u regionu. Ni prosječna januarska zarada u Crnoj Gori od 757 eura nije bila „ubjedljivo veća” od tadašnje prosječne plate u Srbiji (705 eura).

Druga je priča to što je ogromna većina zaposlenih tamo i ovamo mogla samo da sanja prosječnu platu. I što je povećanje zarada u javnoj upravi početkom godine, preko noći, podiglo prosječnu platu u Crnoj Gori za gotovo 25 eura.

Hajdemo, da to bude prva priča. U skoroj budućnosti, pitanje broja zaposlenih u javnom sektoru i visina njihovih zarada moglo bi se pokazati kao jako značajno za budućnost javnih finansija i ukupne ekonomske odnose u Crnoj Gori. Možda, čak, koliko i sve evidentniji nedostatak radne snage u sektorima od kojih dominantno zavise ekonomske performanse zemlje (turizam, poljoprivreda, ugostiteljstvo, građevinarstvo…) i stanje u državnoj kasi.

Od osamostaljenja Crne Gore do danas, a drugačije nije bilo ni prije 21. maja 2006, mi ne znamo koliko je radno angažovanih u javnom sektoru. Osim što je evidentno da taj broj raste, iz dana u dan. I da se zapošljava, uglavnom, preko veze. Po porodičnoj, partijskoj, a od smjene vlasti 2020, i popovskoj preporuci. Pare nisu problem. Vlada nas zaduži kad god zatreba.

„Crna Gora nema registar broja zaposlenih u javnoj upravi i državnim preduzećima, a nezvanične procjene su da ih je 80.000 angažovanih po svim osnovima, kao što su ugovori o radu, djelu i konsultantskim uslugama”, saopšteno je jesenas na konferenciji Zapošljavanje u javnom sektoru: Izvještavanje i ukazivanje na koruptivne prakse, u organizaciji NVO Institut alternativa. „To komentarišem kao nevoljnost partija i donosilaca političkih odluka da se odreknu privilegija iz javnog sektora kao utočišta za svoje simpatizere i podržavaoce”, konstatovala je Milena Muk istraživačica javnih politika u Institutu. „Nažalost, Monstat, a ni drugi državni organi ne vode jedinstvenu statistku o zaposlenosti u javnom sektoru”.

Brojka od 80.000 (svaki treći zaposleni u Crnoj Gori) djeluje zastrašujuče i, možda, kao pretjerana. Dostupni podaci govore (iako su, vjerovatno, već zastarjeli): u Skupštini radi 300 ljudi. U Generalnom sekretarijatu vlade više od 150, u Kabinetu premijera preko 80, a u Službi predsjednika države ne manje od 30. Mada se šefovska i činovnička mjesta u državnoj službi dijele po partijskim kvotama, u Upravi za kadrove ima 70-ak zaposlenih.

Problem možemo sagledati i u lokalu, po dubini. Problemi sa isplatom zarada u Budvi, pošto je predsjednik opštine Milo Božović opravdano odsutan, dao nam je priliku da saznamo kako u lokalnoj opštinskoj administraciji radi 630 zaposlenih. Plus njih 400 u lokalnim javnim ustanovama i preduzećima (Grad teatar, RTV Budva, dva sportska centra, Muzeji i galerije, biblioteka…). I još 600 zaposlenih u Vodovodu i kanalizaciji i Komunalnom preduzeću. Sve skupa skoro 1.700 zapošljenih (podaci preuzeti iz Vijesti), a popis lokalnih upošljenika se tu ne završava. Samo u ovom tekstu nema mjesta za sve. Inače, u Budvi je ovih dana prebrojano preko 1.500 upražnjenih radnih mjesta vezanih za nadolazeću turističku sezonu. A radnika nema.

Dostupni podaci su šturi. I oni, ipak, svjedoče o stalnom porastu zaposlenih kojima je poslodavac država (opštine).

Prema podacima iz Vladine Strategije reforme javne uprave od 2022. do 2026. godine, u decembru 2020. ukupan broj zaposlenih u javnoj upravi na centralnom nivou bio je 42.439. Dvadeset pet mjeseci kasnije, u januaru 2022, prema podacima Ministarstva finansija i socijalnog staranja, isti posao radi 43.727 državnih službenika, saopštio je Marash Dukaj ministar javne uprave. „Nadalje, takođe prema podacima resornog ministarstva, u aprilu 2022. godine, broj zaposlenih na centralnom nivou je iznosio 44.748 službenika”, predočio je Dukaj uz konstataciju da „to pokazuje da u navedenom periodu nije došlo do povećanja broja zaposlenih u javnoj upravi”.

Naša matematika, uz iste podatke, pokazuje da je broj činovnika, zvanično, porastao za više od dvije hiljade. Ili nešto oko pet odsto. Uz najavu novih zapošljavanja.

Odlazeća Vlada je krajem aprila usvojila Djelimični Kadrovski plan za organe državne uprave i vladine službe (MUP i Uprava policije nijesu dostavili tražene podatke) prema kojima će ove godine (čitaj – do izbora, odnosno, imenovanja nove vlade) zaposliti još 631 osobu. Pošto im, navodno, u tim službama nedostaje skoro tri hiljade izvršilaca, pored 4,4 hiljade već angažovanih. Onda će nova vlada napraviti novu podjelu resora, novu sistematizaciju, proizvesti, možda, još neku opštinu ili makar javno preduzeće ili agenciju. Da se oduži sljedbenicima i pridobije nove glasače.

Zato licitiramo brojem zapošljenih u državnoj službi. Ili čekamo smjenu vlasti, da novi iznesu podatke o učinku prethodnika.

U Pobjedi su, krajem prošle godine, procijenili da su nove vlasti u javnoj upravi, državnim preduzećima i lokalnim samoupravama u kojima imaju većinu „omogućili partijsko zapošljavanje” više od 10.000 osoba. „Prema informacijama našeg lista, Abazovićeva Vlada je omogućila direktno zapošljavanje 3.500 građana, direktori energetskih kompanija nešto preko 2,5 hiljade, dok ostatak od 4.000 su zapošljavanja u opštinama, ali i u ostalim javnim preduzećima u vlasništvu države i opština”. Slične kalkulacije, sa kritičkim ili afirmativnim predznakom, pojavljuju se i u drugim medijima (ne)naklonjenim aktuelnim vlastima.

I političari vole da govore o tome kako njihovi rivali zapošljavaju svoje pristalice o javnom trošku. Bivši premijer Zdravko Krivokapić saopštio je na početku mandata, u martu 2021, da je DPS tokom tehničkog mandata Vlade Duška Markovića (septembar – decembar 2020.) zaposlio u javnoj upravi 3.178 „svojih glasača”. Najviše u prosvjeti – 2.702.

Sa novom, manjinskom, vladom stigli su i novi podaci. Danijel Živković je, u ime DPS-a, od Ministarstva kapitalnih investicija zatražio podatak o novozapošljenima u 21 državnom preduzeću od aprila 2021. do juna 2022. godine. Stigli su nepotpuni podaci – 1.650 navoangažovanih za nešto više od godinu u 16 državnih firmi. „Model upravljanja koji podrazumijeva zadovoljavanje apetita partijskih centrala će doći brzo na naplatu, a posljedice će osjetiti kako zaposleni u ovim preduzećima tako i ukupna privreda Crne Gore”, saopštili su iz DPS. Bez osvrta na sopstveni učinak u partijskom zapošljavanju na račun javnih i državnih preduzeća.

Iz Elektroprivrede, CEDIS-a, Montenegrobonusa… ignorisali su upit resornog ministarstva. Inače bi zbirni podaci bili znatno jači. Na sajtu Instituta alternativa nailazimo na podatak iz 2021. prema kome je CEDIS tada imao 1.428 zaposlenih. Sada ih je, prema podacima sa sajta državne kompanije, za 250 više. Zvanično. A u planu su nova zapošljavanja.

Sve nas to vraća u vrijeme kada je Zoran Jelić partijskim kolegama iz vrha DPS-a predočio računicu „jedan zaposleni – četiri glasa”. To je postalo sveto pismo ovdašnjih političara. Pride, sada kandidati za uhljebljenje o državnom (našem) trošku treba da budu i mnogo fine osobe.

Uz to što su, bez konkurencije, najveći poslodavac u državi, predstavnici vladajuće većine – iz koje god partije da dolaze – odlučuju i o egzistenciji 110.000 penzionera i 21.000 radno nesposobnih koji primaju neko od socijalnih davanja. Dakle, više od 200.000 stanovnika Crne Gore, ne računajući njihove porodice, egzistencijalno direktno zavisi od finansijskog priliva iz državnog i lokalnih budžeta. Ne računajući tu porodice 125.000 maloljetnih stanovnika Crne Gore koji primaju dječji dodatak (30 eura mjesečno).

Najveći dio toga što se potroši mora da obezbijedi, na ovaj ili onaj način, onih 150.00–160.000 hiljada zapošljenih u privatnom sektoru. I njihovi poslodavci. Kojima država postaje sve ozbiljniji konkurent na ionako deficitarnom tržištu rada. To može obradovati samo političare, pošto tako jačaju svoj uticaj i moć – našem trošku.

Dugoročno gledano to nijesu dobre vijesti. Na to nas sve glasnije i upornije upozoravaju međunarodni eksperti. Kako profesionalci iz Evropske komisije, MMF-a, Svjetske banke, tako i dobronamjerni. Naše vlasti ne haju.

 

Rebus

Saberimo zaposlene, nezaposlene, penzionere, radno nesposobne i maloljetne i doći ćemo do brojke od 520.000 do 530.000. Prema nedavnim procjenama Monstata, Crna Gora ima oko 620.000 stanovnika (zvanično 617.213).

Đe nam je, onda, približno 100.000 ljudi koji, zvanično, nijesu ni djeca ni stari ni (ne)zaposleni? U inostranstvu ili u nekakvoj sivoj zoni koja prijeti da postane crna rupa koja će progutati budućnost ove zemlje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo