Povežite se sa nama

FOKUS

Momir i Milo deportovali i 1994. godine

Objavljeno prije

na

Vrh crnogorske vlasti, tadašnji republički predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović, kao i drugi zvaničnici iz DPS-a su kreirali i naređivali početkom 1994. hapšenja i deportovanja izbjeglica, građana BiH – uprkos tvrdnjama da su proljeća 1992. takve akcije zaustavljene odmah pošto su za njih saznali. Jesenas je Bulatović svjedočio pred Krivičnim vijećem za ratne zločine Višeg suda u Podgorici tokom procesa protiv devetorice crnogorskih policajaca u slučaju deportacija, dok je Đukanović 2008. o tome dao iskaz istražnom sudiji, ali na suđenje nije pozvan da svjedoči. Sukus njihovih iskaza je da se radi o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški” ili da su, jednostvano, o svemu bili neobaviješteni.

No, deportacije iz proljeća 1992. su ponovljene i početkom 1994. Iz dokumenta Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine, dokaznog materijala pred Tribunalom u Hagu za proces protiv general-pukovnika u penziji Momčila Perišića, doznaje se da je Bulatović participirao u odlučivanju o akciji prisilne mobilizacije Srba, građana BiH i Hrvatske – koji su u Crnoj Gori imali status izbjeglica – radi njihovog upućivanja u rat.

Zbog toga je MUP Crne Gore, u sastavu Vlade Mila Đukanovića, bio i početkom 1994. pripravan za deportacije. Ministar je bio Nikola Pejaković, koji je u slučaju deportacija davao iskaz u istrazi; no, na suđenju se nije pojavio, da bi se jesenas pismeno obratio da želi svjedočiti, ali je odlukom sutkinje Milenke Žižić odbijen. Pejaković je, prijedlozima tadašnjeg premijera Đukanovića, od početka 1991, najmanje tri puta biran ili reizabran na funkcije u MUP-u (pomoćnik i ministar).

Đukanović je, preko svoje policije, asistirao Vojsci Jugoslavije (VJ) početkom 1994. u sprovođenju prisline mobilizacije i deportovanju Srba, stranih državljana. Na taj način su kršene, ne samo međunarodne konvencije o statusu izbjeglica, već i dio čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ („protivpravno preseljenje”) po kojem su devetorica crnogorskih policajaca optuženi za ratni zločin.

Crnogorska policija je početkom 1994. sprovodila Odluku, odnosno, Zaključak sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) od 25. decembra 1993. u Beogradu. VSO je, prema Ustavu SRJ, bio tročlana „vrhovna komanda” u sastavu: predsjednici SRJ, Srbije i Crne Gore. Po pozivu, sjednicama VSO su prisustvovali i drugi najviši državni i vojni funkcioneri: načelnik Generalštaba, zatim savezni premijer Radoje Kontić (član DPS-a), savezni ministar odbrane Pavle Bulatović (član DPS-a), te republički premijeri. Đukanović je, dakle, prisustvovao pojedinim sjednicama VSO u prvoj polovini 1990-ih, iako formalno nije bio član tog tijela.

Kako su planirane i naređene deportacije s početka1994? General Perišić, načenik Generalštaba 1993-1998, na sjednici VSO 25. decembra 1993. je dao prijedlog da „svi oni koji su se oglušili o povratak u Republiku Srpsku (RS) i Republiku Srpsku Krajinu (RSK), da ih uvedemo u vojnu evidenciju”. Slobodan Milošević (tada predsjednik Srbije), uz ocjenu da se radi o „čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, kazao je „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom RS, da se odvedu”.

Potom je, na istoj sjednici VSO, general Perišić formulisao: „Molimo MUP Crne Gore i MUP Srbije – njima ćemo se obratiti – da nam pomognu, jer mi nemamo pravo da šaljemo vojnu policiju u stan da nekoga privedemo, ako oni neće da idu”.

Na narednoj, 17. sjednici VSO, održanoj 10. januara 1994. godine – sa koje objavljujemo dio Stenografskih beleški – osim Momira Bulatovića, bili su prisutni: Zoran Lilić (predsjednik SRJ) i Milošević; po pozivu, takođe i general Perišić, Kontić, Pavle Bulatović…

Pod tačkom Tekuća pitanja, za riječ se javio Momir Bulatović. Iz njegovog izlaganja se vidi da je početkom 1994. repriziran model deportacija iz proljeća 1992. Štoviše, Bulatović je – zbog mogućnosti da domaća i međunarodna javnost sazna da vlasti hapšenjem i deportacijama izbjeglica-vojnih obveznika pomažu srpskim vojskama preko Drine, čime teško krše i međunarodne konvencije o statusu izbjeglica – predlagao čitav paket kriminalnih mjera da bi se sačuvala tajnost akcije.

Na primjer, Bulatović – svjestan, nesumnjivo, da akcija nema nikakvo zakonsko utemeljenje – tražio je: da se izbjeglice pronalaze preko spiskova Crvenog krsta; zatim, da i crnogorska policija na nalozima za hapšenja koristi pečate policije RS i RSK; da se akcija izbjeglicama predstavi kao da se radi po zahtjevu policije ili Vlade RS…

Tako se postupalo i proljeća 1992, kada je crnogorska policija deportovala izbjeglice iz BiH: Bošnjake radi „razmjene” a izbjeglice Srbe zbog „vojne obaveze”.

Deportovani Bošnjaci, njih najmanje 83, kasnije su pobijeni.

Kao i proljeća 1992, akcija deportacija početkom 1994. od strane policije Vlade Mila Đukanovića je planirana po zahtjevu (pismenom ili usmenom, nije još utvrđeno) vlasti Radovana Karadžića, sada optuženog za najteže ratne zločine.

Objavljujemo, na bazi dokumenta Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine, najvažnije akcente diskusije o pripremi deportacija. Bulatović je najprije (vidi boks) govorio o potrebi da Vlada Crne Gore i VJ koordiniraju šverc.

MOMIR BULATOVIĆ: „Drugo, razgovarajući danas sa komandantom 2. armije (radi se o general-pukovniku Božidaru Babiću, 1993-1998. zapovjedniku 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici – prim.a.), informisao sam se kako teku aktivnosti na realizaciji odluke odnosno zaključaka sa prošle sjednice VSO oko upućivanja regruta Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK) i Vojske Republike Srpske (VRS) u njihova odredišta. Ispričao mi je kakvo je naređenje i kakvi su realni problemi, s obzirom da se tu zahtjeva snažna koordinacija sa Ministarstvom unutrašnjih poslova.

Na osnovu toga, želim da vam predočim koje su realne opasnosti koje iz svega toga proizilaze. Naime, smatrao sam da smo prošli put zaključili da ćemo to pitanje tretirati kao međudržavni sporazum o vojnoj saradnji, da će to biti pravni „priključak” za te naše aktivnosti i da ćemo na taj način biti država koja će pružiti dobre usluge i vratiti te vojne obveznike u RSK i VRS. Međutim, konkretno, aktivnost ide na sljedeći način: da se iz spiskova, jedini raspoloživi spiskovi su spiskovi Crvenog krsta, traže ljudi i vojni obveznici, te da se njima upućuje poziv, čiji tekst i sadržina nijesu važni, ali je bitno da je stavljen pečat VJ. Sa tim pečatom VJ sebi namećemo ogroman teret, jer je u pitanju, u Crnoj Gori, na primjer, otprilike 900 ljudi; njima treba da uručite poziv da se javi da dođe u kasarnu; međutim, on sa tim pozivom može da ode kod bilo koje nenaklonjene političke stranke ili nekog stranog posmatrača, da se pokaže i dokaže da mi to radimo.

Bilo je ideja i zalaganja, a nije mi jasno zašto nijesu usvojene, da mi koristimo pečat VRS, ili RSK, a da naša policija samo privede te ljude, dovede ih u kasarnu i odatle ih transportuje i prebaci. Ili, slobodan sam da razmišljam i na sljedeći način: zašto bismo uzimali na sebe taj rizik sa velikim neizvjesnostima; imam informaciju da je samo u Beogradu 14.000 ljudi tako potrebno privesti. Ovih dana to može da bude pravi „rusvaj”. Zar nije jednostavnije da iz tih spiskova Crvenog krsta uradimo to isto, ali na drugačiji način; predlažem da iz spiska Crvenog krsta dobijemo zahtjev, recimo, policije RS i policije RSK, da naša policija te ljude njima isporuči, a da se u tome angažuje i VJ.

Želim da vam skrenem pažnju da je rizik jako veliki. Znači, ne želim da remetim ono što smo se dogovorili prošli put, ali moramo otvoriti oči da u realizaciji našeg opredjeljenja ne napravimo neke greške”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Potpuno se slažem… Ja sam rekao Karadžiću i Krajišniku (Momčilu Krajišniku, predsjedniku Skupštine RS, kasnije osuđen na 20 godina kao ratni zločinac – prim.a.) da upute odluku njihove Vlade našoj Vladi, gde se traži i moli da se vojni pozivi VRS i VRSK uruče njihovim građanima na našoj teritoriji… Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi…”

Milo, admiral i šverc

Premijer Milo Đukanović je u prvoj polovini 1990-ih u saradnji sa VJ u Crnoj Gori švercovao gorivo. No, povremeno je među njima dolazilo do tenzija. Momir Bulatović je na sjednici VSO 10. januara 1994. kazao da je šverc „sitnica” a da su deportacije „pretpostavlja, malo ozbiljnija stvar”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Htio sam da vas upoznam da smo danas faktički u Crnoj Gori dobili od admirala Isakovića (Dojčila Isakovića, kontraadmirala, tadašnjeg zapovjednika Ratne mornarice – prim.a) neku vrstu ultimatuma, da do 12 sati moramo da prekinemo promet sa Republikom Albanijom van graničnih prelaza oko goriva. Predsjednik Lilić nije bio tu, ali predsjednik Milošević je upoznat sa tragičnom činjenicom da je brod od 90.000 naftnih derivata vraćen akcijom američkog broda 5,5 milja unutar naših teritorijalnih voda, zahvaljujući činjenici da nije bilo pripadnika Ratne mornarice na tom prostoru…

Danas je predsjednik Vlade Crne Gore (Milo Đukanović – prim.a) odgovorio kontraadmiralu Isakoviću; između ostalog, upoznao ga je da ću danas, na sjednici VSO, informisati o tom pitanju. Inače, proces saradnje i koordinacije između Vlade Crne Gore i Ratne mornarice do sada je tekao besprijekorno. Ovdje su napisana sva mjesta, sva preduzeća koja su ovlašćena; čitav postupak, procedura i dobra volja da se dosadašnje slabosti i propusti, kojih smo i sami svjesni, na ovom prostoru otklone. Umjesto svih preduzeća, koja su do sada, na tačno određenim mjestima, vršila taj šverc, odredili smo jedno preduzeće i spremni smo, zajedno sa Ratnom mornaricom, da utvrdimo sva moguća pravila ponašanja.

Milslim da ćete se složiti da ovaj dopis proslijedim generalu Perišiću, da se preduzmu neophodne mjere i aktivnosti…”

(Nastavak u sljedećem broju)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

FOKUS

SKRIVENI TRAGOVI NOVCA: Ko su crnogorski milioneri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postupak koji je pokrenuo ASK  protiv Mila Đukanovića potvrda je  početka ozdravljenja te institucije. No  nije baš za radovanje to što je petu godinu od pada DPS-a, to jedini zvanični postupak koji se bavi pitanjem porijekla novca Đukanovića, odnosno nezakonitim bogaćenjem  dijela političke klase  koja je u njegovo doba  iz džempera ušla u Armani odijela. Zvanično, institucije imaju   samo jednu spornu Đukanovićevu VIP karticu od 200 hiljada eura. Možda

 

 

Pratite trag novca, kaže staro novinarsko pravilo. U Crnoj Gori nije ga lako primijeniti. Naša mala  zemlja nema čak ni sopstvenu listu najbogatijih Crnogoraca.   Tragovi novca javnih funkcionera, od kojih su neki tokom protekle decenije na naše oči postali milioneri, vode samo do registara u kojima oni sami ispisuju šta imaju. Institucije se  nijesu potrudile da tu imovinu i provjere.

Ponekad saznamo iz regionalnih ili svjetskih medija ko su milioneri među nama.Krajem prošle godine beogradski Nedeljnik  objavio je  listu  100 najbogatijih u regionu, u koju je uvršteno  sedam Crnogoraca. Prema tom listu,  u stotinu najbogatijih u regionu su  Ivan Ubović, odnosno kompanija Bemaks ( 52. mjesto), Dragan Bokan i kompanija Voli na 63. mjestu, Veselin Pejović, vlasnik Uniproma ( 81. mjesto), Aco Đukanović sa Invest nova i Prvom bankom (84. mjesto), Risto Drekalović i KIPS (91. mjesto),  Komnen Laković, odnosno HD Laković ( 98. mjesto),  porodica Franca i njihov Mesopromet, na 100. mjestu.

Kako su objasnili iz Nedeljnika  na izradi liste radile su dvije konsultanske kompanije, koje su upoređivale zvanične podatke o vrijednosti regionalnih uspješnih firmi. Ne radi se, napomenuli su, o  ličnom bogatstvu njihovih vlasnika.  Vrijednost Bemaksa je tako procijenjena na 482 miliona eura, Volija na 413 miliona, Uniproma na 296 miliona, Đukanovićeve kompanije na 285 miliona, KIPSa- na 260 miliona, Lakovića 234 miliona i Mesoprometa –  218 miliona.

Tom metologijom  su van liste ostali oni poznati Crnogorci čije bogatstvo nije rezultat rasta njihovih kompanija. I o čijem na oko vidnom bogatstvu Crna Gora decenijama nema zvanične podatke. Crna Gora je početkom devedesetih počela da njedri milionere, ili milionerske porodice, ravno iz političke klase, za koje do danas ne znamo, ili makar nemamo institucionalni odgovor, kako su to i postali.

Autori liste najbogatijih u regionu primijetili su da je nejednakost, odnosno jaz između bogatih i siromašnih najveći u Crnoj Gori. Imovina pet najvećih iznosi 1.7 milijardi, što je čak 35.4 odsto bruto društvenog proizvoda.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADINA IGRA SA BUDŽETSKIM SUFICITOM: Ušteda na naš račun

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz perspektive građana nije nebitno da li su januarska plaćanja iz budžeta ostala neizvršena zato što su u Vladi zaključili da se to može prolongirati pošto korisnicima nije žurba, ili je riječ o planiranim aktivnostima od javnog interesa koja još nijesu realizovana. Čak 95,8 odsto kapitalnog budžeta čije je izvršenje planirano u prvom mjesecu ove godine ostalo je na čekanju

 

 

Vlada je u januaru, pohvalili su se u petak iz Ministarstva finansija, ostvarila suficit od dva miliona eura. Za toliko su, saopšteno je u redovnom mjesečnom izvještaju o izvršenju budžeta, prihodi (prilivi od poreza, doprinosa, akciza, carina, taksi…) bili veći od rashoda.

Da istorijski uspjeh bude pristupačniji onima koji ne vole da čitaju dugačke tekstove prepune brojki, saopštenje je i ilustrovano: nacrtana klackalica preteže na stranu prihoda (156,2 miliona) u odnosu na rashode (154,2 miliona). Problem je nastao kada su neki, ipak, pročitali saopštenje.

Na prvo čitanje primijećeno je da su planirani prihodi realizovani (naplaćeni) u procentu od tačno 100 odsto. To je prilično neuobičajen statistički podatak koji, sam po sebi, poziva na oprez. Dodatno, uslijedio je podatak da su planirani rashodi imali neuporedivo niži procenat realizacije: 72,9 odsto. To pokazuje da je iz državne kase u januaru potrošeno/plaćeno 57, 3 miliona eura manje nego što je planirano.

Kako?

Pojedini novinari pokušali su ispratiti trag novca navedene uštede. Pokazalo se da sve ono što je u saopštenju MF podvedeno pod računovodstvene formulacije koje većinu ostavljaju krajnje ravnodušnom (Tekući izdaci budžeta -77,5 odsto plana; Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru  – 19,8 odsto plana; Kapitalni budžet – 4,2 odsto plana) imaju itekako konkretan iskaz u stvarnom životu.

“Vlada je u januaru uštedjela deset miliona eura jer nije platila troškove za ljekove, medicinska sredstva, materijale i medicinsko-tehnička pomagala, na zdravstvenoj zaštiti 3,5 miliona a na redovnim subvencijama za poljoprivredu i ruralni razvoj skoro četiri miliona…”, napisao je kolega Goran Kapor u Vijestima, konstatujući da je sve to precizno navedeno u dokumentu Ostvarenje budžeta za januar po programskoj klasifikaciji Ministarstva finansija.

“Ako ima neko ko je zakinut (nije mu plaćeno) ja ću mu iz svog džepa isplatiti. Fer?”, reagovao je premijer Milojko Spajić, ponavljajući kako ostvareni suficit  predstavlja ogroman uspjeh njegove Vlade. “Razlog: ostvarene uštede i veći prihodi”, ponosan je Spajić. Ubijeđen da će velikodušnom ponudom (iz svog džepa) prikriti makar dvije poluistine izrečene u tri rečenice. Prva: budžetski prihodi nijesu veći, nego tačno onoliki koliko je to Vlada isplanirala. U bobu, što bi rekli. Drugo: razlika između planiranih i realizovanih troškova u januaru ne predstavlja uštedu, nego je riječ o odloženom plaćanju rashoda koji će, neminovno, stići na naplatu.

O tome nam, bolje od bilo kakvih analiza ili prognoza, svjedoče prošlogodišnji tokovi realizacije budžeta. I, još tada započeta, igra sa budžetskim suficitom-deficitom. Ti su podaci interesantni jer, dodatno, ukidaju alibi izvršne vlasti po kome je januarska ušteda u državnom trezoru posljedica privremenog finansiranja, izazvanog neusvajanjem budžeta u zakonom propisanom roku.

I prošla, 2024. godina, započela je suficitom.

Ostvareni prihodi u januaru bili su veći za skoro pet miliona (3,2 odsto), a rashodi manji za 47,8 miliona eura (25,8 odsto) u odnosu na plan realizacije budžeta. Vlada je slavila suficit veći od 16 miliona, dok su korisnici transfera institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru mogli samo da žale što im iz državne kase nije proslijeđeno planiranih 12,4 miliona. Veliki novac, a za mnoge od njih i preovlađavajući razlog da odlože planirane aktivnosti, koliko god one bile važne.

Narednog mjeseca, u budžet se slilo 27 miliona više od plana, dok su izdaci, ponovo, bili manji od planiranih. Za 65,2 miliona. Tajnu tih ušteda otkriva podatak da je, recimo, kapitalni budžet, u odnosu na plan, bio realizovan tek nešto više od dvije trećine. Ipak, prema zvaničnim podacima Ministarstva finansija, u prva dva mjeseca 2024. godine ostvaren je budžetski deficit u iznosu od 18,5 miliona. Dok je februarski deficit bio tek nešto manji od 35 miliona. Slična priča će se, vjerovatno, ponoviti i ove godine.

U aprilu državne finansije ponovo prelaze u plus. Budžetski prihodi veći su od rashoda ali se, u kontinuitetu, prikazuje ušteda na strani potrošnje. Iz budžeta se ne isplaćuje sve ono što je istim tim budžetom predviđeno za plaćanje.

Sredinom godine, iz Ministarstva finansija su osjetili potrebu da objasne sve uočljiviju anomaliju: „Niže ostvarenje budžetskih izdataka od plana odraz je prije svega dosadašnje dinamike pristizanja obaveza, kao i aktivnog upravljanja potrošnjom uz napomenu da država sve svoje obaveze redovno i pravovremeno servisira”, navodi se u saopštenju o realizaciji budžeta za period januar-jul, uz opreznu najavu da takvo stanje neće potrajati.  “Imajući u vidu trendove potrošnje u prethodnim godinama, očekivano da će potrošnja biti intezivirana u posljednjem kvartalu tekuće godine, s obzirom da glavne kategorije potrošnje rastu usljed usklađivanja (prava iz oblasti socijalne zaštite), izdaci za bruto zarade usljed realizacije kadrovskih planova, izdaci za rashode za materijal i usluge kao i Kapitalni budžet usljed finalizacije tenderskih postupaka, kao i iz drugih objektivnih razloga…”.

Zbirno, rekordan suficit Spajićeva Vlada registruje u avgustu prošle godine. On iznosi 93,7 miliona eura, iako je prema planovima u tom momentu državna kasa trebala biti u deficitu od 138,3 miliona). Problem je što u isto vrijeme bilježimo i rekordan iznos planiranih a neisplaćenih budžetskih davanja. “U odnosu na plan ove godine, izdaci su niži za 152,1 milion eura (8,1odsto planirane potrošnje), i odraz su dinamike pristizanja obaveza u ovom periodu, kao i aktivnog upravljanja potrošnjom”.

Evo šta bi moglo da znači ovo aktivno upravljanje potrošnjom: Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru manji su od plana za 36,85 miliona (13,1 odsto), “dominantno usljed još uvijek nerealizovanih plaćanja po osnovu realizacije prioritetnih programa u saradnji sa NVO sektorom, kao i nižem ostvarenju budžetske pozicije transfera za jednokratne socijalne pomoći kod Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje”.

Još su veće uštede na kapitalnom budžetu. On je, za osam mjeseci prošle godine, bio realizovan u iznosu od 78,2 odsto onoga što je, prema planu, do tada trebalo uraditi.

Od septembra kreće povratak u realnost. I dovođenje državne kase u stvarno stanje. Mjesečni izvještaj Ministarstva finasija pokazuju da su prihodi postali manji od rashoda,  a budžet, zvanično, u deficit ulazi u novembru.  Da bi decembar donio kulminaciju.

Decembarski izdaci iz državne kase iznose 488,6 milona eura i veći su za 179,1 miliona ili 57,9% od plana, navedeno je u Izvještaju resornog Ministarstva, uz objašnjenje da su odstupanja (plaćanja veća od planiranih) zabilježena “na skoro svim pozicijama”… Tekući izdaci su ostvareni u iznosu od 158,02 miliona ili 133,8% plana. Transferi institucijama, pojedincima, nevladinom i javnom sektoru bili su za 48,54 miliona veći od planiranog. Rashodi za usluge odnijeli su 204, 3 odsto planiranog, naknade za rentu (dominantno zakup objekata za potrebe Ministarstva vanjskih poslova) bile su 212,9 odsto veće od plana.

Ipak, prema predočenim podacima rekordno odstupanje zabilježeno je u kapitalnom budžetu. On je, u decembru prošle godine, imao realizaciju od 225,9 odsto plana. U poslednjem mjesecu prošle godine za potrebe realizacije kapitalnog budžeta isplaćeno je 93,91 milion. To je preko osam miliona više nego što je, po istom osnovu, država potrošila od januara do kraja avgusta. Pa neka neko kaže da se kapitalne investicije ne mogu realizovati po kiši, snijegu i temperaturama koje su u debelom minusu. Ili je nešto i do knjigovodstva i Vladinog običaja da račune plaća u zadnji čas.

Konačno, iako su nas skoro cijele 2024. godine uvjeravali u suprotno, ostvareni budžetski prihodi bili su za 17,6 miliona eura manji od planiranih. Kako su taj manjak donijeli novembar i decembar, a ovogodišnji januar nije preokrenuo negativan trend (ostvareno tačno onoliko koliko je prihodovano) razloga za brigu -ima.

To, opet, nije zasmetalo Branku Krvavcu i njegovim saradnicima iz Ministarstva finansija da na izrečene primjedbe po pitanju prikazanog januarskog suficita ustvrde kako “ostvareni suficit nije posljedica neplaćanje obaveza jer se sve obaveze izvršavaju blagovremeno, odnosno u roku u kojem dospijevaju”. A onda i poduče novinare i analitičare: “Dokumente je potrebno čitati i interpretirati objektivno, a kreativna tumačenja i zaključci bez osnova ne doprinose profesionalnom i objektivnom izvještavanju”.

Iako u tekstualnoj interpretaciji budžetske potrošnje u januaru ove godine Ministarstvo finansija tvrdi da je ostvarena potrošnja od 154,2 miliona, u svim tabelama koje prate to saopštenje stoji drugačiji podatak. Prema njemu, iz državne kase je tokom januara isplaćeno 188,8 miliona eura.

Čemu sve ovo? Izuzev potrebe da pokažu svoje političko i ekonomsko umijeće, Vladine igre sa sufictiom/deficitom imaju  konkretnije motive. Narednih dana Vlada izlazi na tržište kapitala gdje će ministar Novica Vuković i njegova ekipa pokušati da emituju državne obveznice u iznosu od makar 500 miliona eura (dozvoljeno ovogodišnje zaduženje iznosi 900 miliona). Prikazani suficit, vjeruju, mogao bi uticati na nešto nižu kamatu. U Podgorici se očekuje  delegacija MMF-a. Njih će takođe interesovati Vladina sposobnost da ne potroši više od onoga što država može prihodovati. Samo što pri susretu sa njima nacrtana  klackalica na kojoj prihodi pretežu rashode neće mnogo pomoći. Oni znaju da računaju. A nama će ceh stići, najkasnije, u decembru.

Zoran RADULOVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRAVOSUĐE U BORBI PROTIV VISOKE KORUPCIJE: Učinak – jedan nevini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Suđenje Vesni Medenici i Veselinu Veljoviću kreće ispočetka. Saši Čađenoviću nije ni počelo. Blažu Jovaniću sudi se  još malo pa dvije godine. Kao i mnogim drugim visokim funkcionerima. Miomir Mugoša je ove sedmice pravosnažno oslobođen optužbe

 

 

Zemlja sa zavidnim brojem javnih funkcionera koji se sumnjiče za korupciju i kriminal,  dobila je ove sedmice prvu pravosnažnu presudu koja se odnosi na visoku korupciju. Bivši gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša pravosnažno je, nakon skoro deceniju  – oslobođen. Vijest, što je možda još zanimljivije, proizvela je tišinu.

Kada je Viši sud u Podgorici prije dvije godine donio oslobađajuću presudu za Mugošu, koju je ove sedmice potvrdio Apelacioni sud, to je  izazvalo oštre reakcije. Tadašnji premijer Dritan Abazović kazao je da nas to neće odvesti nigdje, pa ni u Brisel, dok je poslanik Demokrata, danas potpredsjednik Vlade Momo Koprivica  presudu nazvao skandaloznom. Ove sedmice – niko ništa. Kao da se odustalo od toga da stignemo negdje. I u Brisel.

Sve u svemu,  trenutni skor Crne Gore u borbi protiv visoke korupcije je  – jedan nevini. Ne računajući, doduše, Svetozara Marovića, odavno nedostupnog ovdašnjim organima. Kada je prije skoro deceniju osumnjičen za ono za šta je danas oslobođen, Mugoša je kazao: „Nisam vam ja Svetozar Marović“. Ispalo je stvarno da nije.

Bivšeg gradonačelnika je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) teretilo da je u slučaju prodaje gradskog zemljišta građevinskoj kompaniji DOO Carine oštetio budžet Glavnog grada za 6,7 miliona eura. Optužnica je podignuta dok je Specijalnim tužilaštvom rukovodio bivši specijalni tužilac, Milivoje Katnić, danas iza rešetaka.  Slučaj Carine prethodno je decenijama bio predmet medijskih priča, krivičnih prijava civilnog sektora (MANS), skupštinskih replika. Bila je to, pritom, tek jedna od brojnih afera u čijem je centru bio bivši gradonačelnik Podgorice.

Iz Apelacionog suda su ove sedmice saopštili da je SDT kojim rukovodi Vladimir Novović izjavilo žalbu protiv oslobađajuće presude  i predložilo da taj sud ukine prvostepenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. Žalba nije usvojena.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 28. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo