Povežite se sa nama

FOKUS

Momir i Milo deportovali i 1994. godine

Objavljeno prije

na

Vrh crnogorske vlasti, tadašnji republički predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović, kao i drugi zvaničnici iz DPS-a su kreirali i naređivali početkom 1994. hapšenja i deportovanja izbjeglica, građana BiH – uprkos tvrdnjama da su proljeća 1992. takve akcije zaustavljene odmah pošto su za njih saznali. Jesenas je Bulatović svjedočio pred Krivičnim vijećem za ratne zločine Višeg suda u Podgorici tokom procesa protiv devetorice crnogorskih policajaca u slučaju deportacija, dok je Đukanović 2008. o tome dao iskaz istražnom sudiji, ali na suđenje nije pozvan da svjedoči. Sukus njihovih iskaza je da se radi o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški” ili da su, jednostvano, o svemu bili neobaviješteni.

No, deportacije iz proljeća 1992. su ponovljene i početkom 1994. Iz dokumenta Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine, dokaznog materijala pred Tribunalom u Hagu za proces protiv general-pukovnika u penziji Momčila Perišića, doznaje se da je Bulatović participirao u odlučivanju o akciji prisilne mobilizacije Srba, građana BiH i Hrvatske – koji su u Crnoj Gori imali status izbjeglica – radi njihovog upućivanja u rat.

Zbog toga je MUP Crne Gore, u sastavu Vlade Mila Đukanovića, bio i početkom 1994. pripravan za deportacije. Ministar je bio Nikola Pejaković, koji je u slučaju deportacija davao iskaz u istrazi; no, na suđenju se nije pojavio, da bi se jesenas pismeno obratio da želi svjedočiti, ali je odlukom sutkinje Milenke Žižić odbijen. Pejaković je, prijedlozima tadašnjeg premijera Đukanovića, od početka 1991, najmanje tri puta biran ili reizabran na funkcije u MUP-u (pomoćnik i ministar).

Đukanović je, preko svoje policije, asistirao Vojsci Jugoslavije (VJ) početkom 1994. u sprovođenju prisline mobilizacije i deportovanju Srba, stranih državljana. Na taj način su kršene, ne samo međunarodne konvencije o statusu izbjeglica, već i dio čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ („protivpravno preseljenje”) po kojem su devetorica crnogorskih policajaca optuženi za ratni zločin.

Crnogorska policija je početkom 1994. sprovodila Odluku, odnosno, Zaključak sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) od 25. decembra 1993. u Beogradu. VSO je, prema Ustavu SRJ, bio tročlana „vrhovna komanda” u sastavu: predsjednici SRJ, Srbije i Crne Gore. Po pozivu, sjednicama VSO su prisustvovali i drugi najviši državni i vojni funkcioneri: načelnik Generalštaba, zatim savezni premijer Radoje Kontić (član DPS-a), savezni ministar odbrane Pavle Bulatović (član DPS-a), te republički premijeri. Đukanović je, dakle, prisustvovao pojedinim sjednicama VSO u prvoj polovini 1990-ih, iako formalno nije bio član tog tijela.

Kako su planirane i naređene deportacije s početka1994? General Perišić, načenik Generalštaba 1993-1998, na sjednici VSO 25. decembra 1993. je dao prijedlog da „svi oni koji su se oglušili o povratak u Republiku Srpsku (RS) i Republiku Srpsku Krajinu (RSK), da ih uvedemo u vojnu evidenciju”. Slobodan Milošević (tada predsjednik Srbije), uz ocjenu da se radi o „čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, kazao je „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom RS, da se odvedu”.

Potom je, na istoj sjednici VSO, general Perišić formulisao: „Molimo MUP Crne Gore i MUP Srbije – njima ćemo se obratiti – da nam pomognu, jer mi nemamo pravo da šaljemo vojnu policiju u stan da nekoga privedemo, ako oni neće da idu”.

Na narednoj, 17. sjednici VSO, održanoj 10. januara 1994. godine – sa koje objavljujemo dio Stenografskih beleški – osim Momira Bulatovića, bili su prisutni: Zoran Lilić (predsjednik SRJ) i Milošević; po pozivu, takođe i general Perišić, Kontić, Pavle Bulatović…

Pod tačkom Tekuća pitanja, za riječ se javio Momir Bulatović. Iz njegovog izlaganja se vidi da je početkom 1994. repriziran model deportacija iz proljeća 1992. Štoviše, Bulatović je – zbog mogućnosti da domaća i međunarodna javnost sazna da vlasti hapšenjem i deportacijama izbjeglica-vojnih obveznika pomažu srpskim vojskama preko Drine, čime teško krše i međunarodne konvencije o statusu izbjeglica – predlagao čitav paket kriminalnih mjera da bi se sačuvala tajnost akcije.

Na primjer, Bulatović – svjestan, nesumnjivo, da akcija nema nikakvo zakonsko utemeljenje – tražio je: da se izbjeglice pronalaze preko spiskova Crvenog krsta; zatim, da i crnogorska policija na nalozima za hapšenja koristi pečate policije RS i RSK; da se akcija izbjeglicama predstavi kao da se radi po zahtjevu policije ili Vlade RS…

Tako se postupalo i proljeća 1992, kada je crnogorska policija deportovala izbjeglice iz BiH: Bošnjake radi „razmjene” a izbjeglice Srbe zbog „vojne obaveze”.

Deportovani Bošnjaci, njih najmanje 83, kasnije su pobijeni.

Kao i proljeća 1992, akcija deportacija početkom 1994. od strane policije Vlade Mila Đukanovića je planirana po zahtjevu (pismenom ili usmenom, nije još utvrđeno) vlasti Radovana Karadžića, sada optuženog za najteže ratne zločine.

Objavljujemo, na bazi dokumenta Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine, najvažnije akcente diskusije o pripremi deportacija. Bulatović je najprije (vidi boks) govorio o potrebi da Vlada Crne Gore i VJ koordiniraju šverc.

MOMIR BULATOVIĆ: „Drugo, razgovarajući danas sa komandantom 2. armije (radi se o general-pukovniku Božidaru Babiću, 1993-1998. zapovjedniku 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici – prim.a.), informisao sam se kako teku aktivnosti na realizaciji odluke odnosno zaključaka sa prošle sjednice VSO oko upućivanja regruta Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK) i Vojske Republike Srpske (VRS) u njihova odredišta. Ispričao mi je kakvo je naređenje i kakvi su realni problemi, s obzirom da se tu zahtjeva snažna koordinacija sa Ministarstvom unutrašnjih poslova.

Na osnovu toga, želim da vam predočim koje su realne opasnosti koje iz svega toga proizilaze. Naime, smatrao sam da smo prošli put zaključili da ćemo to pitanje tretirati kao međudržavni sporazum o vojnoj saradnji, da će to biti pravni „priključak” za te naše aktivnosti i da ćemo na taj način biti država koja će pružiti dobre usluge i vratiti te vojne obveznike u RSK i VRS. Međutim, konkretno, aktivnost ide na sljedeći način: da se iz spiskova, jedini raspoloživi spiskovi su spiskovi Crvenog krsta, traže ljudi i vojni obveznici, te da se njima upućuje poziv, čiji tekst i sadržina nijesu važni, ali je bitno da je stavljen pečat VJ. Sa tim pečatom VJ sebi namećemo ogroman teret, jer je u pitanju, u Crnoj Gori, na primjer, otprilike 900 ljudi; njima treba da uručite poziv da se javi da dođe u kasarnu; međutim, on sa tim pozivom može da ode kod bilo koje nenaklonjene političke stranke ili nekog stranog posmatrača, da se pokaže i dokaže da mi to radimo.

Bilo je ideja i zalaganja, a nije mi jasno zašto nijesu usvojene, da mi koristimo pečat VRS, ili RSK, a da naša policija samo privede te ljude, dovede ih u kasarnu i odatle ih transportuje i prebaci. Ili, slobodan sam da razmišljam i na sljedeći način: zašto bismo uzimali na sebe taj rizik sa velikim neizvjesnostima; imam informaciju da je samo u Beogradu 14.000 ljudi tako potrebno privesti. Ovih dana to može da bude pravi „rusvaj”. Zar nije jednostavnije da iz tih spiskova Crvenog krsta uradimo to isto, ali na drugačiji način; predlažem da iz spiska Crvenog krsta dobijemo zahtjev, recimo, policije RS i policije RSK, da naša policija te ljude njima isporuči, a da se u tome angažuje i VJ.

Želim da vam skrenem pažnju da je rizik jako veliki. Znači, ne želim da remetim ono što smo se dogovorili prošli put, ali moramo otvoriti oči da u realizaciji našeg opredjeljenja ne napravimo neke greške”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Potpuno se slažem… Ja sam rekao Karadžiću i Krajišniku (Momčilu Krajišniku, predsjedniku Skupštine RS, kasnije osuđen na 20 godina kao ratni zločinac – prim.a.) da upute odluku njihove Vlade našoj Vladi, gde se traži i moli da se vojni pozivi VRS i VRSK uruče njihovim građanima na našoj teritoriji… Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi…”

Milo, admiral i šverc

Premijer Milo Đukanović je u prvoj polovini 1990-ih u saradnji sa VJ u Crnoj Gori švercovao gorivo. No, povremeno je među njima dolazilo do tenzija. Momir Bulatović je na sjednici VSO 10. januara 1994. kazao da je šverc „sitnica” a da su deportacije „pretpostavlja, malo ozbiljnija stvar”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Htio sam da vas upoznam da smo danas faktički u Crnoj Gori dobili od admirala Isakovića (Dojčila Isakovića, kontraadmirala, tadašnjeg zapovjednika Ratne mornarice – prim.a) neku vrstu ultimatuma, da do 12 sati moramo da prekinemo promet sa Republikom Albanijom van graničnih prelaza oko goriva. Predsjednik Lilić nije bio tu, ali predsjednik Milošević je upoznat sa tragičnom činjenicom da je brod od 90.000 naftnih derivata vraćen akcijom američkog broda 5,5 milja unutar naših teritorijalnih voda, zahvaljujući činjenici da nije bilo pripadnika Ratne mornarice na tom prostoru…

Danas je predsjednik Vlade Crne Gore (Milo Đukanović – prim.a) odgovorio kontraadmiralu Isakoviću; između ostalog, upoznao ga je da ću danas, na sjednici VSO, informisati o tom pitanju. Inače, proces saradnje i koordinacije između Vlade Crne Gore i Ratne mornarice do sada je tekao besprijekorno. Ovdje su napisana sva mjesta, sva preduzeća koja su ovlašćena; čitav postupak, procedura i dobra volja da se dosadašnje slabosti i propusti, kojih smo i sami svjesni, na ovom prostoru otklone. Umjesto svih preduzeća, koja su do sada, na tačno određenim mjestima, vršila taj šverc, odredili smo jedno preduzeće i spremni smo, zajedno sa Ratnom mornaricom, da utvrdimo sva moguća pravila ponašanja.

Milslim da ćete se složiti da ovaj dopis proslijedim generalu Perišiću, da se preduzmu neophodne mjere i aktivnosti…”

(Nastavak u sljedećem broju)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

USTAVNI SUD PO PARTIJSKIM KVOTAMA: Lako je Vatikanu, oni biraju samo jednog

Objavljeno prije

na

Objavio:

Deblokada Ustavnog suda  je bila neophodna. Zbog  toga se danas pozdravlja dogovor političkih stranaka oko nedostajućih kandidata za sudije tog suda, pa makar i po kvotama. No,  stvar neće biti riješena sve dok Ustavni sud ne prestane da  bude predmet  političke trgovine, već postane  nezavisna i kredibilna institucija

 

Djelimičan dogovor parlamentarnih stranaka oko sudija Ustavnog suda, kako bi se taj sud odblokirao, postignut je sredinom sedmice. Vodio se iza zatvorenih vrata Vile Gorica, a ne u parlamentu, baš kao da se dogovaraju ministarska mjesta, a ne sudije. To je dodatno pojačalo utisak koji se političkim klasama zamjera – da nedostajuće sudije Ustavnog suda biraju po modelu – naši i njihovi. Ni sami se parlamentarci nijesu libili da saopšte da se izbor odvija po principu partijskih kvota. ,,Pregovara se da od četvoro novih sudija, dvoje bude aktuelne većine, jedan DPS-a, jedan manjina“, nezvanično su objašnjavali mediji situaciju u kojoj političke klase biraju nedostajuće sudije Ustavnog suda.

Poslanici vlasti i opozicije, za sada su se dogovorili oko tri od četiri nedostajuće sudije Ustavnog suda. Izbor jednog sudije dovoljan je da se odblokira rad tog suda, ali nedovoljan za donošenje važnih odluka. Parlamentarne stranke za sada su postigle dogovor oko ovih imena:  zamjenica ombudsmana Snežana Armenko, sutkinja kotorskog Osnovnog suda Momirka Tešić i bivša zaštitnica imovinsko pravnih odnosa Dragana Đuranović.  Kandidatkinja Đuranović se tokom saslušanja u parlamentu izjasnila da je članica DPS-a, ali da će ukoliko bude izabrana za sutkinju Ustavnog suda, vratiti člansku kartu. I tokom prethodnih konkursa prijavljivala se za sutkinju Ustavnog suda i dobijala glasove DPS-a i LP-a. Ako se primijeni model – „dvoje parlamentarne većine, jedan DPS-a i jedan manjina“, s početka priče, jasno je da je Đuranović kandidatkinja DPS-a. Ona, međutim, ima još šest mjeseci do penzije, zbog čega, smatra se, parlamentarna većina nije kočila dogovor. Ono, ima i dovoljno vremena da utiče na određene važne odluke.

Prema nezvaničnim informacijama Vijesti, Tešić protežiraju  poslanici Demokrata, a Armenko Demokratski front.  Ni sutkinja Tešić nije prvi put kandidatkinja za Ustavni sud. U maju prošle godine dobila je dva glasa  – Demokrata. Poslanik Marko Milačić tada je problematizovao njenu kandidaturu podsjećajuči da je zbog sumnje u njenu nepristrasnost bila izuzeta iz predmeta pomorske nesreće u Budvi, u kojoj je stradala policijska službenica Maja Šljivančanin.  Presudom Osnovnog suda u Kotoru, maloljetni M.S. je bio osuđen na najduže 120 sati društveno-korisnog rada.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

STANJE REDOVNO: Ne vide, ne čuju, tvituju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer  Abazović ili, poput predsjednika Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u  u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku, onda vam i naša svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti

 

Sve je u najboljem redu. „Ja ne znam šta se ovdje vanredno dešava”, predočio je, neki dan, premijer Dritan Abazović. ,,Volio bih da me neko ubijedi koji dio crnogorskog sistema ne funkcioniše ili ne pruža one usluge koje je pružao. Ako izuzmemo Ustavni sud…“.

Izjava je došla kao neka vrsta odgovora  na javne kritike  zapadnih partnera. Vrijedi ih ponoviti pošto se nešto slično rijetko može čuti u jeziku diplomatije.

„Od zemlje koja je bila najuspješnija na putu ka EU, Crna Gora sada postaje zemlja problem”, poručila je ministarka vanjskih poslova Slovenije Tanja Fajon. ,,Crna Gora ostaje rak rana EU”, dodala je uz poruku ,,obavezali smo se da ćemo dalje pomagati Crnoj Gori”. Slična upozorenja stigla su i sa one strane Atlantika. ,,Crna Gora je u veoma dubokoj krizi. Blizu je institucionalnog kolapsa kakvog skoro nisam vidio u bilo kojoj zemlji”, saopštio je specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar upozoravajući na  ,,mnogo mogućih posljedica” takvog stanja.

Abazović, kazao je, ne osjeća odgovornost . ,,Da kažem da ne osjećam odgovornost zvučaću arogantno, ali da osjećam ono što neki ljudi nameću – ne osjećam. Vlada je završila sve svoje obaveze. Da nisu srušili Vladu i ove obaveze iz evropske agende bile bi završene”, predočio je premijer pomalo zatečenim novinarima. ,,I zašto  bih osjećao odgovornost? Tehnička Vlada radi bolje nego ona koja je bila u punom mandatu”.

Sve je, dakle, u osjećajima. Odnosno, percepciji. Pa ako o tuđem trošku idete na trke Formule 1u Abu Dabi, kao premijer (,,hvala domaćinima što su mi ispunili jedan od dječačkih snova”) ili, poput predsjednika Mila Đukanovića, novogodišnje praznike provedete u luksuznom hotelu Kempinski u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric, makar dijelom u državnom trošku (nije nas udostojio komentara), onda svakodnevica može izgledati sasvim prihvatljivo.  Uprkos stvarnosti.

Nedavno smo iz Instituta za javno zdravlje dobili informaciju – alarmantno upozorenje  – da je dvoje od petoro (40 odsto) djece predškolskog uzrasta u Crnoj Gori nevakcinisano. Ili, da se ograničimo samo na mandat aktuelne (odlazeće, tehničke) Vlade: u 2022. godini vakcinisano je tek svako deseto dijete (11 odsto) rođeno prethodne godine. Vakine su tu, propisi su jasni, nedostajala je snaga države, ako nas već ima toliko koji više vjerujemo Guglu i Tviteru nego ljekarima.

Bez najave, prošlog petka Vlada je odložila početak drugog polugođa školske 22/23. Zvanično, kako bi omogućila bolju zaradu turističkim poslenicima sa sjevera!? Nezvanično, problem je bilo to što tek kupljeno gorivo (mazut) nije dopremljen do školskih kotlarnica, pa bi đake prošlog ponedjeljka dočekale hladne učionice.

Samo je do najupornijih doprla vijest da je Jugopetrol,  tek početkom nedjelje,  distribuirao neophodno gorivo. Alibi je bio mnogo glasniji. ,,Ako nema grijanja u školama, obratite se onima koji su planirali prethodni budžet (za 2022. godinu – prim. Monitora) i koji su zakinuli stavku vezanu za grijanje u školama u Ministarstvu prosvjete”, saopštio je premijer krajem novembra. Isto smo mogli čuti i od njegovih ministara zdravlja i prosvjete Dragloslava Šćekića i Miomira Vojinovića.

Svi skupa zaboravljaju da je ova Vlada prvi rebalans prošlogodišnjeg budžeta radila još prošlog proljeća. I, da su registrovali manjak novca za grijanje škola, imali su vremena da reaguju.  Pride, direktor Uprave za katastar i državnu imovinu Koča Đurišić  je, krajem prošle godine, na listu razloga zbog kojih njegova Uprava kasni sa tenderom za nabavku mazuta dodao i pomalo zaboravljene sajber napade na dio Vladinih sajtova. Uglavnom, grijanje je zakasnilo.  Za to, po  prilici, nijesu krivi ni DPS ni Moskva ili Brisel.

Ova Vlada je, sjetimo se, i u septembru pomjerila početak školske godine za pet dana. Ministar Vojinović je tada objašnjavao kako će to ,,doprinijeti kvalitetnijoj pripremi za nove školske obaveze i produžetku, odnosno nastavku uspješne turističke sezone u našoj državi”. O kvalitetu obrazovanja ni ljetos ni sada nije bilo riječi.

Svako malo saznamo kako pacijenti u Crnoj Gori ne mogu doći do neophodnih ljekova. Na neočekivanoj muci našli su se onkološki pacijenti, dijabetičari, srčani bolesnici a nedostajalo je i antibiotika za djecu, terapija za HIV pacijente, liječene zavisnike… Čak su i iz KBC-a  pacijente ili njihovu rodbinu slali u  apoteke da kupe nedostajući lijek, gazu, vatu, ubruse  ili hidrogen. Umjesto izvinjenja premijer nudi – samohvalu. I nova obećanja. Vlada će, prvi put, formirati fond za liječenje rijetkih bolesti a u ovu godinu smo, opet prvi put, ušli bez prenesenih dugova Fonda za zdravstvo. Pa će, sve skupa, jednom biti bolje.

Borba protiv kriminala i korpupcije je na vrhu liste. Nesporno je da su rezultati 42. i 43. Vlade na tom planu neuporedivo bolji od DPS-ovih. Što nije bilo ni malo teško. Ali, prošle su dvije godine kako se Petar Ivanović, poslanik, nekadašnji ministar poljoprivrede i kreator afere Abu Dabi fond našao na naslovnim stranama. Prošlo je godinu dok mu nije skinut imunitet. Pa još godinu da saznamo kako istraga nije završena iako su rokovi za podizanje optužnice istekli. Treba saslušati još neke svjedoke. Produžen je rok za podizanje optužnice i u slučaju Plantaže. Iz sličnih razloga.

Krstovići, otac i ćerka, oslobođeni su optužbi za učešće u švercu kokaina koji je za ishod imao rekordnu zapljenu narkotika na teritoriji Crne Gore. Drugih optuženih nema. Kokain iz Volijevog magacina  zaplijenjen je bez optuženih.

Od svih švercera duvana o kojima pričamo decenijama uhapšen je – Abazovićev partijski saradnik i bivši  v.d. direktor Uprave prihoda i carina Rade Milošević. I par vozača kamiona sa ilegalnim teretom.  Dokumenta, navodno povjerljiva, koja je objavio Raško Konjević sugerišu da su u švercu učestvovali ili makar za njega znali još neki funkcioneri URA-e. Zaboravili smo, sve je prilika, aferu televizor ali i ljetošnje hapšenje ruskih špijuna. Od kako je Abazović  smijenio direktora ANB-a Sava Kenteru ni o toj  aferi nije progovorena ni riječ.

Maji Jovanović, vršiocu dužnosti VDT-a drugi, prema zakonu posljednji,  v.d. mandat ističe 5. februara. Pokušavajući da nađu način za njegovo produženje iz Vlade su inicirali izmjene Zakona. O njima će se raspravljati 4. februara. U minut do 12.  Kako sada stoje stvari, makar DF i DPS glasaće protiv. To znači da Jovanović neće dobiti novi mandat, pa će tužilaštvo dobiti novog v.d. starješinu za narednih šest mjeseci. Pa onda sve ispočetka.

Politički predvodnici su jednako uspješni  i na zadatku normalizacije odnosa u regionu. Nemamo ambasadora ni u jednoj od zemalja sa kojom se graničimo. Ministri Aleksandar Damjanović i Marko Kovač ,,unaprijedili” su odnose sa BiH nedavnim odlaskom na svečanost povodom neustavnog Dana Republike Srpske. Milan Knežević je najavio povlačenje odluke o priznanju Kosova (šta ako Aleksandar Vučić, u međuvremenu, taj problem skine sa dnevnog reda?). Svetozar Marović još čeka izručenje, samo što ga iz Podgorice, izgleda, više niko ne traži. Nema ni najavljene normalizacije platnog prometa između dvije države. Teško je banke nagovoriti da se odreknu višemilionskog prihoda koji je, ujedno, potpuno nepotreban trošak za privrednike iz Crne Gore i Srbije. Koji, u krajnjem, plate njihovi potrošači.

Politička normalnost u Crnoj Gori priča je za sebe.

Aktuelno je iščuđavanje nad prijedlogom Branke Bošnjak da se, nakon političke selekcije i eliminacije dijela kandidata za sudije Ustavnog suda, upražnjena mjesta popune nekom vrstom žrijeba/lutrije. ,,Srećne dobitnike”, predlaže Bošnjak, izvlačio bi neko od predstavnika međunarodne zajednice, kako bi se izbjegle sumnje u nepristrasnost. U javnosti je ideja dočekana sa nevjericom i podsmjehom. Mnogo većim nego što ga je izazvala nedavna izjava potpredsjednika Vlade Vladimira Jokovića prema kome aktuelnoj parlamentarnoj većini pripada i većina u Ustavnom sudu. Zapalo ih.

Oktobarski izboru u Šavniku još nijesu završeni. Glasaće se – ko zna kada. I to nije do Ustavnog suda. Vlada našim novcem ulazi u neke nedefinisane projekte u Nikšiću i Baru (EPCG je kupila imovinu Željezare, država kupuje akcije Luke). Najavljuje se, istovremeno, prodaja Budvanske rivijere. Abazović i njegovi ministri u tehničko mandatu ne shvataju da nemaju mandate za dugoročne projekcije bilo koje vrste.

Čekamo primopredaju vlasti u Podgorici i Pljevljima. Parlamentarna većina se zavadila i oko planiranih izmjena Zakona o lokalnoj samoupravi. Naum  je bio da Vlada uvede prinudnu upravu u tim opštinama kako bi razvlastila izborne gubitnike Ivana Vukovića i Rajka Kovačevića. Zapelo je, izgleda, oko imenovanja v.d. upravnika. Ili je riječ o tome što  dio vladajućih (Demokrate) priprema koaliciju sa Evropa sad, koji slovi za nezvaničnog pobjednika podgoričkih izbora, a to nekima ne odgovara pred dolazeće parlamentarne izbore.

Pošto su pregovori o formiranju vlade Miodraga Lekića propali, parlament bi, po slovu Ustava, trebalo da bude raspušten sredinom marta. Par dana pred prvi krug predsjedničkih izbora. Tako postaje upitna i ideja po kojoj bi predsjednica Skupštine Danijela Đurović mogla postati v.d. predsjednika države u slučaju da se predsjednički izbori zakomplikuju, a hoće ne bude li funkcionalnog Ustavnog suda,  pa ne budu završeni prije nego Đukanoviću istekne mandate (sredina maja).

Uostalom, još traje septembarska sjednica parlamenta na kojoj je DF inicirao smjenu predsjednice parlamenta. Pauza je u toku, evo četvrti mjesec.

Ima tu još sitnica koje bi se mogle pomenuti. Inflacija, Aerodromi, nacionalna avio-kompanija, auto-put, pohara rijeka i šuma, partijsko i porodično zapošljavanje, izostanak obećanih zakona o nelegalno stečenoj imovini, lustraciji, Vladi, Skupštini… Inače je sve u najboljem redu.  ,,Crna Gora pokreće svoj svemirski program”, obznanio je premijer na ovonedjeljnoj sjednici Vlade. Kao stvoreno za Tviter. Polijećemo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KROJENJE CRNOGORSKE POLITIKE: Model KVINTA, proljeće 2023

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“ . Rat u Ukrajini promijenio dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima

 

Da su Crna Gora i Zapadni Balkan politički trusno područje koje nije baš sposobno brinuti o sebi,  odavno je poznato. Mimo perioda Titove Jugoslavije malo je bilo vremena kada neko sa strane nije morao uređivati odnose u našem dvorištu. Sve strateške odluke i trase u novijoj crnogorskoj istoriji su morale biti donesene uz posredovanje i krojenje od strane Amerike, Evrope i Rusije i stoga ne čudi duboko usađeno vjerovanje u narodu da su promjene u Crnoj Gori moguće „tek kada stranci odluče to“.

Uslovi, pitanje i prag od 55 odsto neophodne većine za referendum o nezavisnosti 2006. godine je postavila administracija EU usljed nemogućnosti lokalnih političkih aktera da se sami dogovore. Neka kasnija rješenja iz Ustava su takođe morala biti diktirana od strane EU ili njenih glavnih članica uz „mišljenja i asistencije“ Venecijanske komisije (VK). Upravo zahvaljujući „medijaciji“ briselske administracije i VK, donesene su procedure izbora čelnih ljudi pravosuđa koji su se sada pokazali potpuno jalovim i bez deblokirajućih mehanizama. I dok institucije zemlje klize u v.d. stanje ili disfunkcionalnost jedna za drugom, sve je jasnije da tešku političku i institucionalnu krizu nije moguće riješiti bez ponovne medijacije i „usluga“ međunarodnog faktora. Nedavno je slovenačka vanjska ministarka Tanja Fajon po drugi put bila u Podgorici u mjesec dana urgirajući da se što prije izaberu sudije Ustavnog suda bez kojeg ne može biti ni izbora. Prva posjeta je upriličena krajem decembra pred gregorijanski Božić zajedno sa njenin austrijskim kolegom grofom Aleksanderom Šalenbergom. Tada je poslato jasno upozorenje da bi nova vlada sa mandatarom Miodragom Lekićem izglasana na osnovu novog i široko osporavanog Zakona o predsjedniku, bila „korak unazad“. Tada je Lekić poručio da skupštinska većina „ne želi konfrontacije s međunarodnom zajednicom, ali ni pretvaranje države u eksperimentalnu laboratoriju protektoratskog tipa“.

Slovenija kao dio bivše Jugoslavije i Austrija, nekadašnji vladar više od polovine prostora bivše zemlje,  izabrane  su da prenesu poruke kao neko ko najbolje razumije crnogorske kompleksnosti i političke mahinacije. Tanja Fajon je ranije radila u Evropskoj komisiji (EK) kod komesara za proširenje i ima veliko iskustvo sa Zapadnim Balkanom. Za nekoliko dana, tačnije 23. januara, Fajon treba predati izvještaj vanjskim ministrima članica EU. Ona je tokom druge posjete upozorila da ukoliko se ne osposobi Ustavni sud, u sada šestom pokušaju, da „postoji velika prijetnja da EU zaustavi pristupne pregovore sa Crnom Gorom”. Može se pretpostviti da je Fajon upozorenjem ciljala više na crnogorsku javnost nego političare kojima je jasno da su pristupni pregovori odavno defakto zaustavljeni, kako zbog nesposobnosti i nevoljnosti crnogorskih pregovarača tako i zbog umora u Evropi. Prošle godine u junu se navršila decenija mlitavih pristupnih pregovora koje je otpočela vlast odlazećeg predsjednika Mila Đukanovića i njegove Demokratske partije socijalista (DPS). Tokom 10 godina pregovora DPS je od 33 poglavlja neophodnih za ulazak u EU uspio privremeno zatvoriti samo tri i time je Crna Gora osim formalnog liderstva u evrointegricijama postala i lider u najdužim jalovim pregovorima. Međutim, formalni prekid, tj. obustava pristupnih pregovora bi svakako loše odjeknuo u javnosti dok bi za ostale zemlje u regionu takva objava bila dodatno obezhrabrujuća.

Slovensko-austrijski dvojac je bio pristutan i na sastanku sa liderima Zapadnog Balkana na marginama Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu, Švajscarska. Cilj je jačanje integracija prema EU kako je na twitteru objavio v.d. premijer Dritan Abazović rekavši da je „cijelom regionu potrebno više eurooptimizma“. Bosna i Hercegovina je takođe u unutarnjoj blokadi. Predsjednik RS Milorad Dodik postaje sve drskiji u izjavama. Otvoreno je podržao rusku agresiju na Ukrajinu i njeno komadanje uz davanje ordena ruskom diktatoru Vladimiru Putinu. Dodik ne skriva da mu je želja da i BiH nestane. Nedavni nacionalistički izgredi na fudbalskom turniru u Sarajevu i napadi na roditelje mladih igrača iz Srbije podgrijavaju nacionalističke strasti uprkos brzoj akciji policije i privođenju krivaca. Makedonija i Albanija nikako da počnu pristupne pregovore zbog blokade Bugarske. Makedonci odbijajaju da prihvate bugarsko tumačenje njihovog nacionalnog i jezičkog identiteta. Odnosi između Srbije i Kosova koje je i dalje u međunarodnom poluprotektoratu su posljednjih mjeseci doveli maltene do usijanja i samo je direktna intervencija Evropske komisije i zemalja Kvinte/Petorke spriječila otvorenu eskalaciju i sukobe.

Rat u Ukrajini promijenio je dinamiku postupanja Kvinte (Amerika, Britanija, Francuska, Njemačka i Italija) koja je sada očigledno aktivnija, i vidljivo i nevidljivo, u regionalnim političkim procesima. Pogotovo se vidi jači uticaj anglo-saksonskog dijela Petorke (Amerikanci i Britanci) i rastući angažman Francuske. Nekadašnja praksa Zapada da da primat stabilokratiji nad demokratijom u regionu je dovedena u pitanje. Trpljenje autokrata u Republici Srpskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Albaniji samo da bi se dobila kratkoročna stabilnost se vremenom pokazala kontraproduktivnom jer su moćnici počeli da se ponašaju kao nedodirljiva božanstva.

Britanski interes u cilju obuzdavanja šverca cigareta i preko Luke Bar je već neko vrijeme jasno i javno definisan sa aktivnim angažmanom britanskih finansijskih i obavještajnih službi pri državnim organima u Podgorici. U utorak je objavljena informacija da je v.d. direktor Uprave prihoda i carina Vladan Bulatović imao sastanak sa ambasadorkom Karen Medoks i britanskim oficirom za vezu za privredni i finansijski kriminal. Glavni specijalni tužilac Vladimir Novović je pred gregorijanski Božić posjetio London službeno radi jačanja saradnje „u oblasti borbe protiv korupcije i teškog i organizovanog kriminala na Zapadnom Balkanu i u Evropi“. Interesantno je da se ta posjeta poklapa sa hapšenjem bivšeg direktora Uprave prihoda i carina Rada Miloševića.

Valja se podsjetiti da su Anglosaksonci takođe bili uključeni i u raniji izborni proces u Crnoj Gori koji je doveo do pada DPS vlasti na sličan način na koji je i Slobodan Milošević uklonjen u oktobru 2000. godine, ali uz mnogo manje buke. Bez pomoći britanskih i američkih organizacija i njihovih konsultanata ujedinjavanje tadašnje crnogorske opozicije bi bilo teško zamislivo. U vrijeme kada je sadašnji specijalni američki izazlanik za Balkan Gabrijel Eskobar bio otpravnik poslova američke ambasade u Beogradu kafići i restorani u relativnoj blizini ambasade bili su puni gostiju iz Demokratskog fronta (DF) koji su dolazili na konsultacije i instrukcije, uglavnom uz pomoć prevodilaca. Navodno su i zadnja vrata ambasade često primala posjetioce. Slične scene su nekad viđane u Budimpešti sa osobama Demokratske opozicije Srbije (DOS) koji su pripremani za savezne izbore u jesen 2000. godine. Kakva je bila euforija nakon izborne pobjede 30. avgusta 2020. godine je opisao Andrija Mandić, jedan od DF lidera, na sjednici skupštinskog Odbora za bezbijednost 28. oktobra rekavši da je  „nosilac naše liste (Zdravko Krivokapić) jedva dočekao da utrči u američku ambasadu i pita šta treba da radi“. Naknadna grabež za pozicijama u novoj vlasti i izvrdavanje pojedinih dogovora je kasnije dovela i do američkog stava da „za sada“ DF nije partner u procesima u Crnoj Gori.

Za razliku od prilično jedinstvenog stava Anglosaksonaca, emisari koji dolaze iz Brisela su različitijih boja ali možda i uticaja. Stavovi Berlina su puno puta na odstojanju od Vašingtona i Londona a nekad bliži Moskvi nego što se i misli.

Miroslav Lajčak je odigrao veliku ulogu kao izaslanik EU tokom crnogorskog referenduma 2006. godine za čiji uspjeh je od vanjskih faktora jedino Moskva bila decidno zainteresirana i uključena da pomogne režimu Đukanovića. Lajčak je bivši komunistički diplomac MGIMO akademije u Moskvi čija diplomska slika stoji tik do slike ruskog vanjskog ministra Sergeja Lavrova i smatra se da nije slučajno što je on imao presudnu ulogu da referendum prođe kako je planirano. Nebojša Medojević ga je nedavno nazvao „starim agentom KGB-a“ i plaćenikom Đukanovićevog kartela. Lajčak je bio i ministar inostranih poslova u vladi Roberta Fica kada je ubijen slovački novinar Jan Kučijak i njegova vjerenica. Fico je u nedavnom intervjuu za prestižni švajcarski list NZZ osudio sankcije prema Rusiji dok je pomoć u oružju za odbranu Ukrajine označio kao „javni ratni zločin“. Lajčak koji je i sada čest službeni gost u Crnoj Gori je ovu skandaloznu izjavu svog partijskog šefa odćutao. Tonino Picula kao izvjestilac Evropskog parlamenta za Crnu Goru je lijevi kadar i bivši hrvatski vanjski ministar. Njegova Socijaldemokratska partija kojoj pripada i predsjednik Zoran Milanović je  blokirala obuku ukrajinskih vojnika u Hrvatskoj. Picula je u svojim izjavama puno puta bio na liniji stavova DPS-a.

Ostaje da se vidi hoće li se Kvinta dogovoriti ili će svako na svoj način raditi na razrješenju krize u Crnoj Gori i krojenju njenog daljeg strateškog pravca. Tanja Fajon je tokom druge posjete Podgorici izjavila „od Crne Gore očekuje da isporuči rezultate“ i da povodom toga „ima dobar osjećaj“.

 

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo