Povežite se sa nama

FOKUS

Momir i Milo deportovali i 1994. godine

Objavljeno prije

na

Vrh crnogorske vlasti, tadašnji republički predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović, kao i drugi zvaničnici iz DPS-a su kreirali i naređivali početkom 1994. hapšenja i deportovanja izbjeglica, građana BiH – uprkos tvrdnjama da su proljeća 1992. takve akcije zaustavljene odmah pošto su za njih saznali. Jesenas je Bulatović svjedočio pred Krivičnim vijećem za ratne zločine Višeg suda u Podgorici tokom procesa protiv devetorice crnogorskih policajaca u slučaju deportacija, dok je Đukanović 2008. o tome dao iskaz istražnom sudiji, ali na suđenje nije pozvan da svjedoči. Sukus njihovih iskaza je da se radi o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški” ili da su, jednostvano, o svemu bili neobaviješteni.

No, deportacije iz proljeća 1992. su ponovljene i početkom 1994. Iz dokumenta Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine, dokaznog materijala pred Tribunalom u Hagu za proces protiv general-pukovnika u penziji Momčila Perišića, doznaje se da je Bulatović participirao u odlučivanju o akciji prisilne mobilizacije Srba, građana BiH i Hrvatske – koji su u Crnoj Gori imali status izbjeglica – radi njihovog upućivanja u rat.

Zbog toga je MUP Crne Gore, u sastavu Vlade Mila Đukanovića, bio i početkom 1994. pripravan za deportacije. Ministar je bio Nikola Pejaković, koji je u slučaju deportacija davao iskaz u istrazi; no, na suđenju se nije pojavio, da bi se jesenas pismeno obratio da želi svjedočiti, ali je odlukom sutkinje Milenke Žižić odbijen. Pejaković je, prijedlozima tadašnjeg premijera Đukanovića, od početka 1991, najmanje tri puta biran ili reizabran na funkcije u MUP-u (pomoćnik i ministar).

Đukanović je, preko svoje policije, asistirao Vojsci Jugoslavije (VJ) početkom 1994. u sprovođenju prisline mobilizacije i deportovanju Srba, stranih državljana. Na taj način su kršene, ne samo međunarodne konvencije o statusu izbjeglica, već i dio čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ („protivpravno preseljenje”) po kojem su devetorica crnogorskih policajaca optuženi za ratni zločin.

Crnogorska policija je početkom 1994. sprovodila Odluku, odnosno, Zaključak sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) od 25. decembra 1993. u Beogradu. VSO je, prema Ustavu SRJ, bio tročlana „vrhovna komanda” u sastavu: predsjednici SRJ, Srbije i Crne Gore. Po pozivu, sjednicama VSO su prisustvovali i drugi najviši državni i vojni funkcioneri: načelnik Generalštaba, zatim savezni premijer Radoje Kontić (član DPS-a), savezni ministar odbrane Pavle Bulatović (član DPS-a), te republički premijeri. Đukanović je, dakle, prisustvovao pojedinim sjednicama VSO u prvoj polovini 1990-ih, iako formalno nije bio član tog tijela.

Kako su planirane i naređene deportacije s početka1994? General Perišić, načenik Generalštaba 1993-1998, na sjednici VSO 25. decembra 1993. je dao prijedlog da „svi oni koji su se oglušili o povratak u Republiku Srpsku (RS) i Republiku Srpsku Krajinu (RSK), da ih uvedemo u vojnu evidenciju”. Slobodan Milošević (tada predsjednik Srbije), uz ocjenu da se radi o „čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, kazao je „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom RS, da se odvedu”.

Potom je, na istoj sjednici VSO, general Perišić formulisao: „Molimo MUP Crne Gore i MUP Srbije – njima ćemo se obratiti – da nam pomognu, jer mi nemamo pravo da šaljemo vojnu policiju u stan da nekoga privedemo, ako oni neće da idu”.

Na narednoj, 17. sjednici VSO, održanoj 10. januara 1994. godine – sa koje objavljujemo dio Stenografskih beleški – osim Momira Bulatovića, bili su prisutni: Zoran Lilić (predsjednik SRJ) i Milošević; po pozivu, takođe i general Perišić, Kontić, Pavle Bulatović…

Pod tačkom Tekuća pitanja, za riječ se javio Momir Bulatović. Iz njegovog izlaganja se vidi da je početkom 1994. repriziran model deportacija iz proljeća 1992. Štoviše, Bulatović je – zbog mogućnosti da domaća i međunarodna javnost sazna da vlasti hapšenjem i deportacijama izbjeglica-vojnih obveznika pomažu srpskim vojskama preko Drine, čime teško krše i međunarodne konvencije o statusu izbjeglica – predlagao čitav paket kriminalnih mjera da bi se sačuvala tajnost akcije.

Na primjer, Bulatović – svjestan, nesumnjivo, da akcija nema nikakvo zakonsko utemeljenje – tražio je: da se izbjeglice pronalaze preko spiskova Crvenog krsta; zatim, da i crnogorska policija na nalozima za hapšenja koristi pečate policije RS i RSK; da se akcija izbjeglicama predstavi kao da se radi po zahtjevu policije ili Vlade RS…

Tako se postupalo i proljeća 1992, kada je crnogorska policija deportovala izbjeglice iz BiH: Bošnjake radi „razmjene” a izbjeglice Srbe zbog „vojne obaveze”.

Deportovani Bošnjaci, njih najmanje 83, kasnije su pobijeni.

Kao i proljeća 1992, akcija deportacija početkom 1994. od strane policije Vlade Mila Đukanovića je planirana po zahtjevu (pismenom ili usmenom, nije još utvrđeno) vlasti Radovana Karadžića, sada optuženog za najteže ratne zločine.

Objavljujemo, na bazi dokumenta Stenografske beleške sa 17. sednice Vrhovnog saveta odbrane, održane 10. januara 1994. godine, najvažnije akcente diskusije o pripremi deportacija. Bulatović je najprije (vidi boks) govorio o potrebi da Vlada Crne Gore i VJ koordiniraju šverc.

MOMIR BULATOVIĆ: „Drugo, razgovarajući danas sa komandantom 2. armije (radi se o general-pukovniku Božidaru Babiću, 1993-1998. zapovjedniku 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici – prim.a.), informisao sam se kako teku aktivnosti na realizaciji odluke odnosno zaključaka sa prošle sjednice VSO oko upućivanja regruta Vojske Republike Srpske Krajine (VRSK) i Vojske Republike Srpske (VRS) u njihova odredišta. Ispričao mi je kakvo je naređenje i kakvi su realni problemi, s obzirom da se tu zahtjeva snažna koordinacija sa Ministarstvom unutrašnjih poslova.

Na osnovu toga, želim da vam predočim koje su realne opasnosti koje iz svega toga proizilaze. Naime, smatrao sam da smo prošli put zaključili da ćemo to pitanje tretirati kao međudržavni sporazum o vojnoj saradnji, da će to biti pravni „priključak” za te naše aktivnosti i da ćemo na taj način biti država koja će pružiti dobre usluge i vratiti te vojne obveznike u RSK i VRS. Međutim, konkretno, aktivnost ide na sljedeći način: da se iz spiskova, jedini raspoloživi spiskovi su spiskovi Crvenog krsta, traže ljudi i vojni obveznici, te da se njima upućuje poziv, čiji tekst i sadržina nijesu važni, ali je bitno da je stavljen pečat VJ. Sa tim pečatom VJ sebi namećemo ogroman teret, jer je u pitanju, u Crnoj Gori, na primjer, otprilike 900 ljudi; njima treba da uručite poziv da se javi da dođe u kasarnu; međutim, on sa tim pozivom može da ode kod bilo koje nenaklonjene političke stranke ili nekog stranog posmatrača, da se pokaže i dokaže da mi to radimo.

Bilo je ideja i zalaganja, a nije mi jasno zašto nijesu usvojene, da mi koristimo pečat VRS, ili RSK, a da naša policija samo privede te ljude, dovede ih u kasarnu i odatle ih transportuje i prebaci. Ili, slobodan sam da razmišljam i na sljedeći način: zašto bismo uzimali na sebe taj rizik sa velikim neizvjesnostima; imam informaciju da je samo u Beogradu 14.000 ljudi tako potrebno privesti. Ovih dana to može da bude pravi „rusvaj”. Zar nije jednostavnije da iz tih spiskova Crvenog krsta uradimo to isto, ali na drugačiji način; predlažem da iz spiska Crvenog krsta dobijemo zahtjev, recimo, policije RS i policije RSK, da naša policija te ljude njima isporuči, a da se u tome angažuje i VJ.

Želim da vam skrenem pažnju da je rizik jako veliki. Znači, ne želim da remetim ono što smo se dogovorili prošli put, ali moramo otvoriti oči da u realizaciji našeg opredjeljenja ne napravimo neke greške”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „Potpuno se slažem… Ja sam rekao Karadžiću i Krajišniku (Momčilu Krajišniku, predsjedniku Skupštine RS, kasnije osuđen na 20 godina kao ratni zločinac – prim.a.) da upute odluku njihove Vlade našoj Vladi, gde se traži i moli da se vojni pozivi VRS i VRSK uruče njihovim građanima na našoj teritoriji… Onaj ko se ne javi do određenog dana, onda se privodi…”

Milo, admiral i šverc

Premijer Milo Đukanović je u prvoj polovini 1990-ih u saradnji sa VJ u Crnoj Gori švercovao gorivo. No, povremeno je među njima dolazilo do tenzija. Momir Bulatović je na sjednici VSO 10. januara 1994. kazao da je šverc „sitnica” a da su deportacije „pretpostavlja, malo ozbiljnija stvar”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Htio sam da vas upoznam da smo danas faktički u Crnoj Gori dobili od admirala Isakovića (Dojčila Isakovića, kontraadmirala, tadašnjeg zapovjednika Ratne mornarice – prim.a) neku vrstu ultimatuma, da do 12 sati moramo da prekinemo promet sa Republikom Albanijom van graničnih prelaza oko goriva. Predsjednik Lilić nije bio tu, ali predsjednik Milošević je upoznat sa tragičnom činjenicom da je brod od 90.000 naftnih derivata vraćen akcijom američkog broda 5,5 milja unutar naših teritorijalnih voda, zahvaljujući činjenici da nije bilo pripadnika Ratne mornarice na tom prostoru…

Danas je predsjednik Vlade Crne Gore (Milo Đukanović – prim.a) odgovorio kontraadmiralu Isakoviću; između ostalog, upoznao ga je da ću danas, na sjednici VSO, informisati o tom pitanju. Inače, proces saradnje i koordinacije između Vlade Crne Gore i Ratne mornarice do sada je tekao besprijekorno. Ovdje su napisana sva mjesta, sva preduzeća koja su ovlašćena; čitav postupak, procedura i dobra volja da se dosadašnje slabosti i propusti, kojih smo i sami svjesni, na ovom prostoru otklone. Umjesto svih preduzeća, koja su do sada, na tačno određenim mjestima, vršila taj šverc, odredili smo jedno preduzeće i spremni smo, zajedno sa Ratnom mornaricom, da utvrdimo sva moguća pravila ponašanja.

Milslim da ćete se složiti da ovaj dopis proslijedim generalu Perišiću, da se preduzmu neophodne mjere i aktivnosti…”

(Nastavak u sljedećem broju)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo