Povežite se sa nama

FELJTON

SVESKE MAHMUDA DERVIŠA U SVEOBUHVATNOM INTERVJUU: Izloženi smo poetskim, umjetničkim i kulturnim obmanama (IX)

Objavljeno prije

3 godine

na

Monitor prenosi intervju najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša, koji je objavljen u londonskim novinama Al-Hayat. Razgovor je vodio Abdo Wazen, a intervju je preveo  Džemo Redžematović

 

Ko su pjesnici koje volite i čitate?

Ima mnogo stranih pjesnika koje sam čitao. Najbliži mi je Derek Walcott. Posljednjih godina Walcott je bio moj omiljeni pjesnik na engleskom jeziku. Možda je on sada najbolji koji piše na tom jeziku. A tu je i Seamus Heaney. Bio sam impresioniran poljskim pjesnikom Miloszom i pjesnikinjom Šmbrskom. Takođe volim grčkog pjesnika Ritsosa i s njim sam bio prijatelj. Na francuskom su mi dragi Saint John Perse, Louis Aragon i René Char… Njih sam pročitao prevedene na engleski ili arapski, jer mi francuski ne dozvoljava da dođem u kontakt sa njihovim tekstovima na maternjem jeziku. U latinoameričkoj poeziji moj omiljeni pjesnik je Pablo Neruda. U italijanskoj poeziji volio sam Eugenia Montalea kao pjesnika i kritičara. Poetska scena na globalnom nivou u drugoj polovini dvadesetog vijeka, ili u cjelini u dvadesetom vijeku, bila je jedna od najbogatijih pjesničkih scena u istoriji. Takođe volim grčkog pjesnika Georgea Severisa, kao i grčkog pjesnika Lelitsa.

Koja je Vaša priča sa Al-Mutanabbijem?

– Al-Mutanabbi, uprkos mom velikom neslaganju s njim oko sklonosti ka moći i njegovih eulogija i satira, smatram da je on sažeo klasičnu arapsku poeziju. Ako želimo čitavu arapsku poeziju čitati metaforički u jednom pjesniku, čitamo je u Al-Mutanabbiju. Zatim, ako želimo čitati poeziju koja se razlikuje od poezije Al-Mutanabbija, čitamo Abu al-Ala Al-Ma’arrija.

A na koje mjesto stavljate Abu Tammama?

– Abu Tammamov projekat modernizacije je omogućio obnovu arapskog pjesničkog pokreta. Naravno, on je jedan od velikih pjesnika, ali je vrlo konkavan i zauzet rezbarenjem riječi i stvaranjem misterioznih slika.

Nije li Abu Nuwas jedan od prvih ,,civilizovanih” pjesnika?

– Naravno, naravno, Abu Nuwas je poeziju prenio iz pustinje u civilizaciju. Abasijsko doba je zlatno doba klasične arapske poezije, ali paralelno s predislamskom poezijom.

Ne mislite li da je Al-Mutanabbi, u svom napuhanom egu i narcizmu, ostavio negativan uticaj na arapsku poeziju? Govorio je: ,,Ja sam onaj čiju su poeziju čitali slijepci…” Ko je taj pjesnik koji se usuđuje reći da su slijepi čitali njegovu književnost? Kakvo je to pretjerivanje? Kakav je to prestiž?

Al-Mutanabbijeva ličnost i njegove kontroverze mogu biti prikladne za pisanje drame o njemu. Možda su ti aspekti negativni za njega, ali ono što me zabrinjava kod Al-Mutanabbija je njegova poezija. Nema sumnje da njegova poezija ima ogroman volumen, u kojem se mudrost miješa sa žarkom strašću. On stavlja znakove koje oko i uho ne mogu propustiti. Prepoznajete Al-Mutanabbijevu pjesmu i bez njegovog potpisa. A njegovu sposobnost da stvori pjesničkog sultana na takvom nivou ne možemo prenebregnuti.

Ali to se ne odnosi na svu njegovu poeziju.

Ne postoji pjesnik čija je sva poezija lijepa. I kad čitam njegove eulogije i satire, zaboravljam pohvaljene i ismijane, a pjesnička oštroumnost i rječitost me zadivljuju. Al-Mutanabbijeva unutrašnja snaga zasjenila je njegov moral. Što se tiče zavještanja svoga napuhanog ,,ja” drugima, to ,,ja” se ne može naslijediti. Ima i drugih nadobudnih pjesnika i vazda ih je bilo.

I njegov projekat ,,predviđanja”!

– Taj projekat nije jedini projekat Al-Mutanabbija. Doba romantizma je bilo svjedok takvog projekta, pa se čak i sam romantizam zasniva na tom apokaliptičnom projektu, posebno njemački romantizam.

Ali, postoji li razlika između vizije i tvrdnje?

Taj fenomen postoji kroz vjekove, čak i u naše moderno doba. Pjesnik našeg doba mora ublažiti konotacije razumijevanja svoje uloge. Poeziju sada više brinu marginalni nego veliki problemi. Ideju herojstva ili jedinstvenosti izvorno je ukinula pjesnička modernost. Ponavljam da ovaj projekat ne vjeruje da je to nasljedstvo Al-Mutanabbija. To su karakteristike čovjeka. Kada želite opisati neku situaciju, automatski pribjegavate citiranju Al-Mutanabbijevog stiha. Ako kažem da je Al-Mutanabbi moderniji i življi od svih nas, onda sam to rekao kao metaforu, i nije smak svijeta ako neko moje riječi izvuče iz konteksta.

Vraćam se na pitanje liderstva u modernoj arapskoj poeziji! Šta za Vas znači izreka pioniri? Je li ova izreka još uvijek prisutna ili se odnosi na određeno vrijeme?

Priznajem da ja ne mogu čitati poeziju većine pionira. Njihova poezija treba novo kritičko čitanje i prosijavanje. Važnost pionira je istorijska jer su svojom poezijom ili svojim imenom konstituisali prekretnicu ili pobunu protiv klasične pjesme stvarajući novi aktivni klasicizam. To jest, pobunili su se protiv tradicionalizma, s nečim što bih mogao nazvati drugim tradicionalizmom. Ne mogu da ih čitam. Treba ih ponovo razmotriti, ali to ne znači da potcjenjujem njihovu istorijsku ulogu. Nažalost, arapski univerziteti ne poznaju postpionirsku fazu. I svaka generacija nakon pionira slabo se čita, kritički i akademski. Pionirska generacija okupirala je koncept moderne arapske poezije i zatvorila vrata pred onima koji su došli nakon nje. Cjelokupno ovo pitanje zahtijeva novo čitanje i ponovno razmatranje. Gdje ono stavlja Saadi Youssefa, tog velikog pjesnika? Niti je sa pionirima, niti sa generacijom šezdesetih ili sedamdesetih? Gdje ga stavlja?

A Vas, zar nije isto i za Vas?

Da sam važan pjesnik, gdje biste me smjestili? Stoga se avangarda ne smije zaustaviti na povijesnoj fazi i zamrznuti. Liderstvo bi trebalo više ličiti na kontinuirano i neprekinuto postajanje. Bilo je revolucija u arapskoj poeziji sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih godina, a svaka generacija predstavlja drugačiju vrstu liderstva. Arapska kritika ili arapske akademije trebale bi provesti novu istragu o vođstvu, i mora se pojaviti konstantna linija dosadašnje generacije pionira. Tako postaje moguće posmatrati arapsku poeziju kao dinamičan pokret koji se stalno razvija i okreće se protiv sebe i sama se obnavlja. Gvozdene barijere ne treba postavljati između jedne i druge generacije.

Ko će Vas otjerati među pjesnicima pionirima, na primjer, ako se vratite čitanju njegovih djela?

– Ne mogu više čitati poeziju Khalila Hawija, na primjer. I al-Bayatija takođe. Ali ja ih poštujem. Nisu ni po mom ukusu. Poznato je da je pjesnički ukus vrlo subjektivna stvar i ne bih spominjao imena…

Jeste li se ikada vratili knjigama koje ste voljeli, a onda ste otkrili da ih ne volite?

– Naravno, izloženi smo poetskim, umjetničkim i kulturnim obmanama. Ono što nam se činilo lijepim u određeno vrijeme, uzrast ili fazu, više ne nosi u sebi novi život koji ga čini čitljivim u naše vrijeme. Stoga preostala književnost je književnost koja može prodrijeti u vremena i generacije i sačuvati svoju modernost i savremenost te svoju sposobnost čitanja u vremenu koje nije vrijeme u kojem je napisana.

Ponekad osjećamo da neke pjesme stare kao ljudi!

To je bolan, ali ohrabrujući osjećaj, jer prevara ne traje dugo.

Kako sada čitate pjesnika poput Nizara Qabbanija?

Ne čitam ga sada sa radošću kao što sam ga čitao ranije, ali to ne znači da mi se ne sviđa.

Napominjemo da niste napisali nikakav teorijski tekst u poeziji, znajući da Vaša pjesma nijemo nosi nešto poput pjesničke ,,izjave!” Jeste li pisali kritike dok ste kod kuće radili u palestinskoj štampi?

Nekada sam pisao kritike o knjigama, ali ako kažem da je moj pjesnički stav ili moj pjesnički iskaz u samoj mojoj pjesmi, to je dovoljno. Zašto se stavljam u okvir gledišta kojeg se tako teško riješiti. To ne znači da ne poštujem teoretičare, naprotiv. Ali primjetno je da većina pjesnika koji gledaju svoju poeziju i brane svoj pjesnički izbor nisu otvoreni za iskustva drugih pjesnika i nisu spremni da ih usvoje. Onda nemam sklonosti da teoretišem, jer se bojim da ne pogriješim.

Ali u intervjuima za štampu ukazivali ste na kritičara koji ima kritički ukus i svijest!

– Dovoljno mi je da napravim zapažanja koja nisu rezultat koherentnih izjava ili teorija. Možda nemam kvalifikacije za to. Nemam tu sklonost.

(Nastaviće se)

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXII): Zagrljaj, krik slobode i smrt

Objavljeno prije

6 sati

na

20 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Dara ČOKORILO – Studentkinja filozofije, revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe.

U rodnom Nikšiću završila je gimnaziju. U mladalačkim danima opredijelila se za napredni omladinski pokret. Svoju revolucionarnu aktivnost nastavila je tokom studija na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Tamo je bila član Narodnih studenata Beogradskog univerziteta, učestvujući u mnogim akcijama koje je omladina organizovala protiv tadašnjeg režima. Za člana komunističke partije Jugoslavije (KPJ) primljena je 1941. godine.

Kada je počeo Trinaestojulski ustanak 1941., nalazila se u okupiranom Nikšiću. Sa nekoliko svojih drugova Dara je bila dio rukovodstva Narodno-oslobodilačkog fonda, koji je imao svoje povjerenike i spremišta u svim većim ulicama i djelovima grada. Pošto je bila poznata po svome revolucionarnome radu, našla se na spisku onih koje je policija prokazala italijanskim okupatorima. Uhapšena je u avgustu 1941. godine i odvedena u koncentracioni logor Kavaja u Albaniji, đe je bilo zatočeno još 400 žena i đece iz Crne Gore.

Kada je logor rasformiran, Dara se vratila u Nikšić i u Gornjem Polju se priključila Štabu nikšićkog NOP odreda. Dok je bila u Nikšićkoj partizanskoj četi radila je sa omladinom i ženama. Kada je, 12. juna 1942. formirana V proleterska crnogorska udarna brigada, Dara je postala njen borac u sastavu Druge čete prvog bataljona. Učestvovala je u borbama u Bosni, odakle je po zadatku vraćena u Crnu Goru, da politički radi. Uspijevala je da obavlja povjerene zadatke do jula 1943. godine, kada je zarobljena i sprovedena u zloglasni nikšićki zatvor pod Bedemom. Nakon pada Italije, četnici su Daru, sa još 200 zatvorenika predali Njemcima. Da bi novim okupatorima pokazala da se ne plaši, Dara je započela partizansku pjesmu, koju su prihvatili i ostali zatvorenici, ukrcani na kamione, koji su ih vodili u novi logor u Podgoricu, đe su čekali suđenja i strijeljanja.

Dara je svakodnevno odvođena na saslušanja, ali je ostajala čvrsta, nepokolebljiva i prkosna. Jednoga dana u novembru 1943. godine Dara je odvedena na strijeljanje. Da je i do posljednjeg trenutka mislila na svoje drugarice i sapatnice iz zatvora, Dara je pokazala posljednjim časnim gestom. Njenim drugaricama u zatvoru stražar je donio Darine cipele, sat i minđuše, što je bio njen posljednji pozdrav i oproštaj.

Uz Daru su svoj život u borbi protiv fašizma dala i njena braća Lazo i Vojo Čokorilo. O Darinom karakteru, snalažljivosti, empatiji ka drugaricama, govorili su mnogi preživjeli, među njima i Blažo Jovanović. U spomen na svijetli lik i doprinos Dare Čokorilo u borbi za oslobođenje, Muzička škola u Nikšiću nosi njeno ime.

Vukosava IVANOVIĆ-MAŠANOVIĆ – Rrevolucionarka, učesnica Trinaestojulskog ustanka, prva žena u Crnoj Gori strijeljana od strane fašističkih okupatora.

Vukosava je bila student prava. Kao gimnazijalka se bila opredijelila za napredni radnički i revolucionarni pokret. Uzimala je učešća u demonstracijama omladine u Podgorici i Prištini. U članstvo SKOJ-a primljena je 1938. godine. Kada je sljedeće, 1939. godine, pošla na studije u Beograd, nastavila je sa ilegalnim radom, zbog čega je nekoliko puta hapšena, ali nije odustajala. Tokom studentskih demonstracija u Beogradu bila je ranjena.

Kada je Jugoslavija kapitulirala, Vukosava se vratila u Crnu Goru i aktivno se uključila u pripreme za Trinaestojulski ustanak u okolini Virpazara. Učestvuje u borbama ustanika s okupatorima, ali je početkom avgusta zarobljena. U zatvoru je svakodnevno isljeđivana i zvjerski mučena, ali je nijesu mogli slomiti. Na dan kad je napunila tačno dvadeset i jednu godinu i jedan mjesec izvedena je pred okupatorski prijeki vojni sud. Zajedno sa njom, na smrt je osuđen i njen vjerenik Tomo Mašanović. Strijeljani su dva sata poslije suđenja, dok su zagrljeni, spojeni ljubavlju i patriotizmom, klicali slobodi.

U legendu je preraslo Vukosavino držanje pred sudom i način na koji je odbila milost da bi ostala u životu. Na pitanje sudije da li razumije optužbe i ośeća li se krivom ponosno i prkosno je odgovorila: „Da – tačno je – organizovali smo ustanak i istjerali vas iz našeg Virpazara! Istjeraćemo vas i iz svih gradova i sela Crne Gore i Jugoslavije… Ja nijesam optužena, optuženi ste vi koji ste pripemili ovu smiješnu predstavu od suđenja! Kome vi sudite? Da li smo mi, moji drugovi i ja, došli u Rim, Milano, Napulj da palimo vaše kuće, da ubijamo vaše žene i djecu, da strijeljamo i pljačkamo..? Da, kriva sam zbog toga i ponosna na tu krivicu. Vi ste optuženi i vas je strah, drhtite od straha. Zato i jeste tako surovi. Vi ste optuženi. Optuženi i osuđeni. Od istorije, pravde i ljudskosti… Mene i moje drugove možete ubiti, strijeljati, objesiti. I to je sve što možete učiniti. A i to sa strahom. Narod je sa slobodom. Ovo je moja zemlja, a ne vaša!“

Predśednik suda je zbunjen takvim odgovorom naredio da se sa zida sudnice skine Musolinijeva slika. Rekao je Vukosavi da je veoma mlada, skoro dijete i da bi trebalo da nastavi život, pa joj daju priliku za to, ako poljubi Musolinijevu sliku. Vukosava je, odbijajući milost, samo prezrivo pogledala na sliku i jako odgurnula oficira koji je sliku prinio.

Četiri decenije kasnije, italijanski pjesnik Đulijano Montan, koji je kao italijanski vojnik bio svjedok herojskog držanja Vukosave Ivanović Mašanović, napisao je pjesmu njoj posvećenu: „Mudrost bijaše vjerna druga tvoje mladosti, / Bez nje ne bi mogla imati toliko snage / U trenutku posljednjeg puta! / I ljupkost tvoja svijetlila je / Pred gvozdenim vukovima hladnim i razjarenim… / Ljudi koji su vidjeli sjećaće se / Oni koji će doći znaće / O Tvojoj svijetloj smrti / I bijegu čudovišta prokletih od istorije.“

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XXI): Hrabrost prerasla u legendu

Objavljeno prije

1 sedmica

na

13 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Bojana IVANOVIĆ-MILETIĆ – Revolucionarka, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Bojana, starija od sestara Ivanović, bila je student Ekonomske visoke komercijalne škole. U mladim danima priključila se borbi protiv režima i za socijalnu pravdu, pa je često hapšena. Bila je među prvim ženama koje su postale članice KPJ-a (1934).

Na Cetinju je bila jedan od organizatora demonstracija nakon ubistva studenta-revolucionara Mirka Srzentića. Na studijama u Zagrebu nastavila je ilegalni rad.

Kada je u Crnoj Gori 1936. godine došlo do provale partijskih organizacija bila je uhapšena. Sa grupom komunista sprovedena je u zloglasni dubrovački zatvor, pa u Sarajevo. Poslije nekoliko mjeseci izašla je iz zatvora i iz ilegale se spremala za odlazak u Španiju, da se pridruži borcima u internacionalnim brigadama. Prije polaska uhapšena je u Čanju, đe je sa dosta mladih čekala ukrcavanje.

Udala se i otišla da živi u Kosovskoj Mitrovici, nastavljajući revolucionarni rad. Pošto je bila pod policijskom prismotrom, povukla se u ilegalu u okolinu Vučitrna. Za njom su raspisane potjernice, jer je bila organizator otpora i borbe protiv fašista.

Rukovodstvo KPJ-a procijenilo je da je u velikoj opasnosti i odlučili su da se u proljeće 1943. godine Bojana prebaci u partizanske odrede i nastavi aktivnosti i borbu. Ostavila je dvoje male đece i pošla na ispunjenje zadatka. U blizini Gnjilana, u junu 1943. godine naišla je na zaśedu. Kada je poslije kratke borbe opkoljena, da ne bi pala neprijatelju u ruke, Bojana Ivanović Miletić aktivirala je bombu i hrabro poginula, ostajući vjerna revulucionarnim i slobodarskim idealima, kao i njena sestra Vukosava

 

Jelena ĆETKOVIĆ – Cetinje, 21. avgust 1916. – Beograd, 14. maj 1943. Revolucionarka, narodni heroj, borac za prava žena, učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije.

Jelena je imala samo jednu godinu kada joj je preminuo otac, od posljedica ranjavanja u Prvom svjetskom ratu. Majka Gorda je podizala nju i njena dva starija brata. Bila je omiljena kao vesela, radoznala, maštovita i veoma inteligentna. Nije željela da uči vjeronauku u školi. Govorila je: „Mene zanimaju pametnije stvari!”

Završila je krojačku školu u Podgorici. Uključuje se u radnički pokret koji se kalio u štrajkovima, demonstracijama i sukobima sa policijom. Sa 16 godina postala je član SKOJ-a, a 1935. godine primljena je u KPJ, učestvujući u brojnim akcijama partije. Po zadatku je radila u Monopolu duvana u Podgorici. S drugaricama je organizovala prva ilegalna obilježavanja 8. marta, smatrajući da se žene moraju same izboriti za svoja prava. Bila je učesnik na čuvenim Belvederskim demonstracijama u junu 1936. godine.

Nakon provale partijske organizacije uhapšena je i odvedena u zatvor u Sarajevo. Tu je mučena, ali ništa nije odala. Po izlasku iz zatvora pokušala je da kao dobrovoljac pođe u Španiju, ali je ponovo uhapšena.

Prilikom sahrane svoje drugarice i revolucionarke Božane Vučinić, 30. marta 1937. godine, održala je vatreni i potresni govor protiv zločina koji se vrše nad komunistima. Te godine se po nalogu partije seli za Beograd. Nastavlja školovanje i borbu za ženska prava. Učestvuje na konferenciji „Žena danas“, avgusta 1939. godine.

Početkom Drugog svjetskog rata, u okupiranom Beogradu, bila je organizator više akcija skojevaca i ilegalaca. Nakon provale, uhapšena je 3. marta 1942. Bila je ranjena i zvjerski mučena u zatvoru, ali nije progovorila. Još za života njena hrabrost je prerasla u legendu. To je kasnije bila inspiracija mnogim umjetnicima. O Jeleninom životu snimljeni su dokumentarni i igrani filmovi, odigrane pozorišne predstave, mnoge škole i ulice širom Jugoslavije još i danas nose njeno ime.

Prebačena je u logor na Banjici, đe je bez medicinske njege provela godinu dana. Uspijevala je da šalje poruke porodici i drugovima. Jedna od poruka bila je njena pjesma „Iza rešetki“. Svakom članu porodice napravila je po neki predmet za uspomenu. Majki Gordi napravila je lutku u crnogorskoj narodnoj nošnji, koju je izradila od djelova svoje odjeće, a kosu je napravila od svoje kose.

Strijeljana je 14. maja 1943. u logoru Jajinci kod Beograda. Imala je samo 27 godina.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Tododrović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (XX): Jurišala na bunkere

Objavljeno prije

2 sedmice

na

7 Februara, 2026

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Jagoda BOGIĆEVIĆ – Učesnica Narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije, legendarna boličarka sa Sutjeske.

Jagoda je šćer Mirka Pavićevog Bogićevića, prekaljenog tobdžije sa Skadra, koji je poginuo u NOR-u 1942. godine i Raduše, rođene Pavićević.

U redove boraca za oslobođenje stupila je 13. jula 1941. godine kada je počeo ustanak crnogorskog naroda. Najprije je postala borkinja Petrušinske čete, pa onda Udarnog bataljona NOP odreda „Bijeli Pavle”, te borkinja Pete crnogorske proleterske. Od prvih ustaničkih dana počinje da se plete legenda o mladoj partizanki, njenoj hrabrosti, humanosti i ljepoti.

Govorila je da joj je mjesto u prvim redovima jer se tamo zadobijaju rane. Iako je njeno ime Jagoda, njena nježnost pretočila je to ime kod drugova iz brigade u simpatični nadimak „Pile”. Taj nadimak je odgovarao prirodi njene ličnosti koja je sadržavala – plemenitost, čednost, bistrinu uma i toplinu u susretu s ljudima. Išla je od ratišta do ratišta, previjala rane i uz prave podvige spašavale ranjenike. Prema zvaničnom rasporedu bila je bolničarka i referent saniteta u Savinoj brigadi i neustrašivi borac bombaš, puškomitraljezac i izviđač. Sama je bila ranjena 14 puta.

U znak śećanja na Jagodu, jedan njen ratni drug je rekao: „Ne znam kad je bila više borac, omladinka i čovjek – ili u borbama na Prozoru, Neretvi i Sutjesci ili na teškom maršu ili kad je jurišala na neprijateljske bunkere ili kada je bila ranjavana ili kada je u najtežim trenucima nalazila pogodnu riječ da nasmije društvo ili kad je na sandžačkim bojištima njemački šarac raznio njeno tijelo.”

Njen lik je zauvijek ovjekovječen u filmu „Sutjeska” (režiser Stipe Delić, scenarista Zdravko Velimirović). Ulogu bolničarke Jagode tumačila je Neda Arnerić, koja je uspješno dočarala Jagodu i njen Prozor, njenu Neretvu i njenu Sutjesku.

Zanimljivo je da u njenom rodnom kraju i danas živi priča o tome kako je postojao ukaz o proglašenju Jagode Bogićević za narodnog heroja, koji nikad nije uručen porodici (posmrtno je odlikovana Ordenom za hrabrost).

Poginula je pred sam kraj rata, 18. aprila 1944. godine, u selu Pale, blizu Slijepač mosta kod Bijelog Polja, na putu prema svojim Bogićevićima – ne dočekavši ostvarenje najljepšeg sna kojem je žrtvovala ljepotu mladalačkih ideala.

Na mjestu pogibije podignuta je spomen-česma, da nastavlja priču o Jagodi Bogićević, hrabroj bolničarki i nježnoj đevojci sa duhom neustrašivog borca.

 

Lidija JOVANOVIĆ – Bila je revolucionarka, borkinja za prava žena, učesnica NOB-a Jugoslavije, društveno-politička poslijeratna radnica.

Nema boljeg primjera od Lidije Jovanović, koliko je neko, ko nije rođen u Crnoj Gori, utkao svoj život i sve svoje ljudske, humanističke i kreativne potencijale posvetio izgradnji i napretku nove domovine. Svojim djelom bila je podstrek i potpora suprugu Blažu, revolucionaru i političaru, koji je obilježio razvoj crnogorskog društva i države poslije Drugog svjetskog rata.

Lidija je završila osnovnu, pa Srednju zubotehničku školu u Varaždinu, rano je ostala bez roditelja, pa je brigu o njoj prihvatio ujak. Tu se 1931. godine upoznala sa Blažom Jovanovićem. Vjenčali su se 1934. godine i doselili u Crnu Goru. Iste godine Lidija je primljena u članstvo KPJ-a i zajedno sa suprugom, nastavila revolucionarnu i partijsku djelatnost.

Posebno se angažovala na prikupljanju pomoći za porodice uhapšenih komunista nakon terora od strane policije 1935-1936. Uz partijske zadatke i učešća na konferencijama KPJ-a, veliku pažnju posvećivala je radu sa ženama. Organizovala je nekoliko zborova žena, nastojala je da ih podstakne da se bore za svoja prava, da se opismenjavaju, emancipuju. Upućivala je žene kako da paze i njeguju bebe, da se bore protiv sujevjerja.

Početkom Drugog svjetskog rata pomagala je u prikupljanju oružja i municije, koje su krili u porodičnoj kući u Piperima. Postala je član Okružnog komiteta KPJ-a za Podgoricu i bila jedan od organizatora Trinaestojulskog ustanka. Kasnije je, tokom 1942. i 1943. godine bila u ilegali. Kuća im je zapaljena, a maloljetna đeca bila zatvorena.

Izuzetan je Lidijin doprinos na utemeljenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Crne Gore. Bila je sekretarka Inicijativnog odbora AFŽ-a u ljeto 1943. godine đe je agilno radila na stvaranju i udruživanju odbora po Crnoj Gori. Bila je vijećnik ZAVNO Crne Gore, novembra 1943. godine. Nakon toga, na Prvom kongresu AFŽ-a Crne Gore, 5. decembra 1943. godine, bila je izabrana za sekretarku Glavnog odbora.

Poslije oslobođenja obavljala je mnoge odgovorne dužnosti i javne funkcije i jedna je od prvih žena narodih poslanica Skupštine Republike Crne Gore. U centru njenog angažmana bila briga za najugroženije kategorije. Inicirala je otvaranje domova za ratnu siročad i ustanova za nezbrinutu đecu. Pomagala je prilikom organizovanja škole za gluvonijemu đecu u Kotoru, Doma za napuštenu đecu u Bijeloj, Doma za stare u Risnu, pomogla je i Udruženje slijepih Crne Gore.

Za svoj nemjerljivi doprinos obnovi zemlje, emancipaciji žena, humanitarni i politički angažman, uz Partizansku spomenicu 1941. godine, Lidija je nagrađena sa još dosta ratnih i mirnodopskih odlikovanja. Poslednje odlikovanje je dobila 2015. godine i to Orden crnogorske zastave prvog stepena. Po svome životu, liku i djelu svrstala se među znamenite crnogorske heroine.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Lina Leković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo