Postojanje sjenke zavisi od svjetla. Život odumire onamo gdje godinama vlada sjena. Čovjek bez svijetla ne može, dok je društvo bez njega izgubljeno.
Dvadeset godina je od proglašenja Crne Gore ekološkom državom. Asocijacija na ekologiju je vegetacija, sunce, priroda. Ekološko retoričko sjeme, razglašeno dalekih devedesetih, nije imalo šansu da nikne. Za to su se pobrinuli neodgovorna vlast i pohlepni tajkuni. Velike crne ekološke tačke poput KAP-a, Željezare, Brodogradilišta, TE Pljevlja i Rudnika su tamni oblak nad našom zemljom. Tajkunskih investicija za sanaciju nema, ali zato betona za devastaciju obale itekako ima. Revoltirani građani komentarišu: zemlja nam je ekološka koliko i demokratska. Većina od njih ima iskustvo devedesetih. Osjetili su crnogorske ratne dane, kad je ubijen razum, a zavladala tama. Tad su naši vojnici zla okrvavili ruke. Brzo su ovladali biznisom: švercom cigareta, oružja, roblja.
Dok su se luče civilizacije gasile, umijeće zla se uvećavalo. Oni koji traže pravdu osjetili su hlad vječitog mraza koji prave državne institucije. Tamo gdje sudska uprava nagrađuje nasilne i podobne, pravdu ne čuva pravosuđe. Pravosudni sistem postaje saučesnik u zločinima. Zar su nam greške u presudi za ubistvo policijskog inspektora Šćekića i nezakonita dodjela sudskog procesa dobra poruka za dobijanje datuma pristupnih pregovora sa EU?
Većina prihvata igru. Ćuti, boji se gorega, dok se okolo diže identitetska dimna zavjesa. Piromani nacionalizma dobro su plaćeni za svoj posao. Od poslanika do predsjednika države. U zoni nepravde, kriminala i korupcije polemike o zastavi i himni su koloritno različite dimne zavjese. Bojaju ih po svom ukusu Milo, Filip, Ranko…
Guste magle ukrivaju da nam kriza dahće za vratom. Veselin Vukotić, prvi crnogorski neoliberal, za predavača na miločerskom forumu je angažovao Jožea Mencingera, poznatog kritičara slovenačke liberalne ekonomije. Čudan izbor predavača namIjenjenog crnogorskoj kazino eliti. Ali ne i nelogičan. Kad poklopi kriza, trebaju savjeti ljudi od struke. Valja saznati kako sačuvati zgrnuto blago.
Kroz maglu teku medijske prljave rijeke. Probijaju granice javno izgovorene laži. Bujica huči: vođa nema alternativu. Režimski medijski servisi poput Pobjede su ogoljeni, da ogoljeniji ne mogu biti. Nije ni čudo, imaju dug staž u mlaćenju jezikom mržnje. Režimski dodaci poput portala Analitika, radija Antena M, Televizije IN su nešto uvijeniji, ali ne i manje po društvo opasni.
Novi vođini specijalci su najbolji koji se mogu parama i titulama kupiti. Novinari, književnici, akademici. Brojna armada plaćenika spremno štiti gospodarevu moć, po cijenu vlastite moralne pogibije.
Udar je naravno najnemilosrdniji na one koji ukazuju na nezastarive krivice bosa bosova. Linija fronta odgovornosti za deportacije je najteža. Ratni zločini ne zastarijevaju. Priznanje bivšeg predsjednika Momira Bulatovića, da je tadašnja Vlada Mila Đukanović naredila deportacije izazvalo je paniku. Šta ako još neko iz sistema progovori? Odavno o tome svjedoči Slobodan Pejović, penzionisani inspektor. Prst odgovornosti uperen na vođu se mora odsjeći. Medijskim specijalcima je najsigurnije kada od države dobiju pečat za legalizaciju sječe.
Tvorci našeg najboljeg od svih mogućih svjetova traže od građana da izgube vjeru u alternativu. San svakog tiranina je da utka u ljudima svijest da alternative nema i da je neće biti. Da zamre nada.
Šta da radi mladi čovjek, koji luta kreiranim mrakom? Gdje pronaći kamen oslonac, tu trunku svjetlosti od koje se počinje? Jedan je odgovor: potraži ga duboko u sebi, budi kao svitac. Mali, prirodni fenjer. Osvijetli oko sebe, privuci drugoga i udruži se. I ne boj se. Mrak se hrani strahom.
Miodrag RAŠOVIĆ