Uzmimo, na primjer, onu aforistički intoniranu poslovicu:”Ničija nije do zore gorila!” Ima nešto prijeteće u njoj; opomena je to, i čak direktno i neopozivo izrečena presuda. Razmišljam o toj rečenici i priznajem: nikada nisam bio siguran da sam je sasvim shvatio. Svaka riječe je jasna, ali cjelina značenja mi izmiče. Naravno, riječ je o svijeći. I o tome da ničija svijeća nije gorila do zore. Dakle, da nije dočekala svanuće, nego je utrnula u mraku.
Znači li to da ni jedan čovjek ne dočeka sabah, da ne ugleda praskozorje, i da, prema ovom zlokobnom upozorenju, svačiji život završi u mraku – svejedno da li bukvalno ili simbolički shvaćen – mrak je mrak? Da mu se vosak tijela istopi a svjetlo duše ugasi, kao kad poslednji treperavi plamičak svijeće zamre na zadnjim končićima fitilja, a tama ispuni odaju!? O tome da je riječ o alegoriji koja opominje nasilnike, vladare, despote, predsjednike, da će njihovoj vladavini doči kraj, neću da trošim riječi. Prvo, jer nije istina. Mnogi su vladari vladali do svog smrtnog časa, mnogi silnici su ostali nekažnjeni, mnogim zločincima svijeća je gorila dok nije dogorila sama od sebe. Drugo, i važnije, jeste saznanje da bi ovakva politička profanizacija značila oduzimanje mnogo inspirativnije i – u krajnjoj liniji – za svakog čovjeka značajnije mogućnosti da u spomenutom iskazu pronađe univerzalnija a možda i uzvišenija značenja!
Pravo pitanje, na koje ova formulacija ne daje odgovor, jeste da li to znači da se svaka svijeća ugasi prije nego što dogori do kraja, ili pak, da se i plamen svijeće koja dogori do svog kraja, opet pokaže uzaludan, jer će se jednom, svaka svijeća, pa i sve svijeće na svijetu, na kraju ugasiti, prije one velike Zore koja će sve svijeće učiniti nepotrebnim!? Ako se misli na to da se svačija svijeća ugasi prije nego što dogori do kraja, onda je riječ o očitoj neistini. Mnoge svijeće dogorile su do kraja. Možda je upravo to kriterijum i svijeće i života. Svijeća koja je dogorila do samog kraja, život koji se ugasio sam od sebe, poslednjim dahom istrošenih pluća i zadnjim otkucajem iscrpljenog srca, ostvarili su svoj smisao, opravdali svoje postojanje. U prvom slučaju, tragedija je opšta i neizbježna. Uovom drugom – tragedija je opasnost koja se može desiti ali se može i izbjeći!
Šandor Marai – jedan dugo zaboravljeni a poslednjih godina ponovo otkriveni pisac – već naslovom svoje kultne knjige, prihvata ovu drugu mogućnost.
Svijeće gore do kraja, jeste knjiga koja promoviše filozofiju mogućnosti ispunjenja i opravdanja života. Nasuprot kosmičkom pesimizmu, izvedenom iz tvrdnje da se sve svijeće na kraju pogase i da ničija nije do zore gorila, Marai potencira afirmaciju života, upravo iz mogućnosti da svijeća, kao i život, mogu dočekati svoj sopstveni kraj, mogu stići do toga da sebe u potpunosti pretoče u svjetlo, do poslednje kapi rastopljenog voska, do poslednjeg otkucaja srca. Svijeća koja gori do kraja, jeste, smatra Marai, svijeća prijateljstva. Ili, ako hoćete, prijateljstvo sačuvano cijeli život, jeste jedna takva svijeća koja je dogorila do kraja.
U Sedmom pismu, Platon navodi alegoriju o brodu koji plovi u susret neumitnoj katastrofi, jer nailazi oluja koja će ga sigurno potopiti. Samo kapetan to zna i preduzima sve mjere sigurnosti koje mu stoje na raspolaganju. Kada pod prvim udarima oluje počnu pucati zategnuta užad, kada škripu greda sa bokova lađe zagluši tresak slomljenih jarbola i pljusak talasa koji se prelivaju preko palube, putnici se izbezume: tvrdica steže skrivenu kesu dukata, dvoje mladih se očajno ljube, majke privijaju djecu…samo svinje, zatvorene pod palubom, i dalje jedu svoj kukuruz. Znam ja šta je Platon poručivao ovom alegorijom. Ali se pitam da li je znao Platon, da smo mi, svi i oduvijek, na toj istoj lađi, na kojoj još gore naše svijeće, zna li da će ta oluja jednom potopiti taj brod i pogasiti sve svijeće i da će onda posvuda zavladati mrak!?
I još: da li je to krajnji smisao tvrdnje da ničija nije do zore gorila!?
Ferid MUHIĆ