Zanesen, kao u blagoj ekstazi, čovjek korača kroz visoku travu na rubu hrastove šume. Izraz lica mu je napregnut a pogled koncentrisan; kao da nešto posebno dragocjeno traži i kao da svakog trenutka očekuje da će baš to ugledati! Zaustavljam auto, parkiram, gasim motor. Tek sada vidim i ja gdje sam! Početak juna, sunčan dan. Hrastov zabel prošaran sjenama i svjetlom, spušta se blagom kosinom i prelazi u planinsku livadu. Sa druge strane bistre rječice, livada se postepeno uzdiže i iščezava u gusto istkanom sjaju mladog lišća bukove šume. Slijedeći uspon, smjenjuju se šumarci i livade i nadmeću se sve do linije do koje rastu šume. U visinama, iznad te linije, smaragdni talasi planinskih pašnjaka, široko planinskog bila, svojim jasno ocrtanim vrhovima zapljuskuju plavet neba opranog noćašnjim kišama.
Šta li traži? Dok se uspinje, za trenutak zapažam u njegovoj lijevoj ruci kesu od platna neke svijetle boje. Berač! Krenuo u ovaj nebeski vrt! Naravno, u osvit. I evo, rano je prije podne, a on je još u nekom egzaltiranom, svečanom, tačnije – u svetom! – zanosu. Šta god tražio (ljekovito bilje, gljive, prve jagode, roj divljih pčela), njegovo traženje je kao molitva! Šta god našao, njegova molitva biće uslišena. Jer, biće to istinski darovi, njemu lično namijenjeni, zavjetovani! U tom nebeskom vrtu, sve što je niklo, procvjetalo, dozrilo, a on ga nađe, za njega je niklo, za njega procvjetalo, i samo za njega, lično takoreće, sazrilo!
Možda je dovoljno mudar da ništa i ne traži! Jer, sve je već našao! Šta bi se to još moglo naći da bude vrijednije, da bude bolje ili važnije, od toga što se on našao, ovakvog junskog jutra, u nebeskom vrtu obasjanom suncem!?
Palim auto i produžujem dalje. Dva sata kasnije, parkiram na trotoaru ispred zgrade u kojoj živim. Podne je. Kraj tri velika kontejnera puna otpadaka, iz kojih nepodnošljivo zaudara, jedan čovjek. Stoji, previjen preko gornjeg ruba kontejnera. Neobrijan, u dronjcima, vadi iz kontejnera kartonske kutije, plastične flaše, struže u najlonsku kesu ostatke hrane i sve to nosi u tricikl prikolicu, preuređenu od bicikla. Staklastog pogleda, katatoničnog izraza, ponavlja iste kretnje automatizmom robota. Gdje li je iščeznuo čovjek!?
Mislim o ova dva čovjeka. Mislim o dvije milijarde ljudskih bića. Mislim o svima nama, o svih sedam milijardi koliko nas danas prekopava po ovom kontejneru u koji smo pretvorili svoj svijet. Živimo već dugo, sakupljajući iz kontejnera ono što drugi bace u smeće! Hranimo se otpacima, odijevamo se u odbačene krpe, gradimo svoje domove od šuta i krhotina.. Već odavno ne beremo ništa iz nebeskog vrta. Samo skupljamo otpatke, smeće, đubre. Bez želje da se sjetimo nebeskog vrta i sebe u tom vrtu! Već odavno znamo da ništa ne čeka na nas. Da ništa nije niklo, procvjetalo, dozrilo zbog nas. Ako nam je nekada bilo dato da uberemo najbolje iz nebeskog vrta, iz kontejnera svog života sada skupljamo samo ono što je neko drugi bacio u đubre! Tehnologiju, knjige, filmove, programe – već odavno niko ne pravi ništa samo za nas i upravo, lično takoreći – za nas! Sve je second hand, sve je na rasprodaju, nagradne igre – sve samo da ga se otresu oni kojima ne treba i još da od onih koji će sabrati to smeće, uzmu koji dinar! Više i ne simuliramo simulakrum. Sabrani oko kontejnera, već odavno smo bez ikakve želje da odemo još koji put u nebeski vrt!
Živimo autentičnim životom otpadnika, ovaj svoj život – otpadak!
U mladosti beremo plodove čuvane da nam zaslade stare dane; prikupljamo građu za dvorac po čijem krovu će blistati sjaj srebrenog Mjeseca! Da bismo sačuvali nešto ogrizaka i napabirčili materijala za bijednu udžericu, trošnu straćaru. U najboljem slučaju! Tako nekako je zapisao Henry David Thoreau, u vrijeme dok smo još brali plodove u nebeskom vrtu! A kakvu hranu možemo sačuvati za stare dane od splačina iz kontejnera? Šta se može izgraditi od smeća prekopanog na otpadu!?
Svijet je prepun klošara koji se guraju oko velikog kontejnera. Gdje je draga koju smo ljubili u nebeskom vrtu? Gdje su vedri i vispreni prijatelji koje smo tamo susretali na svakom koraku!? Zamro je davno njihov vedri smijeh!
Ferid MUHIĆ