Povežite se sa nama

DUHANKESA

Kontejner u nebeskom vrtu

Objavljeno prije

na

Zanesen, kao u blagoj ekstazi, čovjek korača kroz visoku travu na rubu hrastove šume. Izraz lica mu je napregnut a pogled koncentrisan; kao da nešto posebno dragocjeno traži i kao da svakog trenutka očekuje da će baš to ugledati! Zaustavljam auto, parkiram, gasim motor. Tek sada vidim i ja gdje sam! Početak juna, sunčan dan. Hrastov zabel prošaran sjenama i svjetlom, spušta se blagom kosinom i prelazi u planinsku livadu. Sa druge strane bistre rječice, livada se postepeno uzdiže i iščezava u gusto istkanom sjaju mladog lišća bukove šume. Slijedeći uspon, smjenjuju se šumarci i livade i nadmeću se sve do linije do koje rastu šume. U visinama, iznad te linije, smaragdni talasi planinskih pašnjaka, široko planinskog bila, svojim jasno ocrtanim vrhovima zapljuskuju plavet neba opranog noćašnjim kišama.

Šta li traži? Dok se uspinje, za trenutak zapažam u njegovoj lijevoj ruci kesu od platna neke svijetle boje. Berač! Krenuo u ovaj nebeski vrt! Naravno, u osvit. I evo, rano je prije podne, a on je još u nekom egzaltiranom, svečanom, tačnije – u svetom! – zanosu. Šta god tražio (ljekovito bilje, gljive, prve jagode, roj divljih pčela), njegovo traženje je kao molitva! Šta god našao, njegova molitva biće uslišena. Jer, biće to istinski darovi, njemu lično namijenjeni, zavjetovani! U tom nebeskom vrtu, sve što je niklo, procvjetalo, dozrilo, a on ga nađe, za njega je niklo, za njega procvjetalo, i samo za njega, lično takoreće, sazrilo!

Možda je dovoljno mudar da ništa i ne traži! Jer, sve je već našao! Šta bi se to još moglo naći da bude vrijednije, da bude bolje ili važnije, od toga što se on našao, ovakvog junskog jutra, u nebeskom vrtu obasjanom suncem!?

Palim auto i produžujem dalje. Dva sata kasnije, parkiram na trotoaru ispred zgrade u kojoj živim. Podne je. Kraj tri velika kontejnera puna otpadaka, iz kojih nepodnošljivo zaudara, jedan čovjek. Stoji, previjen preko gornjeg ruba kontejnera. Neobrijan, u dronjcima, vadi iz kontejnera kartonske kutije, plastične flaše, struže u najlonsku kesu ostatke hrane i sve to nosi u tricikl prikolicu, preuređenu od bicikla. Staklastog pogleda, katatoničnog izraza, ponavlja iste kretnje automatizmom robota. Gdje li je iščeznuo čovjek!?

Mislim o ova dva čovjeka. Mislim o dvije milijarde ljudskih bića. Mislim o svima nama, o svih sedam milijardi koliko nas danas prekopava po ovom kontejneru u koji smo pretvorili svoj svijet. Živimo već dugo, sakupljajući iz kontejnera ono što drugi bace u smeće! Hranimo se otpacima, odijevamo se u odbačene krpe, gradimo svoje domove od šuta i krhotina.. Već odavno ne beremo ništa iz nebeskog vrta. Samo skupljamo otpatke, smeće, đubre. Bez želje da se sjetimo nebeskog vrta i sebe u tom vrtu! Već odavno znamo da ništa ne čeka na nas. Da ništa nije niklo, procvjetalo, dozrilo zbog nas. Ako nam je nekada bilo dato da uberemo najbolje iz nebeskog vrta, iz kontejnera svog života sada skupljamo samo ono što je neko drugi bacio u đubre! Tehnologiju, knjige, filmove, programe – već odavno niko ne pravi ništa samo za nas i upravo, lično takoreći – za nas! Sve je second hand, sve je na rasprodaju, nagradne igre – sve samo da ga se otresu oni kojima ne treba i još da od onih koji će sabrati to smeće, uzmu koji dinar! Više i ne simuliramo simulakrum. Sabrani oko kontejnera, već odavno smo bez ikakve želje da odemo još koji put u nebeski vrt!

Živimo autentičnim životom otpadnika, ovaj svoj život – otpadak!

U mladosti beremo plodove čuvane da nam zaslade stare dane; prikupljamo građu za dvorac po čijem krovu će blistati sjaj srebrenog Mjeseca! Da bismo sačuvali nešto ogrizaka i napabirčili materijala za bijednu udžericu, trošnu straćaru. U najboljem slučaju! Tako nekako je zapisao Henry David Thoreau, u vrijeme dok smo još brali plodove u nebeskom vrtu! A kakvu hranu možemo sačuvati za stare dane od splačina iz kontejnera? Šta se može izgraditi od smeća prekopanog na otpadu!?

Svijet je prepun klošara koji se guraju oko velikog kontejnera. Gdje je draga koju smo ljubili u nebeskom vrtu? Gdje su vedri i vispreni prijatelji koje smo tamo susretali na svakom koraku!? Zamro je davno njihov vedri smijeh!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Propast sporta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija

 

 

Veliki sam ljubitelj sporta, posebno atletike – „Kraljice sportova“. Prvi put sam gledao TV prenos atletike na Olimpijadi u Rimu 1960. godine, na minijaturnom crno-bijelom ekranu koji je „sniježio“, kroz otvorena vrata stana, sa još 30-ak dječaka naguranih na stepenicama zgrade u kojoj je bio jedini TV u gradu. Imena Armin Hari, Otis Dejvis, Piter Snel, Abebe Bikila, Robert Šavlakadze, Ralf Boston, Bil Nider… i danas zvone i svjetlucaju kao zlatnici u mom sjećanju. Ovih dana, pune 62 godine kasnije, iz udobne fotelje pratio sam Svjetsko atletsko prvenstvo, na ogromnom kolor TV ekranu. Uživanje u uzbudljivim takmičenjima i vrhunskim rezultatima atletičara, pokvarilo mi je saznanje da je sportistima iz Rusije i Bjelorusije, Svjetska atletska federacija jednostavno  zabranila da nastupe!? Ko se ono bješe zgražavao nad natpisima da je Crncima, Jevrejima i psima zabanjen ulaz!?

Već punih stotinu godina, istorija sporta se sve više pretvarala u istoriju propasti sporta! Spektakularni napredak rezultata u svim pojedinačnim sportskim disciplinama, sasvim je zasjenio zastrašujuću istinu da je sport u cjelini praktično mrtav. Izvorna suština sporta, kao afirmacije fizičkih i mentalnih sposobnosti čovjeka-pojedinca, iskliznula nam je iz ruku i potonula u okean zaborava. Lovorove vijence koji su nekada kitili blistava čela pobjednika, danas razmetljivo nose najviši predstavnici vlasti država čiji su oni građani! Oni koji suvereno odlučuju ne samo o tome kada i gdje će se pojedinci sportisti takmičiti, nego i o tome kojima od njih će biti dopušteno a kojima zabranjeno da se takmiče! Od takmičenja pojedinaca, sport se pretvorio u takmičenje političkih režima, a sportisti su degradirani u puko oruđe autoritarnih ideologija.

Osvajač 17 medalja na olimpijskim igrama i svjetskim šampionatima, od čega čak osam zlatnih (pet na olimpijadama i tri na svjetskim prvenstvima), legendarni gimnastičar Leon Štukelj, u sjećanjima na Olimijske igre održane u Amsterdamu 1924. godine, navodi da su se svi takmičari tada tretirali kao pojedinci, individue, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. „U svim  sportovima smo govorili isključivo o pobjednicima-pojedincima, a ne o nekakvim pobjedama država iz kojih dolaze“, navodi Štukelj.

Čak i tri Olimpijade kasnije, u Berlinu 1936, nacistički režim na vrhuncu moći nije se usudio da na osnovu svoje ekstremno rasističke ideologije dovede u pitanje nastup  Džesi Ovensa, „Crne strijele“, koji tada osvaja četiri zlatne medalje u atletici. Priča o tome kako je Adolf Hitler, zapjenjen od bijesa što je jedan pripadnik „niže rase“ pobijedio njegove najodabranije arijevce, napustio stadion, jeste ideološka patka. U jednom intervjuu, smjesta uklonjenom sa naslovnih strana, Džesi Ovens je tvrdio da je Adolf Hitler ostao na tribinama dok je on napuštao stadion, da mu je čak u znak pozdrava mahnuo rukom, a kasnije mu poslao svoju pismenu čestitku.

Ali, već na XXII Olimpijskim igrama, održanim 1980. godine u Moskvi, poznatim i kao Političke igre, sportistima iz 67 država predvođenim SAD, njihove vlade su objektivno zabranile nastup i tako ih natjerale da bace u vjetar četiri godine života posvećenih napornim treninzima i da se odreknu sna o nastupu na najvećoj i najvažnijoj sportskoj sceni! Danas je već normalno da se i teniserima i teniserkama iz Rusije i Bjelorusije zabrani nastup na Vimbldonu, a da Svjetska teniska federacija na to reaguje tek toliko da ne boduje rezutate učesnika i oduzme bodove svim teniserima sa prošlogodišnjeg Vimbldona (tako je Novaku Đokoviću, uz uskraćenih 2.000 bodova za ovogodišnju pobjedu i nedodijeljenih 2.000 bodova za ovogodišnji trijumf, oduzela punih 4.000 bodova, čime je pao na 7. mjesto svjetske rang liste??). I sve to na osnovu neprikosnovene političke odluke.

Priča o sportu kao o području slobode i ravnopravnosti svih sportista, bez obzira na rasu, religiju, ideologiju, mit o sportu kao o jednoj vrsti ambasade iz svijeta istinske jednakosti i pravde, eksteritorijalne enklave u koju diskriminacija i politička samovolja nemaju pristupa, sve je to postalo toliko beznačajno da više niko ne vidi koliko je propast sporta velik i strašan gubitak za najviše civilizacijske vrijednosti i ideale ljudskog društva.

I koliko je još veći i strašniji gubitak što je vrhunski sportist, kao ideal vječnog, perenijalnog heroja koji u sebi sjedinjuje najviše kvalitete karaktera, snage, istrajnosti i fizičkih sposobnosti čovjeka-pojedinca, ličnosti sa integritetom i dostojanstvom, pretvoren u državnog službenika, čijim životom i sudbinom samovoljno upravljaju anonimni birokrati, efikasnije nego što je bilo koji rimski imperator upravljao životom i sudbinom gladijatora!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Otvoreno pismo Dritanu Abazoviću, premijeru Crne Gore

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili

 

U svojstvu premijera danas prijateljske Crne Gore, 11. jula 2022. godine, u Potočarima, održali ste govor na Komemoraciji Bošnjacima, žrtvama genocida počinjenog u julu 1995. godine od strane agresorskih vojski tadašnje SR Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Najbolje bi bilo da taj govor nikada niste održali. Nažalost, Vi ste ga održali i taj se govor više niti može, niti smije zaboraviti!

Evo zašto:

U svom govoru obratili ste se poštovanim majkama i poštovanim porodicama žrtava, ali umjesto riječi utjehe, na najružniji način ste se narugali njihovom bolu.

Na istinu ste se pozvali, a o istinu ste se ogriješili! Osudili ste negiranje činjenica, a nepobitne činjenice ste negirali! Pravdu spominjete, a najveću nepravdu ste nanijeli! Na bijele nišane pokazujete, a uprljali ste ih kao niko prije Vas.  Podsjećate“…koliko smo loši bili tada. Ne samo oni koji su živjeli ovdje i oni koji su živjeli u okolini, nego i oni za koje se mislilo da su došli da pomognu, a zapravo nijesu uspjeli ništa značajnije da urade”. Zar smo svi bili jednako loši, i to na prvom mjestu oni  koji su živjeli ovdje – dakle u Srebrenici, žrtve agresije i genocida? Zar za Vas zaista nema baš nikakve razlike između onih koji su bili žrtve agresije i agresora, između Bošnjaka pobijenih u genocidu i onih koji su Bošnjake pobili samo zato što su bili Bošnjaci? Između onih koji su, koliko su mogli, pomagali žrtvama i onih koji su pomagali zločincima i sve učinili da Bošnjaci kao narod (gens) budu istrijebljeni, kao i onih koji su samo svoj interes i seir gledali?

I onda ta Vaša kobna, zlosrećna rečenica: ,,Genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. I nijesu ga počinile vojske, nego politike”. Da ste rekli: ,,Genocid počinjen nad Bošnjacima, ujedno je i genocid počinjen nad cijelim čovječanstvom”, – imalo bi smisla, imalo bi poentu. Ako ste to htjeli reći, evo Vam prilike, potvrdite, uz duboko izvinjenje svima koje ste povrijedili. Ali Vi to niste rekli, nego ste apodiktički naglasili da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima. Genocid u Srebrenici jeste počinjen upravo nad konkretnim živim  Bošnjacima, a ne nad apstraktnim ,,ljudima”. To je jedina istina i ta se istina ne smije dovoditi u sumnju još manje izričito negirati, kao što ste Vi učinili. Niko od ubijenih u genocidu u Srebrenici, nije ubijen zato što je bio ,,čovjek”, nego upravo zato što je bio Bošnjak, uz to još i zato što je bio musliman! I nikakve ,,politike” nisu počinile ovaj genocide nad Bošnjacima (ni jedan jedini političar nije tamo ni metak ispalio), nego su ga počinile upravo vojske: JNA pod komandom Beograda, i dodatno regrutirani lokalni mrzitelji Bošnjaka, prerušeni u ,,para-vojsku”!

Kao da Vam je malo bilo što ste, naglasivši da genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima, Bošnjake direktno isključili iz kategorije ljudi!  Tvrdnjom da genocid počinjen  nad Bošnjacima  u Srebrenici nisu počinile vojske nego politike, počinili ste smrtni grijeh, – magnum crimen! – ovom besramnm apologijom genocida izvršenog nad Bošnjacima i amnestiranjem agresorske vojske koja ga je počinila, kao i svakog pojedinca sa imenom i prezimenom, koji je imao bilo kakvu ulogu u ovom genocidu nad Bošnjacima. Kao što je svaka žrtva, od najstarijeg, do onog najmlađeg djeteta, još bebe, Fatime Muhić, imala svoje ime, svoje roditelje, a mnogi i svoju djecu, kao što je svako od njih pripadao svojoj kukturi i vjeri, govorio svojim jezikom, tako je i svaki njihov ubica imao svoje ime, svoje roditelje i djecu, svoju kulturu i vjeru, svoj jezik!

Ovim obraćanjem, i to upravo u Srebrenici, uz to na dan Komemoracije ubijenim Bošnjacima, žrtvama genocida, u svojstvu premijera Crne Gore čija je vojska učestvovala u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, a jedan broj njenih pripadnika i u ovom genocidu nad Bošnjacima, Vi ste sebe kao čovjeka  učinili  nepoželjnim ne samo u Bosni i Hercegovini, nego svugdje gdje se poštuju istina i pravda. Kao premijer, nanijeli ste nepopravljivu štetu savremenoj Crnoj Gori, i ozbiljno ugrozili sva nastojanja da se, uz priznanje genocida i pravedne kazne onih koji su ga izvršili, nakon gotovo tri decenije, odnosi u regionu postepeno normaliziraju na principima uzajamnog poštovanja, pravde i istine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Najbolji život

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe

 

Aristotel se zamislio nad pitanjem:,,Kako da se živi najboljim životom?“ Prije toga, razumije se, morao je odrediti pojam najboljeg života. Šta je, prema Aristotelu,  najbolji život za čovjeka?

Da bi došao do ovog odgovora, Aristotel najprije konstatuje da je čovjek  složeno biće čiju aktivnost određuju tri osnovne osobine: 1. Unutrašnji nagoni, porivi, odlike karaktera, urođene osobine koje su prisutne  u svim ljudima ali su  različito naglašene kod svakog pojedinca: 2. Želje, strasti, ambicije usmjerene prema svijetu i drugim ljudima, takođe zajedničke svakom čovjeku ali isto tako različite snage i sadržaja kod svih ljudi; 3. Razum i svijest o vrlini (arete), koji svaka na svoj način, svakom čovjeku otvaraju područje slobodne volje u djelovanju i utoliko pružaju mogućnost kontrole nagona i želja, u skladu sa principima razuma i vrijednosnim zahtjevima vrline. U zavisnosti od odnosa prema ovim osobinama, ljudi žive na tri načina: 1. Prepuštaju se bez bilo kakvog razmišljanja sopstvenom nagonu i strasti, djelujući onako kako im nalaže neposredni poriv; 2. Taktiziraju između jačine sopstvene strasti i snage njihove suptilnije i složenije želje, odnosno, neke dugoročne ambicije, dopuštajući da strast pobijedi želju, ili obratno, da neka dugoročna i velika ambicija, privremeno ili čak i trajno, potisne i savlada porive i zatomi želje; 3. Potpuno kontrolišu i svoje strasti isvoje ambicije pri čemu neposredne postupke i dugoročno djelovanje određuju isključivo u skladu sa zahtjevima života koji vodi do postizanja eudajmonije.

U najširem značenju, eudaimonija je, rekli bismo: mirna savjest, doslovno „najbolje stanje duše“ – koje sadržinski odgovara stanju stalne sreće i trajnog zadovoljstva, uključujući tu materijalnu sigurnost, društveni ugled, dobro zdravlje, čak i lijep izgled. Kao takva, eudaimonija predstavlja najviše ljudsko dobro i utoliko označava i najbolji život. Ovakva sreća postiže se kroz aktivan slobodni život vođen u skladu sa vrlinom (arete) i najvišim principima razuma. To znači da je, prema Aristotelu,  najbolji život zapravo život autonomnog pojedinca koji sam procjenjuje svoje postupke rukovodeći se moralnim i estetskim vrlinama i principima razuma, pri čemu su sve njegove strasti, porivi, želje i ambicije, ne samo pod stalnom čvrstom kontrolom, nego su nužno uvijek u drugom planu, posebno ukoliko su suprotne vrlinama i razumu. Najbolji ljudski život izvorno je određen vrlinom i uvijek je usklađen sa razumom. U svemu postaviti vrlinu (arete) kao svoj cilj, samo po sebi znači djelovati u skladu sa razumom, dok razum u svemu prepoznaje vrlinu kao svoj smisao i najviši cilj svakog djelovanja koje teži eudajmoniji.

Ko još danas razmišlja o najboljem životu, koga još zanima eudajmonija!? Mi taj luksuz odavno više ne možemo sebi priuštiti. Ne samo da ne razmišljamo više o najboljem životi, mi više nemamo ni svoj život. Mi više i ne razmišljamo o životu nego živimo po inerciji, pod težinom tereta koji su nam u svemu što čini život, nametnuli drugi. Anonimni, ogromni pritisak određuje nam svaki trenutak života. Naše strasti nisu naše, nego su one koje nam  podmeće ogromna mašinerija proizvodnje zadovoljstva, kao lični ultimatum i društvenu obavezu (,,Must do!;,,Must see!“;,,Must try“; ,,Must have!“) Naše ambicije nisu naše: upregli su nas u svoj jaram a nas uvjerili da je tegljenje njihovih taljiga naš najviši cilj i najveća ambicija.

Zaboravili smo na svoj život trudeći se da živimo u skladu sa karikaturom i surogatom života koji su nam drugi nametnuli. Kako izgledati, kako se odjenuti, šta jesti, šta ne jesti – samo da drugima ugodimo.  Sasvim smo zaboravili da je za zdrav život najvažnije da čovjek ne jede samog sebe! Posebno ne zbog toga što je takav kakav jeste, umjesto da mu puca prsluk što  nije onakav kako su mu drugi odredili da bude.

Živimo život bez svojih strasti, bez svojih nagona, bez svojih ciljeva, bez svojih ambicija; šta je vrlina, više i ne pamtimo; šta je razum,  nismo imali prilike ni upamtiti!

Bili smo grad, sada smo ruševine.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo