Vrijeme prkosi svemu, ali piramide prkose vremenu! Sve prolazi, sve propada, samo piramide ostaju! Već pet hiljada godina na njihovim vrhovima ugasi se poslednji žar zalazećeg sunca i prvu vatru svakog novog dana zapali sunce na njihovim vrhovima. Sve što je postojalo kada su podignute, ako nisu odnijeli valovi Nila, odnijela je u nepovrat velika rijeka vremena: samo ovih deset divova i dalje stoje na svojim mjestima, na poprištu, tamo gdje su stajali i kada su se uspravili u svoj svojoj visini. I uputili se ka svojoj neuporedivoj veličanstvenoj usamljenosti! Usamljenost je to bez premca! Već hiljadama godina stoje ovi divovi sami. Odavno im se njihovi graditelji ne dive, odavno su piramide zaboravile svoje graditelje.
Štrče još, ta pusta ostrva razuma usred nedogledne stihije zatalasanog pijeska!
A kada su se prvi put ispravili iznad horizontale vremena i usjekli se svojim geometrijskim oštricama u modri fon nebeske plaveti, nisu bili okruženi pijeskom ti neuništivi starci! Stjajali su usred ogromnog savršeno sređenog mediteranskog đardina, sa popločanim stazama, drvoredima palmi, sadovima banana, oleandrima, kraljevskim irisma, i livadama divlje žalfije. A ni oni, tih deset staraca, nisu bili ovako propali i oronuli! Jedva da se moglo pogledati u sjaj njihovih površina obloženih ispoliranim ukrasnim i zaštitnim slojem, kao pomadom njegovanih mladih bijelih lica!
Sa koliko god ambicija bile građene, piramide su odavno nadmašile i najveće ambicije svojih graditelja. Kao i svi ljudi koji se uzdaju u to da će se pamtiti njihova djela kada oni budu zaboravljeni, i graditelji piramida su sve učinili da ih njihovo djelo nadživi! U ovoj ambiciji, koja nepodnošljivo zaudara na odsustvo samopoštovanja, površnost i ircionalno uvjerenje da prisustvo djela na ovom svijetu može kompenzirati odsustvo autora sa ovog svijeta, skriva se jedan mali trik samoobmane. Trik je u tome što većina onih koji se tješe pričom o djelu koje će ih nadživjeti, zamišljaju i čak, potajno vjeruju da će oni sami, i poslije svoje smrti, lično odnekud, iz prikrajka – sa oblaka, ili iz raja – sa uživanjem posmatrati kako ih ljudi nisu zaboravili jer pamte njihovo djelo!
Oni trezveniji, nalaze utjehu u tome da će ih bar njihova djeca i unuci pamtiti. Ali i to je slaba utjeha. Jer, pravi grob ljudima nije onaj iskopan u zemlji, nego grob u srcima prijatelja. Ko je umro za prijatelje, taj je baš umro! Koga bliski sahrane u svojim srcima, taj je sahranjen.
I tako, opet se dođe na isto: svi bi da ih njihova djela nadžive. I to što duže! Kada poumiru svi koji su nas znali, preostaje samo da se pamti naše djelo. Graditeljima piramida želja se ispunila, štedro! Njih bi odavno zaboravili, da nije tu njihovo djelo – da nisu tu piramide. Ali graditelji piramida odavno su sahranjeni i u srcima pra-pra-pra-praunuka čak i onih koji su već odavno izgubilu svaki trag sjećanja na vrijeme kada su piramide podignute i na njihove graditelje. Stoje i rugaju se piramide! Rugaju se svima koji su povjerovali da djelo – da bilo koje djelo! – vrijedi više od čovjeka, da može zamijeniti svog autora. Teško onome koga njegovo djelo nadživi toliko da ga ljudi pamte i cijene njegovo djelo više nego njega!
Stoje piramide, i svjedoče o tome da ljudi umiru a da (barem poneka), djela ostaju još dugo poslije njih, ali šta dokazuju? Dokazuju li uopšte nešto!? Jesu li utjeha svojim graditeljima!? Stoje piramide, divovski starci do koljena u pijesku, sami i bezrazložni. Deset staraca, deset poslednjih svjedoka vremena. Niko ih ne razumije, nikoga ne razumiju! Nad njihovim zagonetnim ćutanjen i sjećanjima bdi samo još Sfinga. A ipak, hiljade radoznalaca svakodnevno dolaze u rojevima da ih vide, te oronule starce, te divove, tu spektakularnu atrakciju ovoga svijeta pretvorenog u cirkus “Barnum”. Još malo pa će i nebo biti pretvoreno u šator nad cirkusom svijeta! A divovi stoje kao potvrda da je zaborav i upravo samo zaborav – neprolazan! Ako sva djela svijeta ne mogu vratiti jednog jedinog čovjeka, koliko tek vrijedi svaki čovjek!? I koliki je gubitak kada čovjek ode!
O, kako će opustiti pustinja kada valovi pijeska prekriju i poslednje krhotine piramida! O, kako će nebo postati prazno, kada se sa njegovog plavog platna zauvijek izbrišu obrisi piramida!
Ferid MUHIĆ