Povežite se sa nama

SVIJET

Svijet u 2012. – Zlatno doba?

Objavljeno prije

na

,,Kako bi bilo užasno, neprirodno, nevjerovatno da kopamo rovove i navlačimo gas maske zbog nesuglasica u dalekoj zemlji među ljudima o kojima ništa ne znamo”. Te riječi izgovorio je britanski premijer Nevil Čemberlen u radio poruci svom narodu u septembru 1938, nedugo prije nego što je odletio u Minhen da potpiše sramotni sporazum o „miru našeg doba” sa Adolfom Hitlerom kojim je dozvoljena podjela Čehoslovačke. Čemberlen bi 2012. bio zapanjen stepenom sa kojim drugi ljudi, njihove aspiracije i njihovi problemi imaju direktan uticaj na Veliku Britaniju i sve druge države u svijetu.

I u protekloj godini je sve brža povezanost predstavljala neizbježnu činjenicu života širom planete Zemlje. Internet, društvene mreže, mobilna telefonija, elektronske publikacije i satelitska komunikacija osigurali su da događaji, bili oni dobri ili loši, značajni ili trivijalni, postanu globalno dijeljeno iskustvo.

U 2012. bilo je manje opravdano nego ikada da se „ništa ne zna”.

Godinu za nama, kao i mnoge ranije, obilježili su oružani sukobi. Neki su bili više u centru pažnje od drugih.

Eskalacija građanskog rata u Siriji zauzela je većinu naslova. Uz broj žrtava koji prema procjenama premašuje 40 000, krvava borba predsjednika Bašira El Asada za održanje na vlasti simbolički je označila nagli kraj Arapskog proljeća. Sve je veća zabrinutost da bi se konflikt mogao proširiti na Irak, Liban i Tursku – koja je zatražila od NATO razmještanje raketa za odbranu Patriot duž granice.

Krajem godine Egipat i Jordan pokazali su obnovljene znake nestabilnosti. U Saudijskoj Arabiji, Bahreinu i ostalim monarhijama Zaliva, „poklopac na šerpi još uvijek je čvrsto pričvršćen”. Istok Demokratske Republike Kongo iako pod nadzorom mirotvoraca UN, još jednom je stradao u pobunjeničkom nasilju. Promjenljivi stepeni globalne nezainteresovanosti pratili su oružane sukobe u Somaliji, Jemenu i Avganistanu.

Veću pažnju je poslije državnog udara privukla afrička država Mali, zahvaljujući „efektu Al Kaide”. Zapadne vlade su podigle uzbunu zbog ubacivanja džihadista za koje se smatra da namjeravaju da destabilizuju Alžir i Nigeriju i terorišu Evropu.

Tu si i globalni neriješeni problemi.

Iran i njegov nuklearni program za koji zapadne zemlje i Izrael sumnjaju da služi samo u civilne svrhe, nalazili su se na vrhu neriješenih diplomatskih problema u 2012, kao što se nalaze na listi stvari koje treba uraditi u 2013. Ukoliko izraelski premijer Benjamin Netanjahu pobijedi na izborima u januaru, a Teheran nastavi da povećava količinu osiromašenog uranijuma, mogućnost vojnog sukoba će se uveliko povećati.

Raketne probe Sjeverne Koreje i opšta paranoja predstavljali su još jednu glavobolju. Raste strahovanje da bi sirijski režim mogao da posegne za hemijskim oružjem.

Palestinski predsjednik Mohamed Abas dobio je aplauze zato što je ta država stekla status nestalne članice posmatrača u UN. Ali okršaji radikalnog pokreta Hamas u Gazi sa izraelskom armijom i novi talas izgradnje jevrejskih naselja na Okupiranim teritorijama namijenjen kažnjavanju Abasa zbog njegove naglosti u UN, podsjetio je sve da je izraelsko-palestinski sukob, kao i siromašni, uvijek sa nama.

Dugo očekivano ukidanje 50-ogodišnjih sankcija SAD prema Kubi, nije se dogodilo, ali su porasle špekulacije u vezi zdravlja Fidela Kastra (koji se penzionisao) i tek izabranog predsjednika Venecuele Huga Ćavesa, glavnog saveznika Kube. Burma je bolje prošla – Obama je nagradio godinu impresivnih reformi posjetom Rangunu, što je dio njegove tzv. politike „okretanja Aziji”, koju u Pekingu doživljavaju kao „opkoljavanje” Narodne Republike Kine.

Jermenija i Azerbejdžan zaprijetili su novim ratom zbog starih problema (Nagorno-Karabah), Argentina je ponovo bijesna zbog insistiranja Velike Britanije na suverenitetu nad Foklandskim ili Malvinskim ostrvima, a vladajuća sekularna elita Pakistana i islamski fundamentalisti nastavili su neobjavljeni građanski rat, podstaknut nasiljem u Avganistanu i bespilotnim letilicama SAD.

Sve veće interesovanje i uznemirenost usmjereni su ka teritorijalnim nesuglasicama povezanim za energente u Južnom i Istočnom Kineskom moru, što je zavadilo NR Kinu sa Japanom, Filipinima, Vijetnamom i drugim državama, i Japan sa Južnom Korejom. Konfrontacije na moru potpalile su nacionalističke strasti.

Neki su u 2012. bili pobjednici i gubitnici.

Poslije mnogih bojazni i katastrofalne prve TV debate, predsjednik Obama je osvojio drugi mandat, uprkos ekonomskim teškoćama, a uglavnom zahvaljujući slaboj izaznosti republikanaca. U Francuskoj, Nikola Sarkozi izgubio je izbore, kao žrtva teških vremena i prevelikih nada. I Sarko, ukoliko izbjegne zatvor zbog optužbi za korupciju, planira povratak. Sistem „rukovođene demokratije” opet se pokazao uspješnim za Vladimira Putina, koji je napustio mjesto premijera kako bi se vratio na funkciju predsjednika.

Rukovodstvo NR Kine bezbolno je obavilo uobičajenu desetogodišnju tranziciju.

Na čelo Komunističke partije došao je Si Đinping, koji će u martu 2013. postati i šef države.

Iako se ne čini tako, ima mišljenja da je 2012. bila najuspješnija godina u istoriji svijeta. To možda zvuči kao ekstravagantna tvrdnja, ali su njeni pobornici ponudili dokaze.

Nikada nije bilo manje gladi, bolesti i više društvenog napretka, kažu. Zapad je i dalje u ekonomskom kovitlacu, ali većina zemalja u razvoju juriša naprijed, i ljudi se izdižu iz siromaštva po stopi bržoj nego ikada prije. Stopa smrtnosti usljed ratova i prirodnih katastrofa je takođe milostivo niska. „Živimo u zlatnom dobu,” tvrde advokati ovakvog stava.

UN su 1990. proglasile Milenijumske razvojne ciljeve, od kojih je prvi bio da 2015. bude prepolovljen broj ljudi u ekstremnom siromaštvu. Protekle godine je izašlo na vidjelo da je taj cilj postignut 2008. To postignuće nije dobilo zvaničnu objavu, vjerovatno zato što to nije postigla nijedna vladina šema nego tempo globalne privrede. Kupovina jeftinih plastičnih igračaka proizvedenih u NR Kini zaista pomaže odlasku siromaštva u istoriju.

A globalna nejednakost? Ona je, takođe, niža nego u bilo kom trenutku modernih vremena.

Prizivači apokalipse će reći da ekonomski rast u svijetu ne može biti održan bez uništenja životne okoline. Međutim, dok su bogate svjetske ekonomije porasle šest odsto tokom posljednjih sedam godina, potrošnja fosilnih goriva u njima je opala za četiri odsto. Ovo nevjerovatno (neobjavljeno) dostignuće nema nikakve veze sa ekološkim taksama i vjetroparkovima. Potrošnja je pala zbog potražnje potrošača za efikasnijim automobilima i fabrikama.

A šta je sa brigama o nestanku svjetske nafte? Ministri su potrošili godine razmišljajući o malo vjerovatnim izvorima energije. Ispostavilo se da su inženjeri SAD otkrili novi način vađenja fosilnih goriva. Nevjerovatno otkriće u tehnologiji dobijanja nafte iz pješčanih škriljaca znači da, uprkos sve većem svjetskom stanovništvu živimo u vremenu energetskog izobilja.

Pa napredak u medicini. Ljudi širom svijeta žive duže. Prosječan životni vijek ove godine u Africi je dostigao 55 godina. Prije 10 godina, bio je 50. Broj ljudi koji umiru od AIDS je u padu posljednjih osam godina. Smrtnost od malarije je opala za petinu za pola decenije.

No, priroda i dalje može da napravi haos. Oluje koje su pogodile Istočnu obalu SAD u oktobru su to dokazale. Ali brzina oporavka Njujorka pokazuje ništa manju žilavost. Prosječna oluja ubije oko 2.000 Bangladešana, ali manje od 20 ljudi u SAD. Samo zato što SAD ima novac da se izbori sa time.

Predviđanja UN o prijetećem nivou mora koje se podiže u Bangladešu takođe govore da će, za dvije ili tri generacije, ta zemlja na Jugu Azije biti bogata kao njen nekadašnji kolonijalni gospodar Velika Britanija.

Zastupnici ovog gledišta su optimisti i u pogledu rata koji je, istorijski, bio najveći ubica čovječanstva. Po njima, u većem dijelu svijeta danas, rastu generacije kojima je rat stran. Institut za mirovna istraživanja u Oslu kaže da je bilo manje smrti usljed rata u posljednjoj deceniji nego bilo kada u proteklih 100 godina. Bilo da živimo u periodu mira koji je anomalija, ili se rizik od nuklearne apokalipse pokazao kao uspješan zastrašivač, čini se da čovječanstvo više nije samo sebi najveći neprijatelj.

No, moramo imati u vidu da se stvari mogu promijeniti, i to veoma brzo. Zasad, ipak, vrijedno je zapamtiti da, u relativnim terminima, veliki dio čovječanstva živi u mirno doba.

REKORDI

Na listama glavnih događaja koji su obilježili 2012. su i ovi.

Olimpijske igre u Londonu: London je potrošio nekih 14,5 milijardi dolara na održavanje Ljetnjih Olimpijskih igara od 27. jula do 12. avgusta. Preko 10,000 atleta učestvovalo je na Igrama.

Olimpijada je uslijedila nakon velike i gala proslave u Londonu u junu u čast Dijamantskog jubileja Kraljice Elizabete II. Milioni pristalica okupili su se na ulicama kako bi odali poštovanje monarhu, koji vlada zemljom posljednjih 60 godina.

Robot rover Kjuriositi, koji je NASA lansirala sa Zemlje u novembru 2011, uspješno je sletio na Mars u avgustu ove godine. Roverova misija je da procijeni da li je Mars ikada bio, ili i dalje jeste, sredina sposobna da podrži mikrobski život.

Austrijski padobranac Feliks Baumgartner oduševio je svijet kada je iskočio iz kapsule 39 kilometara iznad Zemlje i uspješno obavio rekordni prolazak kroz zvučnu barijeru u oktobru ove godine. Taj skok je uživo preko Jutjuba gledalo više od osam miliona ljudi.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAZNENA EKSPEDICIJA IZRAELA NA GAZU: Da li je eskalacija nasilja jedini put?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Broj zatvorenika koje su izraelske vlasti oslobodile u nedavnoj razmjeni sa Hamasom  već je premašen novim palestinskim zatvorenicima pohapšenim u stalnim i masovnim racijama.  Izvjesno je da će što duže bude trajao napad na Gazu  Izrael gubiti mrvice reputacije koje su mu ostale, a sa njima i najvjernije saveznike. Državni sekretar SAD Entoni Blinken opet dolazi u posjetu Izraelu i regionu. Smatra se da će koristiti upozorenja, ako ne i “prijateljske”  prijetnje, jer rastući broj Amerikanaca smatra da su akcije  Izraela štetne po poziciju SAD u svijetu

 

Izraelska vojska je, do privremenog prekida neprijateljstva u petak 24. novembra,  za 48 dana kaznene ekspedicije, posle napada boraca predvodjenih Hamasom na pogranične djelove teritorije poluvjekovnog okupatora, na Gazu, čija je dužina 41 km  a prosječna širina 10 km, sručila  40.000 tona eksploziva! Nešto ispod 1,000 tona dnevno! Zamislite pejzaž koji bi 1,000 tona eksploziva kreirao na traci širokoj 10 km od Podgorice do Budve!

Većina ovog razornog tovara je ispražnjena na sjevernu polovinu Gaze. Učinak je totalna devastacije tog dijela Gaze, na kome nije ostalo puno više od kamena na kamenu i u kome su ispod planina betona i metala ostali i mnogi životi i sve što je posjedovalo preko milion ljudi.

Kada je stupio na snagu prvi privremeni  prekid vatre radi razmjene zarobljenika i ulaska  humanitarne pomoći, brojno stanovništvo koje je izraelska vojska protjerala sa sjevera na jug je životima platilo pokušaje da posjete svoje porušene domove i da saznaju za sudbinu članova svojih porodica i prijatelja od kojih ih je razdvojila ratna stihija.

Da podsjetimo, radi se o stanovnicima sjeverne Gaze koji su prvih dana rata postupili po instrukcijama izraelske vojske,  koja ih je lecima i telefonskim pozivima upozoravala  da,  ako im je život mio, ne ostaju na sjeveru, da bi bili masovno ubijani dok su išli pješke prema sigurnoj zoni.

Ulica Salah ud-Din, jedna od dvije saobraćajnice koje vode prema jugu, bila je danima prekrivena leševima onih koji su poslušali instrukcije okupatora. Ostaće simbol ratnih zločina počinjenih u ovom vandalskom ratu u kome niko, bilo da se radi o djeci, ženama, starima, bolesnicima ili ranjenicima, nije bio poštedjen.

Ono sto su Izraelci htjeli da postignu je navodno bilo bazirano na pretpostavci da je “Hamasova” vojna infrastruktura skoncentrisana u sjevernom dijelu, pa su htjeli da taj dio isprazne od civila da bi mogli da uniste Hamas bez “straha” da će ubijati obične ljude!

Priličan broj stručnjaka koji pokušavaju da ustanove moguće krajne ciljeve napada koje Izrael do sada nije deklarisao, smatraju da je  čisćenje civila sa sjevera na jug samo prva etapa njihovog protjerivanja iz Gaze u Egipat gdje bi postali “humanitarni problem” Egipta i medjunarodne zajednice.

Danas (srijeda 29.) sa zebnjom čekamo potvrdu o mogućem produženju primirja za još koji dan. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu je u utorak prilikom  posjete svojoj vojsci u Gazi potvrdio, da se izraelske vojne akcije neće ograničiti na sjever i da je komanda Hamasa u stvari na jugu koji je trenutno pretrpan izbjeglicama sa sjevera.

Istakao je da će napadi biti nastavljeni nesmanjenom žestinom. Ako održi riječ, krvorpliće koje čeka civile na jugu Gaze biće gore od onoga na sjeveru, koje je već šokiralo svijet i izvelo milione na ulice.

Netanjahu ima dobre razloge da koristi ratobornu i nemilosrdnu retoriku. Istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Izraelci u velikoj mjeri podržavaju strategiju “totalne bezbjednosti” po svaku cijenu, u rasponu od inteziviranja napada na Gazu do njenog potpunog uništenja.

Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NAPAD IZRAELSKE VOJSKE NA  GAZU: U potrazi za Hamasom – Gaza postaje dječja grobnica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoci.  Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti

 

Ušli smo u drugi mjesec rata u Gazi koji ne jenjava. U posljednjih nekoliko dana napadi iz vazduha, sa kopna i sa mora nastavljaju da dnevno odnose na stotine života, Većina ubijenih i ranjenih, oko  dvije trećine, su djeca i žene, a rastuće brojke ne uključuju najmanje 2,700 ljudi koji se vode kao “nestali” pod ruševinama svojih bombardovanih domova.

Na stotine izraelskih bombi i raketa ciljaju i nove i već uništene djelove Gaze, kao što je izbjeglički kamp Džabalija koji se bombarduje dnevno i u kome je u masovnim kraterima sahranjeno na stotine ljudi.

Oko 40 posto škola u Gazi, preko 200 njih je srušeno. Od 35 bolnica 16 ih više nije u funkciji, a isti je slučaj sa 51 od 72 doma zdravlja.

Dvorišta bolnica koje još primaju pacijente su pretrpana stotinama ljudi koji su došli u potrazi za bezbjednošću, da bi prije nekoliko dana desetine njih bilo ubijeno u napadu na ambulante na ulazu u glavnu Al Shifa bolnicu u Gaza Sitiju.

Medicinske institucije Gaze koje su još u funkciji operišu bez dovoljno struje, osoblja, opreme i ljekova, dok očajnički pokušavaju da spasu živote hiljada ranjenih.

U izvještajima sa terena osoblje bolnica govori o tome da koriste telefone kao izvor svijetla, zbog nedostatka goriva za generatore za struju, koje Izrael odbija da stavi na listu humanitarnih konvoja koji u malom broju stižu iz Egipta, Prije neki dan su izraelski avioni bombardovali solarne panele u  Al Shifa bolnici uskraćujući toj ključnoj bolnici šansu da barem djelimično obavlja svoj posao.

Međunarodni komitet crvenog krsta je javio danas (srijeda 8.) da je otvorena vatra na konvoj njihovih vozila koja su prevozila neophodne ljekove i opremu za medicinske ustanove.

Međunarodne humanitarne organizacije neprestano podsjećaju da je bombardovanje škola, bolnica i civila ratni zločin. Izraelski lideri ističu  da iz ovih civilnih institucija operiše Hamas, bez dokaza za ove tvrdnje.

Ulazak u drugi mjesec destrukcije Gaze obilježavaju pokušaji da se dodje do zaustavljanja neprijateljstava. Institucije pokušavaju da pronadju formulaciju koja bi bila prihvatljiva Izraelu. Minimalisti traže kratke humanitarne pauze, a najviše je onih koji zahtijevaju potpuni i trajni prekid neprijateljstava, mada trenutno oni imaju najmanje šanse da se čuju.

Netanjahu koga pritiska Bajden, koga opet pritiska njegovo javno mnjenje, nevoljno izjavljuje da mu eventualno mogu biti prihvatljivi kratki humanitarni prekidi vatre, ali tek pošto dodje do oslobadjanja taoca. Ovo nije na horizontu, tako da stanovnici Gaze nemaju razloga za nadu da će se situacija popraviti .

Ne treba zaboraviti da Netanjahu, njegova vlada i vojni lideri moraju da djeluju nepopustivo, pred radikalizovanim izraelskim javnim mnjenem koje ih sa pravom smatra odgovornim za uspjeh Hamasove akcije.

Umjesto da razmatraju kako je moguće da su boraci iz Gaze sa lakoćom uspjeli da probiju kroz milijarde dolara vrijednu tehnologiju na izraelskoj granici i kako se desilo da je nedostajalo ljudstvo da im se suprotstavi, Netanjahu skreće pažnju sa tih za njega opasnih tema.Netanjahu se ne bori samo za povratak mita o nepobjedivosti Izraela, već  i za svoj politički opstanak. Onog momenta kad siđe sa vlasti on će biti u rukama sudova zbog brojnih optužbi za korupciju i zloupotrebu položaja od kojih ga trenutno štiti imunitet koji ide uz funkciju na kojoj se nalazi.

Užasi stradanja stanovnika Gaze izazvali su masovni revolt običnih ljudi širom svijeta, što je dovelo do topljenja bezrezervne podrške Izraelu. I Bajden i EU lideri sada apeluju na Izrael da poštuje pravila o zaštiti civila i da omogući dostavljanje humanitarne pomoći.

Bajden za uzvrat nudi američki angažman na oslobađanju dijela taoca. Pritisak na Netanjahua od porodica preko 200 taoca je enorman, ali Netanjahu ocjenjuje da on mora da 100 posto diktira bilo kakav sporazum sa Hamasom, koji uključuje ne samo njegovu predaju, već i njegovo potpuno eliminisanje. Naravno, pregovaranje sa tih pozicija je osudjeno na poraz i dovodi u pitanje i sudbinu taoca i opstanak stanovnika Gaze.

Bez obzira na enormna razaranja u Gazi ,dosadašnji uspjeh izraelske odmazde nije izvjestan. Progres kopnene invazije koju je Izrael odlagao do prije 10tak dana, se dovodi u pitanje mada je činjenice teško ustanoviti u magli ratne popagande sa obje strane.

Izrael tvrdi da je potpuno okružio Gaza Siti, ali sukobi izmedju boraca Gaze i   izraelske vojske ne jenjavaju. Začuđujuće je da i raketiranje Izraela iz Gaze nije obustavljeno! Sirene za vazdušnu opasnost čuju se gotovo svakodnevno čak i u Tel Avivu i sjevernije. Kako je moguće da vojna sila Izraela koja dominira nebom, morem i  kopnom ne može da locira i uništi opremu sa koje se rakete ispaljuju?

Analitičari govore da će Izrael nastaviti sa masovnom destrukciojom Gaze “iz daljine “ jer se ne smije upustiti u borbu prsa u prsa u mreži podzemnih  kanala iz kojih operišu borci Gaze.

Jos mnogo toga je neizvjesno. Na primjer ,što je Netanjahuov krajnji cilj? Njegove izjave po ovom pitanju se mijenjaju iz nedjelje u nedjelju. Na početku rata je govorio o uništavanju vojnog krila Hamasa, pa o uništavanju čitavog Hamasa, pa o kidanju svih veza sa Gazom, da bi juče (7. novembra) izjavio da hoće da okupira Gazu i da je stavi pod potpunu kontrolu Izraela.Detalji ni jednog od ovih planova nijesu objelodanjeni i dovodi se u pitanje i njihova ozbiljnost i izvodljivost.

Od početka napada na Gazu Izrael radi na čišćenju sjeverne polovine Gaze, jer je navodno tamo većina Hamasovih vojnih kapaciteta. Civilima je naredjeno da zbog lične bezbjednosti pređu u južni dio i mnogi su platili životima postupanje po ovim instrukcijama.

Trenutno je prilično jasno da bi za etničko čišćenje Gaze od Palestinaca Izrael imao priličnu opoziciju sa  mnogih adresa. Sigurno je da Jordan ne bi bio usamljen u svojoj nedavnoj ocjeni da bi to bio razlog za rat.

 

Žrtve

Po riječima dopisnika Al Jazeera: “‘Krv se ne suši u Gazi”. Od početka bombardovanja pogodjeno je 1,700 “ciljeva” a upotrijebljeno je više razorne sile nego za čitavu godinu napada na Avganistan.

U utorak 6. novembra, broj ubijenih je dostigao10,328 od čega su 4,237 djeca, a 2,719 žene. Više od 25,956 ljudi je ranjeno. Save the Children kaže da broj djece ubijene u Gazi daleko premašuje godišnji zbir  u čitavom svijetu.

Po UN-u, preko 40 hiljada građevina u Gazi je potpuno uništeno, a oštećenih je 220 hiljada, što je oko 40 posto stambenih objekata u Gazi. Više od 1.5 miliona ljudi je ostalo bez krova nad glavom. Polovina je smještena u izbjegličkim kampovima UN-a, 122 hiljada živi u dvorištima bolnica, crkava i drugih javnih ustanova, preko 131 hiljada u UN školama , a ostali su prihvaćeni od drugih familija iz Gaze.


Reakcije međunarodnih organizacija i NVO

Generalni sekretar UN-a izjavljuje početkom nedjelje da Gaza postaje dječja grobnica.

Čelinici 18 UN agencija i NVO-a bezuspješno pozivaju na primirje.

Generalna skupština UN-a, izglasala  rezoluciju o momentalnom i trajnom prekidu vatre, za koju je glasalo dvije trećine zemalja članica.

U tri navrata Savjet bezbjednosti UN-a ne uspijeva da izglasa rezoluciju o privremenom primirju radi  dostavljanja humanitarne pomoći, zbog veta od strane SAD.

Predstavnik Svjetske zdravstvene organizacije izjavljuje da je teško i pojmiti razmjere smrti i patnje u Gazi, za koje nema opravdanja.

Visoki komesar za ljudska prava UN-a Volker Turk je u petodnevnoj posjeti bliskom Istoku sa ciljem da se pokrene reakcija na kršenja ljudskih prava u Gazi sa vladama i nevladinim organizacijama.

 

Rastuća diplomatska osuda

Prva država koja je odlucila da prekine diplomatske odnose sa Izraelom je bila Bolivia, a posljednja je Južnoafrička Republika. Talas diplomatskih osuda uz povlačenje predstavnika uključuje Jordan, Tursku, Honduras, Kolumbiju,Čile i Bahrain. Zauzimanje principijelnog stava protiv načina na koji Izrael ratuje sa Gazom ima simboličan učinak jer izostaje prijetnja sličnom akcijom od strane “ključnih” svjetskih  zemalja.

 

Zapaljivi jezik i pozivi na genocid

Genocid je riječ koja se sve češće čuje u kontekstu rata u Gazi. Akt genocida je usko pravno definisan kao ubijanje sa predumišljajem većeg broja ljudi odredjene nacije ili etničke grupe s ciljem njihovog uništenja. Praksa je da sudovi utvrđuju odgovornost za genocid i na bazi izjava i na bazi djela optuženih.

Grupa Izraelci protiv aparthejda  je nedavno napravila listu izjava izraelskih zvaničnika koje pozivaju na genocid u Gazi:
– 9. oktobra je Izraelski ministar odbrane Joav Galant naredio totalnu blokadu Gaze uz ukidanje hrane, struje i goriva jer se radi o “ljudskim životinjama” sa kojima se ne može drugačije.
– 13.oktobra je predsjednik Izraela Isak Hercog rekao da su svi stanovnici Gaze odgovorni za Hamasov napad i da u Gazi nema nedužnih ljudi.
– 25.oktobra je gradonačelnik grada Sderot koji je bio napadnut iz Gaze, Alon Davidi izjavio da je svaki stanovnik Gaze clan ISIS-s  i da ih sve treba bombardovati jer se radi o dva miliona nacista.
– Bivši član izraelskog parlamenta, Kneseta, Moše Feiglin pozvao na totalno uništavanje Gaza kao sto je uništena Hirošima, ali bez upotrebe nuklearke.
– Nekadašnji izraelski UN ambasador Dan Gilerman je Palestince nazvao “užasnim neljudskim životinjama”.
– Jedan tink-tank izraelske vlade je nedavno objavio detaljni plan etnčkog čišćenja Gaze.

Radmila STOJANOVIĆ, specijalno za Monitor iz Ramale

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TURSKA: TIHA PROSLAVA 100 GODINA OSNIVANJA REPUBLIKE: Ataturkovo nasljeđe u Erdoganovoj sjenci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjereni da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je aktuelni predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku

 

Prošla nedjelja 29. oktobra bila je trenutak za veliku pompu i ceremoniju širom Turske. Prošao je cijeli vijek od proglašenja Turske za republiku i najvećeg preobražaja u istoriji te zemlje, zahvaljujući njenom osnivaču Kemalu Mustafi Paši Ataturku.

Međutim, osim polaganja vijenca predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana u Anitkabiru, mauzoleju osnivača Republike u Ankari, i riječi da je „zemlja u sigurnim rukama“ te da Otac svih Turaka (Ataturk) „može počivati u miru“, malo što drugo se dešavalo na službenom nivou. Erdogan je nakon toga trebao otputovati za Istanbul kako bi izvršio smotru vojnih brodova na Bosforu, nakon čega je, prema najavama, trebao uslijediti šou dronova i veliki vatromet uz svečani govor. Mnogi su ga uzalud čekali.

Nije održan zvanični državni prijem. Turske ambasade nisu organizovale prigodne prijeme i svečanosti u zemljama domaćinima. Otkazana je i specijalna TV emisija sa uključenjima sa planiranih koncerata i svečanosti. Kao razlog za sva ta odlaganja navedena je „teška ljudska tragedija u Gazi” i eskalacija izraelskih napada.

Ipak, mnogi Turci su organizovali svoje privatne proslave, dok su gradovi pod kontrolom opozicije organizovali koncerte i parade uz svuda prisutne crveno-bijele nacionalne zastave. Pretiha proslava stogodišnjice Republike naljutila je mnoge građanski orjentisane Turke koji su uvjerenja da Erdogan metodično potkopava Ataturkovo sekularno nasljeđe i da nameće svoju političku viziju države koja je klerikalno obojena. Kritičari tvrde da je predsjednik već odgurnuo zemlju od njenih osnivačkih principa i da je to vidljivo na svakom koraku.

Danas mnogi službeni protokoli često počinju molitvama. Uprava za vjerska pitanja ima budžet koji nadilazi budžete većine drugih ministarstava. Broj vjerskih škola se eksponencijalno povećao shodno Erdoganovom deklarisanom cilju stvaranja „generacije pobožnih”. Predsjednik je 2020. godine otišao i korak dalje, i muzej nekadašnje vizantijske katedrale Aja Sofije (Sveta mudrost), pretvorene u džamiju u doba Osmanskog carstva, opet vratio u funkcionalnu džamiju.

Štaviše, Erdoganovo pojavljivanje na ogromnom skupu podrške Palestinicima u Istanbulu dan ranije je znatnim dijelom pomračilo stogodišnjicu Dana Republike. Izraelci su počinili „ratne zločine” uz „masakre koji se dešavaju u Gazi” i to je narativ koji već neko vrijeme ima primat na državnim medijima i zgodan je izgovor da se preskače istorija Republike i njen sekularni i, u mnogim segmentima, uspješni model koji je postavio Kemal Mustafa. Uz sve to, milioni izbjeglica i migranata (po nekim procjenama čak 10 miliona), jako loša ekonomska situacija sa obezvrijeđenom nacionalnom valutom, visokom inflacijom i istorijom gaženja ljudskih prava opozicije i nezavisnih novinara (od kojih mnogi čame u zatvoru zbog pisane riječi ili slobodnog mišljenja) dovoljan je razlog da mnogi ne očekuju previše slavlja. Takođe, kritičari ukazuju na permanentno urušavanje nezavisnih institucija, prije svega pravosuđa, što dodatno oštri protivnike sadašnjeg stanja od kojih su neki morali napustiti zemlju da bi izbjegli utamničenje.

Međutim, čak i kritičari Kemala Mustafe i njegovog sekularizma priznaju da je vojno nasljeđe i pobjede u ratu za nezavisnost nešto što je nesporno vrijedno hvale i slave.

Nakon poraza Otomanskog carstva koje se još od 19. stoljeća smatralo „bolesnikom na Bosforu“ i koje je ratovalo na strani sila Osovine u Prvom svjetskom ratu, perspektive nekada moćnog carstva nisu puno obećavale. Evropski dio zemlje i Carigrad sa obje strane moreuza bili su okupirani i pod komandom sila pobjednica. Istovremeno su apetiti evropskih država rasli u namjeri da se najveći dio Male Azije rasparča i podijeli kao što se već desilo sa otomanskim teritorijama na Bliskom Istoku i u sjevernoj Africi. Da situacija i očaj Turaka budu još veći pobrinula se Grčka koja je podstaknuta od Britanije sanjala obnovu Vizantije i ponovno zauzimanje maloazijske obale i Carigrada (tzv. Megali ideja). U maju 1919. godine, nošena valom nacionalizma i megalomanije, grčka vojska se iskrcala u lučkom gradu Smirna koji joj je ionako trebao pripasti po uslovima Ugovora iz Sevra. Međutim, apetiti Grka su porasli nesrazmjerno mogućnostima već iscrpljene i politički podijeljene zemlje.

U želji da osvoje što veću teritoriju i natjeraju turske nacionaliste predvođene Ataturkom na ponižavajući mir, grčka vojska je sve dublje napredovala sijući pustoš i paleći turska sela i gradove. Grci su stigla na 100 kilometara od Ankare i tu su stali. Nakon zastrašujućeg poraza koji im je Kemal Paša nanio, kompletna grčka ekspedicija je doživjela kolaps i protjerana je iz Male Azije. Sa njom je izbjegao i veliki dio domicilnog grčkog stanovništva. Sile Antante umorne od Prvog svjetskog rata nisu imale više želje ni apetita da ratuju i polako su priznale novu republiku i ukidanje sultanata.

Ataturk je odvojio islam od države, uveo laicizam, zabranio nošenje fesa i burki i zatvorio islamske manastire. Takođe je dopustio alkoholna pića, i uveo evropski stil oblačenja. Tursko arapsko pismo je 1928. godine zamijenio latinskim pismom, dok je osnovna škola postala obavezna i za dječake i djevojčice. Izgradio je prijateljske mostove sa nekada neprijateljskom Grčkom, Jugoslavijom i od Turske napravio vojnu i ekonomsku silu. Umro je 10. novembra 1938. godine. Predstavnici Republikanske partije, jedne od njegovih zaostavština i sada glavne opozicione stranke su najavili da neće odustati od Ataturkovog nasljeđa i borbe za bolju i pravedniju Tursku.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo