Povežite se sa nama

INTERVJU

Svjedoci nečasnog vremena

Objavljeno prije

na

Istraživačko novinarstvo natjeralo je vlasti da makar pokrenu neka od najvažnijih pitanja našeg regiona u tranziciji. Postalo je neprijatan svjedok teškog i nečasnog vremena. Među onima koji u ovom poslu daju važan doprinos je i Đorđe Padejski, koji je osnovao i vodi projekat istraživačkog centra pri NUNS-u, a član je i Izvršnog odbora regionalne organizacije za istraživačko novinarstvo OCCRP, koja djeluje u sastavu Global Integrity report. MONITOR: Uticaj istraživačkog novinarstva u Srbiji. Ima li ga?
PADEJSKI: De facto, ima ga. Iako stalno pričamo o tome da je taj uticaj mali. Mali je broj medija koji praktikuju istraživačko novinarstvo. Da li istraživačko novinarstvo ima obavezu da menja svet? Ja mislim da nema. Mislim da to nije profesionalna obaveza novinara. Obaveza novinara jeste da se bavi javnim interesom i da teme koje se njime bave predstavi javnosti.

MONITOR: Ali nevolja je što vlast to ne doživljava kroz obavezu da se popravlja već kao nužno zlo.
PADEJSKI: Naravno. Ova priča o ,,nepristojno bogatima” – zar o tome ne govore podaci koje je već ponudilo i istraživačko novinarstvo? To jeste marketinška kampanja vlasti.

MONITOR: Ipak, istraživačko novinarstvo pritjerava uza zid institucije koje ne rade svoj posao.
PADEJSKI: Koliko god da su mediji kontrolisani, na razne načine, od strane vlasnika, oglašivača, marketinške agencije koje kontrolišu medije sofisticiranije pa možda i više nego u Miloševićevo vreme, ipak individualni radovi istraživačkog novinarstva dospevaju do javnosti. Jer, po difoltu, novinarstvo je rad u službi javnosti, javnog interesa … Nekad su to priče koje uključuju prekogranični kriminal, kao što su to bile priče o kupcima energije pre par godina kada su na tapetu bili Hamović i Lazarević do toga da se u više zemalja radi ista tema,pa se onda upoređuje.

MONITOR: Imali ste podatke i za firme Darka Šarića?
PADEJSKI: On još nije u toj bazi, jer se na njegovom ,,dosijeu” još radi. Pronašli smo da je policija uredno izdala dozvole za oružje Šarićevoj firmi o kojoj niko nije pričao.Tražili smo po registima,dokumentima, kopali po međunarodnim bazama da vidimo gde su sve Šarićevi ljudi otvarali firme … Pre nego što je policija počela da saopštava te stvari, mi smo imali mapu.

MONITOR: Radili ste i analizu policijskih zapljena narkotika?
PADEJSKI: Radili smo to krajem prošle godine. Kada se nazirala afera Šarić. Tražili smo podatke o policijskim zaplenama narkotika.Već je policija ubacila podatak da su oni zaplenili te dve i nešto tone kokaina iako se to nije desilo u Srbiji. A onda smo uporedjevanjem njihovih statistika i ustanovili da je zaplena heroina, suprotno od onog čime se hvalio ministar policije, najmanja za poslednjih nekoliko godina. Dobili smo nedavno neku vrstu tumačenja. Zamenik SBPOK je komentarisao taj podatak (iz policije nisu hteli) da je moguće da su napravili propust, ali i da je heroinska ruta pomerena. Da se sada više švercuje preko Bugarske i Rumunije. I otuda manji broj zaplena. Ali, upravo te statistike nama služe da opravdano sumnjamo u ono što kažu zvanični izvori. Možda je to bila najbolja godina jer je razotkriven Šarić. Ali se onda postavljaju druga pitanja: ako se znalo da je diler kokaina, kako mu je omogućeno da uđe u toliko privatizacija?

MONITOR: Mnoga pitanja u vezi sa tom aferom su otvorena za istraživačko novinarstvo, ali prije svega za državu od koje se očekuje da završi finansijsku istragu?
PADEJSKI: Mi smo u vezi Šarića uradili prvu šemu koju su onda preuzimali mediji, ali za mene Šarić nije toliko tema za istraživačko novinarstvo. Za mene je tema Šarić mejnstrim. Interesuje me ono o čemu policija neće da razgovara.

MONITOR: A to je?
PADEJSKI: O Šariću svi sada hoće da pričaju. To je postalo mejnstrim. On kao centar priče. Ali se postavlja pitanje da li je on centar priče, da li je zaista toliko moćan, ko stoji iza njega itd. Sa druge strane je to tržiše heroina gde je jasno da se nešto događa, pala je zaplena … Šarić je izbačen tako da su se i mediji iživljavali na toj temi, baš zato što je neko odlučio u policiji: okej, ovo ćemo da vozimo, pravimo veliki slučaj …Evo i ova prodaja njegove imovine pre pravosnažne presude. Objašnjenje je da će ona do okončanja postupka da propadne. A ovi će ako ne budu osuđeni, imati pravo na odštetu?

MONITOR: Interesantno je da je za kafić Paskući na Terazijama koji se vodio na članu porodice Šarić, pojavio neko ko je tvrdio da sa njima nema veze i da je on vlasnik?
PADEJSKI: To je Intermark, off shore kompanija registrovana u Londonu. Taj čovek je suvlasnik i direktor. Šarić nam je bio interesantan da pokažemo šta može da se uradi. Tako u Plavoj knjizi crnogorskog kriminala, nezvanično iz 2007, Šarić se pojavljuje kao gastarbajter. Zna se čime se bavi, ali nam nije interesantan … Mi smo pre nego što je policija objavila pokazali na slučaju Palić hotela, kroz dokumenta o privatizaciji, jasnu vezu sa Šarićem. Tu smo našli da Šarić na Bulevaru Čarnojevića ima agenciju za obezbeđivanje Total security, koja je registrovana na Marka Šarića. Dobili smo fotokopiju lične karte. Evo, Pljevlja, tu piše. Mi dakle to nismo tvrdili na osnovu policijskih izvora.

MONITOR: Ipak, od svih nalaza istraživačkog novinarstva našu javnost je najviše zainteresovala lista najbogatijih, posebno onih koji su i državni funkcioneri…
PADEJSKI: Tu listu je radila naša regionalna mreža u okviru međunarodnog konzorcijuma za istraživačko novinarstvo. To je, u suštini, američka organizacija osnovana u okviru Centra za javni integritet. To je konzorcijum istraživačkih novinara iz čitavog sveta. Podstiču se zajednički projekti, kakav je bio onaj o švercu cigareta u svetu. Radilo se i na tome kako su se ovde 90-tih švercovale cigarete. U sklopu toga je rađeno i istraživanje imovine crnogorskog premijera Mila Đukanovića.

MONITOR: To je samo registrovana imovina?
PADEJSKI: To je samo zvanična, registrovana imovina. Pored lične, objavljena je i kompletna porodična imovina. I procena, ko koliko od njih ima.To su njihove firme koje su registrovane,što je objavljeno u Crnoj Gori. Projekat se poziva na javne podatke.Crna Gora ima odlične zvanične baze podataka. Kad je Srbija tražila da se zamrzne imovina Stanka Subotića, mi smo našli zabranu u crnogorskom registru, a kada je doneta odluka da se zabrana skine, istog dana je bilo skinuto u registru.U tom registru lepo može da se vidi koje nekretnine ima Subotić u Crnoj Gori. A to je alat koji je i nama dostupan.

MONITOR: Samo što to kad se protumači nije tako pozitivno kao što je činjenica da postoje dostupni i ažurirani podaci?
PADEJSKI: Pa, jeste. Crnogorske imovinske karte uključuju i porodičnu imovinu za razliku od naših. Kod nas je to izostavljeno zbog Zakona o zaštiti podataka o ličnosti. Na primer, imovina Zorice Cvetković, supruge premijera, koja na svoje ime ima otvorene firme , nije objavljena. A to je samo supruga, gde su deca i druga rodbina.

MONITOR: Ali kao da je crnogorska javnost na te podatke manje osjetljiva?
PADEJSKI: Pa, to je zato što se tamo manje više izgleda sve zna. I bez toga.

MONITOR: Vidjeli ste tekst ispovesti Stanka Subotića Caneta na njegovom sajtu?
PADEJSKI: Mi smo sve ljude koji su za priču oko Luke Beograd, Novosti, šverc cigareta pokušavali da konsultujemo, sve to što se zakuvavalo. Mogu da kažem da kao što ne verujem svemu što kaže Subotić, ne verujem ni svemu što kaže Ratko Knežević.To je, naravno, i moja profesionalna obaveza. Dakle, verujem da ima istine i u onome što sada govori u tom tekstu Subotić. To je korak napred jer je pokazao neka dokumenta. Međutim, prilog broj četiri koji je naveden nije prikazan nigde. To je ključan prilog. A nema ga ni na sajtu , a nismo ga dobili ni na pres konferenciji. On se poziva na nešto što nije obelodanio. Znači , opet imamo skrivanje…

MONITOR: U priči oko privatizacije Novosti, vidi se velika odgovornost svih aktera te sumnjive rabote. Naravno, najveća je ona državna.Tu se pominje i dogovor kako da se snizi vrijednost državnih akcija i penzionog fonda.
PADEJSKI: Da, ali je dobro što smo dobili i taj ugao. Niko do sada nije govorio o tolikoj sprezi .

MONITOR: Tu se prikazuje velika intimnost svih involviranih – tajkuna, stranog investitora, političara iz državnog vrha…Pojavljuje se čak i Svetozar Marović u toj Subotićevoj priči u vili Montenegro.
PADEJSKI: Svi naravno imaju svoje motive da nešto iznesu u javnost. Zašto Subotić nije o tome govorio pre nego što je okončan istražni postupak protiv njega, ako je toliko „čist”?

MONITOR: Ali iz ispovijesti se i vidi to da nije „čist”, već primoran da tako nešto objavljuje?
PADEJSKI: Jeste, prinuđen da mora da ispriča nešto. Ali, to mi izgleda kao korak napred. Pa, evo i WAZ se oglasio da izlazi iz poslova u Srbiji.

Tajne fudbalskih klubova

MONITOR: Radili ste i projekat o vlasništvu nad fudbalskim klubovima, kuda bi mogle ići privatizacije u fudbalu?
PADEJSKI: To je nešto od najinteresantnijeg. Fudbalski klubovi su formalno NVO, još ne postoji dobar i pravi registar. Tek se sada formira komisija koja će da utvrđuje šta je sve vlasništvo nekog fudbalskog kluba.

MONITOR: Ali to je, pokazuje se, pravo zmijsko gnijezdo vrlo složenih i opasnih interesa?
PADEJSKI: Jeste. Pojedinci iz fudbalskih klubova su osnivali firme, kupovali stanove … Ne zna se šta ima Zvezda, šta Partizan, koja su dugovanja, ko je kome dužan.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo