Povežite se sa nama

INTERVJU

Jedini rastafer

Objavljeno prije

na

„Ja sam Feto, jedini rastafer u gradu, ja sam Feto, rasta kapa mi na glavi…”, stihovi su zaraznog hita Jedini Rastafer, koji zaokuplja pažnju publike i u državi, i u regionu. Iako je pjesma u potpunosti autobiografska, malo je ljudi van Podgorice koji znaju o kome se, u stvari, radi. A taj „neko” je Zabjelčanin Fetah Feto Mahmutović, reggae muzičar i buregdžija. MONITOR: Ti si posve specifična pojava na crnogorskoj muzičkoj sceni, ali, iako javnost zna za tebe tek od prije godinu-dvije, ti si u muzičke vode ušao mnogo ranije? Kad si uopšte počeo da se zanimaš za muziku?
MAHMUTOVIĆ: Oduvijek me zanimala muzika, samo što ja mnogo drugačije gledam na muziku. Muzika je svuda oko nas, samo što su ljudi zatrpali svoje uši raznim smećem, pa je ne mogu čuti. Srce kuca, neko neprestano drži ritam, i ti samo treba da čuješ i zaigraš.

MONITOR: Tvoj prvi bend bili su podgorički „Civilizovani divljaci”? Bila je to prilično neformalna grupa?
MAHMUTOVIĆ: Pošto sam oduvijek bio zaluđen za perkusije (udaraljke), jednog dana je meni i mom bratu naš drug Dino Kapetanović, iz grupe Autogeni trening, predložio, znajući da volim Afriku i njene zvuke, da napravimo bend sa još par perkusionista. Ja tad nijesam znao nikog ko je svirao udaraljke, pa me Dino upoznao sa Milanom Vujovićem. Ubrzo smo okupili više od deset ljudi: Vido Uskoković – bubanj, Milan Vujović – bubanj, Dino Kapetanović – rototamovi, Helmedin Mahmutović – đemba i tarabuka, i ja – konge, đembe, tarabuke i brdo nekih suški i udaraljki. Ostali članovi su se mijenjali od svirke do svirke. Svirali smo Dram Roots Reggae. Svirali smo mnogo puta, ali bih izdvojio dvije svirke. Jednom, kad smo u Čanju svirali 20 sati bez prestanka, a pošto nam je more bilo daleko svega tri metra, uskakali bi da se kupamo, dok ostatak benda svira. Druga svirka je na krovu TV Blue Moon – tada smo bili gosti Brčku u njegovoj emisiji. Čitava Podgorica nas je slušala.

MONITOR: Od početka si okrenut reggaeu. Šta je to što te natjeralo da se za njega odlučiš?
MAHMUTOVIĆ: Odlučiš se za reggae onda kad odlučiš da budeš srećan u svakom dahu. Reggae nosi sa sobom moćan ritam, ali u isto vrijeme daje ti slobodu da se boriš protiv Vavilona. A Vavilon nas uči da moramo živjeti brzim i pohlepnim životom, zato što im treba naša energija, da bi mogli da plaćamo poreze, da ratujemo, da služimo izvjesnim planovima koje ima za nas. Za Raste je on opasan neprijatelj i zbog toga su mu dali takvo ime i govore: „Čuvaj se Vavilona”.

MONITOR: Nakon Podgorice otišao si u Beograd i učestvovao u radu puno grupa.
MAHMUTOVIĆ: U stvari, u Beograd sam otišao na nekoliko dana da vidim kako tamo ljudi žive i kako gledaju na reggae, mada sam se zadržao punu godinu. Bio sam gost alternativnim bendovima kao perkusionista. Tad su Vladan i Joca počeli da okupljaju pravi veliki reggae bend, a ja sam bio treći član kao perkusionista i tako je nastala „Masta baste”. To je vrijeme kad smo Vladan i ja prvi put odsvirali moju pjesmu „Jedini Rastafer”. Svi su sa velikim osmjehom pjevali tu pjesmu, a poslije dvije godine sam je snimio u Podgorici kod Mihe Radonjića. Muziku su uradili Dadaman i Nataša Gilić. Ja sam tad prvi put stao ispred mikrofona. Poslije sam se opet vratio za Beograd, dok se ovdje pjesma uveliko vrćela po crnogorskim kafićima i radio stanicama.

MONITOR: Tek nakon što si snimio spot, pjesma je postala ultrapopularna, čak i u regionu?
MAHMUTOVIĆ: Najfascinantnije je što su Slovenci okačili spot na njihov reggae sajt, među 50 „naj reggae” spotova. Slovenija ima jaku reggae scenu i zato su odmah uslijedili pozivi za razne festivale. „Jedini rastafer” je hit na MTV, pa me i u Beogradu ljudi znaju prepoznati na ulici. Moram pomenuti i Boža Bulatovića koji svaki dan zavrti spot na ATV. Inače, kad sam snimio spot, uveče su ga pustili na dnevniku. Ja sam im rekao da ne donosim crnogorski reggae. Ja Crnu Goru grlim reggae muzikom, ja svoju domovinu vraćam domovini, jer ljubav je izvor.

MONITOR: Šta je sa nastupima uživo, u Crnoj Gori svakako ima publike za tvoje nastupe.
MAHMUTOVIĆ: Teško je naći iskrene ljude u neiskrenom vremenu, muzičare koji žele prenijeti poruku djeci naše djece. Do sad je probalo više od 50 ljudi da svira sa nama. Ali, većina njih nijesu mogli da ostanu u pozitivnim vibracijama od kladionica, kafića, mačkica… Zasad postoji nas pet, a čekamo još osam članova, pa da sjednemo u voz koji će nas voditi kroz Vavilon.

MONITOR: Imaš svoju čuvenu buregdžinicu, u kojoj lično praviš nadaleko čuvene bureke. Kako spajaš ta dva posla? Koliko pekar pomaže rege muzičaru i obratno?
MAHMUTOVIĆ: To je Bureggaedžinica, tako smo je nazvali. Ko je makar jednom došao kod nas, naučio je dvije stvari: ko je Bob Marley i što je dobar burek. Kad ne pišem pjesme, ja onda izmislim neki novi burek. Muzikom se bavim iz velike ljubavi. A da nije bureka, ne bi bilo ni reggaea. Većinu pjesama sam napisao na papiru za burek. Već dvadeset godina se družim sa tijestom i sa ljudima koji vole tijesto. Dosad smo napravili skoro tri miliona bureka. Tako da moje pjesme ne možete odvojiti od mojih djela.

MONITOR: Radiš i sa djecom, u jednom vrtiću kao animator. Kako se snalaziš u tom poslu?
MAHMUTOVIĆ: „Ništa nema ljepše, ništa nema slađe od onog kad se Fetah među đecu nađe”. Kad radim sa djecom, pustim njih da me nauče kako se oni igraju. Djeca ne brinu šta će biti sjutra i što je bilo juče – oni žele zabavu sad, ovdje i vječno da traje. Ja im u tome pomažem, jer su oni moje ogledalo. Mnogo puta im kažem da bi oni trebali da nauče njihove roditelje kako da se zabavljaju.

MONITOR: Tvoj brat od tetke je Sejdo Alijaj, jedan od ključnih urbanih likova CG devedesetih, član muzičko-pozorišne trupe „Mozak eliminator” i redakcije „Omladinskih Grafita”? Da li je i koliko uticao na tebe?
MAHMUTOVIĆ: Sejdo je devedesetih, bez skromnosti, uticao na čitav Balkan, a ne samo na mene, iako se ja ne bavim humorom. Sejdo je osnivač crnogorskog kulturnog podzemlja, mada su se „mnogi od njih poizvrćali na prvu krivinu”, kako on kaže. Ja samo pratim tragove onih koji su na Putu, u skladu sa svojom prirodom.

Željko MILOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo