Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Šta će biti s kućom

Objavljeno prije

na

Prošlo je deset dana kako su čelnici A2A, zvanično, obavijestili vladu o svom naumu da napuste Elektroprivredu a, po svoj prilici, i Crnu Goru. Izgledalo je kako su, manje-više svi, sa velikom pažnjom (do)čekali vijest da su Italijani aktivirali „put opciju” prema kojoj bi im Vlada, u narednih sedam godina, isplatila 250 miliona eura za nekih 42 odsto akcija EPCG koje su u njihovom vlasništvu.

A onda – ništa. Ni objašnjenja ni izvinjenja. Bez tuge i javno demonstrirane radosti. Samo ravnodušnost. I zaglušujuća tišina.

Izostalo je slavlje onih koji godinama apelauju da ugovor sa A2A treba raskinuti a EPCG vratiti u vlasništvo države. Privremeno – dok se ne pronađe novi, po mogućnosti odgovorniji i sposobniji kupac. Ili trajno – svojstveno shvatanju da kontrolu ključnih ekonomskih resursa ne treba ispuštati iz vlastitih (državnih) ruku.

Javno nijesu likovali ni najoštriji kritičari aranžmana sa A2A. Oni koji su od prvih najava partnerstva iz koristoljublja tadašnjih premijera Mila Đukanovića i Silvia Berluskonija bili protiv ugovora o djelimičnoj privatizaciji i dokapitalizaciji EPCG, iz 2009. godine. Ako ni zbog čega drugog a ono zato što je tenderska komisija predvođena Vujicom Lazovićem kao najbolje rangiranu prihvatila ponudu koja je po ekonomskim parametrima bila za najmanje 100 – 150 miliona eura slabija od konkurencije.

Presudni su, međutim, bili neki drugi kriterijumi. Pa su Italijani akcije EPCG počeli kupovati od manjinskih akcionara mjesecima prije formalizacije ugovora sa Đukanovićevom vladom. A Lazović nas do danas ubjeđuje kako je 8 veće od 11. Računajući kako će mu taj račun donijeti ambasadorsko mjesto.

Ne vidimo, na drugoj strani, da zbog raskida partnerstva između Vlade Crne Gore i komunalno-energetskog preduzeća opština Milano i Breša suze liju ni oni koji su od prvog do poslednjeg dana branili taj aranžman i mudrog vođu. Spremnog i sposobnog osobnog da novcem namijenjenim za dokapitalizaciju EPCG napuni prazne račune i sefove Prve banke. U kojoj je njegova familija najveći vlasnik.

Bilo bi naivno pomisliti kako su se preko noći opametili oni koji su u Pljevljima vidjeli već izgrađen drugi blok Termoelektrane; planirali kako potrošiti (ne investirati – jednostavno potrošiti) obećani profit od 300 miliona eura, maštali o milionima koje će donijeti struja iz novih elektrana na Morači i Komarnici, izvezena u Italiju podmorskim kablom. Ili makar onom njegovom polovinom čija je gradnja u toku.

Konačno, ne glaskaju se ni profesionalni sljedbenici crnogorske ekonomske škole koje je profesor Veselin Vukotić, glavni ideolog DPS-ove ekonomske tranzicije (provedene pod parolom „ne prodajemo preduzeća nego kupujemo investitore”) okupio pa, preko Vlade, preselio iz Tološa u Donju Goricu. Bilo bi zgodno od njih, takoreći iz prve ruke, saznati da li je za Crnu Goru dobro što će se naći u prilici da za 250 miliona kupi ono što je prije nepunu deceniju prodala za 450? Ili je za državu loše što je njena najvrjednija imovina, stvorena ljudskom rukom, izgubila skoro polovinu nekadašnje vrijednosti?

Mukla tišina pokriva i odgovor na pitanje šta za crnogorsku ekonomiju znači to što odavde bježi, prema zvaničnim podacima, najveći strani investitor koga smo namamili u procesu privatizacije. Znaju li u A2A da smo posatli članica NATO? Ili im je ipak važnije to što neznanje, bezakonje i sklonost ka ugradnji u poslove od javnog interesa sa kojima su se sreli sa ove strane Jadranskog mora, nadmašuje sve što su imali prilike da vide od Milana do Napulja.

U (po njih) najgorem raspletu, Italijani će odlaskom iz EPCG izgubiti možda i polovinu novca koji su ovdje donijeli. Mi, u najboljem slučaju, gubimo mnogo, mnogo više. I tu nije riječ samo o struji.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zdravlje i tvitovanje

Objavljeno prije

na

I prije korone u Crnoj Gori je konstatovan  pad sloboda, posebno medijskih. Nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, počela su  hapšenja zbog lažnih vjesti i širenja panike. A onda je došla korona. Policijski čas, spiskovi, vojska i tvitovi. Ako se obistine svjetske  zebnje da će posle pandemije mnoge zemlje biti manje demokratične, mi ćemo kad ovo prođe, biti – zdravi sužnji

Vlada je u nedjelju veče, nekih petnaestak minuta prije 19 sati, tvitnula i uvela nešto što običnim smrtnicima nedoljivo liči na policijski čas. Tek tako. Na tviter nalogu Vlade objavljeno je da se od 19 do 5 ujutru ne smije iz kuće. Radnim danima. Subotom od 13 do ponedjeljka u 5, takođe. „Uskoro ostale mjere“, najavili su. Kao da se radi o novoj sezoni turske sserije, a ne o uvođenju ozbiljnih restriktivnih mjera. I kao da svi  građani dan-noć čame na tviteru. Uskoro je objavljeno i da se zabranjuje okupljanje u privatnim stanovima. Šta god to značilo.

Posvećeni tviteraši koji su odmah vidjeli objavu, ostali su uskraćeni za raznorazna pitanja. Kao i ostali, koji su  o mjerama saznali iz medija. Recimo: kada počinju da važe te mjere? Da li da, ako si se našao na ulici u vrijeme tvita, odmah kreneš da trčiš kao manijak put stana, ili ćeš biti uhapšen? I šta, kukavče, ako si podstanar? Smiješ li sa familijom boraviti u tuđem stanu, koji plaćate, ali nemate prijavljen boravak. Hoće li vam  policija upadasti i hapsiti kao ilegalce?  Može li  se to čak i u ovako dibdus sređenoj državi. Tako, redom.

Pitanja su se narednih dana zakomplikovala. Da li se može uvesti policijski čas, a da se prethodno ne uvede vanredno stanje? Da li je Nacionalno koordinaciono tijelo, koje vedri i oblači Crnom Gorom, formirano u skladu sa ustavom i zakonom? Civilne organizacije i stručnjaci su djelimično razjasnili dileme, objasnivši da se sloboda kretanja može ograničiti u skladu sa Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, ali su pozvale Ustavni sud da se uključi u cijeli drugi niz dilema vezanih za primjenu najnovijih mjera i ostalih pravnih pitanja koja su ostala bez odgovora. Svi su primijetii i da je Vladino tvitovanje neprimjeren način komunikacije sa građanima. Ustavni sud se nije oglašavao. Možda nemaju tviter. Sigurno je: Vladine tvit mjere izazvale su novi val panike. Redove  na pumpama, u prodavnicama, gužve na ulicama. Socijalna distanca manja nego ikad.

Tvitovanje se nastavilo. I panika. U Izvještaju o sigurnosno obavještajnom djelovanju za vrijeme pandemije Covid -19, koji je ove nedjelje objavio Ifimes iz Ljubljane, navodi se da je Crna Gora skrivala broj zaraženih od korone, te lansirala lažne kontraobavještajne informacije o tome da joj je Srbija konfiskovala tri respiratora, želeći, navodno, da prikrije pravo stanje u kom se nalazi crnogorski zdravstveni sistem. Vlada je uzvratila tvitom. U kom stoji da je sve to – fejk njuz. Možda. No okument na koji se poziva Ifimes, u kom Crna Gora od NATO traži međunarodnu pomoć u cilju borbe protiv korone je autentičan. U njemu stoji da nam treba – 4000 peškira. Ako neko i nije bio u panici kad smo saznali da medicinske maske koje imaju djeca ministra zdravlja Kenana Hrapovića nemaju ljekari, sada sigurno jeste. A Vladino tvitovanje ne umiruje.

Još jedna Vladina mjera ove je nedjelje  izazvala pažnju.  Vlada je radi zaštite zdravlja građana angažovala Vojsku Crne Gore. U civilnom sektoru,  smatraju da je prije toga trebalo proglasiti vanredno stanje. Kako god, crnogorske ulice danas sliče više nego ikad na mnoge svjetske. Koje mirišu na manjak sloboda.

Zbog svega, osim brige šta ove mjere znače danas, jedno je važno pitanje otvoreno i kod nas, a i širom svijeta. Šta će se dogoditi sa slobodama nakon korone? Hoće li demokratija preživjeti ovaj virus?

U traganju za tim odgovorima, Crna Gora se opet našla u međunarodnim  analizama. Forin polis konstatuje bojazan da privremeno smanjenje sloboda može postati stalno. I da će, kada pandemija prođe, mnoge zemlje biti manje demokratične nego što su bile prije marta 2020.  Među  primjerima pada sloboda u doba korone, u tekstu se navodi i nedavna odluka Vlade Crne Gore da objavi imena svih onih koji su bili u izolaciji.

I prije korone u Crnoj Gori je konstatovan  pad sloboda, posebno medijskih. Nakon usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti, počela su  hapšenja zbog lažnih vjesti i širenja panike. Onda je, na plodno tlo, došla korona. Policijski čas, spiskovi, vojska, tvitovi. Ako se obistine svjetske zebnje da će posle pandemije mnoge zemlje biti manje demokratične, mi ćemo  ćemo, kad ovo prođe biti – zdravi sužnji.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

 

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Tri priče o bahatosti

Objavljeno prije

na

Proći će  korona. Poslije loma svjetskih dimenzija, ništa neće biti isto.  Danas polažemo testove hoćemo li kad  izađemo iz kuća, biti još poslušniji podanici a vlast još oholija. Ili ćemo pokazati da vrijeme samoizolacije nijesmo uzalud utrošili

 

Dok sije strah svijetom,  korona, nepogrešivo, pokazuje i boljke svakog društva u koje se useli. Kod nas je pokazala ovo – politička klasa oboljela od bahatosti, hronični manjak ljudskih prava, kritika nepoželjna, ozbiljan nedostatak solidarnosti i odgovornosti. Uz  dvodecenijski nedostatak odgovorne vlasti koja nas je lišila bolje opremljenog zdravstvenog sistema i životnog  standarda, između ostalog.

Tri ovonedeljne priče o koroni, u stvari su priče o našim društvenim boljkama. Prva je ona o ministru zdravlja Kenanu Hrapoviću. Nakon što je objavljena forografija njegove djece koja se selfiraju na društvenim mrežama sa najboljim medicinskim maskama, o kojima ovdašnji zdravstveni radnici mogu da sanjaju, ministar ne samo da se nije izvinio, ili ne daj bože podnio ostavku, nego se – naljutio. Zbog kritike i kršenja prava na privatnost njegove djece.

Ministar se izbrecao na Sindikat doktora. Koji je u otvorenom pismu premijeru Markoviću konstatovao da se  „u ovakvoj situaciji gdje pojedini ljekari nemaju čak ni hirurške maske, da ne govorimo o maskama sa P2/P3 nivoom zaštite, djeca ministra Hrapovića slikaju sa istima i koriste ih za zabavu”. Optužio ih je da skupljaju političke poene u doba korone, a potom se pokušao opravdati pričom da mu supruga radi u zubarskoj ordinaciji, i da zato kod kuće imaju maske, a da su djeca dizala  svijest javnosti o važnosti mjera zaštite protiv korone.  Ono, uspjeli su da podignu svijest, ali o tome koliko je ovo društvo – društvo nejednakih. U kom je normalno da u ministarskoj kući ima viška  najboljih maski, za zajebanciju po društvenim mrežama, dok ih u apotekama i zdravstvenim ustanovama – nema.  Hrapović je digao i svijest o tome da naši ministri hronično pate od nedostatka odgovornosti, empatije, i da nema toga doba u kom bi podnijeli ostavku. Ni prihvatili kritiku.

Premijer je u odgovoru Sindikatu doktora koristio malo prikladniji jezik. Poručio je isto – nije vrijeme za kritiku nadležnih. O tome ćemo kad mine korona. Nije bilo davno kad virusa nije bilo, a bilo je isto: bez kritike, molim. Tek, priča se završila. Hrapović je i dalje ministar, ljekari i dalje nemaju maske, ministrova djeca imaju, a kritički glasovi su i dalje nepoželjni.  Srećom, uvijek ima i onih u zdravstvu koji će javno da pohvale Vladu. Jevto Eraković,  direktor Kiničkog centra, na primjer. Zapeta puška.

Druga priča.  Dok se ministar zdravstva borio za sopstvenu i privatnost svoje zaigrane djece, ni on,  ni Vlada nijesu pokazali razumijevanje za pravo na privatnost potencijalno oboljelih od korone. Vlada je objavila spisak onih kojima je određena mjera samoizolacije, kršeći tako njihovo  pravo na privatnost. Izlažući ih neprijatnostima svih onih ilija čvorovića u našem društvu. U kojima ne oskudijevamo.  Premijer je objasnio: procijenili su da je pravo na zdravlje građana preče od prava na privatnost. Dobro, izuzev ministra Hrapovića i njegovih. Ni ovoga puta kritika civilnih organizacija i pojedinih medija nije bila dobro došla.

Na testu, nije pala samo Vlada. Pali su i oni koji su kršili mjere samoizolacije, dovodeći tako brojne ljude u opasnost. Ni njih nije malo. Vlada je, recimo, morala uvesti mjeru da se vjerski obredi ne smiju više služiti, jer popovi nikako nijesu odustajali od njih. Ni od metalne kašike koja se u doba korone gura vjernicima u usta.

Živahno nam je i političko poltronstvo. Izolacija je, Andrija Mandić ne može u Beograd, al se može u pismu zahvaljivati “predsjedniku Vučiću”, što nas hrani. I molio da nastavi. Za kontinuitet imamo i mladog Vladimira Dajkovića, koji je takođe pisao Vučiću. Kad poraste, biće Mandić.

Treća priča je o sudbini porodice Đurišić iz podgoričkog naselja Zabjelo.  Po ko zna koji put, evo i u doba korone, policija je pokušala da ukloni  barikade  te porodice koja tako  godinama štiti imovinu koja je pod sporom. Iako spor nije okončan, policija je, ne zna se na osnovu čega, i po čijem nalogu, krenula u akciju i na kraju uhapsila članove porodice Đurišić, među njima i trudnicu, optuživši ih uz sve i za ugrožavanje javnog zdravlja. Skup od petnaestak policajaca, koji ne drže socijalnu distancu, valjda nikog ne ugrožava. Kao ni hapšenje mimo zakona.

Proći će  korona. Poslije loma svjetskih dimenzija, ništa neće biti isto.  Danas polažemo testove hoćemo li kad  izađemo iz kuća, biti još poslušniji podanici a vlast još oholija. Ili ćemo pokazati da vrijeme samoizolacije nijesmo uzalud utrošili.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Solidarnost liječi 

Objavljeno prije

na

Vlast nije  brinula za zdravstvo, zbog čega danas imamo toliko malo kreveta, medicinske opreme, respiratora. I ljekara. Korona je i njih na to podsjetila, pa su poslušali struku i uveli preventivne mjere. Građani najviše  mogu da pomognu  zdravstvu da se izbori sa koronom. Solidarnost liječi. I ugrožene virusom, i razoreno društvo

 

Stigla je korona. Znali smo da hoće. Ipak, čim je objavljeno da su dvije osobe zaražene, i to potvrđeno sa zvaničnih adresa, društvenim mrežama krenule su horde „korona policajaca“ , koji su odmah znali ko su zaražene osobe,i kuda su se sve šetale. Prošao je tek koji sat od objave da je i Crna Gora zabilježila prve slučajeve korona virusa, a već je ta a brojna  internet vojska, spremna da razapinje i kažnjava dvije oboljele žene. Kao da je bilo moguće da se virus uopšte ne pojavi. I kao da su ti prvi registrovani pošli  u bijeli svijet, da   namjerno  zarade virus  i ugroze sve nas. Ni trunke brige o tome kako im je, kako su njihove porodice, hoće li dobro podnijeti virus koji je uplašio svijet.  Internet vojska natjerala je, konačno, supruga jedne od oboljelih da se obrati javnosti, i „opravda“ se. Kao da je kriv.

Prethodno, nakon što je Vlada uvela mjere socijalne distance, i zatvorila škole, gledali smo viojske pomamljenih kupaca brašna, ulja, toalet papira i sredstava za dezinfekciju kako pustoše prodavnice i apoteke, kao da je sudnji dan, ne obazirući se  hoće li ostalima ostati i ono osnovno za sjutra. Da li će i oni imati čime da dezinfikuju ruke.

Tu su i oni sa druge strane štapa, oni odlučni da ignorišu situaciju, da se ljube i rukuju i kad se odmičeš, i ismijavaju tuđu brigu za zdravlje. Pa ugostitelji koji su, bez obzira na zabranu, otvorili e kafane.

Mnoštvo je slika koje govore jedno –  svako za sebe. Da se ja spasim, pa drugom kako bude.

Baš je ta logika pomogla da virus napravi veću štetu u mnogim  zemljama. Dok se širom svijeta testira na koronu, korona testira cijeli svijet. Neke od evropskih zemalja, poput Njemačke, zaustavile su izvoz medicinskog materijala, kad je Italiji bio najpotrebniji. Kad se na našem parčetu Evrope, pojavio virus, desilo se isto. Srbija je obustavila izvoz osnovnih životnih namirnica i dezinfekcionih sredstava. Uz zabrane izvoza iz evropskih zemalja, to bi i ovdje mogao biti problem u borbi sa korona virusom. Zemlja sa pedesetak respiratora, u kojoj maski  nema u apotekama, zemlja u kojoj maske nemaju ni zdravstveni radnici, jedino i može da računa na solidarnost.

Vlada je preduzela mjere prevencije, kao jedinu mjeru za spas. Kad se virus proširi ionako bolesnim zdravstvenim sistemom, malo šta može da se uradi. Tek ćemo vidjeti hoće li se preduzeti mjere da se oporave oni koje će Vladine mjere ekonomski ugroziti.

Istovremeno, kao da se zaboravlja, da su najbolje mjere širom svijeta preduzete zbog korone, preduzete baš da bi se spasili oni ranjivi. Stari, osobe  sa hroničnim oboljenjima… Suština svih valjanih mjera je – solidarnost. Socijalna distanca ne znači –  uzeću stotinu kila brašna, i praviti,  zatvoren u kući,  priganice do kraja krize, dok mnogi stari i bolesni,  čekaju u redovima, u kojima mogu da dobiju koronu, za osnovne namirnice.  Socijalna distanca  znači – suzdržavaću se da bi sačuvao sebe od drugih, i druge od sebe.

Danima slušamo apele ljekara građanima da se pridržavaju mjera i zbog njih. Da bi zdravstveni sistem mogao da funkcioniše. Da bi ljekari mogli da  sačuvaju nečije najbliže.

Ova vlast nije brinula za zdravstvo. Zbog toga danas imamo toliko malo kreveta, medicinske opreme, respiratora. I ljekara. Korona je i vlastodržce na to podsjetila. Svjedočimo trenucima, da predstavnici vlasti bez pogovora prihvataju odluke Instituta, i uvode mjere znajući da nam je zdravstveni sistem ranjiv. Znamo i mi to. Još kako.  Dok su moćnici svoje zdravstvene nevolje rješavali u inostranstvu, većina građana je mjesecima ovdje čekala preglede.  Znaju oni koji decenijama upravljaju ovom zemljom  kako su opremljene naše bolnice. Danas, dok se epidemija širi,  crnogorski građani najviše mogu da pomognu ljekarima i medicinskom osoblju da se izbore sa koronom. I sebi. Solidarnost liječi. I ugrožene virusom, i razoreno društvo.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo