Povežite se sa nama

PARALELE

Šta je htio Ante Marković?

Objavljeno prije

na

Kada je u martu 1989. preuzeo poziciju predsjednika SIV-a (savezne vlade) Ante Marković se suočio sa teškom situacijom. Jugoslavija se raspadala, nacionalizam je bujao, a ekonomija među najgorima u Evropi. Imala je jednu od najvećih inflacija i najnižih produktivnosti. I SIV pod predsjedništvom Branka Mikulića je uvidio da se u ekonomiji mora učiniti radikalan potez, ali je tek Marković pokazao odlučnost da to učini. Uočio je da je komunističkoj iluziji došao kraj i da ekonomiju mora prilagoditi zakonima tržišta.

Krenuo je u tranziciju. Od marta do decembra 1989. godine SIV je predložio a savezna Skupština usvojila niz reformskih zakona. Omogućeno je otvaranje tržišta novca, kapitala i radne snage. Sprovedena je deregulacija i u oktobru 1989. godine oko 90 odsto uvoza je liberalizovano. Marković je znao da će tranzicija donijeti i negativne efekte. Smatrao je da će zbog liberalizacije oko 20 odsto radne snage ostati bez posla, ali da će njegova vlada uraditi kvalitetan socijalni program. Za to i za nove investicije bila je neophodna pomoć najvećih svjetskih kreditora i političkih faktora. Zbog toga je početkom oktobra 1989. posjetioSAD. Partnerima je objasnio da je cilj njegove vlade deregulacija tržišta, pluralizam vlasništva, zaštita čovjekove ličnosti i sloboda. Od predsjednika Buša je tražio da podstakne američke investitore da ulažu u Jugoslaviju, što je Buš podržao. Pregovarači iz MMF-a su insistirali na sprovođenju antiinflatornog programa, strukturnom ekonomskom prilagođavanju, zaustavljanju javne potrošnje i održavanju realnog kursa dinara i realnih kamatnih stopa. MMF je obećao da će, ukoliko se sprovedu ove reforme, odobriti kredit Jugoslaviji. Ohrabren rezultatima, Marković je 18. decembra 1989. Skupštini Jugoslavije podnio ekspoze u kojem je naveo pravce ekonomske i političke reforme i mehanizme kojima će to ostvariti. Ukazao je da je došao kraj društvenom vlasništvu, da se otvara proces privatizacije i da strani investitori imaju jednake uslove kao i domaći preduzetnici. Izvršena je denominacija dinara od tadašnjih 10.000 na 1 konvertibilni dinar, ili 7 konvertibilnih dinara za 1 DM. Marković je izjavio da će stroga monetarna politika uravnotežiti federalni budžet koji je u BDP-u Jugoslavije učestvovao sa svega 7,5 odsto, dok je u 1988. godini iznosio 11,7 odsto BDP-a. Marković je izgrađivao efikasnu i minimalnu saveznu državu, posvećenu privrednoj efikasnosti i jedinstvu jugoslovenskog tržišta. Predložio je da se prihodi Federacije svedu na carine i porez na promet čime bi se prekinulo sa praksom da se budžet finansira doprinosom republika i pokrajina. To je obezbjeđivalo veću samostalnost republika i pokrajina. Za pomoć nerazvijenim republikama, Kosovu i područjima koja su privredno nerazvijena i natprosječno zadužena prema inostranstvu predvidio je pomoć od 995 miliona dolara. Predložio je da se u federalnom budžetu za prvu godinu reforme obezbijedi 100 miliona dolara za socijalnu sigurnost radnika koji ostanu bez posla, otvaranje novih radnih mjesta, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, i oko 50 miliona dolara za provođenje programa za zaštitu socijalno ugroženog stanovništva. Marković je smatrao da mu treba 4-5 godina za realizaciju ovog programa i da će njegove dobrobiti osjetiti svi. Zbog toga je naveo da je cilj tržišne ekonomije i demokratske države izgradnja novog tipa socijalističkog društva. Najveće čudo je bilo to što je samo mjesec dana nakon usvajanja, reforma počela da daje rezultate. Sivo devizno tržište je uništeno i za samo tri sedmice devizne rezerve Jugoslavije su povećane za 800 miliona dolara. U Vašingtonu su 28. februara Jugoslavija i Svjetska banka potpisale ugovor kojim je Svjetska banka odobrila Jugoslaviji kredit od 400 miliona dolara, namijenjen novom investicionom ciklusu i prestrukturiranju spoljnog duga. Sa stranim partnerima je sklopljeno 555 ugovora, vrijednih oko 600 milionanjemačkih maraka. U martu 1990. godine Marković je najavio stvaranje agencija za mala i srednja preduzeća i preduzetništvo u okviru kojih će se odvijati prestrukturiranje privrede, potom osnivanje konsalting istraživačkih, inženjerskih i finansijsko-bankarskih institucija. Do sredine marta 1990. godine u Jugoslaviji je 292.000 privatnika formiralo svoja preduzeća. Marković je bila neophodna politička podrška i stabilna Jugoslavija. U Jugoslaviju je vjerovao iako je sve ukazivalo na to da je ona došla do kraja. Apelovao je na političare da se okanu nacionalizma i da gledaju u budućnost. Na kraju svog ekspozea u Skupštini je izjavio: „Danas su, čitavi regioni – čija je povijest bogata međusobnim ratovima i razaranjima – u zajednici bogatih i civiliziranih naroda koji se ne odriču svoje povijesti i svojih posebnosti, ali žive zajedno, zajednički okrenuti budućnosti, prednostima ekonomskog povezivanja i kulturnog prožimanja. Zar mi to isto nijesmo učinili 1941. godine u zajedničkoj borbi za goli život, za punu nacionalnu ravnopravnost? Treba li da vratimo kotač povijesti nazad i da platimo cijenu koju smo već platili?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Evropi… Usmjerimo se zato na izgradnju društva u kom će građanin imati sva prava primjerena suvremenom demokratskom društvu zajednici ravnopravnih naroda u kojoj nijedan od njih neće tražiti primat zbog historijskih, ekonomskih, ili kulturnih ili bilo kojih drugIh razloga, kako bi svaki građanin u bilo kom dijelu zemlje imao osjećaj punopravnog građanina, jednako poštovan u svom ljudskom i nacionalnom identitetu”. Na ovaj apel se niko nije odazvao, a u januaru 1990. na 14. kongresu raspao se SKJ. Marković ni tada nije vjerovao da je kraj. Pred delegatima kongresa je izjavio: „Bez obzira što se ovdje dogodilo, mi idemo dalje. Privreda mora dobiti samostalnost i tu politika nema više šta da traži. Jugoslavija će funkcionisati i dalje”. Pošto je uvidio da sa takvim političarima neće puno postići odlučio je da formira političku stranku i da na izborima od građana dobije podršku. Sa istomišljenicima iz SIV-a održao je na Kozari 29. jula 1990. godine osnivački skup Saveza reformskih snaga Jugoslavije. Marković je naveo da Jugoslavija u privrednom smislu nikada nije stajala bolje, ali da treba još dosta rada i demokratije kako bi se nesposobni skinuli sa upravljačkih mjesta. Izjavio je: „Nije bitno da li će negdje pobijediti jedna ili druga stranka, već da se naš sistem reformi ne može dovoditi u pitanje. Razgovarali smo sa svim republičkim rukovodstvima, kazali im: ako nijeste za Jugoslaviju, recite to da se ne mučimo. Svi su rekli da su za Jugoslaviju”. Marković je zakasnio na izbore u Hrvatskoj i Sloveniji, dok je izbore izgubio u ostalim republikama. Uzalud je bilo to što je njegov program doveo do poboljšanja standarda. Građani su glasali za mračne ideologije umjesto za evropski program. Za to ni danas nema racionalnog objašnjenja. Marković je htio da uvede evropske vrijednosti. Zbog toga su ga 1990. godine udruženi komunisti i četnici u Crnoj Gori nazvali ustašom.

 

Dragutin PAPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MALTA MALA, A KRIMINAL I KORUPCIJA OGROMNI: A patriotizam vrišti  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Malte Džozef Muskat je uspio tokom dva mandata transformisati Maltu u zemlju naširoko poznatu po kriminalu, korupciji, nepotizmu i gušenju medija. Takav, bio je rado viđen gost i poslovni partner vlastima u Crnoj Gori. Više mu ne cvjetaju ruže. Malta je članica EU,  i on je pod velikim  međunarodnim pritiskom

 

Nedavni međunarodni pristisak na premijera Malte Džozefa Muskata da se konačno počne rješavati slučaj ubijene istraživačke novinarke Dafne Karuane Galicije,  kao i problemi koje je istraživala,  izazvao je pravu političku buru na malenom mediteranskom ostrvu od nepunih 490 hiljada stanovnika na površini od svega 318km2. Do skora smatran nedodorljivim,  on je uspio  tokom dva mandata transformisati Maltu u zemlju naširoko poznatu po kriminalu, korupciji, nepotizmu i gušenju medija. Ovaj 45-ogodišnjak je došao na čelo Laburističke (Radničke) partije 2008., četiri godine nakon ulaska Malte u EU. Isticao se kao progresivan, liberalan političar koji se zalagao za ukidanje biznis barijera i svega što stoji na putu napretka Malte u sklopu evropske porodice. Zalagao se i za liberalizaciju društva u malenoj, plemenski povezanoj konzervativnoj katoličkoj zemlji i za priznanje istopolnih brakova što će se i desiti u njegovom drugom mandatu. Na parlamentarnim izborima 2013. njegovi laburisti su na valu velikih obećanja osvojili nadmoćnih 54 posto glasova i on je postao premijer.

Jedan od noviteta njegove politike je bio uveđenje programa ekonomskog državljanstva za strance koji investiraju od 650 hiljada do milion eura u Maltu. Ubrzo se pokazalo da se kriteriji za malteško državljanstvo  svode na količinu novca koju je trebalo uplatiti u posebni fond. Malta je kroz taj program prihodovala preko 600 miliona eura od kojih je dio iskorišten za eliminaciju budžetskog deficita. Njegova vlada postala je meta brojnih kritika jer su mnogi kriminalci i sumnjivi likovi iz Rusije, Azerbejdžana i drugih azijskih zemalja postali malteški i EU državljani. Muskat je na silne kritike odgovorio tako što je njegova vlada prestala objavljivati godišnje podatke o novim državljanima putem investicija i proglasila ih tajnim pozivajući se na evropski zakon o zaštiti podataka ličnosti. Tako su širom otvorena  vrata sumnjivim investitorima iz čitavog svijeta.

Drugi veliki,  lišen transparentnosti, projekat je bio prijelaz sa fosilnih goriva na LNG tečni gas i novu gasnu elektranu vrijednu 450 miliona eura. Malta je  potpisala sporazum sa azerbejdžanskim SOCAR-om (takođe prisutnim u našoj zemlji, prvenstveno kroz projekat Porto Novi). Obavezala se , uz dopuštenje Evropske Komisije, da sav tečni gas kupuje od Azerbejdžena. Kasnije su procurili detalji da se Malta obavezala da plaća fiksnu cijenu i do dva puta veću od tržišne.  Istraživačka novinarka Dafne Galicija napala je vladu za prikrivanje detalja ugovora i očiglednu korupciju.  Za direktora državne energetske kompanije Elektrogas pod čijim okriljem je izgrađena nova elektrana na jugu ostrva je postavljen Jorgen Fenek,  tajkun, jedan od najbogatijih Maltežana sa velikim iskustvom u  vođenju kazina ali nikakvim u energetici. Protežirali su ga tadašnji ministar energetike Konrad Mizi i Kit Šembri- šef kabineta predsjednika vlade, koji su i omogućili sklapanje takvog ugovora sa “prijateljima iz Azerbejdžana”.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Revolveri u naoružanju crnogorske vojske

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je bajonet itekako bio popularan početkom XX vijeka u vježbama za blisku borbu, crnogorski vojnici nijesu voljeli da se puno oslanjaju na njega jer im je smetao pri ciljanju. Zbog toga je u vojnim krugovima crnogorske vojske odlučeno da je za blisku borbu najbolje koristiti revolver. Time se računalo da jedan dobar strijelac može da savlada pet do sedam neprijatelja u borbi prsa u prsa. Mnogi izvještaji, naročito oni iz Drugoga balkanskoga rata kazuju nam da su Crnogorci upravo zbog toga bili izuzetno opasni u jurišima kad se približe neprijatelju, što su dobro ośetili bugarski vojnici. (više…)

Komentari

nastavi čitati

PARALELE

Njegoš na ratištu devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

O upotrebi velikog pjesnika u različite svrhe do sada je puno napisano. No, posebno zanimljivom čini se njegova epizoda u toku „rata za mir”. Slijepo slijedeći instrukcije Slobodana Miloševića, crnogorska vlast uzela je aktivnog učešća u raspadu Jugoslavije. Ljeta 1991. godine sprovedena je mobilizacija rezervnoga sastava JNA u Crnoj Gori, koja je septembra mjeseca raspoređena po istočnoj Hercegovini i okolini Dubrovnika. (više…)

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo