Gledajući početak prenosa Grand Slema Otvorenog prvenstva SAD u tenisu, posegnuh rukom u ovu moju kožnu duhankesu da izvadim duhan, lulu, kremen, trud i ognjilo, i napipah jedan veoma stari smotuljak. Rotulus pergamenta, pravi palimpsest: ono što se jednom na njemu upisalo, više se ne briše. Ako se i ostruže, pa se nešto drugo preko prvog teksta napiše, – opet se može vratiti onaj ostrugani tekst. Upio se u teksturu pergamenta sjećanja i uz kap rastvora sačinjenog od tihe reminiscencije, čudom izroni iz zaborava i ukaze se. Priču koja se meni ukazala, upisao je davnih dana u taj pergament jedan momak koji je imao neobičnu teoriju. Izveo on na korzo jednog veoma zabrinutog prijatelja, kome su kola krenula nizbrdo tako da je u dubokoj depresiji već ozbiljno razmišljao i o samoubistvu, pa kada su poslije nekoliko krugova sjeli da popiju piće, kaže mu da ništa ne brine jer će se sve stvari uskoro srediti same od sebe, i to bolje nego što on može i zamisliti.
Dok smo šetali, tri cure su te tako koketno gledale da tu promašaja nema! Žene vide što niko ne vidi. Odloži ti to svoje samoubistvo na moju riječ jedno desetak dana, pa ćeš se i sam čuditi! – objasni zbunjenom očajniku. I bi kako čovjek reče.
Desilo se da je drugi naš prijatelj naslijedio veliku kuću sa imanjem, uz značajnu svotu na žiro računu. Časti nas on u onoj istoj kafani na korzu, veseo, da veseliji ne može biti. Kad će iznebuha, onaj momak sa teorijom o ženama koje vide nešto što niko ne vidi: Nemoj se mnogo veseliti. Ništa ti od nasljedstva nećeš vidjeti! Za cijelo vrijeme što ovdje sjedimo ni jedna te cura nije čestito pogledala! I opet, tako bi. Testament je bio osporen i kasnije potpuno oboren.
Žene vide što niko ne vidi – tvrdio je naš prijatelj – a niko ne zna šta to one vide! Ja bih se kladio kad bi žene na ulici zapazile i flertovale sa čovjekom koji dobije dijagnozu najgore boleštine i prognozu da mu preostaje još mjesec dana života, pokazalo bi se da je dijagnoza pogrešna; da čovjeka postave za direktora, da dobije džek pot, da ga izaberu za predsjednika – krunu da mu stave na glavu i da ga proglase za kralja! – neka prođe inkognito ulicom pa će znati: ako ga žene ne gledaju, mrka kapa, ništa od svega toga neće biti. I na vješala da vode nekoga, a žene da mu dobacuju vatrene poglede – znajte, prekinuće se uže, ja vam jemac! Muškarci vide samo kroz haljinu. Žene vide preko brda.
I tako, dok smo u kafani Kod Duleta gledali finalni meč Federer: del Potro, od sinoć do noćas, – što bi se reklo, do u sitne sate; tri sam lule palio za tih pet sati! – ja sam, sjetivši se ove pričice, odmah presudio da će favorit Federer izgubiti. I kada je dobio prvi set igrajući vanzemaljski tenis, opet sam još uvjerenije tvrdio da će izgubiti meč. Pa i kada je u četvrtom setu Federer poveo 6:5, pri rezultatu 2:1 u setovima za njega, dakle samo na gem od konačne pobjede, opet sam nasuprot cijeloj rasanjenoj i prepunoj kafani tvrdio da Federer sigurno gubi. Samo sam ja zapazio da se njegova žena Mirka Federer, ni za trenutak ne može osloboditi zebnje. Dok su svi njegovi navijači, trener, pa i rođeni otac Rodžera Federera skakali na noge i aplaudirali sigurni u pobjedu, ne sluteći kraj, njegova žena je taj kraj vidjela; grizla je usne, uzdisala, spuštala pogled. Takva je bila od samog početka meča. Eto, ja sam to zapazio, i zato sam znao. Ne mogu žene pogriješiti. Nisam mogao da vidim ono što žene vide, ali sam mogao vidjeti da ona vidi ishod, i da taj ishod nije povoljan za njenog muža.
Dečki, ako strijepite jer ste u nekoj krupnoj kaši, ili gajite veliku nadu u skoru budućnost, prošetajte ulicom! Ako vam neka cura ili žena dobaci koketan osmjeh ili sanjiv pogled – nakrivite kapu. Ako vas ni jedna ne pogleda – nadajte se da nije najgore. I ne pitajte se šta to žene vide dok nas gledaju, ni šta to ne žele vidjeti kad nas ne gledaju!
Ferid MUHIĆ
Izdvojeno3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno3 sedmice
INTERVJU4 sedmice
DUHANKESA3 sedmice
FOKUS2 sedmice