Povežite se sa nama

FOKUS

Šta zna Milo

Objavljeno prije

na

milo

Predsjednik DPS-a Milo Đukanović nedavno je još jednom ponovio kako je ugovor o privatizaciji Kombinata aluminijuma, ,,zaključen sa ruskim partnerom” 2005. godine, bio ,,zakonit i javan”. Za promjenu, nekadašnji premijer je makar prestao da hvali posao o kome su on i njegovi saradnici iz izvršne vlasti do skora govorili kao o podvigu vrijednom ordenja i nagrada. ,,Savjetovali su nam da samo za jedan dolar prodamo KAP, a sada im nije dobar posao sa Rusalom iako dobijamo stotine miliona”, hvalisao se tadašnji predsjednik Tenderske komisije za privatizaciju KAP-a Branimir Gvozdenović nakon što su kupci ušli u Kombinat. Sada ga nema da objasni gdje su nestale te stotine miliona koje su navodno ugovorili on i njegov partijski šef. Ili je novac stigao – kao što tvrde zvaničnici Rusala i ruskih vlasti – ali ga mi ne vidimo pošto ga tražimo na pogrešnoj adresi: u Kombinatu i(li) u državnom budžetu.

Umjesto valjanog objašnjenja Đukanović nas ponovo podučava, ocjenjujući kako je Vlada Igora Lukšića ,,povukla najbolje moguće poteze” kada je riješila da, sedam godina nakon privatizacije, vrati KAP u državno vlasništvo. Preuzimajući, ujedno, i dugove preduzeća prema bankama, dobavljačima, radnicima…

,,KAP treba sačuvati, pažljivo odnjegovati i pametnom politikom doprinijeti njegovoj održivosti”, kaže čovjek čije postupke vezane za nekada najveću crnogorsku kompaniju saradnici i prijatelji pravdaju neznanjem, a politički oponenti korupcijom. Ko je od njih u pravu?

Odgovor na ovo pitanje postaje mnogo jasniji ako se podsjetimo kako je Milo Đukanović kao predsjednik Vlade, države i vladajuće partije krojio sudbinu Kombinata aluminijuma.

Nekadašnji vladin savjetnik za privatizaciju KAP-a, Francuska komercijalna banka (CCF), izradila je Privatizacionu strategiju koju je Vlada Filipa Vujanovića usvojila u junu 1998. godine. Francuzi su, u dogovoru sa Vladom Crne Gore, pripremili i poslali Informativni memorandum na adrese 21. potencijalnog strateškog investitora. Milo Đukanović, međutim, odlučuje da odgodi privatizaciju. „Svi znamo da je KAP veoma opterećen inostranim i domaćim zaduženjima, tako da bi nam u ovom trenutku vjerovatno najmanje odgovaralo da ga prodamo”, kazao je on u septembru 1998. godine, predstavljajući svoj plan za spašavanje Kombinata: ,,Kroz ugovor o menadžmentu u nekoliko narednih godina pokušaćemo da stabilizujemo poslovanje KAP-a, čime bi se obezbijedilo njegovo maksimalno moguće razduženje. Time bismo povećali tržišnu vrijednost KAP-a, nakon čega bi uslijedila njegova prodaja putem tendera.”

Premijer Vujanović je, podrazumijeva se, bespogovorno izvršio postavljeno naređenje. Privatizacija KAP-a odgođena je na neodređeno vrijeme. Izostao je čak i najavljivani tender za izbor kompanije koja će upravljati KAP-om. Umjesto toga pristupilo se direktnim pregovorima i Ugovor o upravljanju je potpisan sa švajcarskom kompanijom Glenkor. Do danas je ostala nepoznanica ko je i zašto odlučio da KAP povjeri kompaniji čija je glavna preporuka bila dobra saradnja sa Vektrom, preduzećem kojim zvanično gazduje Dragan Brković, i onim dijelom DPS-a koji je protežirao tu kompaniju. Vlada, prema tvrdnji tadašnjeg potpredsjednika Žarka Rakčevića, nikada nije dala formalno odobrenje za taj ugovor. ,,Izrazili smo neslaganje (Rakčević govori o SDP-u), ali nije bilo razumijevanja najodgovornijih u DPS-u. Ugovor je već bio sklopljen, daleko od očiju javnosti”.

Umjesto da se smanjuju, dugovi Kombinata su rasli, a Glenkor je postao ekskluzivni kupac aluminijskih ingota iz Crne Gore. Po cijenama nižim i do 100 dolara za tonu od onih po kojima se trgovalo na berzi. Potom bi Glenkor kupljene ingote pretopio u aluminijske trupce (posao koji je bez problema mogao da se radi i u KAP-u) i tako zarađivao dodatnih 200 dolara po toni metala. I dok su oni ubirali ekstraprofit, Kombinat je gomilao dugove.

Nakon povratka na funkciju predsjednika Vlade Milo Đukanović 2004. godine, ipak, odlučuje da proda KAP. Nije ga smelo ni to što su dugovi kompanije u tom trenutku bili mnogo veći nego 1998. Stručnjaci se ponovo protive takvoj odluci. I ponovo uzalud. Sada Đukanović kaže kako ,,ne vidi čvrstu vezu” između priče o dugovima KAP-a i njegove privatizacije. To je njegov odgovor na pitanje da li planiranu privatizaciju treba obustaviti dok se ne utvrde stvarna dugovanja i njihova struktura (pominju se iznosi od 240 do 270 miliona dolara duga od čega skoro polovina otpada na Glenkor, Vektru i Standard banku). Konačno, Đukanović tvrdi da on nema nikakve veze se Ugovorom o menadžmentu koji je šest godina ranije potpisan sa Glenkorom. On je u to vrijeme, podsjeća, bio predsjednik Crne Gora, a taj posao je vodila – Vlada. I Filip Vujanović ćuti.

A Đukanovićev DPS nudi „kompromis”: zainteresovani imaju pravo da organizuju javnu raspravu, ali ono što će se tamo čuti ne obavezuje Vladu ni na koji način. Premijer nije prisustvovao ni jednom od četiri održana panela tokom rasprave o Nacrtu strategije privatizacije KAP-a. Mjesto toga, poručio je da je Vlada na izborima dobila pravo da ekonomsku politiku kreira po svom nahođenju. I da će tako i ostati.

Đukanovića i njegove saradnike nije pokolebalo ni ono što im je u oktobru 2004. godine na Svetom Stefanu predočio poznati ekonomista Džefri Saks. ,,Ako investitor za Kombinat može da plaća punu cijenu struje, kao i punu ekološku cijenu, tada KAP treba prodati”, objašnjava Đukanoviću i Veselinu Vukotiću nekadašnji zagovornik bespogovorne privatizacije, podučen katastrofom koju je ta politike donijela Rusiji, ,,Ipak, ako investitor ne može da plati punu cijenu, to je kraj igre, i tada problem nije više privatizacija, modernizacija i očuvanje aluminijske industrije, koliko je to problem njenog gašenja, i toga šta treba da se uradi u sljedećih 20 godina za sektor koji više ne proizvodi”.

Po svoj prilici ta nas priče tek čeka u narednih 20 – 30 godina. Uglavnom, novi vlasnici preuzeli su KAP 1. decembra 2005. godine, nakon skoro godinu dana pregovora sa predstavnicima Tenderske komisije. Crnogorski zvaničnici saopštavaju da je kupoprodajnim ugovorom obezbijeđen strateški partner spreman da investira u modernizaciju i razvoj. Danas znamo koliko je to bila istina.

Uskoro počinju i prva trvenja između crnogorskih vlasti i novih vlasnika KAP-a. Po pravilu, Đukanović je ili ćutao ili držao stranu CEAC-a, odnosno En plus grupe.

,,En plus grupa razočarana je odlukom crnogorskih vlasti da obustave privatizaciju pljevaljske Termoelektrane i Rudnika uglja”, saopštio je 2008. tadašnji predsjednik Borda direktora KAP-a i Boksita Kaha Avalijani. Jednako razočarani, što nijesu krili, bili su i Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović.

Danas samo možemo da razmišljamo o razmjerama ekonomske katastrofe koja bi pogodila Crnu Goru da je njihov naum realizovan, pa da se sada i Termoelektranom i Rudnikom uglja u Pljevljima gazduje po principima koje su uz viski pogodili Oleg Deripaska i Milo Đukanović, a po kojima su uništeni Rudnici boksita i KAP.

,,Potpuno smo sigurni da smo KAP prodali pravom partneru”, tvrdio je, u julu 2005. Gvozdenović. Prošle nedjelje Đukanović kaže da je KAP, ipak, kupio samo ,,najbolji zainteresovani kupac”.

Prije četiri godine, kada je svima koje je KAP interesovao makar malo, bilo jasno da njegovi vlasnici varaju i kradu, nezainteresovani za sudbinu Rudnika, Prerade, Kovačnice, Glinice, Anoda i hiljada radnika iz tih preduzeća i pogona, Đukanović nas je uvjeravao: ,,Uprava Kombinata aluminijuma ne razmišlja da zatvori fabriku i vidi dobru perspektivu te proizvodnje u Crnoj Gori i na međunarodnom tržištu”.

Od tada, te su nas ,,dobre perspektive” koštale – u oproštenim dugovima, novim subvencijama i garancijama za kredite – više od 250 miliona. A troškovi se množe.

Niko iz kabineta Igora Lukšića ne usuđuje se da nam kaže ko će radnicima KAP-a i Boksita uplatiti doprinose neophodne da povežu staž i odu u penziju. Niko ne želi da potvrdi kako je radnicima Prerade savjetovano da svoja potraživanja naplate prodajući djelove fabričkih postrojenja. Konačno, niko neće da objasni zašto se o raskidu ugovora sa Deripaskom i njegovim partnerima priča tek sada, kada su se svi uslovi za prekid ovog neuspješnog poslovnog aranžmana stekli još 2008. godine.

Dok je Đukanović tvrdio da je sa KAP-om i njegovim vlasnicima sve u redu, njegov ministar ekonomije Branko Vujović je objašnjavao kako je Vlada spriječila zatvaranje KAP-a ,,zbog ekonomske krize, iako su postojali svi preduslovi za to”. Znači li to da je Đukanović bio jedini stanovnik Crne Gore, koji nije znao da je Deripaska u problemima? A da je Branko Vujović, takođe, spada među malobrojne koji nijesu znali da CEAC nema pravo likvidacije, stečaja ili uvođenja prinudne uprave u KAP-u?

Naravno da nije tako. Oni su samo pričali ono za što su mislili da većina stanovnika Crne Gori žele da čuju. Istu politiku vodi i Vlada Igora Lukšića.

Kada je trebalo spašavati KAP, Lukšić i društvo bavili su se Prvom bankom. Vrlo je vjerovatno da bi trud i novac koje je Vlada uložila u spašavanje biznisa i ugleda braće Đukanović, bili sasvim dovoljni da stvari u KAP-u prije tri godine pokrenu u pravom smjeru. Danas, kada smo došli u poziciju da molimo Ruse da nam omoguće da plaćamo njihovo dugove, iz Vlade proviruju ,,genijalci” koji su konačno shvatili da zbog svega učinjenog ,,neko treba da odgovora”. Ućuteće se i oni kada shvate da je taj neko ili partijski šef – Đukanović, ili partijski pioni – oni i njima slični.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NESTALO RJEŠENJE O SAGLASNOSTI ZA IZGRADNJU NJEGOŠEVOG MAUZOLEJA IZ 1967.: Nema ga ni u Upravi za zaštitu kulturnih dobara, ni u Državnom arhivu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želja Mitropolije da vrati kapelu na Lovćen, jasna je. Da li bi toj želji, osim raspoloženja u dijelu nove Vlade, pomoglo i to što se prethodna vlast nije potrudila ni da sačuva Rješenje o postavljanju Mauzoleja, dok je tri decenije stajala po strani mirno gledajući nelegalnu gradnju i radove na spomenicima kulture od strane MPC, nije jasno. Jasno je, međutim, da je igra počela

 

Rješenje o saglasnosti za izgradnju Njegoševog mauzoleja iz 1967. godine, nestalo je iz Uprave za zaštitu kulturnih dobara, institucije koja je bila zadužena da ga čuva.

Priča o nestanku ovog važnog dokumenta, počinje 3. februara ove godine, kada je Mitropolija crnogorsko primorska uputila dopis Upravi, tražeći na uvid Rješenje.  Uprava, na čijem se čelu nalazi Božidar Božović, odgovorila je Mitropoliji da taj dokument ne može da im da na uvid jer ga ne posjeduje, tvrdeći da ga je dala na revers Državnom arhivu, što se vidi iz prepiske između Mitropolije i Uprave, u koju je Monitor imao uvid. Problem je, međutim, u tome što ni u Državnom arhivu nema Rješenja. To je Monitoru potvrđeno iz te ustanove.

„Obavještavamo Vas da Državni arhiv Crne Gore nije preuzeo građu Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, kao ni Uprave za zaštitu kulturnih dobara. Iz tog razloga za dostavu traženog Rješenja neophodno je da se obratite Upravi za zaštitu kulturnih dobara”, navodi se u odgovoru Državnog arhiva.

Iz odgovora Državnog arhiva našem nedjeljniku jasno je dakle, ne samo da dokument nije u posjedu Arhiva, već i to da je direktor Božović njegov nestanak pokušao da prikrije, odnosno da Uprava nije dala na revers Državnom organu ovo važno rješenje, kako se to navodi u odgovoru Mitropoliji, a koji je potpisao Božović.

„Postovani, Uprava za zaštitu kulturnih dobara Saglasnost po rjesenju 01-770 koji ste nam u dopisu tražili, dala je na revers Državnom arhivu i nemamo dokument u instituciji. Srdačno, Božidar Božović”, navodi se u odgovoru Mitropoliji, u koji smo imali uvid.

U odgovorima Monitoru, Božović je izbjegao ne samo da odgovori na pitanje kako je moguće da Uprava ne posjeduje to rješenje koje je bila dužna da čuva, već se u cjelosti izbjegava i pominjanje samog dokumenta.

U odgovoru našem nedjeljniku, koji ne potpisuje niko personalno, navodi se da je Mitropolija od Uprva tražila druga dva dokumenta koja se tiču mauzoleja na Lovćenu, i potvrđuje da Uprava nema jedno od njih. Prema odgovorima iz Uprave vidi se da je Mitropolija od njih tražila Rješenje o stavljanju pod zaštitu Kapele na Lovćenu br. 823 iz 1947. godine, kao i Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika culture – Kapele na Lovćenu broj 02-197/2 od 28. februara 1969. godine.

Takođe, navodi se da je Uprava Mitropoliji dostavila dokument iz 1947. godine, ali da je „uvidom u dokumentaciju utvrđeno da je Rješenje br. 02-1972 od 28. 02. 1969. godine Reversom od 14. 04. 1971. godine ustupljeno Pravnoj službi SO Cetinje”. Iz odgovora Monitoru, jasno je, međutim, ne samo da Uprava, nego ni Državni arhiv ne posjeduju ni Rješenje koje se odnosi na premještanje spomenika kulutre – kapele na Lovćenu iz 1969. godine! Državni arhiv je u odgovoru Monitoru bio kategoričan da nije peuzeo građu ni Zavoda za zaštitu spomenika kulture SR Crne Gore, niti Uprave koja mu je pravni nasljednik.

Monitorovi dobro obaviješteni izvori objašnjavaju da bi Rješenje iz 1967. trebalo osim Uprave da ima i Jugoslovenski institut za zaštitu spomenika kulture u Beogradu, ali da ta institucija više ne postoji. Zbog toga su u Upravi, gdje od 3. februara traje pokušaj da se dođe do Rješenja, odustali da ga traže u Beogradu, objašnjavaju naši izvori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 12. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo