Povežite se sa nama

FOKUS

Šta zna Milo

Objavljeno prije

na

Predsjednik DPS-a Milo Đukanović nedavno je još jednom ponovio kako je ugovor o privatizaciji Kombinata aluminijuma, ,,zaključen sa ruskim partnerom” 2005. godine, bio ,,zakonit i javan”. Za promjenu, nekadašnji premijer je makar prestao da hvali posao o kome su on i njegovi saradnici iz izvršne vlasti do skora govorili kao o podvigu vrijednom ordenja i nagrada. ,,Savjetovali su nam da samo za jedan dolar prodamo KAP, a sada im nije dobar posao sa Rusalom iako dobijamo stotine miliona”, hvalisao se tadašnji predsjednik Tenderske komisije za privatizaciju KAP-a Branimir Gvozdenović nakon što su kupci ušli u Kombinat. Sada ga nema da objasni gdje su nestale te stotine miliona koje su navodno ugovorili on i njegov partijski šef. Ili je novac stigao – kao što tvrde zvaničnici Rusala i ruskih vlasti – ali ga mi ne vidimo pošto ga tražimo na pogrešnoj adresi: u Kombinatu i(li) u državnom budžetu.

Umjesto valjanog objašnjenja Đukanović nas ponovo podučava, ocjenjujući kako je Vlada Igora Lukšića ,,povukla najbolje moguće poteze” kada je riješila da, sedam godina nakon privatizacije, vrati KAP u državno vlasništvo. Preuzimajući, ujedno, i dugove preduzeća prema bankama, dobavljačima, radnicima…

,,KAP treba sačuvati, pažljivo odnjegovati i pametnom politikom doprinijeti njegovoj održivosti”, kaže čovjek čije postupke vezane za nekada najveću crnogorsku kompaniju saradnici i prijatelji pravdaju neznanjem, a politički oponenti korupcijom. Ko je od njih u pravu?

Odgovor na ovo pitanje postaje mnogo jasniji ako se podsjetimo kako je Milo Đukanović kao predsjednik Vlade, države i vladajuće partije krojio sudbinu Kombinata aluminijuma.

Nekadašnji vladin savjetnik za privatizaciju KAP-a, Francuska komercijalna banka (CCF), izradila je Privatizacionu strategiju koju je Vlada Filipa Vujanovića usvojila u junu 1998. godine. Francuzi su, u dogovoru sa Vladom Crne Gore, pripremili i poslali Informativni memorandum na adrese 21. potencijalnog strateškog investitora. Milo Đukanović, međutim, odlučuje da odgodi privatizaciju. „Svi znamo da je KAP veoma opterećen inostranim i domaćim zaduženjima, tako da bi nam u ovom trenutku vjerovatno najmanje odgovaralo da ga prodamo”, kazao je on u septembru 1998. godine, predstavljajući svoj plan za spašavanje Kombinata: ,,Kroz ugovor o menadžmentu u nekoliko narednih godina pokušaćemo da stabilizujemo poslovanje KAP-a, čime bi se obezbijedilo njegovo maksimalno moguće razduženje. Time bismo povećali tržišnu vrijednost KAP-a, nakon čega bi uslijedila njegova prodaja putem tendera.”

Premijer Vujanović je, podrazumijeva se, bespogovorno izvršio postavljeno naređenje. Privatizacija KAP-a odgođena je na neodređeno vrijeme. Izostao je čak i najavljivani tender za izbor kompanije koja će upravljati KAP-om. Umjesto toga pristupilo se direktnim pregovorima i Ugovor o upravljanju je potpisan sa švajcarskom kompanijom Glenkor. Do danas je ostala nepoznanica ko je i zašto odlučio da KAP povjeri kompaniji čija je glavna preporuka bila dobra saradnja sa Vektrom, preduzećem kojim zvanično gazduje Dragan Brković, i onim dijelom DPS-a koji je protežirao tu kompaniju. Vlada, prema tvrdnji tadašnjeg potpredsjednika Žarka Rakčevića, nikada nije dala formalno odobrenje za taj ugovor. ,,Izrazili smo neslaganje (Rakčević govori o SDP-u), ali nije bilo razumijevanja najodgovornijih u DPS-u. Ugovor je već bio sklopljen, daleko od očiju javnosti”.

Umjesto da se smanjuju, dugovi Kombinata su rasli, a Glenkor je postao ekskluzivni kupac aluminijskih ingota iz Crne Gore. Po cijenama nižim i do 100 dolara za tonu od onih po kojima se trgovalo na berzi. Potom bi Glenkor kupljene ingote pretopio u aluminijske trupce (posao koji je bez problema mogao da se radi i u KAP-u) i tako zarađivao dodatnih 200 dolara po toni metala. I dok su oni ubirali ekstraprofit, Kombinat je gomilao dugove.

Nakon povratka na funkciju predsjednika Vlade Milo Đukanović 2004. godine, ipak, odlučuje da proda KAP. Nije ga smelo ni to što su dugovi kompanije u tom trenutku bili mnogo veći nego 1998. Stručnjaci se ponovo protive takvoj odluci. I ponovo uzalud. Sada Đukanović kaže kako ,,ne vidi čvrstu vezu” između priče o dugovima KAP-a i njegove privatizacije. To je njegov odgovor na pitanje da li planiranu privatizaciju treba obustaviti dok se ne utvrde stvarna dugovanja i njihova struktura (pominju se iznosi od 240 do 270 miliona dolara duga od čega skoro polovina otpada na Glenkor, Vektru i Standard banku). Konačno, Đukanović tvrdi da on nema nikakve veze se Ugovorom o menadžmentu koji je šest godina ranije potpisan sa Glenkorom. On je u to vrijeme, podsjeća, bio predsjednik Crne Gora, a taj posao je vodila – Vlada. I Filip Vujanović ćuti.

A Đukanovićev DPS nudi „kompromis”: zainteresovani imaju pravo da organizuju javnu raspravu, ali ono što će se tamo čuti ne obavezuje Vladu ni na koji način. Premijer nije prisustvovao ni jednom od četiri održana panela tokom rasprave o Nacrtu strategije privatizacije KAP-a. Mjesto toga, poručio je da je Vlada na izborima dobila pravo da ekonomsku politiku kreira po svom nahođenju. I da će tako i ostati.

Đukanovića i njegove saradnike nije pokolebalo ni ono što im je u oktobru 2004. godine na Svetom Stefanu predočio poznati ekonomista Džefri Saks. ,,Ako investitor za Kombinat može da plaća punu cijenu struje, kao i punu ekološku cijenu, tada KAP treba prodati”, objašnjava Đukanoviću i Veselinu Vukotiću nekadašnji zagovornik bespogovorne privatizacije, podučen katastrofom koju je ta politike donijela Rusiji, ,,Ipak, ako investitor ne može da plati punu cijenu, to je kraj igre, i tada problem nije više privatizacija, modernizacija i očuvanje aluminijske industrije, koliko je to problem njenog gašenja, i toga šta treba da se uradi u sljedećih 20 godina za sektor koji više ne proizvodi”.

Po svoj prilici ta nas priče tek čeka u narednih 20 – 30 godina. Uglavnom, novi vlasnici preuzeli su KAP 1. decembra 2005. godine, nakon skoro godinu dana pregovora sa predstavnicima Tenderske komisije. Crnogorski zvaničnici saopštavaju da je kupoprodajnim ugovorom obezbijeđen strateški partner spreman da investira u modernizaciju i razvoj. Danas znamo koliko je to bila istina.

Uskoro počinju i prva trvenja između crnogorskih vlasti i novih vlasnika KAP-a. Po pravilu, Đukanović je ili ćutao ili držao stranu CEAC-a, odnosno En plus grupe.

,,En plus grupa razočarana je odlukom crnogorskih vlasti da obustave privatizaciju pljevaljske Termoelektrane i Rudnika uglja”, saopštio je 2008. tadašnji predsjednik Borda direktora KAP-a i Boksita Kaha Avalijani. Jednako razočarani, što nijesu krili, bili su i Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović.

Danas samo možemo da razmišljamo o razmjerama ekonomske katastrofe koja bi pogodila Crnu Goru da je njihov naum realizovan, pa da se sada i Termoelektranom i Rudnikom uglja u Pljevljima gazduje po principima koje su uz viski pogodili Oleg Deripaska i Milo Đukanović, a po kojima su uništeni Rudnici boksita i KAP.

,,Potpuno smo sigurni da smo KAP prodali pravom partneru”, tvrdio je, u julu 2005. Gvozdenović. Prošle nedjelje Đukanović kaže da je KAP, ipak, kupio samo ,,najbolji zainteresovani kupac”.

Prije četiri godine, kada je svima koje je KAP interesovao makar malo, bilo jasno da njegovi vlasnici varaju i kradu, nezainteresovani za sudbinu Rudnika, Prerade, Kovačnice, Glinice, Anoda i hiljada radnika iz tih preduzeća i pogona, Đukanović nas je uvjeravao: ,,Uprava Kombinata aluminijuma ne razmišlja da zatvori fabriku i vidi dobru perspektivu te proizvodnje u Crnoj Gori i na međunarodnom tržištu”.

Od tada, te su nas ,,dobre perspektive” koštale – u oproštenim dugovima, novim subvencijama i garancijama za kredite – više od 250 miliona. A troškovi se množe.

Niko iz kabineta Igora Lukšića ne usuđuje se da nam kaže ko će radnicima KAP-a i Boksita uplatiti doprinose neophodne da povežu staž i odu u penziju. Niko ne želi da potvrdi kako je radnicima Prerade savjetovano da svoja potraživanja naplate prodajući djelove fabričkih postrojenja. Konačno, niko neće da objasni zašto se o raskidu ugovora sa Deripaskom i njegovim partnerima priča tek sada, kada su se svi uslovi za prekid ovog neuspješnog poslovnog aranžmana stekli još 2008. godine.

Dok je Đukanović tvrdio da je sa KAP-om i njegovim vlasnicima sve u redu, njegov ministar ekonomije Branko Vujović je objašnjavao kako je Vlada spriječila zatvaranje KAP-a ,,zbog ekonomske krize, iako su postojali svi preduslovi za to”. Znači li to da je Đukanović bio jedini stanovnik Crne Gore, koji nije znao da je Deripaska u problemima? A da je Branko Vujović, takođe, spada među malobrojne koji nijesu znali da CEAC nema pravo likvidacije, stečaja ili uvođenja prinudne uprave u KAP-u?

Naravno da nije tako. Oni su samo pričali ono za što su mislili da većina stanovnika Crne Gori žele da čuju. Istu politiku vodi i Vlada Igora Lukšića.

Kada je trebalo spašavati KAP, Lukšić i društvo bavili su se Prvom bankom. Vrlo je vjerovatno da bi trud i novac koje je Vlada uložila u spašavanje biznisa i ugleda braće Đukanović, bili sasvim dovoljni da stvari u KAP-u prije tri godine pokrenu u pravom smjeru. Danas, kada smo došli u poziciju da molimo Ruse da nam omoguće da plaćamo njihovo dugove, iz Vlade proviruju ,,genijalci” koji su konačno shvatili da zbog svega učinjenog ,,neko treba da odgovora”. Ućuteće se i oni kada shvate da je taj neko ili partijski šef – Đukanović, ili partijski pioni – oni i njima slični.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

GODINA DVOVLAŠĆA: Testiranje haosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednik DPS-a i Crne Gore svjestan je svog izbora – propustio je priliku da sa vlasti ode kao državnik. Sada mu je preostalo da sebe i svoje okruženje ubijedi da može otići kao žrtva srpskog nacionalizma i velikodržavnog projekta, a ne kao krivac za buktanje kriminala i korupcije. I pljačku Crne Gore i njenih građana. Bez obzira na nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi identitet

 

Cetinje, u neđelju koja prva dođe.  Izgleda kao da niko nema jasnu ideju kako da izađemo iz zamke u koju nas uvlače kreatori politike straha, mržnje i haosa. Nezamjenjivi čuvari nacionalnog dostojanstva i ponosa. Koji nerado, ili nikako, daju za pravo javnosti da ima uvid u njihove bankovne račune.

MUP ima saznanja da postoje ekstremisti sa obje strane koji planiraju radikalizaciju, saopštio je u srijedu ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović. Pa objavio kako se, ovog vikenda, sigurnost u prijestonici ne može garantovati ,,ni novinarima, ni građanima”, pošto on i njegovi saradnici ,,ne znaju ko kakve namjere ima”.

Nešto precizniji bio je direktor Uprave policije. ,,Mi u ovim okolnostima garantujemo ljudima bezbjednost u objektivno mogućim okvirima”, rekao je  Zoran Brđanin garantujući da će policija na Cetinju ,,raditi svoj posao”. A posao im, odavno, nije bio teži.

Otkako je, početkom avgusta, premijer Zdravko Krivokapić najavio da će svečanost ustoličenja novoizabranog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Mićoviča biti održana u Cetinjskom manastiru, ne smiruju se tenzije među onima koji predstojeću manifestaciju Srpske pravoslavne crkve doživljavaju kao konačan trijumf, odnosno, neoprostivu provokaciju i moguću kapitulaciju njihove države i nacije. Sve uz poziv, sa obje strane, na pretke i odziv nacionalnim vođama.

Krivokapić je, pošto je postao svjestan lavine koju je zakotrljao, odustao od odlaska na Cetinje. Sada se, obavještavaju iz njegovog kabineta, nalazi na kućnom liječenju zbog pogoršanog zdravstvenog stanja. Očekuje se, kažu, da će od ponedjeljka biti u uobičajenoj formi.

Samuje i predsjednik Skupštine Aleksa Bečić. Ima koronu. Pa je opravdano odsutan iz nametnutog razvrstavanja. Ili, kao što šire glas politički oponenti, pokušava ostati dosljedan principu Demokrata da se ne izjašnjavaju o pitanjima koja mogu izazvati navalu emocija i naglašene društvene podjele.

Nakon što je izviždan na Cetinju,  potpredsjednik Vlade Dritan Abazović drži predavanje na Diplomatskoj akademiji u Beču. ,,Kada god vidite političare koji svoj narativ baziraju isključivo na etno-nacionalnim podjelama, znajte da iza njega uvijek stoje korupcija, zloupotrebe državnih sredstava i kriminalne grupe. Zbog toga su nam potrebni novi ljudi, nove generacije neopterećenih i modernih političkih elita koje će povući region ka evropskim vrijednostima”, poručio je Abazović svojoj publici. Svjestan da je to mnogo lakše reći nego proizvesti. Tim prije što  i sam djeluje kao političar koji nije potpuno svjetan intenziteta podjela koje ga okružuju. I njihovih korijena.

Predsjednik države Milo Đukanović se, prema vlastitoj najavi, sprema za protest na Cetinju. Da se, kao predsjednik svih građana Crne Gore, pridruži demonstracijama protiv ustoličenja vjerskog poglavara značajnog dijela njenih građana. Eto još jednog neobičnog načina da se uđe u istoriju. Pod uslovom da predsjednik DPS-a ne odustane od svog nauma, pod argumentima diplomata koji, izgleda na javnoj sceni, o bezbjednosti građana Crne Gore brinu više od nekih njenih prvaka.

,,Očuvanje mira i stabilnosti zemlje ključno je kako bi se sačuvali uslovi za budući široki međupartijski dijalog u Crnoj Gori, bez kojeg Crna Gora neće biti u stanju da dostigne vrijednosti koje pretpostavlja članstvo u EU”, saopšteno je nakon sastanka Đukanovića sa Oanom Kristinom Popom, šeficom Delegacije EU U Crnoj Gori. A bilo je tamo, nema sumnje, mnogo više priče od dvije rečenice ponuđene u zajedničkom saopštenju.

Drugo je pitanje, ili prvo – koliko Milo Đukanović mari za EU vrijednosti. I koliko mu je stalo do nacionalnog identiteta i ponosa po kome je gazio kao pješak Slobodana Miloševića, podržavan istom SPC sa kojom je sada u navodnom sukobu, a koliko za činjenicu da bi se sistem (materijalnih) vrijednosti koji je gradio tri decenije mogao urušiti pred njegovim očima. Uz ozbiljne posljedice za njega i njegovo okruženje.

Đukanovićev kum i decenijski poslovni partner iz privatizacionih aranžmana obreo se u zatvoru. Šta ako progovori? Isto bi se moglo, ili trebalo, desiti i nekolicini njegovih savjetnika i najbližih saradnika (Stijepović, Ivanović, Veljović…), dok se od Bara, preko Mojanovića, do Pljevalja i Rožaja  urušavaju tranziti utemeljeni za vrijeme njegove vlasti. Mnogi sumnjaju za makar neke od njih, da su razvijani i za njegov račun. Što bi se, u bliskoj budućnosti, moglo i službeno dokazivati.

Predsjednik DPS-a i države Crne Gore svjestan je svog izbora – propustio je priliku da sa vlasti ode kao državnik. Sada mu je preostalo da sebe i svoje okruženje ubijedi da može otići kao žrtva srpskog nacionalizma i velikodržavnog projekta, a ne kao krivac za buktanje kriminala i korupcije. I pljačku Crne Gore i njenih građana. Bez obzira na nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi identitet.

Zato je Đukanović jedan od rijetkih koji ne strahuje od cetinjskog 5. septembra. Pod uslovom da nije dobio čvrsta uvjeravanja kako taj slijed događaja može direktno uticati na njegovu budućnost.

Policajci se nadaju da će on u nedjelju zaobići Prijestonicu. Razumljivo, teže se suočiti sa osobama koje krše red i mir ako ih predvodi štićena osoba najvećeg ranga (govorimo o neželjenom scenariju a ne nečemu što se podrazumijeva kao ishod predstojećih događaja na Cetinju). U tom je scenariju teško pronaći adekvatan odgovor. Zato je predstavnicima SPC – svejedno. Đukanović im je, najavom  dolaska, već završio veliki posao.

U društvu s Đukanovićem ne želi biti znatan dio crnogorskih građana koje SPC, skupa sa svojim saveznicima,  u borbi protiv građanske Crne Gore i nacionalnih Crnogoraca, negira, omalovažava, vrijeđa i zatire duže od vijeka. A posebno intenzivno to radi u vrijeme vladavine Mila Đukanovića i njegovog DPS-a. Ti građani Crne Gore ne vide svoje mjesto u naručenoj borbi lopova i popova, tamo gdje iskreni ljudi mogu biti samo žrtve. Sa koje god strane da se nađu.

Beogradske vlasti, svetovne i duhovne, pomažu Đukanovića u raspirivanju podjela i mržnje. Joanikije Mićović mora biti svjestan da je najavljeno ustoličenje na Cetinju posljednja zaostavština njegovih prethodnika koja mu nije oduzeta. U Beogradu, na Saboru SPC-a.

Novinarka Ratka Jovanović sažima u nekolike prosto-proširene rečenice: ,,Nije se (pokojni mitropolit Amfilohije Radović – primjedba Monitora) još pošteno ni navikao na onaj svijet, kad su oni na ovom poništili sve što je radio posljednjih 15 godina. Za 1,5 sati uspjeli su da ukinu Episkopski savjet koji je on stvorio, izbrišu ime Pravoslavne crkve koju je on tako krstio, ponište titulu arhiepiskopa cetinjskog koju je on nosio i izbace iz Svetog sinoda stolicu MCP-a za koju se on izborio”.

Pa da tome dodamo i prekomandu Gojka Perovića, bivšeg rektora Cetinjske bogoslovije i , kako PR stručnjaci vole da kažu, lice prošlogodišnjih litija,  koji je nečasno otpušten i poslat u Podgoricu. Uz jedini, javno poznat, grijeh da je progovorio o mogućnosti da nacionalni Crnogorci postanu punopravni vjernici pravoslavne crkve u Crnoj Gori. I što je javno govorio da nacionalni predznak u nazivu pravoslavnih crkava, nije baš primjeren duhu Hristove poruke.

Očito nekome na krovu SPC-a u Beogradu treba srpska crkva u Crnoj Gori kao plućno krilo srpskog sveta. Kako to čudo prirode treba da  izgleda,  dočaravaju  Vučićevi svetovni eksperti za širenje mržnje. Od ministra Vulina do istoričara Rakovića. Oni svakodnevno, na Vladinim i paravladinim medijima u Srbiji, slikaju svijet toliko izmješten iz realnosti da se o Srbima u Crnoj Gori govori kao o ,,našima dole”. Valjda je iz studija TV Pink i Heppy Košutnjak iznad Lovćena i Durmitora.

A takvi kakvi su, predsjedniku DPS-a valjaju više od cijelog poslaničkog kluba DPS-a na čelu sa bivšim premijerom Duškom Markovićem. Dim sa vatre koju oni raspaljuju prikriva sva nepočinstva koje su nam Đukanovićeve vlasti ostavile u nasljeđe. Samo u tom okruženju on može da se predstavi kao nacionalni zaštitnik, a ne kao pohlepni predator gladan moći i zgrtanja bogatstva.

Samo u toj atmosferi Đukanović može nastupati kao  predvodnik suverenističke, građanske ili procrnogorske Crne Gore. Bez alternative. O čemu svjedoči i odlika SDP-a da, pod pritiskom aktuelnih tenzija, uskrati neophodnu podršku lokalnim vlastima u Tivtu, nudeću DPS-u tako nekakvu šansu da se vrate u sedlo. Umjesto da pričamo o siromaštvu i nepravdi.

Andrija Mandić, vojvoda,  neformalni predvodnik većeg dijela parlamentarne većine, pokušava da doprinese, iz sve snage.  Ali je i njegovo gostovanje u emisiji TV Heppy bogougodnog naziva  Da li će pasti krv u Crnoj Gori pokazala da čak ni on, u tom poslu, nije dorastao beogradskim kolegama. Koliko god izgledao neprikosnoven na domaćem terenu.

Mandić i njegovi svoju će šansu tražiti nakon Cetinja i ustoličenja, kada se na dnevni red vrate Temeljni ugovor, popis i izmjene izbornih zakona kojima će  DF pokušati da uskrati pravo glasa dijaspori iz reda manjinskih naroda. A da ga sačuva, ili proširi, kada su u pitanju njihovi potencijalni glasači – dvojni (trojni) državljani Crne Gore, Srbije i BiH (Republike Srpske). Makar su oni to državljanstvo stekli na način suprotan ovdašnjim propisima. Ukoliko se pred takve naume ne ispriječe glasovi onih Srba iz Crne Gore koji neće da život provedu tamo dole nego ovdje, dijeleći dobro i loše sa svojim komšijama, prijateljima i rođacima.   

Uz građane Crne Gore, najveći politički gubitnik aktuelne priče je Vlada Crne Gore. Možda je premijer Krivokapić nešto dužan vrhu SPC-a, pa ima obavezu da povremeno postupa kao njihov portparol. Ali, takve obaveze nemaju svi članovi  njegovog kabineta. Većini bi bilo mnogo lakše da se bave ovozemaljskim problemima koji su u opisu nadležnosti njihovog resora. Ovako i dobro i loše njihovog rada ostaje zatrpano. A DPS preživljava, uz pomoć saveznika iz kontra tabora, pridržavajući se Miloševićeve mantre – napravi veliki problem pa se pojavi kao nezaobilazan faktor mira i stabilnosti.

Jesmo li dobili što smo tražili 30. avgusta prošle godine?

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo