Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, DIREKTORICA HRA: Smjena Gorana Đurovića je nezakonita

Objavljeno prije

na

MONITOR: Pritisak vlasti na RTCG u fokusu je javnosti. HRA je ocijenila da je predlog Administrativnog odbora da se sa pozicije u Savjetu RTCG smijeni Goran Đurović nezakonit. Zašto tako mislite?
GORJANC-PRELEVIĆ: Đurović nije mogao biti razriješen iz razloga koje je naveo Administrativni odbor. Razriješen je zbog ,,nesavjesnog vršenja javne funkcije”, zato što je prekršio Zakon o sprječavanju korupcije jer nije prijavio da je obavljao funkciju u poljoprivrednom preduzeću dok je bio član Savjeta. Đurović ne spori da je napravio taj prekršaj, zbog koga će možda platiti novčanu kaznu. Međutim, prekršaj nije takav da on zbog njega može biti razriješen članstva u Savjetu RTCG. Isto tako ne bi mogao da bude razriješen ni da je napravio saobraćajni prekršaj. Razlozi zbog kojih članovi Savjeta mogu da budu razriješeni propisani su samo Zakonom o javnom emiteru RTCG i oni mogu biti razriješeni samo po tom Zakonu. Jedini približan razlog za razrješenje koji se mogao ticati situacije Gorana Đurovića je da je ta druga funkcija koju je obavljao bila u sukobu interesa sa njegovom funkcijom u Savjetu. Ali nije. Funkcija direktora u preduzeću koje proizvodi salatu očigledno nije imala veze sa proizvodnjom radio i televizijskog programa, pa sukoba interesa nije bilo. To je uostalom i izričito napisano u odluci Agencije za sprječavanje korupcije (ASK).

I Nikola Vukčević, drugi nedavno smijenjeni član Savjeta RTCG, smijenjen je pod spornim okolnostima. U njegovom slučaju, u kome je za razliku od Đurovića ASK utvrdila da je prekršio odredbu o sukobu interesa primivši honorar od privatnog preduzeća za snimljeni dokumentarni film, ta odluka nije bila pravosnažna, ali su uprkos tome prvo Administrativni odbor, a onda i aktuelni poslanici i poslanice u Skupštini svejedno požurili da ga smijene. Vukčević protiv odluke ASK vodi upravni spor. Nismo stigli da se pravovremeno bavimo njegovim slučajem, zato što on nije bio naš kandidat Univerziteta Crne Gore za članstvo u Savjetu RTCG, dok smo Đurovića kandidovali mi i druge NVO.

MONITOR: U stvari, po vama, ako dobro shvatam, smjena članova Savjeta mora se sprovesti, da bi bila valjana, u skladu sa Zakonom o RTCG, po kom su članovi ovog upravljačkog tijela i odabrani, što sada nije slučaj?
GORJANC-PRELEVIĆ: Tako je, Zakon o RTCG je jedini važeći jer je njegova svrha upravo da zaštiti nezavisnost Savjeta RTCG, organa koji je tim zakonom i uspostavljen. U tom Zakonu o RTCG asno piše da članu Savjeta mandat može prestati samo u postupku i iz razloga koje predviđa taj Zakon.

S druge strane, čak ni Zakon o spječavanju korupcije, koji je Skupština zloupotrijebila u ovom slučaju, ne propisuje da je svaki vid njegovog kršenja razlog za razrješenje sa svake javne funkcije.

Smjene oba člana Savjeta RTCG, kao i Darka Ivanovića iz Savjeta Agencije za elektronske medije, izvedene su kao ,,blic krig” protiv predstavnika građanskog društva u javnim institucijama vrlo važnim za slobodu medija. Brzina kojom je to izvedeno – u oba slučaja se nije čekalo ni da odluke Agencije postanu pravosnažne, kao i razmjere pravnog nasilja – ignorisani su zakoni po kojima su jedino mogli biti smijenjeni – Zakon o RTCG u slučaju Đurovića kao člana Savjeta RTCG i Zakon o elektronskim medijima u slučaju Ivanovića, kao člana Agencije za elektronske medije, ukazuju na politički obračun s dosadašnjom nezavisnom praksom tih tijela i pretenziju ka ponovnom uspostavljanju političke kontrole, što se totalno kosi sa svrhom zbog koje ta tijela postoje. Tu najviše nervira ignorisanje vladavine prava, zato što je to opasan manir kojim se prijeti svim građanima u svim drugim slučajevima za koji politički bude zainteresovana vladajuća koalicija.

MONITOR: Kazali ste da ćete ako Đurović bude smijenjen ,,boriti se protiv te odluke svim domaćim i međunarodnim pravnim sredstvima u javnom interesu zaštite slobode izražavanja i pravnog poretka Crne Gore”. Koja su to sredstva?
GORJANC-PRELEVIĆ: Pravo pitanje. Ovdje se radi o presedanu koji pokazuje slabost pravnog sistema kada je u pitanju pravna zaštita u odnosu na odluke Skupštine i za koji je neizvjesna nadležnost domaćih sudova. Do sada su redovni sudovi negirali nadležnost za sporove povodom pojedinačnih akata Skupštine, a upitna je i nadležnost Upravnog suda. Smatram da trenutno u sistemu ne postoji izvjestan djelotvoran pravni lijek protiv odluke Skupštine, pa očekujem da ćemo se svakako obratiti Ustavnom sudu. Ako ni taj sud ne prihvati da urgentno raspravlja i obustavi izvršenje odluke o razriješenju, obratićemo se Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Taj Evropski sud je organ Savjeta Evrope, organizacije koja veoma drži do nezavisnosti nacionalnih javnih emitera, tako da mislim da oni u ovom slučaju kršenja slobode izražavanja neće imati dileme.

MONITOR: Ipak, čak i ako se na sudu, ovdje ili van, presudi u korist Đurovića, čini se da je vlast već završila svoj naum kad je u pitanju vraćanje RTCG pod punu kontrolu?
GORJANC-PRELEVIĆ: Borićemo se za djelotvornu zaštitu koja u ovom slučaju znači obustavu izvršenja odluka o razrješenju. U međuvremenu se nadam da će se svi članovi i članice Savjeta RTCG, uključujući novog predstavnika Univerziteta, profesora medicinskog fakulteta, ponašati profesionalno, sa dignitetom i da će odoljeti političkom pritisku, posebno jer će i sve oči biti uprte u njih.

MONITOR: Vaše ustavne žalbe u slučaju novinara Tufika Softića, ali i žrtvi policijske toruture i nasilja u oktobru 2015, Mija Martinovića, Branimira Vukčevića i Momčila Baranina – usvojene su. Iako su to bez sumnje značajne odluke, odgovorni u tim slučajevima ipak nijesu sankcionisani. Da li vas to obeshrabruje?
GORJANC-PRELEVIĆ: Kako kad. Nekad to vidim kao polupunu čašu, nekad kao polupraznu. Ohrabruje to što Ustavni sud prepoznaje evropske standarde i što je spreman da ih primjeni, ali naravno da obeshrabruje što to nema suštinskog odjeka na državno tužilaštvo, a pogotovo ne na Upravu policije. Međutim, idemo dalje, za Vukčevića i Baranina već spremamo predstavku Evropskom sudu za ljudska prava jer uprkos odluci Ustavnog suda, Crna Gora u liku državnog tužilaštva i policije u zadatom roku opet nije sprovela adekvatnu istragu pa su njihova prava još uvijek nezaštićena.

MONITOR: EK je u posljednjem izvještaju konstatovala da su institucije pod političkim pritiskom i da nema napretka kad je u pitanju vladavina prava. Ocjena Brisela oštrija je nego ikada. Kako vi vidite rezultate Crne Gore u toj oblasti. Nema napretka, ali da li nazadujemo?
GORJANC-PRELEVIĆ: Mislim da je svima jasno da je Crnoj Gori zbog geopolitičkih razloga, posebno za potrebe ulaska u NATO gledano kroz prste što se tiče poštovanja vladavine prava i uspostavljanja institucija koje su sposobne da obezbijede vladavinu prava. Komisija u Briselu pokušava da u tome ostane profesionalno dostojanstvena, i jasno evidentira propuste. Što se tiče poštovanja već utvrđenih kriterijuma u okviru poglavlja 23 samo neprocesuiranje ratnih zločina i napada na novinare, zaštita izvršilaca torture i poslednji sistemski napad na nezavisnost javnog servisa dovoljno ukazuju na nesposobnost nadležnih državnih institucija da poštuju vladavinu prava.

MONITOR: Krajem godine zatvoren je Haški tribunal. Očekujete li da će crnogorsko pravosuđe, čiji su rezultati kad su u pitanju ratni zločini gotovo nepostojeći, nakon zatvaranja Haga raditi išta na tom polju?
GORJANC-PRELEVIĆ: Sumnjam da će isti ljudi koji sada imaju te nadležnosti nešto uraditi, ali se nadam da neki novi ipak hoće. Ratni zločini ne zastarijevaju, pa iako se broj dokaza prirodno smanjuje, još ih ima dovoljno. Haški tribunal je kontroverzna tema, imao je i uspjehe i neuspjehe, za naše prilike neke stvari su odrađene izuzetno profesionalno i svi koji su hteli, naučili su od tog suda dosta o međunarodnom pravu, međutim, neke strategije tužilaštva i odluke suda bile su razočaravajuće. Ono što je nesumnjivo jeste da mi sami na teritorijama bivše Jugoslavije nikada ne bismo ništa uradili da procesuiramo sopstvene državljane za ratne zločine da nije bilo Haškog tribunala koji su uspostavile, podsjećam, Ujedinjene nacije, i međunarodnog političkog pritiska koji ga je pratio. Dakle, iako se tom međunarodnom poduhvatu ima šta zamjeriti, on jeste doveo do pravde u mnogim slučajevima, dok nadležni državni organi za procesuiranje zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, pa i Crnoj Gori u rijetkim slučajevima Klapuh i Morinj, ne bi ništa uradili bez tog snažnog međunarodnog primjera i podsticaja da pravo bude primijenjeno.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU:  Vlada se mora izjasniti šta želi reformom Zakona o državljanstvu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Male države kakva je Crna Gora moraju štititi svoj državni interes i biračko tijelo koje bi se, u slučaju „liberalizacije” ove politike, moglo rapidno povećati. Ovim bi se omogućio upliv interesa drugih država na izborni proces, uticaj na politike vlade, a u konačnom i na preispitivanje državno-pravnog statusa. Zato je važno šta je politika Vlade

 

MONITOR: Namjera Vlade da izmijeni Odluku o kriterijumima za utvrđivanje uslova za sticanje crnogorskog državljanstva, privremeno je obustavljena, ali je podigla tenzije, i otvorila mnoga pitanja. Da li je izmjena te odluke ispravljanje nezakonitosti prethodne vlasti, kako kaže Vlada, ili „etnički inženjering”, kako tvrdi opozicija?

KOPRIVICA: Mi nemamo ništa protiv promjene Odluke u dijelu da ljudi koji stvarno i trajno žive u Crnoj Gori, bez obzira na to kako se zovu, odakle su došli ili za koga glasaju, dobiju državljanstvo. Smatramo to poštenim i neophodnim, naročito prema izbjeglicama tj. onim ljudima koji su se u Crnu Goru sklonili od ratova devedesetih. Bilo koji drugi pogledi na ovo pitanje se graniče sa šovinizmom i treba ih osuditi.

Međutim, Vlada u Odluci bespotrebno i mimo najave proširuje ovo polje i uvodi još 12 mogućih opcija za sticanje državljanstva. Pored spajanja porodice, što je razumljivo, tu su i posjedovanje nekretnine, vjerska služba, posjedovanje kompanije i još 9 različitih razloga. Ovaj dio Odluke jeste problematičan jer zaista ne mislimo da se u maloj državi uslovi za državljanstvo smiju sticati zbog npr. posjedovanja nekretnine i boravka po tom osnovu.

MONITOR: Brojkama, odnosno broju onih na koje se te odluka odnosi, trenutno se manipuliše. Jedni tvrde da se ona odnosi na desetine hiljada ljudi, drugi na manje od stotinu. Gdje je istina?

KOPRIVICA: Prvo MUP ne treba da pravi procjene već da saopšti precizne podatke – koliko na osnovu ove Odluke, sada, a koliko na primjer, u narednih 5 godina ljudi može aplicirati za crnogorsko državljanstvo.

Drugo, ovi brojevi su se trebali naći u obrazloženju Odluke. Vjerujemo da kada se sve sabere, ovih građana u ovom trenutku ima oko 20.000, a koliko će od njih  aplicirati – to nije moguće reći. Ako osim toga dodamo i preko 30.000 građana sa stalnim boravkom, radi se potencijalno o gotovo 10 posto biračkog spiska što nije mali broj.

MONITOR: EU je upozorila da se o takvim pitanjima mora povesti odgovarajuća debata. O čemu se prije izmjene te Odluke mora razgovarati?

KOPRIVICA: Ovaj proces je bio potpuno netransparentan. Neraspraviti o ovako osjetljivim  odlukama  u kojima postoji ogroman javni interes – potpuno je pogrešna politika. Takođe, ponavljam, proces je opterećen kontradiktornim izjavama, pa niko sa sigurnošću ne zna šta je Vladin cilj, tj. da li je Odluka samo prvi korak dalje „liberalizacije”.

Ovaj pristup nas je, kao članove MUP-ovog Savjeta za transparentnost, prilično iznenadio jer je ministar Sekulović vrlo korektno i profesionalno komunicirao o ranijim svojim predlozima uključujući i pitanje prebivališta. Nadam se da će doći vrijeme da nas EU ne mora svakih 10-ak dana podsjećati šta su demokratske procedure u društvu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr DRAGAN MARKOVINA, ISTORIČAR I PUBLICISTA: I dalje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema nikakve šanse da će se Bosna i Hercegovina raspasti, niti da će se granice na Balkanu mijenjati, pa stoga nema smisla o tome raspravljati. To ne služi ničemu, izuzev tome da nacionaliste održava na vlasti i da stvarni životni problemi nikad nisu u fokusu

 

MONITOR: U intervjuima ocjenjujete da su današnja društva i državne politike u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, dominantno nacionalističke. Jedna od tih država je u EU, a druge dvije su „na putu“. Da li to znači da nas EU i obaveze iz Lisabonskog sporazuma neće izliječiti od dominacije nacionalističkog sentimenta i populističke politike koja mu podilazi?

MARKOVINA: Vjerovanje da će se ulaskom u EU riješiti svi problemi, a posebno to da će taj ulazak pomoći obračunu s nacionalizmom je dirljivo naivno i nevjerovatno je da značajan broj ljudi još u to vjeruje. To je bila iluzija i dok je Unija bila u puno boljoj ideološkoj situaciji, a kamoli danas. Da, ovdje živimo ponižavajuću nacionalističku stvarnost, od koje je jedino gora institucionalizacija civilnog društva koje očekuje da mu međunarodni projekti ili grantovi riješe situaciju u zemlji. To se, naravno, neće dogoditi, između ostalog i zbog toga što se aktivizam pretvorio u posao, potom što svi ti fondovi uvjetuju invalidnu ideološku priču u kojoj je socijalizam zabranjen pojam, a na koncu i zato jer novo proširenje EU nije niti na vidiku, čak ni u srednjoročnoj perspektivi. Kako je nacionalizam jači nego ikada i kako treba priznati da je ljevica na duže vrijeme poražena, ostaju prosvjetiteljski rad i spremnost na poraze, partizanska etika i držanje podalje od bilo kakvih veza s vlastima i nacionalistima. Samo što na to, da se ne lažemo, nitko nije spreman.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nasilje je široko rasprostranjeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava

 

MONITOR:  Prije godinu, upozorili ste preko stranica Monitora, na opasnosti od izolacije i straha od epidemije po psihičko zdravlje ljudi. Kakvo je stanje sada?

BURDŽOVIĆ: Ono što prvo zapažamo kod građana je visok stepen zamora za koji možemo reći da je najvidljivija posljedica, sada već hronične stresne pozicije. Osim strahova za sopstveni život i život i zdravlje najbližih sad kod većine dominiraju i egzistencijalni strahovi. Povećan broj nezaposlenih, svakodnevna neizvjesnost kada je socijalna politika u pitanju, postala su dodatna okupacija naših građana. Od početne solidarnosti koju je karakterisala prva faza pandemije, sad se nekako više nalazimo u stanju gdje je postala najvažnija borba za goli opstanak.

MONITOR: Nedavno ste u autorkom članku napisali da „trpljenje“ ima svoj ograničen rok, te da su ,,posljedice pandemije, na život svakog pojedinca postale vidjive’’. U čemu se one ogledaju?

 BURDŽOVIĆ:  Povećan stepen ugroženosti kod svakog pojedinca u bilo kom njegovom životnom aspektu, lako dovodi na početku do opreza, ako ta njegova ugreženost traje, a njegova struktura ličnosti nije dovoljno oprezna, te nema adekvatne mehanizme odbrane, lako ,,sklizne” u paranoidnost,  prevedeno, patološku sumnjičavost. Pored sada već često obrađene anksioznosti, depresije, ovaj psihijatrijski entitet narušava funcionisanje velikog broja ljudi kod nas. Znamo da je u ovakvim životnim okolnostima stepen shvatanja pojedinaca značajno narušen, njihova organizacija i funcionalnost takođe, ali kad svemu tome dodamo paranoju onda zaista dobijamo kopleksne psihijatrijske poremećaje čiji oporavak nije lak.

MONITOR: Upozoravate i na to da se strah često prikriva agresijom, te da o tome svjedoči povećan broj sudsko-psihijatrijskih predmeta. Koji su najčešći i kako ih preduprijediti?

 BURDŽOVIĆ:  Agresija nikada nije rezultat pameti, zrelosti, hrabrosti, zadovoljstva. U nekim situacijama  može predstavljati nužnu potrebu, kada govorimo o ekstremnim situacijama životne ugroženosti pojedinca. I tada je ,,diktirana” intezitetom straha koji pojedinac doživljava.

Pravo i psihijatrija imaju, praktično isti zadatak: da poboljšaju čovječanstvo. To čine različitim metodama i pristupima. Pravo operiše jasno određenim kategorijama i definicijama i na praktično isti način im pristupaju. Zakonska tumačenja bi nam morala biti čista i jasna.

Jedan od brojnih uzroka nesporazuma ove dvije struke leži u tome što su pravnu nauku, zakonodavstvo i pravosudnu praksu stvarali ljudi stručnjaci, a duševne bolesti i psihičke poremećaje je stvarala priroda. Obje struke se u sudnici trude da se međusobno razumiju.

Zbog toga, psihijatri u sudnici imaju i sasvim praktične probleme. Koliko dugo traju duševni bolovi posle silovanja? Da li jednokratno pretrpljeni strah izaziva trajne posljedice i kakve? Kakav je problem retrogradnog procjenjivanja poslovne sposobnosti kod nekoga ko nije više živ? Koliko dugo može da traje jedan afekt jakog bijesa? Preciznih odgovora nema ni u jednoj literaturi, vještak mora sam to da procjenjuje u konkretnom slučaju.

Zbog toga, psihijatri i pravnici moraju imati dovoljna znanja iz obje struke, kako bi uspješno sarađivali.

predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo