Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC-PRELEVIĆ, DIREKTORICA HRA: Smjena Gorana Đurovića je nezakonita

Objavljeno prije

na

MONITOR: Pritisak vlasti na RTCG u fokusu je javnosti. HRA je ocijenila da je predlog Administrativnog odbora da se sa pozicije u Savjetu RTCG smijeni Goran Đurović nezakonit. Zašto tako mislite?
GORJANC-PRELEVIĆ: Đurović nije mogao biti razriješen iz razloga koje je naveo Administrativni odbor. Razriješen je zbog ,,nesavjesnog vršenja javne funkcije”, zato što je prekršio Zakon o sprječavanju korupcije jer nije prijavio da je obavljao funkciju u poljoprivrednom preduzeću dok je bio član Savjeta. Đurović ne spori da je napravio taj prekršaj, zbog koga će možda platiti novčanu kaznu. Međutim, prekršaj nije takav da on zbog njega može biti razriješen članstva u Savjetu RTCG. Isto tako ne bi mogao da bude razriješen ni da je napravio saobraćajni prekršaj. Razlozi zbog kojih članovi Savjeta mogu da budu razriješeni propisani su samo Zakonom o javnom emiteru RTCG i oni mogu biti razriješeni samo po tom Zakonu. Jedini približan razlog za razrješenje koji se mogao ticati situacije Gorana Đurovića je da je ta druga funkcija koju je obavljao bila u sukobu interesa sa njegovom funkcijom u Savjetu. Ali nije. Funkcija direktora u preduzeću koje proizvodi salatu očigledno nije imala veze sa proizvodnjom radio i televizijskog programa, pa sukoba interesa nije bilo. To je uostalom i izričito napisano u odluci Agencije za sprječavanje korupcije (ASK).

I Nikola Vukčević, drugi nedavno smijenjeni član Savjeta RTCG, smijenjen je pod spornim okolnostima. U njegovom slučaju, u kome je za razliku od Đurovića ASK utvrdila da je prekršio odredbu o sukobu interesa primivši honorar od privatnog preduzeća za snimljeni dokumentarni film, ta odluka nije bila pravosnažna, ali su uprkos tome prvo Administrativni odbor, a onda i aktuelni poslanici i poslanice u Skupštini svejedno požurili da ga smijene. Vukčević protiv odluke ASK vodi upravni spor. Nismo stigli da se pravovremeno bavimo njegovim slučajem, zato što on nije bio naš kandidat Univerziteta Crne Gore za članstvo u Savjetu RTCG, dok smo Đurovića kandidovali mi i druge NVO.

MONITOR: U stvari, po vama, ako dobro shvatam, smjena članova Savjeta mora se sprovesti, da bi bila valjana, u skladu sa Zakonom o RTCG, po kom su članovi ovog upravljačkog tijela i odabrani, što sada nije slučaj?
GORJANC-PRELEVIĆ: Tako je, Zakon o RTCG je jedini važeći jer je njegova svrha upravo da zaštiti nezavisnost Savjeta RTCG, organa koji je tim zakonom i uspostavljen. U tom Zakonu o RTCG asno piše da članu Savjeta mandat može prestati samo u postupku i iz razloga koje predviđa taj Zakon.

S druge strane, čak ni Zakon o spječavanju korupcije, koji je Skupština zloupotrijebila u ovom slučaju, ne propisuje da je svaki vid njegovog kršenja razlog za razrješenje sa svake javne funkcije.

Smjene oba člana Savjeta RTCG, kao i Darka Ivanovića iz Savjeta Agencije za elektronske medije, izvedene su kao ,,blic krig” protiv predstavnika građanskog društva u javnim institucijama vrlo važnim za slobodu medija. Brzina kojom je to izvedeno – u oba slučaja se nije čekalo ni da odluke Agencije postanu pravosnažne, kao i razmjere pravnog nasilja – ignorisani su zakoni po kojima su jedino mogli biti smijenjeni – Zakon o RTCG u slučaju Đurovića kao člana Savjeta RTCG i Zakon o elektronskim medijima u slučaju Ivanovića, kao člana Agencije za elektronske medije, ukazuju na politički obračun s dosadašnjom nezavisnom praksom tih tijela i pretenziju ka ponovnom uspostavljanju političke kontrole, što se totalno kosi sa svrhom zbog koje ta tijela postoje. Tu najviše nervira ignorisanje vladavine prava, zato što je to opasan manir kojim se prijeti svim građanima u svim drugim slučajevima za koji politički bude zainteresovana vladajuća koalicija.

MONITOR: Kazali ste da ćete ako Đurović bude smijenjen ,,boriti se protiv te odluke svim domaćim i međunarodnim pravnim sredstvima u javnom interesu zaštite slobode izražavanja i pravnog poretka Crne Gore”. Koja su to sredstva?
GORJANC-PRELEVIĆ: Pravo pitanje. Ovdje se radi o presedanu koji pokazuje slabost pravnog sistema kada je u pitanju pravna zaštita u odnosu na odluke Skupštine i za koji je neizvjesna nadležnost domaćih sudova. Do sada su redovni sudovi negirali nadležnost za sporove povodom pojedinačnih akata Skupštine, a upitna je i nadležnost Upravnog suda. Smatram da trenutno u sistemu ne postoji izvjestan djelotvoran pravni lijek protiv odluke Skupštine, pa očekujem da ćemo se svakako obratiti Ustavnom sudu. Ako ni taj sud ne prihvati da urgentno raspravlja i obustavi izvršenje odluke o razriješenju, obratićemo se Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu. Taj Evropski sud je organ Savjeta Evrope, organizacije koja veoma drži do nezavisnosti nacionalnih javnih emitera, tako da mislim da oni u ovom slučaju kršenja slobode izražavanja neće imati dileme.

MONITOR: Ipak, čak i ako se na sudu, ovdje ili van, presudi u korist Đurovića, čini se da je vlast već završila svoj naum kad je u pitanju vraćanje RTCG pod punu kontrolu?
GORJANC-PRELEVIĆ: Borićemo se za djelotvornu zaštitu koja u ovom slučaju znači obustavu izvršenja odluka o razrješenju. U međuvremenu se nadam da će se svi članovi i članice Savjeta RTCG, uključujući novog predstavnika Univerziteta, profesora medicinskog fakulteta, ponašati profesionalno, sa dignitetom i da će odoljeti političkom pritisku, posebno jer će i sve oči biti uprte u njih.

MONITOR: Vaše ustavne žalbe u slučaju novinara Tufika Softića, ali i žrtvi policijske toruture i nasilja u oktobru 2015, Mija Martinovića, Branimira Vukčevića i Momčila Baranina – usvojene su. Iako su to bez sumnje značajne odluke, odgovorni u tim slučajevima ipak nijesu sankcionisani. Da li vas to obeshrabruje?
GORJANC-PRELEVIĆ: Kako kad. Nekad to vidim kao polupunu čašu, nekad kao polupraznu. Ohrabruje to što Ustavni sud prepoznaje evropske standarde i što je spreman da ih primjeni, ali naravno da obeshrabruje što to nema suštinskog odjeka na državno tužilaštvo, a pogotovo ne na Upravu policije. Međutim, idemo dalje, za Vukčevića i Baranina već spremamo predstavku Evropskom sudu za ljudska prava jer uprkos odluci Ustavnog suda, Crna Gora u liku državnog tužilaštva i policije u zadatom roku opet nije sprovela adekvatnu istragu pa su njihova prava još uvijek nezaštićena.

MONITOR: EK je u posljednjem izvještaju konstatovala da su institucije pod političkim pritiskom i da nema napretka kad je u pitanju vladavina prava. Ocjena Brisela oštrija je nego ikada. Kako vi vidite rezultate Crne Gore u toj oblasti. Nema napretka, ali da li nazadujemo?
GORJANC-PRELEVIĆ: Mislim da je svima jasno da je Crnoj Gori zbog geopolitičkih razloga, posebno za potrebe ulaska u NATO gledano kroz prste što se tiče poštovanja vladavine prava i uspostavljanja institucija koje su sposobne da obezbijede vladavinu prava. Komisija u Briselu pokušava da u tome ostane profesionalno dostojanstvena, i jasno evidentira propuste. Što se tiče poštovanja već utvrđenih kriterijuma u okviru poglavlja 23 samo neprocesuiranje ratnih zločina i napada na novinare, zaštita izvršilaca torture i poslednji sistemski napad na nezavisnost javnog servisa dovoljno ukazuju na nesposobnost nadležnih državnih institucija da poštuju vladavinu prava.

MONITOR: Krajem godine zatvoren je Haški tribunal. Očekujete li da će crnogorsko pravosuđe, čiji su rezultati kad su u pitanju ratni zločini gotovo nepostojeći, nakon zatvaranja Haga raditi išta na tom polju?
GORJANC-PRELEVIĆ: Sumnjam da će isti ljudi koji sada imaju te nadležnosti nešto uraditi, ali se nadam da neki novi ipak hoće. Ratni zločini ne zastarijevaju, pa iako se broj dokaza prirodno smanjuje, još ih ima dovoljno. Haški tribunal je kontroverzna tema, imao je i uspjehe i neuspjehe, za naše prilike neke stvari su odrađene izuzetno profesionalno i svi koji su hteli, naučili su od tog suda dosta o međunarodnom pravu, međutim, neke strategije tužilaštva i odluke suda bile su razočaravajuće. Ono što je nesumnjivo jeste da mi sami na teritorijama bivše Jugoslavije nikada ne bismo ništa uradili da procesuiramo sopstvene državljane za ratne zločine da nije bilo Haškog tribunala koji su uspostavile, podsjećam, Ujedinjene nacije, i međunarodnog političkog pritiska koji ga je pratio. Dakle, iako se tom međunarodnom poduhvatu ima šta zamjeriti, on jeste doveo do pravde u mnogim slučajevima, dok nadležni državni organi za procesuiranje zločina u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, pa i Crnoj Gori u rijetkim slučajevima Klapuh i Morinj, ne bi ništa uradili bez tog snažnog međunarodnog primjera i podsticaja da pravo bude primijenjeno.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo