Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC- PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Svaki peti sudija izabran mimo rang liste

Objavljeno prije

na

Neposredan povod za razgovor sa Teom Gorjanc-Prelević, izvršnom direktoricom Akcije za ljudska prava (HRA), su ustavne žalbe koje je ova nevladina organizacija podnijela povodom policijske torture nad građanima u Podgorici u noći protesta 2015.godine. O čemu se radi?

GORJANC-PRELEVIĆ: Zbog policijske brutalnosti i prebijanja građana i zbog neadekvatne istrage ovih događaja podnijeli smo dvije ustavne žalbe za prebijanje u Zlatarskoj ulici, a ove nedjelje podnosimo i žalbu za Mija Martinovića.

MONITOR: Prošlogodišnji oktobarski protesti dijela opozicije, kada je prebijen Martinović, pokazali su da su zaštićeni od odgovornosti za kršenje ljudskih prava oni koji su posebno važni za vlast – kao Specijalna jedinica policije…
GORJANC-PRELEVIĆ: Sve što se dogodilo te večeri pa do danas prikazalo je, nažalost, nesposobnost države da obezbijedi vladavinu prava. U tako drastičnom slučaju, u kome je bar četrdeset policajaca snimljeno kako prebijaju građane na bar tri lokacije u gradu, do danas nije identifikovan nijedan od njih. Dvojici policajaca se sudi za torturu koju je bar njih trideset sprovodilo samo nad Martinovićem, ne zato što ih je otkrila neka ruka pravde, nego zato što su se sami prijavili, verujem, po naređenju, zbog međunarodne zajednice.

Ranije, dok posmatrača iz EU nije bilo, niko i nije bio procesuiran – kad je 2005. Specijalna jedinica policije u zatvoru u Spužu isprebijala pritvorenike ili kad je Aleksandar Pejanović prebijen u središtu policije u Podgorici 2008. Tada nije otkriven nijedan neposredni izvršilac, dok su trojica pomagača osuđena minimalno i sad ponovo rade u policiji.

MONITOR: To je i jedan od razloga da građani s pravom strahuju što žive u državi u kojoj mogu da završe kao Mijo Martinović, na primjer…
GORJANC-PRELEVIĆ: Ako policija može nekažnjeno da prebija u centru grada, na sto metara od kancelarije direktora Uprave policije – tamo je stradao Martinović – šta li se dešava na drugim mračnim mestima gde niko ne gleda i ne snima… kako se osećati sigurno kad vas biju oni koji treba da vas čuvaju? Ali sve što se posle dešavalo je posebno iritantno, jer je ponizilo sve građane, a sigurno i časne policajce – fabrikovanje izveštaja SAJ-a o primeni prinude, solidarno laganje, obmanjivanje da se ne zna ko je s kim sedeo u džipu pod maskama – kao da su od kuće svi pošli pod gas maskama, kao da se ne zna ko je kad s kim bio na vezi, ko je koga zvao i gde je bio… Te izjave govore – svi ste vi mala deca za nas, golu silu, kojoj vlast čuva leđa. I prvostepena osuda komandanta SAJ-a zbog prikrivanja batinaša na malu kaznu koja mu omogućava brz povratak na posao, posle kraćeg odmora, više liči na neku nagradu iz fonda za solidarnost. Nevoljnost ili nesposobnost i državnih tužilaca i suda da svemu tome odlučno stanu na kraj, da pokrenu postupke protiv svih koji to zaslužuju, da vrate poverenje u državu, opet upozorava da dok se koren ne obnovi, nema ni zdrave biljke – vladavine prava. HRA pokušava da istera stvar na čistac onoliko koliko se to pravnim putem može, podnosimo ustavne žalbe protiv tih kvazi istraga Ustavnom sudu, pa ako ne prođu tamo, verujemo da će proći kod Evropskog suda za ljudska prava.

MONITOR: Koji su preduslovi da i u Crnoj Gori imamo vladavinu prava i poštovanje ljudskih prava na nivou demokratskih zemalja?
GORJANC- PRELEVIĆ: Preduslov je nezavisno, nepristrasno i profesionalno sudstvo i tužilaštvo. Vlada i Skupština su vrlo važni jer stvaraju zakonske i političke preduslove za vladavinu prava, ali ništa bez tužilaca i sudija koji treba da sprovedu pravdu i obezbede poverenje u vladavinu prava. Uz njih je presudna i javnost, koja mora biti još osetljivija na sve anomalije, koja mora kritikovati i ukazivati na rešenja. Ono što je u Crnoj Gori problematično je nedostatak stručne, pravničke javnosti, posebno akademske. Javno mnjenje, koje ukazuje na probleme u vladavini prava, formiraju mediji i NVO sektor dok profesori prava, advokati, intelektualci, čast retkim izuzecima, po pravilu ćute, u već čuvenoj kulturi nezameranja.

MONITOR: Često se govori da je i pravosuđe pod jakim pritiskom vladajućeg DPS-a.
GORJANC-PRELEVIĆ: Svako ko je došao u posetu da analizira pravosuđe Crne Gore kad je čuo koliko dugo vlast ovde nije menjana, podigao je obe obrve. Ne morate da imate dokaz o tome da DPS neposredno pritiska bilo koga, to se logično pretpostavlja, jer imate ljude koji ulaze u pravosuđe, a koji se druge vlasti i ne sećaju, u kombinaciji sa starijima koji odlično pamte ko ih je izabrao na funkciju i ko je još glavni. Istraživali smo rad Sudskog i Tužilačkog savjeta i ostali poraženi činjenicom da je Sudski savjet svakog petog sudiju izabrao mimo rang liste koju su sami formirali na osnovu procene stručnosti kandidata. Isti taj Savjet se proglasio nenadležnim za očigledno neetično postupanje sudije koji se u osudi S.Č. u odsustvu trudio da što bolje gotovo komično pohvali vlast. S druge strane, Tužilački savjet nikad ništa nije uradio po obrazloženim primedbama na rad nadležnih tužilaca koji nisu istražili torturu, nestanak dece iz Komanskog mosta, mučenje Ibrahima Čikića i ostalih iz SDA, ubistvo Duška Jovanovića, napade na Tufika Softića, Oliveru Lakić i druge novinare, niti su se okrenuli na pritužbu povodom neosnovanog procesuiranja Veselina Piletića punih 17 godina itd.

MONITOR: Gdje je Crna Gora u odnosu na evropske standarde kad je riječ o nivou zaštite ljudskih prava i sloboda?
GORJANC-PRELEVIĆ: Crna Gora ne ispunjava sve minimalne standarde – pogotovo zabranu torture, zaštitu slobode izražavanja, procesuiranje ratnih zločina, to su sve ozbiljni zadaci koji ostaju za dalje. Ali da je bolje nego u Turskoj ili Rusiji, to jeste, bez sumnje. Može čak i da se organizuje Parada ponosa, iako, samo u evakuisanom centru Podgorice, dok je već Nikšić zabranjeni grad. S druge strane, vlast se uspešno brani od toga da postane lider bar u odnosu na zaštitu nekih prava – npr. da su asistenti za decu za posebnim obrazovnim potrebama sistematizovani tako da se o njima stara Ministarstvo prosvjete i da je njihovo finansiranje održivo obezbeđeno, to bi bio najbolji primer u celom regionu, uključujući Sloveniju.

MONITOR: Predsjednik Sudskog savjeta Mladen Vukčević kaže da dok god Vlada predlaže budžet, sudstvo se ne može smatrati samostalnim, jer je dobro plaćen sudija garant nezavisnog i beskompromisnog sudstva.
GORJANC-PRELEVIĆ: Mislim da to jeste u načelu tačno. Ipak, predsednik Sudskog savjeta predlaže budžet Vladi i može u parlamentu da dokazuje da Vladin predlog nije dobar i da ubeđuje poslanike da je sudstvu potrebno više novca – ako je raspoložen da se zamera Vladi. Plate sudija su ipak bolje nego pre, početnička plata je 2,4 puta veća od prosečne u državi i to je evropski prosek. Plate su više nego u Srbiji, niže nego u Hrvatskoj i BiH. Ali mislim i da bi Vlada mogla mnogo odgovornije da štedi na drugim stavkama a ne na platama sudija, npr. tako što bi se mnogo više trudila oko poravnanja umesto da plaća troškove unapred izgubljenih sporova.

MONITOR: U izvještajima iz EU navodi se da je Crna Gora „umjereno spremna” za primjenu pravne tekovine EU i evropskih standarda u oblasti ljudskih prava…
GORJANC-PRELEVIĆ: Evropska komisija je bila vrlo jasna – u slobodi izražavanja nema napretka, nekažnjivost za ratne zločine je i dalje kritična, nezavisnost sudija i sudska statistika i dalje ne ulivaju poverenje. Videćemo kako će da izgleda naredni izveštaj, kada se prevaziđe pitanje NATO-a i prođe period u kome se čekalo na implementaciju svih planova.

Lista najviše ugroženih

MONITOR: U kojoj se oblasti najviše krše ljudska prava?
GORJANC-PRELEVIĆ: Pravo pitanje za Ombudsmana, on ima najbolji uvid jer dobija najveći broj pritužbi i ima najviše osoblja koje to može dobro da oceni. On kaže da upravni organi najviše krše prava i verujem da je tako, da se u upravnom postupku ,,udave” mnoga prava. I činjenica da tu još nema besplatne pravne pomoći onemogućava siromašnima pristup pravdi. Najviše se krše prava onih koji nisu svesni ni da imaju prava ili koji misle da nema nikakve svrhe ni da se žale. Zato su uvek prvi na listi ugroženih Romi, siromašni, i druge manjine koje se plaše većine, bilo seksualne, političke, etničke. Međutim, država u kojoj ljudi poznaju svoja prava je država bez straha od vlasti.

I mi imamo „američke” sudije

MONITOR: Protiv Trampove zabrane ulaska u SAD državljana sedam zemalja sa muslimanskom većinom podnio je tužbu tužilac države Vašington, uz obrazloženje: ,,Niko nije iznad zakona, čak ni predsjednik”. Može li se kod nas nešto slično desiti kad je riječ o sudijama i predsjedniku države?
GORJANC-PRELEVIĆ: Mislim da ću Vas iznenaditi, jer verujem da u Crnoj Gori postoje sudije koje bi umele da postupe isto kao te američke. Nisu na istaknutim položajima, nisu u većini, ali postoje. Bilo je sudija koje su u prvom stepenu umešno primenile evropske standarde slobode izražavanja u presudama npr. u vezi izveštavanja o tvrdnjama Komisije za hartije od vrednosti SAD o korupciji u privatizaciji Telekoma. Tačno je i da su te njihove presude ukinute, ali, verujem da će ih ipak potvrditi Ustavni sud ili Evropski sud za ljudska prava, pa ćemo se potruditi da te sudije bar dobiju javno priznanje. Građanima su časni profesionalci koji drže do ličnog dostojanstva neophodni na svim javnim funkcijama, a posebno u pravosuđu. Zbog toga pratimo i kritikujemo rad saveta koji ih biraju i odlučuju o tome ko se bira i napreduje. Ohrabrivanje stručnosti i časnog rada je jedini održivi put ka vladavini prava.

Ponovna kriminalizacija klevete

MONITOR: Dosta se polemiše o predlogu da se u Krivični zakonik uvede novo krivično djelo – kažnjavanje kaznom zatvora do godi-nu onih koje „izlože poruzi” tužilaštvo i komentarišu sudske pro-cese prije pravosnažnosti…
GORJANC-PRELEVIĆ: Akcija za ljudska prava i Sindikat medija su upozorili javnost na ovaj retrogradni predlog. Zadovoljni smo da je javnost shvatila o čemu se radi i da se o tome sada raspravlja, jer je jasno da posle u Skupštini neće biti nikakve rasprave. Sloboda izražavanja prema tumačenju Evropskog suda za ljudska prava štiti i duhovitu, satiričnu i ironičnu argumentovanu kritiku rada sudija i tužilaca. Prema sadašnjem predlogu Ministarstva pravde, takva kritika bi mogla da odvede u zatvor. Autoritet suda svakako treba zaštititi od neutemeljene i zlonamerne kritike, koja nije u javnom interesu, ali ,,izlaganje poruzi suda i tužilaštva” može da se tumači mnogo šire, tako da uguši opravdanu kritiku, koja je neophodna. Zbog toga je ovaj pokušaj ponovne kriminalizacije uvrede, u odnosu na sudije i tužioce, suprotan evropskom standardu.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

RADOJE CEROVIĆ, PSIHOLOG: Psihološki portret društva u krizi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja

 

 

MONITOR: Svjedočimo još jednom talasu nasilja. Pune se stupci crnih hronika, ali je nasilje sve prisutnije i u javnom diskursu. U traženju uzročnika, koji bi vi izdvojili?

CEROVIĆ: Nasilje koje danas vidimo u Crnoj Gori nije samo individualni čin, već simptom šire društvene patologije. Društvo gubi mehanizme regulacije i kontrole konflikta. Glavni uzročnici su brojni, ali vjerujem da u ovom trenutku leže u tri međusobno povezana faktora:

Hronična polarizacija i društveno nepovjerenje –  kada zajednica godinama živi u atmosferi podjela i antagonizama, nasilje postaje prihvatljiv jezik komunikacije. Politčki lideri i Crkva se očajnički trude da posiju što više sjemena podjela i paranoje. Nacija, vjera, parrtija su zamijenili nekadašnje plemenske podjele.

Vrtoglavo ekonomsko raslojavanje i razlike u socio-ekonomskom statusu – Crna Gora vjerovatno nikada nije bila raslojenija u socio-ekonomskom smislu.

Institucionalna slabost i selektivna Pravda – kada ljudi percipiraju da institucije nijesu u stanju da obezbijede jednak tretman, da ne obavljaju funkcije medijacije i kontrole procesa u društvu,  javlja se potreba za samostalnim „rješavanjem” i postizanjem “pravde“.

Kultura senzacionalizma i normalizacije agresije –  mediji i društvene mreže često daju prostor ekstremnim stavovima, čime se agresija multiplicira, stvara se osjećaj okruženosti agresijom i izaziva porast osjećaja potrebe za agresijom.

Iako je nasilje u direktnom smislu posljedica nekog individualnih impulsa, koji će prvo počiniti oni koji su posebno skloni ili “lomljivi”, postoje društveni mehanizmi koji podižu ukupnu vjerovatnoću da do toga dođe. U posudi punoj kukuruza neka zrna će prva početi da pucaju i da se pretvaraju u kokice, ali je to nevažno – važno je ko i zašto zagrijava posudu. Ko i zašto pravi kokice od društvenog sistema.

MONITOR:  Koliko hroničan izostanak odgovornosti, od tragedije na Cetinju pa nadalje, utiče na zdravlje zajednice?

CEROVIĆ: Izostanak odgovornosti ima razorne psihološke posljedice i to ne samo na žrtve i njihove bližnje. Osjećaj da društvo nema mehanizme odgovornosti, da se sve svodi na političko poigravanje i driblanje odgovornosti je bomba u njedrima onoga što nazivamo vladavina prava. Da bi vladavina prava postojala neophodno je da svi vjerujemo u zajednička pravila i da su ta pravila pravedna i primijenjena.  Svaka tragedija koja ostane bez jasnog institucionalnog i društvenog epiloga postaje trajno otvorena trauma koja se ugrađuje u kolektivno pamćenje. Kada se odgovorni ne imenuju i ne sankcionišu, kada se sve svede na nepredvidivost i pretpostavljenu neuračunljivost, zajednica počinje da shvata da živimo u svijetu gdje pravila ne važe i gdje nema sistema. Sistema prevencije, sistema kontrole, sankcionisanja, sistema odgovornosti, ali ni osnovne empatije. Krivi su oni koji protestuju na Kruševom ždrijelu, i najbolje da ih nekako poćeramo odatle da ne smetaju odvijanju vlasti.

Posljedice su višestruke: anksioznost i nesigurnost, normalizacija apatije i neodgovornosti, generacijski prenos traume…

MONITOR:  Na djelu je i istorijski revizionizam, u kom prednjači Srpska pravoslavna crkva. Gdje ide društvo u kom se ratni zločinci proglašavaju herojima?

CEROVIĆ: Istorijski revizionizam predstavlja opasno psihološko oruđe za namjerno cijepanje društvenog tkiva i stvaranje nepovjernja i straha. To je strateška namjera SPC. Da se spriječi u nastajanju mogućnost izgradnje građanskog društva. Da se kroz to obesmisli projekat Crne Gore kao evropske i građanske države.

Kada društvo počne da veliča zločince, ono zapravo šalje poruku da nasilje i kršenje moralnih normi mogu biti nagrađeni. Da prolivena krv ne samo neće biti kažnjena nego će biti nagrađeni dželati i zločinci. Ali to nije potreba za rehabilitacijom davno umrlih sadista poput popa Mace ili etno-genocidnih klerofašista poput Mihailovića. Cilj je u današnjici. Cijepanje, nepovjerenje, strah, paranoja pogoduju klerikalnim i nacionalističkim idejama – aktiviraju u današnjici one mehanizme straha na kojima takva politika cvjeta.

Posljedice su jasne moralna konfuzija i nesigurnost, povratak tribalizma i identitetske kompeticije i, u krajnjem, eskalacija konflikata i nasilja što i jeste krajnji cilj.

Društvo koje glorifikuje zločine ne ide naprijed – ono se vraća u prošlost, proizvodeći stalno nove cikluse podjela i nasilja.

MONITOR:  Jedna od podgoričkih ulica mogla bi dobiti ime Pavla Bulatovića, ministra policije u vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica 1992. Šta s tim?

CEROVIĆ: To je prezir prema žrtvama, druga deportacija, izrugivanje i izvrtanje našeg kolektivnog sjećanja i moralne orijentacije. Imena ulica nijesu neutralna: ona su simboli vrijednosti koje društvo odlučuje da promoviše. Kada jedna zajednica odluči da nazove ulicu po osobi čije se ime vezuje za tragične događaje poput deportacija izbjeglica, to ne predstavlja čin sjećanja već čin poricanja i reinterpretacije prošlosti.

Iz ugla psihologije zajednice, to znači da se trauma žrtava poništava, a društvo šalje poruku da patnja „drugih“ nije relevantna. Takvi potezi ne grade koheziju, već produbljuju rane i onemogućavaju pomirenje. Ali mislim da je to toliko već svima jasno, da su ove riječi skoro uzaludne ili trivijalne. Problem je što se samo progresivno navikavamo – ne postoji reakcija i bunt, neko ili nesto da kaže “stani”.

MONITOR:  Koliko je ovo društvo, iako se konstantno insistira na tome da smo sledeća članica EU, suštinski evropsko?

CEROVIĆ: Evropa nije samo geografski prostor – to je vrijednosni okvir. Suštinski evropsko društvo mjeri se kroz vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava, institucionalnu odgovornost, i kulturu dijaloga.

Danas vidimo da postoji potpuno lažni diskurs koji se uporno poziva na Evropu, ali istovremeno institucije padaju na koljena pred nacionalizmom, revizionizmom i korupcijom i revanšizmom. Zakone ćemo lako prilagoditi, ali ovo strateško razaranje društvenih i kulturnih preduslova za ućešće u veličanstvenom poduhvatu ujedinjenja Evrope, je skriveni ali veoka efikasan mehanizam odvlačenja Crne Gore u septičku jamu balkanskog tribalizma. Gdje suštinski ostajemo zarobljeni u matrici balkanskih konflikata.

Drugim riječima, pitanje nije koliko smo blizu EU po formalnim pregovaračkim poglavljima, već koliko smo blizu evropskom duhu – kulturi odgovornosti, tolerancije i povjerenja u institucije.

MONITOR: Kazali ste  da smo danas u fazi najviše izraženog raslojavanja u istoriji Crne Gore.

CEROVIĆ: Raslojavanje društva nije samo ekonomsko – ono je i psihološko, vrijednosno i kulturno. Danas u Crnoj Gori svjedočimo nekoliko paralelnih raslojavanja:

Ekonomsko. Rastuće nejednakosti stvaraju osjećaj nepravde i podstiču bijes, posebno među mladima koji vide da rad i obrazovanje ne garantuju sigurnost.

Političko. Društvo je duboko podijeljeno u blokove koji više ne razgovaraju jedni s drugima, već samo kroz sukobe i optužbe.

Vrijednosno. Dio populacije zagovara evropske vrijednosti, dok drugi dio vraća pogled u prošlost i traži sigurnost u nacionalizmu i religijskim autoritetima.

Psihološko. Raste broj ljudi s osjećajem izolacije, bespomoćnosti i nepovjerenja, što direktno utiče na mentalno zdravlje nacije.

Takvo raslojavanje vodi ka ozbiljnoj krizi kohezije i aktivira instiktivne mehanizme agresije i nepovjerenja, suštinski razlog za eskalaciju nasilja.  Sve to se protivi kulturi otvorenog i evropskog, i vraća nas na dobro poznato – zatvoreno i tribalno. To je možda i najveći izazov pred nama – da odlučimo u kojem pravcu želimo ići i da li smo spremni da platimo cijenu stvarne promjene.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA RAJKOVIĆ-NENADIĆ, NOVINARKA: Afera ,,papuča” ogolila stvarnost u kojoj živimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospođe Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom

 

MONITOR: Je li vas iznenadila prijava supruge gradonačelnika Podgorice Saše Mujovića zbog fb statusa?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Jeste. Vrlo pažljivo pišem svoje statuse na društvenim mrežama uvažavajući značaj koji ti kanali komunikacije imaju posljednjih godina. Radilo se o satiričnom komentaru, čiji cilj jeste bio da se ukaže na društveni problem. Komentar jeste bio i provokativan i to mi je bio cilj – da ako se pisalo o skupim odjevnim kombinacijama supruga javnih ličnosti, sa pravom, ranije, zašto se ćuti kada je ova vlast od 2020.  u pitanju. To je legitimna tema, svuda u svijetu. Posebno, imajući u vidu da su na vlast došli na talasu populističke priče o siromašnim građanima i bogatim političarimi uz obećanje da se toj praksi staje na kraj.

I što smo dobili? Dakle, cilj jeste bio da se ukaže na taj društveni fenomen, na stil života. Na žalost ili na sreću priča je dobila i drugu dimenziju.

Ovdje bih ukazala na nekoliko stvari. Prvo, na uticaj koji imaju društvene mreže. Da sam napisala ozbiljan, analitičan tekst o tome sigurna sam da ne bi imao ovoliki odjek. To govori koliko je važna neka vrsta regulacije potpuno neregulasanih društvenih mreža i koliko su važni napori koje Evropa čini u tom smjeru. I koliko tradicionalni mediji gube na značaju.

Jasno mi je da, recimo, u ovom slučaju gospođa Mujović, koja je u poslu sa kozmetičkim uslugama, ne mora da zna gdje je granica slobode izražavanja a gdje počinje sporan govor koji je sankcionisan domaćim i međunarodnim pravom. Jasno mi je i da je možda u afektu reagovala podnoseći prijavu. Ono što ne mogu da shvatim je da je imala četiri dana da promisli, da povuče prijavu, da je neko savjetuje da joj nije pametno da na taj način demonstrira političku moć koja izvire iz pozicije funkcije koju njen suprug pokriva. Tako smo došli do priče o njenoj firmi u kojoj je ona sama i zaposleni u njoj prijavljeni na minimalac ili ispod minimalca o državnoj pomoći koju je dobijala. Sada je to posao za nadležne organe  – Agenciju za antikorupciju koja treba da pokaže da li je njen stil života u saglasju sa primanjima koja ona i suprug, gradonačelnik Podgorice prijavljuje, za inspekcije da ispitaju poslovanje njene firme, da li se radi o utaji poreza i sl…

Tako da je ova afera nazvana ,,papuča” zaista do srži ogolila stvarnost u kojoj živimo.

MONITOR: Kakav je bio odnos policije i tužilaštva? Kako komentarišete epilog cijelog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Očekivala sam da prijava bude odbačena odmah, prije saslušanja jer je svima bilo jasno da nema ni jednog elemanta koji bi ukazivao da se radi o krivičnom djelu ili prekršaju. Nijesam prijetila, niti sam pozivala na nasilje. Dakle, u zemlji u kojoj se svakodnevno dešavaju ubistva u sred bijela dana, gdje stradaju djeca, gdje je femicid i nasilje postalo skoro pa normalno, jer malo ko reaguje, vi koristite represivni aparat i trošite novac poreskih obveznika na saslušavanje oko komentara za koji je bilo jasno da ne sadrži nijedan sporni element.

Vjerujete da mislim da nije bilo onoliko jakog pritiska javnosti, da bih bila optužena ili čak završila u pritvoru. U ovoj je zemlji odavno sve moguće. Time se želi postići da svi zaćutimo, da se svi uplašimo I da sljedeći put dobro promislimo što ćemo napisati. Znate, iza mene je 25 godina novinarske karijere. Pisala sam o trgovini ženama, ratnim zločinima, švercu cigareta, kriminalnu, crkvi. Nikada me policija nije saslušavala. Nije bilo ni malo prijatno ići u policiju i odgovarati na pitanja o papučama gospodje Mujović, koja je napisala da se osjetila nesigurno jer sam je željela predstaviti bahatom. Da nije tužno, bilo bi smiješno.

MONITOR: Šta bi mogli novinari, a šta političari, zaključiti iz ovog slučaja?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Važno je da se poruči da nećemo ćutati. Da nas ne mogu uplašiti. Svih tih dana sam na društvenim mrežema bila omalovažavana, trpjela razne uvrede i potpuno je jasno bilo da je pokrenuta botovska mreža.Ta kampanja je, nakon odluke policije i tužilaštva da se odbaci prijava, potpuno prekinuta. Što znači da je bila organizovana ali da je neko u jednom trenutku valjda shvatio da je cijela priča otišla u drugom smjeru i da su napravili kontraefekat i političku štetu partiji i gradonačelniku.

Važno je jako da su svi mediji o ovom slučaju izvještavali profesionalno bez obzira na to koju imaju uređivačku politiku. Da ni jedan medij nije ni na koji način pokušao da spinuje. Ja sam nedavno u jednom intervju rekla da su crnogorski mediji uz sve mane najbolji dio društva, mnogi su mi zamjerili, ali je ovaj slučaj potvrdio da sam bila u pravu. Zaista, profesionalno sam jako ponosna, lično im vrlo zahvalna. Takođe, nevladine organizacije koje se bave slobodom izražavanja, koje su pokazale koliko je važna njihova uloga i njihov kredibilitet u društvu.

MONITOR: Pored novinarstva, dugo predajete o medijskoj pismenosti. Koliko nam  kao društvu nedostaje?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: I ovaj slučaj je pokazao koliko je  važna medijska pismenost. Gospođa Mujović, kao supuga gradonačelnika Podgorice, je morala da zna da je dužna da trpi veći stepen kritike od građana, da ne može da tuži svakoga ko joj ime pomene i da mora voditi računa što objavljuje na svom otvorenom profilu na društvenim mrežama. U normalnim zemljama, te profile javnih ličnosti i njihovih partnera vode specijalizovane agencije. Jer je to slika koja se šalje u javnost. Kako si obučen, kako izgledaš. Jer ti više nijesi privatna ličnost.

Medijska pismenost ključna da se izučava od osnovne škole i nadležni moraju da nađu način da animiraju djecu da izučavaju taj predmet koji je izborni. Jer djeca idu linijom manjeg otpora i biraju predmet koji im je lakši ili koji predaje nastavnik za koga važi da nije strog. Danas se djeca informišu putem društvenih mreža i zatvorenih viber grupa. Zato je važno da nauče što je lažna vijest, što je dezinformacija, koliko je važan izvor vijesti I sl…

Treba raditi i sa starijima, ja sam dosta radila sa starijom populacijom koja je, vjerujte mi, jako zainteresovana i spremna da uči.

MONITOR: Kako ocjenjujete medijsku scenu?  

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Medijska scena je posljednjih godina pod snažnim uplivom medija iz Srbije i to smatram ključnim problemom. Kroz izradu medijskih zakona, u čijoj sam izradi kao članica Radne grupe učestvovala, nijesmo uspjeli čak ni da se dotaknemo tog pitanja. Sve četiri komercijalne TV koje imaju nacionalnu frekfenciju su u vlasništvu kompanija ili biznismena iz te države. To nije nezakonito, ali zamislite da u Njemačkoj sve TV budu u vlasništvu kompanija iz Francuske. To bi prosto bilo nemoguće.

Drugo, kroz izbor članova Saveta AVM-a vidimo da političari vlasti ne odustaju od namjere da potpuno kontrolišu regulatora. Takođe, vidimo da nekoliko sudskih presuda da je nezakonito izabran na tu funkciju, nijesu dovoljne da aktuelni direktor RTCG ne bude više na toj funkciji. Kao pravnici, neshvatljivo je da se sudske odluke ne poštuju i da nema mehanizama da se sprovedu. Dakle, jasno je da vlastima odgovara ovakvo stanje i da njima Ustav i zakoni ne znače niti ih obavezuju. Kakva god da je Crna Gora bila ranije, tako nešto je bilo nezamislivo. To da se ne poštuju odluke sudova sam prvi put čula prije sedam, osam godina u Evropskom sudu u Strazburu kada su govorili da Turska i Rusija ne sprovode njihove odluke. Mislila sam da se to kod nas nikada ne može desiti.

Takođe smatram da je ostavka direktora Direktorata za medije Nedjeljka Rudovića pokazuje koliko je jak politički pritisak i koliko profesionalci nemaju što tu da traže.

MONITOR: A položaj zaposlenih u medijima?

RAJKOVIĆ-NENADIĆ: Neću ništa novo reći – ekonomski status novinara je jako težak, rade jako stresan posao za platu ispod državnog prosjeka. Nije čudo što najbolji odlaze iz profesije, što studenti koji završavaju novinartsvo žele da rade u političkim partijama ili kao PR.

Povećanje broja medija nije donijelo kvalitetniji medijski sadržaj niti je doveo do boljeg ekonomskog položaja novinara.

Ipak, najporaznije mi je bilo što sam tokom jednog istraživanja prije par mjeseci od građana čula da sve manje vjeruju medijima, sve više koriste društvene mreže i misle da novinari dominanto rade pod uticajem raznih centara moći, političkih i ekonomskih.

Ja ipak još uvijek vjerujem u novinarstvo i ponavljam mislim da su mediji najbolji dio društva. Jer pogledajte kakvo nam je zdravstvo, sudstvo, tužilaštvo, obrazovanje i kome se građani obraćaju kad traže pravdu. Prva ili posljednja linije odbrane su im mediji.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN MILIVOJEVIĆ, PREDSJEDNIK DEMOKRATSKE STRANKE I NARODNI POSLANIK, BEOGRAD: Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske vjere  zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrjednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani

 

MONITOR: Pozvali ste građanstvo da 1. septembra izađe na proteste u oko 170 gradova i opština u Srbiji, ukoliko režim nastavi da napada i progoni one koji se bore protiv organizovanog kriminala i korupcije. Ako se tako dogodi, šta očekujete nakon toga? Ko će formulisati zahtjeve pobunjenih građana?

MILIVOJEVIĆ: Zahteve pobunjenih građana već su definisali oni koji u ovom trenutku imaju najveći društveni uticaj i politički kredibilitet, a to su pobunjeni studenti. Neophodno je intenzivirati građansku pobunu kako bi režim, na čelu sa Aleksandrom Vučićem, bio nateran da raspiše izbore na kojima više nikada neće smeti da proglasi pobedu. Aleksandar Vučić je svestan svog političkog kraja i zna da ne može da pobedi ni na nameštenim izborima. Zato, kao i svaka kukavica, beži od izbora.

S druge strane, suočen je sa činjenicom da su godinama prikupljani dokazi o teškim krivičnim delima ovog režima konačno uzeti u razmatranje od strane Tužilaštva za organizovani kriminal. Panična reakcija režima posle hapšenja bivših ministara dovoljno govori o njihovoj spoznaji da je došlo vreme odgovornosti i pravde. Do konačnog namirenja pravde može doći samo po oslobođenju Srbije od ove mafijaške vlasti.

MONITOR: NVO Dokumenta iz Zagreba je izašla  sa podatkom o 2353 stradale osobe  za vrijeme i nakon Oluje. Od njih su 1747 srpske nacionalnosti, a 1055 su srpski civili. Srpske organizacije koje se bave izbjeglicama tvrde da u Hrvatskoj ima oko 850 neidentifikovanih stradalih. . Hrvatska nije preduzela ozbiljnije pravosudne aktivnosti za procesuiranje zločina u Oluji, a Srbija se tek 2022. počela baviti zločinom na Petrovačkoj cesti. Kakav je odnos Demokratske stranke prema ovom zaboravu?

MILIVOJEVIĆ: Demokratska stranka je jedina politička stranka koja se u kontinuitetu već 35 godina zalaže za kažnjavanje i procesuiranje svih ratnih zločina i izvođenje odgovornih pred lice pravde. U tom kontekstu, još 2001. godine, odmah po preuzimanju odgovornosti za upravljanje Srbijom, pokrenuli smo i pitanje odgovornosti za zločin na Petrovačkoj cesti, kao i za zločine tokom akcija Oluja, Bljesak i na prostoru Medačkog džepa. Istovremeno, dali smo snažan doprinos regionalnoj saradnji i pomirenju.

Nažalost, Aleksandar Vučić, kao promoter ratnohuškačke politike, nikada nije odstupio od svojih radikalskih ideja sejanja mržnje i kreiranja sukoba. Zato je i odlučio da pokuša sukob napadom na Državni univerzitet u Novom Pazaru, kako bi razbio jedinstvo studenata okupljenih oko ideje stvaranja društva u kome svi Srbiju doživljavaju kao svoju zemlju.

Slike iz Novog Pazara, na kojima studenti islamske i hrišćanske veroispovesti zajedno plešu, mole se i stoje jedni uz druge, predstavljaju jedan od najdubljih i najvrednijih dometa pobune koju su pokrenuli studenti i građani. Te slike svedoče o tome da je potpuna inkluzija Bošnjaka i svih drugih manjina u srpsko društvo moguća jedino razvlašćivanjem Vučićevog režima. Samo tada će Srbija biti zemlja svih svojih građana i jedno od normalnih društava ovog dela Evrope.

MONITOR:  Vučić se na komemoraciji u Sremskim Karlovcima izvinio izbjeglima iz Oluje što ih je država „skrivala“ ne dajući im da uđu u Beograd i Novi Sad. To je za njega bila prilika i da Oluju asocira sa krizama u BiH i Srbiji — kada je rekao da „nijedna Oluja više neće uspjeti onima koji prizivaju Oluju u RS i Srbiji“. Da li se tu radi o neadekvatnoj i nevještoj asocijaciji ili o poruci nekadašnjim izbjeglicama i njihovim porodicama, koji su danas glasači u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Aleksandar Vučić je, kao i Slobodan Milošević i Vojislav Šešelj, odgovoran za sramotan odnos prema Srbima izbeglim tokom avgusta 1995. godine. Te ljude su kod Batrovaca tog avgusta 1995. sa vodom i hranom čekali članovi Demokratske stranke i antiratni aktivisti, dok ih je policija usmeravala put Kosova i Metohije. Nakon toga, režim je sproveo prisilnu mobilizaciju svih muškaraca. Mnogi su poslati u Erdut, gde su stradali od ruku Arkanovih i Legijinih paravojnih formacija.

Nažalost, jedini koji je prizivao, i dan-danas priziva Oluju, jeste Aleksandar Vučić — promoter i rodonačelnik politike „sto za jednog“. Taj čovek nikada nije odstupio od te svoje politike, čak i kada je preko Šešeljevog šinjela navukao evropski frak. Pokušaj da krizu iz Srbije izmesti u region, po oprobanom radikalskom receptu: „Sad ste našli da me rušite“ dok prete Dodiku i Republici Srpskoj — ovog puta mu neće uspeti. Vučić je najveća pretnja opstanku ne samo Republike Srpske, već i Republike Srbije.

MONITOR: Na komemoraciji žrtvama Oluje u Hrvatskoj bili su i neki predstavnici srpske opozicije, ali nije bilo predstavnika države Srbije, sem nižih diplomata Ambasade. Predsjednik Srbije se ovih dana najviše bavio podrškom pravosnažno osuđenom Miloradu Dodiku.  Helena Strugar — državljanka Crne Gore koja studira na beogradskom Pravnom fakultetu — izgleda da neće moći da se vrati u Srbiju. Ona je učesnica studentskih blokada i snimila je napad na studente. Gde je naš region u politici vlasti u Beogradu?

MILIVOJEVIĆ: Vučiću je region samo poligon za ispoljavanje neiživljenih radikalskih frustracija. On nas uporno tera da gledamo u prošlost, a ne u zajedničku evropsku budućnost. Za njega je nezamisliva i sama pomisao da će Crna Gora 2027. verovatno postati članica EU.

Voleo bih da Helena Strugar, kao diplomirani pravnik Beogradskog univerziteta, u bliskoj budućnosti bude neko ko će se kroz evropske pravosudne institucije baviti Vučićevim mafijaškim delovanjem.

MONITOR: Podržali ste akciju Tužilaštva za organizovani kriminal i odluku Višeg suda kojima su podignute optužnice i određen pritvor za 13 odgovornih u vezi sa komercijalnim ugovorom obnove pruge Novi Sad–Kelebija, u okviru koje je bilo i finansiranje renoviranja željezničke stanice.. U javnosti se spekuliše da li je glavni tužilac TOK Mladen Nenadić zaista odlučio da radi svoj posao. Da li je „pobuna“ u TOK dovoljna da se pravosuđe pokrene?

MILIVOJEVIĆ: Da bi se kompletno pravosuđe pokrenulo, potrebno je da Vučićev režim bude razvlašćen i da se ponovo uspostavi institucionalni okvir za rad pravosudnih institucija. Ljudi u Srbiji biće zapanjeni kada se upoznaju sa razmerama pljačke i zlodela ove vlasti.

MONITOR:. Kakva vrsta međunarodnog pritiska na režim bi vodila ka promjenama u Srbiji?

MILIVOJEVIĆ: Svaka koja bi pružila nesumnjive dokaze o sprezi vrha vlasti i organizovanog kriminala — što je jedna od definicija mafije. Skaj aplikacije su nešto zbog čega Vučić nema miran san. Ne treba zaboraviti ni ubistvo Olivera Ivanovića, o čemu će tek uslediti „isplivavanje“ dokaza.

MONITOR: DS je dala bezrezervnu podršku studentima.  Oni se, međutim, i dalje ograđuju od saradnje sa opozicijom. Tokom posljednje  nedjelje pojavilo se nekoliko analiza javnog mnjenja sa donekle oprečnim rezultatima o podršci koju stranke vlasti, opozicije i studenti sada imaju. Da li je vrijeme da se razgovara o uslovima za izbore koje, vanredno, traže i studentsko-građanski pokret i opozicija?

MILIVOJEVIĆ: Nemamo vremena za gubljenje u raspravama koje samo kupuju vreme za Vučića. Svesni smo da izborni uslovi nisu dobri. Vučić mora biti poražen na izborima koje više nikada neće moći da proglasi za svoju pobedu. Od svih učesnika u političkom životu očekujem da bezrezervno podrže studente. To je ono što očekuje i zahteva ogromna većina građana Srbije.

MONITOR: Povodom stradanja u Gazi, rata u Ukrajini i globalne zaraze „trampizmom“, kako vidite „snalaženje“ zvaničnog Beograda?

MILIVOJEVIĆ: Vučićev mafijaški režim nema nikakvu politiku. Ima samo refleksno ponašanje jednog režima koji se bori za sopstveni opstanak. Sve što rade jeste pokušaj da održe balans između interesa različitih sila — dok istovremeno ne poštuju nijedan vrednosni okvir. Srbija zaslužuje da ima spoljnu politiku usklađenu sa vrednostima slobodnog i demokratskog sveta, a ne da bude poligon za Vučićeve šizofrene manevre.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo