Čudo u parlamentu. Prvi put je poslanicima i poslaničkim klubovima uskraćeno pravo da postave pitanje premijeru. Predsjedavajući Milutin Simović, kršeći propisane procedure, eliminisao je pitanja dostavljena iz DF-a i SDP-a uz zaključak da se ne dotiču rada Vlade. Taj stav nije bilo lako obrazložiti.

Uzmimo za primjer pitanje Janka Vučinića, poslanika DF-a, koga je interesovalo da li su nedavne prijetnje izrečene na njegov račun došle od premijera ili od (su)građanina Mila Đukanovića. Koji je, valja pomenuti, već demonstrirao visok stepen razumijevanja za osobe koje su svojeručno nasilje nad drugima pravdale nepovjerenjem u institucije države.

Događaj u kome se premijer poslaniku obraća riječima „ti ćeš posebno da mi platiš” teško je protumačiti kao privatnu kavgu dvojca kratkog fitilja. Posebno kada se sve to dešava u skupštinskoj sali, tokom neformalne debate da li je bolje biti kriminalac ili majmun. Zato, da se ne lažemo: ko god stane Đukanoviću na put, nakon Simovićeve reakcije, ima još više razloga da se plaši njegovog bijesa. Ličnog i premijerskog. Pri ruci su mu sva oruđa za nasilje, uključujući i nasilje nad pravom da u parlamentu – bude pitan.

Tek drugo pitanje sa Simovićeve crne liste nije bilo ni po čemu sporno. Javnost, prosto, ima pravo da zna kako će se DPS i Đukanović odnositi prema Svetozaru Maroviću, nakon što je on priznao da je vođa kriminalne grupe. Marović je i danas visokopozicionirani funkcioner vladajuće partije, ranije je obavljao niz visokih državnih funkcija (predsjednik parlamenta, potpredsjednik Vlade) dok se u slobodno vrijeme na međunarodnim skupovima predstavljao kao opunomoćenik vlasti (njegov susret sa Sergejom Polonskim u Kanu bio je preteča afere Zavala).

Filozofski odgovor na zabranjeno pitanje poslanika Džavida Šabovića Đukanović je nakon sjednice ponudio – novinarima. ,,Vjerujem da ćemo o tome odlučivati odgovorno i u punom razumijevanju”, obavijestio nas je šef države i DPS-a. ,,Ja mislim da mi imamo mnogo važnijih, zahtjevnijih i složenijih problema od problema koji se tiči bilo koje partije i partijskog života pojedinačno”. Izgleda da Đukanović brka partije i partijski život sa organizovanim kriminalom. Neko ciničan bi zaključio kako on između ovih pojmova stavlja znak jednakosti.

Đukanovića su poslanici, dakle, pitali ono što im je dozvolio Simović a on im je odgovarao ono što su mu napisali savjetnici. Uz povremene solaže. Jedna od njih odnosila se na opozicionu računicu prema kojoj je 10 miliona eura za koliko je Vlada (neuspiješno) pokušala prodati Institut u Igalu samo djelić njegove stvarne vrijednosti.

„Zavodljiva je priča o tome koliko vrijedi zemljište ispod Instituta…”, odgovara premijer. Pa kontrira „Procjena o vrijednosti Instituta napravljena je ’95. godine i tada je procijenjeno da ovaj vrijedi 62 miliona maraka. Dvadeset godina kasnije, vjerujem da ćemo se složiti, Institut vrijedi manje jer je u međuvremenu zub vremena učinio svoje, jer država zbog poznatih okolnosti nije mogla uložiti onoliko koliko je bilo potrebno…”.

Da bi se složili, treba da povjerujemo kako se vrijednost akcija nekog preduzeća mjeri ugrađenim željezom i betonom, a ne mogućnošću da stvori profit. U tom smislu, 1995. i 2016. nijesu ni približno slične.

Prije 21 godinu Crna Gora je kao dio SRJ bila pod ekonomskim sankcijama UN. Nacionalni dohodak po stanovniku iznosio je 1,5 hiljada dolara i bio ravan onome koji je SFRJ imala 1969. Zvanična inflacija dostigla je 120 odsto. Prosječna crnogorska plata, sa 250 pala je na 120 maraka u godini koju nam Đukanović želi prikazati kao uporedivu sa današnjicom. Stavimo li u istu ravan tadašnju i sadašnju prosječnu platu sa vrijednošću Instituta, doći ćemo do podatka da je njegova sadašnja vrijednost 250 miliona eura. To je puno bliže istini od onoga u što nas pokušava ubijediti premijer.

DPS je odlučio da ovu priču u parlamentu sakrije od kamera snimatelja i fotoreportera pa im na početku zasjedanja nije dozvoljen ulazak u salu. Simović je i za to našao neko priručno objašnjenje. Ono nije umanjilo utisak da premijer osjeća nelagodu kada treba da siđe među narodne zastupnike. Nešto je nervozan. Izgleda da njegove partijske kolege u tom domu počinje da obuzima strah da će ga kamere inspirisati da u svaki naš dom uđe sa ispruženim prstom, i prijetnjom – Tebi, tebi ću dati.

Kao da nam već toliko toga nije uzeo.

Zoran RADULOIVĆ