DRUŠTVO
TEMELJNI UGOVOR SA SPC: Ni na nebu ni na zemlji

Odnosi države i SPC ne tiču se samo prava na slobodu vjeroispovijesti. Tu je izuzetno vrijedna imovina. Ali i mnogo toga što spada u identitetska pitanja pravoslavnih vjernika u Crnoj Gori
Nedoumice se množe.
„Uskoro ćemo usaglasiti termin potpisivanja (Temeljnog) ugovora“, tvitnuo je početkom prošle nedjelje premijer Zdravko Krivokapić, insistirajući da pitanje odnosa države Crne Gore i SPC „ne smije biti predmet politizacije i podmetanja“. Da bi već u sljedećoj rečenici istog tvita poručio: „Ako je SPC zadovoljna, nije mi jasno što su nezadovoljni neki koji se danas predstavljaju njenim zaštitnicima“.
Krivokapić se nije osvrnuo na onu polovinu Crne Gore koja se pribojava naglašenog zadovoljstva glasnogovornika SPC koji najavljuju skoro potpisivanje Temeljnog ugovora. Tajeći njegov sadržaj i od javnosti i od onih sa kojima bi taj ugovor da potpišu. Pa Dritan Abazović, potpredsjednik Vlade za politički sistem i predsjednik istoimene vladine Komisije, i dalje nije u prilici da sebe i nas upozna sa tekstom koji su usaglasili predstavnici SPC i odmetnuti ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić. Do izbora u Vladu, član pravnog tima Mitropolije crnogorsko-primorske.
Oglasio se i patrijarh SPC Porfirije. Potvrđujući saglasnost između njega i Krivokapića, najavio je da će poslije Vaskrsa doći iz Beograda da potpiše pripremljeni ugovor.
Kada je izgledalo da je sve dogovoreno, priča je dobila novi smjer. „Ugovor još nije usaglašen“, obznanio je Krivokapić u srijedu na premijerskom satu. „Sve drugo što vidite i čujete u medijima, nije tačno“. Potom su iz Vlade stigla pojašnjenja. „Nacrt ugovora koji je usvojio Sveti Arhijerejski Sinod dostavljen je Vladi Crne Gore, a Vlada će sa svoje strane ubrzo zvanično odgovoriti, nakon što utvrdi da li su sve odredbe nacrta ugovora u saglasnosti sa Ustavom i zakonima“.
U svemu, čuju se i oni koji misle da sa tim poslom ne bi trebalo žuriti. (Vidjeti intervju sa Miodragom Lekićem u Monitoru).
Bivši predsjednik Ustavnog suda Blagota Mitrić problematizuje imovinske odnose i pravni aspekt ugovora: „Ovo je klasičan primjer pravnog odnosa sa takozvanim stranim elementom. U tom slučaju bilo kakav ugovor, pa i ovaj kojim će biti rješavane neke imovinsko-pravne stvari, potpisuje se između država”, kaže Mitrić za RFE.
Imovinsko-pravna pitanja koja će, pretpostavlja se, biti sastavni dio Temeljnog ugovora nijesu nimalo beznačajna.
Pođimo od nekretnina. I pored nesređenih imovinskih knjiga osnovni podaci su, iako neprecizni, dijelom poznati. U Crnoj Gori postoji između 650–700 pravoslavnih crkava i manastira oko čije se imovine, skoro tri decenije, spore Crnogorska i Srpska pravoslavna crkva. One predstavljaju značajan ekonomski resurs zbog pratećih posjeda – šuma, livada, građevinskog zemljišta, stambenih i poslovnih objekata. Između 1996. i 2006. godine SPC je, nezakonito na sebe prepisala dvanaest kvadratnih kilometara crkvenog zemljišta od ukupno 54 kvadratna kilometra koliko je inače u vlasništvu crkava i manastira, prezentuje Stevo Vučinić podatke dostupne Savjetu Mitropolije Crnogorske pravoslavne crkve (CPC). „Do 1996. godine crkve i manastiri i zemljište su bili u vlasništvu sela, bratstava, plemena, odnosno države Crne Gore. Niko nije raspolagao time, ni CPC, a tek SPC nije mogla biti vlasnik toga“. Vučinić računa da je tržišna vrijednost tog zemljišta oko milijardu eura. Plus višemilionski prihod od donacija koje vjernici i hodočasnici svake godine ostavljaju u manastirima Ostrog, Cetinje, Morača, Piva, Reževići…
Zvaničnici CPC vjeruju da bi se najznačajniji dio te imovine trebao naći pod njihovim okriljem. Kao što je to, kažu, i bio slučaj do proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i dekreta kralja Aleksandra Karađorđevića kojim su sve pravoslavne crkve (mitropolije i episkopije) na prostoru novoformirane države stavljene pod nadležnost SPC (pod tim imenom uspostavljena 1920). Slijedeći pravilo: u jednoj državi – jedna pravoslavna crkva.
U SPC, između redova, priznaju da je pitanje crkvene imovine u Crnoj Gori specifično, ali se nerado upuštaju u raspravu zašto je to tako. „Zbog osetljivosti pitanja prava svojine nad svetinjama u Temeljnom ugovoru moraju biti odredbe koje daju dodatne garancije na nepovredivost imovine SPC, koja nikada ne sme doći u opasnost da bude potezom pera oteta, prostim preknjižavanjem“, insistrira advokat Predrag Savić, član Pravnog savjeta SPC. „Eparhijama i crkveno pravnim licama mora se garantovati pravo da kupuju, poseduju, koristite ili otuđuju pokretna i nepokretna dobra“, naglašava. Dosipajući so na ranu onima koji tvrde da će crnogorsko kulturno-istorijsko nasljeđe postati vlasništvo države Srbije. Sve sa pravom otuđenja pokretnih i nepokretnih dobara.
Na skupu održanom u CANU u julu 2019, akademik Dorđe Borozan navodi kako je, nakon aneksije Crne Gore „proveden postupak protiv-pravnog i nekanonskog ukidanja autokefalne CPC. Postupak likvidacije bio je suprotan propisima kanonskog prava. Sproveden je na način suprotan normama Ustava Crne Gore iz 1905…“. Borozan najavljuje kako je „stoga za očekivati da CPC zatraži od crnogorske Vlade da poštuje Ustav i da se CPC vrati ono što joj pripada“.
Vlast se u međuvremenu promijenila. Dok CANU ćuti, ona se svojski trudi da zacemenetira stanje stvoreno prije sto godina. Uz opasnost da ponovi greške prethodnika.
DPS je 2012. godine krenuo u postupak uređenja „odnosa od zajedničkog interesa“ sa vjerskim zajednicama i organizacijama u Crnoj Gori. Bez ugovora sa državom ostale su pravoslavne crkve – Crnogorska i Srpska.
Čuje se da su zvaničnici SPC insistirali da se Temeljni ugovor sa njima naslovi kao ugovor sa Pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, čime bi oni monopolisali poziciju jedinog korisnika/vlasnika pravoslavnih bogomolja i čuvara duša većinskog, pravoslavnog, življa. I glasnogovornici CPC su tražili neku vrstu privilegovanog položaja. „Posve je razumljivo da se potpiše ugovor sa vjerskim zajednicama čiji su centri u drugim državama, u Rimu, Beogradu ili Jerusalimu. Ali, CPC ne vidi nikakvu logiku, niti je razumno, da se potpisuje ugovor sa sopstvenom, našom državom, jer mi smo njen temelj i postojimo u njoj 800 godina“, govorio je tada Vučinić.
Vlastima se nije žurilo pošto su zađevice između pravoslavnih crkvi i njihovih sljedbenika stvarale manevarski prostor za očuvanje vlasti. Sve dok se nijesu preigrali u decembru 2019.
Kada ukazuje na potrebu potpisivanja međudržavnog ugovora kojim bi se rješavao položaj SPC u Crnoj Gori, Blagota Mitrić se poziva na ugovor potpisan u Vatikanu. ﮼Temeljni ugovor između Crne Gore i Katoličke crkve potpisan je sa državom Vatikan. Tačno je da Vatikan zastupa sve katoličke crkve u svijetu, ali SPC ima nacionalnu odrednicu i njena matica je Srbija i ona zastupa interese svoje crkve. Utoliko prije sam u pravu”, ističe on.
Na isti ugovor poziva se i premijer Krivokapić. ﮼Ako nije problem ugovor sa Svetom stolicom i Islamskom zajednicom ne vidim što bi ovaj ugovor bio problem. Manje je važno ko će ugovor potpisati“, kaže on, pokušavajući da priguši negodovanja zbog najava da će potpis na Temeljni ugovor staviti patrijarh SPC. A ne, kao što je to dugo najavljivao pokojni Mitropolit Amfilohije, prvi čovjek Mitropolije crnogorsko-primorske. Kao što je to u Hrvatskoj 2002. uradio mitropolit Jovan, kao predsjednik Episkopskog savjeta SPC u toj državi.
Tu ideju prate dva problema. MCP trenutno ima v.d. starješinu, vladiku Joanikija, koji uoči odluke Sinoda o imenovanju novog mitropolita nema ni volje ni snage da se usprotivi naumu Beograda. Još značajnija je činjenica da su vjernici SPC u Crnoj Gori, od maja 2006, podijeljeni u četiri organizacione jedinice: Mitropolija crnogorsko-primorska i Budimljansko-nikšićka, te djelovi Mileševske i Zahumsko-hercegovačke eparhije, sa sjedištima u Prijepolju i Mostaru. Pitanje je zašto bi potpis mitropolita MCP obavezivao njegove kolege iz eparhija čije su centrale u drugim državama?
Opet, na Ugovor Hrvatske i SPC pozivaju se i zagovornici i protivnici potpisivanja Temeljnog ugovora između Crne Gore i SPC. Predrag Savić ukazuje kako taj ugovor „daje dobar primer kako se reguliše pitanje veronauke“ (dozvoljena je, i finansijski podržana, od predškolskih do visokoškolskih ustanova – prim. Monitora). Kao na „posebno interesantan“ Savić ukazuje na dio Ugovora koji predviđa obavezu država da (izdašno) finansira aktivnosti SPC. Najavljuje li to moguća iznenađenja u dokumentu koji je na čitanju kod premijera?
Na druge članove istog ugovora fokus stavlja istoričar i poslanik DPS Dragutin Papović. „Da SPC u Crnoj Gori može, ako želi, poštovati i svoje i državne propise svjedoči Ugovor koji je SPC potpisala sa Vladom Hrvatske“, navodi Papović u autorskom tekstu. Pa nabraja: SPC je prihvatila da se kod nadležnog ministarstva evidentira u skladu sa važećim zakonom u Hrvatskoj; SPC je prihvatila obavezu da Vladu RH na prikladan način obavijesti o izboru episkopa, a prije objave ovog izbora. „Kada je ovo predloženo SPC u Crnoj Gori, odgovorila je da je to komunistički metod“. I konstatuje: „SPC je u RH prihvatila sve ono što u Crnoj Gori ne želi da prihvati, i što u Crnoj Gori naziva svojim progonom. Ova neprincipijelnost ima isključivo interesno-političke, a ne vjerske i crkvene motive. SPC ne želi partnerski odnos sa Vladom, već hoće da dominira Crnom Gorom i da bude iznad zakona.“
Još jedna u moru dilema glasi – da li ugovor sa SPC treba da potpišu Vlada ili Skupština. Praksa poznaje i jednu i drugu opciju. Premijer je decidan: „Ugovor ima takav karakter da je dovoljno da ga potpiše Vlada“.
Problem može biti karakter potpisnika. Pošto nema dilema da se odnosi Crne Gore i SPC ne tiču samo prava na slobodu vjeroispovijesti. „SPC ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda“, navodi se u Zakonu o crkvama i verskim zajednicama Republike Srbije.
Šta to znači, pokazuje i citat iz teksta pokojnog Mirka Đorđevića, dobrog poznavaoca SPC: „Godine 1995. u raspravama o usponu i padu srpske ideje jedan politički publicista je izveo ovakav zaključak – od vremena sv. Save do danas SPC je bila ‘više nosilac i čuvar srpstva dakle srpske narodne svesti, nego što je bila verska ustanova’. Ovde nije važno koliko je generalizacija ovog tipa ispravna ili nije, važno je nešto drugo – ovaj obrazac je prihvaćen i u SPC i to se vidi po njenom stavu ne samo u publicistici već i u službenim aktima Sinoda i Sabora“.
Temeljni ugovor potpisuje se na neodređeno vrijeme. I ostaje na snazi sve dok strane potpisnice ne usaglase novi sporazum.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
DRŽAVA I FALSIFIKOVANE DIPLOME: U redu je to

Afera oko lažne diplome pomoćnice direktorice Instituta za javno zdravlje (IJZ) Miljane Pavličić ponovo nas je upozorila na činjenicu da ,,stručnjaka” u javnoj upravi, policiji, obrazovanju, zdravstvu i ostalim oblastima u kojima bilježimo nenapredak ima na hiljade. I nikom ništa
Afera oko lažne diplome pomoćnice direktorice Instituta za javno zdravlje (IJZ) Miljane Pavličić razobličila je svu nemoć države i institucija da se uhvate u koštac sa armijom zaposlenih u državnim institucijama kojima na osnovu kupljenih ili falsifikovanih uvjerenja dobijaju posao i napreduju u službi.
O kakvom se haosu i nekoordinaciji između državnih službi radi govori podatak da je Pavličić za 12 godina koliko radi u IJZ konstantno napredovala u službi i radila na poslovima koji zahtijevaju stručnost. Pored falsifikovane diplome, niko u njenoj ustanovi ali ni u nadležnim ministarstvima kao da nije znao da je ona početkom 2014. proglašena krivom zbog krivičnog djela falsifikovanja isprave.
Prema presudi iz 2014, Pavličić je na sudu priznala krivično djelo lažiranja diplome Hemijskog fakulteta u Beogradu. Sud je tada ocijenio da je ona ,,bila svjesna svog djela, čije je izvršenje htjela, postupajući sa direktnim umišljajem”. I pored toga sud je cijeneći olakšavajuće okolonosti ,,izrekao uslovnu osudu kojom je utvrdio kaznu zatvora od četiri mjeseca i istovremeno je odredio rok provjeravanja od dvije godine, odnosno da se utvrđena kazna neće izvršiti ako okrivljena za vrijeme od dvije godine od pravosnažnosti presude ne učini krivično djelo”. Kako su sud i ostali provjeravali, dovoljno govori podatak da je Pavličić napredovala u službi i došla do mjesta pomoćnice direktora. Možda bi bila izabrana i za direktoricu da nije bilo višemjesečnog istraživanja novinarki Vijesti koje su razobličile ovaj slučaj.
Da sve nije prošlo bez odjeka, potvrđuje ostavka dosadašnjeg direktora Instituta za javno zdravlje Igora Galića. ,,Vezano za navode iz medija gdje se pominju falsifikovane diplome, želim jasno da stavim do znanja da se principijelno protivim svakom vidu malverzacija i molim da se istrage u ovom pravcu nastave u cijelom državnom sistemu”, saopštio je Galić.
I kako to obično biva nakon skandala ovakvih razmjera, iz Ministarstva prosvjete i ostalih su najavili da će sada podrobnije ispitivati diplome a iz tužilaštva da će prilježnije ispitati ovaj i ostale slučajeve lažnih diploma.
Za sada se tužilaštvu ne žuri u ispitivanju i kažnjavanju ovakve prakse. Iz Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija su nakon izbijanja afere upozorili da su posljednjih godina podnijeli desetine krivičnih prijava protiv lica za koje je dobijena potvrda da su njihove diplome nevalidne, ali da nijedan slučaj nije procesuiran.
Kako sve to sporo ide govori i podatak da u Osnovnom državnom tužilaštvu u Pljevljima više od godinu i po traje izviđaj po krivičnoj prijavi NVO Alternativa protiv 54 medicinska radnika u tom gradu zbog sumnji da rade sa falsifikovanim diplomama. Bez podizanja optužnog predloga uprave zdravstvenih ustanova u tom gradu ne mogu preduzeti bilo kakve mjere, pa osumnjičeni i dalje liječe sa lažnim diplomama.
Pored ,,lažnih” medicinskih radnika, analize pokazuju da je u Crnoj Gori najviše istih takvih stručnjaka zaposleno u policiji, obrazovanju i javnim službama. Sve oblasti u kojima bilježimo nenapredak.
Iz Alternative koja godinama prati i ukazuje na ovaj problem, ocjenjuju da je u javnom sektoru Crne Gore oko 40 odsto zaposlenih sa lažnim diploma, što je preko 30.000 zaposlenih koje plaćamo a koji bi trebalo krivično da odgovaraju.
Kako smo vidjeli i kada se desi i ta rijetkost da se prevare otkriju, kazne se adekvatno ne primjenjuju. Krivičnim zakonikom predviđena je zatvorska kazna do tri godine za krivično djelo falsifikovanje isprave. ,,Ko napravi lažnu ili izda neistinitu ispravu ili preinači pravu ispravu u namjeri da se takva isprava upotrijebi kao prava ili ko takvu lažnu ili neistinitu ispravu upotrijebi kao pravu ili je nabavi radi upotrebe, kazniće se zatvorom do tri godine”, piše u zakonu.
Nakon najnovije afere, i potpredsjednica Pokreta za promjene i univerzitetska profesorka Branka Bošnjak upozorila je: ,,Ovakvih sumnjivo stečenih diploma imamo nažalost i u poslaničkim klupama, u vrhu Vlade, najznačajnijim državnim preduzećima, ali očigledan je izostanak političke volje da se ovome stane na kraj, jer ovakvih ‘mangupa’ ima u redovima svih partija, tako da se vrlo svjesno obesmišljava znanje”.
Da se sa političkim predumišljajem ne istražuju lažne diplome jasno je i po do sada najavljivanim akcijama rješenje ovog sve većeg problema.
Dok je bio ministar prosvjete Predrag Bošković se 2015. godine sastajao sa kolegama iz Srbije, Republike Srpske i Kosova i dogovarao strategiju suzbijanja kupovine diploma. Za vrijeme mandata Damira Šehovića obećane su izmjene Zakona o nostrifikaciji inostranih diploma, kojim bi se postrožila kontrola izdavanja obrazovnih isprava iz regiona.
Od ovih najava nije bilo ništa, isto kao i sa zaklinjanjem nove vlasti da neće raditi kao stara, ni što se tiče ovog problema.
„Dao sam nalog da sve zdravstvene ustanove dostave podatke o srednjem i višem medicinskom kadru koji se prekvalifikovao i koji je stekao diplome u državama regiona“, najavio je u maju prošle godine ministar zdravlja Dragoslav Šćekić. U Ministarstvu unutrašnjih poslova formirali su komisiju iste godine koja je trebalo da provjeri diplome „bez povlastica i izuzetaka, a ukoliko se nepravilnosti utvrde, policijski službenici biće procesuirani pred nadležnim tužilaštvom“. U sličnu akciuju krenulo je i Ministarstvo prosvjete.
Rezultati istrage bili su ništa! Nula, izjavio je početkom ove godine Zarija Pavićević, jedan od koordinatora Alternative Crna Gora.
„Nova vlast ne samo da nije promjenila takvo stanje, već je dovela do povećanja problema. Primali su, na primjer, u preduzeću EPCG – Solar gradnja ljude koji u životu nijesu utičnicu zamijenili. Jedan od direktora, visokokotiranih članova Demokratskog fronta (DF) poslao je sekretaricu službenim autom da mu kupi diplomu u susjednoj državi”, izjavio je nedavno Vesko Pejak iz Alternative.
Priča o kupljenim diplomama odavno traje i nikada do sada nije imala ozbiljniji epilog u smislu kažnjavanja onih koji su kupili znanje i dobili sigurne državne poslove.
Tokom referendumske 2006. u Elektroprivredi je provjeravano 2.000 diploma, ispostavilo se da je svaka deseta falsifikat. Ranije je u Kombinatu aluminijuma utvrđeno da lažne diplome ima oko 200 zaposlenih. Pored regionalnih, falsifikovane diplome su tada kupovane u Pljevljima i na Cetinju. Po potrebi, kada je trebalo smanjiti brojno stanje, falsifikovane diplome su otkrivane u vojsci i policiji.
Bilo je i iskoraka sa otkrivanjem lažnih diploma. Kada se 2016. u Opštini Bijelo Polje počelo sa provjerom diploma, jedan zaposleni je priznao da je radio sa falsifikovanom diplomom. Osuđen je uslovno na šest mjeseci zatvora. Godinu ranije mediji su pisali da je činovnik ove opštine zahvaljujući lažnoj diplomi postao namještenik za vođenje biračkog spiska.
„Jednom riječju, falsifikuje se sve i svašta – vozačke i saobraćajne dozvole, putne isprave, diplome o završenom srednjem, višem i visokom obrazovanju, ugovori, dokumentacija koja prati robu u prevozu…“, nabrajao je 2006. predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić objašnjavajući da se čak 25 odsto od ukupno primljenih predmeta odnosi na krivična djela falsifikovanja isprava.
,,Ništa se nije uradilo jer bi istraga lažnih diploma vodila do najviših državnih funkcija i do samog vrha nekih partija u vlasti, kako za vrijeme DPS-a, tako i za vrijeme ‘nove’ vlasti. Najveća prednost ‘budala’ u odnosu na poštene ljude je to što su ‘budale’ neracionalno ambiciozne. Dodajte tome i nerad državnih institucija, koje su morale da sankcionišu ovu pojavu, dobijate sistem u kojem ne možete da izvadite najobičniju potvrdu po nedjelju dana. Loši đaci su potpuno preuzeli državu. Od države smo napravili ‘reality show”’, izjavio je Pejak.
S druge strane preko 10.000 visokoškolaca čeka posao na Zavodu. Njihova mjesta zauzimaju oni koji su se snašli i na lakši način došli do neophodne diplome. Imao je i ima ko da ih progura.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
DRUŠTVO
OŽIVLJAVANJE PRAVOSUĐA: Deblokada počela od Ustavnog suda

Ministar pravde Andrej Milović (PES) tražio je nedavno od šefa Skupštine Andrije Mandića (ZBCG) da se hitno pokrene dijalog unutar parlamentarne većine, ali i organizuju uporedni sastanci s opozicijom o popuni ključnih pozicija u pravosuđu – jednog mjesta u Ustavnom sudu, tri u Sudskom savjetu, te pozicije vrhovnog državnog tužioca (VDT)
Poslanici Skupštine Crne Gore su u drugom krugu sa 56 glasova izabrali Faruka Resulbegovića za sudiju Ustavnog suda. Tako je omogućeno da Ustavni sud, poslije višegodišnje krize, ponovo radi u punom sastavu, sa sedam sudija.
Lokalni izbori prošle godine pokazali su neophodnost funkcionalnog Ustavnog suda (US). Četiri opštine nisu mogle da proglase rezultate izbora i formiraju vlast nakon što su odbijene žalbe, podnijete opštinskoj izbornoj komisiji, došle do Ustavnog suda. US nije mogao odlučiti po žalbama jer je nekoliko mjeseci ranije ostao bez kvoruma za odlučivanje, sa samo troje sudija.
Nakon mnogo odugovlačenja i pritisaka međunarodne zajednice, prije svega Evropske komisije (EK), početkom ove godine izabrano je troje sudija US. Poslanici su izabrali Snežanu Armenko, Momirku Tešić i Draganu Đuranović. Alija Beganović i Faruk Resulbegović nijesu dobili dovoljan broj poslaničkih glasova. Izabrane sudije bile su kompromis između tehničke Vlade, Dritana Abazovića, i velikih koalicija okupljenih oko Demokratske partije socijalista (DPS), Za budućnost Crne Gore i Demokrata.
Kako nije izabran sedmi sudija, Ustavni sud u nekim slučajevima nije mogao imati većinu. Tako u slučaju ukaza bivšeg predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da raspusti Skupštinu, Ustavni sud nije mogao da se izjasni da li je on prekršio Ustav. Odluka o ocjeni ustavnosti izostala jer je troje sudija glasalo da je riječ o pojedinačnom pravnom aktu, a troje je bilo protiv.
“Ustavni sud Crne Gore, u sastavu: predsjednik Budimir Šćepanović i sudije – Snežana Armenko, Dragana Đuranović, Milorad Gogić, Desanka Lopičić i Momirka Tešić, u predmetu U-II broj 11/23, nije donio Odluku, jer predlog sudije izvjestioca nije dobio Ustavom propisanu potrebnu većinu”, saopšteno je iz Ustavnog suda.
Nakon formiranja nove vlasti, lideri vladajuće koalicije istakli su da je reforma pravosuđa prioritet. Za izbor sudije Ustavnog suda potrebna je dvotrećinska većina (54) u prvom krugu, ili tropetinska (49) u drugom. Ubrzo je pokrenuta procedura i na red je ponovo došlo glasanje o rukovodiocu ulcinjskog tužilaštva Faruku Resulbegoviću. Bošnjačka stranka (BS) je tražila da sedmi član US bude Bošnjak. Lider Bošnjačke stranke (BS) Ervin Ibrahimović, je kazao da Bošnjaka nema u Sudskom i Tužilačkom savjetu, Državnoj revizorskoj instituciji, Centralnoj banci Crne Gore… “Da li Bošnjak može da vjeruje u institucionalni i pravni sistem Crne Gore? Pozivam vas da ne glasate za sedmog sudiju, nego da otvorimo dijalog”, rekao je Ibrahimović.
Poslanik Albanskog foruma Nikola Camaj, ocijenio je da je funkcionalan Ustavni sud prioritet. Kaže da je iznenađen stavovima Bošnjačke stranke. “Nešto što pripada manjinama ne pripada po difoltu najjačoj manjinskoj starnci. U suprotnom bi u našim dokumentima pisalo da ta mjesta pripadaju BS-u”, smatra Camaj.
Skupština je u drugom krugu, glasovima 56 poslanika izabrala Ruselbegovića za sedmog sudiju Ustavnog suda. Uzdržani su bili poslanici iz redova Demokratske partije socijalista i Bošnjačke stranke. Šef poslaničkog kluba DPS-a Andrija Nikolić objasnio je stav DPS: “Upravo iz odgovornosti prema politici multietničke demokratije u Crnoj Gori. Ta odgovornost pripada predstavnicima manjinskih naroda, a ton na današnjoj sjednici je pokazao da saglasnosti nema”.
Poslanik sa liste vladajuće i najjače partije u ovom sazivu Pokreta Evropa sad Seid Hadžić, kazao je da je on Bošnjak i da će se uvijek boriti da predstavnici tog naroda budu na pozicijama gdje se odlučuje. Tvrdi da je nezadovoljan što „izvjesni period“ u Ustavnom sudu neće biti Bošnjaka. „Ali, nije problem u današnjem kandidatu, nego u prethodnih šest. Mizerno je pričati oko kvota za manjine. Ne interesju me kvote, ako imamo stabilne kandidate – zašto ne bi bilo sedam kandidata koji su Albanci, koji su Bošnjaci”, upitao je.
Poslanik Socijaldemokrata (SD) Boris Mugoša smatra da je poražavajuće za građansku Crnu Goru da nemamo među sedam sudija pripadnike manje brojnih naroda. Ukazao je da se izborom sedmog sudije Ustavni sud ne čini funkcionalnim već da se on kompletira.
” Zar nije poniženje da sudije svodimo na odnos tri prema tri, a da Resulbegović bude tas na vagi?! Oni bi trebalo oko sistemskih pravnih stvari da imaju ista mišljenja. Treba li da se takmiče – tri prema tri, četiri prema tri?”, upitao je.
Izbor Ruselbegovića pozdravili su domaći funkcioneri i predstavnici mađunarodne zajednice. Predsjednik Jakov Milatović kazao je da će se izborom sedmog sudije Ustavnog suda konačno stvoriti neophodne pretpostavke za funkcionisanje te institucije u punom kapacitetu.
“Takođe, kompletiranje Ustavnog suda je podstrek zakonodavnoj vlasti za izbor vrhovnog državnog tužioca i nedostajućih članova Sudskog savjeta do kraja godine, što bi značilo nesumnjiv uspjeh za Crnu Goru. Ohrabrujuće poruke od partnera kada je u pitanju perspektiva EU članstva obavezuju nas na još snažnije zajedničko djelovanje u cilju uspješnog okončanja našeg evropskog puta”, napisao je Milatović na društvenoj mreži Iks (Tviter).
Premijer Milojko Spajić kaže da je izborom Faruka Resulbegovića za sedmog sudiju Ustavnog suda napravljen „prvi korak ka deblokadi pravosuđa“. On je rekao da je ovo tek početak i da se mora završiti proces. “Dogovor oko izbora vrhovnog državnog tužioca i kompletiranje Sudskog savjeta trebalo bi da imaju prioritet, jer će ubrzati integracioni put”, naveo je Spajić na društvenoj mreži X.
Crna Gora je u posljednjem izvještaju Evropske komisije (EK) dobila loše ocjene u pregovaračkim poglavljima u oblasti vladavine prava, od kojih dominantno zavisi njen dalji put ka Evropskoj uniji (EU). EK u izvještaju konstatuje da nije bilo napretka u reformi pravosuđa.
“Potrebna je stvarna i nedvosmislena posvećenost izvršne i pravosudne vlasti za garantovanje primjene reformi, kao i politički dijalog u parlamentu kako bi se osigurala potrebna većina za sva imenovanja u pravosuđu i zakonodavne predloge”, piše u dokumentu.
Evropski komesar sa susjedstvo i proširenje Oliver Varhelji pozdravio je imenovanje sedmog sudije Ustavnog suda “Davno zakašnjela imenovanja u Ustavnom sudu su konačno završena, sa impresivnom međustranačkom kvalifikovanom većinom. Radujemo se daljim odlukama o ključnim imenovanjima sudija i drugim neriješenim reformama”, napisao je Varhelji.
Ministar pravde Andrej Milović (PES) tražio je nedavno od predsjednika Skupštine Andrije Mandića (ZBCG) da se hitno pokrene dijalog unutar parlamentarne većine, ali i organizuju uporedni sastanci s opozicijom o popuni ključnih pozicija u pravosuđu – jednog mjesta u Ustavnog sudu, tri u Sudskom savjetu, te pozicije vrhovnog državnog tužioca (VDT).
Sudski savjet je od 2018. godine u neustavnom mandatu, a funkcija VDT-a u v. d. stanju od 2019. Milović je u dopisu naveo da je za predloženi cilj od izuzetne važnosti saradnja vlasti i opozicije.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi

Ohrabrujuće su brojne reakcije osude knjige ratnog zločinca Vojislava Šešelja o Draginji Vuksanović Stanković, bivšoj poslanici i liderki SDP. Ali treba poslušati savjet bivšeg premijera Duška Markovića i “tvrdo upamtiti ko nije osudio ovaj sramni napad”. Pa ne zaboraviti ni ko je otćutao mnoge ranije slične napade. I koje su politike izrodile raznorazne šešelje, a koje ih još podržavaju
Da, nevjerovatno je što je knjiga sa takvim naslovom uopšte ugledala svjetlost dana, primijetili su neki. Nije prva koju je isti autor, ratni zločinac, sa raznim vulgarnim naslovima lansirao u javni prostor. Autor je odavno upisan u mračne i krvave stranice regionalne istorije: Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke (SRS) i haški osuđenik. Naslov njegovog uratka, objavljenog ove godine, nije za pristojne, a kamoli profesionalne medije. Pa ni sa mnogo zvjezdica.. Ovoga puta ne meti je bivša poslanica i liderka Socijaldemokratske partije (SDP) Draginja Vuksanović Stanković.
Knjigu je izdala Šešeljeva izdavačka kuća Velika Srbija, a zavedena je u Narodnoj biblioteci Srbije, sa tiražom od hiljadu primjeraka i predmetnom odrednicom – Srbi – Progoni – Crna Gora – 21. v. Prije tri godine, u julu 2020 godine, ista izdavačka kuća izdala je Šešeljevu knjigu sličnog naziva. Meta je tada bila Aleksandra Jerkov, funkcionerka tamošnje Demokratske stranske. Ta stranka i Stranka slobode i pravde tada su zahtijevale od srpskog tužilaštva da hitno zabrani njenu distribuciju i prodaju. Ništa. Šešelj je nastavio. Na meti njegovih uradaka prethodno su bili i pokojna predsjednica Komiteta pravnika za ljudska prava (YUCOM) Biljana Kovačević – Vučo, funkcionerka Stranke slobode i pravde Marinika Tepić, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine Nenad Čanak…
Jerkov je prije objavljivanja Šešeljeve knjige prijavila prijetnje koje je dobila od lidera SRS. Ona je saopštila tada da je “ohrabruje međunarodna i domaća podrška”, ali da ona ne može da “zameni to što nadležni već treći dan ne reaguju na pretnje”. Šešelj joj je uputio prijetnje putem društvene mreže Tviter pošto se javno upitala zašto lideru radikala ni godinu dana posle pravosnažne presude za ratne zločine nije oduzet poslanički mandat u Skupštini Srbije.
I Draginja Vuksanović Stanković je prije objavljivanja posljednjeg Šešeljevog naslova, bila na njegovoj meti. Zbog uvreda koje je na njen račun saopštio u programu beogradske TV Hepi u januaru 2022, televizije koja je pod kontrolom Šešeljevog nekadašnjeg partijskog saborca, danas predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, Agencija za elektronske medije (AEM) je privremeno zabranila emitovanje programa te televizije u Crnoj Gori.
Objavljivanje Šešeljeve knjige o Vuksanović Stanković naišlo je na brojne osude u Crnoj Gori. Reakcije su stigle sa gotovo svih adresa. Oglasile su se partije na vlasti, ministri, predsjednik države, opozicione partije, civilni sektor…Pokrenuta je i onlajn peticija kojom se od ministra spoljnih poslova Crne Gore Filipa Ivanovića traži da uputi protestnu notu Srbiji zbog objavljenje knjige Vojislava Šešelja sa uvredljivim, mizoginim naslovom.
“Ovo je nažalost samo posljednji u nizu primjera Šešeljevih vulgarnih i uvredljivih javnih objava. On je i prije gospođe Vuksanović-Stanković na sličan način pokušavao da našteti i ženama prisutnim u javnom životu Srbije, političarkama, novinarkama i aktivistkinjama koje mu nijesu bile po volji, uključujući i Povjerenicu za zaštitu ravnopravnosti Republike Srbije koja je više puta kritikovala njegove ispade kao nezakonite. Tačno je i da se Šešelj jednako vulgarno obrušavao i na svoje neistomišljenike, muškarce, kako iz Srbije tako i iz inostranstva”, navodi se u saopštenju Akcije za ljudska prava (HRA) i Centra za ženska prava (CŽP).
Ove organizacije ističu da “koliko god Šešelj bio personalno groteskna i primitivna figura, ne smije se potcijeniti da je on suštinski na vlasti u Srbiji i da ima sistemsku medijsku i drugu podršku države, što i ovaj i sve prethodne slučajeve čini još ozbiljnijim”.
Takođe, ocjenjuju da “brojnost negativnih reakcija na crnogorskoj javnoj sceni povodom ovog događaja “ohrabruje”.
Primijećena su, međutim, i neka ćutanja. Nakon što se predsjednik parlamenta i jedan od lidera ZBCG nije oglasio ovim povodom, reagovao je DPS tvrdeći da je to ćutanje odobravanje.
„Postoje stvari koje se ne komentarišu i koje su ispod svakog nivoa a to je situacija u kojoj se u knjizi Vojislava Šešelja pominje bivša poslanica Socijaldemokratske partije (SDP) Draginja Vuksanović Stanković” kazao je kasnije Mandić upitan da to prokomentariše, Šešeljevo djelo. “Gospođa Vuksanović Stanković se više ne bavi politikom i primijetio sam da pojedini to sada žele da nametnu kao temu. Ovolika povika u Crnoj Gori je želja što više nametnuti tu temu ne vodeći računa o ugledu gospođe Vuksanović Stanković. Niti ću to čitati niti ću to komentarisati. Ja ne želim da namećem tu temu i ponavljam, to je ispod nivoa komentarisanja”, preczirao je Mandić
Na portalu Borba, koji se vezuje za bivši Demokratski front, međutim, više nego komentarišu Šešeljevu knjigu. Oni su nakon reakcija i osuda Šešeljevog uratka, objavili i njegovu izjavu tim povodom i dali mu priliku da dodatno vrijeđa bivšu poslanicu SDP-a. Na kraju teksta ogradili su se konstatcijom da Šešeljev stav „nije stav redakcije“. Šteta je, naravno, učinjena.
Zanimljive su i reakcije koje su došle iz Demokratske partije socijalista. Iz te partije su kazali da nije prvi put da autor tog ogavnog nedjela napada na ono, u Crnoj Gori, najsvetije – ženu, i to ne bilo koju nego jednu iz reda onih koji su život podredile odbrani vlastite kuće i njenog dostojanstva od „ovih i ovakvih, jadnih i bijednih, kakav je ovaj mrzitelj svega crnogorskoga“.
Neki od napada na “ono najsvetije – ženu”, dolazili su iz krugova bliskih upravo dugogodišnje partije na vlasti. Uz gromoglasno ćutanje poslanika i funkcionera te partije. Poput slučaja Vanje Ćalović Marković, recimo.
Interesantan je i savjet bivšeg DPS premijera Duška Markovića, nekadašnjeg dugogodišnjeg šefa tajne službe:“… Da manje bilježimo ko je dao podršku Draginji, već dobro i tvrdo da upamtimo ko nije osudio ovaj sramni napad”.
Ohrabrujuće su brojne reakcije osude knjige ratnog zločinca Vojislava Šešelja o Draginji Vuksanović Stanković, bivšoj poslanici i liderki SDP. Ali treba poslušati Markovića i “tvrdo upamtiti ko nije osudio ovaj sramni napad”. I ne zaboraviti ko je otćutao mnoge ranije slične napade. I koje su politike izrodile raznorazne šešelje, a koje ih još podržavaju.
Milena PEROVIĆ
Komentari
-
FOKUS4 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS3 sedmice
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
FOKUS2 sedmice
MIĆUNOVIĆ I DAVIDOVIĆ NA AMERIČKOJ CRNOJ LISTI: Šta Vašington vidi a Podgorica ne vidi
-
DRUŠTVO4 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
DRUŠTVO3 sedmice
ŠEŠELJ, CRNA GORA I ODJECI: Da se ne zaboravi
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ VUKOVIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR FIDELITY CONSULTINGA: Ne postoji program Evropa sad 2
-
DRUŠTVO4 sedmice
NAPADI NA ALEKSANDRU VUKOVIĆ-KUČ: Društvo u kojem se najlakše i najčešće vrijeđaju žene
-
INTERVJU4 sedmice
MIODRAG VUJOVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR: Bojim se da smo zaigrali isuviše rizično