Povežite se sa nama

INTERVJU

TIJANA TODOROVIĆ, KOSTIMOGRAFKINJA I DIZAJNERKA: Važno je da kroz rad rastemo

Objavljeno prije

na

MONITOR: Uskoro ćete predstaviti kreacije na Fashions Finest selekciji u sklopu čuvene Londonske nedjelje mode. O kojoj se kolekciji radi i koje kreacije ste odabrali da vide posjetioci te manifestacije?
TODOROVIĆ: Naziv kolekcije je 1701 i predstavlja nastavak, ujedno i završetak onoga što sam radila i predstavila u avgustu na XX Kotorskog smotri mode. Kolekcija je započeta sa ciljem da se što više promoviše crnogroska kulturna baština i naše nematerijalno dobro kao što je dobrotska čipka. Bilo mi je interesantno da se u Londonu predstavim kolekcijom koja je kombinacija nečeg tradicionalnog i tipično crnogorskog, a opet usko vezanog i sa tradicijom ostalih mediteranskih zemalja, u formi savremenog modnog dizajna. Za Londonski Fashion Week ova kolekcija je proširena na deset modela i dorađena u motivima inspirisanih čipkom, proširen je kolorit, detalji koji odgovaraju sezoni za jesen – zimu 2018.

MONITOR: Kako je uopšte došlo do učešća na najznačajnijoj svjetskoj nedjelji mode?
TODOROVIĆ: Poziv za učešće na Londonskoj neđelji mode uslijedio je preko platforme Not Just a Label čiji sam član. Not Just a Label je platforma koja ima za cilj promociju i umrežavanje novih i nezavisnih dizajnera sa ostatkom modne industrije. Ekipa Fashions Finest UK selekcije mi je, nakon što su pregledali moj portfolio na NJAL-a, upitila poziv za učešće na ovogodišnjem LFW.

MONITOR: Nedavno ste u Crnogorskom narodnom pozorištu radili kostime za Šekspirovu ,,Zimsku bajku” u režiji Dina Mustafića. Sam komad korespondira sa sadašnjim trenutkom – opisuje našu blisku i dalju prošlost, ali i zebnje ka budućnosti. Šta je to iz predstave što je još uvijek aktuelno i u današnjem društvu?
TODOROVIĆ: Zimska bajka kao dramski tekst je veoma kompleksno napisana, pomalo i netipično šekspirovska, a opet sa svim njegovim prepoznatljivim elementima, veoma je zahtjevan komad i ne baš lak za rad. Tako da kompletan autorski, a i glumački tim je bio postavljen pred izazov i ne jednostavan zadatak kako ovaj dramski tekst oživjeti i približiti našoj publici. Nužno je bilo istaći sve elemente ove drame koji su iako napisani prije više od 400 godina veoma aktuelni i u tijesnoj vezi i sa nama kao pojedincima kao i sa društvom u kom živimo. Sami tekst nije puno mijenjan, dopisane su dvije scene, ali sama izrada, koncept, scenski, muzički i vizuelni jezik su u potpunosti prevedeni u sadašnje vrijeme, poigravajući se sa simbolikom prostora, boja i motiva… Nevjerovatno je koliko su Šekspirovi likovi a i situacije danas aktuelni, npr. tiranija vladara je nepromijenjena od vremena renesanse do danas. Ono što je zanimljivo, ovo je možda i jedini komad u kome najbliži ljudi vladara izraze sumnju u osude i optužbe koje vladar iznosi, ali ipak ostaju uz njega i u najvećim ludorijama. Izdvojila bih peti čin predstave sa akcentom na poslednju sliku koja je u čitanju drugačija od originalnog teksta po meni predstavlja bukvalni citat našeg vremena i društva. Posebno je aktuelnost vidljiva u trenutku kada Autolik (Srđa Grahovac), kao posljednje pribježište zdravog razuma, dok napušta scenu kroz izlaz za publiku izgovara rečenicu ,,Ovaj svijet više nije vrijedan moje zajebancije” (Predrag Lucić) i na pozornici pod reflektorima ostavlja sve one potrošene, umorne, prazne ili prodane, ljude grobove, koji jedva razgovjetno izgovaraju tekst jedne od najpopularnijih navijačkih pjesama We are the champions (čega?).

MONITOR: Na osnovu čega sve ste pravili kostime za ,,Zimsku bajku”, šta vas je inspirisalo?
TODOROVIĆ: Tokom pripreme predstave svakom činu, sceni i slici sam dala ,,radni naslov” i temu scene i odnosa. Prvi čin je bio inspirisan Sicilijom, i to Sicilijom kako je mi danas vidimo u savremenom modnom duhu po siluetama i materijalima, a i bojama. Takođe svaki lik u predstavi korespondira sa ,,realnim” likovima iz filmova, mode, politike, istorije… Kroz kostime i prva tri čina, koja se dešavaju u Italiji, provlače se i motivi italijanske renesanse i srednjeg vijeka interpretirani kroz savremeno odijevanje, ti elementi nijesu slučajni uvijek se odnose na kontekst radnje i odnosa unutar predstave. Ono što mi je bilo zanimljivo je pravljenje kontrasta između bogato odjevenih ljudi i suve zemlje, praznih saksija iz kojih ništa ne raste (zvuči poznato?), ili u drugom dijelu bogatom koloritu i bogatoj zemlji koja obećava a ipak se završava revolucijom, gomilom nezadovoljnih i očajnih. Inspiraciju za kostime sam nalazila i u muzičkim pravcima, subkulturama, filmu što se može vidjeti i kroz par vizuelnih citata.

MONITOR: Nedavno ste radili kostime i za seriju ,,Grudi” u režiji Marije Perović. Radili ste kostime i za druge predstave u CNP-u i za Gradsko pozorište, ali i u Ljubljani. Na šta sve kostimograf u filmu ili pozorištu treba da obrati pažnju?
TODOROVIĆ: Rad u pozoristu i na filmu se dosta razlikuju, iako imaju isti cilj, a to je da najbolje moguće dočaraju neki karakter, njegove osobine, navike i prenesu atmosferu i promjene unutrašnjih i spoljašnjih stanja lika, itd. Pretpostavljam da svaki kostimograf ima različite ciljeve prilikom formiranja vizuelnog identiteta kostima, ali ono što nam je svima zajedničko je da se prati koncept i dramaturgija predstave – filma i likova, uz to analiza likova do te mjere da lik kojeg gledamo na sceni ne možemo ni da zamislimo u nekoj drugoj odjeći jer mu apsolutno vjerujemo. Film je malo nezahvalniji (ako je savremeni) za kostimografa jer vrlo lako preže u stilizaciju ili netačnost, na njega utiče više faktora. Kostim na filmu mora da je u potpunosti usaglašen sa prostorom i filmskom fotografijom pa tu vrlo često sam kostim gubi na svojoj kreativnosti, ali dobija na uvjerljivosti. Kostimograf mora da bude spreman i da pazi na više elemenata kontekst vremena, prostora, ideje, cilja, budžeta, replika, radnji… Svakako je zanimljivo vizuelizovati likove iz knjiga, drama, u tome ima nečeg zaista magičnog, gotovo kao što je stari Đepeto napravio Pinokia.

MONITOR: Kako biste opisali Vaše kreacije? Gdje je granica između komercijalnog i eksperimentalnog?
TODOROVIĆ: Trenutno se još ta granica vidi, posebno u poslednjim radovima. Svi modeli mogu biti i komercijalni, neki uz sitne korekcije, a neki i bez njih. Komercijalni odjevne predmete formiramo u odnosu na ciljnu grupu koja će da kupi taj komad odjeće, a sve ostalo (eksperimentalno) je zapravo usmjereno većoj ,,igri” formiranja stava, poruke, oblika i estetike. Svakako i komercijalna odjeća može da bude interesantna i zanimljiva za dizajniranje ukoliko dobro baratamo sa likovnim elementima, materijalima i poznajemo anatomiju, čak tada zna biti i veliki izazov. Posebno u segmentu kako upakovati neku nesvakidašnju ideju u konfekcijiski/ nosivi proizvod. Teško mi je da opisujem svoj dizajn, on se razlikuje u zavisnosti od materijala, ideje, koncepta u kom nastaje. Pazim da, ma koliko taj dizajn bio i komercijalan, ne dolazi u sukob sa mojim viđenjima lijepog i vrijednog. Ne smije odstupati on osnovnih elemenata kvaliteta, on može da nam se svidi ili ne ali kvalitet mora da postoji. Živimo u nezahvalnom vremenu u kom svako ko ima internet liječi, tako i svako ko ima novac dizajnira i jako je teško opstati i stvarati u tako postavljenim vrijednostima.

MONITOR: Radite kostimografiju za pozorište, televiziju, filmove, dizajnirate odjeću, ali i proučavate istorijske kostime i kostimografiju sa studentima. Što Vas od toga najviše inspiriše?
TODOROVIĆ: Sve od pomenutog! Najvažnije je da tema koja me okupira u meni budi želju za istraživanjem, učenjem, promjenama jer upravo je to ono što je najzanimljivije kod ovog posla vječita dječija igra koja daje neke rezultate i ima efekat na svijet odraslih. Važno je da nije dosadno, da je puno izazova i da kroz rad rastemo pa čak i kad nijesmo zadovoljni rezultatima.

Miroslav MINIĆ
PORTRET – Foto: Marta Garčević
Predstava ZIMSKA BAJKA – Foto: Duško Miljanić

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo