Povežite se sa nama

INTERVJU

ZENEPA LIKA, PREDSJEDNICA DRUŠTVA DR MARTIN ŠNAJDER JAKOBI: Solana se drži na aparatima

Objavljeno prije

na

MONITOR: Pokrenuli ste peticiju u kojoj tražite da se Savjet za privatizaciju konačno izjasni o pitanju vlasništva ulcinjske Solane. Zašto je to po Vama važno?
LIKA: Kako je i obrazloženo u izjavi dostavljenoj svim njenim potpisnicima, ovom peticijom Centar za zaštitu i proučavanje ptica i Društvo Dr Martin Schneider-Jacoby traže od Savjeta, na čijem čelu se nalazi premijer Duško Marković, da nakon skoro pet godina „ignorisanja” zahtjeva Privrednog suda, dostavi traženo mišljenje, kako bi se konačno utvrdilo da li je zemljište ulcinjske Solane državna svojina ili je u privatnom vlasništvu.

Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte još od 2013. godine, nije udovoljio zahtjevu Privrednog suda, kako bi se pravosnažno okončao sudski postupak pokrenut u cilju utvrđivanja vlasništva nad zemljištem nekadašnje fabrike soli Bajo Sekulić. To traženo mišljenje Savjeta za privatizaciju odnosi se na zvanično tumačanje odnosno stav Vlade o spornim odredbama privatizacionog ugovora odnosno prenosa prava svojine na zemljište fabrike. U konkretnom slučaju Savjet treba da dostavi sudu mišljenje o pravičnosti nadoknade za ustupljeno zemljište odnosno da odgovori na pitanje: da li je cijena od pet centi po kvadratnom metru obale mora, zaista adekvatno utvrđena tržišna cijena.

Ovo pitanje smatramo neophodnim preduslovom ne samo za zaštitu ovog lokaliteta već i za ulaganje zainteresovanih investitora u ponovno pokretanje proizvodnje soli. Niko neće ulagati u nešto kada se ne zna „čije je”.

MONITOR: Zašto po Vama Savjet odugovlači da se izjasni o tome?
LIKA: To pitanje treba postaviti Savjetu za privatizaciju. Spekulisati možemo, ali nama je važno da se u što kraćem roku zaštiti ovaj jedinstveni lokalitet kako bi se u narednom koraku moglo ići ka revitalizaciji proizvodnje soli, koja je ključna za ekonomski razvoj Ulcinja i regiona i ujedno i za biodiverzitet Evrope. Jedno svakako jeste očigledno, da je to pitanje škakljivo čim se ne rješava od 2013. godine.

MONITOR: Dugo govorimo o zaštiti Solane. U kakvom je ona trenutno stanju, odnosno njen biodiverzitet?
LIKA: I u peticiji smo kazali da je vrijeme da od priče pređemo na dijela. Situacija na Solani nije dobra. Iako se JP Nacionalni parkovi u okviru njihovih mogućnosti trude, to nije dovoljno. Otkad je inicijativa za zaštitu Solane pokrenuta imamo problem sa pumpama koje svako malo otkazuju, a samim tim morsku vodu koja je od vitalnog značaja za ptice na Solani prekasno ili čak nimalo ne upumpavaju. Nadamo se da nakon zadnje popravke pumpnog postrojenja na Đeranama nećemo imati situaciju kao prethodnih godina da kada je trebala morska voda da se upumpava nje nije bilo. Zbog toga smo imali ljetos umjesto bazena sa slanom vodom (svježom i puno hrane za ptice) pustinju. Skoro svi bazeni su bili suvi.

Da se definitivno promijenila situacija na Solani, pokazuje i to da vi sada imate više slatkovodnih ptica nego tokom prošlih godina kada se so proizvodila. Gnježdenje je propadalo upravo zbog toga što se nije upumpavala morska voda na vrijeme. Sada je prilično puno i kristalizacionih bazena koji su puni „zelenila” halofitne vegetacije pa i trske. To je znak da nema adekvatnog upravljanja ovim prostorom.

MONITOR: Jeste li zadovoljni onim što je Vlada preduzela do sada da zaštiti to područje? Je li to dovoljno?
LIKA: Ne možemo biti zadovoljni. Solana nije zaštićena, pričamo o formalnoj zaštiti kao što to Zakon o zaštiti prirode predviđa. Imajuću u vidu da je Solana prepoznata kao jedno od četiri najznačajnija močvarna staništa za ptice i da je prvi akt o zaštiti donešen davne 1984. godine, kao i da se upis na Ramsar listu čeka evo već nekoliko godina, onda mislim da stvarno ne možemo biti zadovoljni. Možemo slobodno reći da Vlada ne radi dovoljno da konačno zaštiti ovaj dragulj. Solana se drži samo na aparatima.

U članu 37 Zakona o zaštiti prirode stoji: „Za područje za koje organ uprave, na osnovu stručnih analiza, procijeni da ima svojstvo zaštićenog područja ili je pokrenut postupak za stavljanje pod zaštitu tog područja donosi se akt o preventivnoj zaštiti područja”. Znači da je Ministarstvo održivog razvoja i turizma još kada je preuzelo finalizaciju, odnosno dopunu studije o zaštiti Solane moglo preventivno da je zaštiti. PUP koji jedini prepoznaje Solanu kao zaštićeni prostor je samo planski dokument nižeg reda. Ona se samo posebnim aktom može zaštiti.

Da Vlada nije dovoljno posvećena zaštiti Solane pokazuje i činjenica da se od 2015. u svakom izvještaju o napretku Evropske komisije nalazi zaštita ulcinjske Solane kao jedan od ključnih uslova za Crnu Goru. To nažalost pokazuje nedostatak političke volje, koliko god se zvaničnici trudili da ,,obmanjuju” javnost pa čak i međunarodne institucije.

MONITOR: Crna Gora nije još otvorila poglavlje zaštite životne sredine, koje je jedno od zahtjevnijih. Gdje je Crna Gora u stvari kad je u pitanju zaštita životne sredine?
LIKA: Crna Gora treba da pokaže želju i iskrenu posvećenost za unapređenje životne sredine. Prosto mi je nevjerovatno da zemlja u scru Evrope, Ustavom deklarisana „ekološka država” nije obraćala pažnju zaštiti njenih resursa. Naprotiv, umjesto da sačuvamo našu jedinstvenu prirodu mi nju svakim danom razaramo.

Mislim da nije civilnog sektora koji se bori za očuvanje, zaštitu i unapređenje okoliša, institucije ne bi ništa radile. Prosto je fokus stavljen na valorizaciju resursa na najgori mogući načinu. Crna Gora je zemlja u srcu Evrope koja nema reciklažu, riješenu infrastrukturu otpadnih voda, koja nije u stanju da riješi problem zagađenja vazduha u Pljevljima, koja eksploatiše korita i kanjone zbog „kraktoročnog” profita. Kad se to ima u vidu jasno je da osim na papiru Vlada Crne Gore nikako se ne može dičiti urađenim. Dovoljno je samo prošetati i vidjeti koliko imamo divljih deponija.

Poglavle 27 se gleda samo kroz prizmu potrebnih sredstava i to smatram pogrešnim pristupom. Vlada Crne Gore treba da radi još više u podizanju svijesti o značaju zaštite životne sredine, jer joj je to jedini resurs koji ona ima. Crna Gora je je mala, i mislim da ako ovako dalje nastavimo možemo na priželjkivani „elitni turizam” zaboraviti. Jer na Marsu nema života, i klimatske promjene su očevidne.

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo