Povežite se sa nama

INTERVJU

LORDAN ZAFRANOVIĆ, FILMSKI REDITELJ: Zbog Tuđmana sam bio čovjek bez biografije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Više od četvrt vijeka živite u Pragu, u kojem ste diplomirali na čuvenoj praškoj Filmskoj akademiji. Čime se tamo bavite?
ZAFRANOVIĆ: Cijeli život bavim se isključivo filmom. Godinama sam profesionalni slobodnjak tako da se moram boriti za svaki film. Nekada je to bilo mnogo jednostavnije. Postojali su veliki studiji koji su finansirali filmove, a danas smo praktično na ulici i moramo da prosimo od raznih komisija i fondova po Evropi tako da su to daleka vrlo teška putovanja do realizacije filma. Kada sam u prvim svojim emigrantskim godinama došao iz Pariza u Prag i završavao film Testament to je bila najorganizovanija kinematografija u svijetu. Međutim, početkom devedesetih to se sve raspalo. Postojali su sponzori – tajkuni koji su se obogatili i oni su finansirali filmove, ali krajem devedesetih to je više bilo nemoguće. Sada je situacija nešto bolja. Dobijaju se sredstva iz državnih fondova i mislim da češki film ima šanse da izađe iz te velike krize u koju je upao devedesetih. Pošto nikada nisam radio filmove po narudžbi, a ovdje nisam mogao da ih kao stranac snimam, bio sam prisiljen uzeti češko državljanstvo. Nakon toga mogao sam snimati filmove koji nisu vezani direktno za Češku. Sada radim na filmu Karuzo. To je freska i tragikomedija puna crnog humora. Film govori o italijanskom fašizmu u Dalmaciji. Film je odbijen u Hrvatskoj zbog mog imena i mojih ranijih filmova koji se, naravno, ne sviđaju novoj vlasti u Hrvatskoj. Zato sam konkurirao u Češkoj i sada tražimo glumca koji će glumiti uličnog pjevača Karuza. Scenario se prevodi na francuski, jer je za film zainteresiran glumac Žerar Depardje. Ti apsurdi su me nagnali da ostanem u Češkoj.

MONITOR: Jedan ste od istaknutih filmskih režisera takozvanog jugoslovenskog crnog talasa i režiser koji je pomjerao granice jugoslovenskog filma. Kako sa današnje distance gledate na to vrijeme?
ZAFRANOVIĆ: Bilo je zabranjenih filmova i ideologije koja nije dopuštala slobodnije izražavanje ni u formi ni u sadržaju tako da smo morali osvajati slobodu. Kao studentu praške Filmske akademije ta su mi forma i sadržaj bili pratilja u kasnijim filmovima. Bilo je raznih predcenzura, cenzura, komisija. Jednom smo izbrojali da je od početka filma do Filmskog festivala u Puli bilo devetnaest komisija! Trebala je ogromna energija da se sve to savlada. Ipak, sve je išlo prema evropskom standardu. Praška škola je uvela visok nivo u film i uspjela je da plasira svoje filmove na najveće svjetske festivale. To je bila profesionalna kinematografija i mi smo zahvaljujući njoj u Jadran filmu u Zagrebu, radeći sa strancima, posebno sa Amerikancima, poštovali te standarde. U ekipama je bilo dosta vrhunskih profesionalaca, koji su kasnije izvozili naše filmove. I tako smo stigli do vrha, a onda je sve to početkom devedesetih srušeno kao bombardina kula. Film je pao na obiteljske i prijateljske grane i to traje do danas, izuzimajući iznimke.

MONITOR: Početkom devedesetih Vaši filmovi su zabranjivani u Hrvatskoj…
ZAFRANOVIĆ: Vezan sam za Hrvatsku i to je moja rodna zemlja. Tu su moji korijeni koji su utkani u sva moja djela. Moji su filmovi početkom devedesetih zabranjeni u Hrvatskoj. Dok sam bio u egzilu u Parizu, a onda u Pragu nijedan moj film nije mogao biti prikazan u Hrvatskoj. Čak ni moji amaterski filmčići. Tih desetak godina bio sam čovjek bez biografije. Tako se prema meni postavio Tuđman. Stvar se otoplila dolaskom Ivice Račana i socijalista i sve je krenulo malo nabolje. Tako sam izašao iz te vražije cenzure koja mi je bila nametnuta tih godina.

MONITOR: Vaš film ,,Testament” nikad nije prikazan u Hrvatskoj, a Tuđman Vas je u svojoj knjizi ,,Bespuća zbilje” nazvao izdajnikom hrvatskog naroda. Čime ste zaradili taj epitet?
ZAFRANOVIĆ: Početkom osamdesetih, prije nego je Tuđman došao na vlast, spremao sam dokumentarni film Jasenovac i on me je u pismu Milki Planinc napao iako film nije vidio. Film je napao zbog jednog apsurda. Uprava Jasenovca od mene je tražila, jer je to bio polunaručeni film, da navedem da je u Jasenovcu stradalo između osamstotina hiljada i milon ljudi. Do tog podatka u svojim istraživanjima nikad nisam došao i taj broj nisam stavio u film. Rekli su da filmom nisu zadovoljni, i flm je nekoliko godina bio van onog što je bila njegova funkcija – da upozna gledaoce šta se dešavalo u tom užasnom logoru. Film je dobio Gran pri na festivalu u Beogradu, a poslije toga bio je kandidovan za Oskara. Zanimljivo je da je dobio i Nagradu grada Zagreba. Onda je intervenirao Josip Vrhovec, tadašnji ministar vanjskih poslova, da se film vrati iz Amerike. I vraćen je, a imali smo veliku šansu da dobijemo Oskara, jer je predsjednik Akademije za dodjelu Oskara bio Karl Malden. Tuđman je napisao u tom pismu da sam u filmu naveo da je u Jasenovcu bilo milion žrtava, a ja sam mu odgovorio u Vjesniku da je on istoričar amater koji nije ni vidio film i da je ozbiljan istoričar trebalo bi prvo da vidi film i uvjeri se da taj broj u filmu nije ni pomenut. Bila je to oštra polemika u kojoj je Tuđman ispao lažac. I, naravno, kada je došao na vlast to mi je vratio punim udarcem u oko.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da nove generacije reditelja nisu spremne za provokativne teme koje se suprotstavljaju političkom i društvenom mejnstrimu. Zašto je današnje vrijeme vrijeme bez umjetničke i građanske hrabrosti?
ZAFRANOVIĆ: Prije svega sve te silne akademije otvorene na teritoriji bivše Jugoslavije ne proizvode profesionalce, nego ljude koji bi se tek morali školovati. Prvo, malo znaju, a onda se vrlo malo radi na općoj kulturi. Da biste bili hrabri i podizali svoj talenat neke stvari morate znati. Često kažem da onaj ko piše sceranije mora da bolje zna kameru od kamermana, scenario bolje od pisca teksta, kostimografiju od autora u tom sektoru, mora izuzetno da poznaje sve faze muzike da bi od njih mogao zahtijevati ono što treba da urade. Tako se stvara autoritet i filmovi na visokoj profesionalnoj razini. Međutim, te profesije više nema na teritoriji bivše Jugioslavije. A kada reditelji dobiju od fondova pedeset odsto novca za film ili manje odmah su producenti kao i njihove žene iako nikad ništa nisu radile u filmu. Pola novca od toga ostave sebi i za to kupe kameru, montažu, dio kuće i onda od tih ostataka snime neki film koji niko ne vidi.

Ti filmovi nisu za kina. Za kina su filmovi za koje gledaoci, nakon što su ih odgledali, kažu dobili smo mnogo više nego što smo platili kartu. Kino je zakon, u njemu su gledaoci mjerodavni da li neki film valja ili ne. Danas imate u Hrvatskoj film na koji je potrošen milion, ali ima 54 gledaoca! Na cijeloj teritoriji Hrvatske 54 gledaoca slovima i brojkom. Tako je danas film osim iznimki pao na obiteljske mućke.

MONITOR: Na Vašem filmu ,,Okupacija u 26 slika” radili su i veliki pisci Mirko Kovač, Danilo Kiš i Filip David. Danas je nešto tako teško i zamisliti…
ZAFRANOVIĆ: Radio sam sa izuzetnim piscima koji su bili i moji prijatelji. To je, pored ostalih, bio veliki pisac Mirko Kovač. Od njega sam učio literaturu, a on od mene film. Bili smo skoro spojeni kao sijamski blizanci. Nama su se priključili Filp David, kao dramaturg, povremeno su uskakali Danilo Kiš, Borisav Pekić, Ranko Munitić… To je bila silna ekipa koja je osjećala da se može ponoviti krvavi Drugi svjetski rat na ovim teritorijama. Nacionalizam se bio raspukao na sve strane. Razvijala se neobičano jaka propaganda mržnje. I mi smo napravili filmove kao krik protiv toga misleći da ćemo to nekako spriječiti ili upozoriti i zaustaviti. Ljuto smo se prevarili. Kada sam došao u Pariz, nakon emigriranja iz Hrvatske, montirao sam preko dana film Testament, a uveče, sve ono što sam preko dana montirao u crno-bijeloj tehnici, gledam na našim televizijama u koloru – posljednji rat po istom scenariju. Gledao sam ta krvoprolića i užas koji su pogodili familije i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane. Tada sam shvatio da naši filmovi nisu napravili apsolutno ništa. Shvatio sam da su naši filmovi u odnosu na politiku u drugom planu. Nakon filma Testament htio sam da se vratim slikarstvu, ali nije mi išlo od ruke, jer nakon završetka akademije nisam slikao. I sasvim slučajno susreo sam se sa Vidosavom Stevanovićem, koji je napisao knjigu o posljednjem ratu u bivšoj Jugoslaviji. Pročitao sam je za jednu noć, izuzetno mi se dopala i dogovorili smo se da po njoj snimimo film. Našli smo producenta u Francuskoj, napisali scenario i krenula je realizacija filma. Iz Pariza smo prešli u Prag i nastavili rad na tom velikom antiratnom filmu. Međutim, pri kraju filma jedan od sponzora se povukao i onda sam počeo rad na filmu Karuzo, čija je realizacija pri kraju. Posljednjih dana bavim se filmom Djeca sa Kozare. To je jedna od najstrašnijih epizoda iz Drugog svjetskog rata kada je stradalo kompletno područje od ustaškog čišćenja. Posebno su stradala djeca, od kojih je jedan broj završio u logoru za djecu u Jasenovcu. Scenario je napisao sada pokojni Arsen Diklić. I to su dva filma koji će na neki način biti kruna mog stvaralaštva.

Tito je istorijska ličnost

MONITOR: Vaši filmovi su uvijek otvarali istorijske tabu teme. Vaš dokumentarni TV serijal ,,Tito – posljednji svjedoci testamenta” od prve epizode izazvao je burna reagovanja, posebno u Hrvatskoj. Kako danas gledate na Tita i njegovu epohu?
ZAFRANOVIĆ: Nisam promijenio stav od dana kada sam počeo da shvaćam politiku u odnosu na stvaralaštvo, u odnosu na film. Tito je historijska ličnost kojoj se to ne može osporiti osim revizionista koji su jedva čekali svoj momenat, posebno u Hrvatskoj, gdje su došli iz svijeta, da skinu glavu Titu i da ga udalje od Hrvatske. U borbi protiv fašizma Tito je bio hrabar vojskovođa, koji je proširio granice bivše Jugoslavije. On je jedan od najvećih antifašističkih boraca i proslavio je Jugoslaviju u cijelom svijetu. Posebno je značajno što je rekao Ne Staljinu i krenuo svojim putem. Zaslužan je i za uvođenje samoupravljanja koje je bilo jedinstveno u cijelom svijetu. Iako je taj sistem imao grešaka, čini mi se zbog preuranjenog uvođenja, on je oslobodio poniženu radničku klasu i to se ni sa čim ne može upoređivati, a posebno ne sa ovim današnjim globalnim sistemom. Tito je imao ogromnu ulogu i u nesvrstanom svijetu. Niko te državnike nije prisiljavao da se sa njim susreću, ali njima je bilo važno njegovo mišljenje, počev od Kenedija i Niksona pa do Kastra i svih koji su bili vrlo uticajni, posebno iz Njemačke. Zbog toga je Tito nezaobilazna ličnost. A to što se danas dešava u Hrvatskoj sa Titom je zločin i to zločin koji je prvenstveno uperen protiv hrvatskog naroda. Hrvatski narod je imao veliku, bogatu ljevičarsku tradiciju, a Zagreb posebno kao centar, i ovo što se dešava ne miriše mi na dobro, jer narod koji se odriče svojih najboljih umova i sinova osuđen je da nestane.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo