Povežite se sa nama

INTERVJU

LORDAN ZAFRANOVIĆ, FILMSKI REDITELJ: Zbog Tuđmana sam bio čovjek bez biografije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Više od četvrt vijeka živite u Pragu, u kojem ste diplomirali na čuvenoj praškoj Filmskoj akademiji. Čime se tamo bavite?
ZAFRANOVIĆ: Cijeli život bavim se isključivo filmom. Godinama sam profesionalni slobodnjak tako da se moram boriti za svaki film. Nekada je to bilo mnogo jednostavnije. Postojali su veliki studiji koji su finansirali filmove, a danas smo praktično na ulici i moramo da prosimo od raznih komisija i fondova po Evropi tako da su to daleka vrlo teška putovanja do realizacije filma. Kada sam u prvim svojim emigrantskim godinama došao iz Pariza u Prag i završavao film Testament to je bila najorganizovanija kinematografija u svijetu. Međutim, početkom devedesetih to se sve raspalo. Postojali su sponzori – tajkuni koji su se obogatili i oni su finansirali filmove, ali krajem devedesetih to je više bilo nemoguće. Sada je situacija nešto bolja. Dobijaju se sredstva iz državnih fondova i mislim da češki film ima šanse da izađe iz te velike krize u koju je upao devedesetih. Pošto nikada nisam radio filmove po narudžbi, a ovdje nisam mogao da ih kao stranac snimam, bio sam prisiljen uzeti češko državljanstvo. Nakon toga mogao sam snimati filmove koji nisu vezani direktno za Češku. Sada radim na filmu Karuzo. To je freska i tragikomedija puna crnog humora. Film govori o italijanskom fašizmu u Dalmaciji. Film je odbijen u Hrvatskoj zbog mog imena i mojih ranijih filmova koji se, naravno, ne sviđaju novoj vlasti u Hrvatskoj. Zato sam konkurirao u Češkoj i sada tražimo glumca koji će glumiti uličnog pjevača Karuza. Scenario se prevodi na francuski, jer je za film zainteresiran glumac Žerar Depardje. Ti apsurdi su me nagnali da ostanem u Češkoj.

MONITOR: Jedan ste od istaknutih filmskih režisera takozvanog jugoslovenskog crnog talasa i režiser koji je pomjerao granice jugoslovenskog filma. Kako sa današnje distance gledate na to vrijeme?
ZAFRANOVIĆ: Bilo je zabranjenih filmova i ideologije koja nije dopuštala slobodnije izražavanje ni u formi ni u sadržaju tako da smo morali osvajati slobodu. Kao studentu praške Filmske akademije ta su mi forma i sadržaj bili pratilja u kasnijim filmovima. Bilo je raznih predcenzura, cenzura, komisija. Jednom smo izbrojali da je od početka filma do Filmskog festivala u Puli bilo devetnaest komisija! Trebala je ogromna energija da se sve to savlada. Ipak, sve je išlo prema evropskom standardu. Praška škola je uvela visok nivo u film i uspjela je da plasira svoje filmove na najveće svjetske festivale. To je bila profesionalna kinematografija i mi smo zahvaljujući njoj u Jadran filmu u Zagrebu, radeći sa strancima, posebno sa Amerikancima, poštovali te standarde. U ekipama je bilo dosta vrhunskih profesionalaca, koji su kasnije izvozili naše filmove. I tako smo stigli do vrha, a onda je sve to početkom devedesetih srušeno kao bombardina kula. Film je pao na obiteljske i prijateljske grane i to traje do danas, izuzimajući iznimke.

MONITOR: Početkom devedesetih Vaši filmovi su zabranjivani u Hrvatskoj…
ZAFRANOVIĆ: Vezan sam za Hrvatsku i to je moja rodna zemlja. Tu su moji korijeni koji su utkani u sva moja djela. Moji su filmovi početkom devedesetih zabranjeni u Hrvatskoj. Dok sam bio u egzilu u Parizu, a onda u Pragu nijedan moj film nije mogao biti prikazan u Hrvatskoj. Čak ni moji amaterski filmčići. Tih desetak godina bio sam čovjek bez biografije. Tako se prema meni postavio Tuđman. Stvar se otoplila dolaskom Ivice Račana i socijalista i sve je krenulo malo nabolje. Tako sam izašao iz te vražije cenzure koja mi je bila nametnuta tih godina.

MONITOR: Vaš film ,,Testament” nikad nije prikazan u Hrvatskoj, a Tuđman Vas je u svojoj knjizi ,,Bespuća zbilje” nazvao izdajnikom hrvatskog naroda. Čime ste zaradili taj epitet?
ZAFRANOVIĆ: Početkom osamdesetih, prije nego je Tuđman došao na vlast, spremao sam dokumentarni film Jasenovac i on me je u pismu Milki Planinc napao iako film nije vidio. Film je napao zbog jednog apsurda. Uprava Jasenovca od mene je tražila, jer je to bio polunaručeni film, da navedem da je u Jasenovcu stradalo između osamstotina hiljada i milon ljudi. Do tog podatka u svojim istraživanjima nikad nisam došao i taj broj nisam stavio u film. Rekli su da filmom nisu zadovoljni, i flm je nekoliko godina bio van onog što je bila njegova funkcija – da upozna gledaoce šta se dešavalo u tom užasnom logoru. Film je dobio Gran pri na festivalu u Beogradu, a poslije toga bio je kandidovan za Oskara. Zanimljivo je da je dobio i Nagradu grada Zagreba. Onda je intervenirao Josip Vrhovec, tadašnji ministar vanjskih poslova, da se film vrati iz Amerike. I vraćen je, a imali smo veliku šansu da dobijemo Oskara, jer je predsjednik Akademije za dodjelu Oskara bio Karl Malden. Tuđman je napisao u tom pismu da sam u filmu naveo da je u Jasenovcu bilo milion žrtava, a ja sam mu odgovorio u Vjesniku da je on istoričar amater koji nije ni vidio film i da je ozbiljan istoričar trebalo bi prvo da vidi film i uvjeri se da taj broj u filmu nije ni pomenut. Bila je to oštra polemika u kojoj je Tuđman ispao lažac. I, naravno, kada je došao na vlast to mi je vratio punim udarcem u oko.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da nove generacije reditelja nisu spremne za provokativne teme koje se suprotstavljaju političkom i društvenom mejnstrimu. Zašto je današnje vrijeme vrijeme bez umjetničke i građanske hrabrosti?
ZAFRANOVIĆ: Prije svega sve te silne akademije otvorene na teritoriji bivše Jugoslavije ne proizvode profesionalce, nego ljude koji bi se tek morali školovati. Prvo, malo znaju, a onda se vrlo malo radi na općoj kulturi. Da biste bili hrabri i podizali svoj talenat neke stvari morate znati. Često kažem da onaj ko piše sceranije mora da bolje zna kameru od kamermana, scenario bolje od pisca teksta, kostimografiju od autora u tom sektoru, mora izuzetno da poznaje sve faze muzike da bi od njih mogao zahtijevati ono što treba da urade. Tako se stvara autoritet i filmovi na visokoj profesionalnoj razini. Međutim, te profesije više nema na teritoriji bivše Jugioslavije. A kada reditelji dobiju od fondova pedeset odsto novca za film ili manje odmah su producenti kao i njihove žene iako nikad ništa nisu radile u filmu. Pola novca od toga ostave sebi i za to kupe kameru, montažu, dio kuće i onda od tih ostataka snime neki film koji niko ne vidi.

Ti filmovi nisu za kina. Za kina su filmovi za koje gledaoci, nakon što su ih odgledali, kažu dobili smo mnogo više nego što smo platili kartu. Kino je zakon, u njemu su gledaoci mjerodavni da li neki film valja ili ne. Danas imate u Hrvatskoj film na koji je potrošen milion, ali ima 54 gledaoca! Na cijeloj teritoriji Hrvatske 54 gledaoca slovima i brojkom. Tako je danas film osim iznimki pao na obiteljske mućke.

MONITOR: Na Vašem filmu ,,Okupacija u 26 slika” radili su i veliki pisci Mirko Kovač, Danilo Kiš i Filip David. Danas je nešto tako teško i zamisliti…
ZAFRANOVIĆ: Radio sam sa izuzetnim piscima koji su bili i moji prijatelji. To je, pored ostalih, bio veliki pisac Mirko Kovač. Od njega sam učio literaturu, a on od mene film. Bili smo skoro spojeni kao sijamski blizanci. Nama su se priključili Filp David, kao dramaturg, povremeno su uskakali Danilo Kiš, Borisav Pekić, Ranko Munitić… To je bila silna ekipa koja je osjećala da se može ponoviti krvavi Drugi svjetski rat na ovim teritorijama. Nacionalizam se bio raspukao na sve strane. Razvijala se neobičano jaka propaganda mržnje. I mi smo napravili filmove kao krik protiv toga misleći da ćemo to nekako spriječiti ili upozoriti i zaustaviti. Ljuto smo se prevarili. Kada sam došao u Pariz, nakon emigriranja iz Hrvatske, montirao sam preko dana film Testament, a uveče, sve ono što sam preko dana montirao u crno-bijeloj tehnici, gledam na našim televizijama u koloru – posljednji rat po istom scenariju. Gledao sam ta krvoprolića i užas koji su pogodili familije i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane. Tada sam shvatio da naši filmovi nisu napravili apsolutno ništa. Shvatio sam da su naši filmovi u odnosu na politiku u drugom planu. Nakon filma Testament htio sam da se vratim slikarstvu, ali nije mi išlo od ruke, jer nakon završetka akademije nisam slikao. I sasvim slučajno susreo sam se sa Vidosavom Stevanovićem, koji je napisao knjigu o posljednjem ratu u bivšoj Jugoslaviji. Pročitao sam je za jednu noć, izuzetno mi se dopala i dogovorili smo se da po njoj snimimo film. Našli smo producenta u Francuskoj, napisali scenario i krenula je realizacija filma. Iz Pariza smo prešli u Prag i nastavili rad na tom velikom antiratnom filmu. Međutim, pri kraju filma jedan od sponzora se povukao i onda sam počeo rad na filmu Karuzo, čija je realizacija pri kraju. Posljednjih dana bavim se filmom Djeca sa Kozare. To je jedna od najstrašnijih epizoda iz Drugog svjetskog rata kada je stradalo kompletno područje od ustaškog čišćenja. Posebno su stradala djeca, od kojih je jedan broj završio u logoru za djecu u Jasenovcu. Scenario je napisao sada pokojni Arsen Diklić. I to su dva filma koji će na neki način biti kruna mog stvaralaštva.

Tito je istorijska ličnost

MONITOR: Vaši filmovi su uvijek otvarali istorijske tabu teme. Vaš dokumentarni TV serijal ,,Tito – posljednji svjedoci testamenta” od prve epizode izazvao je burna reagovanja, posebno u Hrvatskoj. Kako danas gledate na Tita i njegovu epohu?
ZAFRANOVIĆ: Nisam promijenio stav od dana kada sam počeo da shvaćam politiku u odnosu na stvaralaštvo, u odnosu na film. Tito je historijska ličnost kojoj se to ne može osporiti osim revizionista koji su jedva čekali svoj momenat, posebno u Hrvatskoj, gdje su došli iz svijeta, da skinu glavu Titu i da ga udalje od Hrvatske. U borbi protiv fašizma Tito je bio hrabar vojskovođa, koji je proširio granice bivše Jugoslavije. On je jedan od najvećih antifašističkih boraca i proslavio je Jugoslaviju u cijelom svijetu. Posebno je značajno što je rekao Ne Staljinu i krenuo svojim putem. Zaslužan je i za uvođenje samoupravljanja koje je bilo jedinstveno u cijelom svijetu. Iako je taj sistem imao grešaka, čini mi se zbog preuranjenog uvođenja, on je oslobodio poniženu radničku klasu i to se ni sa čim ne može upoređivati, a posebno ne sa ovim današnjim globalnim sistemom. Tito je imao ogromnu ulogu i u nesvrstanom svijetu. Niko te državnike nije prisiljavao da se sa njim susreću, ali njima je bilo važno njegovo mišljenje, počev od Kenedija i Niksona pa do Kastra i svih koji su bili vrlo uticajni, posebno iz Njemačke. Zbog toga je Tito nezaobilazna ličnost. A to što se danas dešava u Hrvatskoj sa Titom je zločin i to zločin koji je prvenstveno uperen protiv hrvatskog naroda. Hrvatski narod je imao veliku, bogatu ljevičarsku tradiciju, a Zagreb posebno kao centar, i ovo što se dešava ne miriše mi na dobro, jer narod koji se odriče svojih najboljih umova i sinova osuđen je da nestane.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

DINA BAJRAMSPAHIĆ, GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA, ČLANICA RADNE GRUPE ZA POGLAVLJE 23: Vlast je zaslužna što DPS nije propao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama

 

MONITOR: Kako komentarišete najnovije istraživanje DAMAR-a i CGO, koje kaže da pola ispitanika smatra da Crna Gora ide pogrešnim putem?

BAJRAMSPAHIĆ: Ovo istraživanje, ali i nekoliko ranijih, pokazuje da su naši građani i građanke razboritiji i racionalniji nego što politička elita misli. Pored intenzivne propagande sa svih strana, građani uspijevaju da razlikuju utemeljene od neutemeljenih narativa i izražavaju otpor prema nazadnim tendencijama. Mislim da bi svi iole ozbiljni političari morali da ih temeljno pročitaju i da prestanu da se potcjenjivački odnose prema javnosti jer takvi pristupi očigledno nemaju prolaz. Mene veoma raduje što građani šalju poruku političarima da im je muka od nacionalizma i da hoće ozbiljnije javne politike.

MONITOR: Slažete li se sa ocjenom da je ovo Vlada „iznevjerenih očekivanja“?

BAJRAMSPAHIĆ: Da. Ako ostavimo po strani ideološke razlike i sporni klerikalni karakter ove vlasti,  propuštena je velika šansa. Šteta je što prva Vlada, koja je mogla stvarno biti ekspertska i postaviti javnu upravu na zdrave osnove, nije to bila. Odluke joj većinom nisu bile zasnovane na visokim stručnim standardima. Vlada se nije postavila kao brana nezakonitim i nedemokratskim praksama. Ona je punom parom nastavila sve sporne tehnike prethodne vlade, čak je i prevazišla zaprepašćujućom kadrovskom politikom, netransparentnošću (posebno u vezi sa dnevnim redom vlade i budžetskom potrošnjom), nedostatkom dijaloga i javne rasprave, samovoljom u vođenju resora i javnih politika, kršenju zakona kad god im zakon smeta da urade šta hoće, opsjednutošću identitetskim i vjerskim pitanjima. Uspijevaju da unište i rijetka do sada uspješna javna preduzeća koja su monopolisti na tržištu i naprave od njih gubitaše! Kada pogledate honorare savjetnika ministra finansija i spiskove na kojima su partije podijelile škole, vidite da se i nova vlast iznenađujuće brzo osilila.

Vladajuća većina je preuzela prethodni sistem i eksploatisala sve što je pogrešno u njemu. Svjesno je izbjegla da ograniči svemoć i da u kompletan proces odlučivanja ugradi principe koji treba da smanje hirovitost osoba u foteljama i haotično donošenje odluka, bez utemeljenja, strategije, analize, dugoročnog pristupa. Konačno, najveće razočarenje je što ekspertskoj vladi evropska integracija Crne Gore uopšte nije bila prioritet. Naprotiv, nova vlast se toliko oglušivala o jasne standarde EU da je uspjela da izgubi saveznika koji joj je u početku bio najveća podrška.

MONITOR: Kako vidite aktuelnu inicijativu opozicije za izglasavanje nepovjerenja Vladi, kuda ona može odvesti?

BAJRAMSPAHIĆ: Opozicija javno izražava optimizam i mislim da mora da postoji neki razlog za to. Ali čak i ako postoji neki scenario, čini mi se da će biti neizvjesno sve do trenutka glasanja jer vidimo da sve strane „tvrde pazar“ i učestvuju u psihološkom ratu ne bi li izvukli maksimalno za svoju partiju iz ove krize. Mislim da u svakoj varijanti neko nešto gubi i da nema lakog rješenja. Postojeća Vlada je već preživjela mnogo afera, ne bi me začudilo da preživi opet, ali to rješenje je takođe neodrživo i štetno za društvo. Vlada bez podrške Skupštine ne može da funkcioniše, još manje da vodi reforme, tako da je to gubljenje vremena. Ako Vlada preživi, nastaviće se konflikti unutar vladajuće većine koji na kraju jačaju opoziciju. Vladajuća većina je sama najviše zaslužna što DPS nije propao nakon izbora nego se revitalizovao. Mislim da još uvijek okreću glavu od te činjenice.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR JELICA KURJAK, POLITIKOLOŠKINJA  I DIPLOMATKINJA: Promjene u Rusiji su uvijek dolazile iznutra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija kao zatvoreno društvo nikada nije bila spremna da otvori prolaze za ideje spolja ma koliko one bile, u perspektivi gledano, dobre za budućnost zemlje

 

MONITOR: Sredinom 1980-ih je izgledalo da će perestrojka i njena „glasnost“ donijeti velike promjene u SSSR-u. Kako 30 godina od odlaska Mihaila Gorbačova i kraja sovjetske države, izgleda taj proces?

KURJAK: Perestrojka je otvorila mnoga pitanja vezana za istoriju nastanka, funkcionisanja i stanja sovjetske države. Jeretička pitanja poput nade u promene tokom kratkog perioda NEP-a, uzroka njegovog kraha, dolaska Staljina na vlast, neuspelih ekonomskih reformi posle perioda „otopljenja“ (XX kongres KPSS), bila su veoma značajna za mlade naraštaje ali i za otvaranje sličnih i mnogih drugih pitanja u drugim zemljama Varšavskog ugovora, što će umnogome uticati i na događaje u pojedinim zemljama, pre svega u Poljskoj. Sve se to reflektovalo i na kasniju demontažu komunističkih sistema i vojno-političkog i ekonomskog lagera socijalističkih zemalja.

Očekivanja u Sovjetskom Savezu, i u Rusiji, bila su velika kod značajnog procenta humanističke inteligencije. Zbog čega? Ni jedna ekonomska reforma – kojih je bilo nekoliko tokom XX veka u sovjetskog državi, nije otvarala politička pitanja, pitanja prošlosti i odnosa sadašnjosti prema prođenom periodu. Iako u skromnim kategorijama, perestrojka je ipak načela baš takva pitanja. Kažem načela, jer, veoma brzo, za nekih desetak godina, sve je počelo da se vraća na staro. Tvorci perestrojke nisu mogli, imali snage, smeli, nisu umeli itd. itd. da postave ključno pitanje mogućih promena: reformisanje sistema, odnosno, partije, države i odnosa partije i države. Sistem nije dovođen u pitanje i sve se svelo na neophodna prilagođavanja imajući u vidu da su se promene događale unutar zemalja lagera, u Evropi, svetu, u međunarodnim odnosima. Suština sistema jednopartijske vladavine, podržavljene partije, centralizovane privrede, zatvorenog društva nije bila dovođena u pitanje. Sa nekim korekcijama ta suština je i danas dominantna.

MONITOR: Kakva je i kolika međuzavisnost kada se radi o podršci u biračkom tijelu, između Vladimira Putina i njegove stranke Jedinstvena Rusija?

KURJAK: S obzirom na to da je Rusija definisana kao višepartijska parlamentarna demokratija, sa izrazitom dominacijom jedne grane izvršne vlasti – predsedničke, postojanje jake partije koja pobeđuje i koja podržava predsednika je suština takvog sistema. Popularnost partije je značajna, ali je popularnost predsednika iznad svega i iznad partije. U tom odnosu uzajamnosti nema mesta za neka pitanja nesporazuma, pada popularnosti itd. Celokupni administrativni potencijal je u funkciji pobede partije i predsednika na izborima.

MONITOR: Koliko je uticajna i ko je opozicija u Putinovoj Rusiji?

KURJAK: Nominalno postojanje višepartijskog sistema daje mogućnost da se Rusija deklariše kao parlamentarna demokratija. To podrazumeva da postoje opozicione partije u Dumi. Trenutno ih je četiri, plus vladajuća partija, Jedinstvena Rusija. Druga je realnost: te partije učestvuju na izborima, dobijaju uvek dovoljan procenat glasova kako bi zadržale svoje mesto u Dumi, ali, istovremeno, ne skrivaju da su lojalne i da iz sve snage podržavaju rukovodeću partiju i predsednika.

Postoji i druga opozicija, to je vanparlamentarna, kojoj pripada i Aleksej Navaljni i drugi manje popularni opozicionari. Takva opozicija nema mogućnosti da dođe do cenzusa na izborima koji bi je doveo u parlament. Oni su kao političke organizacije na margini državnih događanja, van svake institucije vlasti.

Iako vlast takvu opoziciju optužuje da je prozapadna, neprijateljska u odnosu na sopstvenu zemlju, treba reći da su i ta opozicija, a i sam A. Navaljni, i te kako proruski. Druga je stvar što opozicija u Rusiji traži modernizaciju zemlje na svim nivoima. A to se svakako ne poklapa sa stabilnim stanjem koje je kreirala vlast i ona održava takav sistem.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIROSLAV ŠUKOVIĆ, SLIKAR: Umjetnost nije tu zbog aplauza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nemam tendenciju da mijenjam svijet. Možda  da ga prepoznam. Da suočim sebe i publiku sa nekom istinom.  Iako tokom stvaranja o publici uopšte ne razmišljam, raduje me ako i ona prepozna to nešto. Neku univerzalnost, neku istinu, možda i ličnu

 

Izložba Umjesto molitve Miroslava Mira Šukovića nedavno je otvorena u Beogradu, u Kući Đure Jakšića. Šuković je rođen 1977. godine u Bihaću, a živi i radi u Kolašinu i Podgorici. Imao je više od 20 samostalnih izložbi širom Crne Gore, regiona i u inostranstvu, a učesnik je i brojnih kolektivnih izložbi. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona Trinaesti novembar 2015. godine.

MONITOR: Nedavno ste se predstavili beogradskoj publici, a većina slika su nastale ove godine. Da li je ova izložba svojevrstan presjek dosadašnjeg stvaralaštva, na kojoj na neki način prikazujete način na koji ste dolazili do određenih slikarskih rješenja ili radovi predstavljaju nešto sasvim novo u Vašem stvaralaštvu?

ŠUKOVIĆ: Izložba u Beogradu, iako je na njoj predstavljen  jedan dio radova iz starijeg perioda, nije presjek mog dosadašnjeg stvaralaštva. Najveći dio radova predstavljenih u Beogradu je novijeg datuma i predstavlja na neki način novi ciklus u mom stvaralaštvu. Ono što je, svakako, zajedničko svim mojim radovima, je sadržano negdje u nazivu same izložbe Umjesto molitve.  I ranije sam govorio da su slike i stvaranje za mene neki vid molitve.

Kao dječak, urezivao sam crtice na kaišu, čekajući da majka, koja je bila lošeg zdravlja, izađe iz bolnice. Crtice su predstavljale dane koje sam provodio moleći se da ona bude dobro. One su bile moja molitva. Čini se da sam nastavio da se kroz linije, odnosno crteže, platna i boje, molim.

Tekst teoretičara umjetnosti Vladimira Kolarića, kojim se osvrnuo na izložbu u Beogradu, na dobar način to primjećuje: ,,Onaj ko vjeruje u mogućnost umjetnosti da bude oblik molitve (pa makar i uz ogradu koja sadrži riječ umjesto), mora vjerovati da se kroz tu čulnost i stvarnost može ne samo izraziti nevidljivo i neopisivo, nego da se može i opštiti sa njim, i da se ono na neki način može oprisutniti i (po)javiti”. Ja u to vjerujem.

MONITOR: Vaše radove bismo mogli svrstati u figurativni egzistencijalizam. Bilo koji motiv da dominira slikom, u centru interesovanja je uvijek čovjek, njegova unutrašnja stanja i težnja da se dostigne to nešto uzvišeno, koje je teško definisati.

ŠUKOVIĆ: Da, čovjek je centralna tema kojom se bavim u svojim radovima. Ranije su to bila uglavnom neka psihološka stanja i unutrašnji nemiri čovjeka, dok je u ,,novoj” fazi to potraga za nečim uzvišenijim, vanvremenskim.

Valjda je to i neki lični put koji svaki čovjek prolazi.  Pokušaj da razumije sebe,  svijet u kojem  živi, i na kraju,  onoga uzvišenijeg, što se ne vidi. Traženje smisla.

MONITOR: Kako prilazite radu jedne slike, kako se ona ,,rađa”? Kažite mi o tom stvaralačkom procesu – šta Vas tjera da radite?

ŠUKOVIĆ: Upravo u načinu na koji ste postavili pitanje, upotrijebivši riječ – rađa, nalazi se dio odgovora. Nije li sam život, i sve oko nas jedan misterij. Ne pokušavam da umanjim mjesto stvaraoca u tom procesu. Njegove emocije, želje, ono što pokušava da podijeli sa svijetom, ili sa sobom na kraju.  Ipak, a to pokazuje i sam proces stvaranja, najuspješniji radovi, oni kraj kojih ćete zastati, koji će vas pomjeriti, imaju dodir nečeg što je onostrano, što je van. Kako god se to zvalo. Otuda je proces stvaranja za mene jedna velika  – tajna.

Šta me tjera da radim? Čovjek je, u konačnici, biće koje komunicira i stvara.  U slikanju se dešava oboje: i kreacija i razgovor. Čudesno je vidjeti kako iz bjeline papira nastaje djelo. Iz ničega, nešto što će nastaviti da živi i komunicira.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 3. decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo