Povežite se sa nama

INTERVJU

LORDAN ZAFRANOVIĆ, FILMSKI REDITELJ: Zbog Tuđmana sam bio čovjek bez biografije

Objavljeno prije

na

MONITOR: Više od četvrt vijeka živite u Pragu, u kojem ste diplomirali na čuvenoj praškoj Filmskoj akademiji. Čime se tamo bavite?
ZAFRANOVIĆ: Cijeli život bavim se isključivo filmom. Godinama sam profesionalni slobodnjak tako da se moram boriti za svaki film. Nekada je to bilo mnogo jednostavnije. Postojali su veliki studiji koji su finansirali filmove, a danas smo praktično na ulici i moramo da prosimo od raznih komisija i fondova po Evropi tako da su to daleka vrlo teška putovanja do realizacije filma. Kada sam u prvim svojim emigrantskim godinama došao iz Pariza u Prag i završavao film Testament to je bila najorganizovanija kinematografija u svijetu. Međutim, početkom devedesetih to se sve raspalo. Postojali su sponzori – tajkuni koji su se obogatili i oni su finansirali filmove, ali krajem devedesetih to je više bilo nemoguće. Sada je situacija nešto bolja. Dobijaju se sredstva iz državnih fondova i mislim da češki film ima šanse da izađe iz te velike krize u koju je upao devedesetih. Pošto nikada nisam radio filmove po narudžbi, a ovdje nisam mogao da ih kao stranac snimam, bio sam prisiljen uzeti češko državljanstvo. Nakon toga mogao sam snimati filmove koji nisu vezani direktno za Češku. Sada radim na filmu Karuzo. To je freska i tragikomedija puna crnog humora. Film govori o italijanskom fašizmu u Dalmaciji. Film je odbijen u Hrvatskoj zbog mog imena i mojih ranijih filmova koji se, naravno, ne sviđaju novoj vlasti u Hrvatskoj. Zato sam konkurirao u Češkoj i sada tražimo glumca koji će glumiti uličnog pjevača Karuza. Scenario se prevodi na francuski, jer je za film zainteresiran glumac Žerar Depardje. Ti apsurdi su me nagnali da ostanem u Češkoj.

MONITOR: Jedan ste od istaknutih filmskih režisera takozvanog jugoslovenskog crnog talasa i režiser koji je pomjerao granice jugoslovenskog filma. Kako sa današnje distance gledate na to vrijeme?
ZAFRANOVIĆ: Bilo je zabranjenih filmova i ideologije koja nije dopuštala slobodnije izražavanje ni u formi ni u sadržaju tako da smo morali osvajati slobodu. Kao studentu praške Filmske akademije ta su mi forma i sadržaj bili pratilja u kasnijim filmovima. Bilo je raznih predcenzura, cenzura, komisija. Jednom smo izbrojali da je od početka filma do Filmskog festivala u Puli bilo devetnaest komisija! Trebala je ogromna energija da se sve to savlada. Ipak, sve je išlo prema evropskom standardu. Praška škola je uvela visok nivo u film i uspjela je da plasira svoje filmove na najveće svjetske festivale. To je bila profesionalna kinematografija i mi smo zahvaljujući njoj u Jadran filmu u Zagrebu, radeći sa strancima, posebno sa Amerikancima, poštovali te standarde. U ekipama je bilo dosta vrhunskih profesionalaca, koji su kasnije izvozili naše filmove. I tako smo stigli do vrha, a onda je sve to početkom devedesetih srušeno kao bombardina kula. Film je pao na obiteljske i prijateljske grane i to traje do danas, izuzimajući iznimke.

MONITOR: Početkom devedesetih Vaši filmovi su zabranjivani u Hrvatskoj…
ZAFRANOVIĆ: Vezan sam za Hrvatsku i to je moja rodna zemlja. Tu su moji korijeni koji su utkani u sva moja djela. Moji su filmovi početkom devedesetih zabranjeni u Hrvatskoj. Dok sam bio u egzilu u Parizu, a onda u Pragu nijedan moj film nije mogao biti prikazan u Hrvatskoj. Čak ni moji amaterski filmčići. Tih desetak godina bio sam čovjek bez biografije. Tako se prema meni postavio Tuđman. Stvar se otoplila dolaskom Ivice Račana i socijalista i sve je krenulo malo nabolje. Tako sam izašao iz te vražije cenzure koja mi je bila nametnuta tih godina.

MONITOR: Vaš film ,,Testament” nikad nije prikazan u Hrvatskoj, a Tuđman Vas je u svojoj knjizi ,,Bespuća zbilje” nazvao izdajnikom hrvatskog naroda. Čime ste zaradili taj epitet?
ZAFRANOVIĆ: Početkom osamdesetih, prije nego je Tuđman došao na vlast, spremao sam dokumentarni film Jasenovac i on me je u pismu Milki Planinc napao iako film nije vidio. Film je napao zbog jednog apsurda. Uprava Jasenovca od mene je tražila, jer je to bio polunaručeni film, da navedem da je u Jasenovcu stradalo između osamstotina hiljada i milon ljudi. Do tog podatka u svojim istraživanjima nikad nisam došao i taj broj nisam stavio u film. Rekli su da filmom nisu zadovoljni, i flm je nekoliko godina bio van onog što je bila njegova funkcija – da upozna gledaoce šta se dešavalo u tom užasnom logoru. Film je dobio Gran pri na festivalu u Beogradu, a poslije toga bio je kandidovan za Oskara. Zanimljivo je da je dobio i Nagradu grada Zagreba. Onda je intervenirao Josip Vrhovec, tadašnji ministar vanjskih poslova, da se film vrati iz Amerike. I vraćen je, a imali smo veliku šansu da dobijemo Oskara, jer je predsjednik Akademije za dodjelu Oskara bio Karl Malden. Tuđman je napisao u tom pismu da sam u filmu naveo da je u Jasenovcu bilo milion žrtava, a ja sam mu odgovorio u Vjesniku da je on istoričar amater koji nije ni vidio film i da je ozbiljan istoričar trebalo bi prvo da vidi film i uvjeri se da taj broj u filmu nije ni pomenut. Bila je to oštra polemika u kojoj je Tuđman ispao lažac. I, naravno, kada je došao na vlast to mi je vratio punim udarcem u oko.

MONITOR: Nedavno ste izjavili da nove generacije reditelja nisu spremne za provokativne teme koje se suprotstavljaju političkom i društvenom mejnstrimu. Zašto je današnje vrijeme vrijeme bez umjetničke i građanske hrabrosti?
ZAFRANOVIĆ: Prije svega sve te silne akademije otvorene na teritoriji bivše Jugoslavije ne proizvode profesionalce, nego ljude koji bi se tek morali školovati. Prvo, malo znaju, a onda se vrlo malo radi na općoj kulturi. Da biste bili hrabri i podizali svoj talenat neke stvari morate znati. Često kažem da onaj ko piše sceranije mora da bolje zna kameru od kamermana, scenario bolje od pisca teksta, kostimografiju od autora u tom sektoru, mora izuzetno da poznaje sve faze muzike da bi od njih mogao zahtijevati ono što treba da urade. Tako se stvara autoritet i filmovi na visokoj profesionalnoj razini. Međutim, te profesije više nema na teritoriji bivše Jugioslavije. A kada reditelji dobiju od fondova pedeset odsto novca za film ili manje odmah su producenti kao i njihove žene iako nikad ništa nisu radile u filmu. Pola novca od toga ostave sebi i za to kupe kameru, montažu, dio kuće i onda od tih ostataka snime neki film koji niko ne vidi.

Ti filmovi nisu za kina. Za kina su filmovi za koje gledaoci, nakon što su ih odgledali, kažu dobili smo mnogo više nego što smo platili kartu. Kino je zakon, u njemu su gledaoci mjerodavni da li neki film valja ili ne. Danas imate u Hrvatskoj film na koji je potrošen milion, ali ima 54 gledaoca! Na cijeloj teritoriji Hrvatske 54 gledaoca slovima i brojkom. Tako je danas film osim iznimki pao na obiteljske mućke.

MONITOR: Na Vašem filmu ,,Okupacija u 26 slika” radili su i veliki pisci Mirko Kovač, Danilo Kiš i Filip David. Danas je nešto tako teško i zamisliti…
ZAFRANOVIĆ: Radio sam sa izuzetnim piscima koji su bili i moji prijatelji. To je, pored ostalih, bio veliki pisac Mirko Kovač. Od njega sam učio literaturu, a on od mene film. Bili smo skoro spojeni kao sijamski blizanci. Nama su se priključili Filp David, kao dramaturg, povremeno su uskakali Danilo Kiš, Borisav Pekić, Ranko Munitić… To je bila silna ekipa koja je osjećala da se može ponoviti krvavi Drugi svjetski rat na ovim teritorijama. Nacionalizam se bio raspukao na sve strane. Razvijala se neobičano jaka propaganda mržnje. I mi smo napravili filmove kao krik protiv toga misleći da ćemo to nekako spriječiti ili upozoriti i zaustaviti. Ljuto smo se prevarili. Kada sam došao u Pariz, nakon emigriranja iz Hrvatske, montirao sam preko dana film Testament, a uveče, sve ono što sam preko dana montirao u crno-bijeloj tehnici, gledam na našim televizijama u koloru – posljednji rat po istom scenariju. Gledao sam ta krvoprolića i užas koji su pogodili familije i sa jedne, i sa druge, i sa treće strane. Tada sam shvatio da naši filmovi nisu napravili apsolutno ništa. Shvatio sam da su naši filmovi u odnosu na politiku u drugom planu. Nakon filma Testament htio sam da se vratim slikarstvu, ali nije mi išlo od ruke, jer nakon završetka akademije nisam slikao. I sasvim slučajno susreo sam se sa Vidosavom Stevanovićem, koji je napisao knjigu o posljednjem ratu u bivšoj Jugoslaviji. Pročitao sam je za jednu noć, izuzetno mi se dopala i dogovorili smo se da po njoj snimimo film. Našli smo producenta u Francuskoj, napisali scenario i krenula je realizacija filma. Iz Pariza smo prešli u Prag i nastavili rad na tom velikom antiratnom filmu. Međutim, pri kraju filma jedan od sponzora se povukao i onda sam počeo rad na filmu Karuzo, čija je realizacija pri kraju. Posljednjih dana bavim se filmom Djeca sa Kozare. To je jedna od najstrašnijih epizoda iz Drugog svjetskog rata kada je stradalo kompletno područje od ustaškog čišćenja. Posebno su stradala djeca, od kojih je jedan broj završio u logoru za djecu u Jasenovcu. Scenario je napisao sada pokojni Arsen Diklić. I to su dva filma koji će na neki način biti kruna mog stvaralaštva.

Tito je istorijska ličnost

MONITOR: Vaši filmovi su uvijek otvarali istorijske tabu teme. Vaš dokumentarni TV serijal ,,Tito – posljednji svjedoci testamenta” od prve epizode izazvao je burna reagovanja, posebno u Hrvatskoj. Kako danas gledate na Tita i njegovu epohu?
ZAFRANOVIĆ: Nisam promijenio stav od dana kada sam počeo da shvaćam politiku u odnosu na stvaralaštvo, u odnosu na film. Tito je historijska ličnost kojoj se to ne može osporiti osim revizionista koji su jedva čekali svoj momenat, posebno u Hrvatskoj, gdje su došli iz svijeta, da skinu glavu Titu i da ga udalje od Hrvatske. U borbi protiv fašizma Tito je bio hrabar vojskovođa, koji je proširio granice bivše Jugoslavije. On je jedan od najvećih antifašističkih boraca i proslavio je Jugoslaviju u cijelom svijetu. Posebno je značajno što je rekao Ne Staljinu i krenuo svojim putem. Zaslužan je i za uvođenje samoupravljanja koje je bilo jedinstveno u cijelom svijetu. Iako je taj sistem imao grešaka, čini mi se zbog preuranjenog uvođenja, on je oslobodio poniženu radničku klasu i to se ni sa čim ne može upoređivati, a posebno ne sa ovim današnjim globalnim sistemom. Tito je imao ogromnu ulogu i u nesvrstanom svijetu. Niko te državnike nije prisiljavao da se sa njim susreću, ali njima je bilo važno njegovo mišljenje, počev od Kenedija i Niksona pa do Kastra i svih koji su bili vrlo uticajni, posebno iz Njemačke. Zbog toga je Tito nezaobilazna ličnost. A to što se danas dešava u Hrvatskoj sa Titom je zločin i to zločin koji je prvenstveno uperen protiv hrvatskog naroda. Hrvatski narod je imao veliku, bogatu ljevičarsku tradiciju, a Zagreb posebno kao centar, i ovo što se dešava ne miriše mi na dobro, jer narod koji se odriče svojih najboljih umova i sinova osuđen je da nestane.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo