Povežite se sa nama

MONITORING

Što čeka tužilaštvo?

Objavljeno prije

na

Tvrdilo se tokom istrage i na suđenju u slučaju deportacija kako državni vrh maja 1992. nije o tome pojma imao; no, onog trenutka kada su za njih saznali, promptno su Momir Bulatović i Milo Đukanović naredili da se stvar zaustavi; tako glasi legenda o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški”. Nijesu se pomenuti našli na optuženičkoj klupi, jer se „komandna odgovornost” završila na Đukanovićevom ministru unutrašnjih poslova, Pavlu Bulatoviću, pokojniku koga nema ko da brani ili opravda; na koga je, uostalom, nečasno i bez dokaza (niko na suđenju nije predočio njegovu navodnu naredbu o početku deportacija!) svaljena kompletna krivica. U dva prethodna nastavka objavljena u Monitoru o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama početkom 1994. godine izbjeglica – Srba, vojnosposobnih muškaraca iz BiH i Hrvatske, dokazali smo kako su i Momir Bulatović i Đukanović, ne samo za njih znali, već su unutar državne strukture učestvovali u njihovom planiranju. Kao i u slučaju deportacija iz 1992, radi se o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, opisanom u čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ, odnosno, najmanje za naznačeno „protivpravno preseljenje” zbog kojeg su crnogorski policajci i optuženi u slučaju deportacija. Početkom 1994. crnogorska policija je sprovodila Odluku, odnosno Zaključak, sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (od 25. decembra 1993), gdje je Slobodan Milošević kazao kako se u slučaju izbjeglih Srba u SRJ „radi o čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, pa je naložio „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom Republike Srpske, da se odvedu”. Momir Bulatović, crnogorski član VSO, još bestidnije je, na tim sjednicama zatvorenim za javnost, optuživao srpske izbjeglice; kazao je 10. januara 1994. da podržava „aktivnost” prisline mobilizacije i deportacija „zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd”. Svega dan ranije, 9. januara 1994, Bulatović je od Radovana Karadžića dobio Orden Nemanjića. Druga dvojica viskopozicioniranih funkcionera DPS-a takođe su učestvovala u radu VSO na temu liferovanja izbjeglica: savezni premijer Radoje Kontić i ministar odbrane Pavle Bulatović. Umiješanost crnogorske vlasti u rat na teritoriji BiH ilustruje i činjenica da je na 2. kongresu DPS-a, održanom 5. marta 1994, eksplicitno otvorena mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine; Vlada Mila Đukanovića je pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu, etc. U slučaju deportacija Srba izbjeglica, sada je dostupna dokumentacija da se, pred crnogorskim pravosuđem, pokrene postupak utvrđivanja krivične odgovornosti – Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u prvom redu. Inicijalne činjenice sadržane su u stenografskim bilješkama sjednica VSO; autentičnost im je nesporna – koriste se kao dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu. Stenografske bilješke VSO predstavnicima Tribunala je predala vlast u Beogradu. Sudsko vijeće je u procesu protiv generala Momčila Perišića nedavno skinulo „zaštitnu mjeru” sa dijela dokumenata koje je tužilac Mark Harmon iskoristio u svojoj završnoj riječi. „Državnu politiku podrške Srbima u BiH i Hrvatskoj osmislio je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević”, kazao je Harmon i dodao da je „sprovedena preko VSO”. Jedna od mjera „podrške” bila je i prinudna mobilizacija izbjeglih Srba na teritoriji SRJ u korist Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine. Na VSO se čulo da je, prema usmenom dogovoru Miloševića sa Karadžićem i Momčilom Krajišnikom (osuđeni ratni zločinac) za potrebe deportacija u Zvorniku napravljen „sabirni centar”; tokom sastanaka VSO pominje se „sabirni centar” u Bijeljini, ali i u nama susjednom – Trebinju. U momentu kada je VSO naredio akciju protiv izbjeglica – kako proizilazi iz stenografskih bilješki – nije postojao nikakav pisani zahtjev Pala i/ili Knina, niti pisani sporazum između vlasti SRJ i vlasti RS ili Krajine o prisilnom izručenju vojno-sposobnih muškaraca, navodno, njihovih obveznika. Na 18. sjednici VSO od 7. februara 1994. prisutnima je predočena Informacija o toku mobilizacije.

PAVLE BULATOVIĆ: „Što se tiče prvog pitanja – oko mobilizacije, vjerovatno je neko od vas dobio pismo od Helsinki voča – ja sam ga dobio danas, na stranicu i po, gdje navode te činjenice oko toga da su oficiri Vojske Jugoslavije dijelili pozive itd. Tu je i saopštenje za javnost. Nijesam primijetio da je objavljeno; ovdje su dali taj tekst, koji je kraća verzija ovog pisma koje je meni upućeno”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „To smo raščistili na početku”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mislim da smo uradili jedan pošten posao, a sada se javljaju negativni kontraefekti. Nikakve koristi nema od toga da to dalje privodimo kraju, makar je tih 1.200 ljudi tamo pošlo dobrovoljno. Sada ostaje pitanje političke mudrosti kako ćemo to eskivirati, ali mislim da treba zaustaviti tu aktivnost, da ljude ne privodimo policiji”. Ovoj diskusiji je prisustvovao i tadašnji crnogorski premijer – Milo Đukanović. Dokaz: zaglavlje dokumenta Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 7. februara 1994. godine; faksimil smo objavili u prošlom, ponavljamo i u ovom broju. Prema istom dokumentu, Đukanović nije uzimao riječ – nema pomena da je bio protivan akciji! Iz dokumentacije jasno proizilazi da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica za teritoriju Crne Gore početkom 1994. planirane u tijesnoj koordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Momir Bulatović pominje da je operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar policije. Momir Bulatović je 10. januara 1994. na VSO rekao: „Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore. On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni”. U crnogorskoj vlasti su morali znati da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica, ne samo protivne međunarodnim konvencijama o statusu izbjeglica, već i direktno kršenje Ustava i zakona SRJ. I to ne samo pomenutog čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ (protivpravna preseljenja – uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore), već i čl. 155b st. 1 koji definiše odgovornost za otmicu „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom”. Izbjeglice Srbi iz BiH i Hrvatske su u Crnoj Gori početkom 1994. imali uredan status izbjeglica – „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom” – u smislu Konvencije o statusu izbjeglica čl. 1A tač. 2 i Protokola o statusu izbjeglica čl. 1 tač. 2 koji propisuje zabranu proćerivanja, odnosno, da ni jedna država neće izbjeglicu proćerati ili vratiti silom na matičnu teritoriju, ma na koji način. Za lov na izbjeglice se sporadično doznalo i onda kada su se odigrale; Pavle Bulatović, viđeli smo, pominje protest Helsinki voča. Robert Blok, dopisnik Indipendenta iz Beograda je 2. februara 1994. objavio tekst sa ocjenom da „Beograd pomaže mobilizaciju srpskih izbjeglica kako bi popunio redove vojske bosanskih Srba”. Blok registruje i protest vlastima u Beogradu UNHCR-a zbog ove akcije. Alternativna informativna mreža – Podgorica je 10. marta 1994. objavila članak ovog izvještača, naslovljen Jeftine glave o tome da se izbjeglice za mobilizaciju love preko Crvenog krsta a na poleđini poziva koji im se uručuje piše: „U slučaju neodazivanja, privođenje će vršiti organi milicije, uz pokretanje odgovornosti”. Crnogorske zvaničnike, međutim, početkom 1994. je brinula mogućnost da primjenjujući svoje kriminalne mjere – lociranjem izbjeglica preko spiskova Crvenog krsta – akcija bude „provaljena” kao dokaz neposredne vojne umiješanosti SRJ u bosanski rat, što su godinama lažljivo poricali, objašnjavajući da smo izloženi ničim izazvanim „nepravednim sankcijama”. Momir Bulatović je kazao: „Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju ni u RSK, niti u RS”! Isto se dešavalo i tokom deportacija maja 1992. Na suđenju za deportacije predočeni su dokazi da je crnogorska vlast teško zloupotrebljavala Crveni krst za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”. U Telegramu MUP-a Republike Crne Gore – Službe javne bezbjednosti br. 14-101 od 23. maja 1992, upućenom svim opštinskim centrima i odjeljenjima MUP-a, napisano je sljedeće: „Preko Crvenog krsta iskontrolisati spiskove lica izbjeglih sa ovog područja i sa licima koja su obuhvaćena ovom depešom postupiti u skladu sa ovim aktom”. Crnogorska policija je početkom 1994. postupala po istom poslu i na isti način kao i maja 1992, kada je barem dostavljen dokument-zahtjev iz Republike Srpske – Telegram Srpske Republike BiH, MUP Sarajevo, br. 01-67/92 od 17. maja 1992, potpisao Mićo Stanišić, ministar policije RS, sada optužen za ratne zločine. U Telegramu Stanišić piše: „U zadnjem periodu znatno su intenzivirana ratna dejstva i proglašena opšta ratna opasnost i zavedena opšta mobilizacija muškaraca srpske nacionalnosti starosti od 18 do 60 godina. Izbjegavajući obaveze prema svojoj Srpskoj Republici BiH, jedan broj građana srpske nacionalnosti je prešao na teritoriju SRJ. U cilju vraćanja istih i stavljanja u funkciju državnih potreba naše Republike, molimo Vas da sve one koji nemaju stalni boravak na Vašem području privedete i obavijestite ovaj organ zbog preuzimanja”! Optuženi policajac u slučaju deportacija, Radoje Radunović (1992. načelnik Sektora SDB u Herceg Novom) u svom iskazu je objasnio: „Sva lica koja su u to doba došla sa područja izvan Crne Gore sa namjerom da ostanu, bilasu dužna da se prijave Crvenom krstu po mjestu gdje su došla. Te podatke su ovlašćeni radnici službe Državne i Javne bezbjednosti dobijali i bilo je pravilo da oni pođu u Crveni krst i od radnika Crvenog krsta dobiju podatke ko se prijavio” (oba telegrama i citat Radunovića navedeni prema presudi u predmetu Ks.br 03/09). Dakle… objavili smo u tri nastavka dokumentaciju da se odigrala repriza inkriminisanih deportacija iz maja 1992. Pokazali smo da za događaje s početka 1994. postoje nesporni dokazi o tome ko je iz Crne Gore planirao ovo teško krivično djelo: na primjer, Momir Bulatović i Milo Đukanović. Što čeka tužilaštvo?

(Kraj)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo