Povežite se sa nama

MONITORING

Što čeka tužilaštvo?

Objavljeno prije

na

Tvrdilo se tokom istrage i na suđenju u slučaju deportacija kako državni vrh maja 1992. nije o tome pojma imao; no, onog trenutka kada su za njih saznali, promptno su Momir Bulatović i Milo Đukanović naredili da se stvar zaustavi; tako glasi legenda o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški”. Nijesu se pomenuti našli na optuženičkoj klupi, jer se „komandna odgovornost” završila na Đukanovićevom ministru unutrašnjih poslova, Pavlu Bulatoviću, pokojniku koga nema ko da brani ili opravda; na koga je, uostalom, nečasno i bez dokaza (niko na suđenju nije predočio njegovu navodnu naredbu o početku deportacija!) svaljena kompletna krivica. U dva prethodna nastavka objavljena u Monitoru o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama početkom 1994. godine izbjeglica – Srba, vojnosposobnih muškaraca iz BiH i Hrvatske, dokazali smo kako su i Momir Bulatović i Đukanović, ne samo za njih znali, već su unutar državne strukture učestvovali u njihovom planiranju. Kao i u slučaju deportacija iz 1992, radi se o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, opisanom u čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ, odnosno, najmanje za naznačeno „protivpravno preseljenje” zbog kojeg su crnogorski policajci i optuženi u slučaju deportacija. Početkom 1994. crnogorska policija je sprovodila Odluku, odnosno Zaključak, sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (od 25. decembra 1993), gdje je Slobodan Milošević kazao kako se u slučaju izbjeglih Srba u SRJ „radi o čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, pa je naložio „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom Republike Srpske, da se odvedu”. Momir Bulatović, crnogorski član VSO, još bestidnije je, na tim sjednicama zatvorenim za javnost, optuživao srpske izbjeglice; kazao je 10. januara 1994. da podržava „aktivnost” prisline mobilizacije i deportacija „zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd”. Svega dan ranije, 9. januara 1994, Bulatović je od Radovana Karadžića dobio Orden Nemanjića. Druga dvojica viskopozicioniranih funkcionera DPS-a takođe su učestvovala u radu VSO na temu liferovanja izbjeglica: savezni premijer Radoje Kontić i ministar odbrane Pavle Bulatović. Umiješanost crnogorske vlasti u rat na teritoriji BiH ilustruje i činjenica da je na 2. kongresu DPS-a, održanom 5. marta 1994, eksplicitno otvorena mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine; Vlada Mila Đukanovića je pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu, etc. U slučaju deportacija Srba izbjeglica, sada je dostupna dokumentacija da se, pred crnogorskim pravosuđem, pokrene postupak utvrđivanja krivične odgovornosti – Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u prvom redu. Inicijalne činjenice sadržane su u stenografskim bilješkama sjednica VSO; autentičnost im je nesporna – koriste se kao dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu. Stenografske bilješke VSO predstavnicima Tribunala je predala vlast u Beogradu. Sudsko vijeće je u procesu protiv generala Momčila Perišića nedavno skinulo „zaštitnu mjeru” sa dijela dokumenata koje je tužilac Mark Harmon iskoristio u svojoj završnoj riječi. „Državnu politiku podrške Srbima u BiH i Hrvatskoj osmislio je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević”, kazao je Harmon i dodao da je „sprovedena preko VSO”. Jedna od mjera „podrške” bila je i prinudna mobilizacija izbjeglih Srba na teritoriji SRJ u korist Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine. Na VSO se čulo da je, prema usmenom dogovoru Miloševića sa Karadžićem i Momčilom Krajišnikom (osuđeni ratni zločinac) za potrebe deportacija u Zvorniku napravljen „sabirni centar”; tokom sastanaka VSO pominje se „sabirni centar” u Bijeljini, ali i u nama susjednom – Trebinju. U momentu kada je VSO naredio akciju protiv izbjeglica – kako proizilazi iz stenografskih bilješki – nije postojao nikakav pisani zahtjev Pala i/ili Knina, niti pisani sporazum između vlasti SRJ i vlasti RS ili Krajine o prisilnom izručenju vojno-sposobnih muškaraca, navodno, njihovih obveznika. Na 18. sjednici VSO od 7. februara 1994. prisutnima je predočena Informacija o toku mobilizacije.

PAVLE BULATOVIĆ: „Što se tiče prvog pitanja – oko mobilizacije, vjerovatno je neko od vas dobio pismo od Helsinki voča – ja sam ga dobio danas, na stranicu i po, gdje navode te činjenice oko toga da su oficiri Vojske Jugoslavije dijelili pozive itd. Tu je i saopštenje za javnost. Nijesam primijetio da je objavljeno; ovdje su dali taj tekst, koji je kraća verzija ovog pisma koje je meni upućeno”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „To smo raščistili na početku”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mislim da smo uradili jedan pošten posao, a sada se javljaju negativni kontraefekti. Nikakve koristi nema od toga da to dalje privodimo kraju, makar je tih 1.200 ljudi tamo pošlo dobrovoljno. Sada ostaje pitanje političke mudrosti kako ćemo to eskivirati, ali mislim da treba zaustaviti tu aktivnost, da ljude ne privodimo policiji”. Ovoj diskusiji je prisustvovao i tadašnji crnogorski premijer – Milo Đukanović. Dokaz: zaglavlje dokumenta Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 7. februara 1994. godine; faksimil smo objavili u prošlom, ponavljamo i u ovom broju. Prema istom dokumentu, Đukanović nije uzimao riječ – nema pomena da je bio protivan akciji! Iz dokumentacije jasno proizilazi da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica za teritoriju Crne Gore početkom 1994. planirane u tijesnoj koordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Momir Bulatović pominje da je operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar policije. Momir Bulatović je 10. januara 1994. na VSO rekao: „Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore. On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni”. U crnogorskoj vlasti su morali znati da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica, ne samo protivne međunarodnim konvencijama o statusu izbjeglica, već i direktno kršenje Ustava i zakona SRJ. I to ne samo pomenutog čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ (protivpravna preseljenja – uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore), već i čl. 155b st. 1 koji definiše odgovornost za otmicu „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom”. Izbjeglice Srbi iz BiH i Hrvatske su u Crnoj Gori početkom 1994. imali uredan status izbjeglica – „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom” – u smislu Konvencije o statusu izbjeglica čl. 1A tač. 2 i Protokola o statusu izbjeglica čl. 1 tač. 2 koji propisuje zabranu proćerivanja, odnosno, da ni jedna država neće izbjeglicu proćerati ili vratiti silom na matičnu teritoriju, ma na koji način. Za lov na izbjeglice se sporadično doznalo i onda kada su se odigrale; Pavle Bulatović, viđeli smo, pominje protest Helsinki voča. Robert Blok, dopisnik Indipendenta iz Beograda je 2. februara 1994. objavio tekst sa ocjenom da „Beograd pomaže mobilizaciju srpskih izbjeglica kako bi popunio redove vojske bosanskih Srba”. Blok registruje i protest vlastima u Beogradu UNHCR-a zbog ove akcije. Alternativna informativna mreža – Podgorica je 10. marta 1994. objavila članak ovog izvještača, naslovljen Jeftine glave o tome da se izbjeglice za mobilizaciju love preko Crvenog krsta a na poleđini poziva koji im se uručuje piše: „U slučaju neodazivanja, privođenje će vršiti organi milicije, uz pokretanje odgovornosti”. Crnogorske zvaničnike, međutim, početkom 1994. je brinula mogućnost da primjenjujući svoje kriminalne mjere – lociranjem izbjeglica preko spiskova Crvenog krsta – akcija bude „provaljena” kao dokaz neposredne vojne umiješanosti SRJ u bosanski rat, što su godinama lažljivo poricali, objašnjavajući da smo izloženi ničim izazvanim „nepravednim sankcijama”. Momir Bulatović je kazao: „Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju ni u RSK, niti u RS”! Isto se dešavalo i tokom deportacija maja 1992. Na suđenju za deportacije predočeni su dokazi da je crnogorska vlast teško zloupotrebljavala Crveni krst za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”. U Telegramu MUP-a Republike Crne Gore – Službe javne bezbjednosti br. 14-101 od 23. maja 1992, upućenom svim opštinskim centrima i odjeljenjima MUP-a, napisano je sljedeće: „Preko Crvenog krsta iskontrolisati spiskove lica izbjeglih sa ovog područja i sa licima koja su obuhvaćena ovom depešom postupiti u skladu sa ovim aktom”. Crnogorska policija je početkom 1994. postupala po istom poslu i na isti način kao i maja 1992, kada je barem dostavljen dokument-zahtjev iz Republike Srpske – Telegram Srpske Republike BiH, MUP Sarajevo, br. 01-67/92 od 17. maja 1992, potpisao Mićo Stanišić, ministar policije RS, sada optužen za ratne zločine. U Telegramu Stanišić piše: „U zadnjem periodu znatno su intenzivirana ratna dejstva i proglašena opšta ratna opasnost i zavedena opšta mobilizacija muškaraca srpske nacionalnosti starosti od 18 do 60 godina. Izbjegavajući obaveze prema svojoj Srpskoj Republici BiH, jedan broj građana srpske nacionalnosti je prešao na teritoriju SRJ. U cilju vraćanja istih i stavljanja u funkciju državnih potreba naše Republike, molimo Vas da sve one koji nemaju stalni boravak na Vašem području privedete i obavijestite ovaj organ zbog preuzimanja”! Optuženi policajac u slučaju deportacija, Radoje Radunović (1992. načelnik Sektora SDB u Herceg Novom) u svom iskazu je objasnio: „Sva lica koja su u to doba došla sa područja izvan Crne Gore sa namjerom da ostanu, bilasu dužna da se prijave Crvenom krstu po mjestu gdje su došla. Te podatke su ovlašćeni radnici službe Državne i Javne bezbjednosti dobijali i bilo je pravilo da oni pođu u Crveni krst i od radnika Crvenog krsta dobiju podatke ko se prijavio” (oba telegrama i citat Radunovića navedeni prema presudi u predmetu Ks.br 03/09). Dakle… objavili smo u tri nastavka dokumentaciju da se odigrala repriza inkriminisanih deportacija iz maja 1992. Pokazali smo da za događaje s početka 1994. postoje nesporni dokazi o tome ko je iz Crne Gore planirao ovo teško krivično djelo: na primjer, Momir Bulatović i Milo Đukanović. Što čeka tužilaštvo?

(Kraj)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DONACIJE VLADE I DRŽAVNIH PREDUZEĆA SPC: Blagoslov koji nas košta milione 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 2011. do ove godine Eparhiji budimljansko nikšićkoj iz budžeta je isplaćeno 1,9 miliona eura. Mitropoliji Crnogorsko primorskoj uplaćeno je 1,6 miliona eura. Najveći dio u posljednje četiri godine: 2021. godine 437 hiljada, 2022. – 654 hiljada eura, tokom protekle 208 hiljada i ove godine 106 hiljada eura

 

Vlada Crne Gore je u junu prošle godine odobrila 220.000 eura Eparhiji budimljanko-nikšićkoj za rekonstrukciju Saborne crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Državna revizorska institucija (DRI) je, u svom nedavnom Izvještaju o Budžetu za 2023, ustanovila da nema priložene propratne dokumentacije, kao i da nije navedena obaveza izvještavanja o utrošku navedenih sredstava.

U izvještaju DRI se navodi da im je Ministarstvo pravde proslijedilo dopis Eparhije budimljansko-nikšićke u kom je navedeno da je do 1. jula 2024. godine, utrošen iznos od 60.000, dok će se preostalih 160.000 eura biti utrošeno u narednom periodu.

Iz DRI su naveli da je ovim prekršeno niz pravila, te da su ,,Vlada i resorna ministarstva dužni da prije usvajanja zaključaka i plaćanja iz tekuće budžetske rezerve obezbijede relevantnu dokumentaciju kojom se vrši pravdanje odobrenog iznosa, kako je i predviđeno aktom o bližim kriterijumima za korišćenje sredstava tekuće i stalne budžetske rezerve i uputstvom o radu državnog trezora”.

U posljednje četiri godine, Vlada je za finansiranje vjerskih zajednica za četiri godine isplatila milion i 975 hiljada eura. Najviše novca je izdvojila za Mitropoliju crnogorsko-primorsku Srpske pravoslavne crkve – 930 hiljada, potom za Islamsku zajednicu u Crnoj Gori – 331 hiljadu, dok je Eparhiji budimljansko-nikšićkoj SPC dala 278 hiljada eura. Crnogorska pravoslavna crkva je za isti period dobila 231 hiljadu eura. Ostalih 13 vjerskih zajednica dobilo je između hiljadu i po i 55 hiljada eura, koliko je dobila Jevrejska zajednica.

Raniji izvještaj DRI-ja je pokazao da je posebno sporno finansiranje srednjih vjerskih škola, za što je iz budžeta isplaćeno 4,9 miliona eura. Čak tri miliona i sto hiljada eura dobila je Medresa ,,Mehmed Fatih” Islamske zajednice u Tuzima, a milion i 800 hiljada Gimnazija ,,Sveti Sava” Mitropolije crnogorsko-primorske u Podgorici.

Centar za građansko obrazovanje (CGO) je proteklog mjeseca podnio Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) krivičnu prijavu protiv NN lica koja su od 2019. do 2023. godine odobrili isplatu 4,9 miliona eura za finansiranje srednjih vjerskih škola u Crnoj Gori. ,,To je urađeno suprotno Opštem zakonu o obrazovanju i vaspitanju, što je utvrdila i Državna revizorska institucija (DRI) i dala negativno mišljenje na usklađenost finansiranja srednjih vjerskih škola sa ovim zakonom, a što ukazuje i na zloupotrebu službenog položaja sa ogromnom štetom za Budžet Crne Gore”, naveli su iz CGO.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREUZIMANJE VLASTI U BUDVI: Smjena  iz  Spuža

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je potvrdio optužnicu tužilaštva protiv gradonačelnika Budve  Mila Božovića, Viši sud je istovremeno dao odobrenje da se u spuški zatvor unesu službena dokumenta Božoviću na potpis. Omogućeno mu je da potpiše dva rješenja – o razrješenju Jasne Dokić i imenovanju Nikole Jovanovića za potpredsjednika Opštine Budva

 

 

U utorak, 03.decembra ,udaljena je sa radnog mjesta  potpredsjednica Opštine Jasna Dokić, od strane grupe građana predvođene Nikolom Jovanovićem, liderom političke grupacije Budva naš grad, nakon što ju je rješenjem iz  Spuža smijenio gradonačelnik Milo Božović, kome se sudi za organizovani kriminal i šverc narkoktika. Božović je, istovremeno,  postavio Jovanovića za potpredsjednika.

“Kada sam došla na posao i ušla u kancelariju Službe predsjednika pored kabineta, okružili su me nepoznati ljudi. Nijesu mi dozvolili da uđem u kabinet u kojem je Jovanović već sjedio. Kancelarija i predvorje bili su puni ljudi od kojih su mnogi bili meni nepoznati jer nisu zaposleni u Opštini. Tražila sam da uđem u kabinet kada mi se obratio Jovanović  uvredama,  govoreći “ti si niko i ništa, ti si obična nula, idi odavde… Pokazivao je rješenje o razrješenju sa funkcije uz konstataciju da se on sada za sve pita. Cijelo vrijeme iza mojih leđa stajali su pripadnici privatnog obezbjeđenja…” opisala je potpredsjednic Dokić. Ona je, kako navodi, bila prinuđena da pokupi svoje lične stvari i napusti kabinet.

Jovanović je demantovao da ju je vrijeđao i omalovažavao. Dokić se, kako je on naveo, u kabinet predsjednika Opštine  pojavila sa dvojicom pripadnika obezbjeđenja. “ Saopšteno joj je da je razriješena i da kod sekretarke kabineta preuzme rješenje o razrešenju. Nakon što je odbila da preuzme rješenje, omogućeno joj je da preuzme lične stvari iz kancelarije predsjednika” – kazao je novopostavljeni potpredsjednik opštine Budva.

Iako je Viši sud u Podgorici tri dana ranije potvrdio optužnicu tužilaštva protiv Božovića, istovremeno je  dao odobrenje da se u spuški zatvor unesu službena dokumenta  Božoviću na potpis, čime mu je omogućeno da potpiše dva rješenja –  jedno o razrješenju Jasne Dokić, i drugo o imenovanju Nikolu Jovanovića za potpredsjednika Opštine Budva. Jovanović je sjeo u fotelju potpredsjednika i bez stava odborničke većine, preuzeo vlast u Budvi.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 6. decembra ii na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BORISA RAONIĆA, GENERALNOG DIREKTORA RTCG: Kikiriki servis

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je tužilaštvo podiglo optužni prijedlog protiv dijela Savjeta zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora za generalnog direktora, on je odlučio da im uzvrati –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, neugodna pitanja, istina i bakrači. Zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis

 

 

Boris Raonić, dva puta nezakonito izabrani generalni direktor RTCG, slikovito  je ove sedmice demonstrirao kako izgleda  javni servis koji se to samo pravi da jeste. Domaći, balkanski model. Za koji svi znamo da to baš i nije, a napredak mjerimo po tome koliko liči na to što treba da bude.

Nakon što je obznanjeno da je Osnovno tužilaštvo u Podgorici podiglo optužni prijedlog protiv više članova Savjeta RTCG zbog Raonićevog nezakonitog drugog izbora na čelo te kuće u junu prošle godine, on je odlučio da im odgovori, kako drugačije, nego –  preko RTCG.  Kao jedini gost emisije televizije kojom rukovodi. Ništa druga strana, nezavisni stručnjaci, neugodna pitanja, istina i bakrači. Sjedneš lijepo, zategneš kravatu i obrvu i pričaš svom zaposlenom šta ti je volja. Dok javnost ubjeđuješ da vodiš javni servis.

No i Raonić zna da RTCG treba da liči na javni servis, pa na prvo pitanje novinara hoće li podnijeti ostavku nakon optužnog prijedloga, prigodno uzdahne: „Prvo pa muško.Drago mi je da ste se odlučili za takav pristup.U nekim drugim vremenima bi vjerovatno rekli – nijesmo se tako dogovorili“.  Pošto se nisu dogovorili, slijedi pola sata priče o uspjesima Raonića i  opstrukcijama „medijskih i političkih struktura protiv RTCG“, koje i novinar lično primjećuje. Pa o tome kako RTCG već sad može „rame uz rame sa evropskim javnim servisima“. Idila.

Napokon, opet pitanje o optužnom prijedlogu. “Ne postoji šansa da će bilo koji sud potvrditi ovaj optužni prijedlog”, saopštava  sigurno  Raonić, diplomirani pravnik od 2018. godine, zbog čega, a ne samo zbog konflikta interesa kako to želi predstaviti, nije mogao biti zakonito izabran na čelo RTCG  u avgustu 2021.  Novinar normalno – ništa.  Ni pomena o tome da  Raonić,  da su se sprovodili zakoni,  nije mogao biti tu gdje je sve do  2028. godine, kada bi ispunio tadašnji uslov od deset godina radnog iskustva u odgovarajućoj spremi. Vlada mu je, u međuvremenu, priskočila i smanjila uslov na – pet godina.

Nije Raoniću samo to išlo na ruku. Srećna zvijezda ili neka druga sila, tek optužni prijedlog tužilaštva o kom pravnik Raonić samouvjereno danas govori iz fotelje  RTCG, zakasnio je taman toliko da ga neometano izaberu i treći put na čelo Javnog servisa u septembru ove godine.

ODT je predmet formirao 3. juna 2023. godine, zbog neizvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda u Podgorici, kojom je utvrđeno da je Raonić u avgustu 2021. godine izabran nezakonito jer je bio u konfliktu interesa kao član Savjeta Agencije za elektronske medije (AEM). Proces je vođen po tužbi Nikole Markovića, jednog od kandidata, koji takođe nije mogao biti izabran na čelo RTCG zbog uslova o radnom iskustvu u odgovarajućoj spremi. Predmet se šetao skoro  godinu i po dana, od ODT do SDT, pa opet nazad. ODT ga je još izviđao u vrijeme kada je Raonić i treći put izabran na tu poziciju. Ni Raoniću danas eto nije jasno zašto je to toliko trajalo.

Presuda zbog čijeg neizvršenja tužilaštvo sada tereti dio članova i predsjednika Savjeta, postala je pravosnažna 10. maja 2023. godine, odlukom Višeg suda, koji je Savjetu RTCG  tada naložio da postupi u skladu sa njom.  Savjet je, međutim, 1. juna iste godine, većinom glasova, za generalnog direktora RTCG ponovo izabrao nezakonito izabranog Raonića, čemu se javno usprotivila samo Marijana Camović Veličković, članica Savjeta i predsjednica SMCG.

Da je Savjet i tada Raonića  izabrao nezakonito,  utvrdio je Osnovni sud u Podgorici  u prvostepenoj presudi u aprilu ove godine.  Po ocjeni suda,  Raonić nije mogao ni drugi put  biti izabran, jer je Savjet morao cijeniti da li ispunjava  uslove u trenutku kada je konkurs raspisan. A ne, kako bi Boris volio a Savjet i uradio, nakon što je podnio ostavku na funkciju u AEM-u.

Raonić tvrdi da je sve urađeno zakonito: „Vi imate odluku suda, pravosnažnu, po tužbi Nikole Markovića koja kaže da se može birati novi direktor od svih prijavljenih kandidata, uključujući i mene”.  Pa ono, može se birati, al se ne može izabrati ako ne ispunjava uslove, a Raonić nije. Što zbog konflikta interesa, što zbog radnog iskustva.  Novinar, opet – ništa.

„Ne postoji pravni stručnjak koji mi nije rekao u prethodnom periodu da je ovo budalaština“, nastavlja Raonić dalje o optužnom prijedlogu.  Koji su do sada javno kritikovali samo njegovi branioci advokati Danilo Milović i Nebojša Aasanović. Na RTCG u zadnja dva dana.

Generalni direktor RTCG potom kaže da on poštuje pravosnažne presude, al da  mu je ova nelogična. Valjda poštuje samo one koje su mu logične.  “Ukoliko se sjutra, kada ja odem odavde, prijavi, recimo, pet direktora lokalnih javnih emitera, to po ovoj presudi suda znači da svi oni moraju da daju ostavke, a samo jedan će biti izabran. Ostala četiri će ostati bez posla”, pojašnjava.  Raonić, pritom,  egzistencijalno i materijalno obezbijeđen, ne bi baš ostao bez posla da je napustio funkciju u AEM-u prije kandidature.  Ostao bi direktor Građanske alijanse (GA), u okviru koje funkcioniše Škola demokratskog rukovođenja, kroz koju su kroz decenije prošle gotovo sve partije vlasti i opozicije. Ili što bi  Raonić rekao: „Sreo sam bukvalno svakog ko nešto znači u Crnoj Gori“.

Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) nije  našla ništa sporno u tome što su tri člana Savjeta koji je prvi put izabrao nezakonito Raonića – Milica ŠpajakAmina MurićBojan Baća  bili u poslovnim vezama sa GA.  Murić je i danas  u GA,  Špajak je  programska direktorka NVO Inicijativa mladih za ljudska prava, koja je prema registru nevladinih organizacija jedan od dva osnivača GA, dok je  Baća u vrijeme prvog izbora  bio član Savjeta GA. Podnio je ostavku neposredno pred drugi nezakoniti Raonićev izbor. O tome Boris i Marko, kako je svog zaposlenog pri kraju emisije Raonić počeo da zove, nijesu razgovarali.

Raonić je, umjesto toga,  iznio Marku „nevjerovatno tešku optužbu“.

„Ja imam dokaze da su  brojni ljudi, čak  i postupajući tužioci u ovim predmetima  radili negativne i nezakonite stvari. Tužioci koji su bili postupajući, više ih je bilo, su imali bliske kontakte sa organizovanim kriminalnim grupama..U narednim danima ćemo iznositi te informacije“, kazao je Raonić.  Zašto ih RTCG, kao javni servis rame uz rame s evropskim servisima,  nije iznosila prije optužnog prijedloga, što joj je medijska obaveza, nijesu objašnjavali.  Ostalo je nejasno i zašto bi navodni tužioci u spregama s kriminalom htjeli da sruše Raonića, obzirom da  RTCG prethodno nije ni pomenula da postoje.

Raonić je, sve u svemu, poslao  poruku da ko god tvrdi da je nezakonito na čelu RTCG, spada u kategoriju kriminalaca, zavidnih, korumpiranih i prodanih. Dok je uz njega  „najbolje što Crna Gora ima“. Tu su  i novinari RTCG koji mu kažu da nikad „nijesu bili tako slobodni“. On im, zauzvrat, oprašta sitne greške.  Kao da se ne daj Bože miješa u  uređivačku politiku, primijetio je i da je u Markovoj emisiji bilo grešaka, ali oprostio mu je.  Ne oprašta jedino zaposlenima koji ga lažno optužuju. O istinitosti optužbe sudi on.  To je ta sloboda.

„Mnogi su u Crnoj Gori optuživani za teške stvari od strane tužilaštva, pa se pokazalo da to možda nije bilo tako“, kazao je direktor RTCG, podsjećajući na slučaj državni udar. U odnosu na to ovo je kikiriki, zaključio je.

Kikiriki su, kad je u pitanju Raonić, do sada bile i sudske presude koje su ukazivale na njegove nezakonite mandate. Iako su se smijenile i vlasti i tužilački vrh.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo