Povežite se sa nama

MONITORING

Što čeka tužilaštvo?

Objavljeno prije

na

Tvrdilo se tokom istrage i na suđenju u slučaju deportacija kako državni vrh maja 1992. nije o tome pojma imao; no, onog trenutka kada su za njih saznali, promptno su Momir Bulatović i Milo Đukanović naredili da se stvar zaustavi; tako glasi legenda o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški”. Nijesu se pomenuti našli na optuženičkoj klupi, jer se „komandna odgovornost” završila na Đukanovićevom ministru unutrašnjih poslova, Pavlu Bulatoviću, pokojniku koga nema ko da brani ili opravda; na koga je, uostalom, nečasno i bez dokaza (niko na suđenju nije predočio njegovu navodnu naredbu o početku deportacija!) svaljena kompletna krivica. U dva prethodna nastavka objavljena u Monitoru o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama početkom 1994. godine izbjeglica – Srba, vojnosposobnih muškaraca iz BiH i Hrvatske, dokazali smo kako su i Momir Bulatović i Đukanović, ne samo za njih znali, već su unutar državne strukture učestvovali u njihovom planiranju. Kao i u slučaju deportacija iz 1992, radi se o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, opisanom u čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ, odnosno, najmanje za naznačeno „protivpravno preseljenje” zbog kojeg su crnogorski policajci i optuženi u slučaju deportacija. Početkom 1994. crnogorska policija je sprovodila Odluku, odnosno Zaključak, sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (od 25. decembra 1993), gdje je Slobodan Milošević kazao kako se u slučaju izbjeglih Srba u SRJ „radi o čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, pa je naložio „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom Republike Srpske, da se odvedu”. Momir Bulatović, crnogorski član VSO, još bestidnije je, na tim sjednicama zatvorenim za javnost, optuživao srpske izbjeglice; kazao je 10. januara 1994. da podržava „aktivnost” prisline mobilizacije i deportacija „zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd”. Svega dan ranije, 9. januara 1994, Bulatović je od Radovana Karadžića dobio Orden Nemanjića. Druga dvojica viskopozicioniranih funkcionera DPS-a takođe su učestvovala u radu VSO na temu liferovanja izbjeglica: savezni premijer Radoje Kontić i ministar odbrane Pavle Bulatović. Umiješanost crnogorske vlasti u rat na teritoriji BiH ilustruje i činjenica da je na 2. kongresu DPS-a, održanom 5. marta 1994, eksplicitno otvorena mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine; Vlada Mila Đukanovića je pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu, etc. U slučaju deportacija Srba izbjeglica, sada je dostupna dokumentacija da se, pred crnogorskim pravosuđem, pokrene postupak utvrđivanja krivične odgovornosti – Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u prvom redu. Inicijalne činjenice sadržane su u stenografskim bilješkama sjednica VSO; autentičnost im je nesporna – koriste se kao dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu. Stenografske bilješke VSO predstavnicima Tribunala je predala vlast u Beogradu. Sudsko vijeće je u procesu protiv generala Momčila Perišića nedavno skinulo „zaštitnu mjeru” sa dijela dokumenata koje je tužilac Mark Harmon iskoristio u svojoj završnoj riječi. „Državnu politiku podrške Srbima u BiH i Hrvatskoj osmislio je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević”, kazao je Harmon i dodao da je „sprovedena preko VSO”. Jedna od mjera „podrške” bila je i prinudna mobilizacija izbjeglih Srba na teritoriji SRJ u korist Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine. Na VSO se čulo da je, prema usmenom dogovoru Miloševića sa Karadžićem i Momčilom Krajišnikom (osuđeni ratni zločinac) za potrebe deportacija u Zvorniku napravljen „sabirni centar”; tokom sastanaka VSO pominje se „sabirni centar” u Bijeljini, ali i u nama susjednom – Trebinju. U momentu kada je VSO naredio akciju protiv izbjeglica – kako proizilazi iz stenografskih bilješki – nije postojao nikakav pisani zahtjev Pala i/ili Knina, niti pisani sporazum između vlasti SRJ i vlasti RS ili Krajine o prisilnom izručenju vojno-sposobnih muškaraca, navodno, njihovih obveznika. Na 18. sjednici VSO od 7. februara 1994. prisutnima je predočena Informacija o toku mobilizacije.

PAVLE BULATOVIĆ: „Što se tiče prvog pitanja – oko mobilizacije, vjerovatno je neko od vas dobio pismo od Helsinki voča – ja sam ga dobio danas, na stranicu i po, gdje navode te činjenice oko toga da su oficiri Vojske Jugoslavije dijelili pozive itd. Tu je i saopštenje za javnost. Nijesam primijetio da je objavljeno; ovdje su dali taj tekst, koji je kraća verzija ovog pisma koje je meni upućeno”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „To smo raščistili na početku”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mislim da smo uradili jedan pošten posao, a sada se javljaju negativni kontraefekti. Nikakve koristi nema od toga da to dalje privodimo kraju, makar je tih 1.200 ljudi tamo pošlo dobrovoljno. Sada ostaje pitanje političke mudrosti kako ćemo to eskivirati, ali mislim da treba zaustaviti tu aktivnost, da ljude ne privodimo policiji”. Ovoj diskusiji je prisustvovao i tadašnji crnogorski premijer – Milo Đukanović. Dokaz: zaglavlje dokumenta Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 7. februara 1994. godine; faksimil smo objavili u prošlom, ponavljamo i u ovom broju. Prema istom dokumentu, Đukanović nije uzimao riječ – nema pomena da je bio protivan akciji! Iz dokumentacije jasno proizilazi da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica za teritoriju Crne Gore početkom 1994. planirane u tijesnoj koordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Momir Bulatović pominje da je operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar policije. Momir Bulatović je 10. januara 1994. na VSO rekao: „Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore. On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni”. U crnogorskoj vlasti su morali znati da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica, ne samo protivne međunarodnim konvencijama o statusu izbjeglica, već i direktno kršenje Ustava i zakona SRJ. I to ne samo pomenutog čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ (protivpravna preseljenja – uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore), već i čl. 155b st. 1 koji definiše odgovornost za otmicu „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom”. Izbjeglice Srbi iz BiH i Hrvatske su u Crnoj Gori početkom 1994. imali uredan status izbjeglica – „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom” – u smislu Konvencije o statusu izbjeglica čl. 1A tač. 2 i Protokola o statusu izbjeglica čl. 1 tač. 2 koji propisuje zabranu proćerivanja, odnosno, da ni jedna država neće izbjeglicu proćerati ili vratiti silom na matičnu teritoriju, ma na koji način. Za lov na izbjeglice se sporadično doznalo i onda kada su se odigrale; Pavle Bulatović, viđeli smo, pominje protest Helsinki voča. Robert Blok, dopisnik Indipendenta iz Beograda je 2. februara 1994. objavio tekst sa ocjenom da „Beograd pomaže mobilizaciju srpskih izbjeglica kako bi popunio redove vojske bosanskih Srba”. Blok registruje i protest vlastima u Beogradu UNHCR-a zbog ove akcije. Alternativna informativna mreža – Podgorica je 10. marta 1994. objavila članak ovog izvještača, naslovljen Jeftine glave o tome da se izbjeglice za mobilizaciju love preko Crvenog krsta a na poleđini poziva koji im se uručuje piše: „U slučaju neodazivanja, privođenje će vršiti organi milicije, uz pokretanje odgovornosti”. Crnogorske zvaničnike, međutim, početkom 1994. je brinula mogućnost da primjenjujući svoje kriminalne mjere – lociranjem izbjeglica preko spiskova Crvenog krsta – akcija bude „provaljena” kao dokaz neposredne vojne umiješanosti SRJ u bosanski rat, što su godinama lažljivo poricali, objašnjavajući da smo izloženi ničim izazvanim „nepravednim sankcijama”. Momir Bulatović je kazao: „Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju ni u RSK, niti u RS”! Isto se dešavalo i tokom deportacija maja 1992. Na suđenju za deportacije predočeni su dokazi da je crnogorska vlast teško zloupotrebljavala Crveni krst za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”. U Telegramu MUP-a Republike Crne Gore – Službe javne bezbjednosti br. 14-101 od 23. maja 1992, upućenom svim opštinskim centrima i odjeljenjima MUP-a, napisano je sljedeće: „Preko Crvenog krsta iskontrolisati spiskove lica izbjeglih sa ovog područja i sa licima koja su obuhvaćena ovom depešom postupiti u skladu sa ovim aktom”. Crnogorska policija je početkom 1994. postupala po istom poslu i na isti način kao i maja 1992, kada je barem dostavljen dokument-zahtjev iz Republike Srpske – Telegram Srpske Republike BiH, MUP Sarajevo, br. 01-67/92 od 17. maja 1992, potpisao Mićo Stanišić, ministar policije RS, sada optužen za ratne zločine. U Telegramu Stanišić piše: „U zadnjem periodu znatno su intenzivirana ratna dejstva i proglašena opšta ratna opasnost i zavedena opšta mobilizacija muškaraca srpske nacionalnosti starosti od 18 do 60 godina. Izbjegavajući obaveze prema svojoj Srpskoj Republici BiH, jedan broj građana srpske nacionalnosti je prešao na teritoriju SRJ. U cilju vraćanja istih i stavljanja u funkciju državnih potreba naše Republike, molimo Vas da sve one koji nemaju stalni boravak na Vašem području privedete i obavijestite ovaj organ zbog preuzimanja”! Optuženi policajac u slučaju deportacija, Radoje Radunović (1992. načelnik Sektora SDB u Herceg Novom) u svom iskazu je objasnio: „Sva lica koja su u to doba došla sa područja izvan Crne Gore sa namjerom da ostanu, bilasu dužna da se prijave Crvenom krstu po mjestu gdje su došla. Te podatke su ovlašćeni radnici službe Državne i Javne bezbjednosti dobijali i bilo je pravilo da oni pođu u Crveni krst i od radnika Crvenog krsta dobiju podatke ko se prijavio” (oba telegrama i citat Radunovića navedeni prema presudi u predmetu Ks.br 03/09). Dakle… objavili smo u tri nastavka dokumentaciju da se odigrala repriza inkriminisanih deportacija iz maja 1992. Pokazali smo da za događaje s početka 1994. postoje nesporni dokazi o tome ko je iz Crne Gore planirao ovo teško krivično djelo: na primjer, Momir Bulatović i Milo Đukanović. Što čeka tužilaštvo?

(Kraj)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KRAĐA ŠLJUNKA: Građevinska mafija i dalje jača od države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dvije godine od zabrane eksploatacije, građevinska mafija se dodatno obogatila, uništila rijeke, a ovog ljeta mještane i turiste zbog krađe šljunka iz Morače očekuju restirkcije vode na Primorju. Državne institucije su nesložne, korumpirane i nemoćne, pa se prijeti vojskom

 

Snimak bagera koji nesmetano kradu i odnose šljunak iz razorene Morače, prikazao je u utorak na TV Vijestima novinar i aktivista Vuk Vujisić. Iz Operativnog tima za borbu protiv nelegalne eksploatacije šljunka i Ministarstva ekologije dobili smo odgovore da oni pokušavaju da to zaustave ali da im loše ide, da je sve to naslijeđen problem iz doba DPS-a, te da građani prijave svaku ovakvu aktivnost…

Od decembra 2020. godine svaki oblik eksploatacije šljunka je zabranjen jer je ugroženo snabdijevanje Regionalnog vodovoda Bolje sestre. No i pored rješenja inspekcija o zabrani eksploatacije šljunka i naredbi o uklanjanju nelegalnih objekata sa državne imovine, građevinske kompanije su nastavile da kradu, a država da žmuri.

Kao rezultat, mamo još uništeniju Moraču, Cijevnu, Taru, Lim i ostale napadnute rijeke, uz dodatne milione koji su se slili na račune građevinskih firmi. Posljedice nerada institucija osjetiće u vidu restrikcija vode ovog ljeta mještani i turisti šest primorskih opština koje se snadbijevaju iz vodovoda Bolje sestre, najavili su iz Regionalnog vodovoda za crnogorsko primorje. Sa nekadašnjih 2.600 litara u sekundi izdašnost izvorišta je tokom posljednjih ljetnih sezona padala na 265 l/s, a ovog ljeta će se dodatno smanjiti.

Regionalni vodovod je građane koštao preko 100 miliona eura, a prema ranijoj računici Centra za zaštitu i proučavanje ptica, pored uništene rijeke i ekosistema, krađom šljunka samo iz Morače izvučeno je 138 miliona eura. Bivši ministar Aleksandar Stijović je kazao da je ta procjena niska, te da je šteta daleko veća. Premijer Dritan Abazović je ove nedjelje izjavio da je biznis u vezi sa nelegalnom eksploatacijom šljunka u posljednjih 10 do 15 godina bio vrijedan „blizu milijardu eura“.

Ogromne pare koje je građevinska mafija zaradila uništavanjem i krađom zajedničkog resursa donijele su joj i enormnu moć. Nakon što su nove vlasti u decembru 2020. godine zabranile  eksploataciju  šljunka, postalo je jasno da bageri koji izvlače milione iz rijeka neće stati sami od sebe. Godinu kasnije, tadašnji ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović javno je progovorio o zvjerskom uništavanju rijeka. Javašluku poluga sistema čudio se i  tadašnji premijer Zdravko Krivokapić koji je ocijenio da policija ne radi svoj posao i da sa reagovanjem kasne po dva sata, namjerno, da bi kamioni prošli: „Zašto se neko od nekoga plaši? Plašite se od lopova? Kada je to bilo u Crnoj Gori?”. Tadašnji potpredsjednik Vlade  Dritan Abazović je izjavio da je „Vlada odlučna da se obračuna sa građevinskom mafijom“.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TUŽILAŠTVO ISPITUJE NAVODNU KORUPCIJU U SUDSKOM SAVJETU: Penzije ili suspenzije?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nakon što je odluka o penzionisanju sutkinje Svetlane Vujanović poništena kao nezakonita, što je razljutilo resornog ministra, Sudski savjet je penzionisao jednu od donosilaca te odluke sudiju Hasniju Simonović. Ona je odgovorila tvrdnjama o mogućoj korupciji i zloupotrebama među članovima Savjeta

 

Sutkinja Vrhovnog suda Svetlana Vujanović prisilno je penzionisana u avgustu prethodne godine. Tada je odlukom Sudskog savjeta u penziju ispraćeno 23 crnogorskih sudija. Tužilački savjet je, prije gotovo godinu, na isti način smijenio glavnog specijalnog tužioca Milivoja Katnića sa još deset njegovih kolega.

I Sudski i Tužilački savjet pozvali su se na Zakon o penzijskom osiguranju, koji propisuje sa koliko godina starosti i radnog staža funkcioner te grane vlasti može u penziju, i na zakone o sudu i tužilaštvima koji propisuje da ovim službenicima prestaje funkcija čim ispune uslove u penziju. Nova vlast je iskoristila ovaj mehanizam kako bi se obračunala sa dijelom tužilaca i sudija bliskih bivšem režimu, odnosno za dovođenje „svježe krvi“.

Međutim, odluke ovih tijela čekaju izjašnjenje Ustavnog suda, s obzirom na to da dio javnosti smatra da je riječ o diskriminatornom odnosu i pogrešnom tumačenju zakona o penzijskom osiguranju. Nezadovoljne sudije i tužioci u svoju odbranu kažu da je riječ o odredbama zakona koje propisuju beneficirani radni staž u pravosuđu, koji funkcioner tog resora mogu koristiti samo ukoliko to oni žele. Drugi sporni dio odluka je što žene, prema ovom tumačenju, u penziju idu sa navršenih 64 godine, kako kaže zakon, dok muškarci mogu da rade dvije godine duže. Ovo je, smatraju, diskriminatoran odnos prema ženama.

Zbog toga je Upravni, a potom i Vrhovni sud, presudio u korist Svetlane Vujanović, supruge bivšeg predsjendika Crne Gore Filipa Vujanovića, i naložio Sudskom savjetu da je vrati u Vrhovni sud. ,,Konačno sam uspjela u sporu i dokazala da je Sudski savjet donio nezakonite odluke kojima je meni i koleginicama oduzeo sudijske funkcije. Svi navodi moje tužbe prepisani su u presudi. Nažalost, Sudski savjet i neodgovorne sudije meni i mojim koleginicama oduzeli su 18 mjeseci prava na rad i obavljanje sudijske funkcije, ali naša pravna borba nije bila uzaludna”, kazala je Vujanović.

Ova odluka je otvorila Pandorinu kutiju u pravosudnom sektoru, zbog koje je u cijeli slučaj uvedeno i državno tužilaštvo.

Nakon što je Vijeće drugostepenog organa, Vrhovnog suda, potvrdilo odluku Upravnog suda da je Vujanović protivzakonito penzionisana, oglasio se ministar pravde u tehničkom mandatu Marko Kovač. On je obje presude nazvao „skandaloznim“, dok je optužio sutkinju Hasniju Simonović, članicu Vijeća koje je vratilo penzionisanu Vujanović u Vrhovni sud, za konflikt interesa.

,,Vrhovni sud Crne Gore je 14. decembra 2022. godine donio presudu odlučujući o zahtjevu za ispitivanje sudske odluke – presude Upravnog suda Crne Gore. U tom Vijeću, u svojstu sudije izvjestioca, odlučivala je i sutkinja Hasnija Simonović koja je direktno bila zainteresovana za donošenje ovakve presude jer po postojećem zakonu ona stiče uslove za prestanak sudijske funkcije u januaru 2023. godine. Po svim standardima a naročito poštujući načelo nepristrasnosti u radu sudija, sutkinja Simonović nije smjela da bude sudija izvjestilac u konkretnom slučaju, niti da u njemu odlučuje”, naveo je ministar Kovač.

Odlazećem ministru je veliki broj crnogorskih pravnika i relevantnih pravnih organizacija zamjerio na direktnom miješanju u rad pravosuđa. Kovač je, ispred Ministarstva pravde, takođe i član Sudskog savjeta. Ovakve izjave zamjerila mu je i predsjednica Udruženja sudija i bivša sutkinja Vrhovnog suda Hasnija Simonović. Nju je Sudski savjet, na prvoj narednoj sjednici, takođe poslao u penziju. Kovač je bio izuzet iz glasanja.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆEVA PUTOVANJA: Moj je život Švicarska

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićevi luksuzni odmori i još skuplji satovi, poslovni u zemlji i inostranstvu, neobjašnjiva su misterija za javnost u Crnoj Gori. I dalje. Od zvaničnih primanja koje prijavljuje u imovinskom kartonu, Đukanović taj luksuz sebi ne bi mogao da priušti

 

 

Predsjednik Crne Gore i DPS-a Milo Đukanović je sa suprugom Lidijom i obezbjeđenjem novogodišnje praznike, od 30. decembra do 7. januara, proveo u  luksuznom hotelu Grand Hotel des Bains Kempinski u švajcarskom mondenskom odmaralištu Sent Moric.

Cijena prava sitnica. Na sajtu hotela navodi se da se za datume u kojima je boravio Đukanović, najjeftiniji smještaj mogao naći za oko 1.800 eura za noć u sobi od 25 kvadrata, dok apartmani počinju od 2.500 eura za noć do preko 13 hiljada eura za predsjednički apartman. Hotel nudi i ,,rezidencije” koje počinju od 5.000 eura za noć, a najskuplja opcija košta 20.000 eura.

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) su saopštili da su troškovi po osnovu službenog putovanja njihova dva službenika, koji obezbjeđuju Đukanovića, iznosili preko 11 hiljada eura. Troškove obezbjeđenja štićenih ličnosti snosi država. ,,Od ukupnog iznosa, iznos od 8.931,42 eura se odnosi na hotelski smještaj, a troškovi za dnevnice su iznosili 2,209,20 eura”, navodi se u odgovorima MUP-a na pitanja Vijesti.

Portal A-plus je prvi objavio da je Đukanović bio u Sent Moricu i tada su naveli i da se vratio iznajmljenim privatnim avionom. A o tome da je na odmor otišao Vladinim avionom prvi je pisao Portal Press koji je objavio informaciju o letu u Bergamo, a tom portalu bliska NVO Lupa poslala je Specijalnom državnom tužilaštvu obavještenje ,,koje se može smatrati krivičnom prijavom” o ,,mogućem krivičnom djelu” u vezi sa letom Đukanovića.

Đukanovićevi luksuzni odmori i još skuplji satovi, poslovni u zemlji i inostranstvu, neobjašnjiva su misterija za javnost u Crnoj Gori. Od zvaničnih primanja koje prijavljuje u imovinskom kartonu, Đukanović taj luksuz sebi ne bi mogao da priušti. Njegova predsjednička plata iznosi oko 2.200 eura mjesečno, dok njegova supruga prima oko 900 eura.

Korišćenje državnih resursa se ne računa. Tako se Đukanović u Istanbulu 30. decembra sastao sa turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom. Istog dana, popodne, avion Vlade Crne Gore je poletio iz Istanbula, ali nije sletio u Podgoricu, već je oko 20.30 sletio u Bergamo, a nakon pola sata se uputio ka Podgorici gdje je sletio nešto poslije 22 časa.

Iz Vlade Crne Gore je Vijestima rečeno da Đukanović jeste tražio da avion leti rutom Podgorica-Istanbul-Bergamo-Podgorica i da je u zahtjevu navedeno da je tome razlog diplomatski susret. Kabinet predsjednika nije obavijestio javnost o tome sa kojim diplomatom ili stranim zvaničnikom se to Đukanović navodno sreo u Bergamu ili bilo gdje u Italiji, a kamoli Švajcarskoj.

Poznato je da Đukanović voli da uživa u novogodišnjim slavljima u inostranstvu. Tako je 2018. uoči novogodišnjih praznika Vladinim avionom letio u Amsterdam, bez ikakvog zvaničnog objašnjenja. Otputovao je 29. decembra u Amsterdam, državni avion se vratio u Podgoricu, da bi do istog grada državni avion letio i vratio se 8. januara 2019. godine. Nikad nije razjašnjeno da li je Đukanović bio do Amsterdama na par sati u razmaku od desetak dana, ili je ostao u Amsterdamu ili odatle otputovao dalje pa se državnim avionom vratio u Podgoricu nakon završetka odmora.

Đukanović je državni avion koristio i tokom novogodišnjih praznika 2019. za odlazak u Pariz, odakle je sa suprugom i prijateljima otputovao u Majami. Vratio se istim avionom iz Pariza desetak dana kasnije u Podgoricu, utvrdio je MANS u februaru 2020. godine.

Predsjednik je Agenciji za sprječavanje korupcije, objasnio da je u Parizu 29. decembra 2019. imao službene obaveze o kojima nije obavijestio javnost jer su ,,u pitanju sastanci sa odgovarajućim stepenom tajnosti”, nakon čega je o svom trošku otputovao redovnom linijom za Majami, saopštio je ASK u januaru 2021. Tada je, pozivajući se na rješenje Specijalnog državnog tužilaštva kojim je odbačena prijava MANS-a za zlopupotrebu službenog položaja, ASK utvrdio da Đukanović nije prekršio zakon.

Direktor Istraživačkog centra MANS-a, Dejan Milovac rekao je tada da SDT i ASK nisu drugim dokazima provjeravali tvrdnju Đukanovića da je u Parizu bio službeno a tajno, već da su samo konstatovali da je poštovana procedura odobravanja letova. Milovac je rekao da ASK nije cijenila to što je državni avion nakon službenih sastanaka u Parizu vraćen u Crnu Goru, te da je, nakon što se Đukanović vratio iz Majamija, ponovo poslat u Pariz po njega: ,,Sve i da se zaista radilo o službenom putu u Pariz, nesporno je Đukanovićeva odluka da novogodišnje praznike provede u SAD-u, dodatno koštala crnogorske građane u vidu naknadnih letova državnog aviona za Pariz”, rekao je Milovac.

Vijesti su tokom 2021. otkrile da je Đukanović od januara 2019. do decembra 2020. godine 19 puta letio tajno na razne evropske destinacije. Za te letove se ne znaju ni putnici ni razlozi. Bez javnog objašnjenja Đukanović je osam puta letio u Švajcarsku – sedam puta u Ženevu i jednom u Cirih. Mediji su nagađali da je jedina poznata okolnost koja povezuje Đukanovića sa Ženevom bila to što u njoj živi i njegov dugogodišnji prijatelj Stanko Cane Subotić.

A onda su tokom 2021. Pandora papiri, koje je objavio MANS, otkrili još jedan razlog tolikog Đukanovićevog interesovanja za Švajcarsku. MANS je utvrdio da je firma koja je upravljala trastovima koje su Đukanović i njegov sin Blažo formirali 2012. godine – i sakrili to vlasništvo preko pet država – poslovala na adresi u švajcarskom mjestu Nušatel. Ono se nalazi na stotinak kilometara od Ženeve, a u blizini više malih aerodroma oko Ženevskog jezera. Od 2017. godine, firma LJ Management, kod koje se nalazi dokumentacija o poslovanju trastova Đukanovića, preselila se na adresu u Ženevi. Iako su Đukanovići negirali da su imali bilo kakvu imovinu u osnovanim trastovima, MANS je utvrdio da su postojali najmanje do 2014. godine.

Direktorica MANS-a Vanja Ćalović Marković poručila je 2021. da crnogorska policija, tužilaštvo i tajne službe treba da u saradnji sa inostranim partnerima utvrde gdje se i s kim u Švajcarskoj tajno sastajao.

,,Činjenica je da je Đukanović više puta putovao u Ženevu državnim avionom, iako tamo nije imao nikakvih zvaničnih obaveza. Podaci iz Pandora papira pokazuju da se upravo u Švajcarskoj nalazila kompanija koja je upravljala skrivenim trastovima Mila Đukanovića i njegovog sina. Zbog toga bi tužilaštvo i policija, ali i obavještajna služba, trebalo da kroz međunarodnu saradnju utvrde gdje je išao predsjednik države dok je boravio u Švajcarskoj. Posebno je važno utvrditi koja lica su bila sa njim prilikom posjete Ženevi, jer upravo te osobe mogu biti takozvani proksiji, odnosno fiktivni vlasnici njegove imovine”, rekla je ona Vijestima.

Utvrđivanje za sada teče ovako – Agencija za sprečavanje korupcije (ASK) je u oktobru prošle godine utvrdila da Đukanović nije prekršio Zakon  o sprečavanju korupcije kada je davne 2010. putovao u Dubaji na poziv i o trošku biznismena Duška Kneževića.

Đukanović je priznao da je u glavni grad UAE putovao na privatnu zabavu u organizaciji Duška Kneževića optuženog biznismena i predsjednika Atlas grupe, koji je i sam više puta izjavio da je snosio troškove Đukanovićevog putovanja. ,,Đukanović je istakao da je na putovanje bio pozvan sa suprugom na privatno druženje, te da u konkretnom javna funkcija koju je obavijao u tom momentu ni na koji način nije bila povezana sa putovanjem”, navodi se u obrazloženju Đukanovićevog putovanja koje je objavio ASK.

Iako mu je Knežević 2010. plaćao putovanje, Đukanović je devet godina kasnije izjavio da Knežević nikada nije bio njegov prijatelj: ,,Imam vrlo pažljiv odnos prema prijateljima, imam vrlo strogu selekciju prijatelja i on nikada nije bio dio tog kruga”.

Agencija je, istovjetnu odluku donijela i kada je Đukanović takođe o Kneževićevom trošku putovao na njegovu zabavu u Sen Trope, u junu te iste 2010. godine. Knežević je izjavio da Đukanović u imovinskom kartonu za tu godinu nije prijavio prihod koji je od njega dobio u vidu poklona i koji je kako je precizno izračunao koštao, najmanje 22.763 eura –  za troškove puta i boravka u ljetovalištu San Trope.

Da bi sve bilo bar politički korektno, ASK je istovjetnu odluku donio i povodom sadašnjeg premijera, a tadašnjeg vicepremijera Dritana Abazovića. On je u decembru 2021. putovao takođe u Dubaji na poziv Muhameda Šajbanija, člana tamošnje vladarske porodice. Po tumačenju ASK-a u putovanjima o trošku trećih lica najviših državnih funkcionera nema elemenata korupcije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo