Povežite se sa nama

MONITORING

Što čeka tužilaštvo?

Objavljeno prije

na

igor-luksic-adrijan-zeka-sv

Tvrdilo se tokom istrage i na suđenju u slučaju deportacija kako državni vrh maja 1992. nije o tome pojma imao; no, onog trenutka kada su za njih saznali, promptno su Momir Bulatović i Milo Đukanović naredili da se stvar zaustavi; tako glasi legenda o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški”. Nijesu se pomenuti našli na optuženičkoj klupi, jer se „komandna odgovornost” završila na Đukanovićevom ministru unutrašnjih poslova, Pavlu Bulatoviću, pokojniku koga nema ko da brani ili opravda; na koga je, uostalom, nečasno i bez dokaza (niko na suđenju nije predočio njegovu navodnu naredbu o početku deportacija!) svaljena kompletna krivica. U dva prethodna nastavka objavljena u Monitoru o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama početkom 1994. godine izbjeglica – Srba, vojnosposobnih muškaraca iz BiH i Hrvatske, dokazali smo kako su i Momir Bulatović i Đukanović, ne samo za njih znali, već su unutar državne strukture učestvovali u njihovom planiranju. Kao i u slučaju deportacija iz 1992, radi se o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, opisanom u čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ, odnosno, najmanje za naznačeno „protivpravno preseljenje” zbog kojeg su crnogorski policajci i optuženi u slučaju deportacija. Početkom 1994. crnogorska policija je sprovodila Odluku, odnosno Zaključak, sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (od 25. decembra 1993), gdje je Slobodan Milošević kazao kako se u slučaju izbjeglih Srba u SRJ „radi o čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, pa je naložio „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom Republike Srpske, da se odvedu”. Momir Bulatović, crnogorski član VSO, još bestidnije je, na tim sjednicama zatvorenim za javnost, optuživao srpske izbjeglice; kazao je 10. januara 1994. da podržava „aktivnost” prisline mobilizacije i deportacija „zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd”. Svega dan ranije, 9. januara 1994, Bulatović je od Radovana Karadžića dobio Orden Nemanjića. Druga dvojica viskopozicioniranih funkcionera DPS-a takođe su učestvovala u radu VSO na temu liferovanja izbjeglica: savezni premijer Radoje Kontić i ministar odbrane Pavle Bulatović. Umiješanost crnogorske vlasti u rat na teritoriji BiH ilustruje i činjenica da je na 2. kongresu DPS-a, održanom 5. marta 1994, eksplicitno otvorena mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine; Vlada Mila Đukanovića je pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu, etc. U slučaju deportacija Srba izbjeglica, sada je dostupna dokumentacija da se, pred crnogorskim pravosuđem, pokrene postupak utvrđivanja krivične odgovornosti – Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u prvom redu. Inicijalne činjenice sadržane su u stenografskim bilješkama sjednica VSO; autentičnost im je nesporna – koriste se kao dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu. Stenografske bilješke VSO predstavnicima Tribunala je predala vlast u Beogradu. Sudsko vijeće je u procesu protiv generala Momčila Perišića nedavno skinulo „zaštitnu mjeru” sa dijela dokumenata koje je tužilac Mark Harmon iskoristio u svojoj završnoj riječi. „Državnu politiku podrške Srbima u BiH i Hrvatskoj osmislio je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević”, kazao je Harmon i dodao da je „sprovedena preko VSO”. Jedna od mjera „podrške” bila je i prinudna mobilizacija izbjeglih Srba na teritoriji SRJ u korist Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine. Na VSO se čulo da je, prema usmenom dogovoru Miloševića sa Karadžićem i Momčilom Krajišnikom (osuđeni ratni zločinac) za potrebe deportacija u Zvorniku napravljen „sabirni centar”; tokom sastanaka VSO pominje se „sabirni centar” u Bijeljini, ali i u nama susjednom – Trebinju. U momentu kada je VSO naredio akciju protiv izbjeglica – kako proizilazi iz stenografskih bilješki – nije postojao nikakav pisani zahtjev Pala i/ili Knina, niti pisani sporazum između vlasti SRJ i vlasti RS ili Krajine o prisilnom izručenju vojno-sposobnih muškaraca, navodno, njihovih obveznika. Na 18. sjednici VSO od 7. februara 1994. prisutnima je predočena Informacija o toku mobilizacije.

PAVLE BULATOVIĆ: „Što se tiče prvog pitanja – oko mobilizacije, vjerovatno je neko od vas dobio pismo od Helsinki voča – ja sam ga dobio danas, na stranicu i po, gdje navode te činjenice oko toga da su oficiri Vojske Jugoslavije dijelili pozive itd. Tu je i saopštenje za javnost. Nijesam primijetio da je objavljeno; ovdje su dali taj tekst, koji je kraća verzija ovog pisma koje je meni upućeno”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „To smo raščistili na početku”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mislim da smo uradili jedan pošten posao, a sada se javljaju negativni kontraefekti. Nikakve koristi nema od toga da to dalje privodimo kraju, makar je tih 1.200 ljudi tamo pošlo dobrovoljno. Sada ostaje pitanje političke mudrosti kako ćemo to eskivirati, ali mislim da treba zaustaviti tu aktivnost, da ljude ne privodimo policiji”. Ovoj diskusiji je prisustvovao i tadašnji crnogorski premijer – Milo Đukanović. Dokaz: zaglavlje dokumenta Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 7. februara 1994. godine; faksimil smo objavili u prošlom, ponavljamo i u ovom broju. Prema istom dokumentu, Đukanović nije uzimao riječ – nema pomena da je bio protivan akciji! Iz dokumentacije jasno proizilazi da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica za teritoriju Crne Gore početkom 1994. planirane u tijesnoj koordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Momir Bulatović pominje da je operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar policije. Momir Bulatović je 10. januara 1994. na VSO rekao: „Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore. On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni”. U crnogorskoj vlasti su morali znati da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica, ne samo protivne međunarodnim konvencijama o statusu izbjeglica, već i direktno kršenje Ustava i zakona SRJ. I to ne samo pomenutog čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ (protivpravna preseljenja – uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore), već i čl. 155b st. 1 koji definiše odgovornost za otmicu „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom”. Izbjeglice Srbi iz BiH i Hrvatske su u Crnoj Gori početkom 1994. imali uredan status izbjeglica – „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom” – u smislu Konvencije o statusu izbjeglica čl. 1A tač. 2 i Protokola o statusu izbjeglica čl. 1 tač. 2 koji propisuje zabranu proćerivanja, odnosno, da ni jedna država neće izbjeglicu proćerati ili vratiti silom na matičnu teritoriju, ma na koji način. Za lov na izbjeglice se sporadično doznalo i onda kada su se odigrale; Pavle Bulatović, viđeli smo, pominje protest Helsinki voča. Robert Blok, dopisnik Indipendenta iz Beograda je 2. februara 1994. objavio tekst sa ocjenom da „Beograd pomaže mobilizaciju srpskih izbjeglica kako bi popunio redove vojske bosanskih Srba”. Blok registruje i protest vlastima u Beogradu UNHCR-a zbog ove akcije. Alternativna informativna mreža – Podgorica je 10. marta 1994. objavila članak ovog izvještača, naslovljen Jeftine glave o tome da se izbjeglice za mobilizaciju love preko Crvenog krsta a na poleđini poziva koji im se uručuje piše: „U slučaju neodazivanja, privođenje će vršiti organi milicije, uz pokretanje odgovornosti”. Crnogorske zvaničnike, međutim, početkom 1994. je brinula mogućnost da primjenjujući svoje kriminalne mjere – lociranjem izbjeglica preko spiskova Crvenog krsta – akcija bude „provaljena” kao dokaz neposredne vojne umiješanosti SRJ u bosanski rat, što su godinama lažljivo poricali, objašnjavajući da smo izloženi ničim izazvanim „nepravednim sankcijama”. Momir Bulatović je kazao: „Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju ni u RSK, niti u RS”! Isto se dešavalo i tokom deportacija maja 1992. Na suđenju za deportacije predočeni su dokazi da je crnogorska vlast teško zloupotrebljavala Crveni krst za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”. U Telegramu MUP-a Republike Crne Gore – Službe javne bezbjednosti br. 14-101 od 23. maja 1992, upućenom svim opštinskim centrima i odjeljenjima MUP-a, napisano je sljedeće: „Preko Crvenog krsta iskontrolisati spiskove lica izbjeglih sa ovog područja i sa licima koja su obuhvaćena ovom depešom postupiti u skladu sa ovim aktom”. Crnogorska policija je početkom 1994. postupala po istom poslu i na isti način kao i maja 1992, kada je barem dostavljen dokument-zahtjev iz Republike Srpske – Telegram Srpske Republike BiH, MUP Sarajevo, br. 01-67/92 od 17. maja 1992, potpisao Mićo Stanišić, ministar policije RS, sada optužen za ratne zločine. U Telegramu Stanišić piše: „U zadnjem periodu znatno su intenzivirana ratna dejstva i proglašena opšta ratna opasnost i zavedena opšta mobilizacija muškaraca srpske nacionalnosti starosti od 18 do 60 godina. Izbjegavajući obaveze prema svojoj Srpskoj Republici BiH, jedan broj građana srpske nacionalnosti je prešao na teritoriju SRJ. U cilju vraćanja istih i stavljanja u funkciju državnih potreba naše Republike, molimo Vas da sve one koji nemaju stalni boravak na Vašem području privedete i obavijestite ovaj organ zbog preuzimanja”! Optuženi policajac u slučaju deportacija, Radoje Radunović (1992. načelnik Sektora SDB u Herceg Novom) u svom iskazu je objasnio: „Sva lica koja su u to doba došla sa područja izvan Crne Gore sa namjerom da ostanu, bilasu dužna da se prijave Crvenom krstu po mjestu gdje su došla. Te podatke su ovlašćeni radnici službe Državne i Javne bezbjednosti dobijali i bilo je pravilo da oni pođu u Crveni krst i od radnika Crvenog krsta dobiju podatke ko se prijavio” (oba telegrama i citat Radunovića navedeni prema presudi u predmetu Ks.br 03/09). Dakle… objavili smo u tri nastavka dokumentaciju da se odigrala repriza inkriminisanih deportacija iz maja 1992. Pokazali smo da za događaje s početka 1994. postoje nesporni dokazi o tome ko je iz Crne Gore planirao ovo teško krivično djelo: na primjer, Momir Bulatović i Milo Đukanović. Što čeka tužilaštvo?

(Kraj)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

KORONA I NEODGOVORNOST: Budi odgovoran, ne budi kao premijer

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored najave potpunog zaključavanja kao jedinog spasa, ono je odloženo do izborne šutnje u Nikšiću. Znaju se prioriteti. Premijer Krivokapić je obrazložio da trenutno stanje nije izazvano lošim mjerema, već da je problem nepoštovanje mjera. Počevši od njega

 

Što je korona žešća, neodgovornost je veća. Podržavaju je i najviši zvaničnici. Premijer Zdravko Krivokapić je u nedjelju u Hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici uslikan kako cjeliva pričesnu pogaču, preporučujući tako drugima da ga slijede, jer vjera planine pomjera. Nepoštovanje preventivnih mjera postalo je običajno pravo za crkvena i ostala okupljanja.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojoviće je, nakon osude javnosti, prekorila premijera. Kazala je da je obećao da će poštovati mjere: „I da će se potruditi da utiče na ostale svojim primjerom da poštuju mjere“.  To se traži – snaga ličnog primjera. I premijer se nakon tri dana izvinio građanima što u određenom periodu nije nosio masku, a pravdao se da ima antitjela. Ovako se izvinjavao i nakon nenošenja maske na sahrani mitropolita Amfilohija, pa obećanje ne održa.

Neozbiljnost, sa najviše adrese, se dešava u nedjelji kada je broj umrlih od korona virusa premašio hiljadu. Podaci Instituta za javno zdravlje govore da je smrtnost od kovida u februaru, u odnosu na januar, povećana za 70 odsto.

Iz opština stižu alarmantni podaci. U Baru je zabilježen rekordni broj pacijenata u Regionalnom kovid centru za Primorje – 113, a bolnički kapaciteti za kovid pacijente se stalno povećavaju pa ih je sada 115. Problem je i nedostatak osoblja, jer su neki ljekari i medicinske sestre i po drugi put zaraženi – tri doktora su u izolaciji, odustno je i 13 sestara, a do sada je virus imalo 26 doktora, kazali su iz bolnice u Baru.

Od 20. do 28. februara na Cetinju je umrlo osam osoba, a dnevno do 100 pacijenata posjeti kovid ambulantu, saopšteno je iz Kriznog štaba Prijestonice.  Nadležni građane najčešće opominju zbog nenošenja maske i nepridržavanja distanca na otvorenom, a veliki je i broj onih koji krše mjere samoizolacije.

Slike na portalima iz Nikšića i Ulcinja pokazuju svakodnevne gužve u kovid ambulantama u ovim gradovima.

Iz Kliničkog centra, u kome se liječi preko 130 pacijenata od virusa, kažu da su spremni i za gori scenario te da najveća zdravstvena ustanova raspolaže sa 774 kovid kreveta.

Ministarka zdravlja je ove nedjelje izjavila da je situacija zabrinjavajuća ali da nije alarmantna, kazavši da je popunjenost bolnica 75 odsto.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ MIDDLE POINT: Na divljem zapadu ništa novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je ruskoj kompaniji Middle Point, koja je radi izgradnje hotela u Budvi angažovala nikšićku kompaniju LD gradnja, zahvaljujući ovdašnjem pravosuđu, izvršiteljima i Privrednom sudu, oduzeta imovina vrijedna preko četiri miliona eura

 

Ovo je još jedna priča o tome kako su se, dok su se bivše crnogorske vlasti klele u strane investicije, investitiori koji su iz daleka stigli da posluju ovdje, susretali sa neizvjesnostima, ali i pravnim siledžijstvom. Umjesto da ulažu i grade, nerijetko bi jedino tek gubili novac u vrtlogu zarobljenih institucija. A investicije čekale neka bolja vremena.

Priča počinje 2008. godine, kada ruska kompanija Middle Point doo angažuje građevinsku firmu iz Nikšića LD gradnja radi izgradnje kondo hotela u Budvi. Nakon što je sklopljen ugovor i Middle Point uplatio avans od 300.000 eura, gradnja godinama nije počinjala. Uprkos tome, nikšićka kompanija je svih tih godina ruskom investitoru ispostavljala  fakture u iznosu 50.000 eura godišnje na ime  „održavanja gradilišta“. Ova nikšićka kompanija, čiji je osnivač, prema podacima Privrednog registra, Ilija Nikčević, radila je brojne projekte za državne i lokalne vlast (vidi box).

Nakon sedam godina, gradnja je intenzivirana.  No, iako se izgradnja hotela nije bližila kraju, ukupna vrijednost dogovorenih poslova, u iznosu od 2.833.000 eura kako je predviđeno ugovorom, bila je već potrošena. Ruski investitor odlučio je da ne plaća dalje dok se tačno ne utvrdi koliko je LD gradnja do tada i u šta trošila.  Izgradnja hotela je opet stopirana, što zbog neusglasica investitora i izvođača, što zbog zabrane gradnje na primorju u to doba. U jesen 2017. godine. LD Gradnja nije nastavila radove, da bi nekoliko mjeseci kasnije, u zimu 2018.

predala pet prvih saturacija (faktura) javnom izvršitelju Aleksandru Boškoviću, tražeći naplatu od Middle Pointa. Prema tvrdnjama kompanije Middle Point te fakture, u iznosu od 800.000 eura, su već bile plaćene. Bez obzira, investitoru je na osnovu tog duga uzeta imovina vrijedna milione. I to bez vještačenja ili utvrđivanja fakata o visini stvarnog duga.

Aleksandar Bošković, izvršitelj koji je vodio postupak, javnosti je poznat nakon što je u njegovoj kancelariji samoubistvo izvršio pedesetčetvorogodišnji E.M. 2015. godine. Takođe, Ministarstvo pravde svojevremeno je pokrenulo disciplinski  postupak protiv Boškovića zbog nezakonitosti koje su utvrđene u njegovom radu tokom redovnih i vanrednih kontrola i pritužbi građana.

Middle Ponit uz sve nije bio obaviješten da se postupak izvršenja vodi, tako da ruski investitor nije imao priliku da reaguje. Da se vodi postupak, saznali su nakon što im je blokiran račun, a kada je izvršenje već postalo pravosnažno.

Pošto je bilo kasno za žalbe, ruski investitor tada podnosi tužbu Privrednom sudu.

Priča o zarobljenim institucijama tek tada, u stvari, počinje. Dok je izvršenje po nalogu LD gradnje teklo u rekordno brzom roku, na reakcije Privrednog suda, na čijem se čelu nalazi Blažo Jovanić, čekalo se mjesecima. Jovanić je javnosti poznat kao jedan od stubova prethodnog režima u pravosuđu.

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BUDVA: POLA GODINE NAKON IZBORA PODIJELILI RESORE: Odluka o budžetu bez Skupštine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanjima čelnika u upravnim odborima opštinskih preduzeća i savjetima javnih ustanova, stvoren je preduslov za podjelu rukovodećih mjesta u izvršnoj vlasti u skladu sa izbornim rezultatima, na koja pretenduje  ukupno šest partija. Možda su na smirivanje strasti u Budvi i postizanje dogovora uticali lideri iz partijskih centrala zbog  izbora u Nikšiću

 

Partije koje su na posljednjim lokalnim izborima u Budvi osvojile većinu odborničkih mandata u budvanskom parlamentu, konačno su, pola godine kasnije, dogovorile podjelu resora u upravljačkim tijelima opštinskih preduzeća i javnih ustanova. Predstavnici stranaka Demokratskog fronta i Demokrata uspjeli su da prebrode ozbiljnu krizu vlasti u Budvi i postignu dogovor u posljednjem trenutku, kako bi usvojili budžet, donijeli Plan investicija i imenovali članove upravnih odbora preduzeća i savjeta kulturnih institucija u Opštini.

Međutim, ovaj dogovor realizovaće se u posve neuobičajenoj proceduri, bez skupštinskog zasjedanja i parlamentarne debate o bužetskim izdacima i prioritetnim investicionim projektima. Zbog posebno loše epidemiološke situacije u Budvi, sjednica Skupštine Opštine ne može biti održana, pa su predstavnici vladajućih partija bili saglasni, da predsjednik Marko – Bato Carević donese navedene odluke, u skladu sa zakonom, kako bi lokalna uprava mogla nesmetano da funkcioniše.

Prema članu 59 Zakona o lokalnoj samoupravi, predsjednik opštine privremeno donosi akte iz nadležnosti skupštine, ako skupština nije u mogućnosti da se sastane ili je iz drugih razloga onemogućen njen rad. Zakonom je propisano takođe, da se tako usvojene odluke, moraju podnijeti na potvrdu skupštini na prvoj narednoj sjednici.

Ukoliko ih odbornici ne podrže, njihova važnost prestaje u roku od tri mjeseca od njihovog donošenja. Što se u budvanskom parlamentu neće dogoditi, jer partije koje čine vlast imaju 20 od ukupno 33 odbornička mandata.

Donošenje budžeta bilo je neophodno jer je Opština funkcionisala na bazi odluke o privremenom finansiranju. Predloženi iznos budžeta budvanske Opštine za 2021. godinu utvrđen je na 31,5 miliona eura.

Poslije izborne pobjede na lokalnim izborima u kojoj su DF i Demokrate osvojile većinu mandata u budvanskom parlamentu čime su u duboku opoziciju poslale Demokratsku partiju socijalista, ,,proslavljenu” u predizbornoj akciji nasilnog preotimanja vlasti, pobjedničke partije nisu uspjele postići dogovor oko podjele resora u izvršnoj vlasti. Od 15. septembra prošle godine vlast u Budvi funkcioniše po starom rasporedu, ustanovljenom poslije izbora 2016.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo