Povežite se sa nama

MONITORING

Što čeka tužilaštvo?

Objavljeno prije

na

Tvrdilo se tokom istrage i na suđenju u slučaju deportacija kako državni vrh maja 1992. nije o tome pojma imao; no, onog trenutka kada su za njih saznali, promptno su Momir Bulatović i Milo Đukanović naredili da se stvar zaustavi; tako glasi legenda o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški”. Nijesu se pomenuti našli na optuženičkoj klupi, jer se „komandna odgovornost” završila na Đukanovićevom ministru unutrašnjih poslova, Pavlu Bulatoviću, pokojniku koga nema ko da brani ili opravda; na koga je, uostalom, nečasno i bez dokaza (niko na suđenju nije predočio njegovu navodnu naredbu o početku deportacija!) svaljena kompletna krivica. U dva prethodna nastavka objavljena u Monitoru o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama početkom 1994. godine izbjeglica – Srba, vojnosposobnih muškaraca iz BiH i Hrvatske, dokazali smo kako su i Momir Bulatović i Đukanović, ne samo za njih znali, već su unutar državne strukture učestvovali u njihovom planiranju. Kao i u slučaju deportacija iz 1992, radi se o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, opisanom u čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ, odnosno, najmanje za naznačeno „protivpravno preseljenje” zbog kojeg su crnogorski policajci i optuženi u slučaju deportacija. Početkom 1994. crnogorska policija je sprovodila Odluku, odnosno Zaključak, sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (od 25. decembra 1993), gdje je Slobodan Milošević kazao kako se u slučaju izbjeglih Srba u SRJ „radi o čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, pa je naložio „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom Republike Srpske, da se odvedu”. Momir Bulatović, crnogorski član VSO, još bestidnije je, na tim sjednicama zatvorenim za javnost, optuživao srpske izbjeglice; kazao je 10. januara 1994. da podržava „aktivnost” prisline mobilizacije i deportacija „zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd”. Svega dan ranije, 9. januara 1994, Bulatović je od Radovana Karadžića dobio Orden Nemanjića. Druga dvojica viskopozicioniranih funkcionera DPS-a takođe su učestvovala u radu VSO na temu liferovanja izbjeglica: savezni premijer Radoje Kontić i ministar odbrane Pavle Bulatović. Umiješanost crnogorske vlasti u rat na teritoriji BiH ilustruje i činjenica da je na 2. kongresu DPS-a, održanom 5. marta 1994, eksplicitno otvorena mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine; Vlada Mila Đukanovića je pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu, etc. U slučaju deportacija Srba izbjeglica, sada je dostupna dokumentacija da se, pred crnogorskim pravosuđem, pokrene postupak utvrđivanja krivične odgovornosti – Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u prvom redu. Inicijalne činjenice sadržane su u stenografskim bilješkama sjednica VSO; autentičnost im je nesporna – koriste se kao dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu. Stenografske bilješke VSO predstavnicima Tribunala je predala vlast u Beogradu. Sudsko vijeće je u procesu protiv generala Momčila Perišića nedavno skinulo „zaštitnu mjeru” sa dijela dokumenata koje je tužilac Mark Harmon iskoristio u svojoj završnoj riječi. „Državnu politiku podrške Srbima u BiH i Hrvatskoj osmislio je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević”, kazao je Harmon i dodao da je „sprovedena preko VSO”. Jedna od mjera „podrške” bila je i prinudna mobilizacija izbjeglih Srba na teritoriji SRJ u korist Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine. Na VSO se čulo da je, prema usmenom dogovoru Miloševića sa Karadžićem i Momčilom Krajišnikom (osuđeni ratni zločinac) za potrebe deportacija u Zvorniku napravljen „sabirni centar”; tokom sastanaka VSO pominje se „sabirni centar” u Bijeljini, ali i u nama susjednom – Trebinju. U momentu kada je VSO naredio akciju protiv izbjeglica – kako proizilazi iz stenografskih bilješki – nije postojao nikakav pisani zahtjev Pala i/ili Knina, niti pisani sporazum između vlasti SRJ i vlasti RS ili Krajine o prisilnom izručenju vojno-sposobnih muškaraca, navodno, njihovih obveznika. Na 18. sjednici VSO od 7. februara 1994. prisutnima je predočena Informacija o toku mobilizacije.

PAVLE BULATOVIĆ: „Što se tiče prvog pitanja – oko mobilizacije, vjerovatno je neko od vas dobio pismo od Helsinki voča – ja sam ga dobio danas, na stranicu i po, gdje navode te činjenice oko toga da su oficiri Vojske Jugoslavije dijelili pozive itd. Tu je i saopštenje za javnost. Nijesam primijetio da je objavljeno; ovdje su dali taj tekst, koji je kraća verzija ovog pisma koje je meni upućeno”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „To smo raščistili na početku”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mislim da smo uradili jedan pošten posao, a sada se javljaju negativni kontraefekti. Nikakve koristi nema od toga da to dalje privodimo kraju, makar je tih 1.200 ljudi tamo pošlo dobrovoljno. Sada ostaje pitanje političke mudrosti kako ćemo to eskivirati, ali mislim da treba zaustaviti tu aktivnost, da ljude ne privodimo policiji”. Ovoj diskusiji je prisustvovao i tadašnji crnogorski premijer – Milo Đukanović. Dokaz: zaglavlje dokumenta Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 7. februara 1994. godine; faksimil smo objavili u prošlom, ponavljamo i u ovom broju. Prema istom dokumentu, Đukanović nije uzimao riječ – nema pomena da je bio protivan akciji! Iz dokumentacije jasno proizilazi da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica za teritoriju Crne Gore početkom 1994. planirane u tijesnoj koordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Momir Bulatović pominje da je operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar policije. Momir Bulatović je 10. januara 1994. na VSO rekao: „Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore. On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni”. U crnogorskoj vlasti su morali znati da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica, ne samo protivne međunarodnim konvencijama o statusu izbjeglica, već i direktno kršenje Ustava i zakona SRJ. I to ne samo pomenutog čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ (protivpravna preseljenja – uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore), već i čl. 155b st. 1 koji definiše odgovornost za otmicu „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom”. Izbjeglice Srbi iz BiH i Hrvatske su u Crnoj Gori početkom 1994. imali uredan status izbjeglica – „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom” – u smislu Konvencije o statusu izbjeglica čl. 1A tač. 2 i Protokola o statusu izbjeglica čl. 1 tač. 2 koji propisuje zabranu proćerivanja, odnosno, da ni jedna država neće izbjeglicu proćerati ili vratiti silom na matičnu teritoriju, ma na koji način. Za lov na izbjeglice se sporadično doznalo i onda kada su se odigrale; Pavle Bulatović, viđeli smo, pominje protest Helsinki voča. Robert Blok, dopisnik Indipendenta iz Beograda je 2. februara 1994. objavio tekst sa ocjenom da „Beograd pomaže mobilizaciju srpskih izbjeglica kako bi popunio redove vojske bosanskih Srba”. Blok registruje i protest vlastima u Beogradu UNHCR-a zbog ove akcije. Alternativna informativna mreža – Podgorica je 10. marta 1994. objavila članak ovog izvještača, naslovljen Jeftine glave o tome da se izbjeglice za mobilizaciju love preko Crvenog krsta a na poleđini poziva koji im se uručuje piše: „U slučaju neodazivanja, privođenje će vršiti organi milicije, uz pokretanje odgovornosti”. Crnogorske zvaničnike, međutim, početkom 1994. je brinula mogućnost da primjenjujući svoje kriminalne mjere – lociranjem izbjeglica preko spiskova Crvenog krsta – akcija bude „provaljena” kao dokaz neposredne vojne umiješanosti SRJ u bosanski rat, što su godinama lažljivo poricali, objašnjavajući da smo izloženi ničim izazvanim „nepravednim sankcijama”. Momir Bulatović je kazao: „Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju ni u RSK, niti u RS”! Isto se dešavalo i tokom deportacija maja 1992. Na suđenju za deportacije predočeni su dokazi da je crnogorska vlast teško zloupotrebljavala Crveni krst za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”. U Telegramu MUP-a Republike Crne Gore – Službe javne bezbjednosti br. 14-101 od 23. maja 1992, upućenom svim opštinskim centrima i odjeljenjima MUP-a, napisano je sljedeće: „Preko Crvenog krsta iskontrolisati spiskove lica izbjeglih sa ovog područja i sa licima koja su obuhvaćena ovom depešom postupiti u skladu sa ovim aktom”. Crnogorska policija je početkom 1994. postupala po istom poslu i na isti način kao i maja 1992, kada je barem dostavljen dokument-zahtjev iz Republike Srpske – Telegram Srpske Republike BiH, MUP Sarajevo, br. 01-67/92 od 17. maja 1992, potpisao Mićo Stanišić, ministar policije RS, sada optužen za ratne zločine. U Telegramu Stanišić piše: „U zadnjem periodu znatno su intenzivirana ratna dejstva i proglašena opšta ratna opasnost i zavedena opšta mobilizacija muškaraca srpske nacionalnosti starosti od 18 do 60 godina. Izbjegavajući obaveze prema svojoj Srpskoj Republici BiH, jedan broj građana srpske nacionalnosti je prešao na teritoriju SRJ. U cilju vraćanja istih i stavljanja u funkciju državnih potreba naše Republike, molimo Vas da sve one koji nemaju stalni boravak na Vašem području privedete i obavijestite ovaj organ zbog preuzimanja”! Optuženi policajac u slučaju deportacija, Radoje Radunović (1992. načelnik Sektora SDB u Herceg Novom) u svom iskazu je objasnio: „Sva lica koja su u to doba došla sa područja izvan Crne Gore sa namjerom da ostanu, bilasu dužna da se prijave Crvenom krstu po mjestu gdje su došla. Te podatke su ovlašćeni radnici službe Državne i Javne bezbjednosti dobijali i bilo je pravilo da oni pođu u Crveni krst i od radnika Crvenog krsta dobiju podatke ko se prijavio” (oba telegrama i citat Radunovića navedeni prema presudi u predmetu Ks.br 03/09). Dakle… objavili smo u tri nastavka dokumentaciju da se odigrala repriza inkriminisanih deportacija iz maja 1992. Pokazali smo da za događaje s početka 1994. postoje nesporni dokazi o tome ko je iz Crne Gore planirao ovo teško krivično djelo: na primjer, Momir Bulatović i Milo Đukanović. Što čeka tužilaštvo?

(Kraj)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo