Povežite se sa nama

MONITORING

Što čeka tužilaštvo?

Objavljeno prije

na

Tvrdilo se tokom istrage i na suđenju u slučaju deportacija kako državni vrh maja 1992. nije o tome pojma imao; no, onog trenutka kada su za njih saznali, promptno su Momir Bulatović i Milo Đukanović naredili da se stvar zaustavi; tako glasi legenda o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški”. Nijesu se pomenuti našli na optuženičkoj klupi, jer se „komandna odgovornost” završila na Đukanovićevom ministru unutrašnjih poslova, Pavlu Bulatoviću, pokojniku koga nema ko da brani ili opravda; na koga je, uostalom, nečasno i bez dokaza (niko na suđenju nije predočio njegovu navodnu naredbu o početku deportacija!) svaljena kompletna krivica. U dva prethodna nastavka objavljena u Monitoru o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama početkom 1994. godine izbjeglica – Srba, vojnosposobnih muškaraca iz BiH i Hrvatske, dokazali smo kako su i Momir Bulatović i Đukanović, ne samo za njih znali, već su unutar državne strukture učestvovali u njihovom planiranju. Kao i u slučaju deportacija iz 1992, radi se o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, opisanom u čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ, odnosno, najmanje za naznačeno „protivpravno preseljenje” zbog kojeg su crnogorski policajci i optuženi u slučaju deportacija. Početkom 1994. crnogorska policija je sprovodila Odluku, odnosno Zaključak, sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (od 25. decembra 1993), gdje je Slobodan Milošević kazao kako se u slučaju izbjeglih Srba u SRJ „radi o čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, pa je naložio „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom Republike Srpske, da se odvedu”. Momir Bulatović, crnogorski član VSO, još bestidnije je, na tim sjednicama zatvorenim za javnost, optuživao srpske izbjeglice; kazao je 10. januara 1994. da podržava „aktivnost” prisline mobilizacije i deportacija „zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd”. Svega dan ranije, 9. januara 1994, Bulatović je od Radovana Karadžića dobio Orden Nemanjića. Druga dvojica viskopozicioniranih funkcionera DPS-a takođe su učestvovala u radu VSO na temu liferovanja izbjeglica: savezni premijer Radoje Kontić i ministar odbrane Pavle Bulatović. Umiješanost crnogorske vlasti u rat na teritoriji BiH ilustruje i činjenica da je na 2. kongresu DPS-a, održanom 5. marta 1994, eksplicitno otvorena mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine; Vlada Mila Đukanovića je pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu, etc. U slučaju deportacija Srba izbjeglica, sada je dostupna dokumentacija da se, pred crnogorskim pravosuđem, pokrene postupak utvrđivanja krivične odgovornosti – Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u prvom redu. Inicijalne činjenice sadržane su u stenografskim bilješkama sjednica VSO; autentičnost im je nesporna – koriste se kao dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu. Stenografske bilješke VSO predstavnicima Tribunala je predala vlast u Beogradu. Sudsko vijeće je u procesu protiv generala Momčila Perišića nedavno skinulo „zaštitnu mjeru” sa dijela dokumenata koje je tužilac Mark Harmon iskoristio u svojoj završnoj riječi. „Državnu politiku podrške Srbima u BiH i Hrvatskoj osmislio je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević”, kazao je Harmon i dodao da je „sprovedena preko VSO”. Jedna od mjera „podrške” bila je i prinudna mobilizacija izbjeglih Srba na teritoriji SRJ u korist Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine. Na VSO se čulo da je, prema usmenom dogovoru Miloševića sa Karadžićem i Momčilom Krajišnikom (osuđeni ratni zločinac) za potrebe deportacija u Zvorniku napravljen „sabirni centar”; tokom sastanaka VSO pominje se „sabirni centar” u Bijeljini, ali i u nama susjednom – Trebinju. U momentu kada je VSO naredio akciju protiv izbjeglica – kako proizilazi iz stenografskih bilješki – nije postojao nikakav pisani zahtjev Pala i/ili Knina, niti pisani sporazum između vlasti SRJ i vlasti RS ili Krajine o prisilnom izručenju vojno-sposobnih muškaraca, navodno, njihovih obveznika. Na 18. sjednici VSO od 7. februara 1994. prisutnima je predočena Informacija o toku mobilizacije.

PAVLE BULATOVIĆ: „Što se tiče prvog pitanja – oko mobilizacije, vjerovatno je neko od vas dobio pismo od Helsinki voča – ja sam ga dobio danas, na stranicu i po, gdje navode te činjenice oko toga da su oficiri Vojske Jugoslavije dijelili pozive itd. Tu je i saopštenje za javnost. Nijesam primijetio da je objavljeno; ovdje su dali taj tekst, koji je kraća verzija ovog pisma koje je meni upućeno”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „To smo raščistili na početku”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mislim da smo uradili jedan pošten posao, a sada se javljaju negativni kontraefekti. Nikakve koristi nema od toga da to dalje privodimo kraju, makar je tih 1.200 ljudi tamo pošlo dobrovoljno. Sada ostaje pitanje političke mudrosti kako ćemo to eskivirati, ali mislim da treba zaustaviti tu aktivnost, da ljude ne privodimo policiji”. Ovoj diskusiji je prisustvovao i tadašnji crnogorski premijer – Milo Đukanović. Dokaz: zaglavlje dokumenta Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 7. februara 1994. godine; faksimil smo objavili u prošlom, ponavljamo i u ovom broju. Prema istom dokumentu, Đukanović nije uzimao riječ – nema pomena da je bio protivan akciji! Iz dokumentacije jasno proizilazi da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica za teritoriju Crne Gore početkom 1994. planirane u tijesnoj koordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Momir Bulatović pominje da je operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar policije. Momir Bulatović je 10. januara 1994. na VSO rekao: „Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore. On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni”. U crnogorskoj vlasti su morali znati da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica, ne samo protivne međunarodnim konvencijama o statusu izbjeglica, već i direktno kršenje Ustava i zakona SRJ. I to ne samo pomenutog čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ (protivpravna preseljenja – uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore), već i čl. 155b st. 1 koji definiše odgovornost za otmicu „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom”. Izbjeglice Srbi iz BiH i Hrvatske su u Crnoj Gori početkom 1994. imali uredan status izbjeglica – „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom” – u smislu Konvencije o statusu izbjeglica čl. 1A tač. 2 i Protokola o statusu izbjeglica čl. 1 tač. 2 koji propisuje zabranu proćerivanja, odnosno, da ni jedna država neće izbjeglicu proćerati ili vratiti silom na matičnu teritoriju, ma na koji način. Za lov na izbjeglice se sporadično doznalo i onda kada su se odigrale; Pavle Bulatović, viđeli smo, pominje protest Helsinki voča. Robert Blok, dopisnik Indipendenta iz Beograda je 2. februara 1994. objavio tekst sa ocjenom da „Beograd pomaže mobilizaciju srpskih izbjeglica kako bi popunio redove vojske bosanskih Srba”. Blok registruje i protest vlastima u Beogradu UNHCR-a zbog ove akcije. Alternativna informativna mreža – Podgorica je 10. marta 1994. objavila članak ovog izvještača, naslovljen Jeftine glave o tome da se izbjeglice za mobilizaciju love preko Crvenog krsta a na poleđini poziva koji im se uručuje piše: „U slučaju neodazivanja, privođenje će vršiti organi milicije, uz pokretanje odgovornosti”. Crnogorske zvaničnike, međutim, početkom 1994. je brinula mogućnost da primjenjujući svoje kriminalne mjere – lociranjem izbjeglica preko spiskova Crvenog krsta – akcija bude „provaljena” kao dokaz neposredne vojne umiješanosti SRJ u bosanski rat, što su godinama lažljivo poricali, objašnjavajući da smo izloženi ničim izazvanim „nepravednim sankcijama”. Momir Bulatović je kazao: „Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju ni u RSK, niti u RS”! Isto se dešavalo i tokom deportacija maja 1992. Na suđenju za deportacije predočeni su dokazi da je crnogorska vlast teško zloupotrebljavala Crveni krst za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”. U Telegramu MUP-a Republike Crne Gore – Službe javne bezbjednosti br. 14-101 od 23. maja 1992, upućenom svim opštinskim centrima i odjeljenjima MUP-a, napisano je sljedeće: „Preko Crvenog krsta iskontrolisati spiskove lica izbjeglih sa ovog područja i sa licima koja su obuhvaćena ovom depešom postupiti u skladu sa ovim aktom”. Crnogorska policija je početkom 1994. postupala po istom poslu i na isti način kao i maja 1992, kada je barem dostavljen dokument-zahtjev iz Republike Srpske – Telegram Srpske Republike BiH, MUP Sarajevo, br. 01-67/92 od 17. maja 1992, potpisao Mićo Stanišić, ministar policije RS, sada optužen za ratne zločine. U Telegramu Stanišić piše: „U zadnjem periodu znatno su intenzivirana ratna dejstva i proglašena opšta ratna opasnost i zavedena opšta mobilizacija muškaraca srpske nacionalnosti starosti od 18 do 60 godina. Izbjegavajući obaveze prema svojoj Srpskoj Republici BiH, jedan broj građana srpske nacionalnosti je prešao na teritoriju SRJ. U cilju vraćanja istih i stavljanja u funkciju državnih potreba naše Republike, molimo Vas da sve one koji nemaju stalni boravak na Vašem području privedete i obavijestite ovaj organ zbog preuzimanja”! Optuženi policajac u slučaju deportacija, Radoje Radunović (1992. načelnik Sektora SDB u Herceg Novom) u svom iskazu je objasnio: „Sva lica koja su u to doba došla sa područja izvan Crne Gore sa namjerom da ostanu, bilasu dužna da se prijave Crvenom krstu po mjestu gdje su došla. Te podatke su ovlašćeni radnici službe Državne i Javne bezbjednosti dobijali i bilo je pravilo da oni pođu u Crveni krst i od radnika Crvenog krsta dobiju podatke ko se prijavio” (oba telegrama i citat Radunovića navedeni prema presudi u predmetu Ks.br 03/09). Dakle… objavili smo u tri nastavka dokumentaciju da se odigrala repriza inkriminisanih deportacija iz maja 1992. Pokazali smo da za događaje s početka 1994. postoje nesporni dokazi o tome ko je iz Crne Gore planirao ovo teško krivično djelo: na primjer, Momir Bulatović i Milo Đukanović. Što čeka tužilaštvo?

(Kraj)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ULOGA MILA ĐUKANOVIĆA U PROPASTI PRIMORKE: Potpisao bankarske garancije još neosnovanoj firmi

Objavljeno prije

na

Objavio:

U martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu SDT u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije ali zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno 15 osoba

 

Pred kraj 2021. godine javnost je zapanjila sedmosatna drama i prijetnja Edina Begzića da će aktivirati eksploziv ispred poslovnice Nove ljubljanske banke (NLB) u Baru zbog tvrdnji da je banka ukrala novac radnicima nekadašnje Primorke DOO Bar, među kojima su bili i njegovi roditelji. Drama je okončana nakon što je Begzić u telefonskom razgovoru sa potpredsjednikom Vlade Dritanom Abazovićem iznio slučaj svojih roditelja i ostalih zaposlenih u nekadašnjoh barskoj firmi. Ispostavilo se da Begzić nije imao pravi eksploziv i oružje kojim je prijetio u ranije snimljenoj video poruci gdje je optužio „lopovsku banku da je uz pomoć države i njenih institucija (za vrijeme DPS-a) ukrala pare od poštenog i jadnog naroda i radnika firme Primorka iz Bara davne 2010. godine.“

Abazović je nakon tri dana, kao što je obećao Begziću, primio u svoj kabinet delegaciju bivših radnika i izjavio da su zahtjevi radnika „maksimalno opravdani i da imaju realne zahtjeve“. Obećao je i da će urgirati da tužilaštvo djeluje uz nadu da „neko novo Tužilaštvo neće čekati da zastari predmet i da će procesuirati sve one koji su učestvovali u očiglednim koruptivnim radnjama u slučaju privatizacije Primorke“.

Još u martu 2019. godine Viši sud u Podgorici je potvrdio znatno reduciranu optužnicu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) u predmetu Primorka Bar protiv šestočlane grupe koja se tereti za „zloupotrebu poslovanja u privredi, čime su oštetili budžet za 6,6 miliona eura“. Optuženi su vlasnik firme Krisma Nebojša Bošković, koji je privatizovao Primorku, bivši direktor NLB Črtomir Mesarič, Biljana Bošković, predsjednik odbora direktora Primorke Svetozar Marković, direktor Melgonia-Primorke Vinko Marović i direktor Krisma motorsa Milenko Marković. Suđenje je počelo skoro godinu kasnije a zbog pandemije nije održano gotovo nijedno ročište. U Naredbi za sprovođenje istrage je prvobitno bilo osumnjičeno čak 15 osoba da su direktno oštetile budžet za 4 miliona i da su nezakonito prisvojile državnu imovinu vrijednu 15 miliona eura.

Mnogi optužuju Specijalno tužilaštvo da je tokom izviđaja i istrage pažljivo zaobišlo sve one koji su direktno povezani sa tadašnjim premijerom Milom Đukanovićem.

Još je 2014. godine opozicioni poslanik Mladen Bojanić (sadašnji ministar kapitalnih investicija) optužio  je Đukanovića u Skupštini da stoji iza davanja propalih državnih garancija sumnjivoj firmi sa Kipra, iza koje stoje sumnjive osobe od ranije poznate po uvođenju drugih firmi u stečaj.

Bojanić je pokazao dokumenta da je Melgonia-Primorka DOO Bar dobila bankarsku garanciju 1. aprila 2010. godine Vlade Crne Gore u iznosu od 4 miliona eura za ukupni kredit od 14,4 miliona eura koji je odobrila NLB Montenegro banka AD Podgorica. Garancija Vlade koja je iznosila 27,8 odsto ukupnog kredita odobrenog od NLB je bila naplativa na prvi poziv i bez prava protesta. Vlada nije obezbijedila nikakve kontragarancije od „investitora“ da zaštiti novac poreskih obveznika u slučaju nepovoljnog razvoja događaja.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMJENA MILENE POPOVIĆ – SAMARDŽIĆ: Kritika i kazna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Epidemiološkinja je smijenjena jer je, kao i za vrijeme prošle vlasti, nastavila da kritikuje ono što je za kritiku. Kompromis sa koronom pred Novu nazvala je polumjerama. Ministarka ove nedjelje kaže da su takve ,,mjere” dale pozitivne rezultate. U praksi imamo rekordan broj oboljelih

 

Dok novi soj korona virusa prouzrokuje rekordna oboljenja, zdravstvenim vlastima je sve više stalo do toga da se javnosti pokažu kao bezgrešni.

,,Potpuno je evidento da su mjere koje smo imali pred Novu godinu dale odgovarajuće pozitivne rezultate”, kazala je, ove srijede, ministarka zdravlja Jelena Borovinić – Bojović.

Podsjetimo, pred Novu je napravljen kompromis pa nije ispoštovan zahtjev stuke – Instituta za javno zdravlje da se zatvore ugostiteljski objekti i zabrane sva okupljanja. To je pravdano time da i pored očekivanog cunamija omikrona mora nešto da se zaradi.

Kao i mnogo puta do sada, bez dlake na jeziku, o tome da se radi o polumjerama javno je progovorila Milena Popović – Samardžić. Upozorila je i na scenario kojem sada pristustvojemo: svaki dan rekordni broj zaraženih.

,,U Crnoj Gori postoje dva paralelna svijeta – jedan je u bolnicama a drugi u Vladinom savjetu koji prekraja mjere. Ako to rade, a da ne dođu u bolnice i da vide kako to izgleda”, istakla je Popović – Samardžić.

To iskakanje iz sveopšte samohvale zdravstvenih vlasti, izgleda  je morala da plati. Početkom godine smijenjena je sa mjesta načelnice Odjeljenja za imunoprofilaksu, pripremu i kontrolu putnika u međunarodnom saobraćaju u Institutu za javno zdravlje. Utješno, ostala je da radi kao epidemiološkinja u Institutu. Odluku je donio direktor IJZ Igor Galić.

Smjena je uslijedila nakon što je portal CdM pisao da je doktorka Doma zdravlja Budva radila sa pacijentima uprkos tome što je kovid pozitivna, a to je odobrila Popović – Samardžić. 

Ona je objasnila da izolaciju uvodi i prekida sanitarni inspektor na preporuku epidemiologa nadležnog za zdravstvenu ustanovu, ali i da ona sanitarnom inspektoru nije uputila zahtjev za prekid izolacije koleginice te da to ne spada u njenu nadležnost.

Popović za Monitor kaže da je predložila da se inovira zastarjeli protokol za pacijente inficirane omikron sojem virusa, a po uzoru na protokol Centra za zarazne bolesti SAD-a, prema kome se vrijeme izolacije smanjuje na 5 dana, uz obavezno nošenje maske narednih 5 dana. Istakla je da koleginica koja je radila isključivo sa kovid pozitivnim pacijentima, osmoga dana od svog inficiranja, bez ijednog simptoma bolesti i sa tri primljene doze vakcine, nije mogla predstavljati epidemiološki rizik ni po sebe ni po već inficirane pacijente.

Navodi, Popović – Samardžić i da su Francuska, Kanada, SAD i još neke zemlje napravile izuzetak od pravila izolacije za medicinsko osoblje koje nema ili ima blaže simptome. Ta vanredna mjera ima za cilj da ublaži nedostatak osoblja u bolnicama i drugim medicinskim ustanovama izazvan dosad neviđenim rasplamsavanjem epidemije.

I u Crnoj Gori je od ove srijede samoizolacija skraćena sa deset na sedam dana.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SELEKTIVNA REAKCIJA AGENCIJE ZA ELEKTRONSKE MEDIJE: „Kabal“ diraju samo kada odgovara politici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predstavnici AEM-a dugo su govorili da nemaju velike nadležnosti da reaguju prema televizijama koje crnogorski građani gledaju posredstvom kablovskih operatera, ali skorašnje promptne reakcije pokazuju da mogu – ukoliko hoće ili ako nekome tako odgovara

 

Otkad se u crnogorskim domovima rasprostranila upotreba kablovskih televizija, građani sve više uživaju u stranim zabavnim TV programima. Najviše u emisijama koje se proizvode u Srbiji. A baš preko takvih programa sve se češće  plasira seksistički sadržaj i govor mržnje upakovan u smijeh i zabavu.

Sve je kulminiralo rijaliti programima. S druge strane, pojavile su se emisije koje se gledaocima predstavljaju kao informativni program, ali se kroz njih crtaju mete različitim „izdajnicima“ određenih ideologija, politika i nacija. Pritom se brutalno vrijeđaju pojedinci i širi govor mržnje prema određenim skupinama ljudi, koje vežu ista uvjerenja ili pripadnost.

Agencija za elektronske medije (AEM) kod nas je nadležna za poštovanje programskih standarda i principa, koju u našim zakonima i podzakonskim aktima zabranjuju „podsticanje na mržnju, netrpeljivost i diskriminaciju“. Agencija ima nadležnost da reaguje prema svim televizijama koje svoj program emituju u Crnoj Gori posredstvom nacionalnih frekvencija ili kablovskih operatera.

Njihova valjana reakcija dugo je izostajala. Tek povremeno su sankcionisane televizije sa nacionalnom frekvencijom kod kojih bi uočili kršenje programskih principa. Ubjedljivo najviše prigovora imala je televizija Pink, koja je nacionalnu frekvenciju imala i u Crnoj Gori. Kažnjavana je uglavnom nakon prigovora pojedinaca koji su vrijeđani i blaćeni u tzv. informativnim programima ove televizije. Pink je u većini slučajeva sankcionisan samo opomenom.

Agencija je imala još ležerniji pristup kada je riječ o programima koji emituju kablovske televizije. Tadašnji čelnici AEM-a pravdali su se kako zakoni daju više slobode „kablovskim televizijama“. Dok su pojedini članovi Savjeta AEM-a objašnjavali kako Agencija ne smije izigravati cenzora.

„Kada govorimo o kablu, to je obilje slobodnih programa koji su pod nadzorom Agencije ali uz nešto što se zove slobodni segmenti njihovog izbora od strane kablovskih operatora. To, međutim, ne znači beskrajnu slobodu i to znači da u određenim momentima regulator može da ukaže na problematične sadržaje i da od kablovskih operatora traži njihovo skidanje sa programskih kataloga“, govorio je  bivši direktor Agencije Abaz Džafić.

Međutim, u par navrata je regulatorna institucija ipak reagovala. Posljednji put  prije nekoliko dana kada je na pola godine sa crnogorskih kablovskih televizija skinut dio programske šeme srbijanske televizije Happy. To je bio drugi put da AEM reaguje „u kablu“.

Osuđeni ratni zločinac i dokazani huškač Vojislav Šešelj u jutarnjem programu sankcionisane televizije iznio je niz mizoginih uvreda na račun Cetinja i Cetinjanki. Šovinizmu ratnog zločinca pridružio se voditelj, ujedno i glavni urednik TV Happy Milomir Marić. Prethodno je AEM privremeno zabranio emitovanje programa TV Pink i TV Happy zbog anticrnogorske propagande uoči lokalnih izbora u Nikšiću.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štapanom izdanju Monitora od petka 14. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo