Povežite se sa nama

MONITORING

Što čeka tužilaštvo?

Objavljeno prije

na

Tvrdilo se tokom istrage i na suđenju u slučaju deportacija kako državni vrh maja 1992. nije o tome pojma imao; no, onog trenutka kada su za njih saznali, promptno su Momir Bulatović i Milo Đukanović naredili da se stvar zaustavi; tako glasi legenda o „državnoj, a ne pojedinačnoj greški”. Nijesu se pomenuti našli na optuženičkoj klupi, jer se „komandna odgovornost” završila na Đukanovićevom ministru unutrašnjih poslova, Pavlu Bulatoviću, pokojniku koga nema ko da brani ili opravda; na koga je, uostalom, nečasno i bez dokaza (niko na suđenju nije predočio njegovu navodnu naredbu o početku deportacija!) svaljena kompletna krivica. U dva prethodna nastavka objavljena u Monitoru o prisilnoj mobilizaciji i deportacijama početkom 1994. godine izbjeglica – Srba, vojnosposobnih muškaraca iz BiH i Hrvatske, dokazali smo kako su i Momir Bulatović i Đukanović, ne samo za njih znali, već su unutar državne strukture učestvovali u njihovom planiranju. Kao i u slučaju deportacija iz 1992, radi se o ratnom zločinu protiv civilnog stanovništva, opisanom u čl. 142. st. 1 Krivičnog zakona SRJ, odnosno, najmanje za naznačeno „protivpravno preseljenje” zbog kojeg su crnogorski policajci i optuženi u slučaju deportacija. Početkom 1994. crnogorska policija je sprovodila Odluku, odnosno Zaključak, sa 16. sjednice Vrhovnog savjeta odbrane (od 25. decembra 1993), gdje je Slobodan Milošević kazao kako se u slučaju izbjeglih Srba u SRJ „radi o čitavom jednom korpusu vojnih dezertera”, pa je naložio „da se oni okupe, i po dogovoru sa rukovodstvom Republike Srpske, da se odvedu”. Momir Bulatović, crnogorski član VSO, još bestidnije je, na tim sjednicama zatvorenim za javnost, optuživao srpske izbjeglice; kazao je 10. januara 1994. da podržava „aktivnost” prisline mobilizacije i deportacija „zbog toga što smatram da ćemo na taj način sebe lišiti velikog zla – dilera, švercera, itd”. Svega dan ranije, 9. januara 1994, Bulatović je od Radovana Karadžića dobio Orden Nemanjića. Druga dvojica viskopozicioniranih funkcionera DPS-a takođe su učestvovala u radu VSO na temu liferovanja izbjeglica: savezni premijer Radoje Kontić i ministar odbrane Pavle Bulatović. Umiješanost crnogorske vlasti u rat na teritoriji BiH ilustruje i činjenica da je na 2. kongresu DPS-a, održanom 5. marta 1994, eksplicitno otvorena mogućnost ujedinjenja Crne Gore i Hercegovine; Vlada Mila Đukanovića je pokrenula kampanju prikupljanja „humanitarne pomoći” za Hercegovinu, etc. U slučaju deportacija Srba izbjeglica, sada je dostupna dokumentacija da se, pred crnogorskim pravosuđem, pokrene postupak utvrđivanja krivične odgovornosti – Momira Bulatovića i Mila Đukanovića u prvom redu. Inicijalne činjenice sadržane su u stenografskim bilješkama sjednica VSO; autentičnost im je nesporna – koriste se kao dokazni materijal pred Tribunalom u Hagu. Stenografske bilješke VSO predstavnicima Tribunala je predala vlast u Beogradu. Sudsko vijeće je u procesu protiv generala Momčila Perišića nedavno skinulo „zaštitnu mjeru” sa dijela dokumenata koje je tužilac Mark Harmon iskoristio u svojoj završnoj riječi. „Državnu politiku podrške Srbima u BiH i Hrvatskoj osmislio je tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević”, kazao je Harmon i dodao da je „sprovedena preko VSO”. Jedna od mjera „podrške” bila je i prinudna mobilizacija izbjeglih Srba na teritoriji SRJ u korist Vojske Republike Srpske i Vojske Republike Srpske Krajine. Na VSO se čulo da je, prema usmenom dogovoru Miloševića sa Karadžićem i Momčilom Krajišnikom (osuđeni ratni zločinac) za potrebe deportacija u Zvorniku napravljen „sabirni centar”; tokom sastanaka VSO pominje se „sabirni centar” u Bijeljini, ali i u nama susjednom – Trebinju. U momentu kada je VSO naredio akciju protiv izbjeglica – kako proizilazi iz stenografskih bilješki – nije postojao nikakav pisani zahtjev Pala i/ili Knina, niti pisani sporazum između vlasti SRJ i vlasti RS ili Krajine o prisilnom izručenju vojno-sposobnih muškaraca, navodno, njihovih obveznika. Na 18. sjednici VSO od 7. februara 1994. prisutnima je predočena Informacija o toku mobilizacije.

PAVLE BULATOVIĆ: „Što se tiče prvog pitanja – oko mobilizacije, vjerovatno je neko od vas dobio pismo od Helsinki voča – ja sam ga dobio danas, na stranicu i po, gdje navode te činjenice oko toga da su oficiri Vojske Jugoslavije dijelili pozive itd. Tu je i saopštenje za javnost. Nijesam primijetio da je objavljeno; ovdje su dali taj tekst, koji je kraća verzija ovog pisma koje je meni upućeno”.

SLOBODAN MILOŠEVIĆ: „To smo raščistili na početku”.

MOMIR BULATOVIĆ: „Mislim da smo uradili jedan pošten posao, a sada se javljaju negativni kontraefekti. Nikakve koristi nema od toga da to dalje privodimo kraju, makar je tih 1.200 ljudi tamo pošlo dobrovoljno. Sada ostaje pitanje političke mudrosti kako ćemo to eskivirati, ali mislim da treba zaustaviti tu aktivnost, da ljude ne privodimo policiji”. Ovoj diskusiji je prisustvovao i tadašnji crnogorski premijer – Milo Đukanović. Dokaz: zaglavlje dokumenta Stenografske beleške sa 18. sednice Vrhovnog saveta odbrane održane 7. februara 1994. godine; faksimil smo objavili u prošlom, ponavljamo i u ovom broju. Prema istom dokumentu, Đukanović nije uzimao riječ – nema pomena da je bio protivan akciji! Iz dokumentacije jasno proizilazi da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica za teritoriju Crne Gore početkom 1994. planirane u tijesnoj koordinaciji Komande 2. armije Vojske Jugoslavije u Podgorici i MUP-a Vlade Mila Đukanovića. Na sjednicama VSO – u diskusijama o toj akciji – Momir Bulatović pominje da je operativno uključen Nikola Pejaković, tadašnji Đukanovićev ministar policije. Momir Bulatović je 10. januara 1994. na VSO rekao: „Naša je pozivarska služba; mi sve to skupa treba da radimo; da ih obavijestimo; sjutra da ih privedemo; to ne može da radi vojska, nego treba da radi civilna policija. To je sasvim u redu; napraviće se svi dogovori. Danas je bio radni sastanak ministra policije Crne Gore. On kaže da će staviti ljude na raspolaganje, a vi znate šta to znači. On će da pokupi 20 ili 30 ljudi i da ih drži u kasarni”. U crnogorskoj vlasti su morali znati da su prisilne mobilizacije i deportacije izbjeglica, ne samo protivne međunarodnim konvencijama o statusu izbjeglica, već i direktno kršenje Ustava i zakona SRJ. I to ne samo pomenutog čl. 142 st. 1 Krivičnog zakona SRJ (protivpravna preseljenja – uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore), već i čl. 155b st. 1 koji definiše odgovornost za otmicu „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom”. Izbjeglice Srbi iz BiH i Hrvatske su u Crnoj Gori početkom 1994. imali uredan status izbjeglica – „lica pod međunarodno-pravnom zaštitom” – u smislu Konvencije o statusu izbjeglica čl. 1A tač. 2 i Protokola o statusu izbjeglica čl. 1 tač. 2 koji propisuje zabranu proćerivanja, odnosno, da ni jedna država neće izbjeglicu proćerati ili vratiti silom na matičnu teritoriju, ma na koji način. Za lov na izbjeglice se sporadično doznalo i onda kada su se odigrale; Pavle Bulatović, viđeli smo, pominje protest Helsinki voča. Robert Blok, dopisnik Indipendenta iz Beograda je 2. februara 1994. objavio tekst sa ocjenom da „Beograd pomaže mobilizaciju srpskih izbjeglica kako bi popunio redove vojske bosanskih Srba”. Blok registruje i protest vlastima u Beogradu UNHCR-a zbog ove akcije. Alternativna informativna mreža – Podgorica je 10. marta 1994. objavila članak ovog izvještača, naslovljen Jeftine glave o tome da se izbjeglice za mobilizaciju love preko Crvenog krsta a na poleđini poziva koji im se uručuje piše: „U slučaju neodazivanja, privođenje će vršiti organi milicije, uz pokretanje odgovornosti”. Crnogorske zvaničnike, međutim, početkom 1994. je brinula mogućnost da primjenjujući svoje kriminalne mjere – lociranjem izbjeglica preko spiskova Crvenog krsta – akcija bude „provaljena” kao dokaz neposredne vojne umiješanosti SRJ u bosanski rat, što su godinama lažljivo poricali, objašnjavajući da smo izloženi ničim izazvanim „nepravednim sankcijama”. Momir Bulatović je kazao: „Mi moramo da uzimamo iz spiskova Crvenog krsta; jer, objektivno, nemaju evidenciju ni u RSK, niti u RS”! Isto se dešavalo i tokom deportacija maja 1992. Na suđenju za deportacije predočeni su dokazi da je crnogorska vlast teško zloupotrebljavala Crveni krst za „državnu, a ne pojedinačnu grešku”. U Telegramu MUP-a Republike Crne Gore – Službe javne bezbjednosti br. 14-101 od 23. maja 1992, upućenom svim opštinskim centrima i odjeljenjima MUP-a, napisano je sljedeće: „Preko Crvenog krsta iskontrolisati spiskove lica izbjeglih sa ovog područja i sa licima koja su obuhvaćena ovom depešom postupiti u skladu sa ovim aktom”. Crnogorska policija je početkom 1994. postupala po istom poslu i na isti način kao i maja 1992, kada je barem dostavljen dokument-zahtjev iz Republike Srpske – Telegram Srpske Republike BiH, MUP Sarajevo, br. 01-67/92 od 17. maja 1992, potpisao Mićo Stanišić, ministar policije RS, sada optužen za ratne zločine. U Telegramu Stanišić piše: „U zadnjem periodu znatno su intenzivirana ratna dejstva i proglašena opšta ratna opasnost i zavedena opšta mobilizacija muškaraca srpske nacionalnosti starosti od 18 do 60 godina. Izbjegavajući obaveze prema svojoj Srpskoj Republici BiH, jedan broj građana srpske nacionalnosti je prešao na teritoriju SRJ. U cilju vraćanja istih i stavljanja u funkciju državnih potreba naše Republike, molimo Vas da sve one koji nemaju stalni boravak na Vašem području privedete i obavijestite ovaj organ zbog preuzimanja”! Optuženi policajac u slučaju deportacija, Radoje Radunović (1992. načelnik Sektora SDB u Herceg Novom) u svom iskazu je objasnio: „Sva lica koja su u to doba došla sa područja izvan Crne Gore sa namjerom da ostanu, bilasu dužna da se prijave Crvenom krstu po mjestu gdje su došla. Te podatke su ovlašćeni radnici službe Državne i Javne bezbjednosti dobijali i bilo je pravilo da oni pođu u Crveni krst i od radnika Crvenog krsta dobiju podatke ko se prijavio” (oba telegrama i citat Radunovića navedeni prema presudi u predmetu Ks.br 03/09). Dakle… objavili smo u tri nastavka dokumentaciju da se odigrala repriza inkriminisanih deportacija iz maja 1992. Pokazali smo da za događaje s početka 1994. postoje nesporni dokazi o tome ko je iz Crne Gore planirao ovo teško krivično djelo: na primjer, Momir Bulatović i Milo Đukanović. Što čeka tužilaštvo?

(Kraj)
Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VESNA MEDENICA VRHOVNA PRESUDITELJKA IZVAN SUDNICE: SMS pravosuđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

U medijima objavljeni sadržaji preuzeti iz telefona Vesne Medenice potvrdili su  ono što je  odavno javna tajna – državno pravosuđe bilo je  pod vladarskom kućom Đukanović, podređeno ličnim interesima uskog kruga ljudi na vrhu

 

Javnost je ovih dana iznenadio dodatak na već ustaljenu praksu objavljivanja SKY ECC kriptovanih prepiski između kriminalnih grupa i visokih operativaca policije koji su zajednički švercovali drogu i borili se protiv neprijatelja “države”, “Šefa” režima, i “poslovne” konkurencije. Prilikom hapšenja bivše predsjednice Vrhovnog suda Crne Gore Vesne Medenice na podgoričkom aerodromu u aprilu 2022. godine, oduzet joj je i mobilni telefon. Nakon godinu i po mediji su počeli objavljivati sadržaje sa Whatsapp aplikacije koji su pronađeni na telefonu.

Treba imati u vidu da ti sadržaji nisu bili predmet optužnice koju je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) podignulo sredinom oktobra prošle godine protiv bivše šefice pravosuđa, njenog sina Miloša kao organizatora kriminalne grupe i ostalih članova. Gro optužnice se bazira na SKY prepiskama koje su crnogorskim istražiteljima dostavili Europol francuski Apelacioni sud putem međunarodne pravne pomoći.

Sadržaji koji su objavljeni, pod uslovom da su vjerodostojni i tačni, svakako su zavrjeđivali pažnju javnosti u interesu javnosti. Potvrdili su ono što je odavno javna tajna –  državno pravosuđe pod vladarskom kućom Đukanović bilo je podređeno ličnim interesima uskog kruga ljudi na vrhu.

U ispovijesti portalu Press Ana Pešukić (koja je radila u kući Aca Đukanovića, brata bivšeg predsjednika države) je u detalje opisala kako je predsjednica Vrhovnog suda Medenica dolazila na kafenisanje i raporte kod Prvog brata koji ju je dočekivao u pidžami u preuređenom podrumu njegove zgrade. Osim Medenice raportirali su i mnogi drugi uključujući i tadašnjeg direktora crnogorske policije Veselina Veljovića koji je  u pritvoru zbog zloupotrebe službenog položaja.

Procurjele Whatsapp prepiske, na kojima su se do sada pojavile Jelena Perović, direktorica Agencije za sprječavanje korupcije (ASK) i ranija šefica cetinjskog osnovnog suda, i sudija Suzana Mugoša, najpoznatija po javno prenošenoj telenoveli Afera Državni udar i presudi liderima tada opozicionog Demokratskog fronta (DF), su pokazale hijerarhiju tadašnjeg sistema. Kako se Medenica ponašala prema vladaru zemlje i njegovom bratu (i sestri) tako su se i njoj podređeni u pravosuđu ponašali prema njoj – podnosili raporte i tražili mišljenja uz teferič na koji bi ih ona pozivala. Potčinjeni su predlagali i nove poslušnike i podobne za radna mjesta.

Jelena Perović je u poruci od 15. juna 2020,  pomenula svoju savjetnicu J.J. koja je između ostalog i  “Crnogorka…Sva je na svom mjestu”. Medenici je godilo da ima osobu kojoj je jedan od pluseva u karijeri trebalo biti i nacionalna pripadnost – što se kosi sa svakim mogućim zakonom. Isti Medeničin  kurs vidio se i u njenoj poruci nakon presude Apelacionog suda kojom je ukinuta prvostepena osuđujuća presuda u Državnom udaru. Da li sudijama apelacionog vijeća ili optuženima ili svima, opsovana je “majka četnička” od šefice pravosuđa koja je početkom 90-tih podržavala ratnike koji su vodili  borbu za stvaranje  Velika Srbije. U istom poslu je zdušno učestvovao i Šef,  tadašnji premijer Milo Đukanović.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

JEMSTVO U CRNOJ GORI: Odbijeni milioni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iznos ponuđenog jemstva samo u posljednje četiri odbijene ponude prelazi 10 miliona, što u novcu što u nekretninama

 

Samo tokom ove godine Viši sud u Podgorici odbio je kao neosnovane najmanje četiri ponude advokata odbrane da njihovi klijenti budu pušteni da se u daljem postupku brane sa slobode. Iznos ponuđenog jemstva u cjelokupnim slučajevima prelazio je 10 miliona, što u novcu što u nekretninama.

Tako je nedavno Viši sud u Podgorici, odbio je kao neosnovano jemstvo od 1,3 miliona eura za ukidanje pritvora predsjedniku Opštine Budva Milu Božoviću, koji je prema navodima optužnog akta, učestvovao u švercu tri pošiljke kokaina ukupne težine oko tonu i po.

Odbrana je, za slobodu okrivljenog Božovića nudila 1.185.110 eura u nekretninama koje su za njega ponudile porodice dvije sestre njegovog pokojnog oca kao i 120.000 eura u gotovini koji je položila firma ,,Zlatar“ iz Nikšića u vlasništvu njegovih prijatelja.

Svoju odluku  iz Višeg suda obrazlažu odluku time da se jemstvo kao mjera za obezbjeđenje prisustva okrivljenog i za nesmetano vođenje krivičnog postupka može odrediti samo ako je pritvor određen po pritvorskim osnovima iz člana 175 stava 1 tačka 1 i 5 ZKP.

Uz to pojašnjenje stiglo je još jedno – pritvor okrivljenom Božoviću je određen, a zatim i produžavan rješenjima Višeg suda u Podgorici zbog postojanja okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva i nesmetanog vođenja postupka, s obzirom na to da je u pitanju krivično djelo za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna i koje je posebno teško zbog načina izvršenja ili posljedica.

Nešto manji iznos jemstva ponudila je porodica bivšeg direktora Veselina Veljovića. Riječ je o iznosu od 928.000 eura u nekretninama i gotovini kako bi se Veljović branio sa slobode optužbi Specijalnog tužilaštva da je zloupotrijebio službeni položaj.

Na tu odluku se još čeka, ali valja podsjetiti da je Viši sud krajem oktobra odbio prethodni prijedlog, kada je za njegovu slobodu ponuđeno jemstvo u nekretninama u vrijednosti od 585.000 eura.

Veljović je uhapšen 24. jula na Žabljaku zbog sumnje da je osumnjičenom vođi kriminalne grupe Aleksandru Mrkiću, koji se tereti za krijumčarenje cigareta, odavao službene informacije o tome kada su planirani pretresi.

I nekoliko bliskih prijatelja uhapšenog Dejana Kneževića založili su svoju imovinu u vrijednosti od oko 770.000 eura, kao garanciju da taj bivši pomoćnik direktora Uprave policije neće pobjeći ako mu sud ukine pritvor. U tom slučaju na odluku Višeg suda i dalje se čeka, ali se čeka i stav Višeg suda nakon što je Apelacioni ukinuo rješenje kojem je Kneževiću produžen pritvor.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od prvog decembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BIVŠI DIREKTOR UP U PRITVORU, KORUPCIJA U JAVNOJ UPRAVI, SUMNJE U TRGOVINU PRESUDAMA: Šinjel DPS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz ormara ponovo ispadaju  kosturi kriminala i korupcije bivših DPS vlasti.. Javnost, istovremeno, dobija dodatne razloge za sumnju da su nove vlasti zadržale obrasce ponašanja  prethodnika

 

Ponovo ispadaju orasi iz šinjela  bivših vlasti.

Bivšem direktoru Uprave policije Slavku Stojanoviću određen je pritvor od 30 dana, nakon što su ga u subotu, po nalogu Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), uhapsili službenici Specijalnog policijskog odjeljenja (SPO). Stojanović se sumnjiči za zloupotrebu službenog položaja u vezi sa švercom cigareta u proljeće 2018. Pritvor mu je određen zbog opasnosti da bi, sa slobode, mogao uticati na svjedoke.

Stojanović bi se u Spužu mogao sresti sa još jednim bivšim direktorom UP, Veselinom Veljovićem. I on je u pritvoru zbog sumnji da je pomagao švercerima cigareta. Kao da im je to bilo u opisu posla. Čudni su duvanski putevi.

Prema dostupnim informacijama, SDT Stojanovića sumnjiči da je, u poslednjim danima svog mandata na mjestu direktora UP, podređenima naredio da puste zaustavljeni kamion natovaren švercovanim cigaretama. Javnosti nije predočeno kako je sve to i preko koga išlo.  Monitor saznaje od ljudi koji su u ovu priču uključeni praktično od prvog trenutka (otkrivanje neprijavljenog tovara u kamionu Company Baćović) da je sa njima komunicirao jedan od tadašnjih pomoćnika direktora UP, koji im je kazao   da su otkrićem nelegalnog tereta upropastili veliku međunarodnu akciju na sazbijanju šverca. I naredio da se povuku.

Navodno su neki od prisutnih policajaca o svemu tome ostavili i pisane službene zabilješke pa se, možda, može postaviti pitanje zašto se na procesuiranje tog slučaja čekalo pet godina. Odnosno, da li su dosadašnjom istragom obuhvaćeni svi akteri ove zanimljive priče.

Uglavnom, slučaj propušteni šleper je, tih dana, ostao ispod radara šire javnosti koja je bila zaokupljena krvavim ratom kotorskih narkoklanova, u kome su stradale i osobe koje su, prethodno, policiju obavijestile da im je ugrožen život.  (Muša Osmanagić, Goran Đuričković, Dalibor Đurić).

Serija obračuna u Podgorici gdje su, za samo desetak dana, ubijene četiri osobe, među kojima makar jedna od žrtava nije imala dodira sa kriminalnim poslovima bila je, uostalom, i razlog da Slavko Stojanović podnese ostavku na mjesto direktora UP. I ako je do tada  na rat kotorskih klanova gledao kao na tuđu brigu.

„Cijenim da bezbjednost Crne Gore nije dovedena u pitanje, te da su građani i njihova imovina bezbjedni“, tvrdio je Stojanović. U pomoć mu je, kada zatreba, priskakao i tadašnji potpredsjednik, odnosno, predsjednik Vlade Duško Marković. „Policija ne može da bude štit između kriminalnih grupa i pojedinaca. Da ih štiti jedne od drugih. Policija mora da razotrkiva njihovu kriminalnu djelatnost zato obezbjeđuje dokaze i privodi ih pravdi”.

Stojanovićeva policija nije radila ni jedno ni drugo. Nego treće – bespogovorno čuvala DPS vlast: „Vrlo smo ozbiljno shvatili prijetnje Fronta (DF – prim. Monitora) i njegovih pristalica da neće priznati izborni rezultat osim onaj koji njima ide u korist”, obavijestio je javnost Stojanović neposredno uoči parlamentarnih izbora 2016. Pa je najavio: „Prema svakom pokušaju izazivanja nemira tokom izbornog dana i u noći proglašenja rezultata, odnosićemo se kao prema pokušaju rušenja države…”.

Nije to bila prazna prijetnja. Još su tada bila svježa sjećanja na brutalnost i svirepost koju su maskirani pripadnici Stojanovićeve UP pokazali u oktobru 2015, tokom razbijanja opozicionog protesta pred zgradom parlamenta. I kasnijeg, višesatnog, progona i prebijanja po gradskim ulicama svih koji su pali šaka maskiranim policajcima. Do danas neidentifikovani pripadnici policije (sumnja se da je među njima bilo i volontera iz kriminalnog miljea) pretukli su: Mija Martinovića, Marka Rakočevića, Andriju Račića, Branimira Vukčevića, Darka Šćepanovića, Momčila Baranina… I još ko zna koliko građana/građanki koje je bio strah ili sramota da to prijave. Ili su mislili da je besmisleno žaliti se onima koji su sve to i organizovali. Stojanović je sve  prećutao.

Zato je na dan izbora 2016. pružio tadašnjem glavnom SDT-u Milivoju Katniću neophodnu logističku podršku za vizuelizaciju priče o državnom udaru. Pamtimo: policija je na Stari aerodrom donijela i rasporedila automatsko oružje iz svojih magacina, pa ga snimila i javnosti prikazala kao dio arsenala navodnih zavjerenika. Napravljen je i fotoelaborat „zaplijenjenog“ oružja, bez i jedne naznake da je isto uzeto na revers iz policijske oružarnice.

Kako je Slavko Stojanović znao da odvoji bitno od nebitnog svjedoči i slučaj inspektora Predraga Šukovića. Njega su Stojanovićevi policajci, bez saradnje sa tužilaštvom, uhapsili nakon što je  Markovića i Veljovića optužio za učešće u duvanskom švercu. Kada je isti policajac ranjen, na ulici, tadašnji direktor UP nije našao za shodno ni da ga obiđe.

Onda je  prste umiješao gospodin slučaj: Stojanovića su uhapsili (priveli) pripadnici Specijalnog policijskog odjeljenja kojim rukovodi – Predrag Šuković. Čekamo nastavak.

Pogodilo se, pa je i tzv. državni udar nanovo aktuelizovan ovih dana. Na način koji bi, valjda svuda osim u Crnoj Gori, bio povod za (ne)formalno vanredno stanje u svim institucijama sistema.

Vijesti su objavile sky prepisku iz januara 2021. u kojoj tadašnji policajci Petar Lazović i Ljubo Milović (prvi je u pritvoru a drugi u bjekstvu, nakon optužbi za kriminalne aktivnosti) iskazuju spremnost da potkupe sudije Apelacionog suda kako bi potvrdili prvostepenu, osuđujuću, presudu u slučaju državni udar. „Nema limita za pare“, navodno piše Lazović Miloviću.

Iz konteksta se razumije da je njihova meta sutkinja Seka Piletić, jedna od članica tročlanog vijeća Apelacionog suda. I da su obojica razočarani nakon što kupovina presude nije uspjela. Nego je slučaj vraćen na ponovno suđenje. „Rekao muž da nijesu imuni na pare, ali da ne može to da uradi”, navodno piše Milović Lazoviću.

Taman je neko mogao pomisliti i kako stvari nijesu toliko loše koliko su mogle biti, kad je izronila privatna prepiska sutkinja Suzane Mugoše, Milenke Žižić i nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, koja je nakon odlaska u penziju uhapšena i optužena za kriminalno udruživanje i zloupotrebu položaja. Tako smo u prilici da čitamo kako Medenica kolegama iz Apelacionog suda psuje majku četničku nakon ukidanja presude u slučaju državni udar, pa ona i sutkinja Žižić žale zbog promjene vlasti 2020. godine, pomalo ogovaraju kolege i razmjenjuju informacije i mišljenja o predmetima koji čekaju presudu u njihovim sudovima.

Dovoljno da ponovo proključaju strasti. Jedni su ponuđenu prepisku tri sutkinje iščitali kao novi dokaz urota i zloupotreba u pravosuđu. Pošto je njihova prepiska stavljena u kontekst činjenice da su, od proljeća prošle godine, zbog nezakonitih radnji i zloupotreba, uz Medenicu, privođeni pa osumnjičeni/optuženi i bivši predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nekadašnji specijalni tužilac Saša Čađenović (Jovanić je ove nedjelje pušten da se brani sa slobode, Čađenović je još u pritvoru). I zatražili čistku. Odnosno, veting.

Drugi su problematizovali to što je na svjetlost dana izašla privatna prepiska Vesne Medenice koja, koliko se iz priloženog da zaključiti, nema nikakve veze sa onim zbog čega je ona procesuirana. Nešto slično postupku Milivoja Katnića kada se, na osnovu optužbi koje su kasnije pale na sudu, dokopao telefona advokata Gorana Rodića. I objelodanio njegovu prepisku sa klijentom sa kojim je pripremao odbranu. Osveta novih vlasti, čitamo u medijima bliskim DPS-u. Uz tekstove kojima se pokušava kompromitovati sutkinja Piletić.

Mnogo je simptoma koji ukazuju da je crnogorsko pravosuđe ozbiljno oboljelo. Samo mu ne treba pridodavati. Objavljena sky prepiska ukazuje da sutkinja Piletić nije kupljena. Suzana Mugoša je potpisala rješenje kojim je Vesni Medenici određeno prvih 30 dana pritvora.   To što su dio sistema koji, očigledno, ne funkcioniše ne smije biti samo njihov problem.

Ovim nijesu iscrpljeni ovonedjeljni događaji u kojima su se sadašnji i bivši funkcioneri izvršnih i sudskih vlasti selili na stranice crne hronike. I u pritvorsku jedinicu zatvora u Spužu.

Jednomjesečni pritvor određen je glavnoj inspektorki za poljoprivredu, vino i ribarstvo u Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Dragani Kandić Perović. Ona se osumnjiči za zloupotrebu službenog položaja i primanje mita. U istoj akciji, po nalogu Osnovnog tužilaštva u Podgorici, privedeni su još jedan poljoprivredni inspektor i suvlasnici privatne kompanije koji su, navodno, dali mito. Pet hiljada koje su pronađene pretresom stana uhapšene glavne inspektorke.

Kandić Perović je pažnju ovdašnje javnosti zavrijedila ljetos, kada su se na društvenim mrežama, a potom i u medijima, pojavili snimci njenog razgovora sa nadzornikom (čuvarem) sa Skadarskog jezera. Inspektorka od njega traži da pusti uhvaćene ribokradice i vrati im oduzeti čamac i opremu. Obećala je, kaže.

Umjesto kazne (suspenzije), uhapšena inspektorka je nastavila da radi da bi, sa imenovanjem nove vlade, bila i unaprijeđena (resorni ministar Vladimir Joković je zadržao funkciju iz prethodne vlade). Tako joj je  data prilika da proširi „posao“ i saradničku mrežu. Javnost je, istovremeno, dobila dodatne razloge za sumnju da su nove vlasti zadržale obrasce DPS ponašanja. I to baš one najgore, koji se tiču visokog stepena tolerancije prema „mangupima u našim redovima“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo