Povežite se sa nama

MONITORING

Život prejake riječi

Objavljeno prije

na

Intelektualni dio Beograda upriličio je obilježavanje 100 godina od rođenja prvog istinskog jugoslovenskog komunističkog disidenta Milovana Đilasa raspravom održanom u dupke punom, parama američke vlade nedavno renoviranom, Domu omladine. O složenoj ličnosti Milovana Đilasa, koga srpski desničari i nacionalisti doživljavaju kao čovjeka koji je ,,izmislio” crnogorsku naciju i ispisao ,,avnojevske” granice otimajući Srbiji teritorije, a intelektualna svjetska javnost vidjela kao demokratsku inspiraciju, potpuno novo čitanje ciljeva i dometa komunističkog pokreta, govorilo je ,,šareno” društvo.

Bila su tu dvojica članova Srpske akademije nauka i umjetnosti, pisci, zaronjeni u prošlost Dobrica Ćosić i Matija Bećković, ličnosti kojima su druženje sa Đilasom 1970-tih i 1980-tih bila dobar argument da su i oni disidenti Brozovom režimu.Na bini su bili i zagrebački univerzitetski profesor Žarko Puhovski, Dejan Đokić sa Univerziteta Goldsmit u Velikoj Britaniji, Trivo Inđić, mladi asistent filozofskog fakulteta u vrijeme studentske pobune na Beogradskom univerzitetu 1968, inače savjetnik aktuelnog predsjednika Srbije Borisa Tadića, i Slavoljub Đukić, dugogodišnji novinar dnevnika Politika i publicista.

Puhovski je kazao da on Đilasa vidi kao čovjeka koji je ,,živio od prejake riječi, a nije mogao da je izdrži ni on sam, ni njegova okolina”. ,,On je u sebi sažeo u istom liku i počinitelja i žrtvu”, kazao je Puhovski.

Puhovski je podsjetio da je u knjizi Nova klasa Đilas prvi izrekao jeretičku misao da komunizam nije stvorio besklasno društvo već je stvorena nova klasa koja kontroliše sve. ,,Đilasu se kao heretiku desila najgora sudbina: on je nadživio svoju crkvu… To je, dakle, tipično đilasovski: pobjeda u porazu i poraz u pobjedi”, zaključio je Puhovski.

Kao naučnih koji prati istoriju Balkana iz britanskog ugla, Dejan Đokić je ponudio zanimljivo viđenje Đilasa iz ugla ostrvskih ljevičara i istoričara. Đokić je istakao da je jugoslovenska vlast poslije raskida sa Staljinom 1948. težila približavanju britanskim laburistima koji su bili jedina ljevičarska stranka koja nije bila pod kontrolom Moskve.

,,Sukob između Đilasa i Tita je britanskoj ljevici mnogo teže pao od sukoba između Tita i Staljina”, naveo je Đokić.

Šta zapadni istoričari misle o Đilasu pokazao je i članak, povdom sto godina njegovog rođenja, Normana Abđorensena za internet stranicu Inside Story koju uređuje Institut za socijalna istraživanja pri Svinburn Universitu za tehnologiju u Melburnu u Australiji.

,,Nijedan jedini komentator nije dao toliko materijala konzervativnim i liberalnim kritičarima komunizma kao jugoslovenski disident i pisac Milovan Đilas, nekada potpredsjednik Jugoslavije i autor čuvene Nove klase: Analiza komunističkog sistema (1957). Ipak, najveći paradoks leži u tome što se ovaj najoštriji i najglasniji kritičar sistema koji je izgradio Staljin nikada nije odrekao svoje ideologije, umrijevši kao nepopravljivi marksistički idealista 1995. Nije bog bio toliko neuspješan, već su bile ljudske institucije izmišljene u njegovo ime”, ocijenio je Abđorisin koji predaje politiku javnog mnjenja na Krofordovoj školi za ekonomiju i upravljanja pri Nacionalnom univerzitetu Australije (ANU).

Australijski naučnik ukazuje da poslije više od pola vijeka od objavljivanja Đilasova Nova klasa još odjekuje i citira se.

Abđorensen precizira da je Đilas, osim prezrivih prikaza sovjetskog i jugoslovenskog komunizma ,,isto tako neumoljivo odbacivao bilo kakvo poistovjećivanje sa buržoaskim kapitalizmom”.

Izuzetno su rijetki primjeri da jedan čovjek iz relativno male zemlje kakva je bila Jugoslavija toliko snažno utiče na političare i intelektualce zemalja sa mnogo dužom i uticajnijom tradicijom političke misli.

Desimir Tošić, jedan od vođa omladine Demokratske stranke pre Drugog svjetskog rata, na retoričko pitanje treba li da se mirimo s Đilasom, u jednom tekstu odgovara. ,,Ne, ne treba da se mirimo s Milovanom Đilasom jer je on sam u svojoj sveobuhvatnosti pomirenje s prošlošću. On je u sebi i u svojim stradanjima sažeo revolucionare i konvertite, mučitelje i mučene, prošlost i sadašnjost.”

Književnik, ilegalac, robijaš

Milovan Đilas, političar i književnik, je bitno uticao na političku misao i oblikovale društvene tokove XX vijeka. Bio je predratni mladi književnik, komunistički ilegalac, robijaš, član Politbiroa KPJ, jedan od najbližih Titovih saradnika, oštar kao sablja i tokom rata i neposredno poslije rata, general, ministar, šef Agitpropa i predsjednik savezne skupštine. Đilasova knjiga Nova klasa smatra se jednom od najrelevantnijih politikoloških studija XX vijeka. Djelo koje je objavljeno 1957, Oksfordski forum je uvrstio među 100 knjiga koje su najviše uticale na kulturu Zapada poslije Drugog svjetskog rata. Rođen je 12. juna 1911, u selu Podbišće u blizini Mojkovca, u Crnoj Gori. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beranama, a u Beogradu upisao Filozofski fakultet 1929. Član zabranjene Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je 1931. a dvije godine kasnije osuđen je na kaznu od tri godine zatvora, koju je izdržavao u Sremskoj Mitrovici. Poslije dolaska Josipa Broza Tita na čelo KPJ 1937. postao je član najužeg partijskog rukovodstva, Centralnog komiteta KPJ i Politbiroa CK KPJ. Neposredno je organizovao odlazak dobrovoljaca u Španski građanski rat (1936–1939) a poslije okupacije Jugoslavije početkom jula 1941. otišao je u Crnu Goru radi organizovanja i pokretanja ustanka protiv okupatora. Tokom Narodnooslobodilačkog rata, Đilas je bio član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Odlikovan je Ordenom Narodnog heroja. Dao je veliki doprinos u borbi jugoslovenskih komunista protiv Informbiroa, započetoj 1948. U stvari je Đilas bio najzapaženiji ideolog u jugoslovenskom sukobu sa Kominformom. Šesti kongres KP – SKJ održan u Zagrebu od 2. do 7. novembra 1952. bio je rekapitulacija tog antistaljinističkog kursa. ,,Ništa nije toliko sveto da ne može biti promijenjeno!”, piše u tada usvojenom programu SKJ. Prihvaćene su Đilasove ideje o neophodnosti diskusije i borbe mišljenja, o tome da svi članovi partije treba da imaju pravo da slobodno raspravljaju o stavovima drugih članova partije, čak i ako imaju najviše funkcije. U diskusiji Đilas se između ostalog založio da se ne smije zabranjivati ljudima različitih shvatanja, čak ni “reakcionarnih i antimaterijalističkih”, da objavljuju radove, i da se treba boriti prije svega ,,političkim i idejnim argumentima”, a ne policijskim i sudskim progonima. Početkom 1953. Đilas je postao potpredsjednik jugoslovenske vlade a krajem te godine predsjednik Savezne narodne skupštine. Tada je, kao vodeći partijski ideolog i teoretičar, objavljivao u listu Borba i u časopisu Nova misao znamenite, antidogmatske tekstove, u kojima se zalagao za unutarpatrijsku diskusiju i otvorenu borbu mišljenja, kao i za punu demokratsku transformaciju SKJ i jugoslovenskog društva. Đilas je januara 1953. bio pokretač antidogmatskog mjesečnika Nova misao, u čijem su redakcijskom kolegijumu bili Dobrica Ćosić, Miroslav Krleža, Skender Kulenović, Oskar Davičo, Mihailo Lalić… U posljednjem broju Nove misli, koji nosi broj I za 1954, objavljena je Đilasova Anatomija jednog morala. Poslije objavljivanja tog eseja i zabrane Nove misli, u januaru 1954. godine, počela je Đilasova golgota. Treći (vanredni) plenum CK SKJ bio je posvećen slučaju Milovana Đilasa. Pod optužbom da je „revizionista” smijenjen je sa svih funkcija, a na tajnom suđenju 1955. osuđen je na kaznu zatvora od osamnaest mjeseci, uslovno na tri godine. Zbog intervjua Njujork tajmsu, u decembru 1956. osuđen je na tri godine strogog zatvora. Sljedeće godine pojavila se u Sjedinjenim Američkim Državama njegova knjiga Nova klasa, koja će ga učiniti perjanikom komunističkog disidentstva. Zbog objavljivanja knjige osuđen je 1957. na novih sedam godina zatvora, u zbiru s ranijom kaznom na devet godina. Uslovno je pušten iz zatvora 1961. ali je zbog knjige Razgovori sa Staljinom naredne godine osuđen na novih pet godina zatvora. Oslobođen je posljednjeg dana 1966, a poslije dvije godine je dobio pasoš. Putovao je u Veliku Britaniju i u SAD. Pasoš mu je ponovo oduzet 1970. i vraćen tek 1987. godine. Od 1954. do 1988. Đilas nije mogao da objavi u Jugoslaviji nijedan svoj politički ili literarni tekst. Njegove knjige počeli su da štampaju tek u vrijeme raspada Jugoslavije. Umro je u Beogradu 20. aprila 1995. godine, a sahranjen je u porodičnoj grobnici u rodnom selu u Crnoj Gori.

Stradanje porodice

Porodična istorija Đilasovih je takođe veoma tragična. Oca Nikolu ubili su 1943. albanski nacionalisti za vrijeme njemačke okupacije pošto su ga Nedićeve vlasti protjerale iz Srbije na Kosovo. Milovanova sestra Dobra poginula je u borbi s četnicima u Srbiji 1942. Brata Milovanovog Aleksu ubili su četnici 1941. u Crnoj Gori. Drugog brata Milivoja ubili su Njemci na Banjici 1942.

IZ INTERVJUA MONITORU 1991.
Volim Crnu Goru iako je otrovna

MONITOR: A da li ste u knjizi „Druženja sa Titom” uspjeli da savladate osjećanje? Jer , za razliku od mnogih koji su družeći se sa Titom prošli bolje od Vas, Vi ste pisali o njemu bez zlobe.
ĐILAS: Nisam potisnuo osjećanja, ali mi se čini da sam uspeo da potisnem mržnju. To je proisteklo iz mog gledanja na stvari i iz obaveze koju sam kao pisac osjećao prema literaturi kao dokumentu, ne samo istorijskom, već dokumentu o ljudima, o sebi.

MONITOR: Da li Vas je sve to što Vam se desilo učinilo drugačijim?
ĐILAS: Da sam ostao na vlasti, sa ovim shvatanjima, bio bih jedan plitko-lukavi političar, koga bi korumpirala vlast, bio bih neko ko se udvara, prikrivao bih se i polako satro i kao ličnost i kao pisac, kao sve…

MONITOR: Da li bi se moglo reći da ste čak srećniji što se sve dogodilo kako se dogodilo?
ĐILAS: Ne osećam se ni srećnijim ni nesrećnijim. Verujem da sreća ne postoji, kao što ne postoji ni apsolutna nesreća. Čovekova sudbina jeste tragična, ali nije bezizlazna. I sudbina naroda je tragična. Kada govore o tragičnoj sudbini Hrvata ili Srba, ja uvek pomislim da ima i drugih tragičnih naroda. Doduše, mi se razlikujemo od Skandinavaca, koji su van istorije, a mi smo uvek u njenom žarištu, ali ni jedan narod nije srećan. Pogledajte samo Nemce – kako se može govoriti o sreći nemačkog naroda posle Hitlera.

MONITOR: Na kraju, moram Vas još nešto pitati. Posle vašeg ponovnog ulaska u javnost u Crnoj Gori ste održali jednu tribinu i dali ste samo jedan intervju. Ko je koga zanemario – Vi Crnu Goru, ili Crna Gora Vas?
ĐILAS: Volim Crnu Goru iako je otrovna. Jedan deo Crnogoraca pisao je takve laži o meni da me neki u Crnoj Gori mrze i smatraju me čudovištem. Ne smeta mi to mnogo. Ja odavno živim neki život u kome nema mesta za razmišljanje o lažima koje se o meni govore. Zato nikada i ne odgovaram.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ĐUKANOVIĆ PREDLOŽIO ŽUGIĆA ZA TREĆI MANDAT GUVERNERA: Da je vječan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanovićev cilj nastavka kontrole bankarskog sektora je jasan, nepoznanica je da li će se u parlamentu sastaviti većina spremna da mu pomogne da taj cilj i ostvari.  Po cijenu još jednog moćnika u trećem mandatu

 

,,Dr Radoje Žugić, ministar finansija, na sjednici od 25. februara 2015, informisao je Vladu, da u ovom trenutku nije moguće obezbjediti ponudu koja će sadržati povoljnije uslove kreditiranja poljoprivrede u odnosu na ponudu Abu Dabi fonda za razvoj”, navodi se u dokumentu, koji Monitor prvi put objavljuje, a koji je Vlada uputila Investiciono razvojnom fondu (IRF) u martu 2015. Tu se citira i Žugićev stav o usaglašenom mišljenju dva ministarstva i IRF-a u vezi sa dva najozbiljnija  pitanja koja se tiču ovog ugovora – troškova valutnog rizika i rizika odobrenja, odnosno procedure kreditnog rizika.

Strah je, pokazalo se, bio  opravdan, pa je nakon četiri godine, u aprilu 2019, Specijalno državno tužilaštvo (SDT) pokrenulo izviđaj koji se odnosi na radnje prilikom raspodjele i trošenja 23 miliona dolara kredita iz ovog fonda. Prethodni ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović je po dolasku na čelo tog resora dokumentovao da je novac u državu ušao mimo računa državnog trezora, i da u dokumentaciji nema garancije od 50 miliona koju  je država dala za taj kredit, u okviru Zakona o budžetu za 2015. godinu.

Javnost je tada saznala da je novac išao preko posebnog računa koji je nazvan ,,specijalnim” i koji je u Prvoj banci otvorio tadašnji ministar poljoiprivrede i aktuelni poslanik DPS-a Petar Ivanović. Skupština je na  zahtjev SDT-a Ivanoviću ukinula poslanički imunitet. U sklopu istrage saslušani su i bivši direktor fonda Zoran Vukčević, nekadašnji ministar poljoprivrede u prelaznoj Vladi 2016. godine i aktuleni državni sekretar u tom resoru Budimir Mugoša i procjenitelj Milan Adžić. Na saslušanju u SDT-u bili su i korisnici Abu Dabi kredita, među kojima i vlasnik kompanije Vektra Dragan Brković. Jedini koji nije saslušan je Žugić.

Specijalno tužilaštvo je tokom 2018. ispitivalo minuli rad guvernera CBCG povodom prijave o zloupotrebama novca za udruženja penzionera i naplaćivanja članarina u periodu od 2004. do 2010. kada je bio direktor Fonda PIO. Dok je bio na ovoj poziciji državni fond je učestvovao u transakcijama kojim je Prva banka, familije Đukanović, vraćala kredit Vladi Crne Gore. Ocjena da su transakcije između Prve banke u Vlade sumnjive bile su povod za sukob tadašnjeg guvernera CBCG Ljubiše Krgovića sa Milom Đukanovićem i njegovom DPS većinom. Ubrzo je spremljen novi Zakon o CBCG, Krgović je smijenjen, a zamijenio ga je Žugić.

On je prije toga ispekao zanat kao predsjednik Upravnog odbora Prve banke, i 2008. godine pomogao da se od Ministarstva finansija dobije zajam od 44 miliona evra za spas banke, nakon godina nezakonitih i neregularnih finansijskih aranžmana koji su obilježili njeno poslovanje od kada je Aco Đukanović postao njen najveći akcionar (vlasnik).

I tada je je reagovalo tužilaštvo pa je 2012. vođena  istraga protiv Žugića i ministra finansija Igora Lukšića zbog zloupotrebe ovlašćenja u vezi sa slučajem Prve banke. Kao i u ostalim slučajevima koji se tiču Đukanovića i njegove najbliže okoline, sve prijave su odbačene. Ili arhivirane, pod šifrom „istraga je u toku“.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NE NAZIRE SE KRAJ POLITIČKE KRIZE: Država na pauzi  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će se razriješiti duboka politička kriza u kojoj se nalazi zemlja, niko ne zna. Institucije su ili u blokadi, ili na pauzi. Jedino predano rade političke partije, u susret lokalnim izborima 23. oktobra

 

Nakon burne prethodne sedmice, u kojoj se, makar u medijima, masovno razrješavalo s funkcija i tumačio Ustav – zatišje. I parlament, pred kojim je u narednom periodu glasanje o nekoliko inicijativa, od one za razrešenje predsjednika države, preko „zaboravljene“ inicijative za razrešenje predsjednice Skupštine, do zahtjeva Đukanovića za skraćenje mandata Skupštini – pauzira.

Predsjednica Skupštine Danijela Đurović rekla je da će se sjednica, na čijem je dnevnom redu njeno razrješenje, nastaviti nakon što to zatraže poslanici koji su tražili pauzu, i podsjetila da je potpredsjednica  Skupštine Branka Bošnjak dala pauzu na zahtjev Poslaničkog kluba Demokratskog fronta. Pauza, kako su izračunali neki od poslanika, traje duže od 624 sata.

Istovremeno, predsjednica Đurović je za kraj sedmice, petak 30. septembar,  zakazala vanrednu sjednicu na kojoj bi trebalo da se glasa o Đukanovićevom predlogu za skraćenje mandata Skupštini. Ukoliko bi taj predlog prošao, raspisali bi se vanredni parlamentarni izbori. Malo je vjerovatno, procjenjuju mediji i analitičari, da će u petak, kada ovaj broj Monitora bude na trafikama, parlament imati većinu za raspravu i glasanje o skraćenju mandata Skupštini, na zahtjev predsjednika države. Prema nezvaničnim informacijama, avgustovski pobjednici u parlamentu neće podržati dnevni red sjednice koju je inicirao predsjednik države.

Đukanović je 23. septembra predložio skraćenje mandata sadašnjeg skupštinskog saziva, nakon što je odbio predlog avgustovskih pobjednika da bude formirana nova vlada na čelu sa Miodragom Lekićem. „Glasaćemo i protiv dnevnog reda i protiv skraćenja mandata ako bude usvojen”, saopštile su Demokrate i ocijenile da bi ukoliko bi neko iz „stare nove većine” odlučio da glasa suprotno, potvrdio da je  u „dilu sa DPS i  Đukanovićem”.

Tim povodom oglasio se i premijer tehničke vlade Dritan Abazović, tokom  višednevne posjete SAD, u koju je pošao neposredno pred posljednji rok da se Đukanoviću dostavi ponuda o novoj vladi, nakon čega su potpisi URA na dogovor avgustovskih pobjednika stavljeni sa zakašnjenjem.

Za Glas Amerike Abazović je kazao da „misli da bi trebalo da u Skupštini izglasamo inicijativu o razrešenju predsjednika Mila Đukanovića, jer se time šalje važna politička poruka, a pitanje je za pravnike da li to može da se operacionalizuje zbog situacije sa Ustavnim sudom”.  Abazović je dodao da bi, i u slučaju da ne dođe do deblokade Ustavnog suda, koji je neophodan u proceduri razrešenja predsjednika, to bila „važna politička poruka”.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAŠTO ODLAZE STRANI INVESTITORI: Neispunjena obećanja DPS vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane? Ili su problem neispunjena obećanja DPS ministara koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom

 

Nakon promjene vlasti u Crnoj Gori u avgustu 2020., pojedini strani investitori odustaju od ranije ugovorenih projekata i značajnih investicionih ulaganja na području Crnogorskog primorja.

Prvi je to učinio zakupac elitnog turističkog kompleksa Sveti Stefan-Miločer, kompanija Adriatic properties i njen vlasnik, grčki biznismen Petros Statis. On je krajem maja 2021. godine objelodanio kako će hotelski operater Aman Resorts zatvoriti hotele Sveti Stefan i Miločer i pokrenuti arbitražni postupak pred sudom u Londonu protiv države Crne Gore, sa odštetnim zahtjevom od 100 miliona eura. Odlučili su se na takav korak zbog odluke lokalne zajednice da ukloni barijere u vidu gvozdenih ograda i kapija na prilazu maloj, Kraljičinoj plaži. Zahtjevi mještana da se oslobode prilazi plažama doveli su Aman u situaciju da ne može svojim gostima da obezbijedi mir i privatnost.

Arbitražom prijeti i drugi investitor, Konzorcijum kompanija Nortstar d.o.o iz Podgorice i of-šor kompanije Eqest Capital Ltd, registrovane na britanskom ostrvu Jersey, koji je planirao gradnju turističkog kompleksa na hercegnovskoj rivijeri, pod nazivom Montrose.

Početkom septembra ove godine Ministarstvu finansija stigao je dopis kompanije Nortstar o raskidu ugovora o zakupu zemljišta, lokacije na kojoj je planirana izgradnja više hotela, naselja sa luksuznim vilama, apartmanima, pristaništima, marinama i mnogobrojnim pratećim objektima. Vrijednost investicije procjenjivana je na 250 miliona eura.

Realizacija oba navedena projekta umnogome je zavisila od dobrih relacija investitora sa istaknutim političarima iz redova DPS-a, sa ministrima ključnih resora koji su, pretpostavlja se, obećavali razne povlastice koje nisu bile u skladu sa važećim zakonskim propisima ili planskom dokumentacijom za te dvije lokacije. Što je tokom investicione euforije od 2006. godine bila uobičajena praksa.

Visok nivo korupcije obilježio je sektor građevinarstva i stranih investicija, u kome su državni funkcioneri ucjenjivali investitore. Sve njihove potrebe i želje  ispunjavali su donošenjem niza urbanističkih planova na štetu prirodnih resursa  priobalnog područja. Povlastice su se, nerijetko, odnosile i na finansijske ustupke u pogledu plaćanja raznih državnih taksi i poreza ili naknade za zakupljeni prostor kopna i mora, koji se mjerio stotinama hiljada ili milionima kvadrata.

Da li je strah od nove vlasti i najave poslovanja i ulaganja uz poštovanje zakona, bez prečica, razlog što ranije ugovorene investicije neće biti realizovane?

„Ugovor stoljeća“ iz  2007. kojim su pod višegodišnji zakup dati hoteli Miločer i Sveti Stefan, doživio je potpuni krah, koji se poklopio sa promjenom vlasti u Crnoj Gori. Biser turističke ponude Crne Gore pod ključem je već drugo ljeto zaredom, isključen iz turističkog prometa, vidno oronuo i zapušten. Za to vrijeme u Londonu teku dva arbitražna postupka oko Svetog Stefana. Prvi je podnio zakupac, kompanija Adriatic properties protiv tri državne firme, HG Budvanska rivijera, HTP Miločer i Sveti Stefan Hoteli, kao i  protiv Ministarstva ekonomije i turizma. Vlasnik Svetog Stefana i Hotela Miločer, kompanija Sveti Stefan Hoteli, vodi istovremeno arbitražni postupak protiv zakupca.

Na primjeru Svetog Stefana vidljivo je kakvu je privilegije zakupac uživao tokom prethodnih 13 godina najma. Ugovor o zakupu drastično je izmijenjen na štetu države. Prethodno ugovoren iznos godišnje naknade od 1,9 miliona eura smanjen je za 30 odsto dok je rok zakupa produžen sa 30 na 45 godina.

Kruna ustupaka koje su Vlada i Skupština Crne Gore ovom zakupcu napravile, bila je dozvola za gradnju stanova za tržište na najatraktivnijem dijelu Crnogorskog primorja, u samom Miločerskom parku, na nekadašnjem imanju  dinastije Karađorđević.

Miločer je trenutno građevinsko ruglo bivše vlasti i zakupca. Neshvatljiva devastacija vrijednog prostora Miločerskog parka sa betonskim višespratnicama u njemu, ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Gradilište je napušteno a prema izjavama Petrosa Statisa, zakupac neće nastaviti tu investiciju.

Grad hotel Sveti Stefan je zatvoren „jer ljudi mogu da plivaju zajedno sa gostima hotela, a to nikada nije bio dio plana. U polu-privatni rizort ne bi nijedan investitor uložio, pa ni Aman“, naveo je između ostalog  Statis.

Projekat Montrose je druga priča  ali sa istim akterima iz tadašnje Vlade. Vlada je 2009. godine sa navedene dvije kompanije, Nortstar i Eqest Capital, zaključila ugovor o zakupu 510.927 m2  zemljišta u zoni morskog dobra u naselju Rose, na hercegnovskom dijelu poluostrva Luštica, na 90 godina. Iza navedenih kompanija, prema izjavama odbjeglog biznismena Duška Kneževića, stoji njegov kum, Branislav Gvozdenović, višegodišnji ministar i visoki funkcioner DPS-a. Vlada je Konzorcijumu dala ekskluzivna prava u pogledu korišćenja zemljišta i dijela morske obale.

Posebno je zanimljiv ugovor koji je Konzorcijum zaključio sa JP Morsko dobro, 2019. godine. Prema tom ugovoru investitoru je dat dio obale na lokalitetu Rt Dobrič u dužini od 1.500 metara, sa akva prostorom površine 62.445 m2, na rok od 90 godina. Zakupac je oslobođen plaćanja zakupnine morskog dobra tokom izgradnje turističkog kompleksa. Konzorcijumu je bilo dozvoljeno „modeliranje“ obale, povećanje površine nasipanjem mora radi izgradnje plaža, privezišta i pristaništa… Ugovorom je dato i ekskluzivno pravo svojine nad izgrađenim objektima kao i pravo da djelove zakupljenog morskog dobra proglase privatnim posjedom. Sva prava JP Morsko dobro, na ovom dijelu obale, prelaze na Nortstar i partnere. Skrivene i zvanične.

Predlog ugovora po kojem je investitor oslobođen plaćanja naknade za morsko dobro stigao je u direkciju JPMD iz Ministartva održivog razvoja i turizma i Ministarstva finansija.

Protokol o pravosnažnosti ugovora potpisan je 2013. od kada traju obaveze investitora da u prvoj fazi gradnje, u prvih pet godina, investira oko 140 miliona eura. Taj iznos je kasnije smanjen na 80 miliona, sa novim rokovima. Potpisivani su aneksi ugovora, prema jednom od njih Opština Herecg Novi preuzela je obavezu izgradnje infrastrukture do lokacije za Monterose.  Za proteklih deset godina niti su izgrađeni putevi, ni vodovod, a za najavljeni luksuzni rizort nije ugrađena nijedna cigla. Ali je investitor platio naknadu za zemljište, unaprijed za 10 godina, do 26. avgusta 2023., u iznosu od 3,9 miliona eura.

Trinaest godina kasnije, potpisnici ugovora svaljuju krivicu jedni na druge, da bi u konačnom kompanija Nordstar obavijestila Vladu da napušta projekat na Luštici.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović rekao je da želi sastanak sa pravim vlasnicima projekta i da je Ministarstvo spremno učiniti sve kako bi zaštitilo interese Crne Gore, da se u direktnoj komunikaciji otklone problemi i da se investicija realizuje transparentno. Do sastanka nije došlo jer su predstavnici investitora zahtijevali susret izvan Crne Gore. Kao krajnji rok za razgovor između Vlade i vlasnika, određen je 23. septembar.

Međutim, premijer Dritan Abazović bio je konkretniji.

„U ovom projektu nisu ispunjene obaveze koje su morale da se ispune. Investitori odlaze jer je neko prethodno loše radio ugovore sa njima. Svaka stvar se završavala na mufte. Nefer odnos prema investitorima treba tražiti kod Vlada od broja 40 do 42“, kazao je Abazović.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo