Povežite se sa nama

MONITORING

Život prejake riječi

Objavljeno prije

na

Intelektualni dio Beograda upriličio je obilježavanje 100 godina od rođenja prvog istinskog jugoslovenskog komunističkog disidenta Milovana Đilasa raspravom održanom u dupke punom, parama američke vlade nedavno renoviranom, Domu omladine. O složenoj ličnosti Milovana Đilasa, koga srpski desničari i nacionalisti doživljavaju kao čovjeka koji je ,,izmislio” crnogorsku naciju i ispisao ,,avnojevske” granice otimajući Srbiji teritorije, a intelektualna svjetska javnost vidjela kao demokratsku inspiraciju, potpuno novo čitanje ciljeva i dometa komunističkog pokreta, govorilo je ,,šareno” društvo.

Bila su tu dvojica članova Srpske akademije nauka i umjetnosti, pisci, zaronjeni u prošlost Dobrica Ćosić i Matija Bećković, ličnosti kojima su druženje sa Đilasom 1970-tih i 1980-tih bila dobar argument da su i oni disidenti Brozovom režimu.Na bini su bili i zagrebački univerzitetski profesor Žarko Puhovski, Dejan Đokić sa Univerziteta Goldsmit u Velikoj Britaniji, Trivo Inđić, mladi asistent filozofskog fakulteta u vrijeme studentske pobune na Beogradskom univerzitetu 1968, inače savjetnik aktuelnog predsjednika Srbije Borisa Tadića, i Slavoljub Đukić, dugogodišnji novinar dnevnika Politika i publicista.

Puhovski je kazao da on Đilasa vidi kao čovjeka koji je ,,živio od prejake riječi, a nije mogao da je izdrži ni on sam, ni njegova okolina”. ,,On je u sebi sažeo u istom liku i počinitelja i žrtvu”, kazao je Puhovski.

Puhovski je podsjetio da je u knjizi Nova klasa Đilas prvi izrekao jeretičku misao da komunizam nije stvorio besklasno društvo već je stvorena nova klasa koja kontroliše sve. ,,Đilasu se kao heretiku desila najgora sudbina: on je nadživio svoju crkvu… To je, dakle, tipično đilasovski: pobjeda u porazu i poraz u pobjedi”, zaključio je Puhovski.

Kao naučnih koji prati istoriju Balkana iz britanskog ugla, Dejan Đokić je ponudio zanimljivo viđenje Đilasa iz ugla ostrvskih ljevičara i istoričara. Đokić je istakao da je jugoslovenska vlast poslije raskida sa Staljinom 1948. težila približavanju britanskim laburistima koji su bili jedina ljevičarska stranka koja nije bila pod kontrolom Moskve.

,,Sukob između Đilasa i Tita je britanskoj ljevici mnogo teže pao od sukoba između Tita i Staljina”, naveo je Đokić.

Šta zapadni istoričari misle o Đilasu pokazao je i članak, povdom sto godina njegovog rođenja, Normana Abđorensena za internet stranicu Inside Story koju uređuje Institut za socijalna istraživanja pri Svinburn Universitu za tehnologiju u Melburnu u Australiji.

,,Nijedan jedini komentator nije dao toliko materijala konzervativnim i liberalnim kritičarima komunizma kao jugoslovenski disident i pisac Milovan Đilas, nekada potpredsjednik Jugoslavije i autor čuvene Nove klase: Analiza komunističkog sistema (1957). Ipak, najveći paradoks leži u tome što se ovaj najoštriji i najglasniji kritičar sistema koji je izgradio Staljin nikada nije odrekao svoje ideologije, umrijevši kao nepopravljivi marksistički idealista 1995. Nije bog bio toliko neuspješan, već su bile ljudske institucije izmišljene u njegovo ime”, ocijenio je Abđorisin koji predaje politiku javnog mnjenja na Krofordovoj školi za ekonomiju i upravljanja pri Nacionalnom univerzitetu Australije (ANU).

Australijski naučnik ukazuje da poslije više od pola vijeka od objavljivanja Đilasova Nova klasa još odjekuje i citira se.

Abđorensen precizira da je Đilas, osim prezrivih prikaza sovjetskog i jugoslovenskog komunizma ,,isto tako neumoljivo odbacivao bilo kakvo poistovjećivanje sa buržoaskim kapitalizmom”.

Izuzetno su rijetki primjeri da jedan čovjek iz relativno male zemlje kakva je bila Jugoslavija toliko snažno utiče na političare i intelektualce zemalja sa mnogo dužom i uticajnijom tradicijom političke misli.

Desimir Tošić, jedan od vođa omladine Demokratske stranke pre Drugog svjetskog rata, na retoričko pitanje treba li da se mirimo s Đilasom, u jednom tekstu odgovara. ,,Ne, ne treba da se mirimo s Milovanom Đilasom jer je on sam u svojoj sveobuhvatnosti pomirenje s prošlošću. On je u sebi i u svojim stradanjima sažeo revolucionare i konvertite, mučitelje i mučene, prošlost i sadašnjost.”

Književnik, ilegalac, robijaš

Milovan Đilas, političar i književnik, je bitno uticao na političku misao i oblikovale društvene tokove XX vijeka. Bio je predratni mladi književnik, komunistički ilegalac, robijaš, član Politbiroa KPJ, jedan od najbližih Titovih saradnika, oštar kao sablja i tokom rata i neposredno poslije rata, general, ministar, šef Agitpropa i predsjednik savezne skupštine. Đilasova knjiga Nova klasa smatra se jednom od najrelevantnijih politikoloških studija XX vijeka. Djelo koje je objavljeno 1957, Oksfordski forum je uvrstio među 100 knjiga koje su najviše uticale na kulturu Zapada poslije Drugog svjetskog rata. Rođen je 12. juna 1911, u selu Podbišće u blizini Mojkovca, u Crnoj Gori. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Beranama, a u Beogradu upisao Filozofski fakultet 1929. Član zabranjene Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) postao je 1931. a dvije godine kasnije osuđen je na kaznu od tri godine zatvora, koju je izdržavao u Sremskoj Mitrovici. Poslije dolaska Josipa Broza Tita na čelo KPJ 1937. postao je član najužeg partijskog rukovodstva, Centralnog komiteta KPJ i Politbiroa CK KPJ. Neposredno je organizovao odlazak dobrovoljaca u Španski građanski rat (1936–1939) a poslije okupacije Jugoslavije početkom jula 1941. otišao je u Crnu Goru radi organizovanja i pokretanja ustanka protiv okupatora. Tokom Narodnooslobodilačkog rata, Đilas je bio član Vrhovnog štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Odlikovan je Ordenom Narodnog heroja. Dao je veliki doprinos u borbi jugoslovenskih komunista protiv Informbiroa, započetoj 1948. U stvari je Đilas bio najzapaženiji ideolog u jugoslovenskom sukobu sa Kominformom. Šesti kongres KP – SKJ održan u Zagrebu od 2. do 7. novembra 1952. bio je rekapitulacija tog antistaljinističkog kursa. ,,Ništa nije toliko sveto da ne može biti promijenjeno!”, piše u tada usvojenom programu SKJ. Prihvaćene su Đilasove ideje o neophodnosti diskusije i borbe mišljenja, o tome da svi članovi partije treba da imaju pravo da slobodno raspravljaju o stavovima drugih članova partije, čak i ako imaju najviše funkcije. U diskusiji Đilas se između ostalog založio da se ne smije zabranjivati ljudima različitih shvatanja, čak ni “reakcionarnih i antimaterijalističkih”, da objavljuju radove, i da se treba boriti prije svega ,,političkim i idejnim argumentima”, a ne policijskim i sudskim progonima. Početkom 1953. Đilas je postao potpredsjednik jugoslovenske vlade a krajem te godine predsjednik Savezne narodne skupštine. Tada je, kao vodeći partijski ideolog i teoretičar, objavljivao u listu Borba i u časopisu Nova misao znamenite, antidogmatske tekstove, u kojima se zalagao za unutarpatrijsku diskusiju i otvorenu borbu mišljenja, kao i za punu demokratsku transformaciju SKJ i jugoslovenskog društva. Đilas je januara 1953. bio pokretač antidogmatskog mjesečnika Nova misao, u čijem su redakcijskom kolegijumu bili Dobrica Ćosić, Miroslav Krleža, Skender Kulenović, Oskar Davičo, Mihailo Lalić… U posljednjem broju Nove misli, koji nosi broj I za 1954, objavljena je Đilasova Anatomija jednog morala. Poslije objavljivanja tog eseja i zabrane Nove misli, u januaru 1954. godine, počela je Đilasova golgota. Treći (vanredni) plenum CK SKJ bio je posvećen slučaju Milovana Đilasa. Pod optužbom da je „revizionista” smijenjen je sa svih funkcija, a na tajnom suđenju 1955. osuđen je na kaznu zatvora od osamnaest mjeseci, uslovno na tri godine. Zbog intervjua Njujork tajmsu, u decembru 1956. osuđen je na tri godine strogog zatvora. Sljedeće godine pojavila se u Sjedinjenim Američkim Državama njegova knjiga Nova klasa, koja će ga učiniti perjanikom komunističkog disidentstva. Zbog objavljivanja knjige osuđen je 1957. na novih sedam godina zatvora, u zbiru s ranijom kaznom na devet godina. Uslovno je pušten iz zatvora 1961. ali je zbog knjige Razgovori sa Staljinom naredne godine osuđen na novih pet godina zatvora. Oslobođen je posljednjeg dana 1966, a poslije dvije godine je dobio pasoš. Putovao je u Veliku Britaniju i u SAD. Pasoš mu je ponovo oduzet 1970. i vraćen tek 1987. godine. Od 1954. do 1988. Đilas nije mogao da objavi u Jugoslaviji nijedan svoj politički ili literarni tekst. Njegove knjige počeli su da štampaju tek u vrijeme raspada Jugoslavije. Umro je u Beogradu 20. aprila 1995. godine, a sahranjen je u porodičnoj grobnici u rodnom selu u Crnoj Gori.

Stradanje porodice

Porodična istorija Đilasovih je takođe veoma tragična. Oca Nikolu ubili su 1943. albanski nacionalisti za vrijeme njemačke okupacije pošto su ga Nedićeve vlasti protjerale iz Srbije na Kosovo. Milovanova sestra Dobra poginula je u borbi s četnicima u Srbiji 1942. Brata Milovanovog Aleksu ubili su četnici 1941. u Crnoj Gori. Drugog brata Milivoja ubili su Njemci na Banjici 1942.

IZ INTERVJUA MONITORU 1991.
Volim Crnu Goru iako je otrovna

MONITOR: A da li ste u knjizi „Druženja sa Titom” uspjeli da savladate osjećanje? Jer , za razliku od mnogih koji su družeći se sa Titom prošli bolje od Vas, Vi ste pisali o njemu bez zlobe.
ĐILAS: Nisam potisnuo osjećanja, ali mi se čini da sam uspeo da potisnem mržnju. To je proisteklo iz mog gledanja na stvari i iz obaveze koju sam kao pisac osjećao prema literaturi kao dokumentu, ne samo istorijskom, već dokumentu o ljudima, o sebi.

MONITOR: Da li Vas je sve to što Vam se desilo učinilo drugačijim?
ĐILAS: Da sam ostao na vlasti, sa ovim shvatanjima, bio bih jedan plitko-lukavi političar, koga bi korumpirala vlast, bio bih neko ko se udvara, prikrivao bih se i polako satro i kao ličnost i kao pisac, kao sve…

MONITOR: Da li bi se moglo reći da ste čak srećniji što se sve dogodilo kako se dogodilo?
ĐILAS: Ne osećam se ni srećnijim ni nesrećnijim. Verujem da sreća ne postoji, kao što ne postoji ni apsolutna nesreća. Čovekova sudbina jeste tragična, ali nije bezizlazna. I sudbina naroda je tragična. Kada govore o tragičnoj sudbini Hrvata ili Srba, ja uvek pomislim da ima i drugih tragičnih naroda. Doduše, mi se razlikujemo od Skandinavaca, koji su van istorije, a mi smo uvek u njenom žarištu, ali ni jedan narod nije srećan. Pogledajte samo Nemce – kako se može govoriti o sreći nemačkog naroda posle Hitlera.

MONITOR: Na kraju, moram Vas još nešto pitati. Posle vašeg ponovnog ulaska u javnost u Crnoj Gori ste održali jednu tribinu i dali ste samo jedan intervju. Ko je koga zanemario – Vi Crnu Goru, ili Crna Gora Vas?
ĐILAS: Volim Crnu Goru iako je otrovna. Jedan deo Crnogoraca pisao je takve laži o meni da me neki u Crnoj Gori mrze i smatraju me čudovištem. Ne smeta mi to mnogo. Ja odavno živim neki život u kome nema mesta za razmišljanje o lažima koje se o meni govore. Zato nikada i ne odgovaram.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SMANJENJE STAROSNE GRANICE ZA PENZIJU: Ni javnog interesa, ni smjene Katnića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zakon o radu je izmijenjen bez javne rasprave, bez konsultacija sa socijalnim partnerima, finansijskih analiza, bez procjene štete po budžet…

 

Nakon što je početkom decembra poslije višemjesečnih peripetija nekako sklopljena  izvršna vlast, smjena glavnog specijalnog tužioca (GST) Milivoja Katnića bio je prvi zahtjev Demokratskog fronta (DF). Čak su pokušali da izmjenama Zakona o državnom tužilaštvu ukinu SDT, ali taj dokument nije prošao Venecijansku komisiju, jer nije ispunjavao evropske standarde.

U srijedu su izglasane izmjene Zakona o radu koje su predložili Milan Knežević (DF) i Maja Vukićević (DF) kojim će građani biti obavezni da idu u penziju sa 66 godina, umjesto za 67, kako je to do sada bio slučaj.

Zakon je izglasan na brzinu, bez javne rasprave, bez konsultacija sa Socijalnim savjetom, niti drugim socijalnim partnerima. Vlada je odavno pokazala da je izvršno tijelo bez „izvršne moći“. Zato ne čudi što nijesu prstom mrdnuli. Sve to da bi se jedan čovjek poslao u penziju. Milivoje Katnić je, međutim, i dalje na funkciji, dok je, po riječima sindikalnih predstavnika, veliki broj ljudi prijevremeno ostao bez posla zbog izmjena Zakona o radu, a ostale su im kreditne i druge obaveze koje penzijom ne mogu da finansiraju.

Knežević je rekao da nije imao namjeru da izmjenama Zakona o radu ubrza odlazak Katnića u penziju, već da taj akt uskladi sa Zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju kojim je već predviđeno da osiguranik stiče pravo na penziju sa 66 godina starosti i 15 godina radnog staža. On je naveo da desetine hiljada mladih čeka da se zaposli, što je bio još jedan motiv izmjena ovog zakona.

,,Da je ovaj zakon donešen protiv specijalnog državnog tužioca, Milivoja Katnića, on bi u ponedjeljak dobio rješenje o penziji, a to se nije desilo. Zakon o tužilaštvu jasno je normirao da Katniću treba Tužilački savjet da konstatuje prestanak mandata”, kazao je Knežević tokom skupštinske rasprave.

Iz Unije slobodnih sindikata i Akcije za ljudska prava tvrde da Zakon o radu i Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (PIO) ne treba usklađivati, jer nijesu u koliziji. Zakon o PIO propisao je starosnu granicu za penziju od 66 navršenih godina, međutim, Zakon o radu je davao mogućnost radniku da nastavi da radi do 67 godine. Dakle, građaninu je data mogućnost da pođe u penziju godinu ranije, ali je imao izbor da to ne učini ukoliko se osjeća sposobnim da radi duže. Novim izmjenama zakona im je taj izbor ukinut.

Slaven Radunović (DF) je još tokom skupštinske rasprave u vezi sa radom tužilaštva, nedvosmisleno rekao da su „nadmudrili“ i „pobijedili“ Katnića i donijeli izmjene Zakona o radu zbog kojih će mu prestati mandat. On je rekao da će Katnić otići sa funkcije 12. juna, kada je prvobitno stupio na snagu Zakon o radu.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PROMJENE U JAVNOM SERVISU: Kocka je bačena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da će promjena vlasti konačno značiti i oslobađanje RTCG-a i stvaranje istinskog javnog servisa obećali su poslanici većine u Skupštini. Dosadašnji potezi ne ulivaju nadu da će se to stvarno i desiti

 

Sa promjenama u Radio-televiziji Crne Gore nova vlast nije žurila. Tek prošle subote je Skupština, sa 43 glasa za, imenovala nove članove Savjeta RTCG-a. Izabrani su Bojan Baća (Univerzitet Crne Gore), Žarko Mirković (CANU), Naod Zorić (predlog nacionalnih ustanova kulture i NVO), Filip Lazović (Unija poslodavaca), Veselin Drljević (NVO iz oblasti medija), Milica Špajak i Amina Murić (NVO koje se bave ljudskim pravima), Marijana Camović-Veličković (Unija slobodnih sindikata) i Predrag Marsenić (Crnogorski olimpijski i paraolimpijski komitet).

Za ovu sedmicu je najavljena konstitutivna sjednica, a predsjednik Skupštine Aleksa Bečić je u srijedu izvlačio žrijeb kojim je ispalo da mandat od pet godina u Savjetu imaju Marsenić, Drljević, Špajak i Lazović, od četiri godine Murić, Camović Veličković i Mirković, a na tri Bojan Baća i Naod Zorić.

Bečić je najavio da novi Savjet u roku od osam dana od imenovanja treba da započne postupak izbora novog generalnog direktora RTCG-a. Za izbor novog generalnog direktora Savjet raspisuje javni konkurs koji traje 15, a najduže mjesec dana, nakon čega postoji rok od 20 dana za žalbe. Tako da bi u avgustu RTCG trebao da ima novog direktora.

Aktuelnom generalnom direktoru  RTCG-a Božidaru Šundiću, koji je na toj poziciji od  novembra 2018, mandat je trebao da traje četiri godine. On je ranije najavio da menadžerski i urednički tim  neće podnijeti ostavke. Šundić nema zakonskog osnova da kao neki od njegovih prethodnika tuže RTCG – Branku Vojičiću isplaćeno 80.000, a Rade Vojvodić potraživao blizu 250.000 eura.

Prošlonedjeljna skupštinska rasprava o RTCG-u, prošla je bez opozicije, a vladajuće partije su jednoglasno obećale da ,,javni servis” više neće služiti vlasti već građanima.

Govorilo se nadahnuto:,,Uredništvo Radio-televizije Crne Gore konačno selimo iz Splendida i vraćamo u Bulevar revolucije”, kazao je Boris Bogdanović iz Demokrata. Poslanica SNP-a Milosava Paunović nazvala je RTCG štetočinama društva. Poslanica Pokreta za promjene (PzP) Branka Bošnjak pohvalila je obrazovni program TVCG-a, ali je rekla da je informativni program ,,javno zastiđe”. Božena Jelušić, iz URA, pomenula je rijetke svijetle trenutke u radu: ,,Govorim na primjer o emisiji Mehanizam. Znamo da smo imali jednu epizodu kada je javni servis krenuo boljim putem kad su na čelu bili Mićunović i Kadija. Kad je javni servis pokušao da odgovori zadacima na putu pridruživanja EU”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 18. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BURNA UVERTIRA UOČI DODJELE TRINAESTOJULSKE NAGRADE: Duhovi vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Četnici su gospoda, tvrdi Bećir Vuković koji je predložen za predsjednika žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Bili i ostali, a poslije njih gospode i nema, obrazlaže dalje. Izbor Vukovića samo oslikava gdje smo. I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena

 

Predlog da na čelu žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja u Crnoj Gori, bude Bećir Vuković, pjesnik koji veliča četnički pokret, izazvao je buru.

Administrativni odbor Skupštine je pored Vukovića za članove žirija predložio prof. dr Dragana Koprivicu, mr Isidoru Damjanović, prof. dr Miletu Marka Ivanovića, dr Milenu Burić, Gorana Batrićevića i Miomira Vojinovića.

Iz DPS-a je ocijenjeno da se radi o još jednom „ekspertu u negiranju antifašističkih temelja Crne Gore.“ SDP je kritiku usmjerio na URU: „Sramotno je što je URA, a i ostale nazovi građanske partije, za komisiju koja slavi 13. jul, Dan državnosti i Dan ustanka crnogorskog naroda protiv fašizma izabrala osobu kojoj je ‘Draža vođa trećeg srpskog ustanka'“.

Predsjednik Administrativnog odbora je Milutin Zogović iz DF-a, a članovi su Luiđ Škrelja (DPS), Radoš Zečević (DF), Vladan Raičević (DF), Dragan Vukić (SNP), Momo Koprivica (Demokrate), Vladan Martinović (Demokrate), Miloš Konatar (URA), Daliborka Pejović (DPS), Suzana Pribilović (DPS), Damir Šehović (SD), Kenana Strujić-Harbić (Bošnjačka stranka) i Raško Konjević (SDP).

Kako je Vuković bio član ovog žirija i prošle godine, iz URE su odgovorili da SDP-u tada to nije smetalo. Iz DPS-a su prošlogodišnju podršku Vukoviću, koji je predložen od strane DF-a, obrazložili kao pokušaj „zdravog dijaloga“ sa jedinim djelom opozicije koji je tada učestvovao u radu parlamenta.

I ovom prilikom potvrdila se praksa nove vlasti koja uporno zanemaruje manjine. O predlogu Bošnjačke stranke da Suljo Mustafić bude član žirija, Odbor nije ni raspravljao. Objasnili su da je bio sedmi na listi, a oni biraju šest članova.

Reagovali su i iz Saveza udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore. Oni  smatraju da je Vuković „negator antifašističkih tekovina Trinaestojulskog ustanka crnogorskog naroda, te da mu ne pripada mjesto predsjednika žirija za dodjelu ovog najvišeg državnog priznanja”. Jedan od dobitnika 13-julske nagrade Vukić Pulević izjavio je da je ovo riskantan potez, preko kojeg se ne smije olako preći. Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik, koji je ovu nagradu dobio 2018. ironično je konstatovao: „Da se kojim slučajem 13-julska nagrada može dodjeljivati posthumno, nema sumnje da bi je ovaj žiri gotovo jednoglasno dodijelio Pavlu Đurišiću, za životno djelo.“

Za Vukovića su „četnici gospoda.“ Bili i ostali, piše Vuković na portalu Vidovdan 2018. godine i dodaje da poslije njih gospode i nema. Nakon promjene vlasti, Vuković veliča DF a kritikuje Vladu,  za URU, koja ga izglasa, tvrdi da je „Udbina Udba.“ Nije mu po volji ni novi premijer Zdravko Krivokapić jer je sve više protiv njemu omiljenog DF-a. Posebno ga je šokirala vijesti da je podržao osnivanje Monitora. Piše da je na Trgu bana Jelačića kada se pojavio prvi broj Monitora bilo opšte veselje. Premda: „Nije svakome bilo do slavlja. Neki ustaški tjednici uplašili su se konkurencije, jer je Monitor na samom startu daleko dobacio, i evo do danas ne podbacuje…“ U tom stilu objašnjava i današnju situaciju: „Zar nije kohabitacija crnogorskih partizana i crnogorskih ustaša protiv crnogorskih četnika, vrlo inspirativan uzor…“  A čovjek može biti izabran da odlučuje o najznačajnijoj državnoj nagradi za 2021. godinu – 76 ljeta nakon Drugog svjetskog rata.

I do sada je dodjela ovog priznanja često bila praćena raznim tenzijama i oslikavala je duh vremena.

Prošle godine, kada se pandemija zahuktavala, nagrada je dodijeljena Institutu za javno zdravlje, doktoru Ranku Lazovići i istoričaru Živku Andrijaševiću. Jedan od lidera DF-a Milan Knežević tvrdio je da je prekršen Zakon o državnim nagradama jer on predviđa da se u jednoj oblasti može dodijeliti samo jedna godišnja Trinaestojulska nagrada.

I 2018. u žiži je bio predsjednik žirija – slikar Ranko Todorović Todor koji nakon postavljenja izjavio da „dokazani neprijatelji Crne Gore ne mogu da dobiju Trinaestojulsku nagradu.“ Da podsjetimo da je tada, a umnogome i sada, potvrde o patriotizmu izdavao DPS.

Ipak, dešavalo se i da politički nepodobni dobiju nagradu. Tako je 2015. Trinaestojulsku dobio dramski pisac Ljubomir Đurković, koji u kritikama nije štedio prošlu vlast. I to u oštroj konkurenciji – te godine KAP je predložio tajkuna Veselina Pejovića. Objasnili su da bez njega ne bi bilo ni Kombinata.

Pojedini dobitnici ove nagrade prijetili su 2013. da će je vratiti. Te godine nagrada je dodijeljena politikologu Radulu Kneževiću, književniku Iliji Lakušiću i književniku Gojku Čelebiću, bivšem ministru kulture u Vladi Mila Đukanovića od 1993. do 1996. Kritičari su bili bijesni, tvrdeći da se najznačajnija državna nagrada dodjeljuje dvojici protivnika nezavisnosti Crne Gore Lakušiću i Čelebiću, te anonimnom zagrebačkom politologu. Književnik Andrej Nikolaidis je napustio žiri u kojem su, pored njega, bili predsjednik prof. dr Dragan K. Vukčević i članovi prof. dr Predrag Ivanović, prof. dr Dragan Koprivica i prof. dr Milenko Popović. Dodjeli nagrade nijesu prisustvovali tadašnji predsjednik Filip Vujanović, niti premijer Đukanović, a svoju obavezu dodjele priznanja eskivirao je predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić. Nagradu je dobitnicima uručio tadašnji potpredsjednik Skupštine Suljo Mustafić.

Kakav nas još skandal očekuje tokom ovogodišnje dodjele, uskoro ćemo saznati.

Na brojne kritike Vuković nije odgovarao. Za Dan je izjavio da će svoje reći tek nakon dodjele nagrade.

A odluku o predlogu Administrativnog odbora o članovima ovogodišnjeg saziva žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade donijeće poslanici na zasijedanju koje je u toku.

 

Dobitnici

Prošle godine Trinaestojulsku nagradu su dobili Institut za javno zdravlje, ljekar Ranko Lazarević i istoričar Živko Andrijašević. Književni istoričar Dragan B. Perović, istoričar Božidar Šekularac i književnik Pavle Goranović nagrađeni su 2019, a 2018. slikar Krsto Andrijašević, violončelista Aleksa Asanović i filolog Adnan Čirgić.

  1. godine nagradu su dobili vajar Miodrag Šćepanović, prof. dr David Kalaj i dr Svetozar Savić; 2016 – prof. dr Igor Đurović, pisac Milorad Popović i kantautor Miladin Šobić; 2015 – književnik Ljubomir Đurković, univerzitetska profesorica Vesna Kilibarda i slikar Srđan Vukčević; 2014 – reditelj Gojko Kastratović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov i direktor Muzeja i galerija Podgorice Niko Martinović, te godine je nagradu za životno djelo, koja se može dodijeliti svake druge godine, dobio slikar Vojislav Vojo Stanić.

Godine 2012. nagrada je pripala kompaniji 13. jul Plantaže, ŽRK Budućnost i reditelju Branku Baletiću. Marina Abramović dobila je nagradu za životno djelo; 2011 – laureati su bili reditelj Slobodan Milatović, kompozitor Žarko Mirković i istoričar Šerbo Rastoder.

Miodrag Dado Đurić primio je Trinaestojulsku nagradu za životno djelo 2010, te godine godišnjim nagradama ovjenčani su slikar Luka Lagator, književnik Radoslav Rotković i VK Primorac. Rajko Todorović Todor nagrađen je 2009, zajedno sa timom arhitekata koji je izlagao na Venecijanskom bijenalu i izdavačkom kućom CID. Dobitnici 2007. bili su šahista Božidar Ivanović, dramski pisac Veljko Radović i pjesnik Mladen Lompar, a 2005. ljekar Pero Lompar, biolog Vukić Pulević i pisac Zuvdija Hodžić.

 

Biografija potencijalnog predsjednika žirija

Bećir Vuković, rođen je 1954. godine u Kolašinu. Studirao na Filološkom fakultetu u Beogradu, Opštu i jugoslovensku književnost.

Od 1980. do 2016. objavio je 16 knjiga poezije. Nagradu Risto Ratković, dobio je godinu dana nakon što se njom ovjenčao sada presuđeni ratni zločinac Radovana Karadžić, 1994. godine. Nagrada Marko Miljanov dodijeljena mu je 1989, Kočićevo pero 2010, Zlatno pero Rusije 2011…

Član je Udruženja književnika Srbije i Pokreta pjesnika Svijeta (Poetas del Mundo). Predsjednik je Društva srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine i glavni i odgovorni urednik časopisa Srpki jug.

Na Vukovićevom zvaničnom sajtu istaknut je citat iz njegove poezije: lep je/ ni noć na njega ne može da padne/ lep je lep je.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo