Povežite se sa nama

MONITORING

Tajne Momirovih dokumenata

Objavljeno prije

na

Rastali se 1997. uz najprizemnije optužbe, terećenja za krivična djela i zloupotrebe ovlašćenja, no sada bi se, tvrde neki mediji, možda mogli pomiriti. Prema pisanju Vijesti, Milo Đukanović je prošle godine preko posrednika zamolio Momira Bulatovića da „Vladi ustupi dokumentaciju koju je odnio sa sobom u januaru 1998, kada je napuštao predsjednički kabinet” a riječ je, navodno, „o dokumentaciji vezanoj za regulisanje odnosa sa ostalim državama bivše SFRJ”. DIPLOMATA… : Bulatović je nakon sticanja nezavisnosti, opcije protiv koje se borio, od crnogorske vlasti nagrađen nacionalnom penzijom, posebnim amandmanom – naknadno i jednoglasno usvojenim u parlamentu.

Posjeduje i crnogorski diplomatski pasoš – dobijen na osnovu Uredbe o licima kojim se izdaje diplomatski i službeni pasoš, potpisao premijer Milo Đukanović (Službeni list CG, br. 21/08).

Uživa, dakle, imunitet u stranim državama, uključujući Srbiju, gdje češće boravi; tamo se 4. aprila ove godine pozvao na diplomatski status pred sudijom za prekršaje nakon što je u alkoholisanom stanju 6. septembra 2010. napravio saobraćajni prestup.

Od 2001. Bulatović nije u visokoj politici. No, nije se posve deaktivirao. Još je upotrebljiv kao svjedok. Kobni slučaj je početkom 2006. preduhitrio njegovu hašku ispovijest u korist Slobodana Miloševića a naredne godine je u Tribunalu branio Nikolu Šainovića, potpredsjednika Savezne vlade SRJ. Napisao je, respektujući „pravila ćutanja”, nekoliko knjiga, životopise s priključenijima, itd.

… I SVJEDOK: Bulatović se pokazao kao rent-a-car svjedok, saradnik optuženima za ratne zločine, pa ga je bivši crnogorski premijer (u jednom mandatu i predsjednik) privatno molio da ustupi službenu dokumentaciju Vladi?!

U ovoj zemlji samo naivni pomisle kako se službeni dokumenti uredno arhiviraju. A zapravo se razvlače ili uništavaju ili možda falsifikuju – pokazao je i pravosudni slučaj deportacija. U njega su trajno upetljani i Bulatović i Đukanović. Nezgodno je što ratni zločin ne zastarijeva – može sudski biti reaktiviran u bilo koje vrijeme.

Bulatović je jesenas, uoči svog svjedočenja, preko medija pozvao Đukanovića da „pridruži svoj glas” kako bi zajedno pomogli da devetorica optuženih crnogorskih policajaca budu oslobođeni. Naglasio je kako će Đukanoviću pomoći da „osvježi pamćenje” jer će predočiti paket dokumenata.

Od sutkinje Milenke Žižić, predsjednice Specijalnog vijeća Višeg suda u Podgorici, tražio je da ga država u slučaju deportacija (predmet Ks. br. 03/09) oslobodi čuvanja državne tajne; mislilo se kako je nadležan samo parlament, no na kraju je i Vlada Mila Đukanovića postupila po sudskom zahtjevu.

Iz spisa predmeta Ks. br. 03/09 se vidi kako je priložio dokumente koji nijesu samo iz administracije Predsjedništva SR Crne Gore, kolektivnog „šefa države” kojim je Bulatović predsjedavao od decembra 1990. do decembra 1992; tu su i povjerljivi dopisi iz Vlade Mila Đukanovića.

Bulatovića su, prema dokumentaciji, neposredno informisali: Božidar Babić, tada pukovnik, maja 1992. Đukanovićev ministar za narodnu odbranu i Milorad Ivanović, optužen za deportacije, maja 1992. načelnik Centra bezbjednosti MUP-a u Herceg Novom.

DOKAZI: Aktom Ministarstva narodne odbrane br. 0401-17/1, potpisao ministar Babić, od 6. februara 1992, naslovljen na Bulatovića, dostavljene su informacije o regrutima i rezervistima iz Crne Gore na ratištu koje je prethodno, na sjednici 23. januara 1992, razmotrila i usvojila – Vlada Mila Đukanovića!

Jedinice Teritorijalne odbrane (TO) Crne Gore su bile raspoređene i na teritoriji Bosne i Hercegovine i poslije 19. maja 1992. kada je ta država priznata kao članica UN.

Početkom aprila 1992, ispričao je Bulatović sutkinji Žižić, crnogorsko rukovodstvo se suočava „sa činjenicom da je sve veći broj državljana Crne Gore” angažovan, osim na položajima u zaleđu Dubrovnika, takođe i na teritoriji BiH – „mostarskom ratištu”.

Uoči proglašenja nezavisnosti BiH 6. aprila 1992, saopštio je Bulatović tokom svjedočenja, „izvršena je mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu” (Akt Predsjedništva RCG br.01-1 od 3. aprila 1992. godine upućen Komandi 4. armijske oblasti JNA i Republičkom štabu TO Crne Gore, Titograd, potpisao Momir Bulatović).

U Informaciji o mobilizaciji nekih ratnih jedinica, Đukanovićev ministar odbrane Babić 26. maja 1992. izvještava Bulatovića o situaciji na „hercegovačko-dubrovačkom ratištu”, zatim o naređenju za formiranje i mobilizaciju dodatne dvije brigade TO Crne Gore. Bulatović je svjedočio: „To naređenje je dao predsjednik Vlade Milo Đukanović”!

Narednog dana, 27. maja 1992, zasijedao je Savjet za narodnu odbranu SR Crne Gore, formacijsko tijelo kojim je predsjedavao Bulatović, članovi: Milo Đukanović; zatim, funkcioneri iz Predsjedništva SR Crne Gore, uključujući i Svetozara Marovića; takođe i Pavle Bulatović na koga su sutkinja Milenka Žižić i njeno Vijeće (sudije Milić Međedović i Dragica Vuković) u presudi od 29. marta ove godine svalili svu krivicu za zločin deportacija.

TRI ČINJENICE: Sutkinja Žižić se nije ni zapitala što je uopšte maja 1992. predstavljao Savjet za narodnu odbrane SR Crne Gore i po kojem je propisu funkcionisao? Činjenice koje slijede dokazuju da crnogorsko pravosuđe igra veoma važnu ulogu u pranju biografija: Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, kao i njihovih optuženih saradnika – policajaca.

Presudu Žižićeve je „pripremila” tužiteljka, Lidija Vukčević: uprkos činjeničnom stanju iz rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) i presuda Tribunala u Hagu u finišu procesa je utvrdila da u BiH maja 1992. nije bilo „međunarodnog oružanog sukoba”.

S tim u vezi, u presudi o nevinosti optuženih policajaca sutkinja Milenka Žižić notira tri krupne laži na kojima temelji nevinost optuženih policajaca: 1.) u SR Crnoj Gori, tokom inkriminisanog perioda deportacija, na snazi nije bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje; 2.) pripadnici MUP-a nijesu bili pripadnici oružanih snaga; 3.) u BiH maja 1992. nije bilo „međunarodnog oružanog sukoba”.

STANJE: Da li je maja 1992. na teritoriji SR Crne Gore (tada u sastavu SRJ) bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje? Žižićeva u presudi, citirajući brojne za tu temu nebitne propise, zaključuje: „Savezna skupština ni Savezna vlada nijesu proglasile neposrednu ratnu opasnost, ratno stanje ili vanredno stanje”.

Tačno, ali deplasirano – stanje neposredne ratne opasnosti je proglašeno 1. oktobra 1991. na 143. sjednici Predsjedništva SFRJ (Vrhovne komande), predsjedavao dr Branko Kostić. Ukinuto je 20. maja 1992. na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ (predsjednik SRJ još nije bio izabran) sa napomenom: ne stupa na snagu odmah, već danom objavljivanja u Službenom listu.

U Crnoj Gori, dok je stanje neposredne ratne opasnosti na snazi – najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. počinju prva hapšenja izbjeglica (Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj; dokaz u predmetu Ks. br. 03/09).

MUP: Da li su pripadnici MUP-a Crne Gore maja 1992. bili i pripadnici oružanih snaga? „U konkretnom slučaju, optuženi nijesu bili pripadnici oružanih formacija, niti su bili u službi bilo koje od strana u sukobu”, piše Žižićeva u presudi i dodaje: „Djelatnost optuženih, kao i sama naredba (navodna naredba Pavla Bulatovića, nije pokazana na Sudu! – prim.a.) sa stanovišta međunarodnog prava je bila nezakonita, ali s obzirom da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava, to samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati ili ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu”.

Kao i u slučaju (ne)utvrđivanja važenja proglašenog stanja neposredne ratne opasnosti na teritoriji SR Crne Gore maja 1992, Žižićeva citira brojne nebitne propise, ali ne pominje ključni – republički Zakon o opštenarodnoj odbrani, takođe na snazi maja 1992, koji je Skupština SR Crne Gore usvojila još 7. marta 1983. a posljednji put ga amandmanski dopunila 2. avgusta 1991, uoči tzv. rata za mir (Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o opštenarodnoj odbrani, potpisao Momir Bulatović, Službeni list SR Crne Gore, br. 34/91).

U čl. 109. Zakona o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore se definišu zadaci tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (MUP-a) u „opštenarodnoj odbrani”, uključujući: pripreme planova odbrane, „ratnih propisa” ili „mobilizacije svih izvora”; obuku „kadrova za rad u ratnim uslovima”; zatim, MUP predlaže „ratnu organizaciju i brojno stanje milicije”, „oprema i obučava ratni sastav milicije” i obavlja „određene stručne poslove bezbjednosti u Teritorijalnoj odbrani”.

Na osnovu čl. 124. st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore, Momir Bulatović je 1. oktobra 1991. izdao Naređenje (vidi faksimil) o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”.

U Naređenju dalje piše da će „jedinica samostalno ili u sadejstvu sa jedinicama JNA i TO izvršavati specifične vojno-policijske zadatke, prema Planu upotrebe koje će donijeti operativna komanda na dubrovačkom ratištu”. Zapovjednik jedinice MUP-a bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković, maja 1992. pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za Službu javne bezbjednosti.

MUP Crne Gore je, dakle, bio maja 1992. dio oružanih snaga SFRJ/SRJ.

RAT: Konačno, da li je u BiH maja 1992. bio „međunarodni oružani sukob”?

SRJ je proglašena 27. aprila 1992. a u njenom sastavu (provjeriti tada usvojeni Ustav SRJ) nije bila BiH. SB UN je 15. maja 1992. Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH; zbog nepoštovanja ovih zahtjeva SB UN je Rezolucijom 757 30. maja 1992. uveo sankcije za Srbiju i Crnu Goru

Vlada Srbije je jula prošle godine u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila od Velike Britanije, poslala Sudu u Londonu službeni dopis u kojem navodi: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu pre 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”.

Tribunal u Hagu potvrdio je u više presuda da je na teritoriji BiH i prije i poslije 19. maja 1992. bio „međunarodni oružani sukob” (pravosnažne presude u predmetima: Tadić, Delalić, Blaškić, Kordić…), itd.

To nas vraća na sastanak Savjeta za narodnu odbranu SR Crne Gore od 27. maja 1992, kojem predsjedava Momir Bulatović a prisustvuje Milo Đukanović, kao i njegov ministar narodne odbrane, pukovnik Božidar Babić (po formaciji i sekretar Savjeta) i drugi.

SAVJET: Formiranje i rad Savjeta su definisani Zakonom o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore (čl. 93-100). Bulatović je, shodno ovlašćenjima, imenovao Đukanovića za člana Savjeta!

Neđelju nakon što je BiH primljena u UN, jedinice JNA i TO Crne Gore su još bile angažovane u BiH – na hercegovačkom ratištu. Momir Bulatović je na suđenju svjedočio kako ga je 26. maja 1992. ministar Babić informisao da će „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore biti povučeni sa hercegovačkog ratišta 27. maja 1992. do 15 sati”.

Sjutradan, na sjednici Savjeta, tvrdio je Bulatović, odlučeno je da se naredi crnogorskoj policiji da „zatvori granicu sa BiH” i da od tada „ne komuniciraju” sa MUP-om Srpske Republike BiH od kojih su prethodno dobijali i izvršavali zahtjeve za deportacije.

To je ključna tvrdnja – dokazuje da je vrh crnogorske vlasti neposredno kontrolisao jedinice TO Crne Gore umiješane u rat u BiH i direktno (sa rokom izvršenja) upravljao policijom tokom deportacija – koju je, međutim, sutkinja Milenka Žižič odbačila. U presudi piše: „Niko od optuženih ili pak saslušanih svjedoka ne navodi da su nakon odluke Savjeta za narodnu odbranu na sjednici koja je održana 27. maja 1992. obaviješteni da se uspostavi granica prema Bosni i da je obaviještena policija da je to strana država”.

Žižićeva dalje piše da su navodi Bulatovića „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ” i deklaracijom od 27. aprila 1992, kada je, na svečanoj sjednici proglašenja nove države poručeno da će SRJ „istovremeno, biti spremna na puno uvažavanje prava i interesa jugoslovenskih republika koje su proglasile nezavisnost”; s tim u vezi tvrdi kako je njen nalaz „potvrđen i iskazom svjedoka Srđe Božovića”!

Da li je sutkinja Žižić, sa prethodnim iskustvom rada u Osnovnom sudu u Nikšiću, samo iz drskog neznanja napisala presudu temeljenu na lažima i cinizmu?

Malo vjerovatno. Dokazi da je u Crnoj Gori maja 1992. bilo na snazi stanje neposredne ratne opasnosti, zatim da je MUP bio sastavni dio oružanih snaga i da je u BiH bio „međunarodni oružani sukob” – tri činjenice na kojima temelji nevinost optuženih policajaca, iako je utvrdila da su deportacije bile nezakonite! – javno su i dostupni i provjerljivi.

PRANJE PROŠLOSTI: Ostaje dilema da li je Milo Đukanović preko posrednika na temu „dokumentacije” kontaktirao Momira Bulatovića prije ili poslije njegovog svjedočenja 12. novembra 2010. pred Višim sudom u Podgorici?

Osim citiranih, Bulatović je Sudu priložio i niz drugih dokumenata: Akt naslovljen predsjedniku Predsjedništva RCG, bez broja i datuma (informacija o situaciji u BiH – istočnoj Hercegovini); Akt MUP-a CB Herceg Novi br. 01-361 od 26. maja 1992. upućen Bulatoviću, potpisao načelnik CB Herceg Novi; Akt Štaba TO RCG br. 06/1033-1 od 27. maja 1992, upućen Predsjedništvu RCG, potpisao komandant general-potpukovnik Dragutin Đuričković (informacija da treba izvršiti podjelu naoružanja, te da je naoružanje podijeljeno); Akt o saznanju službe o podjeli naoružanja u organizaciji TO RCG, itd.

Koliko Bulatović posjeduje drugih za Đukanovića interesantnih dokumenata?

Bulatović je, kako je i obećao uoči svjedočenja, Đukanoviću dokumentacijom dostavljenom Sudu, po svemu sudeći, „osvježio pamćenje”.

Obojica su, svako na svoj način, „pridružili glas” da se oslobode njihovi bivši podređeni, optuženi policajci; takvim pranjem zajedničke prošlosti vjeruju da obezbjeđuju slobodu u budućnosti…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo