Povežite se sa nama

MONITORING

Tajne Momirovih dokumenata

Objavljeno prije

na

Rastali se 1997. uz najprizemnije optužbe, terećenja za krivična djela i zloupotrebe ovlašćenja, no sada bi se, tvrde neki mediji, možda mogli pomiriti. Prema pisanju Vijesti, Milo Đukanović je prošle godine preko posrednika zamolio Momira Bulatovića da „Vladi ustupi dokumentaciju koju je odnio sa sobom u januaru 1998, kada je napuštao predsjednički kabinet” a riječ je, navodno, „o dokumentaciji vezanoj za regulisanje odnosa sa ostalim državama bivše SFRJ”. DIPLOMATA… : Bulatović je nakon sticanja nezavisnosti, opcije protiv koje se borio, od crnogorske vlasti nagrađen nacionalnom penzijom, posebnim amandmanom – naknadno i jednoglasno usvojenim u parlamentu.

Posjeduje i crnogorski diplomatski pasoš – dobijen na osnovu Uredbe o licima kojim se izdaje diplomatski i službeni pasoš, potpisao premijer Milo Đukanović (Službeni list CG, br. 21/08).

Uživa, dakle, imunitet u stranim državama, uključujući Srbiju, gdje češće boravi; tamo se 4. aprila ove godine pozvao na diplomatski status pred sudijom za prekršaje nakon što je u alkoholisanom stanju 6. septembra 2010. napravio saobraćajni prestup.

Od 2001. Bulatović nije u visokoj politici. No, nije se posve deaktivirao. Još je upotrebljiv kao svjedok. Kobni slučaj je početkom 2006. preduhitrio njegovu hašku ispovijest u korist Slobodana Miloševića a naredne godine je u Tribunalu branio Nikolu Šainovića, potpredsjednika Savezne vlade SRJ. Napisao je, respektujući „pravila ćutanja”, nekoliko knjiga, životopise s priključenijima, itd.

… I SVJEDOK: Bulatović se pokazao kao rent-a-car svjedok, saradnik optuženima za ratne zločine, pa ga je bivši crnogorski premijer (u jednom mandatu i predsjednik) privatno molio da ustupi službenu dokumentaciju Vladi?!

U ovoj zemlji samo naivni pomisle kako se službeni dokumenti uredno arhiviraju. A zapravo se razvlače ili uništavaju ili možda falsifikuju – pokazao je i pravosudni slučaj deportacija. U njega su trajno upetljani i Bulatović i Đukanović. Nezgodno je što ratni zločin ne zastarijeva – može sudski biti reaktiviran u bilo koje vrijeme.

Bulatović je jesenas, uoči svog svjedočenja, preko medija pozvao Đukanovića da „pridruži svoj glas” kako bi zajedno pomogli da devetorica optuženih crnogorskih policajaca budu oslobođeni. Naglasio je kako će Đukanoviću pomoći da „osvježi pamćenje” jer će predočiti paket dokumenata.

Od sutkinje Milenke Žižić, predsjednice Specijalnog vijeća Višeg suda u Podgorici, tražio je da ga država u slučaju deportacija (predmet Ks. br. 03/09) oslobodi čuvanja državne tajne; mislilo se kako je nadležan samo parlament, no na kraju je i Vlada Mila Đukanovića postupila po sudskom zahtjevu.

Iz spisa predmeta Ks. br. 03/09 se vidi kako je priložio dokumente koji nijesu samo iz administracije Predsjedništva SR Crne Gore, kolektivnog „šefa države” kojim je Bulatović predsjedavao od decembra 1990. do decembra 1992; tu su i povjerljivi dopisi iz Vlade Mila Đukanovića.

Bulatovića su, prema dokumentaciji, neposredno informisali: Božidar Babić, tada pukovnik, maja 1992. Đukanovićev ministar za narodnu odbranu i Milorad Ivanović, optužen za deportacije, maja 1992. načelnik Centra bezbjednosti MUP-a u Herceg Novom.

DOKAZI: Aktom Ministarstva narodne odbrane br. 0401-17/1, potpisao ministar Babić, od 6. februara 1992, naslovljen na Bulatovića, dostavljene su informacije o regrutima i rezervistima iz Crne Gore na ratištu koje je prethodno, na sjednici 23. januara 1992, razmotrila i usvojila – Vlada Mila Đukanovića!

Jedinice Teritorijalne odbrane (TO) Crne Gore su bile raspoređene i na teritoriji Bosne i Hercegovine i poslije 19. maja 1992. kada je ta država priznata kao članica UN.

Početkom aprila 1992, ispričao je Bulatović sutkinji Žižić, crnogorsko rukovodstvo se suočava „sa činjenicom da je sve veći broj državljana Crne Gore” angažovan, osim na položajima u zaleđu Dubrovnika, takođe i na teritoriji BiH – „mostarskom ratištu”.

Uoči proglašenja nezavisnosti BiH 6. aprila 1992, saopštio je Bulatović tokom svjedočenja, „izvršena je mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu” (Akt Predsjedništva RCG br.01-1 od 3. aprila 1992. godine upućen Komandi 4. armijske oblasti JNA i Republičkom štabu TO Crne Gore, Titograd, potpisao Momir Bulatović).

U Informaciji o mobilizaciji nekih ratnih jedinica, Đukanovićev ministar odbrane Babić 26. maja 1992. izvještava Bulatovića o situaciji na „hercegovačko-dubrovačkom ratištu”, zatim o naređenju za formiranje i mobilizaciju dodatne dvije brigade TO Crne Gore. Bulatović je svjedočio: „To naređenje je dao predsjednik Vlade Milo Đukanović”!

Narednog dana, 27. maja 1992, zasijedao je Savjet za narodnu odbranu SR Crne Gore, formacijsko tijelo kojim je predsjedavao Bulatović, članovi: Milo Đukanović; zatim, funkcioneri iz Predsjedništva SR Crne Gore, uključujući i Svetozara Marovića; takođe i Pavle Bulatović na koga su sutkinja Milenka Žižić i njeno Vijeće (sudije Milić Međedović i Dragica Vuković) u presudi od 29. marta ove godine svalili svu krivicu za zločin deportacija.

TRI ČINJENICE: Sutkinja Žižić se nije ni zapitala što je uopšte maja 1992. predstavljao Savjet za narodnu odbrane SR Crne Gore i po kojem je propisu funkcionisao? Činjenice koje slijede dokazuju da crnogorsko pravosuđe igra veoma važnu ulogu u pranju biografija: Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, kao i njihovih optuženih saradnika – policajaca.

Presudu Žižićeve je „pripremila” tužiteljka, Lidija Vukčević: uprkos činjeničnom stanju iz rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) i presuda Tribunala u Hagu u finišu procesa je utvrdila da u BiH maja 1992. nije bilo „međunarodnog oružanog sukoba”.

S tim u vezi, u presudi o nevinosti optuženih policajaca sutkinja Milenka Žižić notira tri krupne laži na kojima temelji nevinost optuženih policajaca: 1.) u SR Crnoj Gori, tokom inkriminisanog perioda deportacija, na snazi nije bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje; 2.) pripadnici MUP-a nijesu bili pripadnici oružanih snaga; 3.) u BiH maja 1992. nije bilo „međunarodnog oružanog sukoba”.

STANJE: Da li je maja 1992. na teritoriji SR Crne Gore (tada u sastavu SRJ) bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje? Žižićeva u presudi, citirajući brojne za tu temu nebitne propise, zaključuje: „Savezna skupština ni Savezna vlada nijesu proglasile neposrednu ratnu opasnost, ratno stanje ili vanredno stanje”.

Tačno, ali deplasirano – stanje neposredne ratne opasnosti je proglašeno 1. oktobra 1991. na 143. sjednici Predsjedništva SFRJ (Vrhovne komande), predsjedavao dr Branko Kostić. Ukinuto je 20. maja 1992. na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ (predsjednik SRJ još nije bio izabran) sa napomenom: ne stupa na snagu odmah, već danom objavljivanja u Službenom listu.

U Crnoj Gori, dok je stanje neposredne ratne opasnosti na snazi – najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. počinju prva hapšenja izbjeglica (Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj; dokaz u predmetu Ks. br. 03/09).

MUP: Da li su pripadnici MUP-a Crne Gore maja 1992. bili i pripadnici oružanih snaga? „U konkretnom slučaju, optuženi nijesu bili pripadnici oružanih formacija, niti su bili u službi bilo koje od strana u sukobu”, piše Žižićeva u presudi i dodaje: „Djelatnost optuženih, kao i sama naredba (navodna naredba Pavla Bulatovića, nije pokazana na Sudu! – prim.a.) sa stanovišta međunarodnog prava je bila nezakonita, ali s obzirom da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava, to samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati ili ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu”.

Kao i u slučaju (ne)utvrđivanja važenja proglašenog stanja neposredne ratne opasnosti na teritoriji SR Crne Gore maja 1992, Žižićeva citira brojne nebitne propise, ali ne pominje ključni – republički Zakon o opštenarodnoj odbrani, takođe na snazi maja 1992, koji je Skupština SR Crne Gore usvojila još 7. marta 1983. a posljednji put ga amandmanski dopunila 2. avgusta 1991, uoči tzv. rata za mir (Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o opštenarodnoj odbrani, potpisao Momir Bulatović, Službeni list SR Crne Gore, br. 34/91).

U čl. 109. Zakona o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore se definišu zadaci tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (MUP-a) u „opštenarodnoj odbrani”, uključujući: pripreme planova odbrane, „ratnih propisa” ili „mobilizacije svih izvora”; obuku „kadrova za rad u ratnim uslovima”; zatim, MUP predlaže „ratnu organizaciju i brojno stanje milicije”, „oprema i obučava ratni sastav milicije” i obavlja „određene stručne poslove bezbjednosti u Teritorijalnoj odbrani”.

Na osnovu čl. 124. st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore, Momir Bulatović je 1. oktobra 1991. izdao Naređenje (vidi faksimil) o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”.

U Naređenju dalje piše da će „jedinica samostalno ili u sadejstvu sa jedinicama JNA i TO izvršavati specifične vojno-policijske zadatke, prema Planu upotrebe koje će donijeti operativna komanda na dubrovačkom ratištu”. Zapovjednik jedinice MUP-a bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković, maja 1992. pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za Službu javne bezbjednosti.

MUP Crne Gore je, dakle, bio maja 1992. dio oružanih snaga SFRJ/SRJ.

RAT: Konačno, da li je u BiH maja 1992. bio „međunarodni oružani sukob”?

SRJ je proglašena 27. aprila 1992. a u njenom sastavu (provjeriti tada usvojeni Ustav SRJ) nije bila BiH. SB UN je 15. maja 1992. Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH; zbog nepoštovanja ovih zahtjeva SB UN je Rezolucijom 757 30. maja 1992. uveo sankcije za Srbiju i Crnu Goru

Vlada Srbije je jula prošle godine u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila od Velike Britanije, poslala Sudu u Londonu službeni dopis u kojem navodi: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu pre 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”.

Tribunal u Hagu potvrdio je u više presuda da je na teritoriji BiH i prije i poslije 19. maja 1992. bio „međunarodni oružani sukob” (pravosnažne presude u predmetima: Tadić, Delalić, Blaškić, Kordić…), itd.

To nas vraća na sastanak Savjeta za narodnu odbranu SR Crne Gore od 27. maja 1992, kojem predsjedava Momir Bulatović a prisustvuje Milo Đukanović, kao i njegov ministar narodne odbrane, pukovnik Božidar Babić (po formaciji i sekretar Savjeta) i drugi.

SAVJET: Formiranje i rad Savjeta su definisani Zakonom o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore (čl. 93-100). Bulatović je, shodno ovlašćenjima, imenovao Đukanovića za člana Savjeta!

Neđelju nakon što je BiH primljena u UN, jedinice JNA i TO Crne Gore su još bile angažovane u BiH – na hercegovačkom ratištu. Momir Bulatović je na suđenju svjedočio kako ga je 26. maja 1992. ministar Babić informisao da će „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore biti povučeni sa hercegovačkog ratišta 27. maja 1992. do 15 sati”.

Sjutradan, na sjednici Savjeta, tvrdio je Bulatović, odlučeno je da se naredi crnogorskoj policiji da „zatvori granicu sa BiH” i da od tada „ne komuniciraju” sa MUP-om Srpske Republike BiH od kojih su prethodno dobijali i izvršavali zahtjeve za deportacije.

To je ključna tvrdnja – dokazuje da je vrh crnogorske vlasti neposredno kontrolisao jedinice TO Crne Gore umiješane u rat u BiH i direktno (sa rokom izvršenja) upravljao policijom tokom deportacija – koju je, međutim, sutkinja Milenka Žižič odbačila. U presudi piše: „Niko od optuženih ili pak saslušanih svjedoka ne navodi da su nakon odluke Savjeta za narodnu odbranu na sjednici koja je održana 27. maja 1992. obaviješteni da se uspostavi granica prema Bosni i da je obaviještena policija da je to strana država”.

Žižićeva dalje piše da su navodi Bulatovića „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ” i deklaracijom od 27. aprila 1992, kada je, na svečanoj sjednici proglašenja nove države poručeno da će SRJ „istovremeno, biti spremna na puno uvažavanje prava i interesa jugoslovenskih republika koje su proglasile nezavisnost”; s tim u vezi tvrdi kako je njen nalaz „potvrđen i iskazom svjedoka Srđe Božovića”!

Da li je sutkinja Žižić, sa prethodnim iskustvom rada u Osnovnom sudu u Nikšiću, samo iz drskog neznanja napisala presudu temeljenu na lažima i cinizmu?

Malo vjerovatno. Dokazi da je u Crnoj Gori maja 1992. bilo na snazi stanje neposredne ratne opasnosti, zatim da je MUP bio sastavni dio oružanih snaga i da je u BiH bio „međunarodni oružani sukob” – tri činjenice na kojima temelji nevinost optuženih policajaca, iako je utvrdila da su deportacije bile nezakonite! – javno su i dostupni i provjerljivi.

PRANJE PROŠLOSTI: Ostaje dilema da li je Milo Đukanović preko posrednika na temu „dokumentacije” kontaktirao Momira Bulatovića prije ili poslije njegovog svjedočenja 12. novembra 2010. pred Višim sudom u Podgorici?

Osim citiranih, Bulatović je Sudu priložio i niz drugih dokumenata: Akt naslovljen predsjedniku Predsjedništva RCG, bez broja i datuma (informacija o situaciji u BiH – istočnoj Hercegovini); Akt MUP-a CB Herceg Novi br. 01-361 od 26. maja 1992. upućen Bulatoviću, potpisao načelnik CB Herceg Novi; Akt Štaba TO RCG br. 06/1033-1 od 27. maja 1992, upućen Predsjedništvu RCG, potpisao komandant general-potpukovnik Dragutin Đuričković (informacija da treba izvršiti podjelu naoružanja, te da je naoružanje podijeljeno); Akt o saznanju službe o podjeli naoružanja u organizaciji TO RCG, itd.

Koliko Bulatović posjeduje drugih za Đukanovića interesantnih dokumenata?

Bulatović je, kako je i obećao uoči svjedočenja, Đukanoviću dokumentacijom dostavljenom Sudu, po svemu sudeći, „osvježio pamćenje”.

Obojica su, svako na svoj način, „pridružili glas” da se oslobode njihovi bivši podređeni, optuženi policajci; takvim pranjem zajedničke prošlosti vjeruju da obezbjeđuju slobodu u budućnosti…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

GODINU DANA PROTESTA MJEŠTANA KRALJSKIH BARA: Male HE – agonija koja traje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja  problema od strane Vlade. Tako su na protestu koji je održan prošlog mjeseca istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine

,,Ne dirajte naše vode, ostavite naša izvorišta Tare, dosta ste uzeli, nemojte više kumim vas bogom”, poručili su prije godinu dana mještani kolašinskog sela Kraljske Bare, ispod Komova. Od tada traju njihovi protesti u cilju zaustavljanja gradnje malih hidroelektrana (mHE) na vodotocima Ljubaštica, Crnja  i Čestogaz.

Ove tri rječice formiraju rijeku Drcku, jednu od većih pritoka Tare. Koncesiju na jedina tri preostala vodotoka u Parku prirode Komovi, koja nijesu stavljena u cijevi, dobilo je preduzeće Dekar energy. Vlasnik Dekara je Momčilo Miranović, suprug Vesne Miranović bivše pomoćnice ministra zdravlja i visoke funkcionerke DPS-a.

Od prošle jeseni mještani Bara Kraljskih imaju podršku mještana Rečina, koje je snašla ista muka. Oni se protive gradnji mini hidrocentrale na Rečinskoj rijeci. Na Rečinskoj rijeci mHE Skrbuša gradi kompanija Hydro logistics. Vlasnik ove kompanije je Slaven Burzanović, koji je i ovlašćeni zastupnik u firmi BB hidro Blaža Đukanovića, sina predsjednika države,  koji je takođe u poslu sa malim HE.

Na ovonedjeljnom protestu mještani Kraljskih Bara i Rečina su pozvali potpredsjednika Vlade Dritana Abazovića da ,,dođe i potvrdi ili porekne ono što je obećao u septembru prošle godine”. Abazović je tada prisustvovao protestu u Kraljskim Barama i, između ostalog, rekao da ,,buduća vlast treba da raskine sve koncesije za mHE i trajno zabrani gradnju”. On je tada tvrdio i da je ,,svaka gradnja mHE korupcija sama po sebi”.

Do sada su raskinuti svi ugovori o mHE za koje je postojao zakonski osnov, a za sve ostale traži se rješenje koje neće ići na štetu države, odgovoreno je mještanima iz Abazovićevog kabineta. Podsjetili su da je Abazović obećao moratorijum na izgradnju mHE, što je Vlada učinila odmah nakon konstituisanja.

,,Inspekcija će u saradnji sa geometrima uskoro posjetiti Bare Kraljske i sačiniti detaljan elaborat kojim će se utvrditi jasna pozicija objekata male HE, najavljeno je iz Kabineta poptredsjednika Vlade. To je, kako su precizirali, osnovni preduslov razmatranja pravnog osnova za raskid ugovora.

Dok se čeka nova inspekcijska posjeta, nedavno je Direktorat za inspekcijske poslove privremeno zabranio koncesionarima nastavak radova.

Na protestu su mještani Bara Kraljskih i Rečina iskazali zabrinutost i tražili od vicepremijera da im garantuje da niko neće krenuti silom na one koji se protive gradnji mini-hidroelektrana na tom području.

Milovan – Mišo Labović, predsjednik Savjeta MZ Kraljske Bare, za Monitor kaže da mještani trpe pravno nasilje jer se privremenim mjerama koje donosi Osnovni sud u Kolašinu ugrožavaju ljudska prava: ,,Kad investitor podnese zahtjev za 24 sata se odlučuje, a mještanima za krivične tužbe preko dva mjeseca traje istraga”. On objašnjava da se koncesionar bori svim silama za svoj profit, pa da je bilo i prijetnji, ali da se nesigurnost  sada provlači kroz institucije.

Labović ističe da su više puta nadležnima predočili dokaze o tome da su u odluci o koncesiji pogrešno tretirani slivovi rječica, da nijesu riješeni građevinsko pravni odnosi, da je ugovor sa koncesionarom koji je trebao da završi radove 2016. na volšeban način bivša Vlada, na osnovu zaključka, produžila 2019. godine…

,,Očigledno da će ovo trajati”, kaže Labović i napominje da ugovor koncesionaru ističe krajem godine. ,,Imali smo  dva sastanka u Vladi.  Nijesmo dobili bilo kakve garancije. Oni se drže  priče da ne žele da plaćaju milionske odštete. Mi smatramo da se na osnovu člana 23 koncesionog ugovora i člana 18 – nesaglasnost mještana, ugovori mogu oboriti. Član 23 jasno kaže – da se dozvole koje su dobijene na osnovu pogrešnih podataka odmah mogu raskinuti. Onda bi trebalo da onaj koji je potpisao takve ugovore pozove na odgovornost”.

Mještani ne kriju ogorčenje zbog nerješavanja ovog problema od strane Vlade. Tako su na protestu, koji je održan prošlog mjeseca, istakli da je više nezakonitosti, kada je riječ o projektima mHE u selu, napravljeno tokom minulog mjeseca, nego tokom čitave prethodne godine.

Krajem maja su pozvali ministra ekologije, prostornog planiranja i urbanizma Ratka Mitrovića da podnese ostavku „iz moralnih razloga“. Ministar Mitrović je autor studija tehničko-ekonomske opravdanosti izgradnje i idejnih rješenja za 20 mHE, među kojima i Crnja, Ljubaštica i Čestogaz u Barama Kraljskim.

U Crnoj Gori rade 32 mHE, a njihov udio u ukupnoj proizvodnji električne energije manji je od tri odsto. Građani su na osnovu podsticaja investitorima do sada platili preko 19 miliona eura. Zahvaljujući subvencijama, koje plaćaju potrošači kroz račune za struju, firma BB Hidro, čiji je suvlasnik  Blažo Đukanović, projektovala je za 12 godina rada  mHE Bistrica u Kolašinu, profit od tri miliona eura, a za to vrijeme će državi biti plaćeno samo 250 hiljada koncesione naknade, izračunali su u NVO Akcija za socijalnu pravdu.

Ines Mrdović, pravna savjetnica ove organizacije nedavno je izjavila da je  nova Vlada obećala reviziju projekata mHE ,,ali politički rastrzana između ličnih sujeta i pizmi političara sa svih strana, ni šest mjeseci od imenovanja, nije se ozbiljnije zagreblo po ovom gorućem pitanju, sa ciljem da se potrošači zaštite od neopravdanog nameta ispoljenog u subvencijama, odnosno biznisi privilegovanih do danas su neokrnjeni, dok se građanima i dalje žestoko zavlači ruka u džep”.

Nova Vlada je odlučila da zaustavi odobravanje izgradnje malih HE dok ne okonča postupak do sada zaključenih ugovora. A to ide vrlo sporo. Zbog ove odluke investitori tuže državu i hoće da naplate navodnu 30-godišnju štetu – ceh bi za crnogorske građane mogao da bude veći od 50 miliona eura.

Ministarstvo kapitalnih investicija je u decembru formiralo radnu grupu koja treba da sagleda i preispita ugovore o koncesijama za male HE. Monitoru su ranije iz ovog ministarstva odgovorili da je potrebno razumijevanje jer taj postupak nije jednostavan ni brz. Rezultata još nema.

Niko od nadležnih ne pridaje važnosti na uporne tvrdnje Vasilija Miličkovića, predstavnika manjinskih akcionara EPCG koji pokušava da dokaže da je cijeli posao oko malih HE i subvencija nezakonit i protivan Ustavu. On ponavlja da se zarad interesa ljudi iz Đukanovićeve familije i okruženja, EPCG obavezala da struju otkupljuje po cijeni tri puta većoj od tržišne. Navodi i da će nas prema procjenama stručanjaka to reketiranje i pljačka građana kroz OIE 1 i 2 za 30 godina koštati 600 miliona ili 20 miliona godišnje.

Vlada je početkom ovog mjeseca donijela odluku da milion eura iz budžeta dodijeli za podsticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora (OIE). Prema uredbi koju je donijela prethodna vlast, vlasnici obnovljivih izvora energije imaju status povlašćenih proizvođača kojima se plaća podsticajna cijena struje.

Prošle godine je 13 povlašćenih vlasnika mini HE od građana i privrede
dobilo blizu četiri miliona eura podsticaja, a imali su ukupan profit od 1,6 miliona eura. Da nije bilo podsticaja od građana, vlasnici mHE bi godinu završili sa dva miliona gubitka.

I dok čekaju šta će  se i kako prelomiti u Podgorici, u Kraljskim Barama su više puta istakli da nijesu i neće dati da se politika umješa u njihovu borbu. Labović ističe: ,,Mi branimo naše živote, naše selo je mrtvo ako se desi da nam se uzme voda, tu više nema života”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

CRNOGORSKI DUG IZMEĐU ZAPADA I ISTOKA: Kako smo hedžovani

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pokazuje se da je Vlada Zdravka Krivokapića prilično uspješna kada treba pozajmiti novac. Brine izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji

 

Prošlog četvrtka, kad je broj Monitora stigao u štampariju, ministar finansija Milojko Spajić pohvalio se na vanredno sazvanoj konferenciji za medije: „Crna Gora je uz pomoć američkih i evropskih partnera uspjela da hedžing aranžmanom smanji kamatu na kredit Exim banke sa dva odsto u dolarima na 0,88 odsto u eurima. Samo u julu ušteda će biti četiri, a godišnje osam miliona eura“.

Spajić je ponudio i objašnjenja: „Imali smo tešku naslijeđenu situaciju, jer taj dug (kredit za gradnju prioritetne dionice autoputa, prim. Monitora) koji je bio u dolarima nikad nije bio pretvoren u eure i za sve ove godine smo zbog toga imali oko 109 miliona eura gubitka“. Prigovorio je prethodnicima: „Ovaj hedžing aranžman je morao biti urađen mnogo ranije…“. I najavio svjetliju budućnost: „Javni dug neće imati valutni rizik koji je predstavljao omču oko vrata sve ove godine.“

Kamermani su još pakovali opremu nakon ministrovog obraćanja, a krenule su hvale i čestitke. Da pritvrde vijesti o dobru koje nas je  zadesilo, desetak dana prije roka za plaćanje prve rate kineskog kredita.

Prvo iz kuće. „Vlada Crne Gore i Ministarstvo finansija su postigli nevjerovatan uspjeh i realizovali hedžing transakciju sa zapadnim partnerima…“, objavljeno je na zvaničnom tviter nalogu Vlade Zdravka Krivokapića. Pa, praktično istovremeno, čestitke su stigle i sa one najvažnije adrese. „Svaka čast, ministre“, pohvalili su Spajića na tviter nalogu Ambasada SAD u Crnoj Gori, čestitajući mu što je „osigurao finansijsku stabilnost Crne Gore u partnerstvu sa američkim bankama“. I pokazujući da su potpuno upućeni u dešavanja. Za razliku od crnogorske javnosti, računajući tu članove parlamenta, monetarne vlasti (Centralnu banku) i, kako izgleda, dobar dio Vlade.

Kineze taj aranžman mnogo i ne interesuje. „Povjerilac je i dalje kineska Exim banka, ali dvije američke banke i jedna francuska banka su učestvovale u transakciji“, kazao je ministar Spajić, ne otkrivajući o kojim bankama je riječ. Pošto, objašnjavaju iz Ministarstva finansija, pregovori traju. „Nastavljaju se pregovori o refinansiranju i optimizaciji javnog duga, a ovim aranžmanom se daje prijeko potrebno vrijeme da se to uradi na najbolji mogući način“, objasnio je ministar.

Mi treba da nadamo najboljem, ne obraćajući pažnju na određene nepoznanice iz ove priče.

Ako ćemo 21. jula, kada na naplatu dospijeva prva polugodišnja rata zajma uzetog od Kineza 2014, platiti četiri miliona manje nego što smo računali, to je dobra vijest. To zna svaki dužnik. Kao što zna i da svako privremeno umanjenje ili odlaganje rate ima cijenu. I tu počinju problemi.

Mi ne znamo ništa o cijeni koju ćemo platiti za prošlonedjeljni aranžman. Izuzev što možemo pretpostaviti da ona neće biti mala. U svijetu finansija, hedžing predstavlja aranžman kojim se dio rizika preuzetog posla, u dijelu ili cjelini, prenosi na nekoga ko je spreman da se sa tim rizikom nosi (obično su to investicioni fondovi ili banke). Ta se usluga dobro plaća. Naš problem, jedan od njih nekoliko, sa zaduženjem kod Exim banke odnosio se na valutu plaćanja. Kredit je ugovoren u dolarima i svaka promjena kursa euro – dolar mijenjala je njegovu vrijednost u domaćoj valuti (euro). Za sada smo, po tom osnovu, u minusu nekih 110 miliona. Kredit je računajući u eurima, do danas, postao za toliko skuplji u odnosu na vrijeme kada je ugovoren.

U budućnosti, cijena kredita može rasti ili padati. A možemo ga i zaključati  ugovorom u hedžingu, plaćajući ozbiljnu naknadu. Procjene troškova hedžovanja kineskog kredita kretale su se od nekoliko desetina do više od 100 miliona eura. U tim okvirima treba tražiti cijenu aranžmana kojim se prošle nedjelje pohvalio ministar Spajić. Pod uslovom da je u pitanju finansijska a ne politička pogodba. U drugom slučaju, učinjenu uslugu nećemo platiti samo novcem.

Među dokumentima Vlade, objavljenim na njenom zvaničnom sajtu, nema ni pomena o tom nevjerovatnom uspjehu kojim su se pohvalili na društvenim mrežama. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, postoji mogućnost da je u ponedjeljak, na telefonskoj sjednici Vlade, bilo  priče o Spajićevom poslu. Nema, međutim, informacija da li je Ministarstvo finansija premijeru i članovima Vlade predočilo ugovor spreman za verifikaciju i potpis ili samo informaciju o pregovorima uz procjenu ishoda. Dok se dio naših sagovornika izgovarao minulim praznicima, drugi su nabacili mogućnost da je na taj materijal stavljena oznaka tajnosti za internu upotrebu.

Nagađanja traju, poslanički klub DF je tražio skupštinsko saslušanje kako bi Spajić objasnio pod kojim je uslovima dogovorio smanjenje kamatne stope na kredit za autoput Bar–Boljare, a traju i dalji pregovori o refinansiranju istog duga. Tako, makar, tvrdi ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović.

„Premijer Zdravko Krivokapić nastoji da smanji troškove kineskog duga“, kazao je ministar Milatović u intervjuu Rojtersu, objavljenom krajem prošle nedjelje, uz najavu da nas nedjelje dijele od dogovora. „Postoje dvije mogućnosti: prva je refinansiranje, druga zamjena kredita, ili kombinacija prethodne dvije. Vjerujemo da možemo dobiti mnogo bolje uslove, vrlo sam optimističan po tom pitanju“, saopštio je ministar. Dodajući kako je siguran da će dogovor biti sklopljen sa zapadnim bankama.

Ispada da Vlada, istovremeno, pregovara i o anuliranju valutnog rizika postojećeg kredita (hedžing) i o njegovoj prijevremenoj otplati kreditom neke druge banke/banaka (refinansiranje). Iako se ta dva posla međusobno isključuju. Šta ako ispregovaramo oba? Da li će to biti dvostruka korist ili dvostruka šteta (dva puta plaćamo za isto). Pa, recimo, parlament ne prihvati ugovor o hedžingu. Ili, Exim banka zategne sa uslovima prijevremene otplate duga.

Od kada je ministar Spajić došao u Skupštinu sa amandmanom o refinansiranju kineskog duga, da bi se voljom DF-a iz nje vratio neobavljena posla, naši sagovornici iz Vlade apeluju, u nezvaničnim razgovorima, da se ovim temama za sada ne pridaje previše pažnje „kako ne bi otežali ili ugrozili našu poziciju u pregovorima koji još nijesu do kraja završeni“. A onda su ministri Spajić i Milatović krenuli da se hvale nezavršenim poslom. Prezentujući probrane izvode iz aranžmana koji ili još nije završen, ili neko želi sakriti njegove djelove (ko, pošto, zašto…) bez kojih je nemoguće sagledati cjelinu.

Ministar Milatović vjeruje i siguran je da će započeti posao biti završen brzo i usješno. Iskustvo uči – ne treba njegov optimizam prihvatiti zdravo za gotovo.  I to ne samo ono stečeno na osnovu ponašanja DPS vlada. „Sasvim sam siguran da će Crna Gora i Kina naći način da se dogovore“, najavljivao je Milatović krajem aprila za HTV, govoreći o pregovorima sa Exim bankom o reprogramu duga iz 2014. „Mislim i da će se naći način da se ispregovara odlaganje otplate glavnice”. I – ništa. Makar da mi znamo. Pa su počeli pregovori na drugoj (zapadnoj) strani.

Taj detalj sa zapadnim bankama je i te kako važan u priči o Crnoj Gori u raljama kineskog duga. On naglašava da je ova tema, iz perspektive naših zapadnih saveznika, prije svega političko, pa tek onda ekonomsko pitanje. I da ga treba posmatrati u kontekstu rastuće borbe za međunarodnu prevlast između SAD i Kine. U kojoj se Crna Gora našla svojom voljom ali bez mogućnosti da značajnije utiče na ishod.

Prošle vlasti zatvorile su ruska, ova vlada može zalupiti i kineska vrata, pa postati osuđena na zapadne investitore. Primjer Grčke s kraja pretprošle decenije svjedoči koliko to može biti bolno – oni nijesu založili Luku Solun, ali su ostali bez nje kako bi vratili kredite. Zapadnim bankama. Bolja je, dakle, ikakva nego nikakva alternativa. Kada smo uzeli kredit od Kineza, uz sve njegove mane (valutna klauzula, insistiranje da kineske firme realizuju projekat, osiguranje kredita državnom imovinom, arbitraža u Pekingu…) nigdje drugo nijesmo mogli dobiti ni takav. Iako cio svijet o Crnoj Gori govori kao o saobraćajnom ostrvu do koga se može stići samo avionom.

Ova Vlada je prilično uspješna kada novac treba pozajmiti. Njegova distribucija je veći problem. Brine i izostanak ozbiljnije razlike između sadašnjih i bivših vlasti oko javnosti rada. Makar kada je riječ o finansijskim tokovima. A koga je DPS ujedao (pljačkao), taj se i eksperata boji. I hedžovanja.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSKUPLJENJA: Strategija traženja krivca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rast cijena ne može se posmatrati bez adekvatnih podataka o zaradama. Da shvatimo kako zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. Pa bi im od tadašnjeg minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. Političari za to ne mare. Njih more durge brige

 

Gorivo je, od utorka, ponovo skuplje. Pekari su već u srijedu najavili poskupljenje kvalitetnijih vrsta hljeba. Očekuje se da će dodatno poskupiti i druge vrste prehrambenih proizvoda, cijena prevoza, usluge svih vrsta.

Hrana je od prošle jeseni već skuplja za nekih 20–25 odsto. I golim okom je vidljivo da su osnovne životne namirnice: ulje, brašno, šećer… značajno skuplje. Poskupila je i stočna hrana, vještačko đubrivo, građevinski materijal, obuća, odjeća.

Podaci MONSTAT-a pokazuju da je cijena stanova u novogradnji i komercijalnoj prodaji u prvom tromjesečju ove godina veća za 8,5 (na nivou države) do 11,5 odsto (u Podgorici) u odnosu na isti period prošle godine. Potražnja je ostala  približno ista dok su cijene građevinskog materijala u odnosu na kraj prošle godine uvećane i za 100 odsto, objašnjava Mileta Grujić, predsjednik Odbora za građevinarstvo Privredne komore Crne Gore. „Građevinskom željezu cijena je uvećana za preko 50 odsto, stiroporu i bakru za preko 70 odsto. Zbog rasta cijena nafte povećani su i troškovi prevoza kao i cijene bitumena…“.  Grujić naglašava da je od svih materijala korišćenih u novogradnji naš samo pijesak. I nešto stolarije proizvedene u domaćim fabrikama i radionicama. Pored željezare Toščelik mi i armaturu – uvozimo.

Pojeftinila je struja (politička odluka predstavnika novih vlasti koji rukovode EPCG). Bijeli je hljeb zadržao staru cijenu. Na sreću onih koji većom potrošnjom hljeba pokušavaju nadomjestiti odsustvo drugih, skupljih, namirnica. Ali i tu imamo drugu stranu medalje. Neobičnu koliko i potencijalno opasnu.

„Trgovci uvoze smrznuti hljeb iz Rumunije, skidaju etiketu, podgrijavaju ga i tako prodaju“, tvrdi u ovdašnjim medijima Svetozar Radonjić, predsjednik Udruženja pekara Crne Gore, „Nijedna država na svijetu to ne bi tolerisala“.

Javnost je najglasnije odreagovala na poskupljenje goriva. Iako je, prije nekih pet-šest godina tadašnji premijer Milo Đukanović tvrdio da je gorivo luksuz, pravdajući odluku vlade da poveća namete na naftne derivate. Kasnije je taksa ukinuta, odlukom Ustavnog suda, ali su državni nameti uključeni u cijenu goriva i dalje vrlo visoki (preko 60 odsto maloprodajne cijene). To gorivo u Crnoj Gori čini bitno skupljim u odnosu na zemlje slične kupovne moći: BiH, Albanija, Makedonija.

Oni koji su prećutali Đukanovićevu priču o luksuzu, dok su bili dio DPS vlasti, zahtijevaju od nove vlade da se odrekne dijela akciza i tako utiče na smanjenje cijena. Optužuju Vladu za nesposobnost da kreira podnošljiv ekonomski ambijent, iako „stari rekord“ cijena goriva u Crnoj Gori svjedoči da njihovi izabranici nijesu bili ni bolji ni drugačiji. Makar kada je akcizna politika u pitanju. Opet, oni koji su do 30. avgusta rado govorili o neophodnom smanjenju državnih nameta na naftne derivate, sada imaju preča posla. Uglavnom, i jedni i drugi putuju u službenim (državnim) automobilima koje „hrane“ novcem iz državne kase.

Mnogima nije svejedno. „Zbog ukupne krize izazvane pandemijom koronavirusa koja je prouzrokovala gubitak radnih mjesta, smanjenje zarada, pad ekonomske i kupovne moći pojedinca i porodica, došlo je do urušavanje životnog standarda naših građana“, navodi se u saopštenju Unije saveza sindikata (USSCG) povodom najnovijeg rasta cijena goriva. „Od januara je cijena nafte i naftnih derivata drastično porasla, pa je krajnje vrijeme da se preispita njena politika utvrđivanja“,  konstatuju sindikalci podsjećajući da je minimalna cijena rada u Crnoj Gori najniža u regionu. Zbog čega bi očekivani novi talas poskupljenja mogao donijeti još veće probleme.

Nove cijene goriva nijesu prećutali ni u Uniji poslodavaca. „Efekti povećanja cijene bilo kog energenta, a posebno goriva, proizvode rast ostalih cijena“, upozorio je i Predrag Mitrović, predsjednik Unije i prvi čovjek Socijalnog savjeta (čine ga članovi vlade, sindikata i poslodavaca). On se nada da će već  na narednioj rednoj sjednici Savjeta doći do zajedničkih rješenja kako bi „zaštitili standard građana i pomogli očuvanju likvidnosti privrede“.

„Isključivi razlog za rast cijena goriva u proteklih nekoliko mjeseci je konstantan porast cijena nafte i energenata na svjetskim berzama, zbog zagrijevanja svjetske ekonomije nakon krize izazvane pandemijom“, saopšteno je iz Ministarstva kapitalnih investicija. Oni podsjećaju da je aktuelna vrijednost akciza usklađena sa minimalnim iznosima koji su propisani direktivama EU. Moguća rješenja vide u smanjenju akciza (za tu odluku Vladi treba podrška većine u parlamentu, pošto treba mijenjati Zakon o akcizama) i formiranju strateških rezervi naftnih rezervata. Zato iz Ministarstva kapitalnih investicija najavljuju pripremu zakona o državnim rezervama. Mada je veliko pitanje koliko bi i on, u dogledno vrijeme, mogao pomoći. Pošto bi i tu naftu nečim trebalo dopremiti, negdje skladištiti, pa distribuirati. Država je odavno ostala bez kapaciteta neophodnih za takve aktivnosti. Jednako, i smanjenje akciza zvuči lijepo, sve do momenta dok ne shvatimo da bi ta odluka dovela do nedostatka novca za zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, penzije i plate državnih službenika i javnih službi.

Iz Ministarstva finansija i socijalnog staranja su, paralelno, odlučili da se pozabave rastom cijena životnih namirnica. Ministar Milojko Spajić, skupa sa predstavnicima Ministarstva ekonomskog razvoja, sredinom nedjelje sastao se  sa predstavnicima najvećih trgovačkih lanaca. „Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i Ministarstvo ekonomskog razvoja intenzivno razmatraju jedan broj kriznih mjera, koje bi bile vremenski ograničene i koje bi dovele do regulacije i snižavanja maloprodajnih cijena osnovnih životnih namirnica“, saopštio je ministar Spajić obraćajući se trgovcima. I poručio: „Na tom putu, neophodna je zajednička saradnja svih nas“.

Onda smo od razmatranih kriznih mjera saznali jednu: Vlada od trgovačkih lanaca traži da smanje marže. Argumentujući svoj zahtjev računicom da su one znatno veće od sedam odsto, koliko na ime PDV-a na osnovne životne namirnice prihoduje država. Od predstavnika trgovačkih lanaca stigli su kontraargumenti. Troškovi pomorskog transporta porasli su za 2-3 puta u posljednjih 12 mjeseci, tvrde, ukazujući i na trend globalnog poskupljenja cijena hrane za oko 25 odsto, počev od 2020.

Tome svjedoče i podaci Agencije UN za hranu i poljoprivredu, prema kojima (majski izvještaj) cijene hrane na svjetskim tržištima rastu, u kontinuitetu, 11 mjeseci. Dostigle su najveći nivo od 2014.

„Bilježimo konstantan rast cijena stočne hrane na tržištu“, piše i u vladinoj Informaciji o potrebi pružanja pomoći crnogorskim proizvođačima mlijeka. Uz  važan detalj: „Upoređujući cijene u Crnoj Gori sa regionom, cijena stočne hrane je u prosjeku veća 12–18 odsto. Osnovni razlog veće cijene je to što se cjelokupna koncentrovana stočna hrana uvozi“.

Baš kao i manje-više sve ostalo u Crnoj Gori. Uz bojazan da će i postojaća proizvodnja, posebno poljoprivredna, biti smanjena ili ugašena zbog izostanka adekvatne pomoći države. Tada bi i hrana mogla postati još skuplja. A manje kvalitetna.

Rast cijena se ne može se posmatrati bez podataka o zaradama. Tek tako dobijemo valjan kontekst. Zaposleni sa minimalnom zaradom (250 eura) danas jedva da mogu kupiti hranu koju bi, prošle godine u ovo doba, platili 200 eura. U oba slučaja nedovoljno. Ali bi im lani od minimalca ostala 22 eura za ostale troškove. A sada, nakon dugo čekanog povećanja, ništa.

Prema podacima koje je Monitor dobio od Uprave za prihode, ukupan fond bruto zarada koje su u aprilu ove godine isplaćene zaposlenima u Crnoj Gori (podaci za maj i jun još nijesu kompletni) iznosi nešto više od 95,1 miliona eura. To je za 20 miliona manje od bruto zarada u istom mjesecu prošle godine, a za 23,3 manje od aprila 2019. Da problem bude veći, broj obračunatih (legalnih) zarada u aprilu ove godine manji je za 40.000 od prošle, a za 50.000 od broja zarada isplaćenih u istom mjesecu 2019.

Ako su cijene porasle za 20–25 odsto, ukupan fond isplaćenih bruto zarada smanjen je za 20–25 odsto, dok je broj onih koji (zvanično) primaju platu manji za 50.000 za 24 mjeseca – kako živi Crna Gora? Na to pitanje trebamo brz odgovor. Tonemo.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo