Povežite se sa nama

MONITORING

Tajne Momirovih dokumenata

Objavljeno prije

na

slika-2-momir-bulatovic

Rastali se 1997. uz najprizemnije optužbe, terećenja za krivična djela i zloupotrebe ovlašćenja, no sada bi se, tvrde neki mediji, možda mogli pomiriti. Prema pisanju Vijesti, Milo Đukanović je prošle godine preko posrednika zamolio Momira Bulatovića da „Vladi ustupi dokumentaciju koju je odnio sa sobom u januaru 1998, kada je napuštao predsjednički kabinet” a riječ je, navodno, „o dokumentaciji vezanoj za regulisanje odnosa sa ostalim državama bivše SFRJ”. DIPLOMATA… : Bulatović je nakon sticanja nezavisnosti, opcije protiv koje se borio, od crnogorske vlasti nagrađen nacionalnom penzijom, posebnim amandmanom – naknadno i jednoglasno usvojenim u parlamentu.

Posjeduje i crnogorski diplomatski pasoš – dobijen na osnovu Uredbe o licima kojim se izdaje diplomatski i službeni pasoš, potpisao premijer Milo Đukanović (Službeni list CG, br. 21/08).

Uživa, dakle, imunitet u stranim državama, uključujući Srbiju, gdje češće boravi; tamo se 4. aprila ove godine pozvao na diplomatski status pred sudijom za prekršaje nakon što je u alkoholisanom stanju 6. septembra 2010. napravio saobraćajni prestup.

Od 2001. Bulatović nije u visokoj politici. No, nije se posve deaktivirao. Još je upotrebljiv kao svjedok. Kobni slučaj je početkom 2006. preduhitrio njegovu hašku ispovijest u korist Slobodana Miloševića a naredne godine je u Tribunalu branio Nikolu Šainovića, potpredsjednika Savezne vlade SRJ. Napisao je, respektujući „pravila ćutanja”, nekoliko knjiga, životopise s priključenijima, itd.

… I SVJEDOK: Bulatović se pokazao kao rent-a-car svjedok, saradnik optuženima za ratne zločine, pa ga je bivši crnogorski premijer (u jednom mandatu i predsjednik) privatno molio da ustupi službenu dokumentaciju Vladi?!

U ovoj zemlji samo naivni pomisle kako se službeni dokumenti uredno arhiviraju. A zapravo se razvlače ili uništavaju ili možda falsifikuju – pokazao je i pravosudni slučaj deportacija. U njega su trajno upetljani i Bulatović i Đukanović. Nezgodno je što ratni zločin ne zastarijeva – može sudski biti reaktiviran u bilo koje vrijeme.

Bulatović je jesenas, uoči svog svjedočenja, preko medija pozvao Đukanovića da „pridruži svoj glas” kako bi zajedno pomogli da devetorica optuženih crnogorskih policajaca budu oslobođeni. Naglasio je kako će Đukanoviću pomoći da „osvježi pamćenje” jer će predočiti paket dokumenata.

Od sutkinje Milenke Žižić, predsjednice Specijalnog vijeća Višeg suda u Podgorici, tražio je da ga država u slučaju deportacija (predmet Ks. br. 03/09) oslobodi čuvanja državne tajne; mislilo se kako je nadležan samo parlament, no na kraju je i Vlada Mila Đukanovića postupila po sudskom zahtjevu.

Iz spisa predmeta Ks. br. 03/09 se vidi kako je priložio dokumente koji nijesu samo iz administracije Predsjedništva SR Crne Gore, kolektivnog „šefa države” kojim je Bulatović predsjedavao od decembra 1990. do decembra 1992; tu su i povjerljivi dopisi iz Vlade Mila Đukanovića.

Bulatovića su, prema dokumentaciji, neposredno informisali: Božidar Babić, tada pukovnik, maja 1992. Đukanovićev ministar za narodnu odbranu i Milorad Ivanović, optužen za deportacije, maja 1992. načelnik Centra bezbjednosti MUP-a u Herceg Novom.

DOKAZI: Aktom Ministarstva narodne odbrane br. 0401-17/1, potpisao ministar Babić, od 6. februara 1992, naslovljen na Bulatovića, dostavljene su informacije o regrutima i rezervistima iz Crne Gore na ratištu koje je prethodno, na sjednici 23. januara 1992, razmotrila i usvojila – Vlada Mila Đukanovića!

Jedinice Teritorijalne odbrane (TO) Crne Gore su bile raspoređene i na teritoriji Bosne i Hercegovine i poslije 19. maja 1992. kada je ta država priznata kao članica UN.

Početkom aprila 1992, ispričao je Bulatović sutkinji Žižić, crnogorsko rukovodstvo se suočava „sa činjenicom da je sve veći broj državljana Crne Gore” angažovan, osim na položajima u zaleđu Dubrovnika, takođe i na teritoriji BiH – „mostarskom ratištu”.

Uoči proglašenja nezavisnosti BiH 6. aprila 1992, saopštio je Bulatović tokom svjedočenja, „izvršena je mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu” (Akt Predsjedništva RCG br.01-1 od 3. aprila 1992. godine upućen Komandi 4. armijske oblasti JNA i Republičkom štabu TO Crne Gore, Titograd, potpisao Momir Bulatović).

U Informaciji o mobilizaciji nekih ratnih jedinica, Đukanovićev ministar odbrane Babić 26. maja 1992. izvještava Bulatovića o situaciji na „hercegovačko-dubrovačkom ratištu”, zatim o naređenju za formiranje i mobilizaciju dodatne dvije brigade TO Crne Gore. Bulatović je svjedočio: „To naređenje je dao predsjednik Vlade Milo Đukanović”!

Narednog dana, 27. maja 1992, zasijedao je Savjet za narodnu odbranu SR Crne Gore, formacijsko tijelo kojim je predsjedavao Bulatović, članovi: Milo Đukanović; zatim, funkcioneri iz Predsjedništva SR Crne Gore, uključujući i Svetozara Marovića; takođe i Pavle Bulatović na koga su sutkinja Milenka Žižić i njeno Vijeće (sudije Milić Međedović i Dragica Vuković) u presudi od 29. marta ove godine svalili svu krivicu za zločin deportacija.

TRI ČINJENICE: Sutkinja Žižić se nije ni zapitala što je uopšte maja 1992. predstavljao Savjet za narodnu odbrane SR Crne Gore i po kojem je propisu funkcionisao? Činjenice koje slijede dokazuju da crnogorsko pravosuđe igra veoma važnu ulogu u pranju biografija: Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, kao i njihovih optuženih saradnika – policajaca.

Presudu Žižićeve je „pripremila” tužiteljka, Lidija Vukčević: uprkos činjeničnom stanju iz rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) i presuda Tribunala u Hagu u finišu procesa je utvrdila da u BiH maja 1992. nije bilo „međunarodnog oružanog sukoba”.

S tim u vezi, u presudi o nevinosti optuženih policajaca sutkinja Milenka Žižić notira tri krupne laži na kojima temelji nevinost optuženih policajaca: 1.) u SR Crnoj Gori, tokom inkriminisanog perioda deportacija, na snazi nije bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje; 2.) pripadnici MUP-a nijesu bili pripadnici oružanih snaga; 3.) u BiH maja 1992. nije bilo „međunarodnog oružanog sukoba”.

STANJE: Da li je maja 1992. na teritoriji SR Crne Gore (tada u sastavu SRJ) bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje? Žižićeva u presudi, citirajući brojne za tu temu nebitne propise, zaključuje: „Savezna skupština ni Savezna vlada nijesu proglasile neposrednu ratnu opasnost, ratno stanje ili vanredno stanje”.

Tačno, ali deplasirano – stanje neposredne ratne opasnosti je proglašeno 1. oktobra 1991. na 143. sjednici Predsjedništva SFRJ (Vrhovne komande), predsjedavao dr Branko Kostić. Ukinuto je 20. maja 1992. na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ (predsjednik SRJ još nije bio izabran) sa napomenom: ne stupa na snagu odmah, već danom objavljivanja u Službenom listu.

U Crnoj Gori, dok je stanje neposredne ratne opasnosti na snazi – najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. počinju prva hapšenja izbjeglica (Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj; dokaz u predmetu Ks. br. 03/09).

MUP: Da li su pripadnici MUP-a Crne Gore maja 1992. bili i pripadnici oružanih snaga? „U konkretnom slučaju, optuženi nijesu bili pripadnici oružanih formacija, niti su bili u službi bilo koje od strana u sukobu”, piše Žižićeva u presudi i dodaje: „Djelatnost optuženih, kao i sama naredba (navodna naredba Pavla Bulatovića, nije pokazana na Sudu! – prim.a.) sa stanovišta međunarodnog prava je bila nezakonita, ali s obzirom da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava, to samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati ili ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu”.

Kao i u slučaju (ne)utvrđivanja važenja proglašenog stanja neposredne ratne opasnosti na teritoriji SR Crne Gore maja 1992, Žižićeva citira brojne nebitne propise, ali ne pominje ključni – republički Zakon o opštenarodnoj odbrani, takođe na snazi maja 1992, koji je Skupština SR Crne Gore usvojila još 7. marta 1983. a posljednji put ga amandmanski dopunila 2. avgusta 1991, uoči tzv. rata za mir (Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o opštenarodnoj odbrani, potpisao Momir Bulatović, Službeni list SR Crne Gore, br. 34/91).

U čl. 109. Zakona o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore se definišu zadaci tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (MUP-a) u „opštenarodnoj odbrani”, uključujući: pripreme planova odbrane, „ratnih propisa” ili „mobilizacije svih izvora”; obuku „kadrova za rad u ratnim uslovima”; zatim, MUP predlaže „ratnu organizaciju i brojno stanje milicije”, „oprema i obučava ratni sastav milicije” i obavlja „određene stručne poslove bezbjednosti u Teritorijalnoj odbrani”.

Na osnovu čl. 124. st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore, Momir Bulatović je 1. oktobra 1991. izdao Naređenje (vidi faksimil) o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”.

U Naređenju dalje piše da će „jedinica samostalno ili u sadejstvu sa jedinicama JNA i TO izvršavati specifične vojno-policijske zadatke, prema Planu upotrebe koje će donijeti operativna komanda na dubrovačkom ratištu”. Zapovjednik jedinice MUP-a bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković, maja 1992. pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za Službu javne bezbjednosti.

MUP Crne Gore je, dakle, bio maja 1992. dio oružanih snaga SFRJ/SRJ.

RAT: Konačno, da li je u BiH maja 1992. bio „međunarodni oružani sukob”?

SRJ je proglašena 27. aprila 1992. a u njenom sastavu (provjeriti tada usvojeni Ustav SRJ) nije bila BiH. SB UN je 15. maja 1992. Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH; zbog nepoštovanja ovih zahtjeva SB UN je Rezolucijom 757 30. maja 1992. uveo sankcije za Srbiju i Crnu Goru

Vlada Srbije je jula prošle godine u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila od Velike Britanije, poslala Sudu u Londonu službeni dopis u kojem navodi: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu pre 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”.

Tribunal u Hagu potvrdio je u više presuda da je na teritoriji BiH i prije i poslije 19. maja 1992. bio „međunarodni oružani sukob” (pravosnažne presude u predmetima: Tadić, Delalić, Blaškić, Kordić…), itd.

To nas vraća na sastanak Savjeta za narodnu odbranu SR Crne Gore od 27. maja 1992, kojem predsjedava Momir Bulatović a prisustvuje Milo Đukanović, kao i njegov ministar narodne odbrane, pukovnik Božidar Babić (po formaciji i sekretar Savjeta) i drugi.

SAVJET: Formiranje i rad Savjeta su definisani Zakonom o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore (čl. 93-100). Bulatović je, shodno ovlašćenjima, imenovao Đukanovića za člana Savjeta!

Neđelju nakon što je BiH primljena u UN, jedinice JNA i TO Crne Gore su još bile angažovane u BiH – na hercegovačkom ratištu. Momir Bulatović je na suđenju svjedočio kako ga je 26. maja 1992. ministar Babić informisao da će „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore biti povučeni sa hercegovačkog ratišta 27. maja 1992. do 15 sati”.

Sjutradan, na sjednici Savjeta, tvrdio je Bulatović, odlučeno je da se naredi crnogorskoj policiji da „zatvori granicu sa BiH” i da od tada „ne komuniciraju” sa MUP-om Srpske Republike BiH od kojih su prethodno dobijali i izvršavali zahtjeve za deportacije.

To je ključna tvrdnja – dokazuje da je vrh crnogorske vlasti neposredno kontrolisao jedinice TO Crne Gore umiješane u rat u BiH i direktno (sa rokom izvršenja) upravljao policijom tokom deportacija – koju je, međutim, sutkinja Milenka Žižič odbačila. U presudi piše: „Niko od optuženih ili pak saslušanih svjedoka ne navodi da su nakon odluke Savjeta za narodnu odbranu na sjednici koja je održana 27. maja 1992. obaviješteni da se uspostavi granica prema Bosni i da je obaviještena policija da je to strana država”.

Žižićeva dalje piše da su navodi Bulatovića „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ” i deklaracijom od 27. aprila 1992, kada je, na svečanoj sjednici proglašenja nove države poručeno da će SRJ „istovremeno, biti spremna na puno uvažavanje prava i interesa jugoslovenskih republika koje su proglasile nezavisnost”; s tim u vezi tvrdi kako je njen nalaz „potvrđen i iskazom svjedoka Srđe Božovića”!

Da li je sutkinja Žižić, sa prethodnim iskustvom rada u Osnovnom sudu u Nikšiću, samo iz drskog neznanja napisala presudu temeljenu na lažima i cinizmu?

Malo vjerovatno. Dokazi da je u Crnoj Gori maja 1992. bilo na snazi stanje neposredne ratne opasnosti, zatim da je MUP bio sastavni dio oružanih snaga i da je u BiH bio „međunarodni oružani sukob” – tri činjenice na kojima temelji nevinost optuženih policajaca, iako je utvrdila da su deportacije bile nezakonite! – javno su i dostupni i provjerljivi.

PRANJE PROŠLOSTI: Ostaje dilema da li je Milo Đukanović preko posrednika na temu „dokumentacije” kontaktirao Momira Bulatovića prije ili poslije njegovog svjedočenja 12. novembra 2010. pred Višim sudom u Podgorici?

Osim citiranih, Bulatović je Sudu priložio i niz drugih dokumenata: Akt naslovljen predsjedniku Predsjedništva RCG, bez broja i datuma (informacija o situaciji u BiH – istočnoj Hercegovini); Akt MUP-a CB Herceg Novi br. 01-361 od 26. maja 1992. upućen Bulatoviću, potpisao načelnik CB Herceg Novi; Akt Štaba TO RCG br. 06/1033-1 od 27. maja 1992, upućen Predsjedništvu RCG, potpisao komandant general-potpukovnik Dragutin Đuričković (informacija da treba izvršiti podjelu naoružanja, te da je naoružanje podijeljeno); Akt o saznanju službe o podjeli naoružanja u organizaciji TO RCG, itd.

Koliko Bulatović posjeduje drugih za Đukanovića interesantnih dokumenata?

Bulatović je, kako je i obećao uoči svjedočenja, Đukanoviću dokumentacijom dostavljenom Sudu, po svemu sudeći, „osvježio pamćenje”.

Obojica su, svako na svoj način, „pridružili glas” da se oslobode njihovi bivši podređeni, optuženi policajci; takvim pranjem zajedničke prošlosti vjeruju da obezbjeđuju slobodu u budućnosti…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZORAN BRĐANIN NA ČELU UPRAVE POLICIJE: Vršilac dužnosti podijelio vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

URA je „progurala“ jednog, premijer Krivokapić priželjkivao je drugog, dok je DF saopštio da neće podržati nijednog kandidata koga predloži Vlada, pošto smatraju da je njihov favorit nezakonito eliminisan iz trke za direktora UP

 

Vlada je u utorak imenovala Zorana Brđanina za vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Dosadašnji rukovodilac Odjeljenja za analitiku i unaprjeđenje rada policije bio je favorit URA-e koja je isticala da je riječ o školovanom profesionalcu. Na drugoj strani, premijer Zdravko Krivokapić je navijao za Dragana Klikovca, jednako školovanog dugogodišnjeg policajca i aktuelnog rukovodioca Operativno-komunikacionog centra (OKC).

Javnosti nije poznato šta je, ili ko, presudio. Zato smo upoznati sa stavom Demokratskog fronta da neće podržati nijednog kandidata za zvanje prvog policajca u Crnoj Gori.

,,DF je organizacija koja se protivi svemu sve što nije apsolutno po njihovoj volji“, komentarisao je takvu odluku, uz osmijeh, potpredsjednik Vlade zadužen za bezbjednosni sektor Dritan Abazović navodeći „cijenim svačije mišljenje pa i njihovo, ali zaista ne bih imao neki specifičan komentar”. Iako su novinske stranice punili tekstovi o ozbiljnom sukobu čelnika izvršnih vlasti zbog imenovanja šefa policije, Abazović tvrdi da nije bilo riječi o većem mimoilaženju.

,,Bilo je različitih mišljenja i to je po meni demokratski, ne bi trebalo to da nas čudi. Mislim da je sada u Crnoj Gori s jednoumljem završeno i mi bilo kakve monopole ne možemo više da prihvatimo“, objašnjavao je Abazović. „U demokratskoj atmosferi smo razgovarali, razmijenili mišljenja, vodili dijalog i čini mi se došli do najboljeg rješenja. Na kraju to je prijedlog ministra Sergeja Sekulovića i smatram da je to krajnje primjereno“.

Zoran Brđanin se kao ozbiljan kandidat za direktora UP-a pominje još od avgustovskih izbora, čim je postalo jasno da će doći do sveobuhvatnih kadrovskih izmjene u bezbjednosnim strukturama. U borbi za to mjesto, tvrde naši dobro obaviješteni sagovornici, pomogao mu je i nekadašnji resorni ministar  u prelaznoj Vladi Goran Danilović, koji je kod svojih koalicionih  kolega urgirao da ukažu povjerenje čovjeku koji ima njegovo povjerenje. Kod DF-a mu, međutim, ta nastojanja nijesu prošla. Zato se Danilović oglasio i  ogradio od izjava čelnika DF-a koji su poručili da Koalicija za budućnost Crne Gore ne pristaje da pripadnici režima Mila Đukanovića, „pod jeftinim izgovorima i protivzakonitim radnjama“, eliminišu jedine ozbiljne i odgovorne kandidate za direktora UP-a. Iz Danilovićeve Ujedinjene Crne Gore tada je saopšteno da je DF iznio grubu i netačnu ocjenu.

Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

OD PEKINGA DO TUZI – ŽIVOT U SLUŽBI POLITIKE: Između nada i barikada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer tek treba da pojasni započetu priču o novim državljanima. A Vlada ima i prečeg posla. Za početak, valja ići u Tuzi. Pa u Nikšić (izbori). I Skupštinu (budžet). Potom  će već biti jasnije šta je kome činjeti

 

Ponovo živimo u zanimljivim vremenima.

„Dobro jutro svima sa slobodne crnogorske teritorije – iz Ambasade Crne Gore pri Svetoj Stolici i pri Malteškom redu!“, pozdravio je u srijedu ujutru svoje pratioce na Tviteru bivši ambasador u Vatikanu Miodrag Vlahović. Krajem  dana, nakon što je predsjednik Milo Đukanović potpisao ukaz o razrješenju osam ambasadora koji nijesu bili po volji novih vlasti, Vlahović stavlja tačku na pobunu: „Bila je časti da budem ambasador…“.

,,Bilo je veliko zadovoljstvo, izuzetna čast i ponos predstavljati Crnu Goru na poziciji ambasadora u Narodnoj Republici Kini“, oglasio se i Darko Pajović, najplaćeniji crnogorski diplomata, nakon što su do njega stigle vijesti o Đukanovićevoj otkomandi. „Na kraju, a zapravo na početku, hvala mojoj porodici, prijateljima i svim pristojnim građanima Crne Gore za svu vašu podršku“, poručio je Pajović. Tako se na sebi svojstven način osvrnuo i na  nepristojne koji nijesu  podržali  ono što je radio kao predsjednik Pozitivne CG, opozicione partije koja se podijelila, pa potčinila DPS-u i krupnom kapitalu, da bi potom pala u zaborav. Zato je Pajović nagrađen funkcijom predsjednika parlamenta a potom i ambasadorskim mjestom u Kinu.

Javni sukob Vlade i sada već i bivših, ambasadora iskoristio je Đukanović da ukaže na politički revanšizam novih vlasti,  pokaže  kako kao predsjednik  neće pokušavati da prepravlja izborni rezultat i naglasi da smijenjeni ambasadori koji su, uglavnom, njegovom voljom otišli u diplomatska predstavništva „ne smiju biti kvalifikovani kao osobe koje rade na štetu i protiv interesa države“. U saopštenju iz njegovog kabineta objašnjava se kako je predsjednik odluku o opozivu osam ambasadora donio „poštujući kohabitaciju vlasti“, a nakon „korekcije obrazloženja“ iz MVP.

Dugo znamo predsjednika DPS-a i njegove demokratske i ekonomske potencijale. Tu jedno saopštenje i (još) jedna afera neće mnogo promijeniti. Ali bi čelnici izvršne vlasti i iz ove priče trebalo da nauče koliko je važno da što prije formiraju stručne timove sposobne da posao obave zakonito i u skladu sa važećom procedurom i praksom. Da ne bi Miodrag Vlahović juče, ili Milivoje Katnić, sjutra, od svog razrješenja pravili novu bitku na Neretvi.

Sličnih priča imamo i na domaćem terenu.  

Nadležni iz Ministarstva zdravlja odlučili su da zatvore lokale u Tuzima, Danilovgradu i Baru uz obrazloženje da stanovnici Podgorice, nakon zatvaranja kafića, restorana i kafana u glavnom gradu zbog loše epidemiološke situacije, tamo idu u provod i šire zarazu. Ostalo je nejasno zašto nadležni ne zabrane međugradski saobraćaj iz Podgorice, nego sankcionišu ugostitelje i stanovnike mjesta u kojima je epidemiološka situacija mnogo bolja. (Ne)očekivano, uslijedila je reakcija.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte ostatak teksta u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREPORUKA MISIJE UNESCO – UKLONITI KAFE RESTORAN NA TURSKOM RTU: VERIGE 65 NANOSE ŠTETU UNIVERZALNOJ VRIJEDNOSTI KOTORA

Objavljeno prije

na

Objavio:

Misija Centra za svjetsku baštinu u slučaju kafe-restorana Verige 65 sugeriše Državi ugovornici da bi mogućnost povratka u pređašnje stanje trebalo da bude ključna karakteristika

 

Da li će privremeni ugostiteljski objekat Verige 65 podignut na najatraktivnijem dijelu obale Bokokotorskog zaliva, na lokaciji Turski rt, na prolazu Verige, uskoro biti uklonjen? To zavisi od toga da li će nadležno Ministarstvo ekologije, planiranja prostora i urbanizma, ispoštovati preporuke iz izvještaja Zajedničke reaktivne monitoring misije Centra za svjetsku baštinu UNESCO-a/ ICOMOS-a, sačinjen 2018. za prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora.

Riječ je o posljednjem izvještaju koji je pripremio stručni tim pomenutih institucija, nakon što su krajem oktobra 2018. godine boravili u Boki i sagledali stanje zaštićenog dobra na licu mjesta.  Najvažnije pitanje sa kojim se dobro suočava u posljednjih nekoliko godina je pretjerana urbanizacija obala Boke Kotorske, prvenstveno Kotorsko-risanskog zaliva i duž prolaza Verige, konstatuje se, između ostalog u Izvještaju. Devastacija prostora Opštine Kotor, donošenje brojnih planskih dokumenata kojima je planirana izgradnja velikog broja neprimjerenih objekata, turističkih i stambenih naselja, prijetila je da se područje Boke skine sa UNESCO-ve Liste svjetske baštine, na koju je upisano 1979.

Zadatak misije je, da pored procjene ukupnog stanja konzervacije dobra, postavljanja opštih principa upravljanja i očuvanja Izuzetne univerzalne vrijednosti dobra, donese preporuke i sugestije za pravilno upravljanje dobrom. Jedna od brojnih preporuka, označena kao Ulaz u prolaz Verige, odnosi se na postupanje vezano za dvospratni kafe-restoran poznat pod imenom Verige 65, čijom je izgradnjom trajno oštećen dio do tada netaknute prirode Turskog rta i jednog od najljepših vidikovaca u Boki.

„Treba ograničiti ‘privremeno’ postojanje objekta na Turskom rtu. Definicije u Planu za postavljanje objekata ‘privremenog karaktera‘ treba izmijeniti kako bi se njegova primjena ograničila na istinski privremene strukture, koje se očigledno mogu vratiti u prvobitno stanje, a saglasnost na njih treba ograničiti”, navodi se u preporuci pod brojem 24 ovog izvještaja.

Iako je Uprava za zaštitu kulturnih dobara dala saglasnost na gradnju, eksperti misije smatraju da „zidana struktura objekta ima sve karakteristike stalnosti… ona je odgovor maloj katoličkoj kapeli iz venecijanskog perioda na suprotnoj tački, čineći da u upoređenju izgleda beznačajno… Njeno prisustvo uklanja ilustraciju istorijske distinkcije, pošto je ova strana (Turski rt) istorijski neizgrađena. Prema mišljenju misije ona nanosi štetu Izuzetnoj univerzalnoj vrijednosti dobra”.

Odgovorni u nadležnim institucijama Crne Gore nisu tako razmišljali. Tokom burnih događaja koji su obilježili izgradnju kafea Verige 65, iza kojeg stoji firma Hefesta DOO iz Herceg Novog, u vlasništvu Aleksandra Šćepanovića i njegove sestre, crnogorske manekenke Jelene Šćepanović, navodno bliske prijateljice predsjednika Mila Đukanovića, značajnu ulogu ilmala je tadašnja direktorica Uprave za zaštitu kulturnih dobara Anastazija Miranović. Ona je u decembru 2015. izdala konzervatorske uslove za izradu projekta kafe-restorana. Zatim je u martu 2016, istoga dana kada je investitor podnio zahtjev za davanje saglasnosti na projekat, isti odobrila. Iako firma Hefesta tada nije imala ugovor o zakupu sa JP Morsko dobro.

Branka PLAMENAC
foto: verige65
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 26. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo