Povežite se sa nama

MONITORING

Tajne Momirovih dokumenata

Objavljeno prije

na

Rastali se 1997. uz najprizemnije optužbe, terećenja za krivična djela i zloupotrebe ovlašćenja, no sada bi se, tvrde neki mediji, možda mogli pomiriti. Prema pisanju Vijesti, Milo Đukanović je prošle godine preko posrednika zamolio Momira Bulatovića da „Vladi ustupi dokumentaciju koju je odnio sa sobom u januaru 1998, kada je napuštao predsjednički kabinet” a riječ je, navodno, „o dokumentaciji vezanoj za regulisanje odnosa sa ostalim državama bivše SFRJ”. DIPLOMATA… : Bulatović je nakon sticanja nezavisnosti, opcije protiv koje se borio, od crnogorske vlasti nagrađen nacionalnom penzijom, posebnim amandmanom – naknadno i jednoglasno usvojenim u parlamentu.

Posjeduje i crnogorski diplomatski pasoš – dobijen na osnovu Uredbe o licima kojim se izdaje diplomatski i službeni pasoš, potpisao premijer Milo Đukanović (Službeni list CG, br. 21/08).

Uživa, dakle, imunitet u stranim državama, uključujući Srbiju, gdje češće boravi; tamo se 4. aprila ove godine pozvao na diplomatski status pred sudijom za prekršaje nakon što je u alkoholisanom stanju 6. septembra 2010. napravio saobraćajni prestup.

Od 2001. Bulatović nije u visokoj politici. No, nije se posve deaktivirao. Još je upotrebljiv kao svjedok. Kobni slučaj je početkom 2006. preduhitrio njegovu hašku ispovijest u korist Slobodana Miloševića a naredne godine je u Tribunalu branio Nikolu Šainovića, potpredsjednika Savezne vlade SRJ. Napisao je, respektujući „pravila ćutanja”, nekoliko knjiga, životopise s priključenijima, itd.

… I SVJEDOK: Bulatović se pokazao kao rent-a-car svjedok, saradnik optuženima za ratne zločine, pa ga je bivši crnogorski premijer (u jednom mandatu i predsjednik) privatno molio da ustupi službenu dokumentaciju Vladi?!

U ovoj zemlji samo naivni pomisle kako se službeni dokumenti uredno arhiviraju. A zapravo se razvlače ili uništavaju ili možda falsifikuju – pokazao je i pravosudni slučaj deportacija. U njega su trajno upetljani i Bulatović i Đukanović. Nezgodno je što ratni zločin ne zastarijeva – može sudski biti reaktiviran u bilo koje vrijeme.

Bulatović je jesenas, uoči svog svjedočenja, preko medija pozvao Đukanovića da „pridruži svoj glas” kako bi zajedno pomogli da devetorica optuženih crnogorskih policajaca budu oslobođeni. Naglasio je kako će Đukanoviću pomoći da „osvježi pamćenje” jer će predočiti paket dokumenata.

Od sutkinje Milenke Žižić, predsjednice Specijalnog vijeća Višeg suda u Podgorici, tražio je da ga država u slučaju deportacija (predmet Ks. br. 03/09) oslobodi čuvanja državne tajne; mislilo se kako je nadležan samo parlament, no na kraju je i Vlada Mila Đukanovića postupila po sudskom zahtjevu.

Iz spisa predmeta Ks. br. 03/09 se vidi kako je priložio dokumente koji nijesu samo iz administracije Predsjedništva SR Crne Gore, kolektivnog „šefa države” kojim je Bulatović predsjedavao od decembra 1990. do decembra 1992; tu su i povjerljivi dopisi iz Vlade Mila Đukanovića.

Bulatovića su, prema dokumentaciji, neposredno informisali: Božidar Babić, tada pukovnik, maja 1992. Đukanovićev ministar za narodnu odbranu i Milorad Ivanović, optužen za deportacije, maja 1992. načelnik Centra bezbjednosti MUP-a u Herceg Novom.

DOKAZI: Aktom Ministarstva narodne odbrane br. 0401-17/1, potpisao ministar Babić, od 6. februara 1992, naslovljen na Bulatovića, dostavljene su informacije o regrutima i rezervistima iz Crne Gore na ratištu koje je prethodno, na sjednici 23. januara 1992, razmotrila i usvojila – Vlada Mila Đukanovića!

Jedinice Teritorijalne odbrane (TO) Crne Gore su bile raspoređene i na teritoriji Bosne i Hercegovine i poslije 19. maja 1992. kada je ta država priznata kao članica UN.

Početkom aprila 1992, ispričao je Bulatović sutkinji Žižić, crnogorsko rukovodstvo se suočava „sa činjenicom da je sve veći broj državljana Crne Gore” angažovan, osim na položajima u zaleđu Dubrovnika, takođe i na teritoriji BiH – „mostarskom ratištu”.

Uoči proglašenja nezavisnosti BiH 6. aprila 1992, saopštio je Bulatović tokom svjedočenja, „izvršena je mobilizacija dvije jedinice građana Crne Gore koji su upućeni na ratište u Hercegovinu” (Akt Predsjedništva RCG br.01-1 od 3. aprila 1992. godine upućen Komandi 4. armijske oblasti JNA i Republičkom štabu TO Crne Gore, Titograd, potpisao Momir Bulatović).

U Informaciji o mobilizaciji nekih ratnih jedinica, Đukanovićev ministar odbrane Babić 26. maja 1992. izvještava Bulatovića o situaciji na „hercegovačko-dubrovačkom ratištu”, zatim o naređenju za formiranje i mobilizaciju dodatne dvije brigade TO Crne Gore. Bulatović je svjedočio: „To naređenje je dao predsjednik Vlade Milo Đukanović”!

Narednog dana, 27. maja 1992, zasijedao je Savjet za narodnu odbranu SR Crne Gore, formacijsko tijelo kojim je predsjedavao Bulatović, članovi: Milo Đukanović; zatim, funkcioneri iz Predsjedništva SR Crne Gore, uključujući i Svetozara Marovića; takođe i Pavle Bulatović na koga su sutkinja Milenka Žižić i njeno Vijeće (sudije Milić Međedović i Dragica Vuković) u presudi od 29. marta ove godine svalili svu krivicu za zločin deportacija.

TRI ČINJENICE: Sutkinja Žižić se nije ni zapitala što je uopšte maja 1992. predstavljao Savjet za narodnu odbrane SR Crne Gore i po kojem je propisu funkcionisao? Činjenice koje slijede dokazuju da crnogorsko pravosuđe igra veoma važnu ulogu u pranju biografija: Momira Bulatovića i Mila Đukanovića, kao i njihovih optuženih saradnika – policajaca.

Presudu Žižićeve je „pripremila” tužiteljka, Lidija Vukčević: uprkos činjeničnom stanju iz rezolucija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija (SB UN) i presuda Tribunala u Hagu u finišu procesa je utvrdila da u BiH maja 1992. nije bilo „međunarodnog oružanog sukoba”.

S tim u vezi, u presudi o nevinosti optuženih policajaca sutkinja Milenka Žižić notira tri krupne laži na kojima temelji nevinost optuženih policajaca: 1.) u SR Crnoj Gori, tokom inkriminisanog perioda deportacija, na snazi nije bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje; 2.) pripadnici MUP-a nijesu bili pripadnici oružanih snaga; 3.) u BiH maja 1992. nije bilo „međunarodnog oružanog sukoba”.

STANJE: Da li je maja 1992. na teritoriji SR Crne Gore (tada u sastavu SRJ) bilo proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti, ratno ili vanredno stanje? Žižićeva u presudi, citirajući brojne za tu temu nebitne propise, zaključuje: „Savezna skupština ni Savezna vlada nijesu proglasile neposrednu ratnu opasnost, ratno stanje ili vanredno stanje”.

Tačno, ali deplasirano – stanje neposredne ratne opasnosti je proglašeno 1. oktobra 1991. na 143. sjednici Predsjedništva SFRJ (Vrhovne komande), predsjedavao dr Branko Kostić. Ukinuto je 20. maja 1992. na proširenoj sjednici Predsjedništva SFRJ (predsjednik SRJ još nije bio izabran) sa napomenom: ne stupa na snagu odmah, već danom objavljivanja u Službenom listu.

U Crnoj Gori, dok je stanje neposredne ratne opasnosti na snazi – najkasnije u noći između 16. i 17. maja 1992. počinju prva hapšenja izbjeglica (Izvod iz dnevnika događaja Ispostave milicije Ulcinj; dokaz u predmetu Ks. br. 03/09).

MUP: Da li su pripadnici MUP-a Crne Gore maja 1992. bili i pripadnici oružanih snaga? „U konkretnom slučaju, optuženi nijesu bili pripadnici oružanih formacija, niti su bili u službi bilo koje od strana u sukobu”, piše Žižićeva u presudi i dodaje: „Djelatnost optuženih, kao i sama naredba (navodna naredba Pavla Bulatovića, nije pokazana na Sudu! – prim.a.) sa stanovišta međunarodnog prava je bila nezakonita, ali s obzirom da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila međunarodnog prava, to samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati ili ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu”.

Kao i u slučaju (ne)utvrđivanja važenja proglašenog stanja neposredne ratne opasnosti na teritoriji SR Crne Gore maja 1992, Žižićeva citira brojne nebitne propise, ali ne pominje ključni – republički Zakon o opštenarodnoj odbrani, takođe na snazi maja 1992, koji je Skupština SR Crne Gore usvojila još 7. marta 1983. a posljednji put ga amandmanski dopunila 2. avgusta 1991, uoči tzv. rata za mir (Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakon o opštenarodnoj odbrani, potpisao Momir Bulatović, Službeni list SR Crne Gore, br. 34/91).

U čl. 109. Zakona o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore se definišu zadaci tadašnjeg Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova (MUP-a) u „opštenarodnoj odbrani”, uključujući: pripreme planova odbrane, „ratnih propisa” ili „mobilizacije svih izvora”; obuku „kadrova za rad u ratnim uslovima”; zatim, MUP predlaže „ratnu organizaciju i brojno stanje milicije”, „oprema i obučava ratni sastav milicije” i obavlja „određene stručne poslove bezbjednosti u Teritorijalnoj odbrani”.

Na osnovu čl. 124. st. 2 Zakona o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore, Momir Bulatović je 1. oktobra 1991. izdao Naređenje (vidi faksimil) o mobilizaciji jedinice milicije MUP-a Crne Gore „sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske”.

U Naređenju dalje piše da će „jedinica samostalno ili u sadejstvu sa jedinicama JNA i TO izvršavati specifične vojno-policijske zadatke, prema Planu upotrebe koje će donijeti operativna komanda na dubrovačkom ratištu”. Zapovjednik jedinice MUP-a bio je sada optuženi u slučaju deportacija – Milisav Marković, maja 1992. pomoćnik ministra unutrašnjih poslova za Službu javne bezbjednosti.

MUP Crne Gore je, dakle, bio maja 1992. dio oružanih snaga SFRJ/SRJ.

RAT: Konačno, da li je u BiH maja 1992. bio „međunarodni oružani sukob”?

SRJ je proglašena 27. aprila 1992. a u njenom sastavu (provjeriti tada usvojeni Ustav SRJ) nije bila BiH. SB UN je 15. maja 1992. Rezolucijom 752 od susjeda BiH, SRJ i Hrvatske, zatražio da poštuju njen teritorijalni integritet, te da se snage JNA i Hrvatske vojske na teritoriji BiH stave pod kontrolu Vlade BiH; zbog nepoštovanja ovih zahtjeva SB UN je Rezolucijom 757 30. maja 1992. uveo sankcije za Srbiju i Crnu Goru

Vlada Srbije je jula prošle godine u slučaju Ejupa Ganića, čije je izručenje tražila od Velike Britanije, poslala Sudu u Londonu službeni dopis u kojem navodi: „Vlada Srbije izjavljuje da je u periodu pre 19. maja 1992. postojao međunarodni oružani sukob između dve države – Srbije i BiH”.

Tribunal u Hagu potvrdio je u više presuda da je na teritoriji BiH i prije i poslije 19. maja 1992. bio „međunarodni oružani sukob” (pravosnažne presude u predmetima: Tadić, Delalić, Blaškić, Kordić…), itd.

To nas vraća na sastanak Savjeta za narodnu odbranu SR Crne Gore od 27. maja 1992, kojem predsjedava Momir Bulatović a prisustvuje Milo Đukanović, kao i njegov ministar narodne odbrane, pukovnik Božidar Babić (po formaciji i sekretar Savjeta) i drugi.

SAVJET: Formiranje i rad Savjeta su definisani Zakonom o opštenarodnoj odbrani SR Crne Gore (čl. 93-100). Bulatović je, shodno ovlašćenjima, imenovao Đukanovića za člana Savjeta!

Neđelju nakon što je BiH primljena u UN, jedinice JNA i TO Crne Gore su još bile angažovane u BiH – na hercegovačkom ratištu. Momir Bulatović je na suđenju svjedočio kako ga je 26. maja 1992. ministar Babić informisao da će „800 pripadnika JNA i TO iz Crne Gore biti povučeni sa hercegovačkog ratišta 27. maja 1992. do 15 sati”.

Sjutradan, na sjednici Savjeta, tvrdio je Bulatović, odlučeno je da se naredi crnogorskoj policiji da „zatvori granicu sa BiH” i da od tada „ne komuniciraju” sa MUP-om Srpske Republike BiH od kojih su prethodno dobijali i izvršavali zahtjeve za deportacije.

To je ključna tvrdnja – dokazuje da je vrh crnogorske vlasti neposredno kontrolisao jedinice TO Crne Gore umiješane u rat u BiH i direktno (sa rokom izvršenja) upravljao policijom tokom deportacija – koju je, međutim, sutkinja Milenka Žižič odbačila. U presudi piše: „Niko od optuženih ili pak saslušanih svjedoka ne navodi da su nakon odluke Savjeta za narodnu odbranu na sjednici koja je održana 27. maja 1992. obaviješteni da se uspostavi granica prema Bosni i da je obaviještena policija da je to strana država”.

Žižićeva dalje piše da su navodi Bulatovića „u kontradiktornosti sa Ustavom SRJ” i deklaracijom od 27. aprila 1992, kada je, na svečanoj sjednici proglašenja nove države poručeno da će SRJ „istovremeno, biti spremna na puno uvažavanje prava i interesa jugoslovenskih republika koje su proglasile nezavisnost”; s tim u vezi tvrdi kako je njen nalaz „potvrđen i iskazom svjedoka Srđe Božovića”!

Da li je sutkinja Žižić, sa prethodnim iskustvom rada u Osnovnom sudu u Nikšiću, samo iz drskog neznanja napisala presudu temeljenu na lažima i cinizmu?

Malo vjerovatno. Dokazi da je u Crnoj Gori maja 1992. bilo na snazi stanje neposredne ratne opasnosti, zatim da je MUP bio sastavni dio oružanih snaga i da je u BiH bio „međunarodni oružani sukob” – tri činjenice na kojima temelji nevinost optuženih policajaca, iako je utvrdila da su deportacije bile nezakonite! – javno su i dostupni i provjerljivi.

PRANJE PROŠLOSTI: Ostaje dilema da li je Milo Đukanović preko posrednika na temu „dokumentacije” kontaktirao Momira Bulatovića prije ili poslije njegovog svjedočenja 12. novembra 2010. pred Višim sudom u Podgorici?

Osim citiranih, Bulatović je Sudu priložio i niz drugih dokumenata: Akt naslovljen predsjedniku Predsjedništva RCG, bez broja i datuma (informacija o situaciji u BiH – istočnoj Hercegovini); Akt MUP-a CB Herceg Novi br. 01-361 od 26. maja 1992. upućen Bulatoviću, potpisao načelnik CB Herceg Novi; Akt Štaba TO RCG br. 06/1033-1 od 27. maja 1992, upućen Predsjedništvu RCG, potpisao komandant general-potpukovnik Dragutin Đuričković (informacija da treba izvršiti podjelu naoružanja, te da je naoružanje podijeljeno); Akt o saznanju službe o podjeli naoružanja u organizaciji TO RCG, itd.

Koliko Bulatović posjeduje drugih za Đukanovića interesantnih dokumenata?

Bulatović je, kako je i obećao uoči svjedočenja, Đukanoviću dokumentacijom dostavljenom Sudu, po svemu sudeći, „osvježio pamćenje”.

Obojica su, svako na svoj način, „pridružili glas” da se oslobode njihovi bivši podređeni, optuženi policajci; takvim pranjem zajedničke prošlosti vjeruju da obezbjeđuju slobodu u budućnosti…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava prihoda i carina zaplijenila oko 145.000 paketa cigareta u magacinima Slobodne carinske zone. Šta sad?

 

„Sa velikim stepenom sigurno kažemo da je šverc cigareta preko Luke Bar klinički mrtav“. Tako je premijer Dritan Abazović opisao zaplijenu oko 145.000 paketa cigareta, u magacinima barske Slobodne carinske zone.

„Plan Vlade je da se nakon oduzimanja stvori zakonski okvir i mogućnost da se cigarete izvezu iz zemlje, prodaju, a novac upumpa u budžet”, pojasnio je Abazović koji je prisustvovao početku utovara neocarinjenih cigareta.

Uprava prihoda i carina ranije je naložila Carinarnici Bar da oduzme duvanske proizvode, vrijedne više desetina miliona eura, prethodno ne produživši rok za njihovo skladištenje u Slobodnoj carinskoj zoni. Cigarete su oduzete zbog isteka rokova za izmještanje iz skladišta.

Abazović ističe da je šverc bio najunosniji posao u Crnoj Gori. Tvrdi da je riječ o poslu koji je težak 500 miliona eura godišnje. Kaže da želi da vrati kredibilitet Upravi carina i Luci Bar, nakon čije podrške je država dosla u situaciju da bude vlasnik preko 100.000 paketa duvana.

„Ovo nikada nije bio državni posao. To je velika prevara koja se plasirala. Mi danas završavamo sa ovim procesom. Počinje proces transporta koji će trajati nekoliko dana. Kao što smo obećali, izborićemo se sa svim vidovima kriminala i mafije”, rekao je Abazović.

Premijer je najavio mogućnost da dug Fonda za zdravtsveno osiguranje od 60 miliona eura pokriju iz sredstava od prodaje zaplijenjenih cigareta.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je intencija da se nakon što se popiše roba koja je pronađena i koja će se izmjestiti, izveze iz Crne Gore. On smatra da Luka Bar i Slobodna zona, koje su bile pod ružnim imidžom, treba da dobiju novo lice. Tvrdi da zaplijenjene cigarete ne mogu biti plasirane na našem tržištu.

„Dolazimo do nivoa da je ostalo malo prostora za nelegano tržište. Prvo ćemo da nađemo mehanizme akciznog opterećenja, kako bi imalo smisla da se pod punim nadzorom države iznese iz Crne Gore. Na taj način ćemo prihodovati ozbiljna sredstva. Ukoliko bi se sadašnja zakonska opterećenja, koja su sada na tržištu, primijenila na ovu robu, koja je nižeg kvaliteta, ona ne bi imala neku ekonomsku prohodnost”, kazao je Damjanović.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković smatra da je problem u tom planu to što dio tih cigareta uopšte ne može biti prodat. Pojasnila je da u švercu duvana postoje tri vrste cigareta koje se krijumčare.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVOSUĐE, BANKE I ZLOUPOTREBA MOĆI: Falsifikatom do bogatstva?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve više je povoda za sumnje u presude sudova pod komandom Vesne Medenice, tokom trajanja njene funkcije i nakon odlaska sa nje. I Dragan Senić tvrdi da je presudom zasnovanom na falsifikovanom dokumentu (mjenici AA 0889562) oštećen za ogroman novac. Pa traži reviziju i čeka odluku Tužilačkog savjeta

 

Širi se istraga o zloupotrebama nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i Vrhovne države tužiteljke Vesne Medenice. Više nije o riječ o dva već o četiri predmeta u kojima je, sumnja se, presuđeno tako što su sudije u postupku izvršile njeno naređenje. Ne mareći za činjenice i pravdu.

O načinu na koji je funkcionisalo pravosuđe pod komandom Medenice nedavno je, u Tužilaštvu, svjedočio sudija Osnovnog suda u Herceg Novom Jovan Stanković. Novinarka TV Vijesti Svetlana Đokić predočila nam je dio njegovog iskaza o tome kako je postupio nakon što je Medenica, tada već bivša predsjednica Vrhovnog suda, od njega naručila presudu vršeći, jezikom krivičnog prava, nezakonit uticaj.

„U tom trenutku sam se našao u veoma nezahvalnoj poziciji. Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a s druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi, a koji bi sigurno uslijedili čim se ona za njega zainteresovala”, objasnio je Stanković u svom iskazu. „I donio sam tu (traženu – prim. Monitora) odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem, da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije da skinem nju sa dnevnog reda”.

U zapisniku sa saslušanja zapisano je i opravdanje hercegnovskog sudije. On se, kaže, kaje a nezadovoljne stranke mogu da se – žale.

„Ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena…  U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio”. Pravdajući svoje postupke sudija-svjedok saopštio je da nije mogao da se odupre pritisku Vesne Medenice, ali jeste drugima koji su dolazili iz Višeg ili Apelacionog suda. Sa tih adresa je „u najmanje dva navrata”, dobijao direktne naloge kako da postupi u određenim predmetima. Ali ih, kaže, nije izvršio.

Možemo samo da razmišljamo o tome koliko je sličnih presuda donijeto u crnogorskim sudnicama. Po predočenom modelu: predmet sklonim iz kancelarije, moćnika skinem s dnevnog reda. A možemo i da se zapitamo šta je sa onima kojima su takve presude, jednostavne i efikasne, nanijele nepravdu i, nerijetko, donijele velike egzistencijalne probleme. Posebno ako pretpostavimo, a za to već postoji jak osnov sumnje, da se niz presuda donijetih pod pritiskom onih koji mogu da naruče ili kupe pravdu protezao od najnižih do najviših sudskih instanci. Odnosno, od osnovih do Vrhovnog suda.

Iz arhiva sumnjivih slučajeva izdvojimo jedan. On je dio priče o švajcarskim kreditima koje je nekadašnja Hypo Alpe Adria Banka (HAAB) svojim klijentima isplaćivala u domaćoj valuti (eurima) a nominalno obračunava u švajcarskim francima. Da bi naknadno, na kursnim razlikama, ostvarila ogromnu razliku. Gurajući u probleme i bijedu nekoliko stotina svojih klijenata u Crnoj Gori. I hiljade njih u regionu.

„Poslovanje Hypo Alpe Adria Grupe u Jugoistočnoj Evropi najveći je kriminalni akt nakon Drugog svjetskog rata”, ocijenio je Kristijan Bohler, inspektor austrijske policije i vođa posebnog tima zaduženog za istraživanje afere Hypo u Beču.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo