Povežite se sa nama

PERISKOP

Tom Durbešić i bosanskohercegovački teatar

Objavljeno prije

na

Redatelj i književnik Tomislav Tom Durbešić pripadao je intelektualnoj eliti koja je s jedne strane imala književno-filozofijski fundamentum u razlogovskoj književnoj generaciji, koja je svoje pozorničke snove ostvarivala na jedinstvenoj komornosti pozornice Teatra &td. Bila je to generacija vrhunskih pisaca i intelektualaca, čiji afinitet nije zadovoljavala niti prosto mimetska proza niti poezija klasičnih obličja. Sukladno odanosti recentnim trendovima u zapadnim književnim kretanjima nastaje i likovna podloga Teatra &TD unutar Studentskog kulturnog centra, zagrebačkog, kojoj je ton davao grafički dizajner Mihajlo Arsovski…

Tomislav Tom Durbešić imao je u sklopu tog kazališnog pokreta specifično mjesto i važnost. Uzornog obrazovanja, pjesničkog nadahnuća ujevićevskom, ali jednako i bodlerovskom tradicijom, Durbešić intenzivno piše, režira, učestvuje na tada iznimno propulzivnim tribinama, ali nadasve obrazuje generacije glumaca i redatelja na Kazališnoj akademiji, nikada ne skrivajući nego ponosno ističuči da pripada krugu postgavellijane!

Takav europski i europocentrično opredijeljen Tom Durbešić dolazi u Sarajevo, grad svoga djetinjstva, zahvaljujući tadašnjem umjetničkom direktoru Kamernog teatra 55 Josipu Lešiću da režira komad Dejvida Mersera Belčerova sreća. Fina sordinirana komornost i vrsni učinci u radu sa glumcima potvrđeni su i na velikoj sceni sarajevskog Narodnog pozorišta gdje Durbešić, inače jedan od najgorljivijih propagatora poetskog teatra, postavlja Kamenog spavača Maka Dizdara u likovno i mizanscenski rijetko poetičnoj režijskoj ekstatici. Zbog vrhunske profesionalnosti, nerijetko začinjene sjajnim anegdotama i vedrinom nemjerljivom u sarajevskim kazališnim prilikama, Durbešić postaje omiljen kod mnogo šireg kruga Sarajlija od onih što su vjernici i štovatelji hrama božice Talije… Njegove naredne režije posjećivali su i nosači sa Baščaršije, pekari i slastičari, osobito vlasnici sarajevskih kafeterija jer je Durbešić bio i strastan ispijač kava…

Velikom u teatarskom smislu držim Durbešićevu postavku Ibzenovog kultnog teksta Neprjatelj naroda u kojoj su briljantne kreacije ostvarili Uroš Kravljača i Vladimir Jokanović…

Neumorni Durbešić potom unutar baščaršijski ljetnih kulturnih svetkovina postavlja u atraktivnom prostoru kavane Aeroplan, inače vezane za sarajevska strastvovanja velikog Tina, Ujevićev recital Pobratimstvo lica u svemiru i Kristalnu kocku vedrine.

Sklon tragalaštvu i eksperimentu Tom Durbešić je u Pozorištu mladih postavio krajnje heretično Držićevu Novelu od stanca, a u tadašnjem Narodnom pozorištu Bosanske krajine u Banjaluci režirao je Agamemnona, u Zenici čak dva zanimljiva projekta Krležinog Kristofora Kolumba i Sušićev Teferič.

Konačno, posljednju režiju napravio je Durbešić u Narodnom pozorištu Sarajevo gde je režirao Krecov komad Strah i nada SR Njemačke…

Ni u agresiji na BiH Durbešić nije htio ostati po strani… Kroz famozni tunel ušao je u opkoljeni grad i za ratne uvjete napravio rijedak performativno solidarni događaj: istog dana i u isto vrijeme kada su na zagrebačkoj Akademiji Tomovi studenti igrali Trojanskog rata neće biti Žana Žirodua, u Kamernom teatru 55 igrali su je sarajevski glumci…

Obje predstave pripremljene su i izvođene u ratnim uvjetima.

Značaj rada Toma Durbešića u bh. teatru bio je na pedagoškom, redateljskom i književnom planu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo