Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, NOVINAR I POLITIČKI ANALITIČAR IZ ZAGREBA: Veliki vole da mali za njih odrađuju prljave poslove

Objavljeno prije

na

Rekao bih da je međunarodno pravo gotovo postalo kao neka vrsta ’švedskog stola’ s kojega se svako slobodno poslužuje i uzima ono što mu je po volji. Cjelina nikoga više ne zanima

 

MONITOR: Osam kako se navodi „vodećih humanitarnih organizacija“ – među kojima su i Hjuman rajts voč i Amnesti internešenel, usprotivilo se odluci Savjeta EU da Hrvatsku primi u Šengen zonu. Glavno obrazloženje je da  Hrvatska „često krši zakone EU i međunarodnog prava o ljudskim pravima“, posebno kada se radi o tražiocima azila na njenim granicama. U zemljama Zapadnog Balkana postoji mnjenje da je Hrvatska „miljenica“ Zapada?

JAKIĆ: Nemam uvida u razmišljanja čelnika EU, pa ne mogu odgovoriti na pitanje je li Hrvatska miljenica Zapada, ali apsolutno dozvoljavam da je takav dojam moguć. Inače, podatak o prosvjedu osam vodećih humanitarnih organizacija protiv primanja Hrvatske u Šengensku zonu nije, barem koliko je meni poznato, u tome obliku predočen hrvatskoj javnosti. U nedavnom intervjuu na javnoj televiziji premijeru je, doduše, vrlo oprezno postavljeno pitanje u smislu da je „u prošlosti bilo prigovora na ponašanje hrvatske policije“, što je on po kratkom postupku odbacio tvrdnjom kako takvih prigovora u posljednjih godinu dana nije bilo. I što da Vam još kažem na tu temu, kada je sve žalosno jasno. Možda samo to da su veliki uvijek voljeli da mali za njih odrađuju prljave poslove.

MONITOR: Globalno poznate organizacije, koje prate državne prakse u vezi sa ljudskim pravima, tvrde da postoji „kriza vladavine prava u EU“. Kakvo je Vaše mišljenje?

JAKIĆ: Kriza vladavine prava postoji u cijelome svijetu. Niti se interni zakonski propisi, dakle nacionalna legislativa, primjenjuju tako da u svakome trenutku jednako važe za svakoga, niti se međunarodno pravo jednako primjenjuje na sve aktere na svjetskoj sceni. Rekao bih da je međunarodno pravo gotovo postalo kao neka vrsta ’švedskog stola’ s kojega se svatko slobodno poslužuje i uzima ono što mu je po volji. Cjelina nikoga više ne zanima. A ako gledamo primjenu zakona unutar državnih granica, onda svako malo nailazimo na slučajeve koji ilustriraju ono što bih nazvao kobnim defektom demokracije, da se – naime – u ime demokracije i slobode govora i izražavanja mišljenja toleriraju stvari koje bez ikakve sumnje vode u pravcu fašizacije društva. I to je još blago rečeno.

MONITOR: Nedavno je obiljeležena 31. godišnjica od ubistva porodice Zec. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević najavio je postavljenje spomen- obilježja na Sljemenu. Ali i poslije tri decenije, iako se tvrdi da su poznati počinitelji tog zločina iz 1991, nema po njih zakonskih posljedica. Da li su u pitanju procesne prepreke ili politička volja?

JAKIĆ: U pitanju je nedvojbeno politička volja, odnosno nedostatak političke volje. I nije to jedini slučaj, mada je najpoznatiji. Podizanje spomenika donekle će spasiti okaljani obraz Zagreba, ali neće promijeniti činjenicu da se Hrvatska – na razini politike, ali i većine medija – ni danas još nije spremna suočiti s istinom o svemu što se događalo u nedavnoj prošlosti. O Drugome svjetskom ratu da ne govorim. Kao da je nekome stalo do toga da cijela država i svi njezini gađani budu taoci relativno male skupine onih koji – prešućujući, sakrivajući i falsificirajući – štite sebe. Bilo je pokušaja da se ta „blokada sjećanja“ razbije, da se otvoreno progovori o svemu, pa i o onome što se nije smjelo dogoditi, ali se događalo, ali su svi ti pokušaji nailazili na betonski zid odbijanja iza kojega je – nemojmo se zavaravati – stajala vlast. I ova sadašnja, i one prijašnje.

MONITOR: Predsjednik Zoran Milanović se usprotivio mogućnosti da se u Hrvatskoj obučavaju pripadnici ukrajinskih vojnih i bezbjednosnih snaga. U vezi sa tim je izjavio da bi to bilo kršenje Sporazuma o EU. Da li je to nastavak prepucavanja predsjednika i Vlade ili posredan izraz rezerve Milanovića u vezi sa načinima kojima bi Hrvatska trebalo da djeluje u vezi sa ratom u Ukrajini ili – nešto treće?

JAKIĆ: Čini mi se da je to kako izraz stalnoga prepucavanja na liniji predsjednik – premijer, tako i spoznaje aktualnoga predsjednika da bi dalje uvlačenje Hrvatske u rat u Ukrajini, dugoročno gledano, moglo imati vrlo negativne posljedice za Hrvatsku. Jedno je kada vi šaljete humanitarnu pomoć, kada primate izbjeglice, čak i kada šaljete oružje, a nešto sasvim drugo je kada na svojem teritoriju obučavate vojnike strane zemlje koji nakon toga idu u rat protiv neke treće države. Pri čemu je svejedno je li to obrambeni, ili bilo kakav drugi rat. Obučavanjem stranih vojnika za rat s trećom državom, Hrvatska, doduše posredno, ali jasnije no ikada, i sama ulazi u rat s tom državom. A, uostalom, činjenica je da niz zemalja EU nije prihvatio tu misiju. I činjenica je, također, da je Hrvatska ’istrčala’ u prvim trenucima, bez da se išta pitalo predsjednika koji je ipak i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Ako mogu povući paralelu, dodao bih ovo. Kada se Amerika spremala napasti Irak s tzv. koalicijom voljnih, tadašnji je ministar vanjskih poslova na sastanku Višegradske grupe praktično najavio i sudjelovanje Hrvatske. No, predsjednik Mesić je nakon toga sazvao sastanak s predsjednikom Sabora, premijerom i nekolicinom ključnih ministara, objasnio zašto je on protiv i nakon vrlo kratke rasprave odlučeno je da Hrvatska neće ići u rat u Iraku. Ovdje nikakvih konzultacija nije bilo, pa je iritiranost predsjednika potpuno razumljiva. Nažalost, političke stranke očito su upale u premijerovu zamku „ili ste za Ukrajinu, ili ste za Putina“, pa se sakrivaju iza formalno-pravnih razloga i prihvaćaju usporedbu rata u Ukrajini s tzv. Domovinskim ratom, usporedbu koja ne bi izdržala iole ozbiljniju analizu.

MONITOR: Praktički je dogovoren sastav novog Vijeća ministara BiH. Savezu Dragana Čovića i Milorada Dodika, prišla je i Osmorka – probosanska koalicija. S obzirom na to da se stalno spekuliše o miješanju Hrvatske i Srbije u unutrašnje stvari BiH, široka koalicija na nivou države, a posebno učešće u njoj građanskih partija, možda je i momentum za situaciju u BiH. Da li su nju „pogurali“ međunarodni faktori, Hrvatska i Srbija ili izvjestan kandidatski statusa za BiH?

JAKIĆ: Hrvatskoj ovakvo rješenje odgovara, dijelom i Srbiji, ali iza njega je nesumnjivo pritisak evropskih „igrača“ i perspektiva dobivanja statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Sumnjam, međutim, da će i sporazum o sastavu novog Vijeća ministara BiH i status kandidata za EU moći bitno utjecati na katastrofalno devastirano društvo u susjednoj zemlji. Volio bih da griješim, ali i dalje sam uvjeren da Bosna i Hercegovina što se gradi na formuli ’broja 3’, a ne na formuli građanskog društva nema perspektivu. Da budem do kraja jasan: dok nacionalno ne ustupi mjesto građanskom, značajnijeg napretka neće biti, a postojeće podjele samo će se produbljivati.

 

Simboličko značenje ulaska Hrvatske u Šengen zonu i uvođenje eura

MONITOR: Hrvatska početkom sljedeće godine ulazi u Šengen zonu i počinje da koristi euro kao svoju valutu. Koliko je to važno za građanke i građane Hrvatske?

JAKIĆ: Za prosječnog građanina Hrvatske i uvođenje eura i ulazak u tzv. Šengensku zonu u prvome redu imaju simboličko značenje. Oba događaja potvrđuju da se Hrvatska čvrsto usidrila u evropskoj luci – mada je more u toj luci trenutno neugodno uzburkano. Kuna će se preračunavati u Euro po poznatom tečaju i tu ne treba strahovati od onoga što se obično naziva „zaokruživanjem na gore“, dakle ne treba strahovati od novih poskupljenja što će biti zamaskirana konverzijom. Činjenica je, međutim, da je niz artikala svakodnevne potrošnje enormno poskupio u proteklih nekoliko mjeseci, ta se poskupljenja kreću od 20 posto do ponekada i 50 posto. I to je ono što građane već sada udara po džepu. A što se Šengena tiče, pa ni do sada nije bio nikakav problem proći granicu s osobnom iskaznicom. Dobro, sada više neće trebati ni to, ali ta promjena primarno je važna za turiste iz zapadne Evrope koji ljeti dolaze na odmor u Hrvatsku. Pa time, naravno, i za Hrvatsku kojoj je prihod od turizma životno važan. Njima je olakšan prijelaz granice i tu se više neće stvarati nepregledne kolone. Nitko, doduše, ne govori što će biti s kolonama na naplatnim kućicama na auto-putovima. Da će aktualna vlast iskoristiti i uvođenje eura i ulazak u Šengen, kao i izgradnju Pelješkog mosta kao najjače adute u pravoj PR ofanzivi kojom nastoji uvjeriti javnost u svoju uspješnost, to je jasno. Da nogomet i ne spominjem. A hoće li sve to skupa biti iskorišteno za raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, ostaje da se vidi. Osobno, ne bih se čudio.

 

Lideri EU su prosječni, ponekad i ispodprosječni činovnici

MONITOR: Kako kao poznavalac globalnih prilika sa velikim profesionalnim iskustvom, vidite promjene koje je donio i koji bi još mogao donijeti rat u Ukrajini  i kakvo je Vaše viđenje snage EU da utiče na te promjene?

JAKIĆ: Lideri EU su se pokazali kao samo prosječni, a ponekada i ispodprosječni činovnici. Nema u njima ni snage, ni volje da ostvare viziju Evrope, ujedinjene Evrope, kao značajnog čimbenika na međunarodnom planu. Liderstvo EU zadovoljava se time da slijedi politiku SAD i – paradoksalno – Velike Britanije koja je Evropi okrenula leđa. Ti ljudi nisu svjesni toga da se stvara novi svjetski poredak, ne onaj i onakav o kakvome sanjaju u Washingtonu, nego multipolarni svijet u kojemu će dominantnu ulogu imati Kina. Kinu se predugo potcjenjivalo, sada je Zapad shvatio da ima posla s gigantom kojemu nije dorastao, čak ni u sprezi s SAD, ali sada je kasno. S time da ne mislim kako će Kina, za razliku od SAD, svoju dominantnu poziciju ostvarivati i osiguravati ratovima i vojnim osvajanjima. Ovo je, ipak, 21 stoljeće. Sve to što govorim vrijedi, naravno, samo za slučaj da rat u Ukrajini ne izmakne kontroli, što je još uvijek realna mogućnost, i da nas sve ne uvede u finale postojanja ljudske vrste.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Teret nasljeđa i nasljednika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravosuđe je još  prilično zarobljeno nasljeđem Đukanovića i Medenice. Na žalost, oni koji su umjesto Đukanovića došli na vlast nijesu pokazali želju da to promijene. Većina od njih želi da pravosuđem upravlja neko ko će za njih biti ono što je Medenica bila za prethodnu vlast

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene transkripte, odnosno prepiske između Petra Lazovića i Ljuba Milovića vezano za crnogorsko pravosuđe i slučaj državni udar?

RADULOVIĆ: Objavljeni transkripti sa sky aplikacije između Petra Lazovića i Ljuba Milovića potvrđuju višegodišnje sumnje da je crnogorsko pravosuđe u značajnom dijelu bilo pod nedozvoljenim uticajem kriminalnih grupa. Na žalost, pravosuđe još uvijek nije oslobođeno od uticaja kriminala, ali ni od uticaja politike koju je često veoma teško razlikovati od kriminala. Sky prepiska je dodatno pokazala kakvi su ti uticaji i bilo bi veoma korisno ako tužilaštvo adekvatno iskoristi materijal dobijen od strane Europola. Simptomatična je bila i reakcija g-dina Mandića i g-dina Kneževića sa populističkim izjavama o „pravosudnom zemljotresu“ koji je izazvala sky prepiska u ovom slučaju. Međutim, ne tako davno nijesu imali takav stav o sky prepisci u predmetu koji se vodi protiv Mila Božovića. Zato je veoma važno da tužilaštvo profesionalno radi svoj posao u svakom predmetu i da pokaže da među kriminalcima nije bilo, niti ih sada ima, ideoloških, političkih, religijskih ili bilo kojih drugih razlika na kojima i političari i kriminalci godinama profitiraju.

MONITOR: Kako vidite ocjenu sutkinje Mugoše da je drugostepena presuda u slučaju “državni udar” kupljena i  šta su institucionalni koraci nakon takve ocjene?

RADULOVIĆ: Veoma je važno što je Specijalno tužilaštvo saopštilo da je ovim povodom ranije pokrenulo postupak. Od izuzetnog je značaja da se sve činjenice potpuno i nesporno utvrde i da, u slučaju da je bilo koja presuda “kupljena”, sva odgovorna lica budu krivično procesuirana i kažnjena. U tom kontekstu moram reći da je, najblaže rečeno, neprimjerena izjava g-dina Mandića da je uvjeren da je kupljena presuda u prvostepenom postupku iako dodaje da nema dokaze za to, isto kao što je neprimjerena i reakcija sutkinje Suzane Mugoše da je kupljena drugostepena presuda. Očekujem da Specijalno tužilaštvo utvrdi da li je neko, i ako jeste ko i na koji način, kupio bilo koju presudu. Presude se ne smiju kupovati, ali se ni sudije ne smiju javno optuživati bez dokaza na osnovu ličnog uvjerenja.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ: Pet dobrih filmova može da promijeni život 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i  zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog

 

Film Živi i zdravi crnogorskog sineaste Ivana Marinovića premijerno je prikazan pred punom salom u okviru takmičarskog programa prestižnog 27. međunarodnog Filmskog festivala Black Nights u Talinu.

Većinski crnogorski film, Živi i zdravi je kopodukcija sa još pet zemalja. Partneri su Adriatic Western iz Crne Gore, Sense Production iz Srbije, Analog Vision iz Češke, Kinorama iz Hrvatske, Krug Film iz Sjevrne Makedonije i Spok Film iz Slovenije, kao i Radio Televizija Crne Gore. Film su podržali Filmski centar Crne Gore, RTCG, Opština Herceg Novi, Portonovi rizort, Turistička organizacija Herceg Novi, Filmski centar Srbije, Češki filmski fond, Hrvatski audiovizuelni centar, Filmska agencija Severne Makedonije, Slovenski filmski centar, Eurimages, Kreativna Evropa MEDIA i See Cinema Network.

Već u toku faze razvoja projekta, film Živi i zdravi osvojio je dvije nagrade: Krzysztof Kieslowski za najbolji scenario na Kanskom festivalu i Excelence Award u okviru Sarajevskog Filmskog festivala. Domaća premijera filma se očekuje početkom 2024. godine.

MONITOR: Selektor festivala u Talinu Edvinas Pukšta opisao je film „Živi i zdravi“ kao dirljivu i eksplozivnu komediju. Mediji su izvještavali da su karte za projekcije bile rasprodate. Za početak razgovora, volio bih da nam prenesete utiske, kako je publika reagovala, stručna javnost, filmska ekipa?

MARINOVIĆ: Selektor Edvinas Pukšta se izborio za to da jedna punokrvna komedija sa ovih prostora uđe u zvanični takmičarski program, što zaista nije tipično. Naš film je samom selekcijom dobio i priznanje da u njemu ima i dubljih slojeva i kvaliteta, iako cilja na najširu moguću publiku. Sale su bile rasprodate, što ni u Talinu, ni na većim festivalima često i nije slučaj, pa smo mogli da imamo pravi test kako jedna publika koja je mnogo hladnija i zatvorenija od balkanske, reaguje na naš humor i na film koji je utemeljen u vrlo specifičnom mentalitetu. Komedije inače teško putuju upravo jer zavise od elastičnosti jezika i humora prostora gdje se priča dešava. Po svim reakcijama mi se čini da smo uspjeli u namjeri da sve te prepreke prevaziđemo i da istopimo inače veoma hladna i suzdržana baltička srca.

MONITOR: Već tokom razvoja projekat je osvojio značajna priznanja, ali snimanje je bilo otežano – pandemija, globalna finansijska kriza. Kako danas gledate na taj proces stvaranja filma?

MARINOVIĆ: Gledam unatrag sa velikim osjećajem zahvalnosti prema svima koji su gradili ovaj film. Iznad svega prema producentkinji Mariji Stojanović, jer smo nas dvoje mnogo i lično rizikovali radeći Žive i zdrave u svim turbulencijama koje su se tokom godina dešavale. Potom prema pomoćniku režije Bojanu Pivašu – pomoćnici su inače tihi i skriveni heroji svakog filma, a mene je Bojan sve vrijeme održavao na površini i spašavao od brojnih grešaka. A dabome i čitavom ansamblu koji je spektakularan.

I to nije samo moja procjena – komentar montažera iz Češke – Mihala Reicha je da se ovako dobar ansambl kod njih ne bi mogao sklopiti. Montažerima treba vjerovati, jer dok prostudiraju materijal i sve snimljene tejkove, jasno vide i kvalitet procesa i rediteljskog i glumačkog. A od čitavog ansambla teško je ne uvidjeti kakvi su glumci Tihana Lazović i Goran Slavić. Njihova igra, odnos, instinkt, posvećenost i disciplina su dar za svakog reditelja. Zaista je bila privilegija raditi ovaj film, i tu mislim na svakog glumca ponaosob.

Od predivnih naturščika poput Sejda Alijaja i Zora Martinetija, preko efektnih malih epizoda Miloša Pejovića, Tamare Dragičević, Lare Dragović, Stefana Vukovića i Omara Bajramspahića, pa do uzbudljivih, atipičnih uloga Nikole Ristanovskog, Dejana Đonovića, Dragane Dabović, Gorana Bogdana, Snježane Sinovčić i šampiona crnogorskog filma Moma Pićurića koji je zablistao kao nikad do sad. Radili su svi uz zaista mnogo iskrene ljubavi i prema projektu i prema saradnicima i veoma sam ponosan na to šta smo skupa postigli.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: Da bi Palestinci dobili državu – unutar  Izraela  mora sazrijeti  odluka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince

 

MONITOR: Uz zagovaranje prava Izraela na odbranu, SAD i EU sada više insistiraju na „humanitarnim pauzama“ da bi se olakšao položaj palestinskih civila u Gazi. Da li je situacija sa IDF (Izraelskim odbrambenim snagama) izmakla kontroli Zapada?

DIZDAREVIĆ: Ne mislim da je išta u vezi sa IDF-om “izmaklo kontroli Zapada“. To “izmicanje kontroli” traje decenijama. Neupitno je da su, za početak, neophodni urgentni potezi da bi se “olakšao položaj palestinskih civila” ali, suština cijelog problema nije u aktuelnom položaju civila. Taj je položaj samo nastavak, de facto, suštinskog problema kojeg svijet evo sedam i po decenija naziva “palestinskim problemom”. A riječ je, za svo to vrijeme, o “izraelskom problemu”, a čak i prije toga o “problemu” kompletne međunarodne zajednice, svjetske organizacuije i politike, sprdnje sa proklamovanim vrijednostima, institucijama, odlukama, rezolucijama itd.

Igubljen je elementarni digniteta UN, EU, o činjenici, recimo, da je Izrael do sada prekršio blizu šezdeset rezolucija formalnio najrelevantnije svjetske organizacije…a odgovor na sve to je – So What?  Irak je, recimo, prekršio dvije pa su mu namjestili lažnu optužbu za hemijsko oružje a rezultat je milion mrtvih! Danas se u ovakvom svijetu ne može evo postići ni minimum sa prekidom vatre, a kamo li početi od onoga što je zapravo suština storije: Svijet se raspada na razne načine, a nema snage za otvaranje tog problema. To ne dozvoljavaju interesi u proizvodnji smrti ,jer je ta proizvodnja –monstruozni biznis sa oružjem, pa ratovi sa tim ciljem, pa proizvodnja neprijatelja da bi se ratovalo, pa ulaganje u mržnju. Eto zašto. Propaganda, mitovi – sve je postalo ciljano važno i uspješno.

MONITOR: Ovih dana je Jozep Borelj bio u petodnevnoj posjeti Bliskom istoku. Izgleda, međutim, da EU nije bila uključena u dogovore o primirju. EU se i nije zalagala za to već za „humanitarne pauze“ – kako je i Olaf Šolc ponovio Redžepu Erdoganu u Berlinu. Da li bi za oklijevanje razlog trebalo tražiti u „kompleksu Holokausta“ ili u nečem drugom?

DIZDAREVIĆ: Kompleks Holokausta u određenoj mjeri postoji, ali ne mislim da je on dominantan. Na čelu Njemačke bio je i Vili Brant koji je vremenski bio “bliži” tome, ali je uradio što veliki, hrabri i moralni lider može da uradi –kleknuo je i stekao pravo da nastavi sa politikom na neupitnim principima uz znanje, dignitet i karakter. Naravno, i rezultate. Njemačka je i sa Merkelovom bila mnogo jača i principijelnija na svjetskoj sceni nego što su to Šolc i društvo oko njega danas. Problem je što ni EU pa ni Njemačka, nisu ni sjena onoga što su bili nekad. U EU je puno pa i temeljno različitih linija. Glasa se različito, ujedinjuje se različito, navija se različito…Pa eno imamo i zemlju sa naših prostora, Hrvatsku, koja je glasala u UN-u protiv “humanitarnog prekida vatre”, BiH i Hrvatska svojevremeno nisu htjele da daju glas ni traženju Palestine da pređe u status “države posmatrača”, Mađarska se svrstava među rijetke koji prije neki dan nisu htjeli da glasaju u UN-u, za ukidanje okupiranih teritorija na Zapadnoj obali, itd.

MONITOR: Po ko zna koji put kao rješenje sukoba pominju se „dvije države“. Taj prijedlog je ponovila Usrula fon der Lajen u Kairu, a Džozef Bajden u autorskom tekstu u Vašington postu. Oni se slažu da bi i Gazom trebalo da upravlja Palestinska uprava. Netanjahu to ne prihvata. Da li bi on bio ne samo politički već i „istorijski“ poražen ako bi odmah prihvatio staro-novo rješenje?

DIZDAREVIĆ: Prvo, prijedlozi Ursule fon der Lajen u Kairu (lijepo mjesto za podizanje popularnosti ovakvim izjavama – zašto prijedlog nije dat  u ovakvoj Evropi, kod kuće), stižu sada kada su rezultati katastrofe strašni. A sve je što se politike tiče bilo isto kao kroz minulih 75 godina. Osim novog upaljača i do sada neviđenog stepena genocidnog odgovora protiv “životinja” u Gazi, kako reče ministar vojske u Tel Avivu.

Drugo, opet isti redoslijed stvari: prijedloge dijele, bezmalo kao nešto novo spram one ‘47-e i Nakbe ‘48-e, moćnici u svijetu čije su “kuće” – SAD i EU – o tome šutile  decenijama. Sluti, dakle, da motiv nije rješenje za Palestinu, već uspjeh dvoje pomenutih na njihovom, domaćem terenu. Kako to da se Bajden prosvijetlio nakon prvih nekoliko sedmica katastrofe ? I naivac vidi da su izbori u SAD ključ te priče, i procjena da dizanje svijeta na noge nije baš naivna storija nebitna u tim izborima.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo