Povežite se sa nama

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, NOVINAR I POLITIČKI ANALITIČAR IZ ZAGREBA: Veliki vole da mali za njih odrađuju prljave poslove

Objavljeno prije

na

Rekao bih da je međunarodno pravo gotovo postalo kao neka vrsta ’švedskog stola’ s kojega se svako slobodno poslužuje i uzima ono što mu je po volji. Cjelina nikoga više ne zanima

 

MONITOR: Osam kako se navodi „vodećih humanitarnih organizacija“ – među kojima su i Hjuman rajts voč i Amnesti internešenel, usprotivilo se odluci Savjeta EU da Hrvatsku primi u Šengen zonu. Glavno obrazloženje je da  Hrvatska „često krši zakone EU i međunarodnog prava o ljudskim pravima“, posebno kada se radi o tražiocima azila na njenim granicama. U zemljama Zapadnog Balkana postoji mnjenje da je Hrvatska „miljenica“ Zapada?

JAKIĆ: Nemam uvida u razmišljanja čelnika EU, pa ne mogu odgovoriti na pitanje je li Hrvatska miljenica Zapada, ali apsolutno dozvoljavam da je takav dojam moguć. Inače, podatak o prosvjedu osam vodećih humanitarnih organizacija protiv primanja Hrvatske u Šengensku zonu nije, barem koliko je meni poznato, u tome obliku predočen hrvatskoj javnosti. U nedavnom intervjuu na javnoj televiziji premijeru je, doduše, vrlo oprezno postavljeno pitanje u smislu da je „u prošlosti bilo prigovora na ponašanje hrvatske policije“, što je on po kratkom postupku odbacio tvrdnjom kako takvih prigovora u posljednjih godinu dana nije bilo. I što da Vam još kažem na tu temu, kada je sve žalosno jasno. Možda samo to da su veliki uvijek voljeli da mali za njih odrađuju prljave poslove.

MONITOR: Globalno poznate organizacije, koje prate državne prakse u vezi sa ljudskim pravima, tvrde da postoji „kriza vladavine prava u EU“. Kakvo je Vaše mišljenje?

JAKIĆ: Kriza vladavine prava postoji u cijelome svijetu. Niti se interni zakonski propisi, dakle nacionalna legislativa, primjenjuju tako da u svakome trenutku jednako važe za svakoga, niti se međunarodno pravo jednako primjenjuje na sve aktere na svjetskoj sceni. Rekao bih da je međunarodno pravo gotovo postalo kao neka vrsta ’švedskog stola’ s kojega se svatko slobodno poslužuje i uzima ono što mu je po volji. Cjelina nikoga više ne zanima. A ako gledamo primjenu zakona unutar državnih granica, onda svako malo nailazimo na slučajeve koji ilustriraju ono što bih nazvao kobnim defektom demokracije, da se – naime – u ime demokracije i slobode govora i izražavanja mišljenja toleriraju stvari koje bez ikakve sumnje vode u pravcu fašizacije društva. I to je još blago rečeno.

MONITOR: Nedavno je obiljeležena 31. godišnjica od ubistva porodice Zec. Gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević najavio je postavljenje spomen- obilježja na Sljemenu. Ali i poslije tri decenije, iako se tvrdi da su poznati počinitelji tog zločina iz 1991, nema po njih zakonskih posljedica. Da li su u pitanju procesne prepreke ili politička volja?

JAKIĆ: U pitanju je nedvojbeno politička volja, odnosno nedostatak političke volje. I nije to jedini slučaj, mada je najpoznatiji. Podizanje spomenika donekle će spasiti okaljani obraz Zagreba, ali neće promijeniti činjenicu da se Hrvatska – na razini politike, ali i većine medija – ni danas još nije spremna suočiti s istinom o svemu što se događalo u nedavnoj prošlosti. O Drugome svjetskom ratu da ne govorim. Kao da je nekome stalo do toga da cijela država i svi njezini gađani budu taoci relativno male skupine onih koji – prešućujući, sakrivajući i falsificirajući – štite sebe. Bilo je pokušaja da se ta „blokada sjećanja“ razbije, da se otvoreno progovori o svemu, pa i o onome što se nije smjelo dogoditi, ali se događalo, ali su svi ti pokušaji nailazili na betonski zid odbijanja iza kojega je – nemojmo se zavaravati – stajala vlast. I ova sadašnja, i one prijašnje.

MONITOR: Predsjednik Zoran Milanović se usprotivio mogućnosti da se u Hrvatskoj obučavaju pripadnici ukrajinskih vojnih i bezbjednosnih snaga. U vezi sa tim je izjavio da bi to bilo kršenje Sporazuma o EU. Da li je to nastavak prepucavanja predsjednika i Vlade ili posredan izraz rezerve Milanovića u vezi sa načinima kojima bi Hrvatska trebalo da djeluje u vezi sa ratom u Ukrajini ili – nešto treće?

JAKIĆ: Čini mi se da je to kako izraz stalnoga prepucavanja na liniji predsjednik – premijer, tako i spoznaje aktualnoga predsjednika da bi dalje uvlačenje Hrvatske u rat u Ukrajini, dugoročno gledano, moglo imati vrlo negativne posljedice za Hrvatsku. Jedno je kada vi šaljete humanitarnu pomoć, kada primate izbjeglice, čak i kada šaljete oružje, a nešto sasvim drugo je kada na svojem teritoriju obučavate vojnike strane zemlje koji nakon toga idu u rat protiv neke treće države. Pri čemu je svejedno je li to obrambeni, ili bilo kakav drugi rat. Obučavanjem stranih vojnika za rat s trećom državom, Hrvatska, doduše posredno, ali jasnije no ikada, i sama ulazi u rat s tom državom. A, uostalom, činjenica je da niz zemalja EU nije prihvatio tu misiju. I činjenica je, također, da je Hrvatska ’istrčala’ u prvim trenucima, bez da se išta pitalo predsjednika koji je ipak i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Ako mogu povući paralelu, dodao bih ovo. Kada se Amerika spremala napasti Irak s tzv. koalicijom voljnih, tadašnji je ministar vanjskih poslova na sastanku Višegradske grupe praktično najavio i sudjelovanje Hrvatske. No, predsjednik Mesić je nakon toga sazvao sastanak s predsjednikom Sabora, premijerom i nekolicinom ključnih ministara, objasnio zašto je on protiv i nakon vrlo kratke rasprave odlučeno je da Hrvatska neće ići u rat u Iraku. Ovdje nikakvih konzultacija nije bilo, pa je iritiranost predsjednika potpuno razumljiva. Nažalost, političke stranke očito su upale u premijerovu zamku „ili ste za Ukrajinu, ili ste za Putina“, pa se sakrivaju iza formalno-pravnih razloga i prihvaćaju usporedbu rata u Ukrajini s tzv. Domovinskim ratom, usporedbu koja ne bi izdržala iole ozbiljniju analizu.

MONITOR: Praktički je dogovoren sastav novog Vijeća ministara BiH. Savezu Dragana Čovića i Milorada Dodika, prišla je i Osmorka – probosanska koalicija. S obzirom na to da se stalno spekuliše o miješanju Hrvatske i Srbije u unutrašnje stvari BiH, široka koalicija na nivou države, a posebno učešće u njoj građanskih partija, možda je i momentum za situaciju u BiH. Da li su nju „pogurali“ međunarodni faktori, Hrvatska i Srbija ili izvjestan kandidatski statusa za BiH?

JAKIĆ: Hrvatskoj ovakvo rješenje odgovara, dijelom i Srbiji, ali iza njega je nesumnjivo pritisak evropskih „igrača“ i perspektiva dobivanja statusa kandidata za članstvo u Evropskoj uniji. Sumnjam, međutim, da će i sporazum o sastavu novog Vijeća ministara BiH i status kandidata za EU moći bitno utjecati na katastrofalno devastirano društvo u susjednoj zemlji. Volio bih da griješim, ali i dalje sam uvjeren da Bosna i Hercegovina što se gradi na formuli ’broja 3’, a ne na formuli građanskog društva nema perspektivu. Da budem do kraja jasan: dok nacionalno ne ustupi mjesto građanskom, značajnijeg napretka neće biti, a postojeće podjele samo će se produbljivati.

 

Simboličko značenje ulaska Hrvatske u Šengen zonu i uvođenje eura

MONITOR: Hrvatska početkom sljedeće godine ulazi u Šengen zonu i počinje da koristi euro kao svoju valutu. Koliko je to važno za građanke i građane Hrvatske?

JAKIĆ: Za prosječnog građanina Hrvatske i uvođenje eura i ulazak u tzv. Šengensku zonu u prvome redu imaju simboličko značenje. Oba događaja potvrđuju da se Hrvatska čvrsto usidrila u evropskoj luci – mada je more u toj luci trenutno neugodno uzburkano. Kuna će se preračunavati u Euro po poznatom tečaju i tu ne treba strahovati od onoga što se obično naziva „zaokruživanjem na gore“, dakle ne treba strahovati od novih poskupljenja što će biti zamaskirana konverzijom. Činjenica je, međutim, da je niz artikala svakodnevne potrošnje enormno poskupio u proteklih nekoliko mjeseci, ta se poskupljenja kreću od 20 posto do ponekada i 50 posto. I to je ono što građane već sada udara po džepu. A što se Šengena tiče, pa ni do sada nije bio nikakav problem proći granicu s osobnom iskaznicom. Dobro, sada više neće trebati ni to, ali ta promjena primarno je važna za turiste iz zapadne Evrope koji ljeti dolaze na odmor u Hrvatsku. Pa time, naravno, i za Hrvatsku kojoj je prihod od turizma životno važan. Njima je olakšan prijelaz granice i tu se više neće stvarati nepregledne kolone. Nitko, doduše, ne govori što će biti s kolonama na naplatnim kućicama na auto-putovima. Da će aktualna vlast iskoristiti i uvođenje eura i ulazak u Šengen, kao i izgradnju Pelješkog mosta kao najjače adute u pravoj PR ofanzivi kojom nastoji uvjeriti javnost u svoju uspješnost, to je jasno. Da nogomet i ne spominjem. A hoće li sve to skupa biti iskorišteno za raspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora, ostaje da se vidi. Osobno, ne bih se čudio.

 

Lideri EU su prosječni, ponekad i ispodprosječni činovnici

MONITOR: Kako kao poznavalac globalnih prilika sa velikim profesionalnim iskustvom, vidite promjene koje je donio i koji bi još mogao donijeti rat u Ukrajini  i kakvo je Vaše viđenje snage EU da utiče na te promjene?

JAKIĆ: Lideri EU su se pokazali kao samo prosječni, a ponekada i ispodprosječni činovnici. Nema u njima ni snage, ni volje da ostvare viziju Evrope, ujedinjene Evrope, kao značajnog čimbenika na međunarodnom planu. Liderstvo EU zadovoljava se time da slijedi politiku SAD i – paradoksalno – Velike Britanije koja je Evropi okrenula leđa. Ti ljudi nisu svjesni toga da se stvara novi svjetski poredak, ne onaj i onakav o kakvome sanjaju u Washingtonu, nego multipolarni svijet u kojemu će dominantnu ulogu imati Kina. Kinu se predugo potcjenjivalo, sada je Zapad shvatio da ima posla s gigantom kojemu nije dorastao, čak ni u sprezi s SAD, ali sada je kasno. S time da ne mislim kako će Kina, za razliku od SAD, svoju dominantnu poziciju ostvarivati i osiguravati ratovima i vojnim osvajanjima. Ovo je, ipak, 21 stoljeće. Sve to što govorim vrijedi, naravno, samo za slučaj da rat u Ukrajini ne izmakne kontroli, što je još uvijek realna mogućnost, i da nas sve ne uvede u finale postojanja ljudske vrste.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo