Povežite se sa nama

Uncategorized

Tri palme i bitanga

Objavljeno prije

na

Morali smo čekati dvije nedjelje da čujemo šta crnogorski državni zvaničnici smiju i umiju da kažu o aferi Telekom. Precizno, o saznanju da su njemački Dojče telekom i njegova podružnica iz Mađarske pristali da američkom Ministarstvu finansija plate 95 miliona dolara kako bi izbjegli tužbu u kojoj se tvrdi da su pomenute telekomunikacione kompanije podmitile zvaničnike Crne Gore i Makedonije. Bilo je dovoljno sročiti dvije prostoproširene rečenice i pokazati odgovornost, dostojanstvo i pošten odnos prema povjerenom državnom poslu. Otprilike: U Crnoj Gori niko nije i neće biti iznad zakona. Vlada (ili – parlament, Predsjednik, Tužilaštvo…) će insistirati da se otkriju i kazne svi koji su profitirali trgujući državnim interesima.

Umjesto toga, dobili smo još jednu potvrdu obećanja premijera Igora Lukšića da će njegova vlada biti vlada kontinuiteta sa prethodnim kabinetima Mila Đukanovića. Da će se, dakle, svim silama truditi da prikriju protagoniste mnogobrojnih afera, a zagorčaju život onima koji o kriminalu i korupciji govore i pišu.

Prvi se za riječ javio Petar Ivanović, direktor vladine Agencije za promociju stranih investicija. ,,Ako želimo da privučemo atraktivnije investitore, moramo promijeniti stil rada”, poručio je Ivanović, a onda pojasnio da njemu ne smetaju oni koji su, po svoj prilici, prodali državni interes za mito, već oni koji o tome govore i pišu tražeći da se počinioci imenuju i kazne.

,,Slučajevi poput afere Telekom ne idu u prilog promociji Crne Gore, već jako negativno utiču na njen imidž, naročito u svijetu potencijalnih investitora”, dokazao je Ivanović povjerenje svog mentora i vodiča kroz institucije profesora Veselina Vukotića, inače dugogodišnjeg potpredsjednika Savjeta za privatizaciju.

Potom se, u izjavi za Radio Slobodna Evropa, mrvicu korigovao, pojašnjavajući da on nije protiv slobode medija: ,,Sva moja upozorenja su bila da se možda ovdje previše žuri sa iznošenjem nekih konstatacija i osuda, a da još nemamo na raspolaganju sve činjenice”.

Zaista, za razliku od američkih istražitelja i čelnika DT-a koji su odlučili da odriješe kasu, mi još ne znamo – na čije račune je uplaćeno 7,5 miliona eura mita? Da li je to dovoljno dobar razlog da šutimo o aferi Telekom?

Stvar je mnogo jasnija kada se govori o Ivanovićevoj (i ne samo njegovoj) tvrdnji da oni koji insistiraju na javnosti rada državnih institucija i poštovanju važećih zakona, razgone stvarne, fiktivne i potencijalne investitore. To, prosto, nije tačno.

Prvi čovjek Crnogorskog Telekoma Rudiger Šulc je, za razliku od crnogorskih zvaničnika, potvrdio ono o čemu govore američka dokumenta – ,,prema mojim saznanjima, u cijelom ovom poslu postoje određeni elementi koruptivnih uplitanja”, ali i otklonio dileme oko eventualnog (dobrovoljnog) povlačenja Dojče Telekoma iz Crne Gore, objašnjavajući novinarima da se ne plaši potencijalnog raskida ugovora.

Uostalom, nije samo DT imun na afere. Nekadašnji Promonte (danas Telenor), grčki Helenik Petroleum, italijanska A2A, slovenački Hit, belgijski Interbruv, kao i niz ruskih, domaćih i svakojakih of-šor kompanija bile su predmet manjih ili većih (post)privatizacionih afera, pa niko od njih nije otišao iz Crne Gore. Otišli su, odnosno nijesu došli i pored iskazanog interesa: češki ČEZ, norveški Statkfart, švedski Elektrolux, Kempinski… i još niz potencijalnih investitora. I iza svih njih je ostao utisak: otjerala ih je nezajažljivost ovdašnje poslovne i političke elite. Korupcija.

Ali, crnogorski zvaničnici nijesu radi govoriti na tu temu. Umjesto o tome šta i kako rade oni, ovdašnji ministri mnogo radije govore o tome šta ne bi trebalo da čine – drugi. Tako nas je i Vujica Lazović, potpredsjednik Vlade, podučio da nije vrijeme za pokretanje parlamentarne istrage o otkrivenoj korupciji. Nije zgodno, kaže, jer bi se to moglo protumačiti kao pritisak na tužilaštvo. ,,Principijelno, mislim da nije u redu da se, dok tužilaštvo vodi pretkrivični postupak, otvara takav parlamentarni proces, iako Skupština na to ima pravo”, razmišlja Lazović. ,,Mislim da se sve to može tretirati kao pritisak na Tužilaštvo”.

Lazović bi trebalo da zna da tužilaštvo nekakav postupak vodi od 2006. godine. I da je do sada makar dva, a možda i tri ili četiri puta došlo do zaključka da sporni ugovori ne sadrže ništa nezakonito. Zašto su onda Njemci prikrivanje prljavih tragova platili taman onoliko koliko su 2005. godine platili za većinsko vlasništvo nad Crnogorskim Telekomom?

Isto tužilaštvo već skoro tri godine istražuje da li Veselin Barović na zakonit način troši novac akcionara Eurofonda kada kupuje svoje akcije, po cijeni i nekoliko puta većim od onih na berzi. Toliko, otprilike, traju i provjere zakonitosti poslovanja Prve banke pod komandom Aca Đukanovića. Da li je u redu kada gradonačelnik Bara Žarko Pavićević posluje sa samim sobom? Tužilaštvo, koje bi Lazović da zaštiti od pritisaka, već pet godina pokušava istražiti da li je prilikom gradnje hotela Avala kršen zakon. Do danas nije razriješena enigma – ko je sve od nekadašnjih Đukanovićevih ministara imao kiparske i švajcarske račune na koje se slivao novac crnogorskih brodara i međunarodnih švercera duvanom? I ko je sve taj novac zadržao nakon odlaska sa državne funkcije. Još jedno nagradno pitanje: čijom voljom je beogradski advokat Mark Harison postao akter skoro pa svake privatizacione papazjanije u Crnoj Gori?

U svaku od tih istraga tužilaštvo pod komandom Ranke Čarapić uložilo je neuporedivo manje truda nego u pokušaj da se urednik jednog dnevnog lista iz žrtve uličnog nasilja proizvede u nasilnika.

Ovo je samo dio svega onoga što profesora Milana Popovića navodi na zaključak da je Lukšićeva Vlada – ukoliko želi da poštuje Ustav Crne Gore – dužna da izvrši pritisak na tužilaštvo i konačno pokuša da ga natjera da obavlja poslove koje su mu povjereni u ime države. ,,U suprotnom i jedni i drugi postaju saučesnici u kriminalnim aktivnostima”, kaže profesor koga je tužilaštvo, ne tako davno, saslušavalo kao autora teksta o korupciji i kriminalu. Da li će mu se sada neko izviniti?

Nakon visokorangiranog vladinog službenika i potpredsjednika Vlade, koji su nam pokušali objasniti zbog čega nam je sve bolje da nikad ne saznamo ko nas je opljačkao, riječ je uzeo premijer. Njegova poruka bila je neka vrsta zavjeta krupnom kapitalu i uticajnim igračima na međunarodnoj političkoj sceni. ,,Ne vidim da je realno poništavanje privatizacije (Telekoma)”, poručio je Igor Lukšić, uz tumačenje: ,,Jedno je privatizacioni postupak na koji, ako se ne varam, nije bilo žalbi. Drugo je ono što se dešavalo u narednoj fazi.”

Pravnici nijesu tako sigurni u ono što premijer tvrdi. Jedni kažu da ugovor o prodaji Telekoma može biti poništen ukoliko istraga u Crnoj Gori potvrdi podatke koji su stigli iz SAD. Drugi su oprezniji. Taj posao se može preispitivati tek poslije pravosnažne presude protiv njegovih aktera. Treći kažu da će Telekom ostati u rukama Mađara, odnosno Njemaca, čak i u slučaju da oni koji su dali i uzeli mito odu na ,,zasluženu robiju”. U tom slučaju, kažu sagovornici Monitora, može se govoriti samo o zloupotrebi položaja, odnosno da je neko sklapanje zakonski utemeljenog ugovora iskoristio da bi ostvario privatnu korist.

Posebnu prepreku, i to ne treba smetnuti sa uma, predstavlja činjenica da u eventualnom postupku arbitraže na drugoj strani ne bi imali neku of-šor kompaniju, već njemačku vladu. Ona je najveći akcionar Dojče Telekoma (sa tzv. zlatnom akcijom).

I otuda dilema koju bi, recimo, Igor Lukšić mogao da nam razjasni: zašto govorimo o privatizaciji Telekoma kada je, činjenice govore, Vlada Crne Gore svoje akcije prodala drugoj vladi. Faktički, u toj transakciji privatan je bio samo onaj dio posla u kome se pregovaralo o količini i načinu isplate novca kojim su potkupljeni ovdašnji pregovarači. Ili njihovi nalogodavci.

Kada bi, slučajno, krenuo u tu priču, nekadašnji ministar finansija bi o istom trošku mogao da pojasni kako to da smo monopole u oblasti telekomunikacija, električne energije i naftnih derivata ,,privatizovali” prodajući ih kompanijama koje su u vlasništvu država ili lokalnih samouprava drugih zemalja. I ima li to bilo kakve veze sa činjenicom da danas plaćamo najskuplje gorivo, impulse i kilovate u regionu.

Ili ni tu priču ne treba pominjati. Da ne streknu vlasnici.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo