Povežite se sa nama

MONITORING

Trula daska

Objavljeno prije

na

Predsjednica Vrhovnoga suda (VS) bi mogla vječno ostati na sadašnjoj dužnosti; ili, u boljoj varijanti, dok joj ne dosadi. Vesna Medenica nema vremenski utvrđen mandat. Izjavila je 23. februara da je „neko propustio da ga Ustavom oroči”. Njen status, između ostalog, aktuelizuju najavljeni ustavni amandmani za pravosuđe. O njima su otpočeli razgovori vlasti opozicije, jer je za izglasavanje potrebna 2/3 većina poslaničkih glasova. Predlaže se prekompozicija modela izbora i šefova sudova.

Medenica je, obećavši borbu protiv „trulih dasaka” u pravosuđu, za predsjednicu VS-a izabrana 19. decembra 2007, dva mjeseca nakon donošenja Ustava. Dok se u njemu za predsjednike drugih sudova propisuje mandat na pet godina, nema ništa o tome koliko traje predsjedniku VS-a. To je presedan i van sudstva, jer je Medenica jedini državni funkcioner sa neograničenim mandatom.

Ona je i predsjednica Sudskoga savjeta, gdje je praktično koncentrisana sudska vlast. Sudski savjet je „samostalan i nezavisan organ koji obezbjeđuje nezavisnost i samostalnost sudova i sudija”. Prema Ustavu: bira i razrješava sudije i predsjednike sudova; utvrđuje prestanak sudijske funkcije; odlučuje o imunitetu sudija; predlaže Vladi iznos novca za rad sudova, itd.

Ustav, takođe, propisuje da je predsjednik VS-a po automatizmu i predsjednik Sudskoga savjeta. Za razliku od VS-a, Medeničin i mandat Sudskom savjetu u cjelini je utvrđen na četiri godine; sadašnji je konstituisan 20. aprila 2008.

To otvara još jednu dilemu. Dr Blagota Mitrić, bivši predsjednik Ustavnoga suda, tvrdi da se predsjednica VS-a, „grubom greškom ustavotvorca”, našla u „pravnoj praznini”, koju je „potrebno odlukom nadležnog organa popuniti primjenom slične ustavne norme a to je, prije svega, čl. 127 Ustava po kojem je mandat Sudskoga savjeta četiri godine; ovo zbog toga što je Sudski savjet viši organ od predsjednika VS-a”.

Medenici bi, prema toj varijanti, vrlo brzo mogao prestati mandat predsjednice

VS-a, jer se sadašnji saziv Sudskoga savjeta raspušta. No, to je malo vjerovatno, jer vlast praktikuje da se i „pravne praznine” koriste kao prilike za primjenu čuvenih „korisnih nejasnoća” .

Predsjednica VS-a je izabrana kao favoritkinja vladajuće koalicije; konkretno, predložili su je predsjednik Filip Vujanović, predsjednik Skupštine Ranko Krivokapić i tadašnji premijer Željko Šturanović. Sinopsis o tome je poslanicima državnog parlamenta saopštio Vujanović; njih trojica su se „za kratko vrijeme dogovorili o kandidatkinji”, no problem je bio druge naravi, naime, „ubjeđivali su je jako dugo”

„Ona je kazala da postoji harmonično stanje u tužilaštvu”, ispričao je Vujanović, „da ima odličan stručni sastav i međunarodnu komunikaciju, te da zbog toga misli da treba da se opredijelimo za drugog kandidata… E, onda smo je sva trojica, neko manje, neko više, nagovarali da treba da prihvati”. Vujanović je, kao ministar pravde, 1993. bio nadležan za transfer Medenice iz Opštinskog suda u Kolašinu u Viši sud u Podgorici.

Tokom svoje 31 godinu duge karijere u pravosuđu, Medenica je pretežno tužiteljka a sutkinja svega šest godina. U Kolašinu je bila četiri godine (1982 – 1986) a u podgoričkom Višem sudu dvije (2001 – 2003). Preostalih 25 godina u pravosuđu je tužiteljka.

„Korisnu nejasnoću” o njenoj uspješnoj karijeri sutkinje krajem 2007. je podupirao i Ranko Krivokapić.„Medenica je radila u sudstvu”, kazao je, „i tamo imala rezultate i pokazala ono što je najpotrebnije u ovom trenutku, a to su promjene”.

No, rezultati kao sutkinje bili su joj u najmanju ruku upitni, ukoliko se njene davne presude za tuče, pijančenja ili saobraćajke u Kolašinu ne smatraju relevantne za izbor nominalne šefice sudske vlasti. Riječ je o sudanijama za krivična djela u podgoričkom Višem sudu. Bivši zamjenik Višeg državnog tužioca Vladimir Vukčević, koga je Medenica optužila za zloupotrebe – a postupak protiv njega je okončan oslobađajućom pravosnažnom presudom – dostavio je javnosti službene podatke o njenom učinku.

Prema izvještajima o radu Višeg suda u Podgorici za 2002 – 2003, Medenica je za naznačeni period imala 22 presude koje su joj, kao nezakonite, oborene po žalbama. Pa je postala neslavna rekorderka, jer je sama imala više ukinutih presuda nego sve sudije – krivičari Višeg suda u Podgorici zajedno!

Glavna preporuka u javnosti za Medenicu bio je, za dotadašnju praksu, srazmjerno veliki broj podignutih ili preuzetih optužnica ili pokrenutih postupaka zbog privrednog kriminala, među kojima su bili: Elektroprivreda (istraga protiv bivšeg generalnog direktora Slobodan Dakovića) i Hidrometeorološki zavod, zatim Crnogorski Telekom, Banka za razvoj Crne Gore, JP Nacionalni parkovi, UTIP Crna Gora, Podgorička banka, Ekos banka, Zetatrans, AD Gorica, Hipotekarna banka, AD Mljekara, AD Higijena, Obod, Sanitas, Montenegrobanka, Montenegroerlajnz…

No, ispostaviće se da, osim medijske prašine, njeni pretkrivični postupci ili optužnice nijesu okončani pravosnažnim okrivljujućim presudama, dok je, poput Crnogorskoga Telekoma spriječila izvršenje pravde – zaključila je predmet, iako su u toku bile istrage i u toj kompaniji i u SAD.

Od juna 2003, kada je imenovana za vrhovnu državnu tužiteljku, pa do decembra 2007, kada postaje predsjednica VS-a, Medenica je, kroz različite modele uspjela ili pokušala da zataška i niz drugih najkrupnijih crnogorskih privatizacionih afera: Avala, Jugopetrol, KAP, Ski-centar u Kolašinu…

To nas dovodi i do najpoznatijih procesa za zločine organizovanog kriminala – ubistava Duška Jovanovića (2004) i Slavoljuba Šćekića (2005) – kao i predmeta za ratne zločine: Morinj, deportacije, Bukovica.

Medenica je bila šefica tužilaštva kada je podignuta prva optužnica za ubistvo Jovanovića. Tokom istrage i procesa izjavila je kako, izuzev saizvršioca Damira Madića, nema dokaza da optuži bilo koga drugog kao izvršioca i naručioca zločina. Čak je tvrdila (intervju za Vijesti, 31. decembar 2004) da ubistvo Jovanovića nije djelo organizovanog kriminala.

„Mi još nemamo dokaza, niti valjanih činjenica”, kazala je, „koje bi nam dale za pravo da zaključimo kako se u slučaju ubistva Jovanovića radilo o organizovanom kriminalu”. Optužnica Medeničinog tužilaštva je oborena decembra 2007, jer je Mandić tada bio oslobođen krivice!

U predmetu za ubistvo Ščekića je optužnica podignuta takođe za njenog mandata. No, Medenica se, preko ovlašćenja koje ima u Sudskom savjetu, kasnije najdirektnije umiješala u Ustavom garantivanu nezavisnost sudija u radu: faktički oborila prvu presudu (2009) Lazara Akovića i vodila kampanju da se obori i presuda Slavke Vukčević (2011) u ponovljenom postupku. Obje presude su sadržavale i nekoliko maksimalnih kazni na 30 godina zatvora.

Učinak Medenice i kao šefice tužilaštva i sada sudstva u predmetima ratnih zločina je identičan: trula daska. Svi predmeti za ratne zločine vode se tokom njenog mandata predsjednice VS-a, no nema niti jedne pravosnažne presude.

To je nastavak prakse njenog rada dok je bila šefica tužilačke organizacije. Niti jedna optužnica za ratni zločin tada nije podignuta. Iako je Krivični zakonik Crne Gore dopunjen još 2003, za vrijeme njenog mandata, krivičnim djelima Zločin protiv čovječnosti i Nepreduzimanje mjera za sprječavanje vršenja krivičnih djela protiv čovječnosti i drugih dobara zaštićenih međunarodnim pravom (tretira liniju komandne odgovornosti), tokom Medeničinih istraga fokusirani su samo nižerangirani pojedinci – izvršioci.

Kao vrhovna državna tužiteljka, Medenica je zastupala državu u svim parnicama protiv oštećenih porodica iz slučaja deportacija, pa se tako našla u očiglednoj blamaži – sprovodila je krivičnu istragu oko deportacija, i, jednovremeno, branila državu od tužbi po istom zločinu.

Još gore: Medenica je, kao šefica tužilačke organizacije, izričito negirala postojanje zločina deportacija. Preko svoga zamjenika, ukazivala je 2007. tokom jedne od parnica na navodno „nepostojanje uzročno-posljedične veze između protivpravnog lišenja slobode izbjeglica, njihove predaje neprijateljskoj vojsci za vrijeme rata i činjenice da ih je ta vojska odmah ili naknadno lišila života, odnosno mučila u logoru”.

Negirala je ratni zločin koji je država (Vlada Crne Gore), sudskim poravnanjem s porodicama deportovanih, kasnije, decembra 2008. u konačnom priznala.

Novac

Glavna stavka samoreklame Vesne Medenice je statističko povećanje efikasnosti sudova. Kao reperi su uzete decenije javašluka, jer su u pojedinim sudovima 2007. vukli predmeti još iz 1980-ih.

Previđa se i primjena izmjenjenog Zakonika o krivičnom postupku, kojim se posao sudija prepolovio, jer od 2009. istrage nijesu nadležnost istražnih sudija već isključivo tužilaca.

U međuvremenu, uvećan je budžet za sudstvo; plate su nekoliko puta veće. Čak 74 odsto budžeta sudstva, objavilo je Ministarstvo finansija decembra 2011, izdvaja se na plate; broj zaposlenih u našem sudstvu iznad je prosjeka zemalja EU; srazmjerno su veća i izdvajanja za naše sudstvo.

Medenica novcem suvereno gospodari. Državna revizorska institucija (DRI) u izvještaju za 2010. (objavljen tek jesenas) utvrdila je nezakonitosti i nenamjenska trošenja. DRI je skicirala model kako Medenica utiče na ponašanje sudija, birajući: ko će imati dobro plaćena dežurstva (i po 30 dana u mjesecu, iako je propisano svega 10 prekovremenih sati); kome će plaćati podstanarske kirije; ko će dobiti 180 – 250 eura mjesečno za učešće u raznim komisijama a po 300 eura dobiti za neko predavanje…

Glavna Medeničina nagrada sastoji se koga će poslati na „ispomoć” u drugi sud, iako, tvrde u Vladi, imamo i previše sudija; njeni izabranici time dobijaju naknade: od 1.023 do 1.072 eura mjesečno.

Šampion „ispomoći”, ali i drugih finansijskih blagodeti Medeničinog sudstva kroz članstva u bogtepita kakvim komisijama je njen zamjenik u VS-u i Sudskom savjetu: Radule Kojović. On je 2011. prijavio godišnji prihod od sudstva od najmanje 43.000 eura.

Iako je imao od države dobijen stan u Podgorici, uz to veliku kuću u Bijelom Plju, Kojoviću je, na zahtjev Vesne Medenice (Su. I. br. 416/208) Vlada Mila Đukanovića (Odluka Br. 09-12345/7 od 05. decembra 2008) odobrila stambeni kredit.

Kojovićev kum, sudija Apelacionog suda Zoran Smolović, kako smo pisali, bio je (dva puta) sudija-izvjestilac u predmetima za ubistvo Slavoljuba Šćekića. Sada izvještava u predmetu deportacije…

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ BRANISLAVA – BRANA  MIĆUNOVIĆA: Suđenje za ubistvo kojim je umrlo crnogorsko pravosuđe?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uloga sudije izvjestioca Milivoja Katnića

 

Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić je kao sudija izvjestilac imao najznačajniju ulogu u donošenju oslobađajuće pravosnažne presude Apelacionog suda od 20. novembra 2007. godine  kojom je kontroverzni, i nekoliko puta ranije osuđivan, biznismen Branislav – Brano Mićunović oslobođen optužbi za teško ubistvo Radovana – Raca Kovačevića iz bezobzirne osvete. Tom presudom su do sada nekoliko puta javno mahali funkcioneri Demokrata i Demokratskog fronta u susret nikšićkim izborima i vezano za nacrte tužilačkih zakona, upirući prst na Katnićevu ulogu u procesu vijeka.

Priča je počela u ranim jutarnjim satima 7. oktobra 2000. godine kada je Nikšićanin Radovan Kovačević teško ranjen u oružanom obračunu u kazinu Hotela Podgorica koji su držali Branislav Mićunović i Savo Grbović. Na njega je pucao Cetinjanin Petko Pešukić kome je onda Nikšićanin Zdravko Lopušina prišao sa leđa, u rvanju oteo pištolj i ispalio u Pešukića nekoliko metaka momentalno ga usmrtivši. Nakon ranjavanja, Kovačevića su prebacili u Klinički centar njegovi prijatelji Stanko Milović i Emil Osmanagić zajedno sa policajcem posebnih jedinica MUP-a Dragoljubom Mrvaljevićem čija jedinica je bila smještena u Hotelu Podgorica i koji se zatekao u hotelu nakon što mu se završila smjena.

U optužnici Višeg tužioca u Podgorici, koju je na glavnom pretresu zastupala zamjenica Vesna Jovićević (nedavno pomenuta u aferi Stanovi), piše da je Branislav Mićunović istog dana u ranim jutarnjim satima „na ulazu u Urgentni blok KBC-a Podgorica lišio života Kovačević Radovana iz Nikšića iz bezobzirne osvete i pri tome umišljajem doveo u opasnost život još dva lica, na način što je prišao vozilu „audi“ A6 oznaka BD… kojim je, nakon događaja iz tačke dispozitiva optužnice prevezen povrijeđeni Radovan Kovačević, i u trenutku kada su Mrvaljević Dragoljub i Vojičić Dragoslav iz Podgorice, izvlačili Kovačevića iz vozila kroz otvorena zadnja lijeva vrata da bi ga unijeli u Urgentni blok radi ukazivanja ljekarske pomoći, optuženi je iz revolvera nepoznate marke cal.38 specijal u pravcu Kovačevića ispalio tri projektila koji su ga pogodili nanoseći mu teške i po život opasne tjelesne povrede… sveteći se na taj način zbog prethodnog ubistva Pešukića Petka iako je u tom trenutku znao da Kovačević nije izvršio ovo djelo“. Kovačeviću je pucano u glavu dva puta i jednom u desno rame. Tužilac je naveo da je smrt Kovačevića nastupila usljed razorenja mozga i kičmene moždine i iskrvavljenja i da je Mićunović pri tom doveo u opasnost živote još dvije  osobe „jer je postojala mogućnost da budu pogođeni ispaljenim projektilima, kao i rikošet projektila koji je udario u betonski pod u njihovoj blizini“.

Suđenje koje je uslijedilo je zaokupiralo crnogorsku javnost zbog kontroverznog pedigrea optuženog Mićunovića koga mnogi smatraju za vladara podzemlja i desnu ruku državno-partijskog vrha Crne Gore. Shodno tome, kritičari su tvrdili da je država imala veliki interes da ishoduje povoljnu presudu za Mićunovića.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARSKI POSLOVI MILUTINA SIMOVIĆA I  BIZNISMENA TOMISLAVA ČELEBIĆA: Ja tebi tender – ti meni stan

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sumnjiva veza milionskog tendera i kupovine trosobnog stana

 

Odlazeći predsjednik Opštine Nikšić i doskorašnji ministar poljoprivrede i ujedno potpredsjednik Vlade za finansijski sistem Milutin Simović kupio je u septembru 2019. godine imovinu vrijednu 242.000 eura. Međutim, prijavljeni prihodi visokog državnog funkcionera i njegove porodice tada nijesu bili dovoljni da opravdaju toliki trošak. Šta više, nema dokaza da je Simović uopšte isplatio taj novac. Na to ukazuju podaci koje je prikupila Mreža za istraživanje organizovanog kriminala i korupcije – LUPA i Monitor.

Prema podacima Uprave za nekretnine, Simović je 30. septembra 2019. godine kupio trosoban stan (150m2) i parking prostor (32m2) od kompanije Čelebić, koja je u vlasništvu biznismena Tomislava Čelebića, poslovnog partnera i prijatelja predsjednika države Mila Đukanovića.

Istovremeno, dok se pripremala kupovina stana, tekao je i milionski vrijedan tender Ministarstva poljoprivrede koji je Simović dodijelio upravo Čelebićevoj drugoj kompaniji – Čelebić agrar, koja je postala 30-godišnji zakupac preko 156 hektara državne zemlje po cijeni od svega 1,01 cent/ m2 godišnje.

Zemljište se nalazi nedaleko od obale sa pogledom na more i atraktivnu uvalu Bigovo gdje je planirana izgradnja luksuznog turističkog naselja Bigova Bay sa dva hotela, 357 apartmana i 230 vila ukupne investicije od oko 300 miliona eura.

I iza projekta Bigova Bay se nalazi, preko mreže ofšor firmi sa Kipra i Ujedinjenih Arapskih Emirata, još jedan prijatelj predsjednika Đukanovića – bivši palestinski ministar i poslanik Mohamed Dahlan, osuđen na tri godine zatvora u svojoj zemlji zbog korupcije i zloupotrebe položaja. Dahlanovo hapšenje i izručenje palestinske vlasti traže još od 2015. godine a od 2019. godine je, zbog navodnog učešća u ranijem krvavom pokušaju svrgavanja predsjednika Redžepa Erdogana, i na potjernici Turske koja nudi nagradu od 700 hiljada dolara za informaciju koja bi vodila hapšenju Dahlana.

Prema zvaničnim podacima sa portala Agencije za sprječavanje korupcije (ASK), Simović je kao tadašnji potpredsjednik Vlade po osnovu plate ostvario 2019. godine ukupan godišnji prihod od 21.363 eura kao i još 6.420 eura drugih prihoda što je ukupno 27.783 eura. Predstavnicima Agencije dostavio je podatak da je iste godine njegova supruga Ljiljana Simović prihodovala ukupno 31.156 eura (plate i renta). Bračni par Simović nije imao nikakvu prijavljenu ušteđevinu te, kao ni prethodne godine.

Mimo redovnih prihoda, bračni par Simović ima prijavljena sredstva iz tri stambena kredita od kojih su prva dva korištena za kupovinu pomenutog stana prema riječima samog Simovića. Glavni je od 120.000 eura dobijen 21. novembra 2017. godine od Hipotekarne banke koja je upisala teret na kuću u podgoričkom naselju Zlatica od 214 kvadrata, danas u vlasništvu Simovićeve kćerke. Taj kredit Milutin Simović je prijavio ASK-u u martu 2018. godine i otplaćuje ga u mjesečnim ratama od 855 eura. Drugi kredit je od 40.000 eura iz maja 2019. godine koji je njegova supruga podigla i za koji plaća mjesečnu ratu od 40 eura i treći od 3.500 eura iz oktobra 2015. godine.

Međutim, u martu 2018. kada je Simović prijavio stambeni kredit nije evidentirana kupovina stana što je on i potvrdio dnevnom listu Dan u maju iste godine rekavši da će nekretninu prijaviti „nakon sklapanja ugovora o kupovini nekretnine i njene uknjižbe u katastru nepokretnosti“. Da stvar bude čudnija, Simović je trosobni stan i parking ipak prijavio u imovinski karton u martu 2019. godine, što je pola godine ranije nego je stan i kupljen (30. septembar 2019 – dokumentacija Uprave za nekretnine) i skoro godinu i po nakon dizanja kredita.

Kad se sve sabere, i ostvareni prihod i sredstva od kredita, Simovići su zajedno do 30. septembra 2019. godine (kada je potpisan Ugovor o prodaji sa uspostavljanjem hipoteke u korist prodavca) posjedovali najviše oko 201.000 eura (ukupni prihodi ostvareni u prva tri kvartala te godine), ili još preciznije, 192.945 kada oduzmu rate za kredite od 855 eura i 40 eura za prvih 9 mjeseci te godine.

Međutim, prema dokumentaciji Uprave za nekretnine ne postoji dokaz da je Simović uopšte dao novac za stan kompaniji Čelebić. U zapisu ugovora UZZ br.1245/2019 koji je sačinila notarka Tanja Čepić navodi se da je Simović isplatio iznos od 210.000 eura prije zaključenja ugovora. Dakle taj novac nije evidentiran i isplaćen u prisustvu notarke koja je sačinila zapis ugovora. Čak i da jeste isplatio novac postavlja se pitanje kako je Simović mogao isplatiti toliki novac sa svega 192.945 eura prihoda i kredita izuzimajući još neuračunatu ratu za treći i najmanji kredit i bez ikakve prijavljene ušteđevine njega i supruge.

Osim toga, Simovićevo domaćinstvo je moralo da troši 2019. godine novac na hranu, piće, račune, poreze, održavanje prijavljenog voznog parka… što je dodatno opterećenje za kupovinu tako vrijedne imovine i što tadašnji ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade nije objasnio ASK-u.

U ugovoru o prodaji trosobnog stana od 242.000 eura sa kompanijom Čelebić iznos od 32.000 eura naveden je kao preostali dug (nakon uplate od 210.000 eura), koji se Simović obavezao da isplati najkasnije do 3. novembra 2020. godine. Taj rok je kasnije prolongiran do 3. novembra 2022. godine na osnovu potpisanog aneksa Ugovora o prodaji UZZ 776/2020 od 21. septembra 2020. godine.

Pokušaji da dobijemo odgovor od notarke Čepić zašto nije tražila od Simovića dokaz na koji način je isplatio kompaniji Čelebić 210.000 eura, što je bila njena zakonska obaveza, je ostao bez odgovora do objave istraživanja.

Sa druge strane, vrijedan tenderski ugovor sa drugom Čelebićevom firmom Čelebić agrar tadašnje Simovićevo ministarstvo je potpisalo nešto više od godinu dana prije nego što je zvanično evidentirana kupovina stana i parking prostora.

Početkom decembra 2017. godine Vlada premijera Duška Markovića formirala je Komisiju za valorizaciju poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini, kojom je rukovodio upravo Simović. On je 18. decembra 2017. objavio javni poziv za učešće na tenderu za davanje u zakup nepokretnosti na lokalitetu Vranovići u opštini Kotor.

Državna zemlja ukupne površine od 1.564.477 kvadrata, čija vrijednost se procjenjuje na desetine miliona eura, ponuđena je u 30-godišnji zakup za uspostavljanje zasada maslina, s tim da se ponuđač obaveže da će najmanje 80 odsto ukupne zakupljene površine biti pod zasadima. Na zemljištu je nađen i izvor vode koji će uveliko riješiti problem navodnjavanja maslina.  Tendersku dokumentaciju otkupile su tri kompanije iz Podgorice – Montenegro Travel router, Čelebić agrar i Pierbesa. Prve dvije kompanije su u martu 2018. godine poslale ponude. Komisija na čijem je čelu bio Simović proglasila je ponudu kompanije Montenegro Travel Router neispravnom, dok je ponuda Čelebić agrara okarakterisana kao ispravna, nakon čega su otpočeti pregovori na usaglašavanju ugovora o zakupu.

Simovićeva Komisija za valorizaciju državnog poljoprivrednog zemljišta je 19. aprila 2018. godine usvojila Izvještaj o rezultatima pregovora po osnovu tendera, piše u dokumentu Vlade, u koji je uvid imala LUPA. Dogovorena je cijena zakupnine od 101 euro po hektaru (101€/10,000 m2) ili 1,01 cent po metru kvadratnom (1,01c/m2) na godišnjem nivou. To znači da za 30 godina gazdovanja vrijednom imovinom na primorju Čelebićeva kompanija treba da plati ukupno oko 474 hiljade eura ili 15.801 euro godišnje uz realizaciju investicionog programa podizanja plantaža maslina vrijedan oko 7,9 miliona eura do 2022. godine uz stručni nadzor Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja.

Međutim, tu nije kraj. Iako je poljoprivredno zemljište dato u zakup za poljoprivrednu valorizaciju, investitoru je naknadno dozvoljeno da, osim zasada maslina, dio zemlje namijeni u svrhu turizma „tipa T4 etno sela, ugostiteljstva i turizma“ čime se „dozvoljava formiranje parcele za objekat turizma (od 2500 m2 do max 5000 m2) za potrebe nove gradnje. Na parcelama je moguće graditi više objekata do postignute zauzetosti“. To pokazuje dokument kotorskog Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo i prostorno planiranje od 28. decembra 2020. Sve to je Čelebić dobio od Simovića za godišnju cijenu zakupa od 1,01 cent /m2.

Novinari Mreže LUPA i Monitora su pokušali dobiti odgovor od Simovića na uočene nelogičnosti i kontradikcije koje se tiču njegovih prijavljenih prihoda, troškova, neusklađenog vremena kupovine nepokretne imovine i eventualnog konflikta interesa zbog tenderskog procesa. Međutim Simović nije odgovarao na pitanja poslata još 5. januara ove godine.

Iz nevladine organizacije Akcija za socijalnu pravdu najavili su da će, za ovaj konkretni slučaj, uputiti inicijativu ASK-u „da sprovede adekvatnu kontrolu i utvrdi iz kojih je izvora bivši potpredsjednik Vlade kupio stan, kao i da li je time došlo do kršenja Zakona o sprečavanju korupcije“. Akcija navodi da „ovakvi slučajevi samo dodatno potvrđuju opravdanost zahtjeva da se što prije zakonski uredi pitanje sticanja imovine javnih funkcionera, što bi trebalo da bude jedan od prioriteta nove vladajuće većine”.

Vladimir OTAŠEVIĆ
Jovo MARTINOVIĆ
(Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta
“Data novinarstvo u funkciji
vladavine prava“)

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MINISTARKA BRATIĆ I NESUĐENA DIREKTORICA  ĐAČIĆ: Slika i prilika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šovinistički ispadi tek postavljene, pa odmah i smijenjene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu slučajni incidenti u resoru kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti

 

Šovinistički ispadi nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović“ u Pljevljima Bojane Đačić nisu tek slučajni incidenti u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta (MPKNS) kojim rukovodi Vesna Bratić. Oni upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. I upozorava na opasnu praksu – nigdje drugačijih.

Đačićeva je smijenjena odlukom ministarke Bratić, nakon što je njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, simbolom četničkog pokreta, osvanula ove nedjelje na društvenoj mreži Instagram, i izazvala snažnu osudu javnosti. Za vršiteljku dužnosti direktorice OŠ „Ristan Pavlović“ izabrana je u ponedjeljak, 26. aprila, a smijenjena je jedva dva dana poslije.

,,Nepodnošljiva mi je sama pomisao da Srpkinja ode za Hrvata ili Muslimana. Tu pomirenja nema. Nema objašnjenja za tu ljubav. Imam koleginicu koja je izbjegla iz Sarajeva, došla ovdje i udala se za Muslimana, oca joj je to u grob ‘oćeralo. Umjesto da djecu krštava, ona ih suneti“, jedna je od huškačkih i necivilizovanih objava na nalogu @crnogorka__ na društvenoj mreži Tviter, čija je autorka navodno Đačić.

Navodno, jer je ona demantovala povezanost sa tim online profilom, iako su na njemu objavljivane i njene fotografije. Monitor je Đačićevu kontaktirao, ali do zaključenja ovog broja nije odgovorila na pitanja.

Na istom nalogu podijeljena je i fotografija Instagram profila izvjesne Ermine, koja pravi torte, na kojoj se nalazi torta sa likom Svetog Save, iznad kog je ćirilicom napisan tekst Srećna slava. Uz tu objavu, sa naloga koji se pripisuje Bojani Đačić, napisan je i komentar – Ne može protiv svetosavskog genetskog koda… Kako bula ćirilicu veze.

Još je grozomornih objava dijeljeno sa istog profila.

Valja ukazati na to da se ministarka Vesna Bratić nije distancirala od neprihvatljivog ponašanja njene izabranice. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez ijednog zvaničnog izjašnjenja MPNKS-a. No, to neće izbrisati činjenicu da ju je odabrala i na funkciju postavila upravo ministarka.

Nije imenovanje Bojane Đačić jedini sporni potez Vesne Bratić, čija je, podsjećanja radi, kandidatura osporavana upravo zbog izjava da se ponosi što je „srpski nacionalista“ ili one da je Boris Dežulović ,,ustaša”.

Za novog člana Upravnog odbora (UO) Univerziteta Crne Gore (UCG) Bratićka je postavila Budimira Aleksića, profesora Cetinjske bogoslovije i poslanika DF-a, poznatog javnosti, između ostalog, i po rijetkom glasu u Skupštini Crne Gore protiv Zakona o istopolnim brakovima ili po uvodnom govoru o „snu o srpskom jedinstvu” na konferenciji Podgorička skupština 1918. i ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Osim njega, članice UO UCG-a su i profesorice Milijana Novović Burić i Milena Burić, bliske novim vlastima. Na funkciju vršioca dužnosti rektora Univerziteta postavljen je Vladimir Božović, predsjednik Izvršnog odbora Matice srpske i jedan od osnivača senzacionalističkog portala In4S.

Za portparolku ministarka Bratić izabrala je Ljubicu Gojković, novinarku Srpske televizije. U jednoj od emisija koje je vodila Gojkovićeva, gostovala je i Rada Višnjić učiteljica iz Bara, poznata po tome što je pozivala učenike na molebane.

Još jedan od „eksperata” Vesne Bratić je i Vladimir Vuković, angažovan za konsultanske usluge. Vuković je, osim zbog pojedinih spornih objava na Fejsbuku, pod lupu javnosti došao nedavno, kada je uživo, na svom Fejsbuk profilu, prenosio doček boksera Petra Liješevića i, usput, vrijeđao novinara RTCG-a Nebojšu Šofranca, nazivajući ga „splačinom” i ometajući ga na njegovom radnom zadatku.  Iz Bratićkinog resora su se, naknadno, ogradili od „pretjerane euforije” koja je narušila poruku dočeka.

Nisu sporna samo imenovanja Bratićke, nego i razrješenja. Ministarstvo kulture imalo je 13 službenika koji su zapošljeni po ugovoru o djelu.U prvoj turi, tek  nakon što je ministarka stupila na funkciju,  aneks o produžetku ugovora jedino nije dobio pravnik Nedžada Popara, bez obrazloženja. Monitor je pisao o tome.

Monitor se obratio resoru Vesne Bratić i zatražio odgovor na pitanje koje su kompetencije preporučile Bojanu Đačić za direktorku osnovne škole. Osim toga, tražio je i informaciju o tome koliko je do sada osoba iz manjinskih naroda imenovano na neke od funkcija u Ministarstvu prosvjete, kulture, nauke i sporta. Odgovore nije dobio. Prema našim, dobro obaviještenim izvorima, u tim resorima nema nijednog pripadnika manjina, čak ni među nižim činovnicima.

„Trenutno svjedočimo trendu nacionalističkih istupa koji dodatno radikalizuju ionako tenzičnu atmosferu u zemlji. Posebnu težinu to ima kad dolazi od nekog ko radi za institucije. Iz svega što je javno dostupno o Bojani Đačić, proizilazi da se radi o osobi opasnih nacionalističkih stavova i stoga je važno da ona ne dođe u poziciju da upravlja obrazovnom ustanovom sa takvim pristupom različitostima”, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građanskog obrazovanje (CGO).

Kako je istakla, dobro je što je nadležno ministarstvo brzo odreagovalo njenom smjenom, ali bi to trebalo da bude naučena lekcija – da se ubuduće mnogo pažljivije i odgovornije pristupi izboru novog rukovodnog kadra. „Sporno je što će Đačićeva sa takvim stavovima nastaviti da obrazuje djecu u čijim bi se glavama u tom uzrastu trebala kreirati slika o građanskom društvu i društvenim normama, kao i razumijevanja različitosti, što ona nije prezentovala”, napominje Kaluđerović.

Zamjenu teza o smjeni Đačićeve napravio je poslanik vladajućeg Demokratskog fronta (DF) Marko Kovačević, koji je na posljednjoj sjednici skupštinskog Odbora za ljudska prava ocijenio da je ona smijenjena isključivo zato što je pripadnica srpskog naroda. „Otpočeo je jedan linč i odmazda samo zato što je pripadnica srpskog naroda i pretpostavljena joj je krivica. Problematizuje se svaki simbol koji srpski narod ističe u Crnoj Gori”, kazao je Kovačević, i zatražio od zaštitnika ljudskih prava i sloboda Siniše Bjeković da se izjasni o tom slučaju.

Bjeković je kazao da se, iz informacija u medijima, može zaključiti da Đačićeva nije smijenjena zbog njene nacionalne pripadnosti, nego zbog objava na društvenim mrežama. „Provjerićemo da li je razlog za smjenu sa dužnosti Đačić samo lično svojstvo, pripadnost srpskom narodu ili su to neki drugi opravdani i na zakonu utemeljeni razlozi”, naveo je on.

Crnoj Gori, na putu ka društvu različitosti koje se ne isključuju, ne pomažu pojedine opasne izjave ministarke Bratić. Poput one da „imamo elitne građane i elitni narod koji će tek da dobije svoju pravu elitu“. Ideje o elitnim narodima donijele su mnogo zla tokom istorije.

Nesuđena direktorica Đačić nije incident. Slika i prilika ministarke Bratić su ljudi koje bira za svoje saradnike. Očito je da ima neke specijalne kriterijume. I da ne planira tek tako da se sa njima rastane.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo