Povežite se sa nama

OKO NAS

TURISTIČKA SARADNJA CRNE GORE I ALBANIJE: Putevima integracija

Objavljeno prije

na

„Postala je tradicija da praznične dane krajem novembra gosti iz Albanije provode u našem hotelu”, saopšteno je iz poslovodstva Bjanke u Kolašinu. Turisti iz ove susjedne zemlje već godinama su najbrojniji gosti u ovom turističkom gradu na sjeveru Crne Gore, a sve više posjeta s tog tržišta bilježi i Žabljak.

Tokom ove godine gosti iz Albanije zvanično su ostvarili preko sto hiljada noćenja u Crnoj Gori, a u Nacionalnoj turističkoj organizaciji (NTO) uvjereni su da taj broj može biti znatno nadmašen.

Zato su nedavno u saradnji s Ambasadom Crne Gore u Albaniji, lokalnim turističkim organizacijama i privredom, organizovali promociju turističke ponude Crne Gore u Tirani i Skadru.

Prema riječima ambasadora Crne Gore u Albaniji Dušana Mrdovića, infrastrukturno povezivanje ove dvije države poboljšaće ukupnu saradnju i posebno uticati na turizam. „Očekujemo obnavljanje brodskih linija između Bara, odnosno Rijeke Crnojevića i Skadra, potom Ulcinja i Drača, te Budve i Sarande, od čega će dvije zemlje imati obostranu korist”, rekao je on.

Da Albanija ozbiljno pristupa infrastrukturnom povezivanju sa Crnom Gorom potvrđuje činjenica da je upravo ovih dana završen put kroz tu zemlju koji povezuje Skadar s Grnčarom, odnosno graničnim prijelazom kod Gusinja. Kako su i obećali albanski zvaničnici, ovaj put, dužine 70 kilometara, koji dijelom prolazi kroz prekrasni dio Prokletija i u koji je uloženo 45 miliona dolara, skratiće vezu od Gusinja i Plava do Podgorice za preko 120 kilometara.

Pretpostavka za to je da se izgradi 18 kilometara puta na crnogorskoj strani od Dinoše do granice i novog graničnog prijelaza Grabon – Cijevna zatrijebačka. Jer, osim izrade projekta, zvanična Podgorica nije započela realizaciju obaveza koje je preuzela ugovorom o otvaranju tog graničnog prijelaza.

Ipak, mještani Gusinja i Plava već sada se odlučuju da za Podgoricu, Ulcinj ili Bar putuju novom saobraćajnicom preko Albanije, prije svega da bi skratili vrijeme vožnje i izbjegli kanjon Morače.

Odličan put je, inače, i od Skadra prema graničnom prijelazi Hani i Hotit, odnosno Božaju, kao i od Skadra prema Murićanu, odnosno Sukobinu, a koji dalje jednim krakom vodi prema Ulcinju, a drugi prema Baru. Ali, nakon što je rekonstruisan put od Sukobina do Vladimirskih Kruta, tu se zastalo, pa svi oni koji dođu iz Albanije ili idu prema toj zemlji prolaze veoma lošim lokalnim putevima od Vladimirskih Kruta do Ulcinja, odnosno od tog mjesta prema Baru preko Mrkovskog polja.

Iako su obje ove lokalne samouprave i Uprava za nekretnine izdvojile sredstva za eksproprijaciju zemljišta na tim dionicama, kojima tokom ljeta prođe oko pet hiljada vozila, sve je ostalo na obećanjima. Odnosno na propalim tenderima, koji se za dionicu do Ulcinja dugu 13,5 kilometara raspisuju već dvije godine.

A granični prijelaz Sukobin sada je najfrekventniji u zemlji. Njime svake godine pređe dva miliona putnika. I na kojem još uvijek nema robnog prometa iako tako nešto stalno od crnogorske Vlade traže privrednici Ulcinja, Bara i Budve.

Albanija je takođe pri kraju s izgradnjom puta koji će od Lješa preko Velipoje doći na granicu Crne Gore kod Svetog Nikole, na rijeci Bojani, pa je iz Ulcinja potekla inicijativa da se i tu otvori granični prijelaz. Kako se podsjeća, u Kraljevini Jugoslaviji, na potezu od Ade do Skadarskog jezera bilo je pet graničnih prijelaza, a tek od 2002. godine postoji samo jedan.

Odlične saobraćajnice i ulaganje u hotelsku industriju, učinile su Albaniju turističkim hitom u evropskim razmjerama. Nedavno je New York Times uvrstio albansku obalu među 50 destinacija koje ne treba zaobići. Opisujući je kao kombinaciju hrvatskog primorja i neotkrivenih područja Turske, Grčke i Italije, NYT piše da se ovdje nalazi najbolje što Evropa može ponuditi kada je primorski turizam u pitanju, a sve po znatno nižim cijenama.

To je ključni razlog što tokom vikenda u Skadar dolazi sve veći broj crnogorskih građana, koji pri povratku, zbog cijena koje su za 40-50 odsto niže nego u našoj državi, kupuju ponajviše hranu i druge namirnice.

,,Imamo baš dosta aranžmana za Albaniju. Bukvalno jednom mjesečno ili češće imamo aranžmane za Skadar i Tiranu, ali sada se sve više traže Kruja i Drač. Turisti za sada odlaze na jednodnevne izlete. U Albaniju naši ljudi odlaze najčešće u kupovinu jer je tamo mnogo jeftinije nego ovdje, naročito u Skadru”, kaže Nina Đurišić iz agencije Elite events iz Podgorice.

Ljubitelje dobrog zalogaja posebno privlači restoran koji se nalazi u selu Fište, nekoliko kilometara južno od Skadra – Mrizi i Zanave, koji je postao omiljeno mjesto građana Crne Gore.

Vlasnik restorana Altin Prenga dugo je živio u Italiji prije nego što se odlučio na povratak u domovinu. ,,Prema mojim procjenama, 10 posto naših gostiju dolazi iz Crne Gore. Godišnje ugostimo 55.000 gostiju i prema tome oko pet hiljada je iz Crne Gore. Mislim da nas posjećuju iz više razloga – zbog kvalitetne usluge, kvalitetne hrane i zbog karakteristika te hrane. Mi ovdje nudimo domaću, tradicionalnu hranu od sastojaka prozvedenih ovdje, na mom imanju. Dakle, sve je organsko – i povrće i voće i meso. Imati ideju kako ponuditi domaću hranu, kako je servirati, proizvesti, jako je važno za turizam. Moram da kažem i da su gosti iz Crne Gore fantastični, ne žale da plate za kvalitet, razumiju se u gastronomiju i zaista sam sretan što nam dolaze”, ističe Prenga za RFE.

A iz kolašinske Bjanke kažu da su za katolički Božić gosti iz Albanije kompletno rezervisali taj objekat. ,,Veoma dobra posjeta nastaviće se sve do kraja zimske turističke sezone”, dodaju iz rukovodstva Bjanke.

Mustafa CANKA

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo