Ostvaruje se mračni scenario – Vlada Crne Gore preuzima dugovanja KAP-a, čiji je formalni vlasnik ruski oligarh Oleg Deripaska. KAP duguje više stotina miliona eura. A sada je Vlada preuzela dug prema Dojče banci od 22 miliona. Toliko iznosi jedan od kredita KAP-a, za koji je Vlada dala garancije. Vijest o preuzimanju garancija saopštio je premijer Igor Lukšić i ministar finansija Milorad Katnić. Lukšić je izjavio da će tu odluku dati na usvajanje Skupštini koja će, kada ovaj broj Monitora izađe, glasati i o povjerenju Vladi. Ranije su Lukšićevi koalicioni partneri iz SDP-a govorili da neće podržati plaćanje garancija Kombinatu aluminijuma. Da li aktiviranje garancija može dovesti do krize vlasti i prijevremenih izbora?
Samo u ovoj godini Vlada bi trebalo, od naših para, da vrati šest miliona eura i dva miliona eura kamata po toj osnovi. I to nije sve. Ministar finansija Milorad Katnić, najavio je da bi Vlada morala biti spremna i na aktiviranje ostalih garancija, prema OTP i VTB banci.
Vraćanje Deripaskinih dugova će Crnu Goru dovesti u velike probleme. To je prije nekoliko dana saopštio i ministar ekonomije Vladimir Kavarić, jer bi zemlja zbog toga morala dodatno da se zaduži, pošto te stavke nijesu planirane ovogodišnjim budžetom.
Ukupni dugovi KAP-a su oko 350 miliona eura, a glavne obaveze prema samo tri banke OTP-u, Dojče banci i VTB banci iznose oko 132 miliona eura i to kreditno zaduženje pokriveno je državnim garancijama koje su date 2010. godine.
Sjećate se – ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže trag. Sada nam, makar, tragova ne manjka.
Čije ćemo sve dugove vraćati?
Eto, na primjer, prošloga petka: dok su ljudi zavijani iščekivali – da li će do njih prije stići spasioci ili nova lavina – premijer Igor Lukšić je bio u Željezari Nikšić. Bezmalo godinu dana od kako je u ovoj kompaniji započet stečaj, premijer je odlučio da na licu mjesta izvidi o čemu se radi. I Željezara je zadužena do guše. Ali, podučio nas je Lukšić, Željezara je „važan državni resurs”.
Doduše, ne toliko važan koliko bungalovi kojima na sjevernom obodu Afrike, u Maroku, gazduje Aman – kompanija u bankrotu s jugoistoka Azije (Singapura). Ta je kompanija preuzela naš Sveti Stefan, kojim sada gazduje i Restis. Vidjeli smo kako. I taj nam je resurs zatvoren. I zadužen.
Nikšić nijesu pohodili Lukšićeva lijeva i desna ruka, ministri finansija i ekonomije Miodrag Katnić i Vladimir Kavarić. Triling asova zato je, krajem prošle godine, zajedno pohodio Ženevu. To je obradovalo čak i poslovično uzdržane Švajcarce koji se skoroj posjeti vedeta iz Podgorice nadaju ponovo ovih dana, u Davosu. Još kada bi poveli djevojke i supruge… Investitorima bi taj mali znak pažnje baš mnogo značio.
A, moglo bi poslužiti i za promociju crnogorske turističke ponude: januar na pješčanim plažama Maroka, februar na sniježnim obroncima švajcarskih planina… Mart u Americi ili Aziji, u potrazi za pozajmicom kako bi se zemlja spasila bankrota. Uglavnom, uvijek na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme.
Da je makar premijer Lukšić, skupa s Miodragom Dakom Davidovićem, kontroverznim nikšićkim biznismenom, radničkom majkom i najboljim komšijom u gradu pod Trebjesom (sami izaberite odgovarajući odgovor) koji sat proveo zavijan u tunelu Budoš. Tada bi samo njihovi saputnici saznali da će Davidović i Lukšić, ne obavezno tim redosljedom, učiniti sve „da Nikšić ne postane veliki Šavnik”. Da ih citiramo: „Grad tame”. To je, kazao je novinarima Davidović (ili Lukšić svejedno je), „bio moto današnjih razgovora”. Odavno se neko, još od nekadašnjeg srpskog premijera Radomana Božovića (Miloševićev kadar upamćen po izjavi „Crnogorci su g….”), nije ovako duhovito ćosao s Crnom Gorom i Crnogorcima.
Danima kad je Lukšić na Nikšić udario, prethodila je višednevna drama: da li će jedna, dvije ili čak tri cistijerne s mazutom iz Podgorice stići do Pljevalja prije nego što Rudnik uglja, zbog nedostatka istog, obustavi proizvodnju. I đeca znaju: ako stane Rudnik, staće i Termoelektrana, ako stane Termoelektrana, neće biti struje, ako ne bude struje EPCG će zavesti restrikcije. A ako EPCG zavede restrikcije – e tada vam je bolje da ste zavijani u Platijama, u autobusu kome je odgovorani šofer, pred put, do vrha napunio rezervoar s gorivom, nego da sjedite u podgoričkoj novogradnji, kraj mrtve klime i hladne termoakumulacione peći, dok vaša posljednje nada – demit fasada – otpada sa zida zgrade.
A đački roditelji i učitelji ne znaju sljedeće: zašto je Rudnik uglja nedjeljama najavljivano nevrijeme dočekao bez pristojne zalihe mazuta. Zašto na lagerima Termoelektrane još ljetos ili jesenas nijesu deponovane dovoljne zalihe uglja, da se preduprijedi eventualni zastoj. Možda o tome nešto zna Predrag Bošković, predsjednik Rukometnog saveza Crne Gore i predsjednika Upravnog odbora Rudnika Uglja?
Tek, na vrhuncu potrošačke sezone, u momentima kada je struju gotovo nemoguće kupiti, Termolektrana radi s dvije trećine kapaciteta. Štedi ugalj!? Naravno da direktori EPCG – oni što dijele bonuse za uspješan rad kada poskupi aluminijum na berzi ili padne kiše više od očekivanog godišnjeg prosjeka – neće nadoknaditi gubitke koje je preduzeće pretrpjelo zbog toga što Termoelektrana nije bila spremna za optimalnu proizvodnju. Ceh ćemo platiti mi. Uz objašnjenje glasnogovornika Regulatorne agencije za energetiku da smo mogli (trebali) platiti još više, samo da oni nijesu tako obzirni. I da Srđan Kovačević, prvi čovjek Plivačkog i vaterpolo saveza CG nije duša od čovjeka. „Ponovo dišu kao jedan”, rekao je Kovačević kad su naši osvojili srebro u Holandiji. O Termoelektrani nije rekao ništa, iako je predsjednik Odbora direktora EPCG.
Ponovimo: do smanjenja proizvodnje u TE Pljevlja nije došlo zbog vremenske nepogode ili havarije, već zbog toga što Rudnik uglja nije imao mazuta za pet dana nesmetane proizvodnje. I zato što najbliže zalihe neophodnog goriva nijesu bili u nekadašnjim terminalima za skladištenje i pretakanje naftnih derivata u Bijelom Polju. Ta su skladišta preživjela sankcije i NATO bombardovanje, ali nijesu privatizaciju i mahinacije koje su pratile prodaju kotorskog Jugopetrola.
Tako dolazimo do nove dimenzije priče o energiji, njenim vlasnicima i njihovim vezama s ovdašnjom političkom i pravosudnom elitom. Godinama je državni Montenegrobonus pokušavao pred osnovnim sudovima u Podgorici, Kotoru i Bijelom Polju dobiti makar prvostepenu presudu po pitanju da li su postrojenja za skladištenje nafte u Lipcima, Luci Bar i Bijelom Polju njihova ili grčkog Helenik Petroleuma. Godinama je Helenik, valjda vještinom svojih pravnih zastupnika iz Advokatske kancelarije Ane Kolarević, odlagao presudu. Kada je ona, konačno, stigla – postrojenja u Boki i Bijelom Polju bila su neupotrebljiva zbog dugogodišnje zapuštenosti.
Govori li nam to o kvalitetu poslova koje su crnogorske privatizacione vlasti sklapale s partnerima biranim po vlastitoj mjeri, ili je to dugo traženi dokaz da su NVO i nezavisni mediji, uz snijeg i mećavu, najveći neprijatelji progresa u Crnoj Gori.
Premijer Lukšić je u Nikšiću objasnio kako on gleda na stvar. ,,Može Vlada biti sastavljena redom od nobelovaca, ali će imati loš učinak ako društvo ne bude legitimisalo svaku dobru investiciju”, tvrdi premijer ne navodeći primjere, “Svi koji su zainteresovani za Željezaru naprije dođu kod stečajnog upravnika i Vlade, a onda telefoniraju svojim ambasadama i pitaju da li bi kod nas investicija bila dobrodošla”.
U Vladi Crne Gore, zasad, nema nobelovaca. Zato ima optužbi za korupciju. I nebrojeno postupaka međunarodne arbitraže u kojoj se predstavnici crnogorskih izvršnih vlasti spore sa strateškim partnerima oko toga ko je koga više prevario. Brzo će premijer u Golubovce, da nam objasni zašto je dobro da dugove koje su napravili Oleg Deripaska i njegovi neimenovani partneri, vraćamo novcem poreskih obveznika Crne Gore kao što su obećali on i njegov partijski komandant Milo Đukanović.
Zanimljiva će biti računica koja treba da potvrdi da je vlada imala pravo što je 1.200 radnih mjesta u KAP-u branila s više od 130 miliona eura kreditnih garancija, u godini u kojoj je zemlja ostala bez tri hiljade, uglavnom perspektivnijih, radnih mjesta. Kao što će biti zanimljivo vidjeti da li će Vlada ponovo pronaći objašnjenje kako bi KAP-u produžila subvencije za nabavku struje.
Alternativa ovoj kapitulaciji bila je da nekome budu namaknute lisice na ruke. Drama oko KAP-a može poslužiti za još jednu prljavu igru koalicionih partnera na vlasti. Lukšić traži da Skupština glasa o odluci oko vraćanja Deripaskinih dugova. Šta ako SDP to iskoristi za obaranje vlade? Šta ako to bude vodilo onome što vlast odavno priželjkuje – vanrednim izborima?
SDP bi se na njima pojavila kao zaštitnica naših interesa i resursa, a nakon izbora opet u koaliciju s DPS–om. Opozicija iz te situacije ima jedan izlaz: bojkot. Društvo mora odgovoriti – masovnim protestima koji bi doveli do formiranja tehničke vlade i stvaranja uslova za raspisivanje slobodnih izbora. Poslije Telekoma i KAP-a, ova vlast je samo potvrdila da je spremna da Crnu Goru opustoši – radi svojih interesa.
Zoran RADULOVIĆ
DRUŠTVO3 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FELJTON4 sedmice
SVIJET4 sedmice
INTERVJU4 sedmice